Može li demokratizacija obrazovanja obrazovati demokraciju?

Dileme obrazovanja za demokraciju spomenute u uvodnome dijelu pozivnice na ovaj okrugli

stol bude sumnju u promišljenost cjelokupne koncepcije ne samo ovoga projekta, nego i
razumijevanja odnosa sustava odgoja i obrazovanja kao takvoga i procesa oblikovanja
društvene svijesti. Naime, pitanje bi zapravo trebalo glasiti: obrazovanja za koju, ili kakvu,
demokraciju? Nema apstraktne demokracije. Svaka ima svoje konkretne društveno-povijesne
specifičnosti, formalne uvjete, običaje, pravila i procedure u kojima i kojima se razvija.
Jednako je i sa demokracijom u Republici Hrvatskoj.
Ovo izlaganje smatram uvodom u raspravu za okruglim stolom. Stoga mnoge izazovne teze,
iako namjerno izoštrene, nisu temeljito obrazložene – pretpostavljam da će se o njima voditi
iscrpna diskusija tijekom današnjega skupa.
Čini mi se da jedna od središnjih teza s pozivnice: «Autoritarno shvaćanje društva i politike,
koje je preživjelo i 'demokratski pokret' 1990., prožima sve obrazovne programe i prateću
udžbeničku produkciju.» samo djelomično točnom. Naime, središnjim problemom našega
školstva nije njezina kruta autoritarnost nego nepostojanje pravoga autoriteta, što ju čini
sličnijom anarhičnoj školi tj. školi bez ikakvoga autoriteta. A škola bez autoriteta postaje
svojom vlastitom suprotnošću – odatle milijuni sati izostanaka, površno ili nikakvo znanje,
poklonjene socijalno-političke ocjene, korupcija, negativna kadrovska selekcija. Iznimke, kao
što znamo, samo potvrđuju pravilo.
Osnovi uzrok tradicionalne autoritarnosti ne leži u autoritarnosti programa, nastavnika,
roditelja ili institucija, nego u autoritarnim, tj. antidemokratskim pojmovima (ideologijama)
koji oblikuju «naše» mišljenje, odnosno «našu» svijest, te upravljaju našim voljnim
djelovanjem. Osim korumpiranoga gospodarstva, zdravstva, sudstva, Sveučilišta, najviše je
korumpirano mišljenje mnogih generacija učenika i studenata. Prvenstveno putem nekritički
apsorbiranoga pojma nacionalnoga, tj. hrvatskog – shvaćenoga u biološkom, religioznom,
istinosnom, uopće, u vrijednosnom odnosno virtualnom, a ne u realno-političkom smislu.
Takvo shvaćanje nacionalnog onemogućava svaku političku jednakost dakle demokraciju u
bitnom smislu. Zaboravljenim je, odnosno namjerno zapostavljenim, pojam naroda (u smislu
populus, odnosno demos) koji je pravi suveren čija se volja putem demokratskih izbora
konstituira u zakonodavnu vlast. Sama demokratska praksa time je bitno ugrožena jer je
shvaćena kao diktatura «naše» većine nad «stranom» manjinom, pojednostavljeno poput
američkih westerna ranih pedesetih. Onima koji prihvaćaju takovu ideologiju ono drugačije
implicitno ne označuje tek različito, nego i manje vrijednoga uljeza, opasnost koje se treba
plašiti, neprijatelja kojega treba mrziti i na koncu uništiti. O ravnopravnosti tako ne može biti
ni govora, a još manje o demokratičnosti. Pogotovo što i unutar odabranoga naroda postoji
hijerarhija vrednovanja pojedinaca (što je najbolje vidljivo iz brojnih saborskih
nadmudrivanja) iz kojih slijede pripadajuća im prava tj. povlastice. Takovoj situaciji politički
odgovara hijerarhijsko-feudalno (a ne liberalno-demokratsko) društvo, religijski autoritarno
katoličanstvo, kao i autoritarna obitelj koju vodi pater familias, alias «padre padrone».
Shvaćanju nacije kao majke, čija smo svi mi djeca, potpomažu razne «Turbo-Super-story» u
vidu nacionalnih mitova o požrtvovnim hrvatskim mučenicima te o tragičnoj povijesnoj
usudbi cjelokupne hrvatske nacije (vidi: povijesne udžbenike, nastupe mnogih biskupa i
predstavnika većine političkih stranaka, te pogotovo najmoćnijeg manipulatora, «Cro-reality
show» HTV-a u posljednjih petnaestak godina).
