REVOLUCIJA SVIJESTI, REFORMACIJA UMA

_____________________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 15.06.2020
REVOLUCIJA SVIJESTI, REFORMACIJA UMA

«Moć teži korupciji. Apsolutni moć vodi u apsolutnu korupciju.»

(LORD ACTON OF ALDENHAM, 1887.)

Revolucija nije samo riječ. To je radnja, aktivnost promjene stanja. Promjene lošeg u
bolje stanje. Mnoge revolucije potakle su promjene na bolje, a mnoge su se pretvorile u
svoju suprotnost, u suprotnost planova i ciljeva kojima su stremile i zbog koji su
pokrenute.

Revolucija (lat. revolutio, “preokret“) temeljna je promjena moći ili organizacijskih

struktura koja se događa u kratkom razdoblju. Aristotel je opisao dvije vrste političkih
revolucija:

a) Potpuna promjena iz jednog sistema u drugi

b) Izmjena trenutnog sistema

Revolucije su se u liniji vremena pojavljivale strukturalno i praktično kroz povijest

čovječanstva i bile su različitih načina, intenziteta, trajanja i ideologija. Rezultati koje je
svaka poznata revolucija iznijela na svojim plećima uključivale su velike promjene u
kulturi, ekonomiji i društveno-političkom životu. Cijenu revolucija su plaćali svi, mada je
poznata primjedba da povijest pišu pobjednici, ona je u praksi izgledala sasvim
drugačije, posebno u pogledu cijene onih koji su je plaćali najtvrđom valutom.

Za razliku od pobuna koncentriranih na kratkoročne promjene, revolucije su temeljno

fokusirane na sveukupnu i dugoročniju promjenu slike i stanja u društvu.

O onome što je napisano prije dvije tisuće godina i više, kada je u pitanju vlast i poimanje
vlasti, kao polazište se uzima da je u brojnim oblicima vlasti koji su bili prisutni uvijek
postojalo priznavanje pravde i proporcionalne jednakosti, iako ih čovječanstvo nije
uspijevalo uvijek staviti sve pod jedan nazivnik. Demokratija proizlazi iz ideje da su oni
koji su u bilo kojem pogledu jednaki u svakom pogledu jednaki; jer muškarci u antici i
žene u novijem dobu podjednako su slobodni, tek kada su apsolutno jednaki. Polovična
primjena u praksu, gdje često postoji nesrazmjer između riječi, zakona i stvarnosti ne
znače i ne predstavljaju apsolutnu jednakost. Tamo gdje nema apsolutne jednakosti,
jednakosti nema jer kao takva uopće i ne postoji.

Oligarhija se zasniva na ideji da oni koji su u jednom pogledu nejednaki u svakom

pogledu nisu jednaki; ako su nejednaki, to jest u imovini, oni pretpostavljaju da su
apsolutno nejednaki.

Demokrate pak smatraju da, ako su jednaki, moraju biti jednaki u svim stvarima; dok
oligarhi, pod idejom da su nejednaki, tvrde previše, što je jedan oblik nejednakosti. Svi
oblici vlasti imaju svojevrsnu pravdu, ali, poređeni s apsolutnim standardom, oni su
pogrešni; i, stoga, obje strane, kad god se njihov udio u vlasti ne podudara sa njihovim
unaprijed osmišljenim idejama, revolucija je na pomolu. Oni koji se odlikuju vrlinom
imaju najbolje pravo „svih pobunjenika“, jer se samo oni s razlogom mogu smatrati
apsolutno nejednakim, ali onda su od svih ljudi najmanje skloni tome. Postoji i
superiornost koju tvrde muškarci ranga; jer se smatraju plemenitim, jer potječu od
bogatih i krepostnih predaka.1

Svaka promjena stanja, bilo u vlasti i načinu razmišljanja, moguća su na dva načina:
silom i prisilom ili milom i svojevoljno, dakle: revolucijom ili reformacijom.

