- za razliku od poeme, u žanrovskom sustavu barokne književnosti pisanje epskih djela

nastavlja se na prethodnu tradiciju – od renesansnih i ranijih ostvarenja razlikuje se po

određenim karakteristikama zbog kojih možemo govoriti o baroknom epu
- u hrvatskoj književnosti 17. st. epove pišu:
Ivan Gundulić: Osman (inspiriran bitkom kod Hoćima 1621, nakon koje je mladi sultan
Osman II 1622. poginuo tijekom pobune u Carigradu)
Petar Zrinski: Opsida sigecka (temu bitke kod Sigeta preuzima od brata Nikole)
Jaketa Palmotić Dionorić: Dubrovnik ponovljen (o Dubrovniku nakon potresa 1667)
Petar Kanavelić: Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman
- osim baroknog stila, stalno je mjesto baroknog epa istinit povijesni događaj – no, naravno,
riječ je o fikcionalnim djelima – pa samo neki likovi i radnje upućuju na stvarne osobe i
događaje
- nadalje, u tekstu Žanrovi hrvatske barokne književnosti, Pavao Pavličić navodi još dvije
važne značajke baroknog epa:
- barokni ep teži u sebe uključiti i druge žanrove; stoga preuzima njihove motive i
postupke
- ravnopravnost glavnog tijeka radnje i epizoda – to rezultira velikim brojem epizoda,
čestim i opširnim digresijama; stoga ideja djela kao cjeline ne proizlazi iz čvrste
strukture, koliko iz sadržajne cjelovitosti opisanih događaja – tako nam izgubljena
pjevanja Osmana u većoj mjeri nedostaju zbog sadržaja nego strukture
- u vezi s tim, Zoran Kravar će u tekstu Svjetovi Osmana iznijeti zanimljivu pretpostavku: on
tvrdi da pjevanja nisu izgubljena, nego da nikad nisu ni napisana – i to zbog sadržaja koji su
se u njima trebali obraditi
- no, Kravar će za razliku od Pavličića tvrditi da su kompozicijske nepravilnosti povezane i s
neuravnoteženošću smisla
- naime, u odnosu na renesansni ep, barokni ep s jedne strane karakterizira spomenuto
narativno usložnjavanje, a s druge i supostojanje različitih tematskih svjetova:
1. povijesni (i kvazipovijesni)
2. romantični/fantastični
3. eshatološki
- iz jednog od ta tri svijeta potječu epski likovi – povijesni (npr. svijet sultana Osmana i
poljskog dvora u Gundulića), pseudopovijesni (likovi čije je postojanje vjerojatno, no
nepotvrđeno), fantastični (kao Mustafina majka, Krunoslava i Sokolica) – njihovo je
podrijetlo u srednjovjekovnoj romanci, te eshatološki likovi – dakle, iz drugih sfera, kao
pakleni dusi u 13. pjevanju Osmana
- uzor za podjelu svjetova: Torquato Tasso (1544–1595) – Oslobođeni Jeruzalem (1581) –
prvi križarski rat i osvajanje Jeruzalema (1099) – tasovsko preoblikovanje renesansnog

1
viteškog epa – kombinira istinu i fikciju, uvodeći u priču raskošno obilje likova i događaja,
vojničkih, zemljopisnih i mitoloških odrednica, hiperrealističkih, mističkih i
znanstvenofantastičnih opisa kršćanske vojske te pacifističkih i antiratnih poruka
- romantični sloj – potencijalna naklonost publike
***
- no, u odnosu na Tassa, kod Gundulića ipak možemo primijetiti prevlast povijesne tematike
- naime, u tasovskome epu različiti svjetovi međusobno djeluju jedni na druge, ali zadržavaju
i svoje vlastitosti, dok u Osmanu, prema Kravaru, nalazimo izravno povezivanje povijesnog i
romantičnog sloja nauštrb drugoga – taj se odnos trebao razriješiti u pjevanjima koja
nedostaju; eshatološki je sloj pak previše udaljen od povijesnog svijeta
- povijesnom svijetu u Osmanu pripada najveći dio teksta i najveći broj likova te je ostalim
dvama svjetovima – romantičnom i eshatološkom – i hijerarhijski nadređen, i to s
prenaglašenom tematizacijom poljske sfere događaja i likova
- tako je zaključak Kravarova teksta Svjetovi Osmana da je Gundulić ostao u prevelikoj mjeri
usredotočen na povijesni sloj vlastitog djela – tu činjenicu objašnjava političkim i ideološkim
interesima višeg sloja kojem je Gundulić pripadao
- prema Kravaru, Osman je s jedne strane metonimija svjetskopolitičkih zbivanja – kritika
samovolje, a s druge metafora političke nepromišljenosti dubrovačke aristokracije (strogi
zakoni, kaznene mjere)
- romantični i eshatološki svijet ostaci su pak Tassova utjecaja, od kojeg se Gundulić počeo
odvajati