Amos Oz

Kako izliječiti
fanatika

How to Cure a Fanatic 2002.

2
Preporuka za čitanje
Filip David

Ne nailazimo često na tekstove koji na tako neposredan način govore o različitim

stvarima kao što su vlastita biografija, stjecanje i gubljenje identiteta, zamke fanatizma,
opasnosti netolerancije, snaga mržnje, odnos žrtava i tlačitelja. Amos Oz živi ispod samog
vulkana zamršenih i složenih arapsko-izraelskih odnosa. Dok govori ili piše, čini to na
temelju vlastitog iskustva. Njegovi roditelji proživjeli su gorko iskustvo židovskog stradanja u
Europi. Njegovo iskustvo jest iskustvo dječaka koji iznova gradi svoj identitet i identitet
zemlje u kojoj živi, na vruču i nemirnu palestinskom tlu. Odrasta između ljubavi i mržnje,
fanatizma i nužnosti tolerancije. Njegovo sazrijevanje kao pisca teče usporedno s poimanjem i
razumijevanjem situacije u kojoj odrasta. Pa se tako od dječaka koji je sudionik židovske
intifade razvija u svjetski poznata pisca koji se zalaže za mir i sporazum s Palestincima. Na
pitanje gdje su korijeni raznih nesporazuma koji prerastaju u teške tragedije i dugotrajnu
mržnju, Oz poručuje kako odgovora ima, ali oni nisu jednostavni. Svakom odgovoru prethodi
razumijevanje. Bez razumijevanja događa se da "okupirani postaje okupator, potlačeni može
postati tlačitelj, dojučerašnja žrtva može lako postati nasilnik, kako se lako uloge mogu
zamijeniti". Poznajemo taj svijet o kojem piše Oz. To je i naš svijet, koliko i njegov. Začas
plane mržnja, hranjena fanatizmom starijim od bilo koje religije, starijim "od bilo koje države
ili vlade ili političkog ustrojstva... od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu".
Ozova obiteljska povijest sazdana je na "neuzvraćenoj ljubavi". Njegovi roditelji bili su
Europljani prognani iz Europe. Oni koji su je napustili živi mogli su se smatrati sretnima.
Pitanja pripadnosti, iznevjerenih osjećaja, klackalica između ljubavi i mržnje, nostalgija za
Europom, to su osjećaji koji su obilježili generaciju očeva i majki. Amos je odrastao u
podijeljenom Jeruzalemu, gradu u srcu dvostruke tragedije, dvaju naroda slične patnje,
Palestinaca i Židova, dugog, teškog sukoba s krvavim posljedicama. Amos Oz imao je
"profesionalnu deformaciju" da se "stavlja u kožu drugih". "U mom svijetu", veli on, "riječ
nagodba istoznačna je s riječju život. A tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnost
nagodbi nije čestitost, suprotnost nagodbi nije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ili
predanost. Suprotnost nagodbi jest fanatizam i smrt."
Tragedija bliskoistočne krize leži u sukobu "ispravnoga s ispravnim". Loša historijska
iskustva razdvajaju dva sukobljena naroda umjesto da ih zbližavaju. Ljudski odnosi u mnogim
su slučajevima sazdani na paradoksima, na apsurdima, a ne na stvarnim međusobnim
interesima. Amos Oz piše vrlo jednostavno, ali i vrlo istinito. On je istinit, mudar i uvjerljiv
svjedok složenih i katkad vrlo kompliciranih odnosa u kojima se nađu ne samo pojedinci nego
i čitavi narodi. Glavna obrana od fanatizma jest humor. Ne cinizam, ne sarkazam, nego ona
zdrava vrsta humora koji djeluje ljekovito.
Amos Oz pripada sve rjeđoj vrsti intelektualaca koji lokalne vrijednosti i interese
razmatraju u okviru univerzalnih vrijednosti i interesa. Opće izvire iz pojedinačnoga i
pojedinačno iz općega. Razmišljajući o drugima Amos Oz razmišlja i o sebi. Poznat vam je
onaj fini, uzbudljivi osjećaj nakon što ste pročitali tekst za koji biste voljeli da ste ga vi
sročili, da ste sposobni, da znate pisati tako uvjerljivo, tako jasno, tako precizno. I s takvom
lakoćom. Taj osjećaj imao sam čitajući ove zapise Amosa Oza. I s najvećim ih zadovoljstvom
preporučujem čitateljima.

3
 Tajni užici
Na ovome mjestu ne bih govorio o ratu i miru i ljubavi, te ljubavi i netrpeljivosti - o tome
ću, nadam se, govoriti negdje drugdje. Ovdje bih govorio o svome pisanju.
Za pisca je to stvar incesta, govoriti o svome pisanju. Prije mnogo godina napisao sam
knjigu za djecu pod imenom Soumchi; vrlo osobnu, u prvom licu, u kojoj otkrivam nešto od
vlastitog djetinjstva. A onda mi je prišao jedan novinar i rekao: "Gospodine Oz, možete li
nam, molim vas, reći svojim riječima o čemu je zapravo riječ u toj vašoj knjizi?"
To je, zapravo, moj problem, trebam vam reći svojim riječima o čemu ja zapravo pišem.
Reći ću što neću učiniti: neću analizirati, neću pokušavati pobiti mišljenja stručnjaka, čak
neću pokušati pričati o tome kako sam dobar pisac. Umjesto toga, ispričat ću nekoliko priča o
tome kako sam postao pisac, kako pišem, brišem, o svojim nedaćama i radostima.
Vrlo je uobičajeno, posebice u Njemačkoj i njemačkoj tradiciji, govoriti o boli i patnji
koje prate pisanje. Poznata mi je u tom smislu njemačka riječ chmertz. Ovdje pak želim reći
nekoliko stvari o radosti pisanja. Ili o nekima od radosti.
Često se udaljavam od teme razgovora, pa će tako i ovaj moj esej imati mnoge digresije.
A upravo sada dolazi prva od njih.
Govoreći o radosti: kad sam imao dvanaest godina, išao sam u židovsku vjersku školu za
dječake, vrlo strogu, vrlo viktorijansku, premda pojma nisam imao tko je to Viktorija.
Jednoga je dana školska medicinska sestra, najodvažnija dama koju sam sreo u životu,
sakupila sve dječake, nas trideset pet, ili možda četrdeset, u jednu učionicu. Zatvorila je
prozore, zalupila vrata, i dva nam sata otkrivala sve o tajnama života. Uključujući sve
mehanizme, uključujući sve tajne naprave, uključujući sve što ide jedno u drugo, trube,
rogove i ostalo. I sjećam se da smo svi sjedili blijedi, zapanjeni i šokirani, jer nakon što je
objasnila sve o tim zastrašujućim mehanizmima, krenula je govoriti o dvjema poznatim
nemanima seksualnog života, o Al-Qaidi i Hezbolahu seksualnosti: neželjenoj trudnoći i
spolnim bolestima. Gotovo smo izgubili svijest i sjećam se sebe kako izlazim iz učionice
pitajući se: "Dobro, shvaćam tehniku, no želi li se zaista itko tko je pri zdravoj pameti upustiti
u takvo što?"
Očito je ta hrabra sestra koja je sve opisala, zaboravila spomenuti da se šuška o tome kako
tu stvar prati i određen užitak. No možda to ona nije ni znala.
Kad se povede riječ o pisanju, često čujem pisce kako govore o boli i patnji vlastitog
pisanja, i tada se sjetim te odvažne sestre.
Postao sam pisac zbog neimaštine, samoće i sladoleda. Bio sam jedinac u obitelji vrlo
niske srednje klase, zapravo vrlo siromašne jeruzalemske obitelji. Otac mi je bio knjižničar, a
majka je povremeno davala privatne satove iz povijesti i književnosti. Živjeli smo u
minijaturnom stanu koji je nalikovao unutrašnjosti podmornice, prepunom knjiga na mnogim
jezicima, no osim knjiga bilo je tu malo čega. Moji su se roditelji susretali sa svojim prijate-
ljima po kavanama. Mene bi poveli sa sobom, jer sam bio jedinac i kod kuće me nije imao tko
čuvati. Rekli bi mi da moraju razgovarati s prijateljima i da se ja moram pristojno ponašati, i
ako tako i bude, na kraju će za mene biti sladoleda. E pa sad, u ono je vrijeme sladoled u
Jeruzalemu bio rjeđi no mir na Bliskom istoku danas. Bio je kao fama, kao legenda, samo
rijetki sretnici uživali su u njemu. Žudio sam za sladoledom, no moji su roditelji običavali
ostajati pričajući sa svojim prijateljima neprekidno sedam dana i noći, barem se meni tako
činilo. I ja sam se morao nečim baviti da ne bih počeo vrištati ili da ne poludim. Tako sam
tamo sjedio, i kao mali detektiv motrio zbivanja u kavani - ljude koji ulaze, ljude koji izlaze...
kao maleni Sherlock Holmes, promatrao bih njihovu odjeću, lica, pokrete, udubio se u cipele,
promišljao o ručnim torbicama, i kratio vrijeme izmišljajući kratke priče o tim ljudima, tko
dolazi odakle, kakav je zapravo odnos između onih dviju žena i muškarca koji sjede za stolom
u uglu, dvije žene puše, muškarac ne, jedna izgleda vrlo ogorčeno, muškarac malo govori,
druga žena govori bez prestanka, dok je prva obavijena tišinom. Morao sam izmisliti priču.
Ili ovo - visok, čudan muškarac zastrašujuće pojave, koji sjedi blizu vrata, ispred njega su

4
novine, ali on ih ne čita. Gleda u vrata, čeka. Sat, dva, pa ne može valjda čekati moj sladoled,
on čeka nekoga. Ja bih izmislio koga čeka i zašto. I tako sam ja zapravo učio olakšati svoju
samoću promatrajući ljude, nagađajući, izmišljajući, povremeno bih ulovio komadiće
razgovora i slijepio ih zajedno kao agent STASI-ja*, detalje informacija prema kojima bih
stvorio ponekad optužujuću priču. Moram priznati da to još uvijek činim kad moram,
primjerice, "ubiti vrijeme" u zračnoj luci, ili dok sjedim u čekaonici kod zubara, ili u redu -
radije no da čitam novine ili čeprkam po glavi, ja izmišljam. No neke od mojih izmišljotina
više nisu tako nedužne kao moje dječje izmišljotine iz dana sladoleda, ali i dalje izmišljam. I
kažem vam da je to izvrstan način da se ispuni prazno vrijeme, ne samo za pisca priča, ne
samo za književnika, već za svakoga od nas. Toliko toga događa se na svakom uglu, u
svakom redu za autobus, u svakoj bolničkoj čekaonici, u svakoj kavani... Toliko ljudskosti
zapravo prolazi svakodnevno našim vidnim poljem, a mi smo većinu vremena
nezainteresirani, ne primjećujemo ništa, vidimo obrise umjesto pravih ljudi. Stoga, ako
usvojite naviku promatranja neznanaca, i ako imate sreće, završit ćete pišući priče,
izmišljajući što ljudi čine jedni drugima, i kako pripadaju jedni drugima. Ako se to ne dogodi,
opet ćete se dobro provesti i dobiti sladoled na kraju; igra je to u kojoj ne možete izgubiti.

Također sam postao pisac jer dolazim iz obitelji izbjeglica slomljenih srca. Svi članovi
moje obitelji, s majčine i očeve strane, svi su bili odani Europljani. Zapravo, svi su bili veliki
zaljubljenici u Europu. Poznavali su jezike, poznavali su priče, poznavali su kulture, bili su
bezgranično zaluđeni Europom. Na žalost, tih dana, tridesetih, dvadesetih godina, kad su
morali napustiti Europu - razni članovi moje obitelji otišli su dvadesetih i ranih tridesetih - u
to su vrijeme Židovi poput mojih roditelja bili jedini Europljani u Europi. Svi ostali bili su
pangermani ili panslaveni, ili samo portugalski domoljubi. Moj mi je otac u šali običavao reći
da u Čehoslovačkoj postoje tri nacionalnosti: Česi, Slovaci i Čehoslovaci, a to smo zapravo
mi, Židovi. U Jugoslaviji postoji devet nacionalnosti: Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. - i
Jugoslaveni, koji smo zapravo mi, Židovi. A u Engleskoj, naravno, postoje Englezi i Velšani i
Škoti - i Britanci, koji smo, opet, mi.
Ali naravno da je njihova ljubav prema Europi ostala neuzvraćena. Ako su imali sreće,
izbacili su ih. Ako nisu, nikada je nisu napustili živi. No moji su roditelji donijeli sa sobom u
Jeruzalem zapečaćenu zaludenost Europom. Knjige, sjećanja, ideje, krajolici, glazba, čežnja.
Morao sam nagađati njihove čežnje, jer mi nisu željeli nametnuti svoj osjećaj nedostajanja.
Nisu mi željeli nametnuti svoj odnos ljubavi i mržnje prema Europi. Za mene su željeli da
budem novi početak, kao što su mnogi izraelsko-židovski roditelji tog doba htjeli da njihova
djeca postanu novi počeci.
Bili su veliki lingvisti. Moj je otac čitao šesnaest ili sedamnaest jezika. Govorio ih je
jedanaest, sve s teškim ruskim naglaskom. Čak je i arapski govorio s teškim ruskim
naglaskom. Moja je majka govorila šest ili sedam jezika. U svakodnevnom životu običavali
su između sebe razgovarati na ruskom i poljskom. Čitali su njemački, francuski, engleski
zbog kulture. No vjerujem da su snove sanjali na jidišu. A mene su učili samo jedan jezik -
hebrejski. Možda su strahovali da bi me mogle zavesti fatalne čari Europe, pa ću otići onamo
po svoju smrt.
To je bila pozadina moga života. Godinama su moji roditelji govorili jedan drugome, a i
meni, da će se jednoga dana, možda za mog života, ali svakako ne za njihova, Jeruzalem
razviti u pravi grad. Nisam imao blage veze o čemu govore. Za mene je Jeruzalem bio u
potpunosti stvaran. To je bilo jedino stvarno mjesto. Mjesto u kojem sam rođen. Druga mjesta
nisu bila stvarna. Mnogo godina kasnije otkrio sam što su moji roditelji smatrali "pravim
gradom": pravi grad mora biti okružen gustom šumom, kroz njega prolazi rijeka s mostovima.
Tako su se nadali da će se to dogoditi i u Jeruzalemu: šuma, rijeka, mostovi. U pozadini je
tužna i bolna priča. Njezina je ironija ta da, kad je moj otac bio mladić u Litvi, odakle je
došao iz Rusije, kad je njegova obitelj izbjegla u Litvu, koja je tada bila dio Poljske, imao je
sreću da su ga odatle izbacili, pa je ćudljivom igrom sudbine stigao do britanske Palestine
* istočnonjemačka tajna policija

5
ranih tridesetih godina. Tih dana čitava je Europa bila prekrivena natpisima: "Židovi, otiđite u
Palestinu". Kad je nakon mnogih, mnogih desetljeća opet otputovao u posjet Europi, našao ju
je prekrivenu natpisima: "Židovi, napustite Palestinu".

