Rapalski Ugovor 12. XI 1920.

Kraljevina SHS Rapalskim ugovorom osigurala granice Italiji kakve nisu

postojale ni za vrijeme rimskih careva

Rimski Ugovori 18. V 1941.

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.
(Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta.)

Marko Sinovčić : razgovor s Poglavnikom 1949.

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

Rapalski ugovor
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=51831

Rapalski ugovor, sporazum koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove, 12. XI. 1920.
potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, nakon pregovora koji su započeli 9.
XI. Njime su bile određene međusobne granice tih država, bilo je dogovoreno stvaranje
neovisne Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije
dinastije Habsburgovaca. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena
pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu
bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919–20. Pregovori u Rapallu održani su u
nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće
sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer M. Vesnić, ministar vanjskih
poslova A. Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane G. Giolitti, C.
Sforza i I. Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog
trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene
Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan
ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela
općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna
Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je
omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda
vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva
zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega
nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već
je 26. VI. 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio
potvrđen kraljevom odlukom. Područja koja je Hrvatska izgubila tim ugovorom vraćena su
joj nakon II. svjetskog rata.
Kraljevina SHS Rapalskim ugovorom osigurala granice Italiji kakve nisu
postojale ni za vrijeme rimskih careva
http://www.makarska-post.com/index.php/kraljevina-shs-rapalskim-ugovorom-osigurala-
granice-italiji-kakve-nisu-postojale-ni-za-vrijeme-rimskih-careva/

Rapalski Ugovor su potpisali u ime Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca: Milenko R.

Vesnić, predsjednik ministarskog savjeta, dr. Ante Trumbić, ministar inozemnih poslova i
Kosta Stojanović, ministar financija

SHZ: Priopćenje za javnost

Evo dragi Hrvati tko se kockao s hrvatskim teritorijem kao što je bio Rapallski ugovor
iz godine 1920. godine gdje je bio otrgnut dio teritorja od matice zemlje Hrvatske i
priključen Italiji. Rapalski Ugovor su potpisali u ime Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca:
Milenko R. Vesnić, predsjednika ministarskog savjeta, dr. Ante Trumbić, ministar inozemnih
poslova i Kosta Stojanović, ministar financija, a u ime Kraljevine Italije: Giovanni Giolitti,
predsjednik ministarskog savjeta i ministar unutrašnjih poslova, Carlo Sforza, ministra
inozemnih poslova i prof. Ivanoe Benomi, ministar vojnog

Carlo Sforza u talijanskom parlamentu u vezi rapalskog ugovora je naveo:

Mi smo osigurali granice julijskih Alpa na liniji kakva nije postojala ni za vrijeme
rimskih careva i zajamčili Trstu široko i puno disanje koje će mu omogućiti da izvrši na istoku
onu misiju na koju računa Italija. Istru smo upotpunili ne samo sa Lošinjem, nego i sa
Cresom, te još više utvrdili puljsko uporište. Zadar se sjedinio sa Italijom, a italijanske
manjine u Dalmaciji dobile su takve privilegije kakvih nije do sada priznala ni jedna europska
pogodba za koju narodnu manjinu. Rijeci smo osigurali nezavisnost koja će zajamčiti
napredovanje italijanstva i osigurati joj vezu sa Italijom preko širokoga pojasa na kopnu.
Udarili smo čvrste temelje za snažan razvitak gospodarskih i kulturnih odnosa. Sve to čini
sretan svršetak dvogodišnjih teških diplomatskih bojeva kroz koje smo vrijeme više puta
mislili da ćemo se morati zadovoljiti s mnogo manjim uspjesima.

Buduć da se onaj koji je imao biti strašan protivnik promijenio u prijatnoga političkog
i gospodarskoga suradnika, Italija će bdjeti nad korišću svojom i susjedne države i nastojati
da ne nastanu opet nenaravni dinastični konglomerati koji su ostavili neugodne uspomene u
Rimu kao i u Beogradu.“*

* Rapallski ugovor, F. Potočnjak, Zagreb, 1921.,str.59.

