Sadržaj knjige:

• Auto prihrana pčela (pčelar:Mirko Veić)

• Dresura pčela
• Dvomatično pčelarstvo
• Grabež u košnici / pčelinjaku
• Formiranje nukleusa
• Izrada propolis alkoholne tinkture
• Mikro nastavak (pčelar:Damir Ban)
• Određivanje vlage u medu
• Paketni rojevi
• Pčelarske dimilice
• Prehrana pčela
• Sakupljanje cvjetne peludi
• Seljenje košnica unutar pčelinjaka
• Dijagnostika Europske gnjiloće legla
• Uginuće pčela zimi
• Umnožavanje pčelinjih zajednica
• Univerzalna pčelarska vaga (pčelar:Rade Stevanović)
• Upotreba feromona
• Uzimljavanje slabih zajednica
• Vanjska hranilica
• Vađenje pčelinjeg otrova
• Voda u pčelinjaku
• Zaštita pčela zimi

Udruga Pčelara Pčelarstvo Online

Auto prihrana pčela

Loše vrijeme i zakašnjelo proljeće često nas tjera na dodatna razmišljanja kako razviti
pčelinja društva bez značajnog povečanja troškova u proizvodnji. Evo jedan od načina kako
to radi poznati iskusan pčelar Mirko Veić iz Mihaljevaca kod Požege koji nam je sastavio
jednostavan i praktičan tekst:

Za topla vremena kod pregleda pčela treba povaditi krajnje okvire te ovire bogate medom na
kojimanema legla. Vrcamo ih lagano jer je med djelomično kristaliziran (pola meda je ostalo
u okvirima) te prid večer takve okvire vračamo u košnice odakle smo ih i uzeli kako ne bi
izazvali nered na pčelinjaku.

Pčele će snažno reagirati te svoju reakciju podići na viši nivo. Izvrcani med nakon 3-4 dana u
omjeru sa vodom 2:1 obogačen stmulansima (forsapin,B vitamin itd.) po 2dl stmulativno
prihranjivati. Ako meda ima puno ne treba od jednom izvrcati sve, jer se postiže bolji efekat
ponovimo li postupak.

Autor ovoga teksta bavi se ranim razvojem i prodajom pčela više od 30 godina cilj mu je
pomoći novim - imladim pčelarima jer teško dolaze do važnih saznanja, a to zaključuje po
učestalim upitima za savjetima: kako raditi ovo, kako ono ... kada što raditi i slično.
Dresura pčela

Odavno je poznato da ukoliko se

pčelama ponudi hrana obogaćena
mirisom i okusom cvjetova pojedine
biljne vrste, one će je prenositi iz
hranilice u pripremljeno razrađeno
saće. Nakon toga prve pčele koje će
pronaći u prirodi tu određenu biljnu
vrstu nakon odlaganja nektara u
satne osnove izvodit će "ples pčela"
kojim će drugim pčelama priopćiti
smjer i udaljenost od područja gdje
se nalazi ta biljna vrsta izvor
nektarne paše.

Na taj se način odavno u svijetu

uspješno oprašuju pojedine određene biljne vrste i poljoprivredne površine koje su u tom
trenutku iz određenih razloga pčelama manje interesantne bilo zbog prisustva neke druge
kulture ili nekog dugog razloga poznatog samo pčelama. Na primjer ukoliko želimo da pčele
posjećuju većinom cvjetove bijele djeteline kako i dobili što čišći monoflorni med bijele
djeteline pčele prihranjujemo unaprijed pripremljenim sirupom bijele djeteline. Prihranom
im dajemo lažan dojam kako se radi o obilnoj paši te biljne vrste, a poznato je kako pčele
zbog racionalizacije svojih izleta više posjećuju biljke koje više mede u datom trenutku.

Sirup za tu vrstu prihrane u cilju dresure priprema se od jednakih djelova vode i šećera, u
njega nakon hlađenja potapamo cvijetne latice (bez cvijetnih čašica) željene biljne vrste u
količini od 1/4 od ukupne količine sirupa. Nakon toga zatvorenog u posudi držimo ga od 2 -
10 sati, više je dakako bolje, kako bi sirup upio što više miris te biljne vrste.

Takvu pripremljenu otopinu dajemo pčelama predvečer i rano ujutro prije nego počinju
izlijetati uzastopno 4-5 dana.

Tako se dresiranjem pčela postiže se da pčele posjećuju željenu biljnu kulturu u većem
obimu, pritom kako bi se učinak dodatno povečao mogu se pčele u određenim slučajevima
prilikom dresure / prihrane zatvarati na nekoliko dana. Pojačani učinci se prema nekim
podacima postižu i dodavanjem ekstrakta neke biljke u sirup.
Dvomatično pčelarstvo

U svim oblicima pčelarstva uključujući i eko pčelarstvo pojedini pčelari ponekad pribjegavaju
dvomatičnom pčelarenju u svrhu bržeg jačanja zajednica što radi li se ispravno rezultira
većim prinosom meda po košnici.

Dvomatično pčelarstvo, prema samom nazivu otkriva nam da u košnici za razliku od

uobičajenog načina, žive i rade dvije matice. Same matice u takvom načinu pčelarenja
moraju biti međusobno odvojene bilo da ih kasnije vadimo ili ne. U protivnom jedna od
matica napustila bi košnicu sa dijelom pčela ili bi opstala jača i snažnija matica.
Koliko nam dvomatično pčelarstvo donosi prednosti i manje brige o jačini društva, toliko s
druge strane pčelar treba paziti na eventualni nedostatak paše ili spriječavanje rojenja što je
češća pojava kod takvog načina pčelarenja.

U RH pčelarenje sa dvije matice nije često što je razumljivo s obzirom na broj i jačinu
pčelinjih paša tijekom godine. Kod nas se dvomatično pčelarstvo uglavnom koristi kao
privremena mjera prije glavne paše kako bi se povečao broj pčela u radnoj košnici.
Neposredno prije medenja određenog bilja druga se matica skida i stavlja u "pomočnu"
košnicu.

Drugi je način pojačanja glavne radne zajednice ubacivanje okvira sa zatvorenim leglom iz
pomoćne košnice tako da se sam broj pčela "umjetno" ojača mladim pčelama pomćne
zajednice. To je daleko jednostavniji i primjereniji način za jačanje glavnih radnih košnica za
naše prilike. Krajem godine pomoćna se društva spajaju ili uzimljuju pripajanjem radnoj
košnici.
Grabež u košnici / pčelinjaku

Gotovo i ne postoji pčelar koji se nije sreo sa

pojavom grabeži unutar jedne ili više košnica
na pčelinjak. Opasnost od grabeži prisutna je
uvijek osobito ukoliko se pčelar na pčelinjaku
pojavljuje rjeđe odnosno ukoliko se sam
pčelinjak nalazi van mjesta stanovanja. O
grabeži uzrocima, sprječavanju pisano je
mnogo gotovo u svakoj ozbiljnijoj pčelarskoj
literaturi. Pa što onda još napisati? Možda da
kao prvo razlikujemo nekoliko načina grabeži
u pčelarskim krugovima nazvanih "Tiha grabež" koja se pojavljuje postepeno lagano
pojačavajući tempo i s druge strane - "Akutna grabež" koja se pojavljuje iznanada i gotovo ju
je nemoguće spriječiti.

I jedna i druga vrsta grabeži izazvane su prirodnim nagonom pčela na opstanak i

prikupljanjem hrane za bespašno - zimsko razdoblje. Kada u prirodi nastane privremen
nedostatak hrane pčele instinktivno istu traže protivno njihovom prirodnom ponašanju u
pljačkanju drugih zajednica. Kako svaka za jednica ima veći ili manji oblik samozaštite u tom
pljačkaškom pohodu često stradava dio pčela ili čak i cijela zajednica ovisno o intenzitetu i
trajanju.

Grabež prepoznajemo prema samoj aktivnosti pčela na letu košnice. U slučaju da primjetimo
borbu pčela o pčele i djelove voska, pojačanu aktivnost pčela ispred košnice (bez unosa) to je
dovoljan pokazatelj pojave grabeži. Takvo stanje moguće je na jednoj jedinoj košnici li na
cijelom pčelinjaku. Mlađi neiskusniji pčelari mogu zamijeniti ples mladih pčela sa pojavom
grabeži. Ukoliko nismo u stanju redovito kontrolirati svoj pčelinjak te pojave mogu rezultirati
gubitnom košnice ili čak cijeog pčelinjaka. Dodatan problem može stvoriti i susjedni pčelinjak
ukoliko nad istim nemamo kontrolu ili suradnju sa pčelarem - vlasnikom istog.

Preventivne mjere za spriječavanje grabeži:

• sužavanje leta
• zatvaranje svih nepotrebnih otvora na košnici
• kraći preventivni pregledi košnica i pčelinjaka
• što manje uznemiravanje pčela
• previlan razmak između dva pčelinjaka
• držanje samo jakih zajednica unutar pčelinjaka
• kod rada sa košnicom prilikom otvaranja korištenje prekrivača
• spriječavanje rasipanja meda ili sirupa kod rada sa košnicom
• formiranje više manjih pčelinjaka ili dijeljenje velikih u slučajevima slabije paše

Jedan od učinkovitih načina spriječavanja uočene pojave grabeži gdje pčelar može ovisno o
intezitetu napada povečati ili smanjiti, pa po potrebi i sasvim zatvoriti leto je opisano u
slikama ispod. Tuneli su rađeni od nadžbuknih PVC vodilica za strujne kabele može
naravno biti i od drugih materijala poput lima, papira i slično!
Formiranje nukleusa

Malo pčela = malo meda, puno pčela = puno meda. To vam vjerojatno zvuči normalno i
razumljivo. U suvremenom pčelinjaku i pčelarstvu prema tome da bi bio rentabilan potrebno
je imati puno pčela u puno košnica, jer jedna pčela ne samo da sama ne može opstati već
može prikupiti vrlo male količine meda preko sezone jasno uz uvijet da je sakupljačica a ne
trut ili matica.

Kako onda držati stalno približno isti broj radnih košnica u pčelinjaku da bi isti bio
profitabilan usprkos mogućim zimskim gubicima ili nekim drugim? Formiranje i održavanje
nukleusa, pomočnih pčelinjih zajednica je jedan od načina. Nekad se u pčelarstvu kao dio
tehnološkog procesa širenja pčelinjaka sve odvijalo preko "rojeva s grane" danas je to
nezamislivo.