Kamo onda mi točno pripadamo? Možda uopće ne pripadamo. Nema jednostavnog crno-
bijelog odgovora na to pitanje, kao ni na jedno drugo. Odrastao sam u pozadini ambivalencije
i dvosmislenosti i miješanih osjećaja i odnosa ljubav-mržnja i neuzvraćene ljubavi. A
susjedstvo je bilo puno potencijalnih preinačavatelja svijeta, idealista, ideologa, svatko sa
svojom osobnom formulom za trenutni spas. Svi su bili odlični govornici, nitko nikada nije
slušao. Susjedstvo je bilo puno tolstojevaca - ljudi koji su vjerovali u Tolstojevu filozofiju -
neki od njih čak su i izgledali i odijevali se poput Tolstoja. Puštali su bijelu bradu i nosili
konopac oko neke vrste ruskog haljetka i izgledali više tolstojevski nego sam Tolstoj. Kad
sam prvi put vidio Tolstojevu fotografiju na poleđini jednog romana, bio sam uvjeren da živi
u susjedstvu. Zar ga nisam već mnogo puta vidio? I ne samo njega, već i njegovu obitelj i
braću? On je jedan od nas.
Bili su to tolstojevci, no mnogi od njih bili su tolstojevci koji su upravo iskoračili iz
romana Dostojevskoga, jer su im um i duša bili vrlo izmučeni, puni suprotnosti, bijesa i
sukoba. A opet, svi su ti dostojevskijanski tolstojevci pripadali u Čehovljevu priču. Ono
pravo, pravi duh susjedstva nije bio ni Tolstoj ni Dostojevski, već Čehov. Čežnja za dalekim
mjestima. Negdje iza obzorja bila je mila Moskva. Moskva, Moskva. No ta "Moskva" koja je
mogla biti i Berlin, ili Beč, ili Pariz, ili Varšava, ili bilo što - ta "Moskva iza obzorja" nije
htjela te Židove. Htjela ih je izvan svog vidokruga, izvan svojih misli, a u nekim slučajevima i
izvan ovoga svijeta. Čak si nisu smjeli priuštiti da priznaju svoju ljubav kulturama koje su
morali ostaviti.

Postojao je također i svakodnevni sukob: kad sam bio mali, Jeruzalem je bio izmiješani
grad. Bilo je arapskih četvrti, židovskih četvrti, armenijskih četvrti, njemačko susjedstvo,
američka kolonija, i grčka kolonija - bio je to jedan od najkozmopolitskijih malih gradova na
svijetu. Zapravo, nije toliko ni bio grad koliko je bio rasprostranjena nakupina četvrti. A
između pojedinih četvrti bilo je polje ili obilje prazne zemlje. U svakoj četvrti drukčije su se
molili, govorili raznim jezicima i različito se odijevali. I razgovarali su jedni s drugima. U
svakodnevnom životu četrdesetih godina bilo je napetosti, ali ne i nasilja. Svi su uvijek
nekako vjerovali da su oni drugi u pozadini. Ono što je svima bilo zajedničko jest tajni
mesijanski žar. Svi su smatrali da predstavljaju pravo nasljeđe Jeruzalema, pravu vjeru, pravo
vjerovanje. Svi su smatrali da zaista pripadaju Jeruzalemu, dok su oni drugi samo podnošljiva
prisutnost u pozadini. Štoviše, svatko je mislio da mu Jeruzalem zaista pripada. A u
Jeruzalemu su, naravno, vjersko ludilo i međuvjerske napetosti takve da možeš ili poludjeti ili
razviti dobar smisao za humor. Morao si razviti osjećaj za relativnost. Spoznaju da, uistinu,
svatko ima priču, no ničija priča nije vrjednija ili uvjerljivija od priče onog drugog.

Prisjećam se jedne stare priče, u kojoj jedan od likova, gdje drugdje nego u Jeruzalemu,
sjedi u maloj uličnoj kavani, jedan starac sjedi preko puta, i oni počinju razgovarati. I
ispostavi se da je to Bog glavom i bradom. Tip mu ne vjeruje istog trena, no nakon određenih
znakova i znamenja uvjeri se da sjedi za stolom nasuprot Bogu. I ima za njega jedno pitanje,
naravno, vrlo žurno. Kaže: "Dragi Bože, reci mi, molim te, sada i zauvijek, čija je vjera
prava? Rimokatolička, protestantska, možda židovska ili čak muslimanska? - Tko ima pravu
vjeru?" A Bogu toj priči kaže: "Sinko moj, da ti pravo kažem, ja nisam religiozan, nikada i
nisam bio, dapače, religija me uopće ne zanima."

Bio sam vrlo mlad kad sam živio pod britanskom upravom, i prve riječi koje sam na
engleskom naučio izgovoriti prije no što sam učio engleski u školi - prve engleske riječi, osim
"da" i "ne", bile su riječi: "Britanci, idite kući!", koje smo mi, židovska djeca u Jeruzalemu,
običavali vikati dok bismo bacali kamenje na britanske ophodnje u Jeruzalemu u svojoj

6
vlastitoj "Intifadi*" 1945., '46., '47. Kako da ne razvijem svijest o relativizmu, svijest o
perspektivi i određen osjećaj tužne ironije o tome kako okupirani postaje okupator, potlačeni
može postati tlačitelj, dojučerašnja žrtva može lako postati nasilnik, kako se lako uloge mogu
zamijeniti.

Prije 1948. u Zapadnom Jeruzalemu bilo je nekoliko arapskih četvrti. Onda je došla
opsada, uznemiravanje, jordanska i egipatska vojska bombardirale su židovski Jeruzalem,
topništvo i zračne uzbune, i onda, kad se sve završilo, više nije ostalo Arapa u židovskim
četvrtima. I za mene, rođenog u Jeruzalemu, bez obzira na činjenicu da imam čvrst stav o
tome tko je veći krivac za 1948. - a mislim da su arapske vlade najveći krivci - sve je to
besmisleno. Smisao je tragedija sama. Trebaju li se okriviti arapska vodstva, ili cionisti, ili
oboje, ili se krivnja dijeli - ostaje činjenica da su 1948. stotine tisuća Palestinaca izgubile
svoje domove. Znam da je te iste godine, u tom istom ratu gotovo milijun istočnjačkih Židova
iz arapskih zemalja također ostalo bez domova i mnogi su izbačeni i završili u Izraelu, i
mnogi su završili u tim istim kućama koje su prije pripadale palestinskim Arapima. Ti
židovski izbjeglice - oni koji su preživjeli, iz Iraka, Sjeverne Afrike, Egipta, Sirije, Jemena - i
oni su, nakon tri, četiri, pet godina života u izbjegličkim kampovima, i oni su na kraju imali
domove i radna mjesta, dok Palestinci nisu. Zbog toga taj problem ostaje otvoren i bolan. Kao
pripovjedač, pisac, ne mogu ne vidjeti da se ne radi o crno-bijeloj priči. Ne radi se o
pripovijesti o dobrim i lošim momcima. Ovo nije film o Divljem zapadu, a nije ni film
suprotan onome o Divljem zapadu. Iako se ovdje u Europi često, češće da nego ne, srećem s
nestrpljivim ljudima koji uvijek za svaku priču, svaki sukob žele znati tko su "dobri" a tko
"loši", koga trebamo podržati, a protiv koga protestirati..., moje je shvaćanje, moje prijašnje
iskustvo, da sukob izraelskih Židova i palestinskih Arapa nije priča "dobrih" i "zlih". To je
tragedija: sukob između ispravnoga i ispravnoga. I toliko sam puta to i rekao, da sam zaslužio
naslov "izdajice s potvrdom" u očima mnogih svojih izraelskih zemljaka. Istodobno, nikada
nisam uspio u potpunosti "zadovoljiti" svoje arapske prijatelje, djelomično zbog toga što moj
stav nije dovoljno radikalan, i u vojničkom smislu nije propalestinski ili proarapski.
Zapravo se u takvom ozračju ambivalentnosti osjećam kao kod kuće.
Možda i nije u potpunosti pošteno upitati: Koje je to iznimno pravo ili sprema književnika
ili pripovjedača da iznosi svoje mišljenje? Postoji li bilo što na ovome svijetu a da to
književnici ili pripovjedači ili pisci znaju bolje od taksista, računalnih programera ili čak
političara? Jednostavni odgovor bio bi, pa, eto, ja dolazim iz zemlje gdje se svi sa svima
prepiru oko svačega, pa zašto onda ne bih i ja? Dolazim iz zemlje u kojoj svaki taksist točno
zna kako se treba vladati državom, a i svijetom, pa zašto onda ne bih i ja? Ako mi obećate da
ćete to uzeti sa zrnom soli, reći ću vam da Izrael nije ni zemlja, ni nacija. To je užarena,
vrišteća zbirka argumenata, beskrajni ulični seminar. Svi se prepiru, svi znaju bolje. Mislim
da ta crta anarhije nije prisutna samo u Izraelu, već u cjelokupnom židovskom kulturnom
naslijeđu. Nije bez razloga da Židovi nemaju papu, niti su ga ikada mogli imati. Da se ikada
bilo koji muškarac ili žena proglasi židovskim papom, svi bi ga/ju opkolili i tapšali po leđima
govoreći: "Bok, Papa, ne poznaš me, kao ni ja tebe, ali moj djed i tvoj ujak zajedno su trgovali
u Minsku ili Casablanci, pa zato ušuti pet minuta i daj da ti jednom za svagda objasnim što to
zapravo Bog od nas želi." Usput rečeno, to je vrlo duboko u genima židovske kulture. Od
samog početka, Židovi su oduvijek imali naviku neslaganja jedan s drugim. Nije slučajno da
nikada ne možete pronaći dvoje od nas koji se slažu jedan s drugim u vezi bilo čega, zapravo
teško je i pronaći jednog Židova koji se slaže sam/a sa sobom, zato što svi mi imamo
podijeljen um i dušu u vezi svih stvari, svatko je dostojevskijanski tolstojevac ili obrnuto. To
seže još u dane kad su izabrani Židovi običavali izazvati samog Boga, vrlo otvoreno. A
povremeno su ga i tužili da se mora pojaviti pred sudom pravde. Možda se sjećate da, još
tamo u Sodomi, Abraham, sveti praotac Abraham, otac Židova i Arapa, pokušava spasiti
grešni grad Sodomu od bijesa Božjeg koji želi uništiti taj grad. Pedeset pravednika, četrdeset,
trideset, dvadeset, možda deset. Kad mu argument bude pobijen (a ne možeš pobijediti kad se

* arapski "otresti se"; palestinski ustanak u Gazi i na Zapadnoj obali koji je počeo u prosincu 1987.

7
prepireš s Bogom), okreće oči ka nebu i izgovara odvažnu rečenicu: "... Zar ne bi sudac
cijelog svijeta učinio što je pravedno?" No ovo je već krivokletstvo, krajnja odvažnost, to
znači reći Bogu samom: Možeš biti zakonodavac, ali nisi iznad zakona. Možeš biti izvor
moći, no morat ćeš se ići opravdati pred vrhovnim sudom. Pravda je iznad tebe - zamisao koja
se vjerojatno čini nepojmljivom drugim vjerama. I to nije jedini primjer. Proroci su se
prepirali s Bogom, a ponekad bi i iznijeli pred njega optužbe protiv Boga. Moja najdraža priča
iz Talmuda jest priča o dva vrlo sveta rabina, o rabinu Jehoshui i rabinu Tarfonu, koji se,
obojica sposobni suci, razilaze u ispravnom tumačenju Zakona, Tore, Božanskog zakona. I
prepiru se, u najčasnijoj židovskoj tradiciji svađaju se dan i noć i noć i dan, ne jedu, ne
spavaju, prepiru se. Nakon sedam dana i noći, sam Bog im se smiluje. On shvati da će skapati
svađajući se. Pa se umiješa, i čuje se glas s nebesa, moćni glas, te reče: "Rabin Jehoshua ima
pravo, rabin Tarfon griješi, hodite spavati." ("Hodite spavati" nije u tekstu, ali je u kontekstu.)
No, nije to kraj priče. Poraženi rabin Tarfon upre oči u nebo i reče: "Svemoćni Bože, dao si
ljudima Toru, molim te, ne miješaj se u ovu prepirku." I ne pogodi ga grom, niti ga zaspe
kamenje! Zapravo, nakon onoga što ja zamišljam kao trenutak zapanjena oklijevanja, Bog
progovori: "Moji me sinovi pobijediše." I ode, kako bih rekao, podvijena repa, a prepirka
dvaju rabina se nastavi. Ta tradicija, takva crta anarhizma, prepiranja, zagonetka je naše
civilizacije, i meni se to sviđa. Čak i kad je ne mogu podnijeti, čak i kad se okrene protiv
mene, i dalje mi se sviđa.
Pa onda, zašto ne ja?

Udaljit ću se od teme zbog još jedne male priče. Unovačen sam kao mladi časnik s
tenkovskom jedinicom izraelske vojske na egipatskom frontu 1967., u Šestodnevnom ratu.
Bio sam u rezervi, tada u kasnim dvadesetima, i svi smo bili ljudi raznih zanimanja, a ne
mladi vojnici. No bili smo s tenkovskom jedinicom posljednje noći prije pravog početka
bitke, sjedili smo oko logorske vatre pokušavajući pogoditi što će se dogoditi. U neko doba
među nama se pojavio general. General, general Tal, bio je glavni zapovjednik južne fronte u
ratu 1967. Nastade tišina, i general Tal krene dijeliti s nama neke svoje zamisli u vezi
nadolazeće bitke. Nakon otprilike četiri rečenice prekine ga okrugli, stariji kaplar s
naočalama, i vrlo uljudno reče: "Oprostite, molim, generale, jeste li ikada pročitali Tolstojev
Rat i miri" General odgovori: "Naravno da jesam, kakvo pitanje, i to mnogo puta." "Jeste li
onda svjesni, generale, da ćete ponoviti istu konceptualnu pogrešku koju su, prema Tolstoju,
Rusi napravili u bitci kod Borodinovog?" Za tren oka cijeli je vod upao u žestoku, grlenu
prepirku o Tolstoju, strategiji, književnosti, prijevodima, svemu. I svi su urlali iz punih pluća,
svi su nazivali onog drugog totalnim idiotom, uključujući generala i kaplara. Na kraju se
ispostavilo da je kaplar profesor ruske književnosti na sveučilištu u Tel Avivu, no general je
zato završio studij filozofije na prestižnom sveučilištu u Jeruzalemu. Pa zašto onda ne ja?
Izraelci se prepiru, ja se prepirem. A opet, ja sam taj koji ustane svakog jutra, ode u malu
šetnju pustinjom, skuha si šalicu kave, sjedne za stol i počne se pitati: "Kako bih se osjećao da
sam ona? Kako bi bilo biti u njegovoj koži?", što morate učiniti da biste napisali i
najjednostavniji dijalog: morate podijeliti s različitim likovima ne samo svoju odanost, već i
osjećaj iz trbuha.
Mislim da parafraziram D. H. Lawrencea koji je jednom rekao da pisati priču znači biti u
mogućnosti utjeloviti pola tuceta različitih osjećaja i mišljenja koji se međusobno
sukobljavaju i suprotstavljaju, s istim stupnjem uvjerenja i žestine i suosjećanja. Tako da sam
ipak možda malo bolje opremljen od drugih da razumijem, sa svojeg izraelsko-židovskoga
gledišta, kako je to biti prognani Palestinac, kako se osjeća palestinski Arapin čiju su
domovinu zaposjeli "izvanzemaljci s drugog planeta". A kako je biti izraelski naseljenik sa
Zapadne obale? Ponekad se uvučem u kožu tih ultraortodoksnih ljudi, ili to barem pokušam.
To mi možda daje pravo da podignem svoj glas i kritiziram. I zajedno s još tucet drugih
Izraelaca, većinom književnika i pjesnika, vrlo malen broj, još 1967., mnogo prije osnutka
pokreta "Mir sada", nekoliko tjedana nakon veličanstvene izraelske pobjede u Šestodnevnom
ratu 1967., krenuo sam javno zagovarati rješenje dviju država, Palestine uz Izrael, koje se u
onim danima izraelske nacionalne euforije gledalo ne samo kao izdaja, već i kao potpuni