 RAPALLSKI UGOVOR

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevina Italija, u želji da ostvare režim međusobnog
iskrenog prijateljstva i srdačnih odnosa za zajedničko dobro obaju naroda; Kraljevina Italija
priznavajući u obrazovanju susjedne države postignuće jednoga od najuzvišenijih ciljeva rata
koji je ona vodila;

Njegovo Veličanstvo kralj Srba, Hrvata i Slovenaca imenovao je svojim punomoćnicima:

gospodina Milenka R. Vesnića, predsjednika ministarskog savjeta;

dra. Antu Trumbića, ministra inostranih poslova;
gospodina Kostu Stojanovića, ministra financija;

Njegovo veličanstvo kralj Italije imenovao je svojim punomoćnicima:

kavaljera Giovanni-a Giolitti-a, predsjednika ministarskog savjeta i ministra unutrašnjih

poslova;

conta Carla Sforzu, ministra inostranih poslova;

prof. Ivanoe Benomi-a, ministra vojnog;

koji, pošto su među sobom izmijenili svoje punomoći, koje su priznate za punovažne,
ugovorili su slijedeće:

Član I.

Između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije utvrđena je slijedeća granica:

od vrha Peč (kota 1511), koji je zajednički trima granicama Italije, Austrije i Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca, do vrha Jalovec (kota 2643): linija koja se ima odrediti na terenu s općim
pravcem sjever – jug i koja vodi preko kote 2272 (Ponca);
od vrha Jalovec (kota 2643): linija koja ide vododijelnicom između sliva Soče i sliva Save
Gorenjske do vrha Triglava (Tricorno) (kota 2863);
zatim vododijelnicom između sliva Soče i sliva Bohinjke do sjeveroistočnih strana vrha
Možice (kota 1602) preko kota 2348 (Lepatica), 2003 (Lanževica), 2086 (Kuk);
od sjeveroistočnih strana vrha Možic do istočnih strana vrha Porezen (kota 1631): linija
koja se ima odrediti na terenu s općim pravcem sjever – jug;
od istočnih strana vrha Porezen (kota 1631) do zapadnih strana vrha Blegoš (kota
1562):linija koja se ima odrediti na terenu s općim pravcem zapad – istok, ostavljajući mjesto
Davču Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a mjesto D. Novake Italiji;
od zapadnih strana vrha Blegoš (kota 1562) do istočnih strana vrha Bevk (kota 1050): linija
koja se ima odrediti na terenu s općim pravcem sjeveroistok – jugozapad, ostavljajući mjesta
Leskovicu, Kopanicu i Sovoden Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a oba prijevoja Podlanišča
Italiji;
od istočnih strana vrha Bevk (kota 1050) do odmah zapadno od mjesta Hotedršice: linija
koja se ima odrediti na terenu i koja ostavlja mjesta Javorjev Dol, Žiri, Opale, Hlevišče, Rovte,
Hotedršicu, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a vrh Praprotno (kota 1006) i mjesto Bresnik,
Vrsnik, Zavratec, Medvedje Brdo Italiji;
 odatle do mjesta Zelše: linija koja u početku ide zapadno od rova pored kolnog puta
Hotedršica – Planina, ostavljajući mjesta Planinu, Unec, Zelše i Rakek Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca;
od mjesta Zelše do Čabarske: linija koja se ima odrediti na terenu s općim pravcem
sjeverozapad – jugoistok, a koja vodi prvo istočnim padinama brda Javornik (kota 1268),
ostavljajući mjesta Dolenju Vas, Dolenje Jezero i Otok Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a
vrhove kota 875, 985, 963 Italiji; zatim istočnim padinama Bičke Gore (kota 1236) i Pleče
Gore (kota 1067), ostavljajući Italiji mjesto Leskovu Dolinu i dvojne raskrsnice kote 912,
zapadno od Shodnika i kote 1146, istočno od Cifre (kota 1399), i dolazi do Čabranske, koja
ostaje na talijanskom teritoriju, zajedno s kolnim putem koji vodi istočnim padinama
Snježnika, od Leskove Doline do Čabranske;
od Čabranske do Griža (kota 502): linija koja se ima odrediti na terenu s općim pravcem
sjeveroistok – jugozapad, koja prolazi istočno od vrha Trstenik (kota 1243), dodiruje kotu 817
jugoistočno od Suhova, prolazi južno od Židovja (kota 660), zatim istočno od Griža (kota 502),
ostavljajući mjesta Klanu i Brezu Italiji, a mjesto Studenu Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca;
od Griža (kota 502) do granice Države Rijeke: linija koja se ima odrediti na terenu i koja
ima opći pravac sjever – jug do kolnog puta Rupa – Kastav, od prilike na pola puta između
Jušića i Spinčića, zatim siječe ovaj put i, obuhvatajući sa zapada mjesta Mizere i Trinajstiće,
koja ostaju Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, izbija na kolni put Matulje – Kastav iznad
dvojne raskrsnice istočno od Matulja;
izbija zatim na put Rijeka – Kastav na sjevernu granicu Slobodne Države Rijeka, i to točno
na sjevernom rubu mjesta Rubeši (dvojna raskrsnica seoskog puta kod Tomatića, od prilike
500 metara južno od trojne raskrsnice koja se nalazi zapadno od Kastva).