Dok se žrtve progona, bilo zbog drugačijih (ne-«hrvatskih») političkih, filozofskih,
umjetničkih ili religioznih uvjerenja, bilo zbog klasne ili bio-etničke različitosti, ne spominje
ili ih se omalovažava i izlaže podsmijehu, ili se čak opravdava njihovoga krvnika. Ne postoji
– niti u službenim programima niti u prihvaćenim udžbenicima etike, povijesti, književnosti,
politike i gospodarstva, pa ni filozofije – uzor borca za istinu, ljudska prava, demokraciju,
slobodu, ravnopravnost žena, za čovjeka kao čovjeka. Paradigmatičan je slučaj udžbenika
etike za 3. razred gimnazije «Etika 3» autorice Vesne Šipuš, koji je Ministarstvo prosvjete
odobrilo unatoč negativnome mišljenju stručnoga povjerenstva za udžbenike etike i filozofije
istoga ministarstva.
Pojam demokracije nije samorazumljivim i jednoznačnim pojmom, već ima svoj vrijednosni
aspekt (jednakost, ravnopravnost, sloboda mišljenja, itd.), svoj povijesno-teorijski aspekt (od
Platona i Aristotela, Cicerona, preko renesansnih utemeljitelja /Grotiusa/ i prosvjetiteljskih
teoretičara prirodnoga prava Helvetiusa, Hobbesa, Locke-a, te Rousseau-ove teorije
društvenog ugovora, preko Kanta i Fichtea, zatim Hegela i Marxa, do suvremenih teoretičara:
C. Schmidta, J. Habermasa, N. Bobbia ili J. Rawlsa), svoju praktičnu primjenu u raznim
državama i povijesnim epohama (od antičkoga polisa, preko britanskoga Parlamenta,
parlamenta SAD-a, francuske Skupštine, hrvatskoga Sabora, sve do Europskoga parlamenta)
a kroz svoje posebne oblike (trodiobe vlasti, neposredne i posredne demokracije, narodne i
partijske demokracije, jednodomnoga i dvodomnoga parlamenta, unitarne i federalne države)
i pojedinačne sadržaje (političke stranke, razmjerne, većinske i mješovite izborne sustave) –
spominjući tek neke od bitnih odrednica. O svemu se tome donekle može učiti iz etike,
filozofije, povijesti, te politike i gospodarstva, no ponajprije se moramo upitati i o ukupnoj
društveno-povijesnoj zbiljnosti u kojoj živimo i djelujemo.
Izašli smo iz nekoliko sukcesivnih autoritarnih režima koji su imali dovoljno vremena da
«treniraju strogoću», koji su ujedno predstavljali «kao da» državu s nacionalno-klasno-
političkim «kao da» institucijama, što posljedično proizvodi «kao da» svijest. Ako su
institucije lažne («kao da»), pogotovo kad je riječ o onim sudskima, onda nema pravne
sigurnosti, nema vladavine zakona («the rule of law» ne postoji). Hrvatsko se pravosuđe
kompromitiralo sudačkom samovoljom, korupcijom, nepotizmom, izborom sudaca u
ovisnosti o političkoj i/ili nacionalnoj podobnosti. Poneki suci glume Poncija Pilata, ulogu
prepoznatljivu u mnogim farsičnim procesima, u skandaloznim obrazloženjima sudskih
presuda, u neodržanim ročištima, u zastarjelim sudskim slučajevima. Ulogu omogućenu i
samim ustrojem Ustavnoga suda. Bez istinski neovisnoga sudstva parlamentarna se
demokracija pretvara u ležernu «parlaonicu» u kojoj je demokratičnost samo maska
«vladavini moćnih» i partitokraciji. Maskom je eksponentima bezobzirnih mafijaša,
narkotrafikantima, trgovcima oružjem ili bijelim robljem, krijumčarima duhana, sitnim i
krupnim švercerima, «novokomponovanoj» eliti «organiziranoga društva», krupnome
hrvatskome i međunarodnome kapitalu, najvećim tajnim financijerima političkih stranaka.
Zakonodavna, izvršna i naročito sudska vlast u Republici Hrvatskoj čine tri šepava i
šlampava demokratska stupa.
Zasljepljeni svim tim lažnim društvenim sjajem ('glamur:kafe'-a), podvrgnuti prijetnjama i
ucjenama moćnih roditelja i njihovih prijatelja, izloženi fizičkome nasilju pa čak i ubojstvima,
zanemareni i podcijenjeni od svih, sramotno loše plaćeni, nastavnici bi učenike trebali
odgajati za ljudska prava i demokraciju posebnim obrazovnim i odgojnim metodama. Što je
najčudnije, mnogi to i čine, često na svoju štetu. Jer, veliki se dio nacionalistički zadojenih
učenika, roditelja, pa i kolega nastavnika, suprotstavlja demokratičnoj modernoj školi, koju
smatraju ne-hrvatskom, ne-katoličkom. Posebno trpe nastavnici etike u malim sredinama,
gdje se nastava etike smatra trojanskim konjem nacionalnih i/ili religioznih manjina, ateista,
te loših Hrvata zadojenih MISS-om i TIPSS-om.