8
idiotizam. Tada nas je bilo toliko malo, da smo mogli voditi skupove Izraelskog mirovnog
pokreta, svi mi sa svih krajeva zemlje, skoro da smo mogli održati nacionalni kongres, unutar
prostora javne telefonske govornice. No kad se osvrnem na te dane, moja stajališta nisu bila
rezultat iznimnog razumijevanja povijesti ili poznavanja arapskog pitanja ili palestinske
ideologije. To je možda bila moja profesionalna deformacija da se stavljam na mjesto, u kožu
drugih. To ne znači da uvijek opravdavam one druge, nego da imam mogućnost razmotriti
mišljenje drugih ljudi.
Uvijek postoji ta beskrajna nedoumica, što ti je činiti kad se zatekneš da živiš uz bok boli
i nepravde i nasilja i demagogije i šovinizma i vjerskog fundamentalizma i fanatizma, što ti je
činiti? Kako da upotrijebiš svoj glas, pretpostavimo da imaš taj svoj glas, netko si tko ima
olovku i može tu olovku upotrijebiti? Bi li bilo ispravno reći da se, eto, ovdje iza ugla događa
krvoproliće, sada nije vrijeme za ljubavne priče, sada nije vrijeme za pisanje učenih,
osjećajnih, složenih, istraživačkih priča, sada je vrijeme za borbu protiv nepravde? Da, činim
ja i to s vremena na vrijeme, i uvijek se osjećam pomalo poput izdajnika vlastite umjetnosti,
istančane podvojenosti i nijansi. Istodobno, ako sjedim kod kuće i radim na raznim
sintaktičkim alternativama rečenice ili na idiomatskim problemima određenog dijaloga ili čak
ne melodijsko-glazbenom odnosu između dviju rečenica u priči, u meni se često javlja mali
glas koji me naziva izdajnikom: "Kako se usuđuješ? Ljudi se ubijaju samo dvadesetak,
petnaestak kilometara od mjesta na kojem sjediš i pišeš - kako se samo usuđuješ?" Kako
postupiti u takvoj situaciji? Kako god okreneš, izdajica si. Što god da radiš, ili si izdajnik
svoje umjetnosti, ili si izdajnik svojeg unutarnjeg osjećaja građanske dužnosti. Pa eto, moj
odgovor na to pitanje, kao i na još mnoge druge stvari, glasi: Spreman sam nagoditi se. Imam
veliko povjerenje u nagodbu. Svjestan sam da u europskim idealističkim krugovima nagodba
ima grozan ugled, naročito u mladih. Nagodba se shvaća kao nedostatak čestitosti, nedostatak
elementarnog ćudoređa, nedostatak dosljednosti, nedostatak iskrenosti. Nagodba zaudara,
nagodba je neiskrena.

Ali ne u mojem rječniku. U mom svijetu, riječ nagodba istoznačna je s riječju život. A
tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnost nagodbi nije čestitost, suprotnost nagodbi
nije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ili predanost. Suprotnost nagodbi jest
fanatizam i smrt. Oženjen sam istom ženom četrdeset dvije godine, pa znam nekoliko stvari o
nagodbama. I dopustite mi da odmah dodam da, kad kažem nagodba, ne mislim na predaju, ne
mislim na to da se ponudi drugi obraz suparniku, neprijatelju ili supružniku, mislim na
pokušaj da se druga strana susretne negdje na pola puta. I nema sretnih nagodbi: sretna
nagodba je suprotnost. Oksimoron. Tako da se ja nagađam i oko svog pisanja: svaki put kad
shvatim da se oko nečega ne slažem sto posto sa samim sobom, ne napišem priču, napišem
ljutit članak, iznoseći vladi svoje mišljenje, ponekad im kažem kamo da svi odu, ili, još
jasnije, neka se nose dođavola. Iz nekog razloga, oni me nikada ne poslušaju. Premda sam im
jasno i glasno već mnogo, mnogo puta rekao da idu s vragom - još uvijek se drže na svome
mjestu. No u takvim slučajevima, kad čujem u vezi određene teme više od jednoga glasa
unutar sebe, tamo gdje mogu vidjeti više od jedne točke gledišta, ponekad više od dvije točke
gledišta, kad mogu čuti malen glas u sebi, tada znam da sam u najmanju ruku trudan s pričom.
A kad kažem trudan s pričom ili romanom, moram odmah i dodati da je, barem u mojoj
prošlosti, bilo mnogo više pobačaja, željenih i neželjenih, nego samih porođaja. Pa onda
pristajem na nagodbu, pišem članke, priče, i nikada ih ne miješam. Nisam nikada napisao
priču ili roman samo da bih poslao neposrednu političku poruku, poput: "Prestanite graditi
naselja na okupiranim teritorijima" ili: "Priznajte palestinsko pravo na Istočni Jeruzalem."
Nikada neću napisati pripovijetku, alegorijsku pripovijetku, s namjerom da kažem svojoj
vladi da učini ovo ili ono. To spada u moje članke. Ako u mojim pripovijetkama postoji
metapolitička poruka, uvijek će to biti, kako god da se uzme, ona o nagodbi, bolnoj nagodbi i
potrebi da izaberemo život umjesto smrti, nesavršenost života umjesto savršenosti slavne
smrti. To je moja nagodba, jedna od mojih mnogobrojnih nagodbi. I to tolika da na svome
radnom stolu imam dvije olovke, dvije vrlo jednostavne kemijske olovke, vrlo jeftine. Koje
moram napuniti svaka dva tjedna, no uvijek su dvije: jedna crna, jedna plava. Tek toliko da se

9
podsjetim da je jedna stvar kad pišem politički esej, a druga stvar kad pišem priču. I ne
brkam. U Izraelu ljudi ne čitaju samo članke i objave, čitaju i pripovijesti. Čitaju kao da su
opsjednuti. Prema statistici Ujedinjenih naroda, Izraelci čitaju daleko najviše od bilo kojeg
naroda pod Sunčevim svodom, osim ljudi s Islanda - koji ionako baš i nisu pod Sunčevim
svodom. No za razliku od Europljana, za razliku od Nijemaca, za razliku od ljudi s Islanda -
Izraelci ne čitaju pripovijetke da bi u njima uživali. Ne čitaju književna djela da bi se opustili
ili proširili svoje obzore. Ne, oni čitaju da bi se razbjesnjeli! Čitaju da bi se mogli ne složiti!
Čitaju da bi se zavadili s piscem, ili s likovima, ili s obadvoma. I to do te mjere da mi je
jedanput jedan cinični izraelski izdavač rekao da činjenica kako se moje pripovijetke, i one
mojih kolega tako dobro prodaju u Izraelu, mora imati veze s činjenicom da neki od kupaca
kupuju deset primjeraka iste knjige samo da bi ih uništili.
Taksisti se često prepiru sa mnom ili s mojim likovima preko mene. Ne samo da će mi
reći da je određena knjiga trebala imati drugačiji završetak, ili da je trebala biti drugačije
napisana, ili da uopće nije trebala biti napisana. Nego će mi također reći da likovi imaju
opasan način razmišljanja ili da imaju izdajničke zamisli, ili da nemaju pojma o tome što je
prošao židovski narod, ili da ne poznaju Arape - "Poruči im od mene, ja poznajem Arape jer
dolazim iz arapske zemlje." Tako ja moram tu vrstu poruka prenijeti od svojih taksista do
svojih likova, a oni nisu jedini. U Izraelu je uobičajeno da premijer pozove pjesnika, ili pisca,
ili tekstopisca na malo noćno okupljanje duša, skupljanje glava. Ne u uredu - u premijerovim
osobnim odajama. I onda dobiješ šalicu čaja, ili oštro piće, sve to ovisi o tome tko si ti i tko je
premijer, i onda će ti premijer reći - barem meni, u više navrata - "Pa onda, Amose, reci mi(
gdje je to zemlja krenula nizbrdo? Kako da nastavimo dalje?" I onda će on poslušati moj
odgovor ili odgovor mojih kolega s divljenjem. I divit će se svakoj riječi, i onda nas u
potpunosti zanemariti. No budimo realni - čak ni proroci u svoje vrijeme nisu imali mnogo
uspjeha u promjeni mišljenja i osjećaja vladara i kraljeva, ili naroda. Bilo bi nerealno
očekivati da ja i moji kolege, sadašnja generacija izraelskih pisaca i pjesnika, možemo postići
veći uspjeh od proroka po pitanju promjene mišljenja i osjećaja vladara i naroda.

Nisam postao pisac preko noći. Istina je da sam uvijek pisao pričice i epizode. No kad
sam se preselio u kibuc, morao sam raditi u poljima pamuka kao i svi drugi, i činjenica da sam
pisao priče i pjesme nikoga nije impresionirala. Zapravo je to bila obveza. Pisci nisu pravi
ljudi zemlje. Intelektualci, pa, sve je to lijepo, no imaju li oni doista osjećaj za fizičke poslove
i život u jednakosti? I tako se dogodilo da sam tek nakon što su moje dvije ili tri kratke priče
objavljene u časopisima, skupio hrabrost pojaviti se pred povjerenstvom kibuca i zatražiti
tjedno jedan dan slobodno za svoje pisanje. Planula je rasprava, vrlo ozbiljna rasprava, svaka
strana imala je svoje jake razloge. Neki su ljudi rekli: "Gle, čovjek ima snažne umjetničke
sklonosti, piše, objavljuje, trebamo mu dati malo vremena za sebe." Drugi su rekli: "Ne, ne,
nije to tako jednostavno. U socijalističkoj zajednici svatko se može nazivati umjetnikom. I ne
treba povjerenstvo odlučiti tko je pravi umjetnik, a tko ne. I što ako se na kraju svi pretvore u
umjetnike? Tko će onda raditi na polju?" Nakon duge rasprave održalo se glasovanje, i
odlučili su mi osloboditi jedan dan u tjednu za moje pisanje - s tim da sam morao obećati da
ću ostatak dana raditi s udvostručenim žarom. Pa sam objavio roman, pa još jedan, zamolio
sam još jedan dan, i na kraju dobio tri raspoloživa dana za pisanje. Bila je to jeziva otmica, ne
teritorija, već vremena. No smiješan je kraj te priče, jer kad su moji romani postali glavni
izvor prihoda kibuca, vrlo mi je oprezno prišao blagajnik i rekao: "Čuj, sad kad tvoje knjige
donose značajnu količinu novca, misliš li da, kad bismo ti dali dva starija člana kibuca loša
zdravlja koji više ne mogu raditi vani na polju da ti malo pomognu, misliš li da bi to povećalo
proizvodnju?" Rekao sam: "Gle, to je posao za unutra, u sobi, a ne na suncu. Dajte ga toj
trojici staraca, a mene pošaljite musti krave."

Počinjem pisati svaki dan prije šest ujutro. Ponekad sjedim mnoge sate u svojoj radnoj
sobi, proizvevši samo stranicu, ponekad samo par rečenica, ponekad ništa. A opet, moram biti
tamo. Ne mogu čak ni pročitati novine na putu do posla svakog jutra, jer mi je radna soba
točno ispod spavaće, nekoliko koraka i eto me. No više se ne ljutim na samog sebe kada ne

10
stvaram. Bilo je dana kad sam se mrzio jer sam samo sjedio ne stvorivši ništa. Pogotovo dok
sam još živio u kibucu, sjedio bih cijelo jutro i možda napisao tri retka i obrisao četiri, pa sam
bio u manjku u odnosu na prethodni dan. I onda bih otišao u zajedničku blagovaonicu, i bilo
bi me sram jesti. Ovdje su ljudi koji su preorali par jutara zemlje, ljudi koji su pomuzli stotine
krava, ili ljudi koji su sagradili zid, pa jedu svoj ručak - a ja sam napisao četiri retka i izbrisao
pet; kako se uopče usuđujem jesti?
No tijekom godina naviknuo sam samog sebe na gledište vlasnika radnje: moj je posao da
onamo odem svakog jutra, otključam vrata i sjednem i čekam mušterije. I da ne radim ništa
drugo. Ako imam mušterije, onda je to vrlo uspješan dan. Ako ne, opet radim svoj posao
samim tim što sjedim i čekam. Tako da to nije samo čekanje, jer čak i kad ne pišem, u mojoj
se glavi događaju stvari na isti način na koji su se događale kad sam bio klinac koji žudi za
sladoledom i čeka da završe razgovori njegovih roditelja. Gledam, zamišljam, izmišljam.
Stavljam se u kožu drugih ljudi ili ispod odjeće drugih ljudi. Nisam vam danas govorio o stilu,
tehnikama, temama, poredbama - stručnjaci to razumiju mnogo bolje od mene. A ja sam htio s
vama podijeliti neke od radosti iskustva hrabra pripovijedanja. Odakle zapravo dolazi prava
potreba da se ispričaju priče, i kako ona živi, čak i u najgore vrijeme, vrijeme patnje i
predrasuda i tragedije i gubitka i poraza. I kako je drevna ta potreba da se ispriča priča.
Vjerujem da postoji u svakom ljudskom stvoru, ne samo u pisaca i romanopisaca - potreba da
se ispriča priča, potreba da se izmisli onaj drugi, potreba da se zavučeš pod kožu onoga
drugoga, što, na kraju, nije samo ćudoredno iskustvo, nije samo izvrsna pokora, nije samo
dobro političko vodstvo, nego, na kraju - i nemojte to reći mojoj medicinskoj sestri iz škole -
na kraju, to je i golem užitak.