Obzirom da je svaka revolucija u svijetu donosila radikalne promjene, ali na takav način
da je primjena sile bila temelj i osnova, reformacija je također donosila plodove
radikalnih promjena uz isključivanje sile, pri čemu pak suprotna strana, strana kojoj
reformacija nije odgovorala nije isključivala primjenu sile.

Francuska revolucija 1789., bila je najaveće dostignuće ukidanja feudalnih odnosa, ne

samo u Francuskoj, pri čemu je najavljena epoha osobnih sloboda protiv ugnjetavanja,
nepravednosti i ovisnosti širom svijeta. Razlozi pokretanja revolucije u Francuskoj bili
su ekonomske prirode, a) zbog loših uvjeta života (a ne suživota), kao i b) ideoloških
kojima su uzroci bile "prosvjetiteljske ideje". Naime, podjela društva na staleže: kralj,
svećenstvo, plemstvo koji su činili 2% stanovništva, niže slojeve buržoaziju, građanstvo
i seljaštvo koji su činili 98% stanovništva kojeg je vladajuća klasa smatrala nižim bićima,
svojim slugama i robovima. 98% stanovništva bilo je obespravljeno, dok je 2% uživalo u
povlasticama oslobođeni od poreza, koji su k tome od kralja dobijali državne naknade
(penzije). Za to vrijeme je 98% stanovništva živjelo u bijedi, bez naknada, opterećeno
svim mogućim porezima i dadžbinama.

Francusko društvo potresao je niz afera. Za vrijeme dok je vladajuća klasa živjela
otmjeno u raskoši, rasli su troškovi i izdaci koje se pokušalo nadomjestiti stalnim
povećanjem poreza, koji se ni u kom slučaju nisu raspoređivali ravnomjerno. Nakon
krize prouzrokovane nerodnom godinom u kojoj su prinosi izostali, zavladala je glad,
umiranje i pobune. Posljednji pokušaj uređenja prije velike revolucije društva bila je tzv.
revolucija odvjetnika kojom se pokušalo smiriti stanje u društvu idejom izglasavanja
zakona koji bi ukidanjem staleškog sistema donijeli ravnopravnost svih građana pred
zakonom. Poslije pada Bastilje ostala je historija utopljena u sistemu revolucionarnog
terora.

Izgradnjom 'revolucije svijesti', proglašena je revolucionarna era, novi kalendar, podjela

na dekade (razdoblja od 10 dana), kao i odbacivanje rimskih naziva mjeseci. Uvedeni su
novi praznici revolucije umjesto katoličkih praznika. Došlo je i do uplitanja religija, nešto
drugačije nego par stotina godina prije tokom bartolomejske noći, jer je počelo smetati
da među jakobincima ima toliko ateista. Pokretanje "revolucije svijesti" dovelo je do
uvođenja službenog, ali i nekršćanskog "Kult Razuma i Višnjeg bića", što je bila
Robespierreova inicijativa. Uvođenje nove vjere se pokazalo bumerangom sa

1 http://classics.mit.edu/Aristotle/politics.5.five.html
dalekosežnim posljedicama, uostalom, isto kao i politika protiv Katoličke crkve. Krvavo
proljeće 1794. donijelo je probleme ne samo jakobincima, već cijelom društvu unutar i
van njegovih granica. Uprkos velikom broju žrtava u kronici je zabilježeno slijedeće:“
Kao da su ljudi pušteni s lanca. Žene su počele ponovno oblačiti lijepe haljine i uređivati
kosu, ljubavnici i ljubavnice pokazivali su se u javnosti, ali mnogi, posebno siromašnije
žene, ponovno su se okrenuli Crkvi i Bogu, nadajući se konačnom kraju svih ovih
turbulentnih događaja. Termidorski Konvent, koji je sada bio u rukama imućnije
buržoazije, donio je 1795. novi ustav koji je u potpunosti odgovarao imućnijim
stanovnicima, jer su politička prava proizlazila iz osobnog bogatstva.“ Iz krvavih sukoba
Napoleon je izašao kao pobjednik koji će preuzeti apsolutnu vlast nakon ćega će i uskoro
pokoriti čitavu Europu.

