Recepcija drame Ante Tresića Pavičića Katarina Zrinska u kritici moderne

Moderna je sklona i historijskim temama, što je u skladu s neoromantičarskim pojavama kako

u prozi, tako i u poeziji. U to doba dramska književnost ostvaruje se u velikom rasponu, od,
kako ističe Šicel, „zakašnjelih stilova (u odnosu na europske pojave i zbivanja u dramaturgiji
na prijelazu stoljeća) – kao što je uporno kontinuiranje romantičarsko-klasicističke herojske
tragedije kakvu poznajemo još iz Demetrovih, Bogovićevih i Markovićevih drama pisanih
ponajviše po uzoru na Schillera (…)“ (Šicel, 1978:305) Na drugom polu ove stilske lepeze
stoji drama do naturalističkog i simbolističkog izričaja i mladi naraštaj (Galović, Tucić,
Cihlar-Nehajev, Kosor i dr.) Imena Hauptman, Maeternick, Ibsen, Strinberg, Schnitzler, D'
Annunzio nisu nepoznata našim dramskim piscima. Upravo se Tresić Pavičić, uhvatio
eminentno historijskih tema, a tih devedesetih je i Stjepan pl. Miletić planirao kraljevski
ciklus po uzoru na Shakespearea (usp. Šicel, 1978:307). Tu naglašenu različitost možemo
iščitati iz primjera ili događaja koji je vezan za svečano otvorenje zgrade Hrvatskog narodnog
kazališta u Zagrebu 1895. U užem izoru povijesna drama Simeon Veliki, bila je takmac
Ekvinociju na natječaju 1894. za premijeru za otvorenje nove zgrade Hrvatskog narodnog
kazališta i pritom Kumičić demonstrativno napušta žiri koji se većinom glasova odlučio za
Ekvinocij, koju je davno književna povijest označila kao „prvu u punom smislu riječi m o d e
r n o pisanu dramu u hrvatskoj književnosti s velikim autorovim poznavanjem scenske tehnike
(..) „ (Šicel, 1978:305) Na tu heterogenost žirija i stav, prema Tresićevoj drami i kasnije će se
raspravljati, pa tako Stjepan pl. Miletić (kako ističe Šicel) kasnije piše kako je Simeon Veliki
„po svojoj i d e j i ipak bio u to vrijeme nenadmašiv, što znači i bolji od Vojnovićeve drame“.(
Šicel, isto). Tresić Pavičić, od početka devedesetih realizira povijesnu tematiku i to prema
mijenama u svojim političkim stavovima, te Batušić ističe kako: „(…) ipak su između
Ljutovida, Simeona i Katarine Zrinjske vidljive razlike, budući da postoje i razlike među
Tresićevim političkim stavovima unutar devedesetih godina, kada nastaju tri povijesne drame
kojima su ovi junaci protagonisti.“ (Batušić,2001:136) To Pavičićevo kopanje po povijesti
počinje dramom Ljutovid Posavski (1894) i kako ističe Batušić „vjerom u južnoslavensku
uzajamnost“ (Batušić, isto), a „Misao ujedinjenja naroda slavenskog juga protiv zajedničkog
neprijatelja - Austro-Ugarske Monarhije, izrečena je ovdje eksplicitno, a Tresić Pavičić će u
daljnjem tijeku drame dovesti južnoslavenske narode pod Triglav i tamo ih svečano ujediniti u
borbi protiv Germana.“ (Batušić, 2001:137) U sljedećoj drami, koju smo naveli i kao
konkurentnu Ekvinociju za premijeru u novoj zgradi HNK, Simeonu Velikom (1897.)
nalazimo dijelom promijenjen politički diskurs. Kako ističe Batušić „nerazdruživo bratstvo“
pretvara se u političkom pogledu u neku vrst konfederacije Južnih Slavena. (Usp. Batušić,
2001:137) Osobito se to ističe u stihovima (koje podcrtava i Batušić): „Nit drugim Slovjeni
mogu biti saveznici/ Al jedan drugom ne smiju robovat/ Hrvati jarma ničijeg ne trpe/ Nit
drugim žele svoj nametnuti.“ (Tresić, prema Batušić, 2001:137) Samo nekoliko godina
kasnije Ante Tresić Pavičić uhvatit će se pravaške teme, teme Zrinskih i Frankopana, i
naravno već prethodno napisanog djela Eugenija Kumičića romana Urota Zrinsko-
Frankopanska i drame Petar Zrinski. S druge strane , već se ubrzo nakon objave Kumičićeva
romana u Domu i svietu pojavila u Prosvjeti 1893. od br. 2-7 drama Posljednji Zrinski koju je
Higin Dragošić posvetio dr. Josipu Franku. Dakle cijeli je kompleks urote iz 17. stoljeća u
pravaškom krugu dobio svoju interpretaciju u smislu izraženog antihabsburškog stava i
poruke. Književni kritičar Z.T. u zadarskoj Iskri podvlači tu tragičnu notu u kako je
naznačeno u podnaslovu drame (fantaziju u pet činova): „ Ovoga Ivana Antuna Zrinskoga
obasjao je naš pisac svjetlom tragičnog junaka. On je lav u gvozdenoj krletci, koji zadnjim
naporom svojih sila hoće da poruši svoju tamnicu i dođe na slobodu, ali u to ga stiže
smrtonosan udarac. „ (Z.K. 1893:66) Nekako u tom će okviru i operirati književni kritičari u
osvrtima na Tresićevu dramu, odnosno nalazit će u tom Tresićevom djelu kao nekakvu
dovršenost povijesnog događaja, ili možda bolje zaokruženost prikaza događaja iz kraja
sedamnaestog stoljeća u svojevrsnoj trilogiji o Zrinskim i Frankopanima. Gotovo da je
Katarina Zrinska točka na i u prikazu povijesnog vremena u tim kasnim devedesetim
godinama 19. stoljeća, premda će se tematizirati i Zrinski i Frankopani u nizu književnih
opusa tijekom dvadesetog stoljeća od Krleže, Cihlara-Nehajeva do Bore Pavlovića i drama o
Zrinskima Vladimira Stojsavljevića iz dvijetisućitih (Nikola VII. iz 2008. i Kronika nestajanja
iz 2010.)