Danas pčelar na pčelinjaku ormira novu zajednicu pčela onda kada to njemu odgovara i
koliko mu u datom trenutku odgovara s obzirom na kapacitete pčelinjaka. Za to se najčešće
koriste dva načina:

a) punjenjem nukleusa sastavljenog od tri okvira legla i dva meda + oplođena matica
b) punjenjem nukleusa paketnim rojem pčela + oplođena matica

Prema istraživanjima koja su proveli u cilju usporedbe efikasnosti novoformiranih nukleusa u

jednakim uvijetima sa maticama istog uzgajivača Z.Puškadija, A.Opačak, T.Florijančić,
D.Jelkić, P.Mijić, I.Bošković dobili su sljedeće podatke razvoja nukleusa:(skupina a je sa
leglom, skupina b je paketni roj)

Iz podataka koje su dobili vidljivo je da su se nukleusi skupine A razvijali brže u odnosu na

skupinu B i donosili više meda, tako da su do trenutka uzimljavanja prosječno zauzeli 17
okvira saća i postigli težinu košnice do prosječnih 35 kg.
Na Grafikonu također možemo uočiti kako su nukleusi skupine B bili u slabijoj kondiciji u
odnosu na nukleuse skupine A i do trenutka uzimljavanja zauzimali su prosječno 13 okvira i
težili prosječno 23 kg.

Kako smo po prirodi znatiželjni i tuđi podaci nisu za nas "zakon" ako ih ne usporedimo sa
vlastitima ukoliko je to moguće napravio sam mali usporedni test, formirao sam četri
nukleusa dva na jedan i dva na drugi način. Oni su u testiranju formirali osam nukleusa
(duplo).

Rezultat sam radi usporedbe stavio na isti gornji grafikon godina 2009.:
Crvena i zelena linija prikazuje napredak u isto vrijeme ali 2009.godine na pčelinjaku u
Varaždinskoj županiji. Podaci se ne poklapaju u potpunosti, međutim niti su matice bile istog
uzgajivača, lokacija je različita, godina i slično.

Cilj je utvrđen, nukleus u koji je dodano legla razvijao se brže što je i normalno s obzirom na
to da je paketnom roju matica prvo morala početi zalijegati dok smo u situaciji 1 leglo dodali
u startu.

Sve matice su bile prihvačene, svim nukleusima što se i vidi po grafikonima u oba slučaja
primječen je gubitak pčela nakon 10-15 dana. Kritično razdoblje za novoformirani nukleus,
formiran od paketnoga roja, nastaje nakon 10-tak dana, jer stare pčele polako počinju
umirati, a nove još ne počinju izlaziti te nema dovoljno pčela da hrane leglo i brinu o matici.
Izrada propolis alkoholne tinkture

Propolis tinktura radi se otapanjem prikupljenog propolisa u alkoholu (etilni prehrandbeni

alkohol) i taloženjem te filtriranjem dobivene otopine. Kao otapalo može se koristiti 96%
alkohol ili alkohol konncentracije do inimum 70%. Niža koncentracija dakle 70%-tna
omogućava korištenje oralno i lokalno.

Prije korištenja svakako treba znati da li je osoba alergična na propolis ili ne. Iako u malom
postotku postoje osobe koje su alergične na ovaj pčelinji proizvod. Također treba imati u
vidu i preduzeti mjere predstrožnosti s obzirom da se radi alkoholnoj otopini.

Ukoliko su preduzete sve mjere predstrožnosti možete krenuti u postupak izrade propolis
tinkture:

1. Prikupimo propolis iz sakupljača u košnici. Dakako može se prikupiti i na drugačiji

klasičan način struganjem ali tada ga treba dodatno očistiti od nečistoća poput
drvenih komadića i voska. Manji sitniji komadići su bolja solucija za otapanje ali nisu
nužan preduvijet, alkohol će otopiti i veće grumene.
2. Određuje se postotak otopine koja se dobija kod tinkture. Zakonom je u RH još uvijek
propisano da tinktura propolisa mora sadržavati 35% suhe tvari što ničim nije
pojašnjeno i obrazloženo. Tog se zakona u RH nitko ne pridržava i na policama
trgovina i apoteka tako možete naći propolis tinkture koncentracije od 10 - 35%.
Koncentraciju odredite prema tablici dolje.
3. Pripremite odgovarajuću količinu i postotak alkohola, umješajte u posudi sa
pripremljenom količinom propolisa, zatvorite i promješajte. Ostavite da odstoji uz
povremeno protresanje otopine kako bi se talog promješao oko 3 tjedna. Može
naravno i duže.
4. Dobivenu tekućinu pretočimo kroz filter za kavu kako bi odvojili od taloga.Filtrat koji
dobijemo treba biti bistra tekućina, bez čestica i(iako one ne smetaju) tamne smeđe
ili blago crvenkaste boje.
5. Tinkturu napunimo u tamne bočice i hermetički zatvorimo, time su spremne za
upotrebu.

Propolis iako je stabilan kao tinktura ili smola čuva se na tamnom i hladnom (do sobne
temperature) mjestu bez dodira direktne sunčeve svjetlosti. Alkoholne tinkture propolisa
su stabilnije i trajnije čuvaju svojstva od istih bezalkoholnih.
U znanstvenoj i ne-znanstvenoj literaturi metoda za određivanja koncentracije tinkture
propolisa nije uvijek precizirana. Ona može varirati ovisno o čistoći samog propolisa. Sadržaj
ove stranice nije rađen niti odobren od strane Ministarstva zdravstva, temelji se isključivo na
vlastitim iskustvima i istraživanjima. Opisana receptura alkoholne tinkture propolisa se koristi
isključivo na vlastitu odgovornost.

Za tinkturu se koristi isključivo čisti etilni prehrandbeni alkohol.

Denaturirani ili metilni alkoholi ne preporučaju se za upotrebu u izradi tinkrura. Kemikalije

dodane u denaturirane alkohole mogu između ostalog imati negativnu interakciju
sastojcima koje mogu ovisno o sastojcima dovesti do iritacije, opekline ili čak i trovanja.
Metilni alkoholi mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih smetnji.
Mikronastavak – Damir Ban

Bez obzira koliko uspješnu pčelarsku inovaciju napravili, ona je širem krugu pčelara
prihvatljiva ukoliko ne remeti već usvojene standarde i mjere. Moje viđenje kako se mikro
nastavak uklapa u standarde, pokušaću objasniti u ovom tekstu.

Ja sam za svoje potrebe izradio «Mikro nastavke» u koje okviri- satonoše mogu ići i uzdužno i
poprijeko te tako dobivam i dodatne pogodnosti - pčele lakše komuniciraju zbog ukrštenih
ulica a i sami prostor je više prema prirodnim instinktima pčela - sigurno ste primijetili da su
zaperci u hranilici, koje pčele naprave zbog potrebe za izgradnjom trutovskog saća, gotovo u
pravilu poprečne u odnosu na satonoše ispod.

Samu upotrebu nastavka ukoliko ih odlučite imati na svom pčelinjaku opisat ćemo prema
načinu upotrebe u jedanaest poglavlja. Naravno to ne znači da se ne mogu primijeniti i u
više, odabrao sam ona koja su me vodila u ideji da ih izradim i isprobam na vlastitom
pčelinjaku.
Sam nastavak u stvari je 1/3 standardnog nastavka koji koristite u praksi. Svi opisi dalje bit će
za LR kao jedan od raširenijih tipova košnice ali primjenjiv je na svakoj nastavljači. Bitno je da
je vaš mikro nastavak vanjske visine 1/3 vašeg nastavka.
Damir Ban - ekološki pčelar iz Bedekovčine

Upotreba 3 mikro nastavka

Ako 3 mikro nastavka stavimo

jednog na drugog dobivamo
visinu LR standarda i u dobiveni
prostor možemo staviti
originalne LR okvire. Drugim
riječima 3 mikro nastavka po
visini identična su kao i jedan
standardni LR nastavak.

Kao i sve nastavke tako i mikro

nastavke ja povezujem malim
metalnim spojnicama- klinovima
(u naravi nosači polica u
ormarima) tako da se ne može dogoditi da bilo koji element bilo pun ili prazan zbog
neravnog terena ili zbog vremenskih neprilika nakrivljenja postolja ne sklizne u stranu i tako
omogući pčelama neplanirani izlazak...izaivanje grabeži, neželjeni propuh i slično.

Spajanje 2 ili više nastavka

Ako 2 mikro nastavka stavimo

jednog na drugi dobivamo
visinu FARRARA i u taj prostor
možemo staviti originalne
Farrarove okvire – ovu visinu
možemo koristiti kako bi
pčelama osigurali prostor za
velike medne vijence
(kopirajući tehniku Venera).
Primjer upotrebe tri ili dva
nastavka skidamo ih ili
dodajemo po potrebi kao i kod svih košnica “nastavljača”:

Proklizavanja nastavaka se rješavaju jednostavnim univerzalnim drvenim spojnicama

Mikro nastavak - hvatač varroe i hranilica

Stavlja se prvenstveno na podnicu, sa ugrađenim satonošama (bez cijelog okvira, - radi se

zapravo o najobičnijim letvicama širine 2,6 cm i debljine 1 cm) i sa tankom crtom lijevanog
voska po sredini svake takve satonoše, kako bi pčelama zadali smjer gradnje trutovskog saća.
Postoji naravno mogućnost ugradnje (kao kod okvira alpske košnice) žičanog okvira oko
satonoše i na taj način sprječavanja da pčele djelomično zalijepe ovakve okvire za bočne
stranice mikronastavka - ovo naročito ako mikro nastavak koristimo kao mednu kapu iznad
plodišta.
Znamo da se odrasla varoa nikada ne zadržava na najmlađim pčelama (mlađim od 10 dana)
pa je tako slobodna varoa prisutna prvenstveno na pčelama koje su graditeljice, čuvarice i
sakupljačice koje izlaze iz košnica.Toplotni režim u dijelu košnice koji je najbliži letu i
pogotovo otvorenoj antivaroa podnici je najpogodniji za varou jer ona voli hladnije dijelove
košnice/legla te će i zbog toga najveći mogući broj varoa izabrati baš trutovsko leglo u
mikronastavku kao mjesto za svoje razmnožavanje.