Francuska revolucija 1848., bila je treća po redu velika revolucija u Francuskoj te

jedna od brojnih revolucija koje su pogodile Evropu u događaju znanom kao Proljeće
naroda. Februarska revolucija dovela je do rušenja Julske Monarhije i uspostave Druge
Republike. Do 1848. godine, veliki dio evropskog puka bio je nezadovoljan svojim
vladarima, tražeći veću participaciju u državnoj politici. Uz političke probleme, velike
poteškoće predstavljali su nedostatak radnih mjesta i sve veća glad među evropskim
pukom. Sjetivši se Francuske revolucije 1789. godine, evropski narodi su 1848. godine
pronašli moguću soluciju svojim problemima i ta je reakcija dovela do Proljeća naroda.
Revolucija je završena početkom decembra 1848. godine, a ubrzo nakon su održani i
predsjednički izbori na kojima je pobijedio Louis Bonaparte. Ipak, ni Druga Republika
nije bila dugoga vijeka. Četiri godine od svog izbora za predsjednika, Bonaparte je izveo
državni udar i proglasio se carem, čime je Drugu Republiku zamijenilo Drugo Carstvo.

Francuska revolucija i dugotrajni rat su Francuzima dali snažan osjećaj nacionalnog

identiteta. Do nedavno, ljudi su svoju lojalnost po običaju dobrovoljno predavali
lokalnim autoritetima. Centralizacijom monarhije njihova lojalnost se prebacuivala na
kralja ili kraljicu. Tokom Revolucije, vlast je okupljala ljude da brane svoju domovinu, pa
se nacionalizam ili jaki osjećaj ponosa i privrženosti prema svojoj domovini raširio po
cijeloj Francuskoj, a takvi osjećaji će se, zahvaljujući Napoleonu ubrzo raširiti cijelom
Evropom. Od revolucionarnog vremena do danas, Francuzi organiziraju nacionalne
festivale kojim slave naciju i Revoluciju, a pjesme skladane prema takvim motivima
postaju popularne. Naravno, prva takva je Marseljeza, koja će postati i francuska
nacionalna himna.

Ruska revolucija 1917. (Oktobarska revolucija), period je političkih previranja u Rusiji

godine 1917. koje su započele zbacivanjem monarhije na čelu s carem Nikolom II.
(Nikola II. Aleksandrovič Romanov), a završila je zbacivanjem privremene vlade i
uspostavljanjem boljševičkog režima koji će kasnije prerasti u komunistički režim
Sovjetskog Saveza. Kontrarevolucionarni pokušaj oružanog suzbijanja revolucije
neočekivano prerasta u Ruski građanski rat, koji je opustošio i onako siromašnu Rusiju i
u mahu odnio 13 miliona života.
Želja i težnje za reformama nisu odlika demokratija već svih društvenih oblika
vladavine, tako apsolutističkih monarhija, dok je moć reformacije na svojoj koži osjetila i
Katolička crkva, takoreći u predvečerje velikih revolucija. Među prvima koji su počeli
raspravu o pravovaljanosti Rimske crkve bili su valdežani, lolardi i husiti2. Ono što nisu
uspjeli oni konačno se obistinilo kroz djelo njemačkog svećenika Martina Luthera, kako
se čini zbog plemstva koje mu je dalo podršku, niječući političku vlast papinstva plijeneći
redom crkveno bogatstvo. Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u
Evropi tokom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i strukturalnih promena
u Crkvu što je dovelo do uspostave reformiranog kršćanstva, odnosno protestantizma.

