FAKULTET ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Danilo Kiš

Bašta, pepeo; Grobnica za Borisa Davidoviča

-seminarski rad-

Mentor: Student:

Mr Svetlana Čabarkapa Čedomila Bastać

Cetinje, 4. decembar 2017.

 Danilo Kiš

Bašta, pepeo; Grobnica za Borisa Davidoviča

Danilo Kiš, jugoslovenski je pisac, izrazito pesimističkog tona, čiji je književni opus
ostavio neizbrisivi trag na gibanja cjelokupne evropske i jugoslovenske književne scene toga
vremena. Kišova umjetnost, neosporno je jedan otvoreni krik čovjeka kojega je teško prihvatiti s
aspekta društvenih okolnosti u kojima stvara. Kada posmatramo cjelokupno djelo ovog
književnog stvaraoca, uviđamo da je usko isprepleten sa nijansama života samoga autora. Njegov
cjelokupni književni opus često je bio na repertoaru polemika i dežurnih polemičara. Međutim,
tada mladi knjiženik, uspijevao je na sebi svojstven način da se odbrani od tih često
neprincipjelnih i isuviše ličnih, skoro neznalačkih nasrtaja na njega i njegovo djelo, u tadašnjoj
evropskoj književnoj galaksiji dobrano prihvaćene kao izuzetan pokušaj, skoro vapaj u odbrani
javnog govora o anomalijama svih društvenih slojeva. Uspijevao je na taj način da stavi do
znanja da je ono što on stvara prevashodno nešto sasvim lično, neotuđivo od njegove
kompleksne ličnosti i moralnog kreda, koji je čitavog života na neki način sprečavao Danila Kiša
da se u krugovima soc-realizma i postmodernim tokovima književnosti poslijeratne Jugoslavije
utopi u taj politički, iliti partijski književni milje. Ostao je zauvijek osobena i snažna stvaralačka
i književno izgrađena pojava, koja je trpjela i istrpjela sve kritizerske nasrtaje „dežurnih
kritičara“. Kiš je kao stvaraoc svojim djelom obezbijedio poslijeratnoj jugoslovenskoj
književnosti, kao nečemu sasvim novom i neočekivano snažnom književnom uzletu s obzirom na
društvene i istorijske okolnosti u kojima je nastala, zasluženo mjesto na nebu evropske
civilizacije i savremene književnosti druge polovine XX vijeka.

Danilo Kiš (Subotica, 22. februara 1935. – Pariz, 15. oktobra 1989), romansijer,
pripovijedač, esejista, dramski pisac, prevodilac sa francuskog, ruskog i mađarskog jezika. Kiš je
počeo kao pjesnik, a potom se okrenuo, prije svega, pisanju proze kojom je u drugoj polovini 20.
vijeka izveo poetički preokret književnosti. Prvi objavljeni tekst Danila Kiša je pjesma Oproštaj
s majkom, a njegove prve knjige - kratki romani Mansarda i Psalam 44 - objavljene su u istim
koricama, kao zajedničko izdanje, 1962. godine.
Romani: Mansarda: satirična poema (1962), Psalam 44 (1962), Bašta, pepeo (1965),
Peščanik (1972). Knjige priča: Rani jadi: za decu i osetljive (1969), Grobnica za Borisa
Davidoviča: sedam poglavlja jedne zajedničke povesti (1976), Enciklopedija mrtvih (1983) i
Lauta i ožiljci (posthumno objavljene priče, 1994). Knjige eseja: Po-etika (1972), Po-etika,
knjiga druga (1974), Čas anatomije (1978), Život, literatura (posthumno, 1990), Skladište
(posthumno, 1995). Knjiga razgovora: Gorki talog iskustva (posthumno, 1990). Drame: Elektra
(1968), Noć i magla (1968), Papagaj (1970), Drveni sanduk Tomasa Vulfa (1974), Mehanički
lavovi (1980).
Knjiga izabranih pjesama i prevoda Danila Kiša sa francuskog, ruskog i mađarskog
jezika Pesme i prepjevi objavljena je posthumno 1992. godine.
Najvažnije nagrade: NIN - ova nagrada za roman godine, Goranova nagrada za knjigu
godine, Književna nagrada "Železare Sisak" za najbolju esejističku knjigu godine, Veliki Zlatni
orao grada Nice za ukupan književni rad, Orden Viteza umetnosti i književnosti, Andrićeva
nagrada, Nagrada "Skender Kulenović", Sedmojulska nagrada, "Preis des Literaturmagazins
1988", "Premio letterario Tevere", Nagrada AVNOJ-a, Nagrada "Bruno Šulc". Djela Danila Kiša
prevedena su na sve svjetske jezike.
Kada pogledamo kroz prizmu književnikovog života pronaći ćemo uvijek obilje motiva
iz njegove najtananije satkane intime i time nam nudeći obrazac kako je nastalo neko njegovo
djelo. Sa ove distance može se reći da Kiš ipak svjesno plete svoje biografske činjenice ne bi li
uspio da čitalačkoj publici što više i iskrenije približiti sebe. Međutim, smatrao je da kao ozbiljan
knjiženi pregalac od strane drugih ipak nije najbolje shvaćen i prihvaćen.