Kako pčele koje prolaze kroz leto preko tog saća kako bi došle do samog plodišta, varoa u
puno većem postotku ostaje u tim trutovskim ćelijama - nego što bi to bio slučaj kada bi
trutovsko saće bilo u zapercima koje pčele grade ispod hranilica ili poklopaca , a koje jedino
možemo pokidati pritom možda nehotice gnječeći pčele a možda i maticu.

Na proljeće prilikom svake stimulativne rotacije nastavaka - u cilju bržeg razvoja, usput iz
mikro nastavka vadimo sve "okviriće" koji imaju poklopljeno trutovsko leglo a postojeće
polovične i nepoklopljene "okviriće" razrjeđujemo i između njih stavljamo prazne satonoše.

Dakle ne moramo samo zbog mikro nastavaka dizati nastavke plodišta i medišta i fizički raditi
kako vi ovakova tehnologija imala smisla.

Mikro nastavak – zbjeg

Seleći pčelari, ali i oni koji moraju pčele

zatvoriti u ljetnim mjesecima - zbog
prskanja insekticidima, znaju koliko je
teško pčele koje su u bradi pospremiti u
košnicu. Sa mikro nastavkom bez saća
(jer smo ga izrezali ili maknuli a na
njegovo mjesto stavili prazne satonoše ,
a koji se nalazi na podnici, problema sa
bradama na poletaljkama -nema. Na ovaj
način privremeno smo napravili
"duboku" podnjaču u koju stane sav
"višak" pčela. Naravno mikro nastavak
možemo staviti i ispod krova te tako
napraviti dodatni prostor našim pčelama.
Za par dana nakon seljenja (uz pretpostavku da je paša uspješna) trutovsko saće je ponovno
napravljeno i varoa će uskoro ponovno biti u klopci.
Mikro nastavak stavimo na plodište, izvadimo mu 3 ili 4 krajnja"okvira" (u zavisnosti od
veličine hranilice koja u naravi može biti jedna ili dvije plitke posude koje koriste aranžeri
cvijeća i koje koštaju oko jedne kune komad, posude dodamo na ispražnjeno mjesto a u njih
neki plutajući element - možda i samo slamu, i imamo paralelno hranilicu kapaciteta nekoliko
litara i ohoho okvira sa trutovskim leglom. U kasno ljeto, ako sirupom moramo popunjavati
zimske zalihe, ne koristimo "okvire".

Mikro nastavak - skupljač propolisa

U sakupljanju propolisa mikro nastavak nam može poslužiti na više načina. Osnovni je da
okvir sa mrežicom stavite na njegove satonoše. Osim tog načina mikro nastavak možete
staviti na okvir mreže za sakupljanje propolisa i tako napraviti "prazan prostor" ispod krova
što je pčelama znak za uzbunu i sa puno više žara će prionuti propoliziranju – kako bi do zime
propolisom izolirale svoje gnijezdo od praznog prostora koji se nalazi u mikronastavku.

Nevezano uz mikro nastavak predlažem Vam da, ako imate problema sa mrežicom za
sakupljanje propolisa koja vam se objesi skroz do satonoša te ju pčele tada zalijepe uz rubove
dok pritom velika većina mrežice ostane netaknuta , mrežicu "armirate" ribičkim najlonom.

Mikro nastavak u proizvodnji voska

Ako prilikom svakog vađenja poklopljenog trutovskog legla istog pretopimo, dobiti ćemo
kroz godinu značajnu količinu prvoklasnog voska. Ako prije topljenja saće isprešamo dobiti
ćemo savršeni proteinski sok prepun matične mliječi – idealan za miješanje sa medom i
peludom te za prihranu startera, nukleusa.

Mikro nastavak u proizvodnji meda u saću

Ako za vrijeme glavne paše mikro nastavak stavimo u medište, pčele će izgraditi i medom
obilato napuniti saće - koje je idealno za "med u saću". Pritom računajte da će u dobroj paši
"okvire" bez bočnih i donjih stranica pčele zazidati za stranice košnice.

Mikro nastavak kao oplodnjak

Ako mikro nastavak za vrijeme sezone uzgoja matica odvojimo od ostatka košnice matičnom
rešetkom i u njega ugradimo matičnjak u bilo kojoj fazi razvoja, dobiti ćemo mladu maticu
koja nam neće odšetati u medište i tako "upropastiti" nekoliko okvira meda - sa leglom.
Ako od samih mikro nastavaka napravimo oplodnjake , zašto ne . Pojedinačne ili na "kat"-
Roshfusove
Mikro nastavak tijekom zimskih mjeseci

Prilikom zadnjeg generalnog pospremanja za zimovanje, mikro nastavke bez saća, ali sa
ugrađenim satonošama stavljamo na podnicu i tako podignemo okvire sa budućim klupkom
od podnice, a pritom i same letvice na satonošama donekle pomažu da vjetar manje "lupa" o
klupko.

Na proljeće ako i zakasnimo sa proširivanjem zajednice , pčele će početi izgradnju saća u

mikro nastavku i neće "dangubiti " spremajući se ući u rojevno raspoloženje i neće raditi
zaperke na "krivim" mjestima.

Mikro nastavak kao cjelina u plodištu

Matica koja bi imala jedan mikro nastavak ispod plodišta LR nastavka - za trutovsko sače
(leglo) i jedan ili dva mikro nastavka, sa prorijeđenim okvirima, kao mednu kapu, gotovo u
100% slučajeva ne bi napuštala taj prostor i matična rešetka niti ne bi bila potrebna (osim za
odvajanje prostora za uzgoj mlade matice i prilikom pripreme za glavnu pašu u trajanju 8-10
dana)). Ovo zato jer matica ne želi napuštati prostor u kojem se nalazi njezino trutovsko leglo
te ne voli prelaziti preko mednih kapa i to čini ( u našoj pčelarskoj svakodnevnici) samo ako
je u nužnoj potrazi za trutovskim stanicama - koje mi pčelari uporno pokušavamo eliminirati
iz košnice, ili ako je u potrazi za praznim stanicama , zato jer joj je plodište blokirano mednim
vijencem - opet zbog pčelareve pogreške pa je medište napola prazno (između mednog
vijenca u medištu i satonoše plodišta postoji prostor sa praznim saćem)- ovdje je Vener
apsolutno u pravu.
Riječ dvije o autoru "Mikro nastavka"

Damir Ban - Ekomedo iz Bedekovčine, pčelarstvom se "usputno" bavio još kao

osnovnoškolac - na obiteljskom pčelinjaku. To je bilo vrijeme još i prije pojave varoe.
Premda ga je život i poslovna karijera više od 25 godina odvajala od pčela, nostalgija ali i
ljubav prema prirodi i napose pčelama na poslijetku su prevladali.

2005. godine proučio je svu njemu dostupnu pčelarsku literaturu te tako obnovio i usavršio
svoje teoretsko pčelarsko znanje.

2006. godine nabavio je dvadesetak rojeva i več do jeseni iste godine uspio je uzimiti 59
pčelinjih zajednica.

2007. godine uzimljeno je več bilo 195 pčelinjih zajednica.

Kao vegetarijanac, pobornik zdravog načina života i aktivni "zaštitar" prirode i okoliša
(dobitnik državne nagrade za zaštitu okoliša, dodijeljene od strane MZOPU) ekološko
pčelarstvo bilo je za njega jedina opcija. Istinski inovator i "tip" za tehniku kontinuirano
sitnim ,(ili ne toliko sitnim) inovacijama, poboljšanjima i novim tehničkim rješenjima
nadograđuje postoječu tehnološku infrastrukturu i tehnologiju rada sa pčelama, pritom
uvijek pazeči da ne remeti postoječe ustaljene standarde i formate košnica i opreme.

Pored mikronastavaka, koje je uveo u korištenje na svojim pčelinjacima, ovaj ekološki pčelar
konstruirao je sasvim novi tip snelgrove daske i kazetne hranilice (koje su također i
oplodnjaci i skidači peluda).
Sve to sa ciljem da pčelama obezbijedi što prirodnije uvijete života te da u sezoni ima što
manje intervencija sa nastavcima.

Kako bi samim time i sebi olakšao "fizičku" komponentu pčelarenja - a koja je na žalost više nego
limitirtajući faktor , kako po pitanju zdravlja pčelara tako i po pitanju maksimalnog broja košnica sa
kojim može raditi jedan (makar i mlad/zdrav) pčelar.

Nadalje u tom cilju konstruirao je više vrsta transportnih kolica i dizalica za nastavke. Njegove košnice
upečatljive su i zbog činjenice da svaki nastavak ima čak 10 otvora promjera 25 mm - a koje su sve
zatvorene plutenim čepovima i otvaraju se prema potrebi. Broj i razmještaj ovih otvora svakako mu
omogučuje nebrojene mogučnosti i varijente. Za očekivati je da će iz radione i pčelinjaka ovog
"novog" ekološkog pčelara uskoro u javnost izači i još pokoja korisna inovacija.

Određivanje vlage u medu

Količina vlage u medu je bitna kako za čuvanje tako i

za određivanje zrelosti samog meda prije vađenja iz
košnice. Prevelika količina vlage u medu dovodi do
neželjenog vrenja i time kvarenja meda. Prisutnost
vlage u medu možemo sami bez instrumenta
prepoznati tako što se kap meda koji ima veći
postotak vlage brže razlije na staklenoj površini, dok
kap meda sa manje ili idealnim omjerom vlage ostaje
spljoštena.

Također u staklenki možemo procijeniti prema

gustoći meda kada se staklenka s medom okrene, zračni balon se mora polako pomicati
prema vrhu, kao jedinstvena cjelina. Med curi polako sa žlice, ne smije kapati, mora bez
prekida curiti sve dok se ne stanji do debljine konca. Uvijek moramo uzeti u obzir da različite
vrste meda posjeduju različita svojstva, pa tako i postotak vlage nije identičan u svim
vrstama. Idealni postoci kreći se kad je postotak od 13 do 20%.

Iskusniji pčelari koji su godinama u tom poslu vizualnim pregledom mogu vrlo precizno
procijeniti da li med sadržava veći ili manji postatak vlage i da li je ili nije spreman za vađenje
iz košnice. Kako danas takvi ručni i digitalni refraktometri nisu preskupi gotovo svaki pčelar
posjeduje bar jedan uređaj kojim vrlo lako i brzo može odrediti količinu vlage u medu.