Reformacija, (lat. reformatio: preobrazba; poboljšanje), u općem značenju, svaki pokret

za obnovu i usavršavanje postojećega stanja u političkim, kulturnim i vjerskim
institucijama, sučelila se s etabliranim eklezijalnim ustrojem Crkve te stavila pod upitnik
primat Pape, zahtijevala smanjenje sekularnog i materijalnog utjecaja Rimske kurije te
povratak na ono što joj je i bila svrha - naviještanje Kristovog nauka, kojega je zapustila
zbog svjetovnih briga. Dokaz da se historija ponavlja.

Posebno mjesto zauzima reformacija proistekla iz nauka M. Luthera koja je dovela do

raskola zapadne Crkve, nastajanja samostalnih evangeličkih crkava, te formiranja
protestantizma kao nove kršćanske konfesije. Nastala u posebnim uvjetima, Lutherova je
reformacija izrasla u pokret koji je doveo do prekretnice u cijelome zapadnome svijetu,
ali će biti okosnica mnogih promjena koje slijede, prije svega humanizma i renesanse,
izuma štampe itd. Pokrenuta su mnoga pitanja koja se sama nikada ne bi pokrenula a
imala su ogroman utjecaj na svakodnevni život, uključujući i život vjernika.

Teološki temelji reformacije zasnivaju se na objavljivanju Lutherovih 95 teza koje su

oblikovale luteransko učenje koje je dovelo do napetih odnosa s Rimom, a završilo se
Lutherovom osudom i njegovom ekskomunikacijom 1521. Sukobi su završeni tek
Vestfalskim mirom 1648.godine, a reformacija se proširila na sve države Evrope, pa i
dalje širom svijeta.

Važni pojmovi:

Svijest je aspekt uma koji obuhvaća svojstva kao što subjektivnost, osjećaj i sposobnost
da se uoči odnos između sebe i okoline.

Um je aspekt intelekta i svijesti doživljen kao kombinacija misli, percepcije, pamćenja,

emocija, volje i mašte, uključujući i sve nesvjesne kognitivne procese. Um manifestira
subjektivno kao tok svijesti. Teorije uma i njegove funkcije su brojni. Najstarije
zabilježene špekulacije su one od Zaratustre, Bude, Platona, Aristotela i ostalih drevnih
grčkih, indijskih i, kasnije, islamskih filozofa.

2
Poticaj za te pokrete dolazio je iz kruga same Crkve, a najznačajniji su bili vezani uz Franju Asiškoga, J.
Wycliffea, J. Husa, Jeronima Praškog i dr. reformacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje.
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52218>.
Misao je mentalni proces koji omogućuje pojedincima da prilagode svijet, i tako se nose
sa time djelotvorno u skladu sa svojim ciljevima, planovima, krajevima i željama. Riječ
koja se odnosi na slične pojmove i postupke je spoznaja, ideja i mašta. Razmišljanje
uključuje cerebralne manipulacije te informacije, kao kad smo obliku koncepta,
sudjelovanja u rješavanju problema, razmišljanja i donošenja odluka. Razmišljanje je
viša kognitivna funkcija, i analiza procesa razmišljanja je dio kognitivne psihologije.

Pamćenje je sposobnost organizma za pohranu, zadržavanje, a naknadno korištenje

informacija.

Nesposobnost razvoja misli, naprimjer da se shvati da dobro dolazi od rada, brige da

se živi dobro, u izobilju. Problem koj nastaje kako direktna posljednica nesposobnosti,
naprimjer: kako se novac zarađuje daleko je manji od onoga kako se on čuva i uvećava.

Bosni i Hercegovini su neophodne korjenite promjene

Ono što društvo u BiH već duže vremena uočava kao nerješiv problem, uprkos svemu
rješenja postoje, dovoljno je da postoji jedna zainteresovana strana. Kao što je već
poznato u praksi 'sve promjene' nisu urodile plodom: silom i agresijom, asimiliacijom i
prisilnom promjenom vjere, progonom, masovnim zločinima i genocidom, političkim
protjerivanjem, segregacijskim zakonima, otvorenim i zakulisnim igrama. Sve ono što su
narodi doživljavali i osjetili na vlastitoj koži upregnutoj duboko u nacionalnu svijest,
danas oni primjenjuju među sobom, prema drugima, nad vlastitim građanima. Ništa nije
doprinijelo da se izvrši promjena stanja bez volje svih građana, bez volje cjelokupnog
stanovništva.

