MÜNCHENSKI KRUG

UVOD:
Situacija u hrvatskoj umjetnosti na prijelazu 19. u 20.st.

Za promjene na slikarskoj sceni u Hrvatskoj najzaslužniji je Vlaho Bukovac koji se

vraća iz Pariza u Zagreb 1893.g. i oko sebe okuplja mlađe umjetnike. Utječe na njih da
„sumorne boje realizma zamijene svježinom i svjetlošću francuskog impresionizma“ – zbog
toga ih nazivaju „Zagrebačka šarena škola“.

Prvi zajednički nastup hrvatskih umjetnika desio se na Milenijskoj izložbi u

Budimpešti 1896.g. kada je na inzistiranje Bukovca osiguran za naše umjetnike poseban
izložbeni paviljon, čija je konstrukcija nakon izložbe u Budimpešti prenesena u Zagreb
(Umjetnički paviljon).

Zbog neslaganja sa tradicijom akademizma koju zastupa Izidor Kršnjavi dolazi do

secesije u hrvatskom slikarstvu – grupa mladih umjetnika predvođenih Bukovcem odcjepljuje
se (secesionira) 1897.g. od Društva umjetnosti koje vodi Kršnjavi i osnivaju Društvo
hrvatskih umjetnika. Zalažu se za individualne vrijednosti i slobodu umjetničkog stvaranja.

Godine 1898. otvara se Umjetnički paviljon u Zagrebu izložbom Hrvatskog salona

koja označava početak preobrazbe hrvatske umjetnosti, odnosno početak hrvatske moderne.

Ubrzo se u Zagrebu počinju osnivati umjetničke škole. Godine 1903. Menci Klement
Crnčića i Bela Čikoš Sesije osnivaju privatnu umjetničku školu, preteču visoke umjetničke
škole. Godine 1907. osniva se prva javna umjetnička škola koja se u početku zvala
Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt, da bi kasnije prerasla u Akademiju. I da ne
zaboravimo, još 1882. osnovana je Obrtna škola ( današnja Škola primijenjene umjetnosti i
dizajna, ŠPUD).

Pojavljuju se i novi izložbeni prostori uz Umjetnički paviljon. Tako se 1909.g. otvara

prvi privatni izložbeno-prodajni prostor, salon Ulrich u Ilici, koji postaje važno mjesto
promocije i afirmacije mnogih mladih hrvatskih umjetnika. Sve do 2. svj. rata tamo su
održane mnoge izložbe koje su bile od presudne važnosti za hrvatsku umjetnost.

Hrvatska je tada u sastavu Austro-ugarske, pa se umjetnici pokušavaju oduprijeti

pokušajima mađarizacije tako da se povezuju s južnoslavenskim umjetnicima. Dolazi do
osnivanja Saveza južnoslavenskih umjetnika „Lado“1905.g., a već 1908.g. od njih se
odcjepljuje skupina mladih hrvatskih umjetnika iz Dalmacije i osnivaju u Splitu „Društvo
Medulić“ pod vodstvom slikara Emanuela Vidovića. Najvažniji umjetnik koji djeluje u
Društvu Medulić bio je Ivan Meštrović. Teže stvaranju umjetnosti s nacionalnim i općim
južnoslavenskim obilježjima, oslobođene političkih i kulturnih utjecaja Austro-ugarske. Na
međunarodnoj izložbi u Rimu 1911.g. nije im odobren posebni izlagački prostor u mađarskom
paviljonu pa izlažu u paviljonu Kraljevine Srbije čime pokazuju i svoj politički stav –
južnoslavenstvo.
MÜNCHENSKI KRUG

Istovremeno sa navedenim događanjima, 1905.-10.g. na Akademiji u Münchenu

studira mala skupina hrvatskih umjetnika.
To su bili:JOSIP RAČIĆ, OSKAR HERMAN, VLADIMIR BECIĆ I MIROSLAV
KRALJEVIĆ.
Račić i Herman upisuju Akademiju 1905.g., 1906.g. dolazi i Becić, a 1907.g. Kraljević.
Usprkos različitim osobnostima i različitim sudbinama, zajednička im je bila težnja
za modernim slikarskim izrazom.
Oni su predstavljali „europsku liniju“ u hrvatskoj umjetnosti, nasuprot „nacionalnoj
liniji“ društva „Medulić. Na Akademiji u Münchenu zovu ih Hrvatskom školom (Die
Kroatische Schule).Nasuprot akademizmu uče od francuske tradicije tj. Maneta. Povratak na
Maneta, a zatim ukopčavanje na Cézannea bilo je zapravo uključenje preskočenog i
zaboravljenog; preskočenog od Vlahe Bukovca u Parizu, a zaboravljenog od naše prve
secesije.