Kako izliječiti fanatika

Pa, kako izliječiti fanatika? Jedna je stvar proganjati hordu fanatika preko afganistanskih
planina. Druga je boriti se protiv fanatizma. Bojim se da nemam neke posebne ideje o tome
kako uloviti fanatike u planinama, no imam misao ili dvije o prirodi fanatizma i o načinima,
ako ne da se izliječi, a ono da se obuzda. Napad na Ameriku 11. rujna nije bio samo
siromaštvo protiv bogatstva. Siromaštvo protiv bogatstva jedan je od najstrašnijih svjetskih
problema, no postavit ćemo takvim terorističkim napadima pogrešnu dijagnozu ako
jednostavno smatramo da je to bio napad siromašnih na bogate. Ne radi se samo o onima koji
imaju i onima koji nemaju. Da je slučaj tako jednostavan, prije bismo očekivali da napad dode
iz Afrike, koja je najsiromašnija, i da možda bude usmjeren protiv Saudijske Arabije i
Zaljevskih zemalja, zemalja koje proizvode naftu, najbogatijih. Ne, to je borba između
fanatika koji vjeruju da cilj, bilo koji cilj, opravdava sredstva, i nas ostalih, koji vjerujemo da
je život cilj, a ne sredstvo. Borba je to s jedne strane između onih koji misle da je pravda, bez
obzira na to što njima znači ta riječ, važnija od samog života, i onih među nama koji misle da
život ima prednost pred mnogim drugim vrijednostima, uvjerenjima ili vjerovanjima. Krizi
koja je sada prisutna u svijetu, na Srednjem istoku, u Izraelu / Palestini, uzrok nisu vrijednosti
Islama. Ne radi se o arapskom poimanju svijeta, kao što to tvrde neki rasisti; uopće ne. Radi
se o drevnoj borbi između fanatizma i pragmatizma. Između fanatizma i pluralizma. Između
fanatizma i tolerancije. Jedanaesti rujan se čak nije dogodio zbog pitanja je li Amerika dobra
ili loša, je li kapitalizam ružan ili bjelodan, treba li se globalizacija spriječiti ili ne. Radilo se o
tipično fanatičnoj tvrdnji: Ako mislim da je nešto loše, istrijebit ću to skupa s onima koji
ondje prebivaju.
Fanatizam je stariji od islama, stariji od kršćanstva, stariji od židovstva, stariji od bilo
koje države ili vlade ili političkog ustrojstva, stariji od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu.
Na žalost, fanatizam je sveprisutan činilac ljudske prirode; sjeme zla, ako tako želite to
imenovati. Ljudi koji u Americi postavljaju bombe u klinike za pobačaje, ljudi koji spaljuju

11
džamije i sinagoge po Europi, razlikuju se od Bin Ladena samo u stupnju, ali ne i u prirodi
svojih zlodjela. Jedanaesti rujan izmamio je tugu, bijes, nevjericu, šok, melankoliju,
nedostatak smjernica i, da, neke rasističke reakcije - protuarapske i protumuslimanske
rasističke reakcije posvuda. Tko bi pomislio da će nakon dvadesetog stoljeća odmah nastupiti
jedanaesto stoljeće?
Moje djetinjstvo u Jeruzalemu stvorilo je od mene stručnjaka za komparativni fanatizam.
Jeruzalem moga djetinjstva, onih četrdesetih godina, bio je pun samoproglašenih proroka,
izbavitelja i mesija. Čak i danas, svaki drugi stanovnik Jeruzalema ima svoju osobnu formulu
za trenutačni spas. Svi kažu da su došli u Jeruzalem, i, citirat ću sada poznati stih iz jedne
stare pjesme, došli su u Jeruzalem da ga izgrade i da on njih izgradi. Zapravo neki od njih,
Židovi, kršćani, i muslimani, socijalisti, anarhisti, svjetski preinačavatelji, zapravo su došli u
Jeruzalem ne toliko da ga izgrade ili da on izgradi njih, nego više da ih on razapne na križ, ili
one druge, ili oboje. Postoji jedan uvriježeni duševni poremećaj, priznata duševna boljka
poznata pod imenom "jeruzalemski sindrom": ljudi dođu u Jeruzalem, udahnu predivan, čist
planinski zrak, i onda se najednom dosjete i potpale džamiju ili crkvu ili sinagogu. Ako ne to,
samo skinu svu svoju odjeću, popnu se na stijenu i krenu proricati. Nitko nikada ne sluša. Čak
i danas, u današnjem Jeruzalemu, iz svakog reda za autobus može iskočiti iskra i pretvoriti se
u vatreni ulični seminar, u kojemu se potpuni neznanci svađaju o politici, ćudoređu, strategiji,
povijesti, identitetu, vjeri i pravom smislu Boga. Sudionici takvog uličnog seminara, dok se
prepiru o politici i teologiji, dobru i zlu, ipak pokušavaju laktovima izboriti što bolje mjesto u
redu. Svi vrište, a nikada nitko ne sluša. Osim mene. Ponekad naćulim uho: to je način na koji
zarađujem za život.
No moram priznati da sam kao jeruzalemsko dijete i sam bio u potpunosti mali fanatik
kojemu su isprali mozak. Samouvjeren, šovinistički orijentiran, gluh i slijep za bilo koju
pripovijest koja se razlikovala od moćne židovske, cionističke pripovijesti tog vremena.
Bacao sam kamenje - klinac židovske intifade. Zapravo, prve riječi koje sam naučio izgovoriti
na engleskome, osim "da" i "ne", bile su riječi: "Britanci, idite kući!", koje smo mi, židovska
djeca običavali izvikivati dok bismo bacali kamenje na britanske izvidnice u Jeruzalemu.
Kad već govorimo o licima povijesne ironije - u mojem romanu iz 1995., Pantera u
podrumu, opisao sam kako dječak po imenu, ili nadimku, Profi gubi svoj fanatizam, svoj
šovinizam, barem do jedne određene točke, i uskoro se promijeni, u roku od dva tjedna, kroz
spoznaju relativizma, kroz šok relativizma. Tako mu se dogodi da se sprijatelji s
neprijateljem, tajno, točnije s vrlo dragim, nedjelotvornim britanskim policijskim narednikom.
I oni se tajno sastaju, dječak i britanski narednik, i uče jedan drugoga engleski i hebrejski. I
dječak otkrije da žene nemaju rogove i rep, što je za tog dječaka gotovo jednako uznemirujuće
kao i otkriće da Britanci i Arapi nemaju rogove i rep. I onda, na neki način dječak razvije
osjećaj nepristranosti, sposobnost da napusti svoje crno-bijele predodžbe, ali, naravno, cijena
koju plaća za to jest da na kraju toga kratkog romana više nije dijete, on je mali čovjek, mala
odrasla osoba. Većina radosti i oduševljenja i žara i jednostavnosti života, nestali su. A osim
toga, počinju ga psovati, njegovi stari prijatelji počinju ga nazivati izdajicom. Bit ću slobodan
citirati prvu stranicu i pol Pantere u podrumu, jer mislim da je to najbliže što sam se ja uspio
približiti pitanju fanatizma.

Mnogo puta u životu nazivali su me izdajnikom. Prvi je put to bilo kad sam imao
dvanaest godina i četvrt i živio u četvrti na rubu Jeruzalema. Bilo je to za vrijeme ljetnih
praznika, manje od godine dana prije no što su Britanci napustili zemlju i izraelska se država
rodila usred rata.
Jednog jutra ove su riječi osvanule na zidu naše kuće, napisane crnim debelim slovima,
baš ispod kuhinjskog prozora: PROFI BOGED SHAFEL. "Profi je podli izdajica."
Riječ shafel, "podli", u meni je pobudila pitanje koje me još uvijek zaokuplja, sada dok
sjedim i pišem ovaj roman. Je li moguće da izdajica ne bude podao? Ako ne, zašto se Chita
Reznik (prepoznao sam mu rukopis) potrudio dodati tu riječ "podli"? I ako jest, pod kojim
okolnostima izdaja nije podla?

12
 Bio sam dobio nadimak Proffy, prikačio mi se odonda kad sam postao tako pametan. To
je bila skraćenica od Profesor, kako su me nazivali zbog moje opsjednutosti da provjeravam
riječi. (Još uvijek volim riječi. Volim ih skupljati, rediti, miješati, obrtati, kombinirati. Nekako
slično kao što ljudi koji vole novac rade s novčićima i novčanicama, a ljudi koji vole karte, s
kartama.)
Moj je otac spazio natpis pod prozorom kad je izašao kupiti novine tog jutra u pola
sedam. Za vrijeme doručka, dok je mazao marmeladu od malina na krišku crnog kruha,
najednom je zabio nož u teglu marmelade, skoro do drška, i rekao na svoj razboriti način:
"Kakvo ugodno iznenađenje. A što je to sad naumilo Njegovo Veličanstvo da smo
zaslužili takve počasti?" Moja je majka rekla:
"Nemoj ga odmah ujutro napadati, dovoljno je strašno da ga uvijek napadaju druga
djeca."
Otac je imao odjeću kaki boje, kao i većina muškaraca iz naše četvrti u to vrijeme. Imao
je kretnje i glas muškarca koji je u potpunosti u pravu. Razvlačeći ljepljivu masu malina s dna
staklenke i razmazujući istu količinu na obje polovice kriške kruha, rekao je:
"Činjenica je da danas gotovo svatko upotrebljava riječ izdajica s pretjeranom slobodom.
No tko je izdajica? Da, zaista. Čovjek bez časti. Čovjek koji potajno, iza tvojih leđa, zbog
neke sumnjive koristi, pomaže neprijatelju da djeluje protiv njegovog naroda. Ili da povrijedi
njegove prijatelje i obitelj. On zaslužuje više prijezira od ubojice. Molim te, pojedi jaje do
kraja. Pročitao sam u novinama da u Aziji ljudi skapavaju od gladi."

Kasnije u tom romanu, čitatelj može otkriti da je majka bila u potpunosti u krivu: samo
onaj tko voli može postati izdajica. Izdaja se ne protivi ljubavi, ona je jedna od njenih mnogih
mogućnosti. Izdajica je, mislim, onaj koji se mijenja pred očima onih koji se ne mogu
promijeniti i ne žele promijeniti i mrze promjenu i ne mogu smisliti promjenu, i jedino što oni
uvijek žele jest promijeniti tebe. Drugim riječima, izdajica je, u očima fanatika svatko tko se
promijeni. I težak je to izbor, izbor između toga da postaneš fanatik ili da postaneš izdajica.
Na neki način, ne biti fanatik znači da si, do neke granice i na neki način, izdajica u očima
fanatika. Ja sam svoje odabrao, kao što će vam reći Pantera u podrumu.
Sâm sam se imenovao stručnjakom za komparativni fanatizam. To nije šala. Ako ikada
čujete da neka škola ili sveučilište otvara odsjek za komparativni fanatizam, ja se eto ovdje
prijavljujem za predavačko mjesto. Kao bivši stanovnik Jeruzalema, kao izliječeni fanatik,
smatram da sam u potpunosti osposobljen za to radno mjesto. Možda je vrijeme da svaka
škola, svako sveučilište održi barem nekoliko predavanja iz komparativnog fanatizma, jer on
se nalazi posvuda. Ne mislim samo na očigledne pojave fundamentalizma i revnosti. Ne
odnosi se to samo na one očite fanatike, one koje gledamo na televiziji, na mjestima gdje
histerična gomila maše šakama prema kamerama izvikujući slogane na nerazumljivim nam
jezicima. Ne, fanatizam je gotovo posvuda, i njegovi tiši, civiliziraniji oblici prisutni su svuda
oko nas i možda čak u jednakoj mjeri u nama samima. I te kako poznajem nepušače koji bi
vas živa spalili zato što ste u njihovoj blizini zapalili cigaretu! I te kako poznajem
vegetarijance koji će vas živa pojesti zato što jedete meso! I te kako su mi poznati pacifisti,
neki od mojih kolega iz Izraelskog mirovnog pokreta, koji su spremni prosvirati mi glavu
samo zbog toga što se zalažem za malo drugačiju strategiju u vezi toga kako sklopiti mir s
Palestincima. Dakle, ne kažem, naravno, da je svatko tko podigne svoj glas protiv nečega
fanatik. Sasvim sigurno ne ukazujem na to da je svatko tko ima čvrst stav fanatik. Kažem da
se sjeme fanatizma uvijek krije u kreposti nespremnoj na odstupanja, kugi mnogih stoljeća.
Naravno da postoje stupnjevi zla. Militantni pobornik očuvanja okoliša može biti pun kreposti
nespremne na odstupanja, a opet će takav prouzročiti vrlo malo zla u usporedbi s, primjerice,
pobornikom etničkog čišćenja ili teroristom. A opet, sve fanatike posebno privlači, posebno
im godi kič. Vrlo često fanatik može izbrojiti samo do jedan; dva je za njega ili nju prevelika
brojka. Istodobno ćete otkriti da su fanatici beznadno sentimentalni: često im je milije osjećati
nego misliti i posebno ih opčinjava njihova vlastita smrt. Preziru ovaj svijet i spremni su ga
zamijeniti "rajem". No njihov je raj obično zamišljen kao sreća dovijeka na kraju loših filmova.

13
 Dopustite mi da skrenem na jednu priču, ja sam općepoznat po skretanju s teme, uvijek
skrećem s teme. Moj dragi prijatelj i kolega, izvrsni izraelski romanopisac Sammy Michael,
jednom je doživio ono što neki od nas pisaca prolazimo s vremena na vrijeme, naime
prisustvovao je vrlo dugoj međugradskoj vožnji s vozačem koji mu je držao prodiku kako je
više no žurno da svi mi Židovi pobijemo sve Arape. I Sammy ga je slušao, i umjesto da vikne:
"Kakav ste vi grozan čovjek! Jeste li vi nacist, jeste li fašist?", odlučio je postupiti na drukčiji
način. Upitao je vozača: "A tko bi to po vašemu mišljenju trebao ubiti sve Arape?" Vozač je
rekao: "Kako to misliš? Mi! Izraelski Židovi! Moramo! Nemamo izbora, pogledaj samo što
nam svakodnevno rade!" "Ali po tvome mišljenju, tko bi točno trebao obaviti tu zadaću?
Policija? Ili vojska? Ili možda vatrogasci? Ili zdravstvene službe? Tko bi trebao obaviti tu
zadaću?" Vozač se počešao po glavi i rekao: "Mislim da bi to trebalo biti pravedno
podijeljeno među svima nama, svaki od nas trebao bi ubiti nekoliko njih." Sammy Michael,
još uvijek igrajući igru, rekao je: "O. K., recimo da je tebi dodijeljena određena stambena
četvrt u tvom rodnom gradu Haifi i ti kucaš na svaka vrata, ili zvoniš na zvonce pitajući:
'Oprostite, gospodine, ili oprostite, gospođo, jeste li vi možda arapskog podrijetla?'
I ako je odgovor da, upucaš ih. Onda završiš sa svojom četvrti i kreneš kući, no tek što si
zakoračio", rekao je Sammy vozaču, "čuješ da na četvrtom katu u tvojoj četvrti beba plače. Bi
li se vratio i pucao u bebu? Da ili ne?" Trenutak je trajala tišina i onda je vozač rekao
Sammyju Michaelu: "Znaš što, ti si jedan vrlo okrutan čovjek." Dakle, ovo je značajna priča
jer u prirodi fanatika postoji nešto što je u biti vrlo sentimentalno i istodobno lišeno mašte. I
to mi ponekad ulijeva nadu, premda vrlo ograničenu nadu, da ako ubrizgamo u ljude malo
mašte, to bi moglo pomoći da se fanatik osjeća neugodno. To nije brzo ozdravljenje, to nije
brzi lijek, no moglo bi pomoći.
Konformizam i jednolikost, potreba za pripadanjem i želja da se učini da i svi drugi
pripadaju, mogu čak biti najrašireniji, ali ne i najopasniji oblici fanatizma. Sjetite se trenutka
iz onog predivnog filma, Monty Pythonova Brianova života, kad Brian kaže skupini svojih
budućih sljedbenika: "Svi ste vi pojedinci!" A gomila mu gromko otpovrne: "Svi smo mi
pojedinci!", osim jednoga koji kaže blentavo, sitnim glasom: "Ja nisam", no svi ga ljutito
ušutkaju. Zaista, nakon što sam rekao da su konformizam i jednolikost blagi no najrašireniji
oblici fanatizma, moram dodati da kult ličnosti, idealiziranje političkih ili vjerskih vođa,
obožavanje čarobnih pojedinaca, mogu također biti drugi vrlo rašireni oblik fanatizma.
Izgleda da je dvadeseto stoljeće bilo vrlo uspješno u oba slučaja. Totalitarni režimi,
smrtonosne ideologije, agresivni šovinizam, nasilni oblici vjerskog fundamentalizma s jedne
strane, a sveopća idolatrija jedne Madonne ili jednog Maradone s druge. Možda je najgori
aspekt globalizacije djetinjasto ponašanje ljudske rase: "globalni dječji vrtić", prepun igračaka
i besmislenih sitnica, bombona i lizalica. Sve do sredine devetnaestog stoljeća, par godina
više-manje - ovisi od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta - no ugrubo, do neke
granice u devetnaestom stoljeću, većina ljudi u najvećem dijelu svijeta imala je barem tri
osnovne izvjesnosti: gdje ću provesti život, kako ću zarađivati za život i što će mi se dogoditi
nakon što umrem. Gotovo svatko na svijetu, samo prije nekih sto pedesetak godina, znao je da
će provesti život tamo gdje je rođen ili negdje u blizini, možda u susjednom selu. Svatko je
znao da će zarađivati za život radeći istu stvar kao i njegovi roditelji, ili nešto vrlo slično
tome. I svatko je znao da će, u slučaju da se pristojno ponašao, prijeći na bolji svijet nakon što
umre. Dvadeseto je stoljeće podlokalo, često i uništilo takve i druge izvjesnosti. Gubitak tih
osnovnih izvjesnosti možda je omogućio ideološki najtežih pola stoljeća za kojim je slijedila
druga polovica najokrutnije sebičnog, hedonističkog stoljeća okrenutog besmislenim sitnicama. Za
ideološke pokrete prve polovice prošlog stoljeća, mantra je bila: "Sutrašnji će dan biti bolji -
žrtvujmo se danas"; hajdemo čak nametnuti žrtvovanje drugim ljudima, da bi naša djeca
naslijedila rajski vrt u budućnosti. Otprilike sredinom tog stoljeća, taj je pojam zamijenjen
pojmom trenutačne sreće, ne samo famoznim pravom da se izborimo za sreću, već i samom
vrlo proširenom zabludom da je sreća izložena na policama i da sve što trebaš učiniti jest
obogatiti se u dovoljnoj mjeri da si priuštiš sreću putem vlastita novčanika. Pojam "zauvijek
sretni", obmana dugotrajne sreće, zapravo je oksimoron. Ili ravnina, ili vrhunac. Dugotrajna
sreća zapravo nije sreća, kao što ni dugotrajni orgazam zapravo uopće nije orgazam.