Katarina Zrinska u kritici moderne

Zanimljiva je ova Batušićeva teza o svojevrsnoj Tresićevom političkom možda ne toliko

kameleonstvu koliko transformaciji od barda južnoslavenstva u prvoj drami do jasnog
pravaškog stava, jer promatrajući Tresićevo djelovanje u politici, onda je on proživio i
preživio mnoge političke opcije. Ivo Pertinović isitiče Tresićevu privrženost pravaštvu i oštru
antihabsburšku poruku zbog koje su neki dijelovi Katrine Zrinske zaplijenjeni, a onda
transformaciju u skladu s platformom politike novog kursa koja se najviše opaža u njegovu
djelovanju u tršćanskom Jadranu: „ (…) u srpnju 1903. iznosi mišljenje da bi bilo bolje da
bitku koju Hrvati vode sa Srbima ublaže te se povežu u borbi protiv zajedničkog
neprijatelja.“ (Petrinović, 1995:170) Kako ističe Petrinović: „posebno se velika aktivnost
Tresićeva, odvjala (..) u Carevinskom vijeću u Beču, a trajala je od 1912. do početka
svjetskog rata i ona 1917. godine. Upravo u klupama toga Vijeća on se je zalagao za srpsko-
hrvatsko jedinstvo, dok j eu proračunskoj raspravi 29. studenog 1912. slavio srpske i
crnogorske pobjede nad Turcima u Prvom balkanskom ratu.“ (Petrinović, 1997:38) U
razdoblju između dva svjetska rata Tresić Pavičić je veleposlanik Kraljevine SHS u
Španjolskoj i Portugalu, pa u SAD-u, gdje je (usp. Petrinović, 1997:82-100)Petrinović navodi
kako je Tresić „na neslavan način završio svoju diplomatsku karijeru u Washingtonu. Pao je
kao žrtva nesklada između svojih unitarnih sklonosti i svoje nacionalne pripadnosti.“
(Petrinović, 1997:100) Opet se vraća starčevićanstvu, 1944. povijesnim epom Gvozdansko
kojeg je napisao „da bi opisao , slavnu prošlost hrvatskog naroda, sa svrhom da se viteška
djela predoče narodu koji će ih slaviti. On se, dakle, vraća idejama i značenju Ante Starčevića,
kojemu odaje priznanje što je probudio povijesni ponos Hrvata i vjeru u njihovu povijest (..)“(
Petrinović prema Tresić Pavičić, 1995:177) I u članku Politea, nalazimo trenutačni Tresićev
politički stav, pa polazi u uvodnom dijelu od antihabsburške poruke. Naime, Politeo kreće
od Tresićeve negativne recepcije u kritici moderne, odnosno pokušava pronaći razlog takvom
oštrom stavu dijela kritike prema djelu Ante Tresića Pavičića: „Oni, koji su bili oduševljeni
prama prviencima, postali su hladni prama zrelijim djelima našeg pjesnika.“ (Politeo, 1899,
br. 84:1) S druge strane ističe i dijelom da je politika imala upliva (premda ne odlučno), ali
podvlači, da možda sam Tresićev temperament i sklonost polemici potiče taj negativan stav
prema autorovom djelu: „Strog, možda više nego strog, u prosudjivanju drugih izrazuje svoje
nazore vrlo drastično, kadkada prezirno. Uglast kadkada u obćenju; nesnosan, uz riedku
iznimku, tudjih prigovara i primjetaba; nagao u ćudi; osebujan ne riedko u prosugjivanju ljudi
i stvari, ponosan tako, da gdjegod nezna očuvati onu granicu, koja dijeli pravi ponos od
taštine, nije čudo, ako se D.r. Tresić mnogima nesvidja; nije čudo, ako se je mnogima
zamjerio; nije čudo, ako je s ovim ili onima često došao do spora.“ (Politeo, isto.) Upravo u
toj negativnoj percepciji samog Tresića i njegova djela traži Politeo i razlog negativne
recepcije najnovijeg Tresićeva djela povijesne drame Katarina Zrinska. S druge strane Politeo
u dugom uvodnom dijelu kritike (a usudio bih se sreći studije), govori o cjelokupnom
književnom stvaranju Tresićevu, pa tako ga manje smatra uspješnim prozaikom, za razliku od
njegova pjesništva. Politeo ističe Tresićevo znanje i načitanost, i to smatra dobrom osobinom,
tj. da uz umjetnički dar treba pjesnik raditi i na sebi. U tom smislu uspoređuje Franju
Markovića i Tresića:“ I nisam slučajno, govoreći o D.ru Tresiću spomenuo D.ra Markovića.
Unatoč razlikostima izmedju obadva pjesnika, ima izmedju njih mnogo analogije; a jedna je
da je u pjesmi jednoga i drugoga znanje jedna od bitnih elemenata.“ (Politeo, 1899, br.85:1)
Nadalje u opširnom uvodu Politeo navodi da su te godine vrlo siromašne po hrvatsku
književnu produkciju kako u Banovini tako i u Dalmaciji. I doista kada se pogleda ta 1899.
onda je književna produkcija doista slabašna, jer naši mladi uglavnom pišu tih godina
programatske članke, a Čedomil se pita godinu kasnije u Viencu gdje je ta nova umjetnost za
koju se tako zdušno u svojim istupima zalažu mladi:“Tko je od vas napisao nešto što vrijedi,
pa vam se to nije priznalo? No grehota samo što vas je takvih malo.“ (Čedomil, 1976:340)
Politeo koji je također pripadao toj tradicionalnoj struji, doista se onda i hvata kritike Tresića
koji u to vrijeme u svojem Novom vijeku ne zagovara program mladih. I to ističe u
portretiranju njegova književna puta, ističući da i jedan i drugi dijele ista književna polazišta:
„Izpoviedam pak, da na moje sasvim povoljno prosudjivanje o Tresiću upliva i to , što se
Tresić nije poveo novim školama, zvale se dekadentske, secesionističke ili kako bilo. Tresić je
znao odoljeti napasti; a to je tim pohvalnije, u koliko bi možda njegovoj ćudi bile prijale neke
tobože moderne struje. Nu Tresić, taj mladi čovjek, koji nije bez smionosti, koji prati sav
kulturni razvitak tudjih naroda, koji rado usvaja nove misli, ostao je u umjetnosti
konzervativan i vjeran kršćanskim idealima.“ (Politeo, isto) Onaj prethodni pasaž, odnosno
usporedba Tresić-Marković u funkciji je ocjene drame Katarina Zrinska. Jer vrednujući
Tresićevu načitanost i dorečenost te veliki rad u pjesništvu, dolazi i do najveće mane same
drame, odmah na početku, a to je isuviše lirizma. Ocjenjujući ovaj Politeov tekst Tihomil
Maštrović upravo naglašava kritičarsku objektivnost: „Ipak, među brojnim člancima
objavljenim u zadarskoj periodici jedna je kritika bila manje bučna, moglo bi se reći
kritičarski temeljitija nego sve ostale o Tresiću, i prva koja je uz pohvalne ocjene sadržavala i
neke zamjerke (…)“ (Maštrović, 2017:121) Premda Politeo ističe da i neke Shakespeareove
drame (navodi primjer Romea i Julije) imaju „lirsku intonaciju“, pita se „da li su to uzori
dramatičkog stila i da li su u drami na svom mjestu. (Politeo, isto) Na ovaj prigovor Politeov ,
Tresić je odgovorio polemično: „Drugi mi prigovaraju, da u Katarini ima previše lirizma. Ja
držim, da u drami nema preveć lirskog patosa, osim u prva dva čina, gdje ga je trebalo, nego
mi se čini, da neki kritičari ne znadu razlikovati uzvišeni tragičan figurativni govor, koji je u
tragediji potrebit, od lirske poezije. Lirizma ima nešto u ljubavnim prizorima izmedju Jelene i
Rakoczya, te u velikom patosnom prizoru drugog čina izmegju Petra i Katarine, a tu je i
potrebit. Kritičari zaboravljaju, da je i tragedija vrst poezije, i da Aristotel preporuča za
tragediju što uzvišeniji, što otmeniji govor, a toga su se držali svi uvaženi tragični pjesnici.“
(Tresić Pavičić, 1999:291-292) No ipak Politeo ocjenjujući Katarinu Zrinsku počinje s
ocjenom da je drama uz ovu manu ipak remek-djelo. Ističe da je predmet interesa Tresića
upravo uloga žene, odnosno Katarine u povijesnom vremenu velikaške pobune s kraja 17.