Ali, dok ne budu izrađeni redovni sastavci putova na talijanskom teritoriju, upotreba
spomenutih putova i trojne raskrsnice zapadno od Kastva bit će potpuno slobodna kako za
Kraljevinu Italiju tako i za Državu Rijeku.

Član. II.

Zadar (Zara) i niže opisani teritorij priznaju se za sastavni dio Kraljevine Italije.

Teritorij Zadra pod talijanskim suverenitetom obuhvata: grad i poreznu općinu Zadar i
porezne općine (odlomke) Arbanasi (Borgo Erizzo), Crno (Cerno), Bokanjac (Boccagnazzo) i
dio porezne općine (odlomaka) Diklo utvrđen linijom koja, polazeći od mora oko 700 metara
jugoistočno od sela Diklo, ide u pravoj liniji prema sjeveroistoku do kote 66 (Griž).

Zasebna konvencija utvrdit će sve što se odnosi na izvršenje ovoga člana u pogledu općine
zadarske i njenih odnosa s kotarom i s pokrajinom Dalmacijom i uredit će uzajamne odnose
između teritorija dodijeljenog Kraljevini Italiji i ostatka teritorija koji je do sada bio sastavni
dio iste općine, kotara i pokrajine a koji će pripasti Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,
podrazumijevajući tu i pravičnu podjelu pokrajinskih i općinskih dobara i odnosnih arhiva.

Član III.

Priznaje se isto tako za sastavni dio Kraljevine Italije otoci Cres (Chreso) i Lošinj (Lussin) s
omanjim otocima i školjima koji se nalaze u odnosnim sudskim kotarima, kao i omanji otoci
i školji koji se nalaze u administrativnim granicama pokrajine Istre, u koliko je gornjim
članovima dodijeljena Italiji, i otoci Lastovo (Lagosta) i Palagruža (Palagosa) s obližnjim
otočićima. Svi ostali otoci, koji su pripadala bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, priznaju se za
sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Član IV.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevina Italija priznaju potpunu slobodu i nezavisnost
Države Rijeka (Fiume) i obvezuju se da će ih vječno poštovati.

Državu Rijeku sačinjavaju:

a) corpus separatum, kao što je sada ograničen granicama grada i kotara Rijeke (Fiume);
b) Jedan pojas teritorija prije istarskog, ograničen kako slijedi:

na sjeveru: linijom koja se ima odrediti na terenu i koja, polazeći neposredno južno od
mjesta Kastav, izbija na put Sv. Matija – Rijeka na granici corpus separatum-a, ostavljajući
mjesta Srdoči i Hosti Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a ostavljajući Državi Rijeci cio kolni
put, koji, sjeverno od željeznice, preko Matulja i dvojne raskrsnice kote 377 zapadno od
Kastva, vodi k Rupi;
na zapadu: linijom koja od Matulja silazi na more kod Preluke, ostavljajući željezničku
stanicu i mjesto Matulje u talijanskom teritoriju.

Član V.

Granična linija teritorija, o kojima je riječ u prethodnim članovima, bit će povučena na

terenu od komisija za razgraničenje sastavljenih polovinom od delegata Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca, a polovinom od delegata Kraljevine Italije. U slučaju neslaganja bit će
umoljen predsjednik Švicarske konfederacije za arbitražu, koja će biti izvršna. Radi jasnoće i
veće točnosti ovom ugovoru je priložena jedna karta u razmjeru 1 : 200.000, na koju su
naznačene granične linije o kojima je riječ u članovima I. i IV.

Član VI.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevina Italija sazvat će u toku dva mjeseca od dana
stupanja na snagu ovog ugovora konferenciju sastavljenu od kompetentnih stručnjaka obiju
zemalja. Ta konferencija imat će da u najkraćem roku podnese objema vladam određene
prijedloge o svim mjerama podobnim da uspostave najsrdačnije privredne i financijske
odnose između obje zemlje.

Član VII.

Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izjavljuje, da priznaje u korist talijanskih državljana
(i talijanskih interesa) u Dalmaciji slijedeće:

– Koncesije ekonomske prirode, učinjene od vlade i javnih ustanova država koje je

naslijedila Kraljevina Srb, Hrvata i Slovenaca, talijanskim društvima ili državljanima, ili koje
su ovi uživali na osnovu zakonito stečenih prava do na dan 12. novembra 1920., bit će u
potpunosti poštovane, i vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obvezuje se, da će se
pridržavati svih obveza, koje su pređašnje vlade uzele na sebe.
– Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da Talijani, koji su do na dan 3. novembra
1918. bili pripadnici teritorija bivše Austro-Ugarske Monarhije, koji je na osnovu ugovora o
miru s Austrijom i s Ugarskom, kao i na osnovu ovoga ugovora, priznat za sastavni dio
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, imaju pravo opcije za talijansko državljanstvo u toku
godine dana od dana stupanja na snagu ovoga ugovora, i oslobađa ih se obveze da svoj
domicil prenesu izvan teritorija naprijed navedene Kraljevine. Oni će zadržati slobodnu
upotrebu svoga jezika i slobodno vršenje svojih vjerskih obreda sa svim pravima koja
proizlaze iz ovih sloboda.
– Doktorati i drugi univerzitetski stepeni, koje su državljani Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca već postigli na univerzitetima ili na drugim zavodima za višu nastavu u Kraljevinu
Italiji, bit će priznati od strane vlade Srba, Hrvata i Slovenaca kao punovažni na njenom
teritoriju i dat će im profesionalna prava jednaka onima, koja potječu od doktorata i stepena
stečenih na univerzitetima i na drugim zavodima za višu nastavu u kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca. Pitanje o važenju viših školskih studija, koje talijanski državljani budu svršili u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Italiji,
bit će predmet naknadnih sporazuma.

Član VIII.

U interesu dobrih intelektualnih i moralnih odnosa između oba naroda, dvije vlade će
zaključiti što prije konvenciju, koja će imati za cilj pojačanje prisnog obostranog razvitka
kulturnih veza između dvije zemlje.

Član IX.

Ovaj ugovor sastavljen je u dva primjerka, jedan na srpsko-hrvatskom, drugi na talijanskom

jeziku. U slučaju razmimoilaženja bit će mjerodavan talijanski tekst kao jezik poznat svim
punomoćnicima.

U potvrdu čega gore naznačeni punomoćnici potpisali su ovaj ugovor.

Sačinjeno u Rapallu, 12. novembra 1920.

Mil. R. Vesnić Giovanni Giolitti

Dr. Ante Trumbić C. Sforza

Kosta Stojanović Ivaneo Bonomi*

Stručni članak (uz 90. obljetnicu): Zadar i Rapallski ugovor, M.Diklić, Zavod za povijesne
znanosti HAZU u Zadru, 2010.
Rimski ugovori
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52919

Rimski ugovori, ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom

Italijom u Rimu 18. V. 1941. Potpisali su ih A. Pavelić i B. Mussolini. Sastoje se od triju
dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je
temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove
Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga
kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od
Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te
svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka
kotorska). Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije
Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu
NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu. Iako je bilo
predviđeno da gradom Splitom i otokom Korčulom upravlja i vlast NDH, to se nikada nije
dogodilo. NDH se odrekla držanja vojne mornarice na Jadranu i gradnje vojnih građevina,
osim za potrebe policijske i financijske službe. Italija je preuzela jamstvo za političku
neovisnost NDH, dok je kruna kralja Zvonimira bila ponuđena Savojskoj dinastiji.
Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.
(Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta.)
https://www.stormfront.org/forum/t409569/

Ovo poglavlje je prepisano iz knjige Zvonimira Puškaša - "Od Maribora do Ovčare -

Sudbina ranjenika oružanih snaga NDH u Mariboru svibnja 1945. godine" iz 2002. godine.

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH)
sklopljeni su 18. svibnja 1941., nakon ultimativnog zahtjeva Italije. Talijanski zahtjevi bili su:
- stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH
- personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem
- stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske
- aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je
svesti na područje srednje Dalmacije. Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943.
godine, kada su "Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora" anulirani.

Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH

bile još u povojima razvoja, pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije
bio moguć. Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa
tumačila je Rimske ugovore kao "prodaju Dalmacije". Bilo je to u skladu s jugokomunističkim
jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi
ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje,
možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:

1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941., u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.
 Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog
otvorenog interesa. U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma
(Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i
dalmatinske otoke. Svoje zahtjeve je izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici
Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu. Tako je Italija
stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali "Londonski ugovor" nije stupio na snagu,
iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji.

Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice
između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s
otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže. Rijeka je trebala postati slobodna Država, ali
su na kraju Talijani uveli komesarijat. Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom
parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti.

U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog

svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom. U ratu 1941. godine
talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave
NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.

Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u

Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske
Države Italiji. Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija. O
tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata. Dana 13. travnja 1941. godine prigodom
susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr.
Pavelić je rekao "da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske."
U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949., u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr.
Pavelić odgovara: "... nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio
nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. ."[Sinovčić, M., NDH u svietlu
dokumenata, Buenos Aires 1950. - Zagreb, 1998., str. 281.]

Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Pavelić je stajao pred
teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva značilo bi kraj Hrvatske Države i
okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar. Dilema dr.
Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i
izgubiti Državu? Očuvanje Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom
izgubljenog teritorija.

Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od
Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je
nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne
nezavisnosti. U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat
Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije
dogodila 9. rujna 1943. godine.

Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke

diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba
zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se
Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih
njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941.,
njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske
pretenzije u pogledu Dalmacije. "Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno
zaokupljao plan "Barbarosa" izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u
Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih
poslova konačno složiti." [Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. str. 111]

Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u

Hrvatskoj, održanom 17. IV. 1941. "Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje
nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države
prevladavaju talijanski interesi."[Isto, str. 114.]

U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema

Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom
potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana
s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s
Italijom. [Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih
poslova dr. Paula Otta Schmidta.]

Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko

stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji. E.
von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio
zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa: "Njemačka nije
zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji
nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to
pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi
također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije". [Isto str. 123.]

Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV. 1941.) u Ljubljani talijanske i

hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat,
te drugi. Dr. Bulat navodi [Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires,
1958., sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko 1 sat, te
nastavlja [Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska
javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih
političkih emigranata nacionalne orijentacije.]: "Najednom se otvore ogromna vrata. Na
njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo
ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti
bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na
opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna
ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala
buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar
geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u
ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo
kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu
polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i
našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od
Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.

S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih,
prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti
i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim
čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali
najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva,
da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac
jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen.

Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi
misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam otprilike ovo:
"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije
na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve
ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s
njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi
potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa prisutnim generalima, istakao je slijedeće:
Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni
dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu
priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s
Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more, i to u širini od kojih
tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu
odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo mi
svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi
rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od
Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi
ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga
što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,.... Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja
Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati
bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno
prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali
koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi
se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske.
Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani. [Bulat E. Kroz borbe i
iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]

S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je

sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog
s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska
ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km,
ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić
odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki
otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i
pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio. U
Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja "da Pavelić nastoji da izbjegne gubitak
Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju - odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski
kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski
ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom
vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Ducea, a
osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche. [Prema Krizmanu, B.,
Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]

U brzojavu od 3. V. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio

Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od
Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju"
[Isto] U jednom drugom brzojavu od 3. V. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio
talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu.

U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći

posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom
primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4.
svibnja na talijanski ultimatum. Talijanski uvjeti su ovakvi:

1. Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.

2. Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju
granice. Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje
hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze
talijanske trupe. (To znači do Karlovca - nap. Z. P.)

Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V. informirao Ribbentropa, da je istog dana u

14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga
iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i
kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini
hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada. Pavelić hitno moli, da mu Berlin
javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje
potraje.... Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost
Hrvatske.

"U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao
odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja
hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne. "[Büro Staatssekretar. telegram broj 149
od 4. V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.]

Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani. "Sa Cianom sam se
sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani - nap. Z.P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je
raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva
prijedloga.

Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mostara
do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila
vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati.
Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam
im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih
krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da
hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode
strateški razlozi. Ja sam im na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u
doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva
rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći.

Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio? Odgovorio sam mu, da
nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate
Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice
Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego
konsultira Mussolinija. Savjetovao sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio.
Mussolini mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se
odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao
odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije.
Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje.

Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio
Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati.
Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem."[Sinovčić, M., NDH u
svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347]

Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V. 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr.

Pavelić je definitivno odbio:
- carinsku i monetarnu talijasnko-hrvatsku uniju,
- široki obalni pojas uzduž cijele obale koji bi pripao Italiji, te ga uspio smanjiti na
srednju Dalmaciju,
- stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo.
 Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na
cca 102.000 km2.

Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog

talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. Time je blokirao talijanski
zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije. Gubitak srednje Dalmacije i
dijela Primorja, te neki ustupci u pitanjima ratne mornarice bili su bolni za narod i hrvatsko
državno vodstvo.

Razmatrajući pripreme i sklapanje navedenih ugovora, jasno proizlazi da se radi o

otimanju hrvatskog teritorija. Dr. Pavelić je očito smatrao da je bitno sačuvati državni
suverenitet, jer se tada, u budućnosti, izgubljeni teritorij može vratiti.

Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.

Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu

18. svibnaj 1941. Ugovori su sklopljeni u Rimu, u Palazzo Venezia, u atmosferi talijanskog
ceremonijala. Prije potpisivanja ugovora, dr. Pavelić je posjetio talijanskog kralja i cara i tom
prilikom Vittorio Emanule je za nositelja krune odredio svog nećaka vojvodu Aimone di
Savoia (Vojvoda od Spoleta).

Rimski su ugovori bili veliko opterećenje za Nezavisnu Hrvatsku Državu, iako nisu do
kraja provedeni. Uz unutarnje poteškoće (pojava četničkih i jugokomunističkih skupina)
velike je poteškoće stvaralo prisustvo talijanske vojske na hrvatskom području. No, nakon
28. mjeseca formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine anulirani.

Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim

ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije. Dr. Mile Budak izjavljuje prof. Ivanu
Meštroviću slijedeće: "... Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija koliko i
Vas, a da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo mi njega u more. "[Meštrović, I.,
Uspomene na poltičke ljude i događaje, Zagreb, str. 179.] Ovo mišljenje, jednog od prvih
ljudi Ustaškog pokreta i vlade NDH, karakteristično je za okolinu dr. Pavelića.

U razgovoru s prof. Meštrovićem, ustaški pukovnik Tomislav Sertić, veli: "Mi nismo
germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda
Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim
se nalazimo. "[Meštorivć, I., Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, str. 285.]

Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba
s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: "Ti si imao pravo,
samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada... Meni je žao, ali morat
ću te premijestiti" [Meštrović, I., Isto, str. 308.] Premjestili su ga iz Like u Karlovac.
 Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao
je Meštroviću: "Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, ali kad nije bilo druge...
Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko
nadao. "[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.]

Danas je već opće poznato, da su talijanske trupe u Hrvatskoj stacionirane od travnja

1941. do rujna 1943. godine, kao tobožnja saveznička vojska, zapravo pomagala i
naoružavala četnike, pa čak i tolerirala partizansko djelovanje protiv NDH, dok su djelovanje
hrvatskih vojnih i upravnih vlasti spriječavali.

Kada je, na jednom jadranskom otoku jedan Hrvat nacionalne orijentacije bio osuđen
od talijanskog okupacijskog suda, zamoljen je dr. Pavelić za intervenciju kod Talijana. Dr.
Pavelić je odgovorio: "Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja ne ćemo moliti za milost." Ovaj
drastični primjer stanja i odnosa prikazuje pravi odnos dr. Pavelića prema talijanskom
okupatoru.

Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom
prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao: "Ja Vas razumijem, da ste i
kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini
zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i
pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more."
[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.]

Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja

Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića , dr. Pavelić je rekao: "Ja sam na prvi mah mislio da je
bomba... Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi nećemo
kraljeve, nego repuliku. [Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.]
Meštrović se začudio Pavelićevoj izjavi pred auditorijem. Očito, potrebno je reći, da se dr.
Pavelić trudio i javno izložio s ciljem da prof. Meštroviću iznese svoje pravo mišljenje o
Rimskim ugovorima.

Iz navedenih primjera, dobronamjerni i objektivni promatarač može ocijeniti težinu

dvojbe, pred kojom se u danom času našao dr. Pavelić. Dr. Pavelić, kao dugogodišnji borac
za hrvatsku slobodu i nezavisnost u ovom je trenutku čuvao relevantni interes hrvatskog
naroda, a to je hrvatski državni suverenitet. Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska,
teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška
za osobu državnog poglavara.

Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali
smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o
prodaji Dalmacije, a anuliranje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu
događaja, čak i prešućivano. Naravno, i interpretacija je bila u duhu spomenutih modela.

Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

Nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, hrvatska je vlada izdala niz odluka i
proglasa, od kojih je najvažnija Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora
[Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943., str.
317.]