Kao književnik, Kiš često u svojim intervjuima pokušava da čitaocu stavi na znanje
ciljeve i motive koji ga navode na ovakva razmišljanja i književne postupke. Kako sam kaže:
„staljinizam ne može da se pomene ako se ne pomene i komunizam“, što se vidi u njegovom
djelu Grobnica za Borisa Davidoviča. Upravo je ovo djelo izazvalo polemiku kojom je bio
optužen za plagijat. Međutim, da su polemičari bolje poznavali Kiša vjerovatno bi znali da je Kiš
ne samo cijenio Borhesa, već se i ugledao na njega. Dakle, on je iskoristio Borhesov način
pisanja dajući motivima i temama iz sopstvenog života taj osobeni stilski pristup koji je samo
podśećao na Borhesov stil pisanja. To je bio razlog što je zlurado i neznalački optužen od grupe
književnih kritičara da je izvršio plagijat.

Grobnica za Borisa Davidoviča je djelo koje sastavljeno od sedam priča. Svaka priča ima
svoju tematiku ali su sve suptilno povezane. Upravo lik Borisa Davidoviča i njegov opis života
se nalazi u centralnoj priči. Ostale priče čine motivsku okosnicu djela. One su povezane
Rusijom, ruskom politikom toga doba i staljinizmom, kao ideološkom matricom ekstremno
komunističkih stremljenja.

Kiš u svojim djelima ima kritičke konotacije politike, komunizma i staljinizma. Ali
čitanjem shvatamo da su te njegove opservacije o političkim gibanjima Istočne Evrope, veoma
vješto zavijene velom misterije i istančane suptilnim promišljanjima jednog buntovnika. Pisac
ośeća da ipak ne može ništa da promijeni, ali zato može da saopšti svoje mišljenje koje se
ponekad kosi i sa njegovim porodičnim i političkim ubjeđenjem. Da bismo bolje shvatili motive
u pričama Grobnica za Borisa Davidoviča, krenućemo redom i početi od same simbolike naslova
i vizije književnika.

Nož sa drškom od ružinog drveta je prva priča u nizu koju Kiš posvećuje Mirku Kovaču.
Kod Kiša je to jedan od načina pripovijedanja. U ovoj priči on pokazuje i krivca, i dželata, i
žrtvu. Čitanjem i osvrtanjem na samu temu priče, uočljiva je dinamičnost mijenjanja mjesta
pripovijedanja. Zatim, autor nema nikakvih iluzija o događajima koje opisuje. Smatra da ne treba
uljepšavati stvarnost, da ne treba predstavljati svijet idiličnim i dobrim. Siguran je da stvarnost
treba nedvosmisleno prikazati onakvom kakva je ona u suštini. Upravo dio naslova ružino drvo
je simbolika tog stvarnog sagledavanja svijeta. Ružino drvo je zapravo drvo sa trnjem, što je
metafora čovjekovog trnovitog životnog puta. Građu same priče ili bar sižejni dio crpio je iz
knjige memoara Karla Štajnera 7000 dana u Subiru, logoraša iz sovjetskih gulaga, logora koji
služe modernom čovjeku kao primjer nehumanog i neljudskog odnosa prema čovjeku kao biću i
svom protivniku. Izvršilac svih ubistava na kraju sam strada i postaje žrtva tog istog „noža sa
drškom od ružinog drveta“.