stoljeća i ne prati aktere bune, nego je sva akcija u drami podređena ženi, odnosno Katarini.
Ističe domoljublje i ponos Katarinin u tim presudnim trenutcima za dvije najslavnije hrvatske
velikaške kuće: „Nema sumnje, da je iz nje govorio i ponos; nema sumnje, da je ona težila za
sjajem svojim i svoje obitelji; nu ipak, veličina i sloboda Hrvatske lebdile su joj uviek pred
očima i bile na vrhuncu svih njezinih misli“ (Politeo, 1899, br 86:1), ali i njezine mane:
„Tresićeva drama neskriva Katarinine mane, ako se zbilja može nazvati manom, što ona nije
bila obdarena državničkim vrlinama, što je radila naglo i u obće sve vidjela ružičasto (…)“
(Politeo, isto) Također Politeo polemizira u tekstu i s onim kritičarima koji su istaknuli da u
drami nema sukoba, koji je osnova svakog dramskog djela, smatra da je u tome baš pomogla
povijest koja je aktualizirana na pozornici, pa daje primjere Shakespeareovih povijesnih
drama, poput Koriolana i Cezara, gdje nema akcije (prema Politeu) nego samo prenesene
povijesti (Usp. Politeo, isto) Politeo upravo u filozofiji drame nalazi spor, odnosno sukob, koji
karakterizira dramsku umjetnost i nalazi ga u onom razočarenju Katarininu, odnosno gubitku
nade i izdaji koja nije omogućila njezin plan: „Uspjela nije, pošto su Katarinu sve nade izdale;
pošto su izdali svi faktori, na koje je ona računala. Nego se pita, zašto su svi faktori izdali,
počimljući od samoga naroda, koji je bio prvi zvan da pomogne svom banu, a koji ga shvatio
nije, pače mu se iznevjerio?“ (Politeo, isto) Onaj tragičan usud koji navodi Tresić, je savez s
Turcima, koji narod nije oprostio: „Taj savez nije dosta u drami opravdan; a razlozi koji se
proti njemu navadjaju, barem u moralnom pogledu jači su, no oni, koji su do njega doveli.“
(Politeo, isto)No uza sve negativne učinke takvog poteza, Politeo smatra da ipak to nije
osnovni sukob drame, već odnos Katarine prema Božjoj Providnosti. Upravo na taj presudan
motiv za radnju drame, kojeg ističe Politeo, upućuje i suvremena književna povijest:“
Konflikt drame, kako ga vidi Politeo, leži u sukobu Katarinine volje i odredaba Providnosti,
čime je Tresić udario neki novi temelj staroj kršćanskoj drami.“ (Maštrović, 2017:122) U
neku ruku Politeo ističe da još vremena nisu bila za slobodu Hrvata, i kao da proriče da će
doći čas kada će se Hrvatima ostvariti ta duga čežnja ili očekivanje slobode:“ Tresić nam
otkriva misao svoju; filozofiju svoje drame. Katarina je htjela slobodu i veličinu Hrvatske. To
stoji u osnovama božjeg Promisla.; ali još nije kucnuo čas.“ (Politeo, 1899, br. 86:1) Za
razliku od mnogih sudbina, od tragičnih junaka Sofoklovih, Shakespearovih, Racinovih i
Cornellovih i konačno u našoj tradiciji pronalazi sudbinu Demetrove Teute i Dmitra
Hvaranina Politeo smatra da ipak nalazimo optimizam i pobjedu pravde koja će kad-tad doći i
nagraditi mučeništvo: „Kad naprotiv pročitamo Tresićevu Katarinu, riječi nas Mijakića tješe.
Vjerujemo li u božju Providnost, onda mi znamo da će ideja Katarine zato, jer je ideja prava,
prije ili poslije pobijediti. „ (Politeo, isto) Upravo taj dio drame uzima i Cherubin Šegvić kao
središnji dio i vrhunac te da vjera i nada u pravdu koja će kat-tad doći ne ostavlja gledatelja
ravnodušna i sva Katarinina žrtva i patnje bit će jednog dana naplaćene i darovane: „Ona im
hrli u susret uvjerena da i na ovom svijetu ne će ostati bez ploda njezin požrtvovni,
mučenički rad za otatžbinu. Takav konac ne šalje nas iz kazališta dušom punom strahote i
zgroženja, ne tjera nas u očaj, nego nas uči podnositi ustrpljivo sve neprilike života,
uvjeravajući nas, da poslije smrti slijedi nagrada ili kazan zemaljskih djela, puni nam dušu
uzvišenom rezignacijom kršćanstva.“ (Šegvić, 1899:271) Upravo se to ističe u petom činu
gdje tamničarka na zamolbu Katarine da joj nabavi haljine za nju i kćerku Zoru i da ih spasi
od studeni odgovara izričući tužnu istinu o tome da je Katarina postala udovica. Na taj način
još više Tresić, podiže tragiku same drame i krivnju Katarininu kako je u drami naznačeno da
je upravo ona poticala muža i brata na pobunu: „Istina, ona je svjesna krivnje naprama mužu i
bratu, koje je nagnala na nepromišljeno i neoprezno djelo, ali ako je to grijeh naprama njima,
nije naprama Bogu, da ju baš on tako užasno kazni, oduzevši joj sve što je imala na svijetu i
zgnječivši je pod teretom svakojakih fizičkih patnja i prostačkih uvreda.“ (Šegvić, isto) U
drami je Katarina prikazana kao pokretač bune jer je Petar oklijevao: „Moj Petre, vidiš svi su
jedne misli,/ I svi su spremni s tobom poginuti;/ Ti sam im krila oklijevanjem lomiš:/ (…), a
Petar odgovara racionalno: „Sve mirnim putem još ću kušat riešit, / A ne htjedne lli Beč ne
mirne sa mnom,/ Nek buna vrije potajno i muklo, (..)“(Tresić Pavičić, 1899:29) Ono što ističu
i Politeo i Šegvić, u drugom činu Katarina začuje Božji glas koji joj govor: „Katarina, bdij i
čuvaj se od neprijatelja. (…) Krojite pravdu i vršite dužnost, a budućnost prepustite Bogu.“, a
na njezino pitanje da joj kaže budućnost, glas odgovara: „Bog zna budućnost, on je Pravda.“
(Tresić Pavičić, 1899:39) To je ona pokretačka snaga koja ustvari donosi zaplet, jer je
Katarina nošena tim glasom odlučila prelomiti i mužu dati snagu da donese pravu odluku. I to
se događa u istom činu, dakle Katarina nakon Glasa koji je hrabri i proriče sudbinu čvrst svoj
stav izriče mužu, Petru Zrinskom: „Da znadeš, Petre, svoju vrijednost cienit./ Ti skršio bi sve
njemačke lance,/ A tad bi sjajni mjesec potamnio/ Pred licem tvojim, ko pred jarkim suncem.“
(Tresić Pavičić, 1899:42), a Petar odgovara: „Kad tebe čujem sborit, mila ženo,/ Tad jak se
ćutim za podvigu svaku,/ Jer ljubav žarka pamet obsjenjiva.“( Tresić Pavičić, 1899:43)
