Ime ruže – Umberto Eko

Naslov i smisao

Latinski heksametar koji se nalazi na samome kraju je bitan za sami naslov, jer je isti
upravo iz toga heksometra potekao. Heksametar je preuzeo iz djela De kontemptu mundi (O
nepoštovanju svijeta) Bernara Klunija, benediktinca iz VII vijeka. Upitan je sami naslov romana
zbog svoga značenja. Eko kaže da pripovjedač ne treba da tumači vlastito djelo, smatra da isto
treba da bude predmet tumačenja.

Na početku je roman imao drugačiji radni naslov koji je glasio Opatija zločina, međutim
on je odbačen jer bi čitaočevu pažnju upućivao samo na zaplet poput onih u detektivskim
romanima. Eko tvrdi da je njegov san bio da se roman zove Adso da Melk. To bi naslov činilo
neutralnim jer je Adso lik koji pripovijeda, ta ideja se nije dopala izdavačima.

Naslov Ime ruže Eku je pao na pamet sasvim slučajno, a ta pomisao mu se sviđela zato što
simbolika ruže ima veliki broj značenja (stalno je korišćena u poeziji, književnosti, svakodnevno
u životu) da višenema skoro nikakvo značenje. Pred čitaocem se zameće trag, nije kadar da
izabere samo jedno tumačenje. Naslov treba da ispremeće ideje, a ne da ih tjera u red.

Priča o postupku

Autor ne treba da tumači, ali piše zašto je i kako je nešto napisao. Poetički zapisa ne služi
da bismo djelo razumjeli, već služi da razumijemo tehnički problem koji je nastao pri samom
stvaranju djela. Tako npr. Edgar Alan Po u djelu Filozofija kompozicije govori o nastanku
Gavrana, ne govori nam kako da ga tumačimo, nego kakve je probleme imao pri stvaranju
poetskog efekta. Poetski efekat bi se mogao protumačiti kao da neki tekst svaki put kad ga
pročitamo dobija novo značenje.

1
 Dabome, srednji vijek

Eko je počeo roman pistai 1978. godine, došao je do ideje da otruje monaha, čitao je brojne
knjige vezane za otrov, čak je i poslao pismo prijatelju da ga pita da li zna za neki otvrov koji
koža može da apsorbuje ako se nečim rukuje (npr. knjigom). Imao je na početku ideju da monasi
žive u savremenom manastiru, međutim shvata da manastir opatija živi od uspomena srednjega
vijeka i tada odlučuje da radnju smjesti u srednji vijek. Bio je dobar poznavalac te epohe i
posjedovao je brojne knjige koje su imale tu tematiku.

Maska

Eko nije želio samo da piše o srednjem vijeku, več je želio da piše u srednjem vijeku kroz
usta jednog ondašnjeg ljetopisca. Počeo je da čita srednjvjekovne ljetopisce da bi poprimio
njihov ritam i bezazlenost. Oni če progovoriti umjesto njega, a on je bio slobodan od
sumnjičavosti, ali ne od intertekstualnih odjeka. Otkrio je ono što su drugi odavno znali. Knjige
uvijek govore od drugim knjigama, a svaka priča pripovijeda več ispropijedanu priču.

Roman kao kosmološki čin

Prvu godinu rada na romanu Eko je posvetio sazdavanju svijeta. Čitao je veliki broj
srednjovjekovnih knjiga. Razmišljao je i koje bi se knjigemogle naći na policama
srednjovjekovne biblioteke. Izmišljao je imena monaha, njihov karakter i prirodu. Takođe je i
razmišljao o srednjovjekovnoj arhitekturi kako bi mogli uraditi nacrt opatije. Posvetio se i
istoriji srednjega vijeka, te iščitavao srednjovjekovne ljetopise. U romanu se nalaze Fratičeli iz
XIV vijeka. Eko govori da mu je bio potreban isljednik Englez koji bi imao veliki dar zapažanja.
Ovo svojstvo je mogao naći samo u franjevačkoj sredini kod kojih je izuzetno bila razvijena

2
simbolika znakova i njihovo tumačenje. Radnju je smjestio u novembar 1327. godine zato što je
u decembru Mihailo iz Čezne otišao u Avinjon. Navodi i da mu je bilo potrebno da ubije svinju
kako bi leš mogao da stavi naopako u ćup pun krvi, a ta potreba proističe iz druge trube
Otkrivenja. Otkrovenje je činilo dio toga svijeta. Lijepa je i priča o lavirintu. Za razliku od
lavirinata koji se obično nalaze spolja, Eku je bio potreban lavirint u zatvorenome prostoru te
kaže kako mu je bilo potrebno dva, tri mjeseca da ga izgradi.