Mihailo Pantić kaže: Na kraju, krvik će stradati kao i njegove žrtve. O tome nas,
objektivnim i hladnim tonom izveštaja, obaveštava pripovedač u posljednoj rečenici priče.
„Mihail Hantesku umro je od pelagre u logoru Izvestkovo, uoči Nove godine 1941.“ 1 I tu je
vrhunac kišeovski shvaćenog apsurda: ludilo XX veka izjednačilo je, u smrti, dželata i žrtvu.2

Krmača koja proždire svoj okot naslov koji predstavlja pandan često rabljenoj floskuli
„Revolucija jede svoju đecu“. Priča simboličkog naslova koja je posvećena Borislavu Pekiću,
1
Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, Narodna knjiga, Podgorica, 2010, str.17.
2
Mihailo Pantić, Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 58-59.
takođe je priča kojom je bio nadahnut pojedinim detaljima iz Štajnerovog djela. Pripovijedač
više ništa ne predstavlja modernistički, djeluje neposredno čime suštinski razbija pripovijedački
kliše. Ne nastoji da na jednostavan način u svom pripovijedačkom postupku oponaša druge.
Naprotiv, on ide korak dalje. Svojom invetivnošću nastoji da isproba nove tehnike
pripovijedanja, koje će ponekad u sebi sadržavali i ponekoliko tematski oprediljenih žanrova. Kiš
ovim načinom pripovijedanja daje drugu sliku stvarnosti, onim svakodnevnim temama, kako na
mikro tako i na makro plana. Ova priča nam iskazuje da je Kiš citatni ili autocitatni pripovijedač.
On svjesno koristi citate, svoje ili tuđe kao dopunu i njegovo traganje za nečim novim, nečim što
će ga markirati kao pisca. Kako akter i osuđenik u ovoj priči završava u zatvoru u Rusiji đe će
biti osuđen i dospjeće u logor, Kiš kaže ovako: Gould Veljskojls je umoren novembra 1945 u
Karagandi, posle neuspelog pokušaja bekstva. Njegov zaleđeni goli leš,vezan žicom, okrenut
naglavačke, bio je izložen pred logorskim ulazom kao opomena onima koji su sanjali nemoguće.3

Mehanički lavovi smatra se tekstom kojim je i sporedne likove uspio da prebaci iz drugog
plana naprijed i time poremeti vremensku dimenziju pripovijedanja. U svom kritičkom osvrtu na
ovu dosta komplikovanu tehniku pisanja, Mihailo Pantić kazuje: Dubinska povezanost delova
Kišovog novelističkog lanca time dobija još jednu dimenziju: sporedne likove vreme
pripovedanja čini glavnim, zatim ih vraća na rub priče i tako raste velika, zajednička povest o
možda najvećoj istorijskoj, pa i književnoj temi XX veka...“.4 Ova priča je posvećena Andre Židu.
Ona sa sobom nosi nekoliko razlitičitih tipova naracije (naučni, dokumentarni, fikcionalni...).
Danilo Kiš glavnom junaku (A.L. Čeljustnikov) dodjeljuje negativnu ulogu, dok je lik Eduarda
Eriona suprotstavljeni lik. Gledano sa tačke čitaoca-posmatrača, zapažamo da se likovi i njihova
kompleksna psihologija iz priče u priču produbljulju, dok se njihove suprotnosti ističu kao
ključni narativni metodi.