Vrhunac susreta supružnika je u čestom prizoru drugog čina kada Katarina izriče svojevrsni
uvjet budućoj im sreći koja zavisi od budućnosti Hrvatske: „Još ima za nas na tom svietu
milja, / Al podpuno će samo onda biti/ Kad oslobodiš Hrvatsku i vidim/ Na tvojoj glavi krunu
Zvonimira.“ (Tresić Pavičić, 1899:46-47) I u ovom trenutku prikazana je Petrova skromnost i
samo domoljublje bez častohleplja, koje bi se moglo reći za Katarininu ambiciju (odnosno
kako ju je karakterno prikazao Tresić Pavičić): „Nek Bog slobodom okruni mi glavu; / A
zlatnom krunom komu do nje stalo./ Taj obruč steže i srce i dušu.“ (Tresić Pavičić, 1899:47)
Upravo ovaj razgovor supružnika prethodi Petrovoj odluci da započne bunu, te se u sljedećem
činu događa dogovor između aktera bune kojima Petar čita sramotno carevo pismo u kojem se
prijeti hrvatski velikašima, ako ne prestanu borbu s Turcima s kojima je potpisan Varšavski
mir. Šegvić u svojoj kritici upravo Katarininu taštinu (kako ju je karakterno prikazao Tresić
prema ocjenama ondašnjim kritičara) ističe kao pokretača cijele bune i uzrokom propasti
same Urote: „Kršćanka, kakova je Katarina, zaslijepljena taštinom, u neodoljivoj želji da
kruna zasine na glavi njezina muža, te da i ona postane kraljicom, goni na prenaglo djelovanje
i time tjera slijepo na očitu propast sebe, muža, brata i cijelu obitelj.“ (Šegvić, 1899:270) A
također to njezino nastojanje i odlučan stav vidi Šegvić u odnosu prema Petru: „Ono malo
taštine, što proviruje iz Tresićevih stihova, valjda po historičkom uvjerenju, ono slijepo
obožavanje svojega muža, koji joj se čini tako velik umom i desnicom, da gotovo i ne sumnja
o uspjehu, pak zato ga neprestano bodri i osokoljuje na pogibeljne pothvate, može biti
dovoljnim uzrokom tragičnoj katastrofi te srušiti zgrade urote u prah, ako se uvaže kršćanska
načela o taštini i slavohleplju.“ (Šegvić, Isto) U odgovoru svojim kritičarima Pavičić
obrazlaže ( u Životu): „Ono malo taštine, koju sam joj pridodao, da prikažem živo ljudsko
biće, a ne samo fantom idealne mašte, nije ni izdaleka dostatno da opravda njezine patnje.
Njezina je duša puna najvećih ideala. Ona predstavlja i bori se za sve , za čim cijeli hrvatski
narod teži.“ (Tresić Pavičić, 1999:287) I svakako tu njezinu žrtvu obrazlaže raspravljajući o
teoriji tragedije: „Nu u svijetu ne stradaju samo ljudi, koji su počinili neki zločin, pače ovi
često prožive sretan život, a pravedni i plemeniti podlegnu njihovoj zloći. Sudbina ovih, ma
što rekao Aristotel, zgodnija je za tragediju, nego onih koji su u nečemu krivi, i više nas
zanima; pa smo prisiljeni, da se pitamo, kako se to može zbivati, kako to može trpiti sveopći
red?“ (Tresić Pavičić, 1999:283) Batušić ističe kako „Za razliku od Aristotelovih primjera
tragičkih junaka – Edipa i Antigone kojih je hamartema za Tresića samo prividna, pa u
njihovim tragičnim svršecima ne vidi mogućnost prave katarze budući da nas njihove sudbine
„ispunjavaju grozom“. Stoga se Tresićev idealni junak „pravedan bori s Bogom“, dolazeći
pritom u sukob s „predodredjenim putovima njegovih sila.“( Batušić, 2001:141) Ovakvu vrst
dramaturgije Batušić vidi u djelu njemačkog dramatičara Grillparzera, tj. podvrgavanje
tragičkog junaka ovakvoj slici usuda (Usp. Batušić, isto): „Upravo je za njega sudbina ono
dramturgijsko sredstvo kojim se otjelovljuje nepojmljivo što zadire u junakov život i potom
naslućuje kao tragičnu zakonitost. (…) Čovjek u tijeku dramskog zbivanja mora biti
prikazan u životnoj tjeskobi (..) a Grillparzerovi nazori o sudbinskoj tragediji (..)bitno se
razlikuju od romantičkih(..)“ jer je romantika zahtijevala (..) zornost svojih junaka, Grilparzer
pak čovjeka stiješnjena tjeskobom sudbinskih, nerazboritih stanja.“ (Batušić, 2001:141-142)
Kao i Politeo, i Šegvić ističe Katarinino ufanje u Providnost ( to je onaj Glas koji joj se javlja,
kako smo istaknuli u drugom činu), i velika očekivanja (premda Šegvić ističe kao su veliki i
često neobjašnjivi putovi Božji): „Ona u svom tome nastojanju za slobodu , vidi samo dobro,
na svoju taštinu ne misli, ne ispituje, slaže li se to sa putovima Providnosti, dapače je uvjerena
da joj Providnost mora pomoći, jer je njezin podvig svet, kao da Bog sudi i radi prema našim
slabim kriterijima.“ (Šegvić, isto) Upravo u tom velikom očekivanju u nesrazmjeru s onim što
je dobila od nade u Providnost jest tragika Katarinina i sve ono što taj tijek povijesti donosi
(propast i strašno stradanje) njoj osobno kao ženi, sestri, supruzi, majci i banici: „Iz njezine
neodoljive težnje za slobodom, ma kojim putem do nje doprla, nastaje spor, etična nevidljiva
borba za Božjom Providnosti koja tog nije bila odlučila, i ona u toj borbi mora da podlegne. U
tom nesrazmjernom sukobu ona se nagje kao sitni mravak pod kolesima veselene i – ta je
kolesa satru.“ (Šegvić, 1899:270-271) Šegvić je u načelu, pohvalno pisao o drami, ali je
uputio i niz oštrih kritika ovoj Tresićevoj drami tako da je smatrao da prva dva čina, koje je
označio ekspozicijom same drame „ne pripravljaju dovoljno slušatelja za onu veliku oluju
patnja, koja se ističe u petom činu te ti kida srce u grudima.“ (Šegvić, 1899:271) To je onaj
dio drame u kojem su otrgnuli Katarini Zorku. Osobito značenje Katarininom tragičnom
svršetku i posljednjim trenucima života daje naturalistički (kako je i sam Politeo naznačio)
pasaž u tamnici od tamničarke Julije. Politeo ističe realističnost koja graniči s naturalizmom:
„On je ne samo realističan, nego graniči sa naturalizmom. Znam odakle je uzeto, no to ne
odlučuje. Realistična je u zadnjem činu ličnost Julijane Sans; ličnost sporedna ali koja je
savršeno uspjela.“ (Politeo, 1899, br. 88:1) I doista odgovori Julijane Sans (čuvarice tamnice)
su opori i kruti: „Već mije dodijala ta tvoja ćorava oholost. Osiedila si, a nisi stekla pameti.