Homogenizacija bosanskohercegovačke nacije je moguća

Siromaštvo i mržnja temelji su radikalizacije društva. Homogenizaciju pojedinih nacija

možda ne čini jedinstvo iz ljubavi, isti jezik, odjeća, način razmišljanja, koliko kultura
zajedničkih interesa. Gradovi nacije dnevno upražnjavaju i po 800 jezika, ali im to ne
smeta u homogenizaciji koja uključuje i osjećaj pripadnosti, dapače, objedinjuje je i
obogaćuje u raznovrsnosti koja je svuda oko nas, ne samo u društvima, već i prirodi.
Bosna i Hercegovina je primjer te raznovrsnosti u svakom pogledu: geološkom,
etnološkom i antropološkom, (jezičkom, tradicionalnom, kulturološkom). Većine nacija
čini i obogaćuje upravo raznovrsnost interesa, pogleda i životnih pitanja, ali i spremnost
naroda na život u zajednici gdje se moraju poštovati različitosti (političke, vjerske,
seksualne i spolne orijentacije i .t.d.), da postoji nesebična spremnost rješavanju
problema dogovorom: teritorijalnih, socioloških, idejnih i strateških, nacionalnih,
patriotskih, političkih, siguronosnih; kompatibilnost državnih simbola, obilježja,
državnih i vjerskih datuma, tradicije, kulture, narodnih običaja, sklonosti, mana i vrlina,
jezika, pisma, rječnika, priznanja i nepriznanja o pitanjima zločina i genocida, fašizma i
antifažizma, tekovina historijske istine, pitanja penzionog, zdravstvenog i socijalnog
osiguranja, školovanja i obrazovanja. Različitosti su poželjne u svakoj naciji i među
nacijama, dapače, postoji nužnost međusobnog akceptiranja, jer jedino tako se
postavljaju temelji da narodi i nacije budu akceptirani jedni od drugih.
Homogenizaciju bosanske nacije oligarhijske – političke, bankarske, vjerske – elite i
strukture ne mogu provoditi niti provesti (na državnom ili entitetskom nivou)
siromašenjem i poticanjem siromašenja građana i života u međusobnoj mržnji, jer su
siromaštvo i mržnja temelj radikalizacije (političke i vjerske) društva i nacije. Kako
radikalizacija ni u kom slučaju ne predstavlja homogenizaciju, a siromašenje građana će
se politikama elitnih struktura vlasti – potpomognutih (kreditima) izvana – nastaviti i u
budućnosti, što zasigurno nije put željenom i planiranom napretku, miru i bezbjednosti,
već zaduživanju, stagnaciji, agoniji iščekivanja i kriza, ali i mogućih (lokalnih i
građanskih) nemira, pa i ratova u skoroj budućnosti.

Etnički i stranački nacionalizam, koji se samo pretvara da je preko noći postao novuum
građanske orijentacije, nije i ne može biti temelj homogenizacije nacije.

U Evropi se kao i u susjednim državama fašizam uvodi na velika vrata. Otpor fašizaciji
slojeva društva koji se kao gubitnici Drugog svjetskog rata danas javno pojavljuju i
predstavljaju kao rješenje za sve probleme globalizma, čiji su i sami dio korupcije, dio su
problema a nikako rješenja. Sjetimo li se lordovih riječi s početka teksta da „moć teži
korupciji, a da apsolutna moć vodi u apsolutnu korupciju“, trebalo bi biti jasno kuda vodi
njihovo rješenje.