Prikaz određivanja vlage u medu sa pčelarskim ručnim refraktometrom:

1. Najprije uzmemo 20-50 grama meda kojem želimo odrediti postotak vlage u posudu i promješamo plastičnom žlicom. 2.
Nanesemo 2-3 kapi meda na površinu prizme. (slika2) 3.Pogledamo kroz okular (slika 3)

4.Pročitamo vrijednosti prikazane u okularu (slika 4)

Prikaz određivanja vlage u medu sa pčelarskim digitalnim refraktometrom:
Paketni rojevi

Paketni rojevi pogdniji su iz više razloga: lakše i

jednostavnije rukovanje, zauzimaju manje prostora, manja
mogućnost prenošenja zaraze preko saća, dulja mogućnost
putovanja...

Pod paketnim rojevima (packetbees, packed swarm,

Kunstschwarm) u pčelarstvu podrazumjevamo umjetno
proizvedene pčelinje zajednice koja se sastoji od 1,5 - 2,0 kg
mladih pčela radilica sa mladom oplođenom maticom (u
kavezu). U svijetu je promet živim pčelama vrlo razgranat.
Nezaustavljivo širenje pčelinjeg nametnika varroe taj se
intezitet još pojačava. Najveća prednost je ponajprije u
mogućnost pripremanja zdravog roja, bez bojazni da se
prometom pčelama prenesu i zarazne bolesti i štetnici, što
je kod prometa pčelama na saću više manje neizvedivo.

Sama konstrukcija kaveza u kojem se zajedno s rezervom hrane nalaze pčele i matica su vrlo
različite. Nekad su proizvedene od drveta i žicane rešetke, papira i sl., a kod nas je nastao sve
popularniji hrvatski model koji je nastao u suradnji s njemačkim i hrvatskim stručnjacima
nazvan MULTIBOX.

Multibox se kod nas još nedovoljno koristi iako je u praksi okazala odlične rezultate. Sama
kutija može se koristiti za spremanje prirodnog roja pčela, spremanje umjetnog roja pčela, za
redukciju broja pčela i sl. Osim navedenih prednosti ne treba ni zaboraviti lako i jednostavno
održavanje odnosno čišćenje samog Multiboxa pa je nerazumljivo zbog čega kod nas taj
vrijedan izum ne koristi i više u samoj praksi. Moguće razlog leži u previsokoj cijeni proizvoda
po jedinici tako da se više isplati izraditi Multibox u vlastitoj radionici od drva ili sličnog
materijala.
Pčelarske dimilice

Dimilica je jedan od prepoznatljivijih alata koji povezujemo sa pčelarstvom. To je u stvari

prilično jednostavna naprava kojom se spaljuje goriv materijal u zatvorenom okruženju bez
prisustva kisika. Klasična dimilica ima mjeh na koji pčelar pritiskom upuhuje zrak u
ložište/kučište dimilice pa on zajedno sa dimom izlazi na suženom vrhu dimilice.

Djelovanje dima na pčele

Danas znamo da pčela izlučuje

kada je u opasnosti feromon koji
uzbunjuje ostale pčele
upozoravajući ih na opasnost.
Taj feromon je toliko jak da ga
može osjetiti i daleko slabije
osjetilo njuha kod ljudi.
Instiktivno pčele polijeću , kruže i
istražuju uzrok opasnosti.
Ukoliko utvrde da je prijetnja
nastala za druge pčele iz
zajednice i za stanište same
zajednice mogu se odlučiti na
ubod. Ubodom pčele
ispuštaju/oslobađaju još više
feromona što dovodi do
pojačanja aktivnosti i ostalih
pčela sve do prestanka
opasnosti.

U svojim počecima i prije

nastanka današnjih košnica ljudi koji su tada krali med pčelinjim zajednicama koje su pronašli
u prirodi shvatili su kako je mnogo bezbolnije i lakše pljačkati pčele kada se u blizini nalazi
zapaljena baklja koja dimi. Kako djeluje dim? Način komunikacije pčela je preko mirisa i
vizualni. Ubacivanjem malo dima unutar zajednice primarni su načini komunikacije pčela
prvenstveno miris smanjeni. Prisustvo dima na kraće vrijeme učinkovito prekida
komunikaciju među pčelama i privremeno uzrokuje zbunjenost i pomutnju. Prekida se
komunikacija među stražaricama, kućnim pčelama, maticom i izletnicama. Pčele se nagonski
smiruju "snimaju" stupanj opasnosti koji im prijeti u staništu. Za to vrijeme pčelar bi trebao u
što kraćem roku obaviti predviđene radnje pri tom čim manje uznemiravajući već zbunjene
pčele.

Oprez: Preveliko i prečesto upuhivanje dima u zajednice može negativno djelovati na

pčelinju zajednicu i stvoriti prevelik stupanj uzbune koji nastaje ukoliko se u blizini širi požar.
Pčele će dezorijentaciju shvatiti kao znak opasnosti i početi letjeti uokolo pokušavajući
pritom utvrditi što se događa, spastiti svoje zalihe.
Što se spaljuje u dimilici?

Mnoga su sredstva u većoj ili manjoj mjeri dobra, međutim ima i onih koja su opasna kako za
pčele tako i za pčelara. Na tržištu danas imamo velik izbor ponude već gotovih sredstava po
prihvatljivim cjenama. Najčešće su to briketi od prešanih pamučnih vlakana ili piljevine.
Ukoliko u sebi ista ne sadrže štetne kemijske dodatke pobrinite se da Vam budu uvijek na
raspolaganju iako ste možda pobornik prirodnih materijala. Bit će trenutaka kada iz
određenih razloga možda nećete imati pri ruci vlastite materijale pa će poslužiti prije ili
kasnije.

Upamtite svi su prirodni materijali više manje dobri, izbjegavajte upotrebu kemikalija,
petroleja i proizvoda na bazi petroleja, benzina i sličnih proizvoda na njegovoj bazi itd. Suho
trulo drvo je odličan izbor, ostaci suhih listova duhana, borove iglice, gljive, piljevina, suhe
grančice i slično također.

Modeli dimilica

Na tržištu postoje različiti modeli dimilica koji se u osnovi razlikuju na velike i male. Bolji izbor
bio bi veliki model. Iako su se u povijesti dimilice izrađivale iz različitih materijala poput
bakra, lima i slično danas se uglavnom proizvode iz nehrđajučeg čelika koji se pokazao kao
najprihvatljiviji. Traju najduže i lakše ih je održavati. Među modelima osim po veličini
nailazimo i na one koji imaju štitnik sa vanjske strane, to je mali ali bitan detalj koji ako
spriječi opeklinu samo jednom opravdava postojanje. Tako da osim što bi trebalo kupiti veći
promjer dimilice treba paziti i da ona ima vanjski štitnik protiv temperature.

Prehrana pčela

Prirodna hrana odraslih pčela medarica je

pelud i med kojeg sakupljaju u prirodi
obilazeći najrazličitije vrste biljaka, neke
više neke manje. U današnjem
komercijalnom pčelarstvu gdje svaki
pčelinjak bez obzira na njegovu veličinu
mora imati svoju ekonomsku računicu to
ponekad nije dovoljno. U razdobljima
kada su količine nektarnih paša male i
nedostatne pčele će početi u većoj mjeri
sakupljati sokove prezrelog voća ili sokove
koje proizvode neke vrste biljnih ušiju i
kao takve nakon sakupljanja ih preraditi i
deponirati u saće unutar košnice. I to je
naravno med visokovrijedna namirnica,
međutim za potrebe opstanka pčelinjih
zajednica preko zime ili odgoja mladih pčela takav med nije prikladan za ishranu i može
stvoriti kod pčela ukoliko nema drugih izvora određene probavne smetnje pa čak i ukoliko
pčele uđu u zimski period na takvom medu može prouzročiti gubitak zajednice.
Prehrambene potrebe pčela

Medonosna pčela treba u svojoj prehrani proteine (amino kiseline), ugljikohidrate (šećer),
lipide (masne kiseline, steroli), vitamine, minerale (soli), i vodu, te hranjive tvari da bi pčele
imale optimalnu prehranu moraju uvijek biti u prehrani u određenim kvalitativnim i
kvantitativnim omjerima.

Zašto treba hraniti pčele

Pčelari u praksi prihranjuju pčelinje zajednice kako bi ih držali u optimalnom broju unutar
zajednice zbog: intezivnijeg prikupljanja nektara, oprašivanja poljoprivrednih nasada,
proljetno/ljetne podjele zajednica, uzgoja pčelinjih matica i naravno zbog boljeg i
adekvatnijeg uzimljavanja. U novije vrijeme zbog sve češćih upotreba pesticida u suvremenoj
poljoprivredi prihranjivanje se vrši i zbog nadoknade nastalih šteta unutar zajednica nakon
tretiranja poljoprivrednih površina.

Proteini i aminokiseline

Pčele radilice stare 1 do 14 dana proteine konzumiraju iz peludi koje pčele radilice unose u
košnicu. Pčele stare od 1 do 8 dana proteine dobiju iz hrane koju proizvode mlade pčele,
mješavine žljezdanih sekreta, peludi, meda. Ličinke i matica proteine crpe iz matične mliječi
koju luče mlade pčele radilice stare od 5 do 15 dana. Količina tj. postotak amino kiselina i
proteina koji je potreban za normalan razvoj legla i matice nije poznat ali je zato istražen
kemijski sastav matične mliječi. U prvih 5 - 6 dana odrastanja pčele troše velike količine
peludi i na taj si način osiguravaju normalan razvoj. U slučaju da bi taj dio prehrane izostavili i
ne bi konzumirale dovoljne količine proteina i amino kiselina njihove žlijezde neće se u
potpunosti razviti. Matična mliječ i pelud osiguravaju im adekvatan rast i razvoj. Potrebe za
tom vrstom prehrane smanjuju se kod pčela radilica od desetog do četrnaestog dana života.
Nakon toga sve osnovne sastojke potrebne za normalno funkcioniranje dobijaju iz nektarnih
vrsti meda.

Ugljikohidrati

Ugljikohidrati su rasprostranjeni u prirodnoj prehrani pčela i one ih koriste uglavnom za

proizvodnju energije. Neke ugljikohidrate pčele mogu probaviti i konzumirati, sa nekima
imaju problema prilikom probave, a neki su im čak i vrlo opasni po zdravlja - otrovni. Odrasla
pčela napreduje sa glukozom, fruktozom, saharozom, maltozom, trihilozom i melesitzom
(vrste šećera), ali ne koriste rhaminozu, ksilozu, arabinozu, galaktozu, manozu, laktozu,
rafinozu, dekstrin, odnosno inzulin. Razlike u korištenju ugljikohidrata između larve i odrasle
jedinke se javljaju zbog nedostatka odgovarajućih enzima.