Magijsko križenje karata autor posvećuje Karlu Štajneru i njegovom djelu 7000 dana u
Sibiru, čije je neke djelove već koristio kao ideju svojih tekstova. Ovaj tekst sad već možemo
smatrati jednom vrstom građe. Koristeći ovo djelo kao građu, on ga poistovjećuje sa
dokomentima, i tako se obavezuje da zadrži istinitost događaja samim tim da ih u tom duhu i
protežira. Međutim, nastojeći da sačuva istinitost i da zadrži materijalne vrijednosti Gulaga, da
ne izgubi identifikaciju strahota koje logor nosi, pokazuje jedan djelić iz njegovog teksta Svedok
3
Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, Narodna knjiga, Podgorica, 2010, str. 28.
4
Mihailo Pantić, Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 60-61.
optužbe Karlo Štajner. Dakle, ova priča se može žanrovski i okarakterisati kao kriminalistička
priča: na početku se daje profil ubice da bi se kasnije mogle uvezivati činjenice i karakteristike
vremena i sporednih likova, do samog razješenja.

Grobnica za Borisa Davidoviča je napisana u obliku biografije glavnog lika, nizanjem

fragmenata oko zamišljene ose vremena. U ovom dijelu konačno upoznajemo Borisa Davidoviča
koji upravo povezuje sve priče. Fragmentarnost koju nam Kiš u ovom tekstu prikazuje može se
povezati sa fragmentima iz ostalih priča. Ti iz konteksta izvučeni djelići umnogo nam pomažu da
upotpunimo karakterne i psihološke crte glavnog junaka. Motivski se ovi fragmenti i razlikuju i
povezuju. Njihova simbolična povezanost je u krajnjoj liniji Boris Davidovič koji se indiriktno
prožima kroz sve tekstove unutar ovog djela. Zato ovu priču i možemo nazvati centralnom
pričom. Centralnom je čini ovaj bigrafski fragment makro i mikro strukture samog lika. Boris
Davidovič ima svoje vrijeme postojanja, sve do kraja života ophrvan mnoštvom svojih dilema,
koje se kružno opet vraćaju na fragmentarno pripovijedanje junaka-antijunaka.

Uspostavljajući analogiju vremena i događaja vezanih za ovaj vremenski interval, Kiš

nam na najbolji način u noveli Psi i knjige prikazuje da je analognost vječita pratilja vremena.
Sam nas pisac u „napomeni“ uz priču na najbolji način uvodi u poimanje književnog postulata
kojim se vodio u kreiranju zapleta priče i odveo ka konačnom razrješenju. On kaže: Priča o
Baruhu Davidu Nojmanu zapravo je prevod trećeg poglavlja (Cconfessio Baruc olim iudei modo
baptizati et postmodum reversi ad iudaismum) inkvizitorskog registra u koji je Žak Furnije,
budući papa Benoa XII, zavodio detaljno i savesno priznanja i svedočenja data pred njegovim
tribunalom.5