Šta će tebi novo odielo. Ne ćeš ti više nikoga zamamiti, kao Tattenbacha, kojemu je radi
tvojih coprarija opustila glava.“(Tresić Pavičić, 1899:103) i u sljedećem dijalogu Julijana
ponižava i muči Katarinu, osobito je opak i beskrupulozan čin Julijaninog priopćenja Katarini
da joj je muž mrtav, i na njezina traženja da njoj i kćerki joj Zorki donese što za obući da ne
umru od studeni, tamničarka sarkastično bode: „Ili si doznala za udes muža, pa misliš, kako bi
se udala?“ (Tresić Pavičić, isto) A naličje habsburške vlasti ogleda se i u podrški carevoj koju
stalno ističe u dijalogu s Katarinom njezina zatvorska čuvarica, ali i u činu potkupljivanja
tamničarke, koje je moglo Katarinu spasiti, ali ona kao tragični lik umire u zatvoru na rukama
svoje djece Ivana i Jelene. Ona ne želi ići iz zatvora jer joj oduzeše kćerku Zorku, što je zadnji
čin života izmučene Katarine: „Ja ukosa, ti vražja coprnice! Neš je, ha? Dat ćeš je silom, kad
ne ćeš milom. Znaj da je kralj naredio, da ide u duvne u Celovac.“ (Tresić Pavičić, 1899:110)
Odgovor dolazi iz dubine majčina srca, iz još uvije snažne Katarine koja se do zadnje svoje
kapi krvi bori za dijete: „Ni kralj, ni Bog mi ju živoj oteti neće.“ (Tresić Pavičić, Isto) To je
zadnji udarac ovoj izmučenoj duši. Ovaj pasaž ističe Šegvić kao kulminaciju: „Već u prvom
činu počinju Katarinine boli gubitkom kćeri Judite (..) a u petom gubikom Zore… (Šegvić,
isto) I Politeo smatra da je upravo Katarinino majčinstvo, uz povijesnu temu koju Tresić u
drami obrađuje glavna tema drame: „No Katarina je i majka; a prizori, gdje se kao majka
pojavljuje, ti su bez sumnje najuspjeliji. Tu je Tresić originalan. (…) Ne neznam za tako
izrazit tip majke, kao što je Katarina Zrinska; neznam za prizore, u kojima bi se majka borila,
te njezino majčino čuvstvo dolazilo u sukob sa domovinskim čuvstvom, kako to biva u
najnovijem Tresićevom dramatskom djelu. Temeljna misao drame i Katarina kao majka, to mi
se čine kao dvie najsvetije, najoriginalnije točke ove historijske drame.“ (Politeo, 1899, br.
87:1) No, Šegvić smatra da Tresić Pavičić nije napravio raspored u drami kako je trebao,
odnosno da nije dovoljno razradio ekspoziciju: „Ovo je veoma lijepa gradacija, upravo
klimaks u nizu Katarininih muka, te može ganuti i najtvrdje srce, ali ovo nije tragični raspored
(…) Katarinini podvizi moraju umjetnički napredovati do pod konac trećeg čina, a tada su
pjesnički jasni peripetija i katastrofa. Ovaj Tresićev raspored je divan za pripovijest, ali za
tragediju ne.“ (Šegvić, 1899, isto) Ovaj negativni kritički stav Šegvić je ublažio ipak izabranoj
temi i domoljublju koje se ističe u drami, tj „onaj život naroda u sedamnestom vijeku, njegove
težnje i kulturne aspiracije.“ (Šegvić, isto) U neku ruku odgovor Tresićev u Životu dotiče se i
ove Šegvićeve konstatacije: „Cijeli život radi samo za dobro, pa ipak teško je pomisliti
nesretnije žene od nje. Njezina je sudbina u najvišoj mjeri tragična. Dok piše da prosvjetli
narod; dok putuje i neumorno radi za njegovu slobodu (…) dok se nada vidjeti hrvatsku krunu
na junačkoj glavi svoga muža, sve se njezine osnove, jedna po jedna, ruše (…) nju zarobe i
odvedu kao nevoljna sužnja u tudjinu i bace je u tamnicu, gdje podnosi sve nevolje poniženja
i ljudske bijede. Tu dočuje za smrt muža i brata. Tu joj otmu zadnje dijete, jedinu nit koja ju
još spaja sa zemaljskim životom, i napokon, shrvana patnjama, umre.“ ( Tresić Pavičić,
1999:287) Majčino srce je veliko, i toplo i kako smo rekli Katarino majčinstvo počinje
stradavati, ka je istaknuo u svojoj kritici Šegvić „ u prvom činu“ prispjelim pismom koje je
uputila Judita koja se odlučila za samostan: „Oh, jadno dijete! Kako hladne zide/ Zamienit
može pusta samostana/ Sa majke svoje vrućim zagrljajem?“ ( Tresić Pavičić, 1899:13) U
svom tekstu Tresić-Pavičić odgovara i na pisanje Dežmana u Obzoru, pa na njegov prigovor
koji kao i Šegvić, ističe da je riječ više o pripovijesti nego o drami. Tresić navodi Dežmanov
prigovor „da se tu ne vidi radnja, već da se pripovijeda, što se vani dogadja“ (Tresić Pavičić,