Vitamini

Vitamini su između ostalog sastavni dio meda i prehrane svake pčele. U trenucima kada
pčele počinju proizvodnju matične mliječi za potrebe mladih ličinki i matice, potrebna im je
hrana bogatija vitaminima. Za kvalitetan uzgoj legla treba ju im vitamini C i B kompleksa B
kompleksa: tiamin, riboflavin, nikotinamid (nijacin, nikotinska kiselina), piridoksin,
pantotenat (pantotenska kiselina), folne kiseline, i biotin.
Voda

Vodu pčele prvenstveno koriste kao otapalo za guste vrste meda, kao sredstvo za održavanje
idealnog postotka vlažnosti unutar košnice, a pomoću nje održavaju također i optimalnu
temperaturu legla. Količina vode koju trebaju pčele i koju će prikupiti ovisi o vanjskim
temperaturama zraka, relativnoj vlažnosti, snazi same zajednice te količini legla koju uzgajaju
u datom trenutku. Higjenske pojilice na vašem pčelinjaku neka imaju tijekom dijela dana
hlad, ako je moguće neka niti ne budu izložene direktno na suncu kako se voda ne bi
pregrijala. (vidi slika desno)

Minerali

Minerali potrebni u prehrani ljudi i drugih kralježnjaka (natrij, kalij, kalcij, magnezij, klor,
fosfor, željezo, bakar, jod, mangan, kobalt, cink, nikal i) potrebni su i nekim vrstama kukaca.
Pelud koju prikupljaju medonosne pčele sadrži sve te vrijedne minerale, a neki od njih
neophodni su za normalan razvoj pčela.

Dopunska prehrana pčela

U rano proljeće, kada pelud i nektar nisu pčelama još dostupni ili su im dostupni u
neadekvatnim količinama te u djelovima godine kada je zbog manjeg lučenja nektara u
biljaka pčele nemaju dovoljne količine hrane dodatno kvalitetno prihranjivanje može imati
važnu ulogu u napretku i opstanku pčelinjih zajednica u modernom načinu pčelarenja.
Smanjenjem unosa nektara i peluda matica instinktivno smanjuje zalijeganje jajašca što bi
kod dugotrajnijeg takvog razdoblja moglo rezultirati značajnijim padom populacije u
zajednici. Takve situacije smanjuju broj pčela i u prirodnim zajednicama bez obzira na
prikupljene zalihe meda. To se dešava za vrijeme velikih ljetnih sušnih razdoblja, u rano
proljeće kada duže vrijeme pada kiša i slično.

Dopunski proteini u prehrani pčela

Čovjek je odavno tražio biljni ili životinjski proizvod koji bi bio adekvatna i potpuna zamjena
za prirodnu cvijetnu pelud. Iako u prirodi možemo pronaći brojne namirnice sa određenim
proteinima nikad ni jedna nije adekvatno zamijenila prirodnu pelud koju pčele prikupljaju sa
biljaka. Neke će proteinske namirnice uspješno poboljšati prehranu pčela i osigurati
nastavak razvoja zajednicama u vrijeme nestanka prirodnih izvora.

Sojino brašno primjerica kao i pivski kvasci dodavani u kombinaciji ili pojedinačno pčelama su
ukusan obrok koji sadrži proteine i amino kiseline, lipide, vitamine, minerale potrebne za
razvoj i reprodukciju pčelinje zajednice. Kvasci i sojino brašno davani pčelama kao pogača ili
u suhom stanju unutar hranilica mogu biti "umjetna" hrana pčelama kada nema adekvatnih
unosa iz prirode.

Korištenje šećera u prehrani pčela ovisi idjelomično o samoj nabavnoj cijenii. Saharozni sirupi
iz šećerne trske ili šećerne repe primjerice sa dodavanjem proteina mogu se pretvoriti u
pogače koje zadržavaju isto svojstvo tijekom dužeg remenskog razdoblja. Isto se može
pripremiti naravno i sa medom, još i bolje, međutim sama cijena meda u odnosu na šećer
određuje i diktira uvijete prehrane kod pčela u suvremenim pčelinjacima. Osim toga sa
medom ukoliko se radi pogača ili sirup mogu se prenjeti bolesti dok kod šećernih sirupa to
nije slučaj.
Dodatak cvjetne peludi pogačama ili sirupu od 10 - 12% poboljšava kvalitetu i količinu
esencijalnih hranjivih tvari koje su potrebne da bi pčele održale vitalnost.

Nikad, baš nikad ne koristimo med ili pelud oboljelih kolonija jer možemo napraviti kontra
učinak te pčelinje zajednice ili oslabiti ili potpuno uništiti.

Dodavanje lijekova u prehrani

Lijekovi za kontrolu ili bolesti probavnih smetnji kod pčela mogu biti uključeni ako je
potrebno u pogače ili sirup dopunske prehrane. Lijekove nikad ne stavljamo u proizvodne
zajednice minimalno 5 tjedana prije glavne medonosne paše. Sredstva za prevenciju bolesti
nozemoze dajemo kao dodatak u bilo kom obliku ili pogači, sirupu ili preko čiste cvjetne
peludi.

Dopunski ugljikohidrati u prehrani pčela

Pravilnim pristupom pčelinjim zajednicama pčele će uvijek imati dostatne količine hrane bez
obzira na godišnje doba i na lučenje nektara kod biljaka. Ponekad se za hranu zbog
vremenskih utjecaja mora pobrinuti i pčelar vlasnik pčelinjaka. Uzgoj mladih pčela iziskuje
kod pčela stalnu prisutnost dostatnih količina hrane. Sirupi napravljeni od šećera šećerne
repe, šećerne trske ili tekući glukozni sirupi koje dobijemo u tekućim oblicima
zadovoljavajuća su zamjena kod ishrane pčela.

Priprema i hranjenje pčela:

Mjere predostrožnosti prilikom hranjenja

1. hraniti pred hraj dana kako bi se

smanjila mogućnost grabeži
2. smanjiti leta na košnicama
3. što manje uznemiravati pčele

Prihrana suhim šećerom

Suhim šećerom prihranjuju se pčele

kada iz opravdanih razloga treba dati
pčelama prihranu krajem zime, a
prerano je za davanje šećernog
sirupa. Šećer se daje pčelama na
preokrenutom poklopcu kojeg
stavljamo na najgornji nastavak. Neki
pčelari stavljaju prazan nastavak i
zatim šećer stavljaju direktno na
satonoše (vidi crtež 2 desno)

Kod ovakve prihrane mogućnosti za

pojavom grabeži su minimalne,
mnogo manje nego prilikom prihrane šećernim sirupom koju možemo obaviti na identičan
način.
Opskrba pčelinje zajednice vodom

Voda mora biti dostupna pčelama u svakom trenutku! Nedostatak vode kod pčela negativno
utječe na ponašanje, prehranu, fiziologiju, uzgoj legla itd. Bez obzira imamo li u blizini
prirodan izvor vode ili ne pčelinjim zajednicama u suvremenom pčelinjaku moramo osigurati
stalan pristup pitkoj vodi preko higijenskih pojilica. Pčelar čije pčelinje zajednice uvijek imaju
adekvatnu i pravovremenu prihranu sa stalnim pristupom pčelama do vode imat će na
pčelinjaku uvijek jake i zdrave pčelinje zajednice.

Reference:
Barker, RJ 1977.Toksičnost ugljikohidrata i peluda za pčele
Iva Karlović: Određivanje šećera u medu

Sakupljanje cvijetne peludi

Cvjetna pelud ili cvjetni prah nije proizvod pčela već ga

pčele sakupljaju u prirodi tijekom cijele kalendarske
godine uključujući i zimske mjesece. Zimi naravno ima
manje cvijeća ali i taj mali dio pčele će u ponekim
toplijim zimskim danima pronaći i zahvaljujući svom
prirodnom nagonu i građi tijela unijeti u košnicu.

Prema nekim istraživanjima jedna pčelinja zajednica

godišnje treba oko 20-30kg peludi za svoje potrebe, što ovisi o jačini zajednice. Ukoliko u
košnici nema ili ima vrlo malo sakupljene cvjetne peludi, pčele će u razmjerno zalihama
kojima raspolažu odgajati leglo ili će u ekstremnim slučajevima matica čak privremeno i
prekinuti zalijeganje. Tamo gdje nama legla nema ni pčela to zna svaki pčelar. Također je
važno znati da za proizvodnju kilograma meda pčela troši nešto više od kilograma peludi.

Pitanje je na koji bi način pčele opstale da u prirodi ne nalaze ovu vrijednu namirnicu, no taj
podatak možda bolje ne provjeravati. Iako se zna da se pčele prirodno hrane medom i sa
peludi nerijetko pčelari pretjeraju sa vađenjem te vrijedne i nezamjenjive namirnice u
prehrani pčela - cvjetne peludi. S druge strane pojedini pčelari rade grešku gledajući u košnici
samo zalihe meda ali ne i peludi što je pogrešno znamo li značaj peludi u razvoju svake
pčelije zajednice. Pelud pčelama predstavlja neiscrpan izvor potrebnih bjelančevina, masti,
minerala i svih sastojaka koje pelud sadržava.

Kvalitetna pelud sadržava sve sastojke za proizvodnju matične mliječi, nema li peludi nema ni
mliječi. Nema li mliječi nema ni jedine hrane koju dobiva matica za vrijeme polaganja jajašca
i tu se krug zatvara, zajednica brojčano slabi. Slabe zajednice podložnije su bolestima, lakše i
češće se događa zalijetanje drugih pčela u takve zajednice i krađe meda-grabeži.

Takve zajednice s nedostatkom peludi imaju usporen rast žlijezda koje luče vosak, smanjuje
se životni vijek pčela, smanjenjem životnog vijeka pčela smanjuje se važan broj pčela
sakupljačica, bez pčela sakupljačica nema potrebnog unosa i zajednica uz smanjenje
zalijeganja matice propada.

S druge pak strane ponekad ukoliko se pčelinjak nalazi na idealnoj lokaciji, kada u okolici ima
obilje cvjetne peludi može se dogoditi da pčele svojim unosom peludi u košnicu blokiraju
odnosno ograniče maticu u zalijeganju. To isto tako nije dobro ni poželjno. Tu je potrebna
intervencija pčelara. Ukoliko nema sakupljače peludi treba u plodišnom dijelu košnice vršiti
premiješaj okvira.