Josip Račić (1885.-1908.)

Rodio se u Horvatima (Knežiji), tadašnjem predgrađu Zagreba. Nakon tri razreda
Kraljevske realne gimnazije (u današnjem Muzeju Mimara) upisuje 1900. litografski zanat, a
od 1905. studira na Akademiji u Münchenu. 10. veljače 1908. dolazi u Pariz, a već 20.srpnja
pronađen je ustrijeljen u jednom pariškom hotelu.
Razlozi smrti ostali su nepoznati – samoubojstvo (radi neimaštine, nesretne ljubavi ili
možda tuberkuloze, sifilisa) ili možda ubojstvo?
To je bio veliki gubitak za naše slikarstvo.

Neke od njegovih poznatijih slika:

„Majka i dijete“ (1908.) „Portret starog prijatelja“ (1907.) „Portret Pepice“ (1907.)

„Autoportret“(1908.) “Pred ogledalom“(1908.) „Pont des Arts“ (1908.)

 Iz pariškog razdoblja ostalo nam je malo remek djelo «Pont des Arts» koje nije djelo
minhenske škole, ali nije ni suvremeno u tadašnjem pariškom smislu. Tada se već zna za
Gauguina i Cézannea. U Račićevoj slici se ne može izravno ukazati ni na jedan uzor, njeguje
se tradicija slikarstva plohe. Ipak, na toj slici se vidi rasvjetljavanje palete.

Nakon njegove smrti njegova djela je u Zagreb prenijelo „Hrvatsko društvo

umjetnosti“ da bi bila izložena tek u travnju 1920.g. na izložbi u Modernoj galeriji.

Treba još izdvojiti kao zanimljive i posebne njegove

akvarele nastale 1908.g. u vrijeme boravka u Parizu. Za njih
je značajno rasvjetljavanje palete i neposrednost slikanja.

„ U Luksemburškom parku“

„ Na Seinei“ „Razgovor u parku I“ „Na bulevaru“

Oskar Herman (1886. – 1974.)

U njegovom slikarstvu u Minhenskom razdoblju prevladavaju

čisti i jasni volumeni. Najljepše njegovo djelo iz tog razdoblja je
«Djevojčica» koje je još povezano s tradicijom. Volumen je još tu,
boja je reducirana na crno, tamnocrveno i žućkasto, ali je potez
slobodan i rastresit.

Podsjeća na Velasquezove infantkinje (dvorske dame) – potraži i

usporedi!

„Djevojčica“ (1907.)

On je jedini od minhenskih đaka koji nije krenuo linijom Manet – Cézanne i nije tada krenuo
u Pariz.
Vladimir Becić (1886–1954)

Rođen je u Slavonskom Brodu 1886.g. Školovao se u Zagrebu u privatnoj školi

Crnčić – Čikoš. Godine 1906. upisuje Akademiju u Münchenu, a nakon toga odlazi u Pariz.
On je bio prvi koji je krenuo tragom Cézannea.
Boravak u Parizu omogućio mu je da u potpunosti upozna Manetovo slikarstvo i
otkrije Cézanneovo, što je bilo važno za njegovo kasnije opredjeljenje.

„Akt pred ogledalom“ (1907.) „Akt s novinama“ (1907.) „Portret Kraljevića“ (1908.)

„Autoportret s polucilindrom“ (1909.) „Dječak s kukuruzom“ (1923.)

Miroslav Kraljević (1885. – 1913.)

Bio je plemenitaškog porijekla. Umro je sa 28 godina od tuberkuloze.

Nije ovisio o ukusu hrvatske publike, stipendiji, preporukama. Kada se odlučio
posvetiti slikarstvu, odlazi 1907. u München na Akademiju, a nakon diplome 1911. u Pariz
gdje je tijekom 1911. i 1912. naslikao svoja najbolja djela na kojima je vidljiv utjecaj
Cézannea. Njegovo slikarstvo posjeduje i elemente ekspresionizma što se dobro može pratiti u
autoportretima, koji ujedno i prikazuju tijek njegove bolesti.
Autoportreti pokazuju koliko se on mijenjao u vlastitom izgledu, ali i u slikarskom
razvitku. Kraljević je tijekom dvije godine dovršio svoj slikarski razvitak. Između svoje 25. i
27. godine promijenio se u izgledu: najprije vrlo mlad, pa zreo čovjek, i naposljetku se vidi
kako je ostario i kako umire. Ti autoportreti mogli bi poslužiti kao model za razmatranje
cjelokupnog slikarevog djela.
Autoportret (1905.)- prvi autoportret
- izrađen prije upisa na Akademiju u Münchenu
- akademski način – crna odjeća i tamna pozadina

Autoportret sa psom (1910.)