1999:290) Ističe sve elemente dramskog djela koji se nalaze u njegovoj drami: “Čuo sam
svakakovih prigovora tehnici Katarine Zrinske. Bilo bi suvišno, da potanko protumačim svoju
tehniku, a bilo bi i nečedno. (…) Ali potražimo u samoj drami glavna pravila tehnike, kako je
pedantni kritičari po ukočenim paragrafima traže, pa ćemo naći svih pet potrebnih dijelova i
tri dramatična momenta. Najprije nalazimo uvodni akord, preludij, koji odgovara duhu cijele
drame u kratkom monologu Katarine. Za tim počinje ekspozicija u dijalogu Katarine sa
Jelenom, koja se nastavlja u razgovoru sa Tattenbachom, i u sljedećim prizorima. U toj
ekspoziciji upletene su skoro sve osobe, koje u drami sudjeluju, osim onih osoba, koje će
izvesti preokret i katastrofu, što dolaze u četvrtom i petom činu. To je zahtijevala narav drame
i historična istina, a tako biva skoro uvijek i kod Shakespearea. „ ( Tresić Pavičić, 1999:288-
289) Tresić dakle, odgovara svojim kritičarima i o postojanju radnje koju su osporavali: „ Ne
fali joj velika temeljna ideja, jer ima jednu glavnu i više uzgrednih, od kojih bi svaka dostojna
bila, da zadahne jednu tragediju (možda Tresić misli na žrtvu za težnjom za slobodom, patnja
za neučinjeno, žrtva i stradanje muža i djece op. - R.B). Ne fali joj radnja , jer je u drami ima
i previše, tako da , osobito u trećem i četvrtom činu, ona teče i prevelikom brzinom. „ (Tresić
Pavičić, 1999:289) I onima koji osporavaju dramski sukob Tresić odgovara na svoj način:
„ Protivne sile, koje dolaze u sukob u drami, jesu s jedne strane Katarina sa svim urotnicima i
sudbinom; s druge, bečka politika sa svojim odaslanicima; a što je još više, udezba sila u
razvitku čovječanstva, s kojima se sukobi Katarina, te im podlegne.“ (Tresić Pavičić, isto) Tu
Tresić ističe tragičnost, koja dolazi od pripovijedanja vjesnika.: „Kao vrane zlovjesnice,
dolaze Katarini oda svud zli glasi, te joj graktom nagoviještaju propast, i svaka vijest udara u
njeno srce, kao munja.. Napokon dodje Borković, te izvede peripetiju i potpuni preokret, od
kojeg je časa sudbina Katarine odlučena. (Tresić Pavičić, 1999:291) I doista taj se prijelomni
ritam osjeća u kratkim dijalozima aktera u šestom i sedmom prizoru četvrtog čina:“ Malenić.
Pao je Ozalj./ Krsto. Grom u te puko!/ Katarina Usaho vam jezik!“( Tresić Pavičić, 1899:89)
ili u riječi Borkovića: „Odlučite se, jer je vrijeme život. /Još ove noći, sad u ovaj časak/ Put
Beča oba…./ Katarina. Šuti, šuti, šuti. Borković: Vjerodajnice već imate kralja; / A tu je druga
kneza Lobkovica; Svi ministri su na njoj podpisani.„ ( Tresić Pavičić, 1899:91) Konačna
propast bune ogleda se i u mamljenju Borkovićevu Krste i Petra da odu u Beč: „Borković.
Gdje, kad je iko na ovom svietu/ Vjerodajnice svetost pogazio?/ Bog nek mi sudi ako nije
vjera.“ ( Tresić Pavičić, isto) U neku ruku Tresić se koristi i romantičarskim rekvizitarijme,
odnosno Borkovićem kao intrigantom, što je poznato iz niza Šenoinih povijesnih tema. U
drami se ističe poveznica Kumičić-Tresić-Pavičić i to se ogleda u istupu Bukovačkog koji
kao i u romanu ističe svoj jasni i snažni antihabsburški stav. Zanimljivo je da je Tresić
Pavičić, godinu prije (1898.) u nekoliko nastavaka u svojem Novom vijeku se kritički osvrnuo
na Urotu u prigodi drugog izdanja romana. I on upravo ističe neke pasaže koji su temeljni
pokretači radnje u njegovoj drami koja je također izlazila u Novom vijeku u nastavcima
tijekom 1899:“ A kakvi su istom prizori , gdje Katarina njeguje svoju Zoru, gdje joj ju otrgnu
iz ruku, i napokon njenu smrt!“( Tresić Pavičić, 1898:397) Ističe i vrijednost dijaloga u djelu
te ističe kako su „Puni života, a teku lagano i neprisiljeno kao u naravi. „(Isto) Ipak Kumičiću
zamjera na suviše povijesnoj vjernosti romana: “Sve su osobe u romanu historičke, pače više
puta čitavi dijalozi, govori i pisma. To još nije mana, ali je mana, kada Kumičić počme
uvjeravati čitatelja o historičkoj istinosti velikih Petrovih ideja, o jedinstvu i cjelokupnosti
Hrvatske te potvrdjuje nepobitnim navodima. (..) Suvišno je povijestno dokazivanje na str.