14
 Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da
poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da
pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. Fanatik je
najnesebičniji stvor na svijetu. Fanatik je veliki altruist. Često se fanatik mnogo više zanima
za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha,
od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike,
ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se
vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji
je neprijemčiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske točke gledišta, vješanje oko
vrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja. Bilo kako bilo, fanatika više zanimaš ti nego on
sam, iz jednostavnog razloga što fanatik ima vrlo malo sebe ili se uopće nema. Gospodin Bin
Laden i njegova klika nisu samo mrzitelji Zapada. Nije to tako jednostavno. Umjesto toga, ja
mislim da oni žele spasiti vaše duše, osloboditi vas, nas, od naših prezrenih vrijednosti, od
materijalizma, od pluralizma, od demokracije, od slobode govora, od emancipacije žena...
Svaki od gore navedenih pojmova, smatraju islamski fundamentalisti - vrlo je, vrlo loš za
vaše zdravlje. Neposredna meta Bin Ladena može biti New York, ili Madrid, no njegov je cilj
bio pretvoriti umjerene, pragmatične muslimane u "prave" vjernike. S Bin Ladenove točke
gledišta, Islam je oslabljen zbog "američkih vrijednosti", a da obraniš islam, ne samo da
moraš pogoditi Zapad, i to jako ga pogoditi, već moraš eventualno i preobratiti Zapad. Mir će
zavladati svijetom samo u slučaju da se svijet preobrati, ne na Islam, već u najljući
fundamentalistički žestoki i kruti oblik Islama. Jer to će biti dobro za tebe. Bin Laden te u biti
voli: u njegovu načinu razmišljanja 11. rujan bio je čin ljubavi. Učinio je to za tvoje dobro,
želi te promijeniti, želi te izbaviti.
Vrlo često takve stvari počinju u obitelji. Fanatizam počinje kod kuće. Počinje upravo s
vrlo raširenom potrebom da promijenimo dragog člana obitelji za njegovo ili njezino dobro.
Počinje potrebom da se žrtvujemo za dobrobit dragog voljenog susjeda, počinje potrebom da
kažemo vlastitom djetetu: "Moraš postati kao ja, ne kao tvoja majka", ili: "Moraš postati kao
ja, ne kao tvoj otac", ili: "Molim te, postani nešto vrlo drugačije od obaju svojih roditelja." Ili,
između bračnih partnera: "Moraš se promijeniti, moraš vidjeti stvari mojim očima ili ovaj
brak neće opstati." Vrlo često to počinje potrebom da živimo svoj život kroz život nekog
drugog. Odustati od sebe da bismo isposlovali ispunjenje nekog drugog, ili dobrobit
generacije koja dolazi. Žrtvovanje sebe sama često uključuje buđenje groznih osjećaja krivnje
u dobročinitelja, koji njime upravljaju ili ga čak nadziru. Kad bih morao odabrati između
dviju stereotipnih majki iz poznatog židovskog vica - majke koja kaže djetetu: "Pojedi do
kraja doručak ili ću te ubiti", ili one koja kaže: "Pojedi do kraja doručak ili ću se ubiti",
vjerojatno bih odabrao manje od ta dva zla. A to je radije ne pojesti doručak do kraja i
umrijeti, nego ne pojesti doručak do kraja i imati napadaje grižnje savjesti cijeloga života.
A sada da se okrenemo mučnoj ulozi fanatika i fanatizma u izraelsko-palestinskom
sukobu, sukobu Izraela i većine arapskog svijeta. Izraelsko-palestinski sukob u osnovi nije
građanski rat između dvaju segmenata iste populacije, ili istog naroda, ili iste kulture. To nije
unutarnji sukob, već međunarodni sukob. Što je zapravo sretna okolnost, jer je međunarodne
sukobe mnogo lakše riješiti nego unutarnje sukobe, vjerske ratove, klasne ratove, ratove
vrijednosti. Rekao sam lakše, ali ne i lako. U biti, bitka između izraelskih Židova i
palestinskih Arapa nije vjerski rat, iako ga fanatici s obiju strana pokušavaju vrlo revno
pretvoriti u vjerski rat. Zapravo to nije ništa više no teritorijalni sukob oko bolnog pitanja:
"Čija je zemlja?" To je sukob između pravednoga i pravednoga, između dvaju vrlo moćnih,
vrlo uvjerljivih prava na istu malu zemlju. Ne vjerski rat, ne rat kultura, ne nesuglasica
između dviju tradicija, već jednostavno nesuglasica oko nekretnina - čija je to zapravo kuća. I
ja vjerujem da je to rješivo.
Na skroman način, na oprezan način, vjerujem da mašta može poslužiti kao djelomičan i
ograničen mehanizam obrane od fanatizma. Vjerujem da osoba koja može zamisliti, prema
svojoj moći shvaćanja, susret s uplakanom bebom na četvrtom katu, da takva osoba može
postati manje cjelovit fanatik, što je blag napredak. Bilo bi lijepo kada bih vam sada mogao
reći da je književnost odgovor, zato što književnost sadrži protuotrov za fanatizam

15
ubrizgavajući maštu u svoje čitatelje. Bilo bi lijepo kada bih vam mogao prepisati: čitajte
književnost, i izliječit ćete se od fanatizma. Na žalost, to nije tako jednostavno. Na žalost,
mnoge su pjesme, mnoge priče i drame kroz povijest bile upotrijebljene u svrhu
rasplamsavanja mržnje i rasplamsavanja nacionalističke samovoljne kreposti. No ipak, postoje
određena književna djela za koja vjerujem da mogu pomoći do određene granice. Svaki
ekstremizam, svaki beskompromisni križarski rat, svaki oblik fanatizma kod Shakespearea
završi tragedijom ili komedijom. Fanatik nikada nije sretniji ili zadovoljniji na kraju; ili je
mrtav, ili postane predmet sprdačine. To je dobra vrsta cjepiva. A i Gogolj može isto tako
pomoći: Gogolj groteskno osvještava svoje čitatelje o tome kako malo znamo, čak i kad smo
uvjereni da smo sto posto u pravu. Gogolj nas uči da vlastiti nos može postati ljuti neprijatelj,
može postati čak fanatični neprijatelj, pa se možemo naći u situaciji da fanatično proganjamo
vlastiti nos. To nije loša pouka o sebi samom. U tom smislu Kafka je dobar odgajatelj, iako
sam siguran da nikada nije mislio da bi ga se moglo upotrijebiti u svrhu obrazovanja protiv
fanatizma. Kafka nam pokazuje da postoji mrak i zagonetka i ruglo čak i onda kad mislimo da
nismo učinili ništa pogrešno. To pomaže. (Kad bismo imali cijeli eon vremena, sada bih
opširno nastavio o Kafki i Gogolju, i vezi, tajnoj vezi koju vidim između njih dvojice, no o
tome ćemo drugom prilikom.) Također može pomoći William Faulkner. Izraelski pjesnik
Yehuda Amichai izražava sve to bolje no što bih se ja ikada ponadao da se mogu izraziti, kada
kaže: "Tamo gdje smo u pravu, nijedno cvijeće ne može izrasti." To je jedna vrlo korisna
rečenica. Pa tako, do određene mjere, neke vrste književnosti mogu pomoći, ali ne sve.
I ako mi obećate da ćete ovo što govorim uzeti s velikim zrnom soli, mogu vam reći da
sam, barem načelno izmislio lijek za fanatizam. Smisao za humor odličan je lijek. Ni jednom
u životu nisam vidio fanatika koji ima smisla za humor, niti sam vidio da osoba sa smislom za
humor postaje fanatikom, osim ako ga negdje ne izgubi. Fanatici su često sarkastični. Neki od
njih imaju vrlo ciljan smisao za sarkazam, ali nemaju humora. Humor sadrži sposobnost da se
smijemo sebi samima. Humor je relativizam, humor je mogućnost da se vidiš onakvim
kakvim te možda vide drugi, humor je sposobnost da shvatiš da, bez obzira na to koliko si
krepostan i koliko su ti zla nanijeli, postoji određena strana života koja je uvijek pomalo
smiješna. Što si više u pravu, to si smješniji. A kad smo već kod toga, možeš biti pravedni
Izraelac ili pravedni Palestinac ili pravedni bilo što, no dok imaš smisla za humor, moguće je
da si djelomice otporan na fanatizam.
Kad bih barem mogao zbiti osjećaj za humor u kapsule i uvjeriti cijelo čovječanstvo da
proguta moje humor-pilule, i na taj način svakoga cijepiti protiv fanatizma; možda bih se čak
jednoga dana mogao prijaviti za Nobelovu nagradu iz medicine, ne iz književnosti.
No barem me poslušajte! Sama zamisao da zbijem smisao za humor u kapsule, sama ideja
da navedem druge ljude da progutaju moje humor-pilule za svoje dobro, jer će ih izliječiti od
njihovih nedaća, već je pomalo zagađena fanatizmom. Budite vrlo oprezni, fanatizam je
iznimno prenosiv, zarazniji je od bilo kojeg virusa. Možete ga lako navući na sebe čak i u
slučaju kad ga pokušavate poraziti ili potući. Sve što je potrebno jest da pročitate novine,
pogledate vijesti na televiziji, i možete vidjeti kako lako ljudi mogu postati protufanatični
fanatici, protufundamentalistički izbavitelji, križari protiv muslimanskog svetog rata. U
svakom slučaju, ako već ne možemo poraziti fanatizam, možda ga barem možemo malko
zauzdati. Kao što sam rekao, sposobnost da se sami sebi smijemo - djelomični je lijek,
sposobnost da se vidimo onako kako nas vide drugi - dodatni je lijek. Sposobnost da živimo u
situacijama koje imaju mogućnost otvorenog kraja, čak i da naučimo uživati u takvim
situacijama, da naučimo uživati u različitosti, to bi također moglo pomoći. Ne propovijedam
sada potpuni ćudoredni relativizam, zasigurno ne. Pokušavam istaknuti potrebu da zamislimo
jedni druge. Na svakoj razini, na razini čiste svakodnevice, samo da zamislimo jedni druge.
Zamislimo jedni druge dok se svađamo, zamislimo jedni druge dok se žalimo, zamislimo
jedni druge baš u samom onom trenu kad smo sto posto uvjereni da smo u pravu. Čak i kad si
sto posto u pravu, a onaj drugi je sto posto u krivu, još uvijek je korisno zamisliti jedan
drugoga. Zapravo, mi to činimo sve vrijeme. U mojem posljednjem romanu, Isto more, riječ
je o skupini od šestero ili sedmero ljudi koji su rasuti po cijeloj zemaljskoj kugli i ostvaruju
između sebe gotovo mističnu povezanost. Osjećaju jedno drugo, telepatski razgovaraju jedno