Većina je uvjerenja da će slijepim ulaskom u EU i NATO savez svi problemi biti kao
rukom odneseni. Na žalost, istina može biti i drugačija, čime problemi tek počinju,
napose pitanja vezana za daleku budućnost homogenizacije evropske, a još ni blizu
započete, kamo li dovršene homogenizacije nacije Bosne i Hercegovine. Potom slijede
pitanja od najviših interesa svake nacije, državnih i prirodnih resursa, sigurnosti,
saobraćaja, novca, zakona, okoliša, sloboda i ljudskih prava, i svega nabrojanog u bližoj i
daljoj budućnosti kojoj u susret idu naša djeca, generacije na kojima svijet ostaje.

Sprega politika nacionalnih stranaka koje podržavaju, fašizam i nacizam, četnike, ustaše i
zločince postala je dio iste one stvarnosti kao 1933. godine, samo joj nedostaje
objedinjenje. Mada mnoge države negiraju, dobar dio podrške, uključujući i finansijsku,
nacističke i fašističke stranke dobivaju od već postojećih vlasti i mnoge se već nalaze u
parlamentima evropskih zemalja. Okruženje evropskih država doživljava histeriju
historijskog revizionizma, kako po horizontali tako i po vertikali.

U predizbornoj groznici u Srbiji vlada popunjavanje listi kandidata za učestvovanje na

predstojećim izborima. „Pokret Levijatan – živim za Srbiju“, profašistička i ekstremno
desničarskai fizički nasilna politička organizacija; Srpska radikalna stranka, osuđenog
ratnog zločinca Vojislava Šešelja; lista Aleksandra Šapića, koji u svojim redovima ima,
takođe, ratnozločinačke propagandiste, i koji sa ponosom objavljuje „selfije“ sa
osuđenim ratnim zločincima, propagirajući izrazito nacionalističku politiku; Metla 2020,
grupaciji koja se okuplja oko ideja nacionalističke i izrazito antievropske, antimigrantske
stranke koja se zalaže za ukidanje prava različitih manjinskih grupa – Demokratske
stranke Srbije; „Zdrava Srbija“ Milana Stamatovića, u imenu, što ukazuje na osnove
političkog opredjeljenja, Srbija očišćena od svega što nije srpsko i pravoslavno; Srpska
stranka Zavetnici, koja se po ekstremizmu može staviti rame uz rame Levijatanom;
Takozvani Suverenisti, iza kojih se krije desničarska partija Saše Radulovića i Dosta je
bilo itd.3 K tome, ne smije se zaboraviti zaoštravanje odnosa Srbije sa Crnom Gorom.

U Hrvatskoj i u BiH na djelu su silnice djelovanja HDZ za koji poznati hrvatski

istraživački novinar Domagoj Margetić piše kako je riječ „o najgenocidnijem političkom
entitetu u ovom dijelu Europe. Zagreb je preko HDZ-ove “Herceg-Bosne” oprao i izvukao
milijarde budžetskih kuna, ali su prali i novac od organiziranog kriminala pod kontrolom
HDZ-ove elite, te je novac distribuiran preko HVO-a i “Herceg-Bosne” opran u njihovim
operacijama, završavao na trećoj strani u tzv. legalnim financijskim tokovima, a potom u
financijskim operacijama raznih poduzeća i tajkuna pod HDZ-ovom skrivenom ili
neskrivenom kontrolom. itko, ali baš nitko sve ove godine prema Hrvatima nije počinio
takve zločine u BiH kao HDZ. I to zajednički HDZ iz Zagreba i onaj Čovićev iz Mostara.
Javno treba stalno ponavljati tu činjenicu. HDZ je najopasniji, najgenocidniji, mafijaški,
kriminalni, zločinački entitet na ovim prostorima. I u ovom dijelu Europe. Radi se o čistoj
mafiji pod plaštem političke organizacije. Mafiji koja se nikad nije odrekla svojih
mafijaških i zločinačkih namjera. Mafiji, koja baš kao što sicilijanska kao taoce drži svoje
stanovnike, već desetljećima kao taoce svojeg kriminala i zločina drži Hrvate u Bosni i
Hercegovini. A Hrvati s druge strane HDZ-u u BiH nisu ništa nego obično topovsko meso
njihovih mafijaških ratova, obračunavanja i ostvarivanja njihovih kriminalnih planova i
strategija."