U formiranju ove priče, Kiš preuzima djelove, prevodi, citira i dopisuje ponuđeni tekst iz
XIV vijeka, postavlja ga u svoj novelistički niz, kako bi nanovo, iz drugog rakursa potvrdio
svoju tezu o postojanju zla i na kraju o istoriji kao velikoj i krvavoj drami koja se odvija u smjeni
raznih represivnih sistema i politika. Time ne amnestira nijednu promjenu društvenog sistema, u
ma kojoj se epohi odvijala, od krivice za nepotrebne zločine i krvoprolića, denunciacije i
najprizemnije osude ljudi. Jasno je da glavni junak novele Baruh David Nojman, Jevrej ne želi
da se pokrsti, ali je uz primjenu represivnih mjera na to prinuđen, shvatajući da je čak i
privremena patnja njegovog trajanja vrednija od konačnosti i praznine ništavila. Suštinski, on se
5
Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, Narodna knjiga, Podgorica, 2010, str. 123.
isto kao i Boris Davidovič Novski suočava sa skoro identičnim mehanizmom represije, kojom se
svjesno uništava sve ono što je u postavci drugačije od samog režima koji primjenjuje ove
mehanizme. Govoreći da je Grobnica za Borisa Davidoviča, zajednička povijest, Danilo Kiš
neskriveno potencira svoj stav da je istorija svijeta, suštinski istorija pojedinačnih ljudskih
poraza. Ona predstavlja hronološki dat niz svjedočenja o nemoći pojedinca da se odupre silama
zla, odnosno skupu naopako idealizovanih ideja i zakona. Cinizam istorije, u krajnjoj
konsekvenci je u činjenici da neman represije prije ili kasnije sustiže svakoga i poraženog i
pobjednika, i progonitelja i progonjenog, i optuženog i tužioca, žrtve i dželata. Jedino što je na
neki način konstanta je saznanje da što je vjera u ideje kod pojedinca dublja, to su metode prisile
snažnije i surovije, a efekti „prevaspitavanja“ minorniji. Upravo snaga ove priče ima veći
intenzitet od onog početnog iz preuzetog iz inkvizitorskog registra. Čitana u kontekstu sa ostalim
pričama, iz sasvim drugačije perspektive, ona otkriva vrlo postojano i demonsko lice istorije. Sve
se, dakle, ponavlja. I sve priče o zlu samo su istorijske verzije Jedne Priče o Zlu.6, kako to
nadahnuto saopštava Mihajlo Pantić u svom djelu.

Priča: Kratka biografija A.A. Darmolatova (1892-1968), kojom se završava Grobnica za

Borisa Davidoviča, umnogome se razlikuje od priča koje joj prethode. S razlogom Danilo Kiš
ovu priču nije nikome posvetio. Jer posveta je uvijek znak bliskosti sa nekim, izraženog
poštovanja, čak i prijateljstva, čime se otvara pravac ličnih simpatija prema nekoj ličnosti ili
njenom djelu. Ako stvari posmatramo tako, onda bi posveta ove zadnje priče bila neumjesna,
posebno sa aspekta Kišovog poimanja priče-biografije, pa bila riječ o grotesci ili o
pripovjedačkom cinizmu. Kiš u ostalim pričama knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, svoje
junake izdiže na pijadastal heroja, dajući im karakter aktera sudbinske (lične) drame, koji trpe
patnju i kaznu bez krivice, u Kratkoj biograsfiji A. A. Darmolatova, autor glavnog junaka ne
idealizuje, svodeći ga na tužnu mjeru beznačajnosti, koja je vrlo značajna i važna, najprije kao
groteksna mogućnost negativne herojizacije. Kao polutalentovani pjesnik, Dermolatov
predstavlja oličenje čovjeka koji nije kadar da adekvatno, pjesnički snažno odgovori izazovima
koje pred njega stavlje njegovo doba. Naravno, problem leži u pomanjkanju ljudske odvažnosti,
čovjeka koji nije sposoban da živi u potpunosti sopstvene egzinstencije. On se ugiba pod

6
Mihailo Pantić, Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 71.
pritiskom istorije, čini ustupke i kompromise, beži u bezličnost i nekonkretnost onoga što piše,
pati od hroničnog straha i neuroze koju leči snom.... 7

Pretposljednje poglavlje priče obiluje dubokom ironjom. Pisac hrabro žigoše društvene
anomalije novog doba čiji je neposredni svjedok ljudske uobraženosti, ali i žrtva onih koji bi sa
svime da se porede iako nijesu ni fizički, a ni intelektualno dosegli nivo onih koji im služe za
poređenje. Stoga i nije na odmet iznijeti jedno hrabro poređenje Darmolatova sa onima koji su
bili željni da makar jedanput sjednu u stolicu Njegoševu, koja nalik na golem božanski tron,
krasi njegovu rezidenciju. Na taj uzvišeni presto, prilikom posjete Cetinju i Njegoševoj Biljardi i
pjesnik-samozvanac (A. A. Darmolatov) smjerno zasijeda, dok mu se noge klatare visoko iznad
poda prostorije kao i onima koji su taj tron arčili po raznim svečanim salama diljem Crne Gore.
U svom Post scriptumu uz priču Krtka biografija A. A. Darmolatova, Kiš sa dosta cinizma i
neskrivenog groteksnog humora konstatuje: Ostaje u ruskoj literaturi kao medicinski fenomen:
slučaj Darmolatova ušao je u sve novije udžbenike patologije. Snimak njegovih mošnji, veličine
najveće kolhozne tikve, preštampava se i u stranim stručnim knjigama gde god je reč o
elefantizmu (elephantiasis nostras) i kao naravučenije piscima da za pisanje nisu dovoljna samo
m...8.