16
s drugim sve vrijeme, iako su rasuti posvuda po svijetu.
Sposobnost da živimo u situacijama s otvorenim krajem dozvoljena je pomoću mašte
svima nama: na primjer, pisanje romana uključuje, uz ostale terete, prijeku potrebu da svakog
jutra ustaneš, popiješ svoju kavu i kreneš zamišljati druge ljude. A što da sam ja ona, a što da
si ti on. A kada je riječ o mojoj vlastitoj pozadini, o mojoj vlastitoj životnoj i obiteljskoj priči,
ne mogu si pomoći a da o tome često ne mislim, da bih uz mali pomak u genima, ili u
životnim okolnostima svojih roditelja, i ja mogao biti on ili ona, mogao bih biti naseljenik sa
židovske Zapadne obale, mogao bih biti ultraortodoksni ekstremist, mogao bih biti orijentalni
Židov iz neke zemlje Trećeg svijeta, mogao bih biti bilo tko. Mogao bih biti jedan od svojih
neprijatelja. Zamisliti drugoga uvijek je od pomoći. Prije mnogo godina, dok sam još bio
dijete, moja mi je mudra baka objasnila jednostavnim riječima koja je razlika između Židova i
kršćanina - ne između Židova i muslimana, nego između Židova i kršćanina: "Vidiš", rekla je,
"kršćani vjeruju da je Mesija jednom bio ovdje i da će se zasigurno jednoga dana opet vratiti.
Židovi smatraju da Mesija tek treba doći. Oko toga", rekla je moja baka, "oko toga se
dogodilo toliko bijesa, proganjanja, krvoprolića, mržnje... Zašto?" rekla je. "Zašto svi ne
mogu jednostavno pričekati i onda vidjeti? Ako dođe Mesija i kaže: 'Bok, lijepo vas je ponovo
vidjeti', Židovi će se morati povući. Ako, s druge strane, Mesija dođe i kaže: 'Dobar vam dan,
jako mi je drago upoznati vas', cijeli će se kršćanski svijet morati ispričati Židovima. A od
sada do tada", rekla je moja mudra baka, "samo živi i pusti druge da žive."
Ona je definitivno bila otporna na fanatizam. Poznavala je tajnu življenja sa situacijama
otvorenog kraja, bez nepomirljivih sukoba, s drugošću onih drugih.
Počeo sam govoreći da fanatizam često započinje kod kuće. Dopustite mi da završim
govoreći da se protuotrov također može nad kod kuće, doslovno pod prstima. Ali, ni jedan
čovjek nije otok, rekao je John Donne, a ja se ponizno usuđujem dodati: ni jedan muškarac i
ni jedna žena nisu otok, no svatko je od nas poluotok, napola priključen kopnu, napola suočen
s oceanom; napola povezan s obitelji i prijateljima i kulturom i tradicijom i zemljom i
narodom i seksualnošću i jezikom i mnogim drugim vezama. A ona druga polovica želi da je
se ostavi da na miru promatra ocean. Smatram da bi nam se moralo dopustiti da ostanemo
poluotoci. Svako društveno ili političko ustrojstvo koje nas pretvara u darvinovske otoke, a
ostatak čovječanstva u neprijatelja ili suparnika, čudovišno je. No istodobno, svako društveno
i političko i ideološko ustrojstvo koje nas želi pretvoriti u ništa više do molekule kopna,
također je monstruozno. Stanje poluotoka zdravo je ljudsko stanje. To je ono što jesmo i ono
što zaslužujemo ostati. Tako da na neki način u svakoj kući, svakoj obitelji, svakoj ljudskoj
povezanosti zapravo imamo odnos između mnoštva poluotoka i bolje je da to upamtimo prije
no što krenemo oblikovati jedan drugoga i preobraćati jedan drugoga i tjerati osobu pored
sebe da se okrene prema nama, dok on ili ona zapravo treba jedno vrijeme promatrati ocean. I
to vrijedi za društvene grupe i kulture i civilizacije i narode i, dakako, za Izraelce i Palestince.
Nitko od njih nije otok i nitko od njih ne može se u potpunosti prožeti s onim drugim. Ta dva
poluotoka trebala bi biti u vezi, no istodobno i sami sa sobom. Znam da je to neobična poruka
u ove dane nasilja i bijesa i osvete i fundamentalizma i fanatizma i rasizma, koji su svi
razulareni po Bliskom istoku i svagdje drugdje. Smisao za humor, sposobnost da zamislimo
onog drugog, moč da prepoznamo odliku poluotoka u svakomu od nas, može biti barem
djelomična obrana od gena fanatizma koji je u svima nama.

Između dobroga i dobroga

Tko su dobri momci? To je ono što svaki dobronamjerni Europljanin, lijevo orijentirani
Europljanin, Europljanin intelektualac, liberalni Europljanin uvijek želi doznati, kao prvu i
osnovnu stvar. Koji su dobri momci u filmu, a koji su loši momci. U tom smislu u Vijetnamu
je bilo lako: vijetnamski je narod bio žrtva, a Amerikanci su bili loši momci. Ista je stvar s

17
politikom rasne diskriminacije u Južnoafričkoj Republici: lako se moglo vidjeti da je to
zločin, a borba za jednaka građanska prava, oslobođenje i jednakost te ljudsko dostojanstvo
jest ono dobro. Borba između kolonijalizma i imperijalizma s jedne strane, a žrtve
kolonijalizma i imperijalizma s druge: to izgleda prilično jednostavno - lako možeš shvatiti
koji su momci dobri, a koji loši. No kada nastupi izraelsko-arapski sukob, posebice izraelsko-
palestinski sukob, stvari nisu tako jednoznačne. I bojim se da vam neću ništa olakšati ako
jednostavno kažem: ovi su anđeli, ovi su đavoli, morate samo podržati anđele i dobro će
pobijediti. Izraelsko-palestinski sukob nije film o Divljem zapadu. Nije to bitka između dobra
i zla, radije bih rekao da je to tragedija u drevnom i najodređenijem smislu te riječi: sukob
između dobra i zla, sukob između jedne vrlo moćne, duboke i uvjerljive tvrdnje i druge, koja
je vrlo različita, ali ništa manje uvjerljiva, ništa manje moćna, ništa manje čovječna.
Palestinci su u Palestini zato što je Palestina dom, i to jedini dom palestinskog naroda. U
tom istom smislu Nizozemska je dom Nizozemaca, ili Švedska dom Šveđana. Izraelski su
Židovi u Izraelu jer ne postoji ni jedna druga zemlja na svijetu koju bi Židovi, kao narod, kao
nacija, mogli nazvati svojim domom. Kao pojedinci da, ali ne kao narod, kao nacija.
Palestinci su protiv svoje volje pokušali živjeti u drugim arapskim zemljama. Bili su
odbačeni, ponekad čak poniženi i proganjani od takozvane "Arapske porodice". Na najbolniji
mogući način bilo im je ukazano na njihovo "palestinstvo", nisu ih željeli ni kao Libanonce, ni
kao Sirijce, ni kao Egipćane, ni kao Iračane. Morali su naučiti, koračajući trnovitim putom da
su Palestinci, te da je to jedina zemlja na koju mogu računati. Na neki čudan način, židovski
je narod, baš kao i palestinski, imao svojevrsno usporedno povijesno iskustvo. Židove su bili
izbacili iz Europe; moje su roditelje doslovno izbacili iz Europe prije sedamdesetak godina.
Jednako, ili gotovo jednako kao što su Palestinci najprije bili izbačeni iz Palestine, a zatim iz
arapskih zemalja. Kad je moj otac bio dječak u Poljskoj, europske ulice bile su prekrivene
grafitima "Židovi, vratite se u Palestinu", a ponekad još i gorima: "Prljavi Čifuti, odsmrdite u
Palestinu". Kad je moj otac ponovo posjetio Europu kakvih pedeset godina kasnije, zidove su
prekrivali novi grafiti: "Židovi, van iz Palestine".

Ljudi iz Europe, šalju mi bajne pozive da provedem idiličan vikend u prekrasnom

turističkom odmaralištu zajedno s palestinskim partnerima, palestinskim kolegama,
palestinskim sugovornicima, tako da se možemo bolje upoznati, zbližiti, popiti zajedno šalicu
kave, te čemo tako navodno shvatiti da nitko nema rogove i rep - i tako će se riješiti sva
nevolja. To se zasniva na vrlo raširenoj sentimentalnoj europskoj ideji da u osnovi svakog
sukoba nije ništa više doli nesporazum. Malo grupne terapije, malo obiteljskog savjetovanja i
svi će živjeti dugo i sretno. Pa, eto, ja imam loše vijesti za vas: neki sukobi vrlo su stvarni, i
mnogo su gori od pukog nesporazuma. Ono što mi trebamo, nije samo kava i bolje
razumijevanje. Ono što mi trebamo jest bolna nagodba. Riječ nagodba ima grozan ugled u
Europi. Pogotovo medu mladim idealistima koji nagodbu uvijek smatraju oportunizmom,
nečim nečasnim, nečim podlim i sumnjivim, pokazateljem nedostatka čestitosti. Ali ne i u
mom rječniku. Za mene riječ nagodba znači život. A suprotno nagodbi nije idealizam, nije
odanost; suprotno nagodbi jest fanatizam i smrt. Mi trebamo nagodbu. Nagodbu, ne predaju.
Nagodba znači da palestinski narod nikada ne bi trebao pasti na koljena, kao što to ne bi
trebao ni narod izraelskih Židova.

Raspravljat ću o prirodi takve nagodbe, no odmah na početku reći ću vam da će ta

nagodba biti vrlo bolna. Jer oba naroda vole zemlju, jer oba naroda, izraelski Židovi i
palestinski Arapi, imaju jednako duboke, povijesno različite i emotivne korijene u toj zemlji.
Jedan od sastavnih dijelova te tragedije, jedno od gledišta koje je pomalo ironično u svojoj
biti, jest činjenica da mnogi izraelski Židovi ne mogu prepoznati koliko je duboka palestinska
osjećajna veza sa zemljom. A mnogi Palestinci ne uspijevaju shvatiti koliko je samo duboka
židovska vezanost uz tu istu zemlju. Bilo kako bilo, to priznanje dolazi na vrlo bolan način i
kao bolan proces za oba naroda. Cesta je to popločana razbijenim snovima i rastrganim
iluzijama i ranjenim nadama i raznesenim bojnim pokličima iz prošlosti na objema stranama.
Radio sam mnogo godina za izraelski pokret "Mir sada". Zapravo sam se zauzimao za mir

18
između Izraelaca i Palestinaca još mnogo prije nego što je osnovan "Mir sada", 1978. Tada,
1967., neposredno nakon Šestodnevnog rata, bio sam među malobrojnim i prvim Izraelcima
koji su se smjesta zauzeli za ideju pregovora u vezi budućnosti na Zapadnoj obali i Gazi, ne s
Jordanom ili Egiptom, nego s palestinskom populacijom i s palestinskim vodstvom i, da, s
Palestinskim oslobodilačkim pokretom (PLO), koji je u to vrijeme odbijao čak i izgovoriti
riječ Izrael. Tada je to bilo čudno iskustvo.
Trenutačno je izraelski mirovni proces ranjen. No, da budemo vrlo jasni: izraelski
mirovni proces nije sestra blizanka pacifističkih pokreta u Europi ili Americi tijekom trajanja
Vijetnamskog rata ili u skorije doba. Mi ne zastupamo ideju da će se sve riješiti preko noći u
slučaju da Izrael napusti okupirana područja. Niti predstavljamo jednostavnu ideju da je Izrael
onaj loš momak, zasigurno nije jedini loš momak u ovoj priči. Mi zastupamo mir, ali ne
zastupamo nužno interese Palestinaca. Vrlo smo kritični prema palestinskom vođstvu. Osobno
sam prema palestinskom vođstvu isto onoliko kritičan kao i prema izraelskome. I do toga ću
doći kasnije. No neslaganje između nas i nekih europskih mirovnih pokreta još je mnogo
dublje. Osobno sam bio na bojnom polju dvaput u životu, prvi put kao vojnik rezervist u
tenkovskoj jedinici na granici s Egiptom u Sinaju 1967. i opet na sirijskoj fronti u ratu 1973.
godine. To je bilo najstrašnije iskustvo u mom životu, a opet, ne sramim se što sam se borio u
ta dva rata. Nisam pacifist u sentimentalnom smislu te riječi. Kada bih opet smatrao da postoji
prava opasnost za moju zemlju da bude izbrisana sa zemljopisne karte i da moj narod bude
poklan, opet bih se borio, iako više nisam mlad. Ali borio bih se samo ako bi bila riječ o
životu i smrti, ili kad bih mislio da netko želi pretvoriti mene ili moje bližnje u robove.
Nikada se ne bih borio - i radije bih završio u zatvoru - za dodatni teritorij. I nikada se ne bih
borio za dodatnu spavaću sobu nacije. Nikada se ne bih borio za sveta mjesta i svete
znamenitosti. Nikada se ne bih borio za takozvane nacionalne interese. No borio bih se kao
lav za život i slobodu, i ni za što drugo.
Pa, eto, to može stvoriti određen jaz između mene i običnog europskog pacifista koji
smatra da je najveće svjetsko zlo rat. U mome rječniku, rat je strašan, no najveće zlo nije rat
već agresija. Da je 1939. cijeli svijet osim Njemačke mislio da je rat najgore zlo na svijetu,
onda bi sada Hitler bio gospodar svemira. Zato, kad prepoznate agresiju, morate se boriti
protiv nje, bez obzira na to odakle dolazi. No samo za život i slobodu, ne za dodatni teritorij
ili dodatne izvore blagostanja.
Kad sam skovao frazu "Vodite mir, a ne ljubav", naravno da nisam propovijedao protiv
vođenja ljubavi. Htio sam do određene mjere izbrisati široko rasprostranjen, sentimentalni
bućkuriš od mira i ljubavi i bratstva i suosjećanja i oprosta i ustupaka itd., zbog kojeg ljudi
misle da, kad bi svi ljudi ostavili oružje, svijet bi istoga časa postao predivno, ljubavlju
prožeto mjesto. Osobno mislim da je ljubav rijetka povlastica. Mislim da čovjek u najboljem
slučaju, barem u mojem slučaju, može voljeti desetero ljudi. Ako je vrlo širokogrudan, može
voljeti dvadesetero ljudi. Čovjek koji ima sreće, mnogo sreće, može biti voljen od desetero
ljudi. Ako mi netko kaže da voli Latinsku Ameriku ili Treći svijet, ili da voli čovječanstvo, to
je prerazvodnjeno da bi imalo neku važnost. Kao što je nekoć popularna pjesma tugovala: "...
nema dovoljno ljubavi da bi se nastavilo". Ne mislim da je ljubav vrlina kojom se rješavaju
međunarodni odnosi. Potrebne su nam druge vrline. Potreban nam je smisao za pravdu, ali
isto tako zdrav razum, trebamo maštu, duboku sposobnost da zamislimo onog drugog,
ponekad da se uvučemo u njegovu kožu. Potrebna nam je razumska sposobnost da se
nagodimo i ponekad žrtvujemo i učinimo ustupke, no ne trebamo počiniti samoubojstvo u ime
mira. "Ubit ću se da bi ti bio sretan." Ili: "Želim da se ubiješ, da bih mogao biti sretan." Ta
dva stava nisu raznorodna, mnogo su bliža no što vi to mislite.
Prema mome shvaćanju, suprotno od rata nije ljubav i suprotno od rata nije suosjećanje, i
suprotno od rata nije širokogrudnost ili bratstvo, ili opraštanje. Ne, suprotno od rata jest mir.
Narodi trebaju živjeti u miru. Ako za svoga života ugledam državu Izrael i državu Palestinu
kako žive rame uz rame kao dostojanstveni susjedi, bez prisile, iskorištavanja, krvoprolića,
bez straha, bez nasilja, bit ću spokojan čak i ako ne prevlada ljubav. I kao što nas je podsjetio
pjesnik Robert Frost: "Dobre ograde čine dobre susjede."
Jedna od stvari koja čini ovaj sukob toliko teškim jest činjenica da je izraelsko-palestinski, ili