Izgleda da autori uvodnoga teksta zaboravljaju stanje u školama, na fakultetima, pa i u
društvu kad (se) pitaju “Kakva znanja, sposobnosti i stavove postojeći obrazovni sistem sada
pruža mladim generacijama da bi upoznale svoja demokratska prava?” ili « Što učenju za
demokraciju daju predmeti etike, politike i gospodarstva?». Naivno optimistički
pretpostavljaju da “mlade generacije” traže “demokratska prava”, a ne nezaslužene
povlastice-ocjene? Međutim, inflacija odličnih učenika na svim razinama školovanja nije
samo rezultatom poslovično rastresenih profesora, nego i svekolikih pritisaka na njih
(ponajviše, no ne i isključivo, od strane “mladih generacija”), posebno u “sezoni”
zaključivanja ocjena.
Imajući sve to u vidu postavlja se pitanje o mjestu i funkciji škole. Treba li škola učenika
preparirati u smislu pravovjernoga vjeronaučnoga mumificiranja, nekritičnoga nacionalnog
idolopoklonstva, beskičmenječkoga političkog oportunizma, malograđanskoga tj. dobro-
odgojenoga licemjera, ili modernije, informatički-kibernetiziranoga zombija? Ili bi, nasuprot
tome, insitiranje na utopijskim idealima odgojilo suvremene klone legendarnih uzora, tipa
milosrdnoga Franje Asiškoga, buntovne Antigone, pravdoljubivoga Robina Hooda,
revolucionarnoga Che Guevare?
Različiti domaći psihosocijalni fenotipi pokazuju izrazitu adaptibilnost prokrustovskoj
pedagogiji, jer «mi smo poslušni» – kao što reče ravnateljica jedne osnovne škole povodom
naputka o Bandić-Guinnessovim jutarnjim žgancima, u prijevodu: ona neće trpjeti da se nju
ne posluša, kao ni inače. Takve spodobe si umišljaju da znaju prepoznati misli nacionalnih
vođa i prije no što ih Oni javno izraze, odnosno sposobni su cenzurirati mišljenja koja ne
pripadaju «mainstream» moralu, politici, religiji ili znanosti. Taj se slučaj naravno uklapa u
tvrdnju o višestoljetnoj tradiciji autoritarnosti, no bilo je i onih koji su taj poziv (a uz različita
obrazloženja) otklonili, te dovode u pitanje istinitost navedene tvrdnje. Jasno je da se tim, kao
i svakim drugim pojedinačnim primjerom, ništa ne dokazuje niti opovrgava. Jednako kao što
se nikakvim kvantitativnim ni kvalitativnim analizama ne može vrednovati da li učenje za
ljudska prava i demokraciju unutar obrazovnoga sustava pridonosi aktivnome državljanstvu,
ljudskim pravima i demokraciji u Republici Hrvatskoj.
U grčkim polisima nisu kroskurikularno proučavali funkcioniranje demokracije, kao što je
nijedan veliki politički teoretičar nije učio niti u školi, niti u vlastitoj povijesno-političkoj
praksi.

Praktični odgovor na drugo pitanje «Koje su po znate alternative, međunarodni uzori,

domaće inovacije i praksa ostalih oblika neformalnog obrazovanja/učenja za demokraciju?»
neki su «međunarodni uzori» ponudili tako što su opće pravo glasa «spustili» na dob od 16
godina, na lokalnoj ili/i na državnoj razini, drugdje se o tome raspravlja, a u nas se to još
uvijek smatra demagogijom. A zar nije demagogija pretpostavka da frustrirani, alkoholizirani,
nepismeni ili polupismeni pedesetogodisnjak, s kvocijentom inteligencije manjom od
«pravoga» kuta, bolje prosudjuje od vrhunski inteligentne, obrazovane, ambiciozne osobe
kojoj je jedina «mana» što broji tek 16 ljeta.
Sveopći konzervativizam u pristupu obrazovnome sustavu, kako «ljevice» tako i «desnice»,
glavnim je razlogom svih problema u njemu. Nitko se ne želi odreći svojih ideologijskih
iluzija, ili svojih partikularnih interesa. Tradicionalna se ljevica ne želi odreći iluzija da
obrazovni sustav treba rješavati probleme socijalne nejednakosti, a desnica da treba promicati
autarhične nacionalne interese.
Tako se učenje za ljudska prava i demokraciju svodi tek na ornament tome ideologijskome
škripcu.