Pčelar također treba znati da sve zajednice ne unose istu količinu cvjetne peludi što je
osobito važno bavi li se pčelar sakupljanjem peludi. Zajednicama koje slabo unose pelud ne
treba stavljati skidače peludi da se ne poremete zalihe koje utječu na razvoj i zalijeganje legla
jer ukoliko u prirodi i u košnici nema dovoljnih zaliha cvjetne peludi pčele će nagonski trošiti
skromne zalihe iz svog tijela.

Manji je svakako problem ukoliko u prirodi ima dovoljno ili previše cvjetne peludi. Tada je
briga pčelara da "igrom" okvirima odnosno premještanjem samo spriječi blokiranje matice.
Međutim kada u prirodi nema peludi ili je ima vrlo malo, tada treba želimo li da se zajednica
pravilno i nesmetano razvija vršiti stimulativnu prihranu pčela rijetkim šećernim sirupom.
Poznato je da pčele hranjene rjeđim sirupom unose više peludi od onih koje se prihranjuju
gušćim sirupom ili pogačom i to treba imati uvijek u vidu.

Dodavanje stimulativnih zamjena za pelud u sirup može biti prednost ali i ne mora jer u
našim krajevima samo u iznimno rijetkim slučajevima može se dogoditi da peludi nema u
prirodi. Dodavanjem peludnih zamjena u sirup pčelar će pribjeći recimo u slučajevima
dugotrajnih, jakih, stalnih kiša kada pčele ne mogu izlaziti iz košnica. U protivnom pčela će u
našim krajevima, gdje je priroda još uvijek očuvana, nema previše industrije i zagađivača
pronaći i najmanji peludni cvijet i prikupiti ga iz prirode zahvaljujući specifičnoj građi tijela i
unijeti u košnicu, nerijetko onaj ljudskom oku praktički nevidljiv.

Što sve utječe na pravilno sakupljanje peludi

• Vrijeme: kod nižih temperatura pčele ne izlaze, cvijetne latice se ne otvaraju

• Vjetar: Za vrijeme vjetrovita dana pčele otežano lete pa primjerice kod brzine vjetra
od 15 do 20 km/h let pčela se bazira samo u blizini košnice.
• Razmak zajednica od poljoprivrednih kultura: Kod intezivnih poljoprivrednih nasada
vrlo je bitan pravilan raspored i razmak košnica. Pokazalo se da pravilno postavljene
košnice unutar poljoprivrednih nasada bitno utječu na prinose poljoprivrednih
kultura.

Ponovimo o vađenju cvjetne peludi

• Pčelama ne treba po svaku cijenu vaditi pelud

• Posebnu pozornost obratiti na kvalitet i ispravnost skidača peludi
• Cvjetnu pelud vadimo samo jakim i zdravim pčelinjim zajednicama
• Zajednicama koje slabije unose pelud - istu ne vadimo
• Slabim zajednicama - pelud ne vadimo
 • Stimulativna prihrana pčela od sredine kolovoza do početka rujna vrlo rijetkim
šećernim sirupom pridonijet će jačem unosu cvjetne peludi što rezultira većim
zalijeganjem matice, što je posebno važno jer matica u to vrijeme zaliježe legla koja
nam donose takozvane "zimske" pčele.

Pelud je lako pokvarljiva namirnica i o tome treba voditi računa kada se odlučimo na
vađenje iste skidačima. Vidi tekst o sušenju cvjetne peludi.

Seljenje košnice unutar pčelinjaka

Svaki pčelar prije ili kasnije mora preseliti jednu ili više košnica, bez obzira radi li se o
selečem ili stacioniranom pčelinjaku. Unutar ovog teksta opisat će se način preseljenja
košnice unutar pčelinjaka i/ili kada sama razdaljina nije dovoljno velika pa postoji opasnost
da nam se pčele nakon preseljenja vračaju na staru lokaciju. Možda ste kupili košnice pa ih
želite zajedno sa pčelama smjestiti bez gubitaka, možda se situacija na terenu promjenila pa
zbog susjeda morate pomaknuti košnicu/e za nekoliko metara, razloga za micanje ili seljenje
je nebrojeno i u to su se uvjerili svi pčelari.

Preseliti košnicu za 2-3 ili više metra unutar pčelinjaka može predstavljati problem, jer kao
što znamo košnicu bi trebalo preseliti 2-3km. pa nakon tjedan dva vratiti na željeno mjesto u
protivnom će se pčele vraćati na mjesto gdje se košnica prije nalazila. Da bi izbjegli takvo
dugotrajno rješenje, možemo se poslužiti malim lukavstvom.

Poslije 3-4 godine eksperimentiranja na svom pčelinjaku Bertil Stigemyr (Amerika) odlučio je
svoje iskustvo podijeliti i sa drugim pčelarima. On je naime ispred izlaza postavio staklenu
pločicu, na cca.15cm. pod pravim kutom. Navečer kada se pčele smire i povuku u košnicu,
jednostavno ju preseli na željeno mjesto. Ujutro kad pčele počinju izlaziti, pčele udaraju u
staklenu pregradu, pa su prisiljene poljetati ukoso pod 90°.

Takav manevar zbog staklene pločice ih toliko zbuni da se moraju ponovo orijentirati za
povratak u košnicu. Staklena pločica ili neka druga prepreka (ne nužno prozirna) bi trebala
ostati nekoliko tjedana, da se sve stare pčele priviknu na novi položaj košnice. Nakon
micanja te pregrade - pločice, pčele još neko vrijeme izlaze pod istim kutem u košnicu.
Ovisno o dobu godine u kojem se samo premještanje radi dodatno zatvaranje leta na dan
dva može pomoći kod prisiljavanja pčela na novu orjentaciju. Naravno uvijek postoji
mogućnost da će dio starijih pčela izletnica tražiti staru lokaciju i ukoliko se tamo nalazi još
Vaših košnica smjestiti se unutar njih.

Ovako si možemo pomoći kod formiranja umjetnih rojeva ili kada pojačavamo društva novim
pčelama, što je daleko prihvatljivije od raznoraznih pripravaka za omamljivanje pčela koji se
nude na tržištu.

Ovakve i slične prepreke možemo slobodno koristiti uz smanjenje leta košnice za

spriječavanje pojave grabeži ili ako je grabež već prisutna. Naime pčele "pljačkašice" prilikom
izlaska iz košnice brľže i "bezglavo" jure iz košnice i pritom udaraju u pregradu, sam ulaz u
košnicu im je frontalno onemogućen ... pomicanjem pregrade i dodatnim suženjem prostora
izlaska ulaska stvara se jači efekat.
Premještanje košnice na veću ili kraću razdaljinu da bi bilo ispravno i sigurno odrađeno
uključuje uvijek nekoliko osnovnih koraka:

1. Zatvaranje ulaza košnice, to je postupak kojim zatvaramo sve ulaze/izlaze na košnici

koji bi pčelama prilikom premještanja omogućili da napuste unutrašnjost košnice i to
na način da se omogući cirkulacija zraka. Košnice treba zatvorili kasno uvečer kada se
sve pčele vrate u košnicu ili vrlo rano ujutro prije nego pčele počinju sa sakupljanjem
nektara. Kod velikih vrućina kada pčele ni preko noći u potpunosti ne ulaze u košnicu
već stvaraju „brade“ može nam pomoći podmetanje mikronastavka ili polunastavka.
2. Povezivanje i osiguranje nastavaka kod nastavljača najčešće i najsigurnije obavljamo
specijalnim zatezačima
3. Prijenos košnice na novu lokaciju ili utovar na prijevozno sredstvo je osjetljiv dio i
potrebno ga je obaviti uz što manje uznemiravanje pčela. Dobro je da taj posao
obave bar dvije osobe, a pomoć kod transporta ovisno o samom terenu može biti u
vidu transportnih kolica bilo onih specijaliziranih za premještaj košnica nilo običnih.
4. Istovar / smještaj košnice na željenu lokaciju također kao i u prethodnom koraku
treba obaviti uz što manje stresa za pčele izazvanog trešnjom košnice. Dobro je da taj
posao obave bar dvije osobe, a pomoć kod transporta ovisno o samom terenu može
biti u vidu transportnih kolica bilo onih specijaliziranih za premještaj košnica nilo
običnih.

Zatvaranje leta može se efikasno napraviti unaprijed pripremljenim komadima mreže samo
treba paziti da promjer otvora na mreži ne bude veći od onog koji se stavlja na zbjeg LR
košnice kako ne bi pčele ipak izlazile van.

Zatezanje nastavaka zatezačima važno je napraviti precizno kao i zatvaranje otvora na košnici
jer će se u protivnom prilikom transporta / pomicanja zatezači malo olabaviti što je dovoljno
da se nastavci odvoje. Tada će pčele uznemirene pomicanjem nahrliti van košnice u cilju
obrane nastambe, pedesetak uboda u sekundi je tada je neminovno. Zato pažljivo i strpljivo
odradite taj posao.

Kod premještanja i/ili utovara obavezno nosite pčelarsko odijelo iako ste sve odradili kako
treba zlu ne trebalo. Opreza nikad dovoljno, ne kaže se bez veze oprez je majka mudrosti, jer
i najvještiji ponekad u poslu pogriješe. Odlična investicija kada pčelinjak vremenom naraste
je kupnja kolica za prijevoz
nastavaka i/ili košnica, uštedjet će
vam mnogo muke. Ukoliko je teren
takav da je vožnja kolicima
nemoguća postoje posebne ručke za
prijenos nastavaka pa nabavite njih.

Istovar je sličan kao i utovar sve

mjere primjenjive su samo obrnutim
redosljedom. Nakon smještanja
košnice na mjesto ne otvarajte ju
odmah, pričekajte barem pola sata
sa otvaranjem da se pčele malo
smire jer će u protivnom nahrupiti
van i svi dalji radovi oko tog mjesta
bit će nemogući određeno vrijeme.