19
izraelsko-arapski sukob, u osnovi sukob dviju žrtava. Dviju žrtava istog tlačitelja. Europa,
koja je kolonizirala arapski svijet, iskorištavala ga, ponizila ga, pregažila njegovu kulturu,
kontrolirala ga i koristila kao igralište imperijalizma, ista je Europa koja je obespravila Židove,
progonila ih, mučila ih, i naposljetku ih masovno istrijebila u nečuvenom zločinu genocida.
Pomislili biste da dvije žrtve odmah između sebe razviju osjećaj solidarnosti - kao na primjer
u poeziji Bertolda Brechta. No u stvarnom životu, neki od najstrašnijih sukoba upravo su
sukobi dviju žrtava istog tlačitelja. Dvoje djece istog okrutnog roditelja ne vole nužno jedno
drugo. Vrlo često jedno u drugome vidi presliku svoga okrutnog roditelja.
I upravo to je slučaj ne samo između Izraelca i Palestinca, nego i između Židova i
Arapina. Svaki od njih dvojice, kad pogleda onog drugog, vidi sliku svojih bivših mučitelja. U
velikom dijelu suvremene arapske književnosti, premda ne u cjelokupnoj (i ovdje moram
imati zadršku; mogu čitati arapsku književnost samo u prijevodu, jer na žalost ne čitam
arapski), Židov, posebice izraelski Židov, često je predstavljen kao produžetak bijele,
profinjene, tiranske, kolonijalne, okrutne Europe bez srca iz prošlih vremena. To su
kolonizatori koji su ponovo došli na Bliski istok, ovaj put pod krinkom cionista, no došli su
ugnjetavati, kolonizirati i iskorištavati. To su ti isti ljudi - mi ih poznajemo. Arapi vrlo često,
čak i osjetljivi arapski pisci, ne mogu uvidjeti ono što mi, izraelski Židovi, zapravo jesmo -
gomila poluhisteričnih izbjeglica i preživjelih, koje proganjaju užasne noćne more,
traumatiziranih ne samo Europom već i načinom na koji su se prema nama odnosile arapske i
islamske zemlje. Izrael je zaista jedan golemi židovski izbjeglički logor. Polovina nas zapravo
smo židovski izbjeglice iz arapskih zemalja, no Arapi to ne vide na taj način; vide nas kao
produžetak kolonijalizma. Na isti način mi, izraelski Židovi, ne vidimo Arape, pogotovo
Palestince, onakvima kakvi oni uistinu jesu: žrtve stoljeća ugnjetavanja, iskorištavanja,
kolonijalizma i ponižavanja. Ne, mi ih vidimo kao stvaratelje pogroma i naciste koji su se
samo umotali u kofije* i pustili brkove i stekli preplanulu put, no u istoj se priči nalaze
rezanja židovskih grla iz puke zabave. Ukratko, oni su naši ugnjetavači iz prošlosti, još
jedanput. U tom smislu postoji duboko neznanje na objema stranama: ne političko neznanje o
svrsi i ciljevima, već o pozadinama, o dubokim traumama obiju žrtava.
Mnogo sam godina oštro kritizirao Palestinski nacionalni pokret (PLO). Neki razlozi za to
su povijesni, a neki ne. No najviše sam kritizirao Palestinski nacionalni pokret zbog
nedostatka razumijevanja koliko je nepatvorena spona Židova sa zemljom izraelskom. Zbog
nedostatka razumijevanja da moderni Izrael nije rezultat kolonijalističkog poduzetništva, ili
barem zbog toga što to nisu objasnili svojem narodu. Odmah ću vam reći da sam jednako
kritičan prema generacijama izraelskih cionista, koji ne mogu zamisliti da postoji palestinski
narod, pravi narod, sa stvarnim i legitimnim pravima. Tako da su oba vođstva, prošla, a također i
sadašnja kriva ili zato što ne razumiju tragediju, ili zato što je ne objašnjavaju svome narodu.
Ne vjerujem u iznenadni izljev obostrane ljubavi između Izraela i Palestine. Ne očekujem
da će se jednom, kad pronađu neku čudnovatu formulu, dva suparnika odjednom zagrliti u
suzama kao dugo izgubljena i napokon pomirena braća iz Dostojevskoga - "O, brate moj,
hoćeš li mi ikada oprostiti, kako sam mogao biti tako grozan, samo uzmi zemlju, tko mari za
zemlju, samo mi podari svoju ljubav." Na žalost, ja ne očekujem ništa slično tome. Ne očekujem
također ni medeni mjesec. Ako bilo što očekujem, onda je to pošten i pravedan razvod Izraela
i Palestine. A razvodi nikada nisu sretni, čak i kad su manje-više pravedni. I dalje pogađaju, i
bolni su. Osobito ovaj posebni razvod koji će biti jedan vrlo čudan razvod, jer obje strane koje
se rastavljaju nastavit će živjeti pod istim krovom. Nitko se neće iseliti. A u stanu, budući da
je vrlo malen, bit će prijeko potrebno odlučiti tko dobiva jednu spavaću sobu a tko drugu, i što
s dnevnim boravkom; i budući da je stan tako malen, mora se napraviti poseban raspored u
vezi kupaonice i kuhinje. Vrlo neudobno. No bolje od ove vrste stalnog pakla koji svatko
trenutno prolazi u toj voljenoj zemlji. Zemlji u kojoj palestinske muškarce, žene i djecu
svakodnevno ugnjetava, proganja, ponižava, obespravljuje okrutna militantna izraelska vlada.
Zemlji u kojoj je izraelski narod svakodnevno ugrožen nemilosrdnim slijepim
terorističkim napadima na građanstvo, muškarce, žene, djecu, školarce, tinejdžere, posjetitelje

* tradicionalno palestinsko pokrivalo za glavu muškarca

20
trgovačkog centra. Sve je bolje od toga! Posebice pravedan razvod. I onda možda, kad
izvršimo taj bolni pravedni razvod tako da stvorimo dvije države, ugrubo podijeljene u skladu
s demografskom stvarnošću - i ja ne pokušavam sada ovdje nacrtati zemljopisnu kartu, ali
mogu vam reći u naznakama, da u osnovi granice trebaju biti slične onima prije 1967., sa
zajednički prihvaćenim promjenama i posebnim rasporedom u vezi spornih svetih područja u
Jeruzalemu - jednom kad se provede taj razvod i napravi podjela, vjerujem da će ubrzo i
Izraelci i Palestinci navratiti preko crte razgraničenja da bi zajednički sjeli uz šalicu kave.
To će onda biti vrijeme za zajedničku šalicu kave. Štoviše, predviđam da ćemo ubrzo
nakon primjene rješenja podjelom, biti u poziciji da kuhamo zajedničke objede u svojoj
malenoj kuhinji, a pod time mislim na zajedničku ekonomiju. Možda zajedničko
bliskoistočno tržište. Možda zajednička bliskoistočna valuta. Jednu stvar mogu zasigurno
potvrditi Europljanima: naš bliskoistočni sukob zacijelo je bolan i krvav i okrutan i blesav, no
neće nam trebati tisuće godina da stvorimo ekvivalent bliskoistočnog eura; bit ćemo brži no
što ste to bili vi, i prolit ćemo manje krvi nego vi. Tako da, prije no što nas počnete
podcjenjivati, nas židovske idiote, arapske idiote, okrutne stvorove, fanatične ljude,
ekstremiste, nasilnike, dvaput promislite hoćete li nam uopće poćeti mahati prstom pred
nosom. Naša krvava povijest bit će kraća od vaše krvave povijesti. Znam da je vrlo opasno
izricati proročanstva kada dolazite iz kraja svijeta u kojem ja živim. Ovdje postoji žestoka
konkurencija u tom poslu. No ja neću imati dlake na jeziku i reći ću da mi nećemo potratiti
stotine godina na klanje u europskoj tradiciji potvrđenoj kroz povijest. Mi ćemo biti brži.
Koliko brži? Želio bih da vam mogu odgovoriti. Nikada ne podcjenjujem kratkovidnost i
glupost političkog vođstva obiju strana. No to će se dogoditi.
Da nastavim; presudni prvi korak trebao bi biti, mora biti, rješenje dviju država. Izrael se
mora vratiti na ono što je bio početni izraelski prijedlog 1948., a možda i prije 1948., od samog
početka: priznanje za priznanje, državnost za državnost, neovisnost za neovisnost, sigurnost
za sigurnost. Dobrosusjedski odnosi za dobrosusjedske odnose, poštovanje za poštovanje.
Palestinsko se vođstvo u svom dijelu posla mora obratiti svojim vlastitim ljudima i napokon
reći, jasno i glasno, nešto što nikada nije uspjelo izgovoriti, a to je da Izrael nije povijesna
nezgoda, da Izrael nije smetnja, da je Izrael zapravo domovina izraelskih Židova, bez obzira
na to koliko je to bolno za Palestince. Isto tako mi izraelski Židovi moramo jasno i glasno reći
da je Palestina domovina palestinskog naroda, koliko god nam se to činilo nezgodnim.
Najgora faza izraelsko-arapskog sukoba, izraelskopalestinskog sukoba nije sada, već u
onim mnogim godinama, mnogim desetljećima, kad obje strane nisu mogle čak ni izgovoriti
ime one druge strane. Kad su Palestinci i ostali Arapi zaista imali problema naglas izgovoriti
prljavu riječ Izrael. Običavali su je nazivati "cionističkim stvorom", "umjetnim
monstrumom", "smetnjom", "zarazom", "Al Daula al - Maz'ouma" - "umjetnom državom", ili
"umjetnim stvorom". Kroz jedno dugo razdoblje mnogi su Arapi, a ponajviše Palestinci,
podržavali mišljenje da je Izrael neka vrsta pokretnog izloška. Ako budu dovoljno glasno
protestirali, svijet će uzeti Izrael i presaditi ga negdje drugdje, možda u Australiju ili na neko
drugo udaljeno mjesto. Doživljavali su Izrael kao noćnu moru, košmar; ako bi protrljali oči
dovoljno snažno, Izrael bi nestao. Odnosili su se prema Izraelu kao prema prolaznoj zarazi,
koja, ako se dovoljno češeš, nekako nestane. I zaista su i pokušali par puta, ili, točnije, više
puta, poništiti Izrael vojnim snagama. Nisu uspjeli, i to ih je učinilo vrlo nezadovoljnima. No
tih istih godina ni Izraelci nisu bili ništa bolji. Što se Izraelaca tiče, oni čak nisu uspijevali
izgovoriti jasne riječi "palestinski narod". Običavali smo tražiti utočište u eufemizmima, kao
što su "domoroci" ili "arapski stanovnici zemlje". Bili smo više panarapski orijentirani nego
Naserov režim u Egiptu, jer ako si panarapski orijentiran, tada palestinski problem ne postoji.
Arapski je svijet golem. Mnogo smo godina mi Izraelci bili slijepi na činjenicu da palestinski
narod ne može pronaći dom čak ni u arapskim zemljama. Nismo to htjeli ni vidjeti ni čuti.
Ta su vremena prošla. Sada od dvaju naroda svaki treba shvatiti da je onaj drugi stvaran; i
većina ljudi na objema stranama sada zna da onaj drugi neće otići. Jesu li sretni zbog toga?
Uopće nisu. Je li to radostan trenutak? Uopće ne. To je bolan trenutak. To je više kao, za obje
strane, probuditi se u bolnici iz narkotičkog snatrenja i otkriti da su ti odrezali dio tijela. I to
je, samo da znate, loša bolnica, i obje obitelji izvan operacijske dvorane psuju jedna drugu i

21
proklinju liječnike. To je sadašnja slika Bliskog istoka. No barem svi naposljetku znaju da je
operacija neizbježna, svi sada znaju da će se zemlja morati nekako razdijeliti na dvije
nacionalne države. Jedna zemlja koja će biti većinom, ali ne u potpunosti židovska, jer Židovi
imaju pravo biti većina u jednoj maloj zemlji, koja će, nakon izraelskog povlačenja,
najvjerojatnije biti veličine jedne trećine britanske zemlje. No to će biti mjesto koje će priznati
izraelski Židovi, cijeli svijet, čak i naši susjedi, kao našu nacionalnu domovinu. Ali cijena za
to mora biti to što će palestinski narod imati ista ta prava. Imat će domovinu, koja će biti još
manja od Izraela, no to će biti dom, njihov dom.
Još žurnije je pitanje granica, žurnije od pitanja spornih svetih mjesta, žurnije od bilo
kojeg drugog pitanja jest pitanje što učiniti u vezi tragedije palestinskih izbjeglica iz 1948.
godine. Ti ljudi koji su izgubili svoje domove, u nekim slučajevima svoju zemlju, izgubili su
sve u izraelskom Ratu za neovisnost 1948. Postoji oštro nesuglasje na koga prebaciti krivnju,
ili većinu krivnje za tu tragediju. Vidjet ćete da neki moderni izraelski povjesničari krive
Izrael. Pretpostavljam da će eventualno za nekoliko godina, i nadam se da ću doživjeti taj dan,
biti nekih modernih arapskih povjesničara koji će okriviti arapske vlade tog vremena. No bez
obzira na to tko će na kraju preuzeti određenu količinu krivnje, pitanje je žurno i neodgodivo.
Svaki palestinski izbjeglica koji je bez doma, posla i zemlje trebao bi biti namiren domom,
radnim mjestom i putovnicom. Izrael ne može prihvatiti te ljude, barem ne u velikom broju.
Ako to učini, neće više biti Izraela. A ipak, Izrael treba biti dio rješenja. Izrael također treba
priznati dio odgovornosti za tragediju. Koji postotak odgovornosti, to je vrlo akademsko
pitanje i vjerojatno vrlo subjektivno pitanje. No dio odgovornosti je na Izraelu. Drugi je dio
na palestinskom vođstvu iz 1947. i na arapskim vladama iz 1948. Izrael mora pomoći da se
izbjeglice ponovo nastane u buduću Palestinu, a to znači na Zapadnu obalu i u Gazu, ili bilo
gdje drugdje. Naravno, Izrael ima potpuno pravo otvoriti pitanje milijuna židovskih izbjeglica
iz arapskih zemalja, koji su isto tako izgubili svoje domove i imovinu nakon rata 1948.
godine. Ti se Židovi nisu htjeli vratiti u arapske zemlje. No oni su, isto tako, tamo ostavili sve
- u Iraku, u Siriji, u Jemenu, u Egiptu, u Sjevernoj Africi, u Iranu, u Libanonu, jer su bili doslovno
izgurani iz tih zemalja, ponekad čak i prisiljeni otići. Tako da bi se za sve to trebalo pobrinuti.
Da sam ja izraelski premijer, ne bih potpisao nikakav mirovni sporazum koji ne rješava
pitanja palestinskih izbjeglica na način da ih ponovo naseljava u palestinsku državu. Zato što
je svaki sporazum koji se ne bavi pitanjem izbjeglica tempirana bomba. Ne samo iz ćudorednih
pobuda, ili čak sebičnih pobuda izraelske sigurnosti; to je ljudsko i nacionalno pitanje koje se
mora riješiti unutar okvira tekućeg mirovnog procesa. Na sreću, nije riječ o cijeloj Africi ili
Indiji. Riječ je o nekoliko stotina tisuća domova i radnih mjesta. Nije svaki palestinski
izbjeglica danas beskućnik bez zemlje. No oni koji jesu bez doma i zemlje, trule u neljudskim
uvjetima u izbjegličkim kampovima - njihov je problem i moj problem. Ne nađe li se rješenje
za te ljude, Izrael neće postići ni mir ni spokoj čak i ako ostvari dogovor sa svojim susjedom.
Želim predložiti prvi zajednički projekt koji zajedno moraju pokrenuti izraelski Židovi i
palestinski Arapi, odmah nakon što se između njih provede razvod i uspostave dvije države.
Prvi zajednički projekt, za koji ne bismo trebali uzeti nikakvu vanjsku pomoć i u koji bi obje
strane trebale uložiti jednaku količinu novca, dolar za dolar; trebao bi to biti zajednički
spomenik našim prošlim glupostima, idiotizmu iz prošlosti. Jer svi znaju da, kad se mirovni
ugovor jednog dana konačno provede, palestinski će narod dobiti mnogo manje no što je
mogao dobiti prije pedeset pet godina, pet ratova, sto pedeset tisuća mrtvih, njihovih mrtvih i
naših mrtvih. Da je barem palestinsko vođstvo 1947./'48. bilo manje fanatično i jednoumno i
manje nespremno na dogovor, da je barem prihvatilo rješenje Ujedinjenih naroda o diobi iz
studenoga 1947. No izraelsko će vodstvo također morati pridonijeti tom spomeniku gluposti,
jer smo mi Izraelci mogli dobiti mnogo bolje rješenje, mnogo uvjerljivije rješenje, samo da
smo bili manje oholi, manje opijeni moći, manje sebični i manje nemaštoviti nakon svoje
vojne pobjede 1967. godine.
I tako, obje će se nacije uvelike preispitivati u duši u vezi svojih prošlih obostranih
gluposti. Ipak, dobra je vijest da je spoznajna kočnica nestala. Da sada provedete referendum,
ili ispitivanje javnog mišljenja između Mediterana i rijeke Jordan, pitajući baš svakog
pojedinca bez obzira na vjeru, status, politiku, putovnicu ili nedostatak putovnice - svakog