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski
ugovori i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine
Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije,
sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje,
te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila,
napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, te
upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili
u život. Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali
biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani. Ovi ugovori bili su
sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajučih stranaka u novom evropskom
poretku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila
primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih
saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine
Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da
oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku."

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
Ante Pavelić

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama

njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom
jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama
Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Upravne odredbe

Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene

krajeve i glavari građanske uprave, i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene
Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu, te glavar građanske
uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje
velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

Hrvatski narode!

Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne

Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut
od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to
nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće
patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i
hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf
Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su
odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu."

Hrvatski narode!

U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih
snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama
osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovome času ljubavi prema Domovini, prema
nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i
slobodu hrvatskog naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim
snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti. Hrvati

Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama
izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od
današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena."

Navedenu poruku dr. Pavelić je osobno uputio hrvatskom narodu, preko krugovalne
postaje Zagreb. Navedenim odlukama i izjavama, Rimski su ugovori državopravno poništeni.
Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet,
pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti
teritorij.

S obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i

Istre nisu mogle biti ostvarene. Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska
može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche
priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom
Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru. [N.
Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001., str. 97.]

Ministar za oslobođene krajeve Edo Bulat priključio se dijelovima njemačkih trupa

koje su krenule prema Splitu, ali su od partizanskih snaga zaustavljeni kod Sv. Jakoba.
Njemačke jedinice ušle su u Split 27. rujna 1943. Istočna Istra, Rijeka i otoci (Krk, Cres i
Lošinj) ušli su u operacijsku zonu s njemačkom vojnom upravom, a što je tumačeno u ratnim
potrebama i obranom od iskrcavanja Savezničkih trupa. Za ovo područje Vlada NDH
osnovala je veliku župu Rašu.

Jasno je i evidentno, da je dr. Pavelić već u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora

smatrao, da će otete dijelove hrvatske zemlje vratiti kroz određeno vrijeme. Mogao je tako
razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost. A to je postigao:
- kategoričnim odbijanjem carinske i monetarne hrvatsko-talijanske unije,
- odbijanjem personalne unije i osnivanje Zvonimirove krune, kao znaka hrvatske
suverenosti,
 - odbijanjem zajedničke hrvatsko-talijanske vojske.

Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta [Dido Kvaternik
tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine "Pozdravite svoga oca i recite
mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije..." (J.
Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960., str. 1.02.)] nije bila u skladu s
hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu
personalnu uniju.

Kraljevska talijanska kuća nije bila oduševljena Rimskim ugovorima, a vojvoda od

Spoleta je već u to vrijeme rekao, da ne želi preuzeti hrvatsku krunu, a da Hrvatskoj, kao
krunidbeni dar, ne vrati Dalmaciju (prema sjećanju).

Podsjetimo se, da smo 23 godine za kraljeve imali Karađorđeviće, a istovremeno

nositelji grčke, rumunjske i bugarske krune bili su njemačkog podrijetla, a bliske rodbinske
veze postojale su i između članova engleske i njemačke kraljevske kuće. Na sreću dilema u
tom pitanju nije postojala u hrvatskom narodu i njegovim političkim vođama.

Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: "Republika svemu
svijetu dika", a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara
Frangeša rekao je "mi nećemo kraljeve, mi smo za Republiku".

Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva

čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine
uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske
politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o "prodaji Dalmacije".
Poglavnik i Rimski ugovori
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5405

Donosim ovdje jedan vrlo važan povijesni dokumenat koji potiječe iz prve ruke, dakle
nije "čorbine čorbe čorba" tj. čula rekla, nego odgovor od osobe kojeg se je toliko puta
bezrazložno napadalo, okrivljivalo da je "prodao" dio hrvatskog područja Italiji. Evo šta o
tome kaže sami Poglavnik.

Marko Sinovčić : razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'',

Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i
neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora.
Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdje ćete moći pročitati dio toga razgovora koji
je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja
istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije''
Italiji.
 Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu
''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na
sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste
zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Nadam se da ćeš me nadoživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare,
koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome
podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u
kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili
teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim
razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom talijanskom političkom osobom. Ako,
dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni
njegovu primjenu zagarantirati.

Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i
Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer
inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa
bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da
su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji
lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili
možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome,
kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog
političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu
u buduće takove tvrdnje iznosili.