- prikazan je kao sjedi okrenut k promatraču, s rukom na psu
- u pozi i načinu slikanja to je tradicionalni, akademski rad, ali u
mnogim pojedinostima on je nešto sasvim osobno: figura je
približena promatraču, približenost je naglašena položajem i
bojom psa kojeg je postavio u središte slike ispred vlastitog
tamnog lika,
lice mu je mršavo i bljedoliko, a sav je izraz sabran u crti
stisnutih usana i u predjelu očiju s velikim zasjenjenjem oko
njih
- njegov pogled djeluje pomalo grozničavo

Autoportret s lulom (1912.)

- smatran najboljim portretom tog vremena
- slikar izgleda mnogo stariji
- naglašena snaga pogleda, zatamnjenja oko očiju jača
- prikazana je glava iskusnoga čovjeka koji se doima kao da je već
dobar dio svog života proživio

Autoportret s paletom (1912.)

- prikazao sebe u cijeloj figuri
- pod brzim i širokim potezima kista i pod naslagama namaza boje
pojedinosti lica se više ne razabiru
- figura ostarijelog čovjeka

Autoportret (1912.)
- posljednji autoportret
- još se raspoznaje obris glave i oblik čela, ali očiju više nema – stvorio
je sliku rasapa svog lica
Na svim autoportretima on stvara utisak pomoću izražaja usta i očiju

„Bonvivant“ (1908.)

Koliko je Kraljeviću bilo blisko društvo pariških dendija pokazuje i slika

„Bonvivant“. Prikazao je svog prijatelja novinara Antu Masovčića s
monoklom, u smokingu, s cilindrom i štapom. Sjedi u crvenom
naslonjaču, nehajna držanja, nije uljepšan ni pomlađen, iako su mu ovdje
23 godine. To je jedina slika dendija u našem modernom slikarstvu. To je
muškarac koji voli lagodan život i tjelesne užitke. Ta slika je njegov
najbolji portret.

Niz slika nastalih u Luksemburškom parku u Parizu 1911, 1912. Na kojima je prisutan
impasto namaz i široki snažni potezi i vidlji utjecaj Cézannea

Kraljevićeve izložbe u zagrebačkom Salonu Ulrich 1912. i 1913.g. snažno su djelovale na

domaću umjetničku sredinu. Mladi umjetnici nalazili su u njegovom slikarstvu poticaj za
otpor prema tradicionalizmu, prepoznajući pojedina likovna obilježja kao izrazito napredna i
u skladu sa suvremenim tijekovima europske umjetnosti. Njegovom opusu ubrzo je priznata
posebna važnost za hrvatsku umjetnost.

ŠTO JE NAJVAŽNIJE ZA ZAPAMTITI!

- uvodni dio – V. Bukovac i zagrebačka šarena škola, Umjetnički paviljon, Hrvatski salon,
salon Ulrich, „Lado“ i „društvo Medulić“
- 1905.-10.g. na Akademiji u Münchenu studira mala skupina hrvatskih umjetnika:
JOSIP RAČIĆ, OSKAR HERMAN, VLADIMIR BECIĆ I MIROSLAV KRALJEVIĆ.
- zajednička im je bila težnja za modernim slikarskim izrazom – utjecaj Maneta, Cézannea,
ekspresionizma (kod Kraljevića vidljiv u autoportretima), otpor prema tradicionalizmu
- predstavljaju „europsku liniju“ u hrvatskoj umjetnosti nasuprot „nacionalnoj liniji“ Društva
Medulić
- Račić i Kraljević umrli mladi: Račić pronađen mrtav u Parizu sa 23 godine, a Kraljević umro
od tuberkuloze sa 28 godina
- od ove grupe umjetnika najveći utjecaj na hrvatsko slikarstvo izvršio M. Kraljević
- slike koje treba znati:
Josip Račić: „Majka i dijete“, „Pont des Arts“
O. Herman: „Djevojčica“
V. Becić: „Akt pred ogledalom“
M. Kraljević: „Autoportret sa psom“, „Autoportret s lulom“, „Bonvivant“ , slike iz
Luksemburškog parka