22
pojedinca - ne o onome što smatra pravednim rješenjem, ne o onome što bi želio vidjeti, nego
što misli da će se uistinu na kraju svega dogoditi, pretpostavljam da bi oko osamdeset posto
reklo: "podjela i uspostava dviju država". Neki bi ljudi odmah dodali: "I to će biti kraj svega, i
to će biti grozna nepravda!" Ljudi bi to rekli na objema stranama. No barem većina ljudi sada
to zna. Dobra je vijest ta, mislim, da je i narod židovskih Izraelaca i narod palestinskih Arapa
ispred svojih vođa, prvi put u mnogo stotina godina. Dok se naposljetku jedan vidoviti vođa
ne bude izdigao na objema stranama i rekao: "To je to! To je to! Biblijski snovi - samo ih vi
svi nastavite sanjati, snove prije 1947., poslije 1967., ovakve ili onakve izmišljotine, samo
nastavite sanjati, nema nikakve cenzure na snove. No stvarnost je ugrubo na granicama iz
1967." Dodaš li ili oduzmeš koji centimetar ovdje ili ondje, uzajamnim sporazumom. I neku
nezapečaćenu formulu za sporna sveta mjesta, jer tamo se može primijeniti samo
nezapečaćena nagodba. U tom trenu, kad vode obiju strana budu spremni to izreći, vidjet će
da su oba naroda, s tugom, spremna na to. Ne s radošću, ali spremna. Spremnija no ikad.
Spremna kroz teškoće, spremna kroz bol i krvoproliće, ali spremna.
Želim naglasiti još jednu, posljednju stvar. Što nam je činiti? Što mogu učiniti stvaratelji
javnoga mnijenja? Što mogu učiniti Europljani? Što može učiniti svijet izvana, osim kimati
glavama i govoriti: "Koja strahota!"? Pa eto, postoje dvije stvari, možda i tri. Prva je ta da
činitelji javnoga mnijenja u Europi imaju bijednu naviku da mašu kažiprstom, poput drevnih
viktorijanskih gospođa, prema ovoj ili onoj strani: "Zar vas nije sram?" Suviše često nalazim
u novinama raznih europskih zemalja ili grozne stvari o Izraelu, ili užasne stvari o Arapima i
Islamu. Jednoumne stvari, stvari skučenih umova, stvari koje veličaju vlastitu krepost. Više
nisam Europljanin ni u kojem smislu, osim kroz patnju svojih roditelja i predaka, koji su u
mojim genima ostavili osjećaj neuzvraćene ljubavi prema Europi. No da jesam Europljanin,
pazio bih da ne mašem prstom ni pred čijim nosom. Umjesto mahanja prstom, nazivanja
Izraelaca ovim imenom ili Palestinaca onim imenom, učinio bih sve što bih mogao da
pomognem objema stranama, jer su obje na rubu donošenja najbolnije odluke u svojim
povijestima. Izraelci, otpuštajući okupirana područja, preseljavajući veći dio naseljenika, neće
samo morati odustati od slike o samima sebi i suočiti se s ozbiljnim unutarnjim sukobom i
raskolom. Oni će također ozbiljno riskirati sigurnost, a nju neće ugrožavati Palestina, već
buduće ekstremističke arapske snage koje bi se jednoga dana mogle poslužiti palestinskim
teritorijem da započnu napad na Izrael, koji će nakon povlačenja biti širok svega dvanaest
kilometara. To znači da će granica buduće palestinske države počinjati otprilike sedam
kilometara od naše jedine međunarodne zračne luke. Za polovinu izraelske populacije,
Palestina će se nalaziti unutar dvadeset kilometara. Jeruzalem će biti na granici. To nije laka
odluka za Izraelce, a opet, moraju je donijeti. Palestinci će, s druge strane, morati žrtvovati
dijelove koji su bili njihovi prije 1948., a to će boljeti. Zbogom, Haifa, zbogom, Jaffa,
zbogom, Beer Sheva, i mnogo ostalih gradića i sela koji su bili arapski i više nisu ili više
nikada neće biti dijelom Palestine. To će neopisivo boljeti. I zato, ako imate za ponuditi zericu
pomoći ili suosjećanja, sada je vrijeme da ih pružite i jednom i drugom bolesniku. Ne morate
više birati između toga da budete proizraelski ili propalestinski usmjereni. Morate biti za mir.

Post scriptum
Ženevskom sporazumu
Prosvjedi onih koji se protive Ženevskom sporazumu, u potpunosti su bez osnove. Autori
tog sporazuma vrlo dobro znaju da su Sharon i njegov kabinet istinski legitimna vlada Izraela.
Oni znaju da njihova inicijativa, plod dugogodišnjih pregovora u najvećoj tajnosti, nije ništa
drugo doli vježba. A njezin je jedini cilj ponuditi izraelskom i palestinskom javnome mnijenju
prozor kroz koji mogu vidjeti drugačiji krajolik: nema više bomba u automobilima, nema više

23
samoubojica s bombama, nema više okupacija, nema više ugnjetavanja ili oduzimanja
posjeda, kraj je beskrajnom ratu i mržnji. Umjesto svega toga, mi predlažemo iscrpno,
oprezno rješenje koje ne zaobilazi ni jedno osnovno pitanje. Njegovo je središnje načelo
sljedeće: mi prekinemo okupaciju, a Palestinci prekinu svoj rat prema Izraelu. Mi odustanemo
od svojeg sna o Velikom Izraelu, a oni odustanu od svojeg sna o Velikoj Palestini. Mi se
odreknemo uprave u određenim dijelovima zemlje izraelske koji su toliko mili našim srcima,
a Palestinci učine to isto. Problem izbjeglica iz 1948., koji je u samom srcu neugodna stanja
naše nacionalne sigurnosti, riješit će se jednom i zauvijek, strogo izvan granica izraelske
države, i uz međunarodnu pomoć.
Ako se taj sporazum aktivira, ni jedan palestinski izbjeglički logor natovaren teretom
očaja, nemara, mržnje i fanatizma neće preostati na Bliskom istoku. U dokumentu koji je u
našim rukama, Palestinci prihvaćaju, ugovorno, konačno i bespovratno da neće ni sada ni u
budućnosti zahtijevati prava od Izraela.
Na kraju konferencije, nakon potpisivanja Ženevskog sporazuma, predstavnik Tanzima*
izjavio je da će se sada možda moći na obzoru nazrijeti kraj rata između Židova i Palestinaca
koji traje više od stotinu godina. Dodao je da će to zamijeniti gorki sukob medu onima na
objema stranama koji brane dogovor i mir, i medu onima na objema stranama koji su zaglibili
u fanatizam. Taj je sukob već počeo bjesnjeti. Sharon ga je bio izbacio iz sebe čak i prije no
što je Ženevski sporazum objavljen. A vode Hamasa** i Islamskog džihada odmah su
nagrnuli odgovoriti mu, služeći se identičnim govorom mržnje.
Pa što to onda nedostaje Ženevskom sporazumu? Ženevski sporazum je krezub. Ženevski
sporazum nije ništa više doli pedeset stranica papira. A opet, ako ih obje strane prihvate, sutra
ili prekosutra, otkrit će da su temelji za mir već položeni. I to do posljednje pojedinosti.
Ako Sharon ili Arafat žele upotrijebiti taj dokument kao osnovicu za dogovor, njegovi
autori neće tražiti autorska prava. A ako Sharon smisli bolji plan, drugačiji, detaljniji, više
nacionalistički, koji će prihvatiti druga strana, što ćemo onda mi? Pustit ćemo ga da to učini.
Čak ćemo mu čestitati. I premda je Sharon, kao što je općepoznato, prilično masivna ljudska
figura, nosit ćemo ga na rukama, moji prijatelji i ja.

Napomena nakladnika
Tri eseja sakupljena u ovoj knjizi prerađeni su govori koje je Amos Oz održao u
Njemačkoj 17., 21, i 23. siječnja 2002. godine. Njima je Amos Oz pridodao i Post scriptum
napisan 2003. godine povodom Ženevskog sporazuma, a prvi je put objavljen u Guardianu
17. 10. 2003. u ponešto drugačijoj verziji.
Hrvatskom izdanju ove knjige kratak je predgovor napisao istaknuti beogradski pisac
Filip David kojemu na tome posebno zahvaljujemo.

Bilješka o piscu
Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4. svibnja 1939. godine u Jeruzalemu. Odrastao je
u Jeruzalemu u ulici Amos, četvrti Kerem Avraham. Radnja najvećeg broja njegovih romana
smještena je upravo u toj četvrti. Njegovi roditelji, Yehuda Arieh Klausner i Fania Musman,
bili su cionistički imigranti iz istočne Europe. Njegov otac studirao je povijest i književnost u
Vilniusu u Litvi, a u Jeruzalemu je bio knjižničar i pisac. Otac Ozove majke posjedovao je
mlin u mjestu Rovno u zapadnoj Ukrajini, a 1934. godine s obitelji se preselio u Haifu.
Amos Oz i njegova obitelj bili su distancirani od religije. Usprkos toj činjenici Oz je

* naoružana policija pod okriljem Pokreta za nacionalno oslobođenje Palestine (Fatah), kojom je
upravljao Yasser Arafat
** skr. od arapskog "Islamskog pokreta otpora", funda-mentalistička militantna skupina koja negira
svaki dijalog s Izraelom, uključujući i pregovore PLO-a

24
pohađao mjesnu vjersku školu. Alternativa ovoj školi bila je javna škola koju je njegova
obitelj cijenila još manje. Ugledni pjesnik Zelda bio je jedan od njegovih učitelja. Školovanje
je nastavio u hebrejskoj srednjoj školi Rehavia.
Ozova majka počinila je samoubojstvo kada je on imao dvanaest godina, izazivajući kod
njega osjećaj odbačenosti koji će on opisati u svojoj knjizi
A Tale of Love and Darkness (Priča o ljubavi i tami). Sa četrnaest godina pristupa
Cionističkoj stranci i odlazi u kibuc Hulda. Ondje ga usvaja obitelj Huldai čiji je sin Ron sada
gradonačelnik Tel Aviva. Tamo i mijenja svoje prezime u Oz, što na hebrejskom znači snaga.
U kibucu živi i radi sve do 1986. godine kada se sa ženom Nily seli u Arad zbog astme
njihova sina Daniela. S uzlaznom putanjom njegove spisateljske karijere Ozove obveze u
kibucu su se smanjivale, budući da je zarada od pisanja išla i u kibuc.
Kao većina izraelskih Židova, Oz je odslužio vojsku. U kasnim pedesetima služio je u
Nahalu i bio sudionik pograničnog sukoba sa Sirijom; tijekom Šestodnevnog rata (1967.) s
tenkovskom jedinicom bio je na Sinaju; tijekom Jomkipurskog rata (1973.) služio je na
Golanskoj visoravni.
Nakon Nahala Oz studira filozofiju i hebrejsku književnost na Hebrejskom sveučilištu.
Izuzev nekoliko kratkih članaka za novine koje su izlazile u kibucu i novinama Davar, Oz do
svoje 22. godine nije ništa objavio. Njegova prva zbirka priča Where the jackal Howls izlazi
1965., a njegov prvi roman Elsewhere, Perhaps 1966. godine. Od tada izdaje u prosjeku jednu
knjigu godišnje za izdavača Am Oved.
Ozovi stavovi su izrazito pacifistički u sferi politike i socijalno-demokratični u sferi
socijalne ekonomije. Oz je jedan od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješavanje izraelsko-
palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u svom članku Land of
our Forefathers u novinama Davar. Godine 1978. jedan je od utemeljitelja pokreta Peace
Now. Za razliku od drugih u izraelskom mirovnom pokretu nije bio protivnik gradnje zida na
izraelskoj Zapadnoj obali.
Bio je među prvima koji je odao priznanje dogovoru u Oslu i pregovorima s PLO-om. U
svojim govorima i esejima često napada ljevičare koji nisu cionisti, a uvijek ističe svoj
cionistički identitet. Mnogi pripadnici desnice Oza smatraju najelokventnijim
glasnogovornikom cionističke ljevice.
Ime Amosa Oza dugo se povezivalo s izraelskom laburističkom strankom. Bio je prisan s
vođom stranke Shimonom Peresom. Kada se Peres povlačio spominje se da je upravo on bio
taj koji je imenovao Oza kao jednog od trojice mogućih nasljednika, zajedno s Ehudom
Barakom (kasnije premijerom) i Shlomom Ben-Amijem (kasnije ministrom vanjskim poslova
u Barakovoj vladi).
U devedesetima Oz više nije pristaša laburista već se priklanja stranci Meretz. Shulamit
Aloni, vođa stranke, postaje mu dobar i blizak prijatelj. Posljednjih godina Oz je stranku
laburista nazivao strankom koja "u mojim očima gotovo da više i ne postoji."
Amos Oz napisao je 18 knjiga na hebrejskom i oko 450 članaka i eseja. Njegova djela su
prevedena na tridesetak svjetskih jezika. Redovito objavljuje eseje o politici, književnosti i
miru. Objavljivao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books.
Do sada je objavio sljedeće knjige, zbirku priča Where the Jackals Howl (1965.), romane
Elsewhere, Perhaps (1966.), My Michael - Moj Michael (1968.), Unto Death (1971.), Touch
the Water, Touch the Wind (1973.), The Hill of Evil Counsel (1976.), Soumchi (1978.), A
Perfect Peace (1982.), Black Box - Crna kutija (1987.), To Know a Woman (1989.), Fima
(1991.), Don't Call It Night (1994.), A Panther in the Basement – Pantera u podrumu (1995.),
The Same Sea (1999.) i A Tale of Love and Darkness – Priča o ljubavi i tmini (2003.).
Objavio je i niz esejističkih knjiga medu kojima se ističu In the Land of Israel (politički eseji),
Israel, Palestine and Peace i Under This Blazing Light.
Amos Oz dobitnik je prestižne Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade
njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), a godine 2005. dobio je prestižnu Goetheovu
nagradu grada Frankfurta.
Na Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu utemeljen je kolegij koji se bavi Ozom i njegovim
djelom.

25