264,. da Istra i Trst spadaju hrvatskom kraljevstvu, i neki drugi navodi u romanu, i to za to, jer
ne spadaju u roman ,nego u povijest.“ (Tresić Pavičić, 1898:398) Očito, po svemu
navedenom, da je analiza bila priprema za pisanje nove drame Katarina Zrinska koja je
izlazila sljedeće godine (1899.) u nastavcima u Novom vijeku (gdje su neki dijelovi
zaplijenjeni, a koji su ispušteni i u cjelovitom izdanju drame koju je objavio sam autor u
vlastitoj nakladi u Zagrebu 1899. kao npr. dijalog Frana Krste Frankopana na str. 50). A
roman i dramu povezuju neki stožerni likovi, naprosto što se i jedna i drugi bave istom
povijesnom temom. Jedan od pokretača radnje i u jednom i udrugom djelu je kapetan
Bukovački, koji u Katarini Zrinskoj Ante Tresića_Pavičića upravo pred samu odluku o
„ustanku“ izjavljuje „Usahla mi u ramenu ruka/ Na Turčina ako mač već digne./ Dokle traje
varšavskoga mira,/ I dok Niemce ne iztriebi prije.“ (Tresić Pavičić, 1899:49) Premda Tresić
zamjera Kumičiću na suvišnom povijesnom značaju koji je utkao u svoj roman, i Tresić,
normalno pridaje svojim likovima povijesne uloge. Car Leopold ne dopušta da se ratuje s
Turcima, premda su Turci udarili po Hrvatskoj, stoga Bukovački odgovara da će pustit
Turke na Austriju. A kako znamo Bukovački je prema povijesnim izvorima i bio onaj koji je
nagovorio Petra na savez s Turcima (Usp. F. Šišić, 1962:304), i koji je bio izaslanik Petra
Zrinskog kod sultana Mehmeda IV. koji ga je primio 24. prosinca 1669. (Usp. Šišić, isto) )
Treba istaknuti da je usporedno s objavom dijelova drame u Novom vijeku, 1899. Tresić u
nastavcima izdavao i tekst Rane otačbine koji u podnaslovu glasi Mane i zapreke u razvitku
hrvatske književnosti i da je u tom doista obuhvatnom tekstu iznio svoj stavi i poglede na
aktualne događaje u hrvatskoj književnosti, pa se tako obrušio i na modernu iz čega iščitava
njegova poetika opredijeljena za historicističke teme: „Kad bismo slušali savjete Ivanova i
ostalih naših modernista, te se ne obazirali na prošlost, ne marili za klasike, što bismo znali,
što bi mogli stvoriti, da sadržava u sebi ljepotu svih vremena, i još nešto sadašnjosti i
budućnosti' (..) Djelo trajne vrijednosti (…) mora (…) da (…) sadržava razvitak ljepote ciele
prošlosti, i da donese nešto nova, nešto što je niklo iz genijalne piščeve duše, i po čemu će se
istaći, i razlikovati od prošlosti.“ (Tresić Pavičić, 1899:112) U tekstu se zalaže i za izbor
povijesne drame, za razliku od naturalističke drame. Možemo to nazvati i obrazloženjem
njegove poetike koja se usmjerila prema povijesnoj drami i tragediji: „Još je jedan razlog
zašto naša mladja generacija zazire od tragedije, Zabila je u glavu da je moderni čovjek u
svojoj naravi posve različit od ljudi u prošlosti (…) Još bi jedan razlog morao upućivati naše
mlade pisce na marljivije gojenje historičke drame. Naše je moderno družtvo maleno i
jednolično pa ne pruža mnogo predmeta za dramu, dočim naša slavna povjest pruža silesiju
varednih dramatičnih predmeta, u kojima bjesne najveličajnija čuvstva, i najsljeplje strasti.
(..) naša povjest im žalibože pruža i takovih predmeta, gdje mogu u ondašnjih ljudi šibati
mane današnjih, jer su od osamsto godina unatrag naše prilike bile skoro uvijek slične
današnjima. Ali i za to se hoće smionosti, i ljubavi za narod, a ljudi koji preziru „patriotične
tirade“ voliti će da nam prikažu koju modernu bludnicu, ili kojega činovničkog don Juana ili
razpikuću, nego da se zamjere predstojnicima, ili da ma i za čas zakasne u svojoj karijeri.“
(Tresić Pavičić, 1899:178-179)

Zaključak

Treba istaknuti kako su „Prve tri Tresićeve drame nastale svršetkom 19. stoljeća u jeku
modernističkog zamaha tematiziraju sudbinu onodobne Hrvatske u razdoblju najžešće
Kuhenove represije. Propituju one modalitete državnopravne pozicije u okviru historijskih
uvjeta u kojim nacija mora opstati, ali se postupno mora i nastojati izboriti za što povoljniji
status, pa ako treba, i rušiti postojeći sustav vlasti. U tom okružju pisac traži i pronalazi
idealnoga tragičkog junaka u povijesnim ličnostima koje su – poput antičkih heroja –
dovedene u situaciju da usprkos volji i želji za rješavanjem konflikta, padaju pod usud koji se
zove hrvatska povijesna kob.“ ( Batušić, 2001:136) Tako je izabrana i Katarina Zrinska da
izrazi Tresićev oštar antihasburški stav, kao što je i prethodno na početku desetljeća to
napravio i Eugen Kumičić u svoje romanu Urota Zrinsko.Frankopanska, i koji je Tresiću
( kako je to i onodobna kritika istaknula) bio predložak za dramu. I naravno kao dio te
trilogije, u devedesetim godinama devetnaestog stoljeća Posljednji Zrinski Hermina
Dragošića koja je posvećena Josipu Franku (Prosvjeta, 1893., br. 2-7) Uklapa se to i u stav
književnika pravaša da sudbinu Zrinskih i Frankopana, podignu na razinu nacionalnih heroja
koji sudbina vodi kao u antičkih heroja do tragičnog kraja, a sve za pravdu i za dom. Ovaj
izbor povijesne teme valja gledati i u Tresićevoj poetici koju obrazlaže u duljoj raspravi Rane
otačbine koja je pratila izlazak Katarine Zrinske u njegovu Novom vijeku i osobito u već
navedenom odgovoru kritičarima Katarsa i tehnika Katarine Zrinske u Životu. On ne niječe
pravo „da se predmet drame uzimlje i iz najnižih slojeva ljudstva, kao što to čini moderna
drama.“ (Tresić Pavičić, 1999:282) No, s druge strane definira svoju poetiku, odnosno
uzimanje velikih povijesnih tema: „ U tim modernim dramama nema nikakove ideje, ni
tendencije, nego samo prikazivanje brutalnih strasti. U jednu riječ nema katarze, pa ne
zabavljaju općinstvo nego ga muče“ (Tresić Pavičić, isto) Njegovi interpetatori dovode to
posizanje za velikim povijesnim temama u vezu s Coreilleovim pogledima o drami, tj da i
„Tresić Pavičić za predmet tragedije zahtijeva glasovitu radnu (..) koja istodobno mora biti
iznimna.“ (Batušić, prema Tomasović, 2001.) U tom smislu daje i negativan odnos publike
prema takvim dramama, odnosno recepciju takve (moderne, valjda?) drame: „Ove sam godine
čuo jednu otmjenu gospodju, koja je poslije predstave jedne takove drame, uzdisala, zašto se
je tako što prikazivalo, pa se je ljuto kajala, što je išla u kazalište,jer ne gleda rado prizore,
koji spadaju u bolnicu, ili spilju razbojnika. Ona valjda nije čitala Aristotela, ali je osjećala u