Manji entitet BiH, tzv. Republika Srpska, koja je nakon odgovornosti za počinjeni
genocid, protjerivanje nesrpskog stanovništva, Srebrenicu daljim utjerivanjem straha
smrtnu kaznu zamijenila doživotnim, na vrhu piramite kriminala se nalaze stranke i
pojedinci koje je FBI i State Departement označio kriminalnim i nepoželjnim, u sastavu
provedbe Dejtonskog sporazuma i s tim u vezi vlasti u Bosni i Hercegovini, zajedno sa
političarima drugih zemalja svjesno i kontinuirano vrši blokadu rada institucija vlasti.
Četnikovanje, organizovanje četničkih odreda i negiranje genocida stoji visoko na listi.

Manji entitet, Federacija BiH u kojoj je većinski na vlasti stranka SDA, koja se ništa manje
od drugih doslovno guši u nizu afera ima velikih problema da se na svim nivoima vlasti
predstavi kao najveća i najvažnija stranka koja Bosnu i Hercegovinu vodi putem
napretka.

Dodaju li se sve bezbrojne afere koje potresaju bosansku Katoličku i pravoslavnu crkvu,
kojima naziv i nije najprimjerniji, te Islamsku zajednicu BiH - nacionalizam ne može i ne
smije biti temelj identiteta - svaki građanin i vjernik unutar i van granica Bosne i
Hercegovine treba da odgovori na pitanje: da li su svi nabrojani rješenje za sve probleme
građana?

Ono što nedostaje, ne etničkim strankama i vlastima (političkim i vjerskim) koje su se

preobrazile u svoje suprotnosti onoga što građanima obećavaju kao rješenje, već

3 https://vijesti.ba/clanak/495952/izbori-2020-nacisti-cetnici-zlocinci
građanima – jesu duboke, a ne reforme kozmetičke prirode. Građanima ne trebaju ni
pojedinci koji se ubacuju u redove kakvih god nazovi stranaka koje su tu da razvodne,
ukradu glasove stvarnim, dubljim reformama.

Ako nisu u stanju društvu da donesu promjene sve religije i vjere, sile i oružja ovoga
svijeta, šta jeste? Ideja je uvijek bila svjetlost, nit i vodilja svih promijena. Potvrda tome
je historija koja sadrži skoro sva iskustava svih društava svijeta. Da bi čovjek postigao
cilj, prvo ga mora sam postaviti; da bi došao do cilja, cilj mora uvijek svijetliti i biti
vidljiv; u magli je nemoguće doći do cilja, jer se isti gubi i postaje nevidljiv.

Rađanje ideje nije problem. Problem je podrška. Bosna i Hercegovina obiluje umovima
koje čak u bescijenje izvozi u inostranstvo. Toliku darežoljubivost druge države nemaju i
ne žele da imaju. Da bi to ostvarile one same stvaraju takve uvjete da građanima ne
preostaje ništa drugo nego da kažu da im je privilegija živjeti u domovini koja im je
omogućila sretan život, život u jednoj uređenoj sredini i državi. Takvo društvo brzo
postaje prepoznavano od drugih i traženo, privlačeći kapital, radnu snagu, zdrav razvoj i
napredak. Da bi se to postiglo put je dug i on vodi od revolucije svijesti i reforme
postojećeg uma i razuma. Za to je potrebna volja i vrijeme ulaganja u obrazovanje, nauku
i kulturu od strane čitavog društva i svakog pojedinaca ponaosob.