Dijagnostika Europske gnjiloće legla

Europska gnjiloća pčelinjeg legla je

zarazna, bakterijska bolest
nepoklopljenog legla koja se javlja u
svim zemljama sa „naprednim“
pčelarstvom. Izvor bolesti su same
pčele, osobito pčele pljačkašice,
rojevi pčela i slično dok je sam
uzročnik bakterija Streptococcus
pluton. Za razliku od Američke
gnjiloće pčelinjeg legla koja je
opasnija čak i najopasnija bolest
pčelinjeg legla trenutno u svijetu i
koju uzrokuje bakterija Bacillus larva
Europska gnjiloća nije toliko opasna i
nema nikakve potrebe uništavati
zajednice ukoliko se pojavi unutar
košnice ili pčelinjeka. Poznato je da
Terramycin uspješno liječi Europsku gnjiloću ali i da se sama povlači pojavom jačih pčelinjih
paša.

Znakove bolesti možemo primijetiti se na nepoklopljenom pčelinjem leglu gdje možemo

mjestimično pronaći mrtve ličinke. Bolesna ličinka mijenja pravilan položaj na dnu stanice,
gubi kolutićavost i mijenja boju te ima miris raspadajuće mase. Ukoliko se mrtve ličinke
nalaze i na zatvorenom leglu moguće je da se javljaju obje gnjiloće pčelinjeg legla i daleko
opasnija Američka i manje opasna Europska.

Najčešće se javlja u proljeće ili u rano ljeto a povezuje se sa mogućim stresom kod pčela i / ili
nedostatkom peludne paše. Simptomatika i prisustvo teško se utvrđuju u ranoj fazi bolesti i
nerijetko se povlači dolaskom jačih nektarnih paša.

Kako bi se spriječilo eventualno širenje bolesti unutar pčelinjaka postoji set za brzu
dijagnostiku europske gnjiloće pčelinjeg legla.

Dijagnostički komplet Vita razvijen je na način da omogućuje testiranje na europsku gnjiloću

u roku od 3 minute, a sa tim setom kako navodi sam proizvođač točnost rezultata na bolest
je vrlo visoka čak do 98%.

Za slanje ukoliko je potrebno, posumnja li se i u Američku gnjiloću, legla na laboratorjsku

analizu potrebno je uzeti leglo veličine 10x10cm na kojem se nalazi najveći broj oboljelih
ličinki. Uzorak treba upakirati u drveni sandučić (ne u papir) i zajedno sa saćem te opisom
simptoma poslati na analizu.

Uginuće pčela zimi

Uginuće pčela zimi nažalost česta je pojava u svakom pčelinjaku. Često su uzroci uginuća
nepoznati, ali u većini slučajeva preventivnim djelovanjima pčelara tijekom sezone i pred
samu zimu prilikom uzimljavanja možemo slučajeve uginuća svesti na najmanju moguću
mjeru. Svi podaci od preko 5-10% uginulih pčelinjih zajednica upućuju na greške pčelara
prilikom uzimljavanja.

Nabrojimo tri najčešća slučaja zimskog uginuća kod pčela

• Varroa: Iako nećemo uspjeti vjerojatno u potpunosti osloboditi pčelinje zajednice od

ove napasne i otporne grinje, obavili smo ogroman posao ako smo pravilnim
postupcima uklonili iz zajednice veći dio varroe. Svi pčelari koji misle da varroe u
njihovim pčelinjacima u današnje vrijeme nema, griješe, a rezultate svoje pogrešne
procijene vidjet će na proljeće kada ostaju bez većeg dijela zajednica. Čest je slučaj da
pčelinja zajednica napusti košnicu u nemogućnosti da se othrva sa napasnom
grinjom. Zajednice koje i uspiju nekim čudom i uz božju pomoć prezimiti veći dio zime
oslabljene su i teško da će pčelaru čak i ukoliko opstanu donijeti i malo meda.
• Glad: Najgori oblik uginuća pčela je glad, najgora stvar koju pčelar može uzrokovati
svojim nemarnim ponašanjem. Od gladi može uginuti cijela zajednica, ali i samo pčele
u pojedinim dijelovima ulica. Hladno vrijeme pčelama onemogućava kretanje po
košnici. Premještanje cijelog klupka je vrlo ograničeno, pa ukoliko nismo dobro
pripremili pčele i okvire zajednica umire od gladi čak i u slučajevima kada na
 vanjskim okvirima ima meda. Stradale pčele nalazimo uvučene u ispražnjeno saće,
imaju ispruženo rilce, Nalazimo ih po okvirima na kojima više nema meda, a dijelove
klupka pronalazimo na podnici košnice. To je najgori oblik pčelarevog nemara prema
radišnim pčelama.
• Nozemoza: Znaci prisustva nozemoze nisu kao što to pčelari u početku misle izmet na
vanjskom dijelu košnice koji se javlja uslijed duge zime i nemogućnosti da pčele izađu
povremeno na takozvane pročisne letove. Tragovi smeđkastih mrlji na okvirima
upućuju nas na mogućnost nozemozne zajednice. Kad se pčele slabije kreću i sporo
uzlijeću još je jedan od znakova nozemozne zajednice. Najsigurnija dijagnoza trebala
bi biti u suradnji sa Vašim veterinarom, međutim kako veterinarske stanice kod nas
nisu opremljene laboratorijima za utvrđivanje nozemoze, uzorci se šalju u laboratorij
u Zagrebu na se čije nalaze prema vlastitim iskustvima ne treba previše obazirati. Ili
dolaze prekasno ili su pogrešni. Čest je slučaj u slučajevima kad bolest nije
uznapredovala da intervencija pčelara nije ni potrebna.

Umnožavanje pčelinjih zajednica

Iz vlastitih pčelinjih društava možemo uz malo vještine i znanja lako formirati novo društvo
stvaranjem prisilnih umjetnih rojeva, svejedno da li ih trebamo kao pomoćna društva koja
nam služe za pojačavanje postojećih ili ih jednostavno ostavimo da se razviju u jake pčelinje
zajednice koje će nam iduće godine omogućiti veći prinos pčelinjih proizvoda. Taj postupak
prilično je jednostavan i možemo ga obaviti prije u tijeku glavne ili želimo li tek nakon glavne
paše.

Iz jakih pčelinjih zajednica iz plodišta oduzimamo otvorena legla sa mladim pčelama. Okvire
stavljamo u unaprijed pripremljene nastavke na podnici. Na njihova mjesta u plodišta
dodajemo pripremljene okvire sa satnim osnovama, odmah do legla. Ovisno o jačini društva
obično se uzimaju po 2 okvira sa leglom tako da jedan nastavak sa deset okvira punimo iz tri
jake košnice što iznosi 6 okvira legla. Ostatak popunjavamo sa 2 okvira na kojima je satna
osnova i 2 okvira sa medom. Kod kompletiranja na nastavak stavljamo hranilicu i
ventilacionu mrežu te naravno krov košnice. Tako novo formiranu košnicu selimo na drugu
lokaciju minimalno 2-3km da spriječimo vraćanje dijela pčela radilica u izvornu košnicu.
Nakon otprilike 15-20 dana novo formiranu košnicu možemo slobodno vratiti natrag.

Važno što ne smijemo zaboraviti kod dodavanja legla u novu košnicu je da legla stavljamo
na sredinu košnice, kako bi pčele lako mogle održavati potrebnu temperaturu legla (slika 1
i slika 2).
Košnicama iz kojih smo vadili legla preostala legla
približavamo i stavljamo na sredinu plodišta
košnice (slika 3 desno).

Pripremljenom novom društvu potrebno je u

početku dodavati hranu najbolje u obliku tekućeg
sirupa ili obične vode s obzirom da se društvo još
nije organiziralo u zajednicu i nema pčela vodarica.
Dodamo li pogaču nećemo nimalo pogriješiti jer će
je pčele rado posjećivati osobito ukoliko u blizini
gdje smo smjestili novo nastalu košnicu nema paše.

Slijedeće što ne smijemo zaboraviti je dodavanje

matice ili matičnjaka. Dodavanje matice moguće je
prije stavljanja okvira sa leglom ili nakon dodavanja
okvira. Maticu bi trebali dodavati u kavezu da je
pčele postepeno prihate iako nikad ne možemo sa
sigurnošću tvrditi da će se pripajanje uspješno
završiti.

Ukoliko ustanovimo da novonastalo društvo nije

prihvatilo maticu možemo pokušati dodati novu
maticu, matičnjak iz druge košnice ili cijelo društvo
selimo u tamniju hladniju prostoriju (podrum) na
otprilike 7-8 dana predhodno mu dodati jedan okvir iz neke jake zajednice sa novim leglom.
U tom slučaju pošto će pčele biti zatvorene u košnici obavezno društvu osiguramo da ima
vodu ili još i bolje slatki sirup.

Nakon otprilike 7-8 dana, u borbi za opstanak novo će društvo samostalno izraditi matičnjak
odnosno proizvesti maticu potrebnu za vlastiti opstanak. Po primitku matice uz malu brigu
pčelara, ovo će nam društvo u idućoj sezoni osigurati dodatne količine vrijednih pčelinjih
proizvoda.

Univerzalna pčelarska vaga

Prednost mjerenja i evidencije stanja unosa

ne treba posebno isticati, nabavka pčelarske
vage ponekad iziskuje dodatna sredstva koja
se mogu bitno smanjiti sa malo vlastitih ili
tuñih ideja i nešto vremena potrošenog u
izradu iste. Prednosti ove vage u odnosu na
neke koje se upotrebljavaju su očite već na
prvi pogled.

Ne treba pojašnjavati kolika je razlika

mogućnosti vaganja više košnica na jednom
pčelinjaku od mogućnosti vaganja samo
jedne standardnim vagama. Druga prednost
koja je i dovela do ove "inovacije" je kraña
opreme u pčelinjacima. Ovu vagu nakon
vaganja ne ostavljate na pčelinjaku već ju
spremate zajedno sa ostalim priborom tako da
ne predstavlja "mamac" za pčelare sklone krañi.

Kako navodi autor ove vage Rade Stevanović

(Apatin-Srbija) postoji više tipova pčelarskih
vaga kao što su stacionirane vage, sms vage,
mobilne elektronske vage, digitalne vage i sl.
kojima kojima cijena varira od 100 Eura na
dalje ovisno o kvaliteti , mogućnostima i
proizvoñaču, ali svaka ima svoje prednosti i
mane. Najveća im je mana da mogu sve vagati
samo jednu košnicu temeljem čega pčelar nema
uvid na stanje unosa cijelog pčelinjaka.