Bašta, pepeo je druga knjiga Kišove trilogije. Jedan biografski segment koji ima
prespektivu đeteta, a ispripovijedana u dobi tridesetogodišnjaka. Dječakov pogled na svijet,
njegova idealizacija roditelja, posebno oca kao dominantne figure u porodici govori nam o
Kišovom odnosu ka ličnosti oca i njegove dominantnosti u dječakovim očima. Ovim djelom
čitalac jasno sagledava okretanje te perspektive odozgo prema dolje. Suštinski gledano ta figura
oca u očima dječaka se smanjuje njegovim odrastanjem, a sa druge strane starenjem njegovog
oca kao normalan biološki slijed. Glavni lik postaje svjestan i svoje sličnosti sa ocem, kojega već
sad kao kroz maglu nazire. Prizma koja dovodi u pitanje čak i njegovo lično postojanje. Andi
Sam je u stvari Edvard Sam. Zato Kiš vrlo slikovito predstavlja taj fenomen ogledala, koji je
očigledan i kod Borhesa, dakle, sve se ponavlja i vrti u krug. Ova cikličnost je predstavljena
simboličkim pogledom na kutiju kaladonta, čija fotografija predstavlja đevojku koja drži kutiju
sa istom slikom i tako sve do u nedogled.

7
Mihailo Pantić, Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 72.
8
Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, Narodna knjiga, Podgorica, 2010, str. 133.
 Međutim u opisivanju oca dječak ne propušta da da naznake o svojoj majci koja je imala
ključnu ulogu u njegovom odgajanju i formiranju. Kroz mirise cimeta i tamjana śećanja ga
vraćaju na majku, i njene crte lica i izmučeni lik. Žene koja je bila njegov oslonac i vodija kroz
odrastanje. On se majke śeća kao stuba cijele porodice, bez obzira na idealizovanje oca kao glave
porodice. Naravno, autor ovdje stavlja svoju majku kao pozitivan lik i osobu koja je učinjela da
on idealizuje svijet oko sebe. Njena strpljivost sa raznim promjenama raspoloženja i zatvorenosti
njegovog oca, balansira dječiju perspektivu stvarnosti koja plete kolo oko njega, oca i majke.
Ipak, najistaknutija misao ovog djela je razmatranje pitanje smrti, postojanja i nepostojanja,
pitanje blizine onih trenutaka iz života svakog pojedinca koji ukazuje na neminovnost fizičkog
nestanka. To pitanje postaje konstanta Kišovog stvaralačkog opusa. No smrt, kao središnja tačka
pripovijedanja, Kiša ne zanima samo kao pojedinačan događaj-fenomen iako sve upravo odatle
započinje, već pokazuje povišeni interes za proučavanje smrti kao globalnog procesa. On taj
fenomen potencira djelovanjem istorije. O tome najbolje svjedoči knjiga Grobnica za Borisa
Davidoviča ili pak Eenciklopedija mrtvih. Taj prelazak Kiša sa pojedinačnog na opšti plan,
podstiče Želidraga Nikčevića da konstatuje: Kiš je pokazao nekoliko izvanredno surovih
mehanizama pomoću kojih društvena raslojenost, politika i Zlo zadiru u područje mrtvih9.