Prihvačam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na

jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga
dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj
zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Možeš shvatiti kako hoceš, ali ja ću ti odmah reći o čemu se radi. Kako ti je poznato,
Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila
početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli
pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji
i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom
da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim
odnosima s Italijom nije bilo govora.

Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati,

koja je bila svrha toga sastanka?

Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav
sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je,
naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije
Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do
beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da
li će doći do rata Osovine i Jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s
Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s
Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio
na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u

domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali
o granicama?

Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u
emigraciji.

O kralju, dakle?

Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara

države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u
Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih
poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako
draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se
Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka
imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom,
jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je
tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me
pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio
svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih
700 ustaša.

Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već
nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na
njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim
mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao
govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio
veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim
prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je
vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao
sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se
odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski
zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

Tamo ste našli Anfusa?

Ne, Anfuso je došao sutradan.

Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb
stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još
uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno
krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao,
da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz
Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako
sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao,
priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu
traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo
priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i
poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se
konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo
priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka
Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam
ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile
prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi
taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio
sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie
strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da
se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće
važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

Kakvu je ulogu, Poglavniče, kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila
povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je
imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u
eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to
tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova
kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko
putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to
Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo
učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku
u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama,
zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno
znao o tome nešto više reći.

Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome

reći?

S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je

raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva
priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dimare i
Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi
tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće
razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi
hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija
ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete
dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan
general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem,
kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to
odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu
odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio?
Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu
tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti,
jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke
prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je
on i ucinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti
onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao
i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije
htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno
otežena. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne
možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim
putem.

Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: -
talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta
stvar tekla?

Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod
pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni.
Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada
izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a
da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj
poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga
kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem.
To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče
carinske unije, stavr se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao
Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se
energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem,
zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo
sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i
rekao sliedece: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza
della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''

Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga

predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH.
Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće
svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u
nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj
dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti
cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na
amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama?
Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država
Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati.
Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu
mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih
ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve
karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i vraćanje izgubljenoga
hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali
tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju
državu!
“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina
http://kamenjar.com/prodaja-dalmacije-rapallski-ugovor-rimski-ugovori-kronoloska-istina2/

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije,
zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i
pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski
ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa,

već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi
petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih
otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali
su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom
ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova
za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali
je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali
podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S
tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva
vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove
hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne
interese.

Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije/

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije,
zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i
pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski
ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar

vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer
Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović.
Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu
Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana
Londonskim ugovorom (1915).

Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez
Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji
nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio
teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti,

ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te
Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar
Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su
se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak
Habsburgovaca.

Rimski ugovori

Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj
suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS
potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u
ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju

na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju
ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države
Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni
suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj
luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena
je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav
bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-
jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u
Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o
odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr.
Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u
skladu sa svojim interesima.

Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene
Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na
ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska
politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje
bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska
Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom
slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

Dalmacija u NDH

9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom

prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta
područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski
ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine
Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije,
sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje,
te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.
 Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila,
napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te
upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni
stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim
ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su
ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom
europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika
utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih
saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane
Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora
izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske
zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je
nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

Dalmacija-NDH-Njemačka

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke

diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba
zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941.,
njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske
pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan
“Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje
direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku
s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.

“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao

neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.” U
spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve
prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom
potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s
guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.
Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko
stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.

Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je

bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:

“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za

Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u
potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome
sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”.
Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora
Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja.
1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić,
dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s
talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev
Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju
razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E.
Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna
od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je
pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima,
istakao je slijedeće:

Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni
ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju,
koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada
prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom
slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati
nakon dva rata još i treći i to s nama.

Dalmacija-Italija-NDH

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km,
ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić
također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i
Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli
lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također
odbio.

U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata. U kasnijem brzojavu

Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži
sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih
prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino,
a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na
hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom
državnom vodstvu.

Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a

osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3.
svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru)
“sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora.
Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.

“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski

veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne
unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”

Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso
essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini
nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one
talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto
tako naziva.

Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se

pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine
Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu. Po Ugovoru su
talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte
Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te
područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke
između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud,
Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i
Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora,
dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije
godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943.
godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora. Kipar Ivan Meštrović, nakon
kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva
boravka u zatvoru, te rekao:

“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali
što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i
bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda
ćemo baciti Talijane u more.”

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.

„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila
primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih
saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine
Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da
oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!