duši vrhovni zakon drame.“ (Isto) S druge strane to se uklapa i u Tresićevu misao o
didaktičnoj ulozi književnosti, a onda i drame: „drama mora da nas odgaja u ljubavi za
otadžbinu i njezinu slobodu, i da nas nauči uživati u pjesničkim ljepotama.“ (Tresić Pavičić,
prema Batušić, 2001:140) U godini kada je njegova Katarina Zrinska nastala, kako ističe
Batušić, „već su bile izvedene gotovo sve hrvatske programatske naturalističke drame –
Kumičićevi Poslovi, Tucićev Povratak i Truli dom, kao i Nehajevljev Prijelom (…)“
(Batušić, 2001:140) U intenzivnim raspravama starih i mladih priključio se u Tresićevom
Novom vijeku i Cherubin Šegvić, te je iznio kako se treba držati onih ideja koje su u hrvatskoj
književnosti zaživjele unatrag pedeset godina (Odgovori na upite „Novog Vijeka“ br. 6, 1898,
str. 337-343): „Ideje koje su vodile naše oce otrag pedeset godina još se nisu preživjele,
dapače se nisu ni oživotovorile, stoprv se griju. Težnja da se te ideje oživotvore, more jedino
sačinjavati i sačinjava pravi napredak naše književnosti.“ (Šegvić, 1898:339) S druge strane
na pitanje koji duh ispunja hrvatsku književnost onog vremena ističe kako „Imade pisaca koji
su opojeni sasvim tugjinštinom, samo su hrvatske rieči, a imade ih koji su sasvim i previše
(…) A imade ih koji teže spojiti ljepotu naših umotvorina narodnih sa klasičnom uzvisitosti
starih velikana.“ (Šegvić, isto) Tu prepoznajemo ustvari Tresićevu poetiku, no Šegvić će
godinu kasnije napisati nepovoljnu kritiku Tresićeve drame na koju se referira i Politeo,
uglavnom pozitivnom ocjenom Katarine Zrinske, a na koju će Tresić odgovoriti u više
tekstova. U neku ruku, ona usporedba s Markovićem u Politeovoj kritici stoji jer je Tresić
Pavičić, najbliži Markovićevoj povijesnoj tragediji (Karlu Dračkom), a potpuno tematski
udaljen, ondašnjoj suvremenoj drami. Treba istaknuti u ovom kontekstu promišljanja o
književnosti i onaj primjer, gubitka natječaja sa Simeonom Velikim, da je ustvari
Ekvinocijem, koji je izabran označen „početak hrvatske kazališne moderne“ (Batušić,
2001:139), a „Tresićeva razmišljanja o dramskom pjesništvu izrazito su
protumodernistička.“(Batušić, 2001:139) što se vidi iz ovog primjera u kojem on polemizira
sa zagovornicima moderne drame. Ipak Batušić izriče pozitivan sud književne povijesti o
samoj drami, pa kaže „Drame iz nacionalne povijesti, osim Katarine Zrinske, ne zaslužuju
posebnu pozornost(…)“ (Batušić, 1999:293) No, možda valja tražiti taj negativan stav prema
Tresićevu djelu u toj nagomilanoj negativnoj energiji koja je pratila Tresićev javni angažman
tih godina, premda je tema odgovarala izrazito naglašenom antihabsburškom stavu hrvatske
politike onog vremena koja se okretala novim idejama i dijelom tražila rješenje hrvatskog
pitanja izvan Monarhije. Konačno valja pratiti i u Tresićevu osebujnom životu i čestim
obratima njegove politike (koja je kako smo vidjeli u Politeovom članku, ali i u Petrinovića,
tj njegovu članku Politički nazori i djelovanje Ante Tresića Pavičića izazivala negativnu
recepciju njegova djela), koja je ipak završila s epom Gvozdansko u kojem se opet vraća
slavnoj hrvatskoj prošlosti i temi Zrinskih (ep je bio dugo u rukopisu, te se ističe u literaturi:
„U književnoj ostavštini Ante Tresića Pavičića (1867.-1949.) nalazi se jedno opsežno i za
hrvatsku književnost važno djelo, deseterački povijesni ep u trideset i dva pjevanja u kojem se
pripovijeda o obrani utvrde Gvozdansko (…) Djelo nikada nije objavljeno, a danas se nalazi u
Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu (signatura R 4935). „ (Fališevac, 1995:82), a
“Ep je nazvan prema malome gradiću Gvozdanskom blizu Siska (rudnik gvozdene rude),
nekad vlasništvo obitelji Zrinski), gdje je u siječnju 1578. nekoliko stotina hrvatskih vojnika
odolijevalo tromjesečnoj opsadi trideset tisuća turskih vojnika pod vodstvom Ferhat-paše, pa
su Turci zauzeli grad tek onda kada su branitelji izginuli od gladi i žeđe. Tresić je taj događaj
uspoređivao sa sličnim junačkim činom, obranom Sigeta pod Nikolom Zrinskim.“ (Petrinović,
1995:177) Niz je povezanih motiva u epu sa Zrinskima i sigetskom epopejom, pa je i
podrijetlo branitelja Gvozdanskog Jurana (opet ime donosi i druge asocijacije, i sa
Kukuljevićevim Juranom) vezano uz Zrinske: „Juraj Zrinski, sin sigetskog diva,/ Uze k sebi
malog nevoljnika.(…) Uzgoji ga sebi za vojnika./ Do handžara kada ga othrani,/ Postavi ga da
Gvozdansko brani.“ (Tresić Pavičić, 2000:69) I glavni ženski lik je iz obitelji Zrinski, koja
nosi karakterna crte Zrinskih, ali i one Katarinine (inače je supruga zapovjednika obrane
Gvozdanskog kapetana Damjana:“ Dora Zrinski, glavni ženski lik epa, oličenje je ženske
ljepote i vjernosti, ali isto tako hrabre i neustrašive ratnice“ (Fališevac, 2000:18) Kako
vidimo, konačno je i taj rukopisni prilog Tresićev izišao u zasebnoj knjizi Gvozdansko, epos
u 32 pjevanja (priredila Dunja Fališevac), Zagreb, 2000. Ili naprosto u hetrogenom i razdoblju
sklonom kritici i polemici zbog obrane svojih književnih i političkih stavova, kojim upravo to
dinamično razdoblje obiluje. Nema niti jednog izdanja koje nije doživjelo pozitivnu i
negativnu kritiku u moderni, zbog različitih polazišta njezinih aktera. Sjetimo se samo
recepcije Knjige Boccadoro, ili Gospođe Walewske u kojoj se javljaju isti akteri u kritici
( između ostalih Politeo i Šegvić). No, govoreći o čestim promjenama Tresićeve politike na
početku teksta ne možemo izostavit i činjenicu da je to pokazao i u književnom djelovanju.
Unatoč žestokom zalaganju za povijesnu dramu, kako je osobito istaknuto u tekstu Rane
otačbine, Tresić je 1912. u Zadru pročitao dramu Medvjed :“ Dramom Medvjed (…) Ante
Tresić Pavičić neočekivano pokazuje svoju sklonost k eksperimentu, odustajući od već
paradigmatične naklonosti klasicističkom repertoaru. Predmet njegove, do danas
neobjavljene drame Medvjed, (…) uzet je iz suvremenog društvenog života, a radnja se
događa u Zagrebu.“ (Maštrović, 2017:116) Mogli bismo zaključiti i pored snažne obrane
svoje poetike (osobito one naznačene nakon kritika Katarine Zrinske) u polemici sa svojim
kritičarima, kako Tresićevu političku tranziciju prati i njegova estetska tranzicija, a Tresićev
odgovor u skladu je s poetikom hrvatske moderne drame.