Ko govori

Sve dijaloge prenosi Adso, a više nego očigledno je da on čitavoj naraciji nameće svoje
gledište. Eko se trudio da mu dijalozi izgledaju što srednjovjekovnije, te je proučavao
srednjovjekovne romane. Eko poštuje prozu i poetsku poziciju kaj srednjem vijeku nije bila
strana. Osamdesetogodišnji Adso prilča što je vidio kao osamnaestogodišnjak. Govore Adso od
osamnaest i od osamdeset i to hotimice. Igra se sastoji u tome da na sceni bude strai Adso koji
razmišlja o onome što je vidio kao mladi Adso. Eko udvostručujući Adsa udvostručuje niz
između prostora, zaklona, koje je postavio između sebe kao osobe sa biografijom, sebe kao
autora koji pripovijeda, likove o kojima pripovijeda, zajedno sa glasom koji to čini.

Adso je imao veliki značaj za Eka jer je od samog početka htio da ispriča cijelu priču
glasom nekoga ko je te događaje proživio, ali ih nije razumio. Eko na Adsa prebača svoju
adolescentsku uzdrhtalost u njegovim ljubavnim uzbuđenjima (Adso doživljava svoje ljubavne
jade kojima je crkva govorila o ljubavi).

Pretericija

Stil Adsove naracije zasnovan je na filozofskoj figuri koja se zove pretericija. Kaže se kako
se ne ne želi govoriti o nečemu što je inače svima dobro poznato, a o čemu se, čim se izrekne,
zapravo i govori.

3
 Dah

U prozi dah nije povjeren običnim tečenicama, nego širim makro rečenicama, koje su
odmjerene prema zbivanju. Eko kaže da postgoje romani koji dišu popot gazele, a opet ima onih
koji dišu poput kita. Sklad ne zavisi od količine udahnutoga vazduha, nego od pravila kako se
udiše (ako se u jednom trenutku dah presječe, te sejedno poglavlje završi prije nego što se
vazduh udahne, to može odigrati značajnu ulogu u ekonomičnosti priče).

Izgrađivanje čitaoca

Eko razglaba kakvog je čitaoca htio dok je čitao ovu knjigu. On kaže da je htio saučesnika
koji bi u potpunosti prihvatio njegovu igru. Htio je da postane srednjovjekovan i da živi u
srednjem vijeku kao da je to njegovo doba, ali je želio i čitaoca koji bi postao plijen teksta. Tekst
želi da bude iskustvo koje će promijeniti svoga čitaoca. Eko nam daje latinski, erotske scene,
scene krvi, mnogo teologije želeći od čitaoca da kaže da sve to nije istina. U tom trenutku čitaoc
je piščev, koji je primoran da osjeti beskrajnu svemoć Boga, koji osujećuje svjetski poredak. Na
ovaj način smo uvučeni u piščevu zamku.

Pisac je htio da na ugodan način shvatimo stvar od koje uzdrhtimo (metafizička jeza). Bira
metafizički i filozofski,tj. detektivski roman.

Detektivska metafizika

Knjiga započinje kao krimić. Eko smatra da ljudi vole detektivske romane zato što su puni
pretpostavki. Zapravo, u suštini osnovno pitanje filozofije i detektivskog pitanje je isto: ko je
kriv?

4
 Eko kaže da postoje tri vrste lavirinta:

1. Grčki koji ne dozvoljava da se izgubimo i u čijem se središtu nalazi Minotaur;

2. Maniristički koji ima samo jedan izlaz, ali da se ne bi izgubioli potrebno nam je nešto
nalik Arijadninog konca. Takav je lavirint biblioteke;
3. Rizom kod kojega svaka staza vodi do neke druge (nema središta ni izlaza,
potencijalno beskonačan). Takav je svijet u kome Vilijam živi.

Postmoderna, ironija, dopadljivost

Eko se dosta naslanja na ironiju. Smatrao je da se u postmodernizmu takva ironija shvata

ozbiljno.

Smatrao je da postmodernistički pisci pri pisanju treba da pokrenu i probleme iz savremene

stvaarnosti, ali ne ni trebalo ni da zanemare tradiciju (romantizam, realzam, modernozam).

Istorijski roman

On je prošlost uzimao kao scenografiju, pri če,u je mašti davao krila.