U romanu Bašta, pepeo, sve vrijeme primjećujemo kako istorija rastače rajsko, nevino
lice svijeta, naše prve mladalački čedne i jako zgusnute doživljaje. Shvatamo da je istorija u
stvari prerušena, maskirana smrt. Smrt u suštini pokreće život Eduarda Sama i njegove porodice.
S obzirom na ograničena sredstva kojima pisac raspolaže (riječ, lirska melodičnost jezika), ostaje
mu samo da rezignirano shvati da nešto uzaludno pokušava. To je onaj ośećaj koji ostavlja opori
ukus u ustima. Ipak, ...negde na sredini romana Bašta, pepeo pripovedanje se samo prividno
preusmerava. Ako je centralnu nit tematskog interesa prvog dela tog romana predsavljala misao
o smrti-tiha, lirski iluminirana spoznajaonoga što se neminovno mora dogoditi, spoznaja
praćena opiranjem i nevericom-sa pripovedačkim komentarom: Tako sasvim neočekivano i
nepredviđeno, ova istorija, ova skaska, postaje sve više istorija mog oca, istorija genijalonog
Eduarda Sama.10

Rekli bismo da se narativni Kišov postupak na neki način preobražava, bolje kazati
usredsređuje na pitanje oca, dakle na pitanje o porijeklu i identitetu samog autora. Otac, kao
9
Mihailo Pantić, Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 39.
10
Mihailo Pantić, Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 40.
centralna ličnost oko koje se vrte sva životna pitanja Andreasa Sama, dovodi nas do zaključka da
se sa ocem ne komunicira, ili se radi veoma rijetko. Otac se doziva u odsustvu, isto tako je i
moguće o smrti razmišljati kad ona nije prisutna. Autor smrt samo nagovještava, čak i u slučaju
kada o njoj prividno ne govori. Rečenica sa samog kraja: Gospode, kako se ovdje brzo smrkava.,
iskazana je samo kao slutnja. Još jedan ne manje značajan biblijski simbol postojanja i trajanja je
voda. U njoj se ogleda zov i podśećanje na smrt kao krajnju konsekvencu našeg bitisanja. Teško
je pretočiti rumor kiše u ritam stiha, onako kako bi Andreas Sam da kišu prevede u liriku, što on
smatra najvišim estetskim idealom, znači osluškivati neku višu i nedostupnu dimenziju svijeta.
Sva čula, sve senzacije koje ta čula opažaju, sva značenja, ključni simboli, metafore i figure
stapaju se u smrtolikoj naraciji Kišovog romana Bašta, pepeo. 11

Na kraju kada razmislimo i sagledamo ova dva Kišova djela, vidimo taj kišovski manir
pripovijedanja koji nas uvlači u samo djelo. Zaista gledano pomalo sa strane ipak se ne možemo
oduprijeti utisku da se i mi tu neđe nalazimo rame uz rame sa likovima iz njegovih djela. Čovjek
je zapravo jedan, a likovi su čovjekove razne ličnosti koje izazvane nekim događajem ili
vremenom, pokaziju koliko smo zaprovi mi centar svijeta. Čovjek, ne samo kao centar svijeta
niti kao biće koje je često opisano u nekom djelu, već centar i razuma, i stihije, i straha, i boli, i
sreće. Sve je to čovjek, jedinka u vihoru svih dešavanja koje je donijelo Kišovo vrijeme. Likovi
koje je stvorio Kiš i predstavio u svojim djelima su zapravo fragmenti Danila Kiša, čovjeka koji
je pokušao da na svaki način pokaže i iskaže mišljenje, i to veoma otmeno i sigurno. Zato
možemo reći da je za njega umjetnost bila odgovor na sve prepreke koje mu je donio život i ljudi
oko njega.

LITERATURA:

Primarna literatura:
11
Mihailo Pantić, Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 43.
 1. Kiš, Danilo: Bašta, pepeo, Narodna knjiga, Podgorica, 2010.
2. Kiš, Danilo: Grobnica za Borisa Davidoviča, Narodna knjiga, Podgorica, 2010.

Sekundarna literatura:

3. Kiš, Danilo: Gorki talog iskustvaviča, Narodna knjiga, Podgorica, 2010.

4. Pantić, Mihailo: Kiš, „Filip Višnjić“, Beograd, 2002.