Tako se može desiti da je društvo koje se nalazi na vagi jače od prosjeka, da krene u rojevni
nagon i sl. pa se dobije pogrešan dojam o unosu čime se prisustvo i smisao "standardnih"
uobičajenih vaga gubi. Kako bi se dobila realna slika društvo na vagi se najčešće ne dira tako
da ono ima velike šanse za prelazak u rojevni nagon. Druga mana kao što smo već i pisali je
pojava ne samo u Hrvatskoj sve uobičajenija na pčelinjacima koju nazivamo kraña.

Pčelarska vaga Rade Stevanovića sastoji se od metalnog postolja sa vitlom, visećom vagom i
trake sa mehanizmom za vezanje košnice (stezač). Metalno postolje je napravljeno od cijevi,
vel. 20 x 40 mm, sa tankom stijenjkom kako bi cijela vaga bila što lakša. Vage koje se mogu
koristiti na ovom postolju postoje različite od čisto manualnih, sa kazaljkama i nešto skupljih
digitalnih, sve se priključuju na jednak način na postolje: viješanjem.

Vaga kako navodi Rade je jednostavna za izradu i zahjteva malo materijala, ako ste
"metalac" makar priučen istu možete napraviti potpuno sami. Ako ne nañite nekog prijatelja
koji će Vam istu sastaviti uz podnevnu kavu. Svaki pčelar koji se odluči na samostalnu izradu
ovakve vage za svoj pčelinjak treba kako navodi inovator obratiti pažnju na gornji dio
postolja (ispod crvenog vitla - slika br.2) jer je taj dio vrlo bitan s obzirom na činjenicu da
prilikom vaganja on drži cijeli teret. Sve rupe na tom dijelu trebaju biti dobro centrirane da
nemaju "luft".

Sva eventualna pitanja vezana uz vagu možete postavini na forumu naše udruge ili forumu
SPOS-a na kojem smo naišli na ovo zanimljivo inovativno rješenje.
Upotreba feromona

Iako danas svaki pčelar nastoji izbjeći prirodno rojenje kod svojih pčelinjih zajednica, ono je
ponekad neizbježan nusproizvod svakog pčelinjaka. Ako već ne možemo u potpunosti izbjeći
rojenje kod pčelinjih zajednica onda bi trebali tu pojavu prilagoditi svojim potrebama.
Nemaju svi pčelari uvijek dovoljno vremena da nadziru sve košnice ili da se nañu na ili oko
pčelinjaka za vrijeme izlaska roja iz košnice. U tu svrhu postoje više manje učinkoviti
feromoni koji imaju ulogu oponašanja feromona koje ispuštaju pčele.

Kako funkcionira feromon

Dolaskom prvih pčela one na ulazu u košnicu treperući krilima šire miris sve više izvan
košnice štpo privlači ostale izrojene pčele. Konačni učinak je da sve pčele uključujući i
maticu ulaze u praznu košnicu. Sprema nekim proučavanjima zabilježeno je prazne košnice
koje sadrže Nasonov zauzimaju rojevi u postotku od 50 – 80% uz uvijet da se rojenje košnice
odvijalo u okolici košnice sa postavljenim feromonom.

Kako i kada ga koristiti

Feromon se postavlja na okvir košnice sa satnom osnovom. U takve prazne mamac - košnice
nikad ne postavljamo razrañene satne osnove ili okvire sa medom zbog mogućnosti izazivanja
grabeži. Feromone postavljamo uvijek u vremenima mogućnosti prirodnog rojenja pčela, od
proljeća do kasne jeseni. Feromonske cijevčice NE OTVARAMO - NE BUŠIMO, sam
feromon djeluje preko plastike. Košnice u koje smo stavili okvire sa praznim saćem
stavljamo na otprilile 1 metar od tla.

Za hvatanje rojeva iz vlastitog pčelinjaka takve pripremljene košnice postavljamo cca 200-
250 m od radnih - punih košnica na kojima je moguća pojava rojenja.
Mjere opreza kod upotrebe feromona

Kako nikad ne možemo biti sigurni kakve su nam pčele ušle namamljene mirisom feromona u
našu mamac - košnicu svaki novopridošli roj pčela trebamo najkasnije nakon dva do tri dana
tretirati protiv varroe, prihraniti sirupom sa dodatkom sredstva protiv nozemoze.

Skladištenje feromona

Feromonske cijevčice skladištimo na temperaturama ispod 0°C u hermetički zatvorenim

posudama.Preporučuje se korištenje gumenih rukavica prilikom manipulacije feromonskim
cijevčicama! Hvatanje feromonskih cijevčica golim rukama može dovesti do smanjenja
učinkovitosti feromona.

Rok upotrebe feromonskih cijevčica

Rok upotrebe cijevčice je jednu godinu. Cijevčice sa feromonskim mirisom možemo tijekom
sezone spremiti tako da ih izmeñu dvije upotrebe smrznemo u hermetičkim posudama.

Uzimljavanje slabih zajednica

Pčelinje zajednice koje pred zimu zauzimaju pet do šest ulica i manje najčešće pripajamo
srednje jakim ili jakim zajednicama. Meñutim moguće ih je uzimiti i "same" u vlastitom
nastavku na način da ih bez podnice postvimo na one jake.
Takav način opisao je ukratko i pčelar Jože Rihtar u knjizi
"Pčelarenje nastavljačama", a sličan je načinu kojim
pripajamo dvije pčelinje zajednice kroz dvostruku mrežu.

Postupak: Jakim zajednicama skidamo krov i poklopce,

umjesto njih stavljamo okvir sa dvostrukom mrežom koji je
debljine otprilike poklopne daske može debljina biti veća ali
ne manja. Na takav okvir stavljamo nastavak slabe
zajednice bez podnice. Zajednica koju uzimljavamo na
takav način ne bi trebala biti slabija od 4-5 popunjenih
ulica. Neki pčelari čak koriste i same poklopne daske koje
su malo preradili za tu namjenu izrezavši lesonit u sredini
dok su na istu s jedne i druge strane stavili mrežu. Pčelema
u gornjoj zajenici možemo osigurati "gornje leto" koje je za
uzimljavanje i bolje zbog mikroklome ali isto može biti i
rupa u nastavku ili na samom okviru s mrežom.

Tim načinom gornja slabia pčelinja zajednica dobija preko

zimskih mjeseci toplinu koja dolazi od donje jake pčelinje
zajednice. U jesen bi zajednice osobito one slabije trebale
dobiti potrebne količine zaliha hrane na okvirima s medom
koje smo spremili tijekom sezone. Košnice sa dva nastavka
tako u startu uzimljavanja trebale bi imati oko 15-20 kg
meda na okvirima, a zajednice u jednom nastavku 10-12 kg.
Dok će iskusniji dugogodišnji pčelari zhati odokativno
procjeniti količinu zaliha i da li treba dodati pokoji okvir,
oni manje iskusni bi trebali biti pažljiviji pa ukoliko je
moguće vagnuti svaku košnicu posebno je za takvu namjenu pogodna "Univerzalna pčelarska
vaga" opisana unutar naše web stranice.

Vanjska hranilica

Bruno Mavrinac pčelar inovator iz

Jadranova ustupio nam je u cilju
pomoći svim pčelarima jednu svoju
inovaciju nazvanu: Vanjska hranilica.
Tekst je također svojevremeno
objavljen i na drugim forumima te u
specijaliziranom pčelarskom časopisu
"Hrvatska pčela".

Osnovni uvjet kako navodi Bruno

Mavrinac za primjenu ove vanjske
hranilice je izbušena rupa na nastavku
fi 25 mm, dok je istu moguće
primjeniti na svim tipovima košnica.

Od kad pčelari (1984.god) uvjek pojašnjava ovaj inovator ima na nastavcima tu rupu zbog xx
za ovaj članak nebitnih razloga tako da mu je ideja došla s obzirom da je sam radio vodovod
u kući i pri ruci imao imao "lemilicu" za varenje vodovodnih (plastičnih) cijevi. Odrezao sam
piše Bruno 3,5 cm cijevi promjera 25mm zatim redukciju 25/32 te koljeno 32 mm. Sve je to
pomoću lemilice za vodovodne cijevi spojio i dobio držač buduće "vanjske hranilice".

Na koljeno promjera 32mm ulazi čep pvc boce od 1/2 litre, međutim on kako mu se pčelinjak
nalazi svega 300 metara od kuće ne koristi takvu već manju staklenu bocu "Pago" soka koju
lako po potrebi opere u preilici suđa.
Napravio je ovaj inovator i tuljak (od vodovodne cijevi za
odlaznu vodu - sive boje) promjera 50 mm da mu bura
uobičajena u njegovom području ne sruši ili "otpuše" bocu".

Evo koje su prednosti vanjske hranilice:

• higijena na prvom mjestu – boce po potrebi pere u

mašini za suđe, veće se mijenjaju po potrebi
• jeftina – cijena koljena košta manje od 10 kn, dok boce
nađemo u svakom domaćinstvu ili kafiću
• mala potrošnja vremena oko zamjene boca – za
četrdeset društva utroši cca 10 do 15 min za zamjenu
boca na pčelinjaku, čime je u odnosu na klasične
hranilice, zadovoljstvo prehranjivati pčele, a ne muka
• ne rashlađujemo društvo otklapanjem krova i
micanjem izolacije jer je hranilica s vanjske strane
• jamči prihranu bez grabeži; u šest godine iskustva s navedenom hranilicom, nisam
imao niti jedan slučaj grabeži
• hranilica za sva društva – ako nam je nukleus ili "Rauchfussovi oplodnjaci" nad jačim
društvom ili kod dvomatičnog pčelarenja stavimo hranilice za svako društvo posebno
• nema utapanja pčela, što je veoma važno za higijenu svake hranilice na donjem djelu
lulice probušio sam rupu 3 mm za istjecanje vode ako pada kiša
• u ljeti s "vanjskom hranilicom" svako društvo ima svoju pojilicu s čistom vodom –
nemam pojilicu na pčelinjaku, a pčele imaju čistu vodu na svom pragu što je posebno
važno u rano proljeće gdje ne moraju izlaziti iz košnice po hladnoći i vjetru
• vanjska kontrola jačine društva – vidimo kako i koliko uzimaju sirup
• ne ovisi o vremenu prehranjivanja – dan, noć, sunce, kiša...

Uočeni autorovi nedostaci

• Pčelinjak kako navodi pčelar inovator

Bruno Mavrinac nam mora biti u blizini
jer flaša sadrži 2 dcl - dovoljno za
stimulativno prihranjivanje, ali se može
uz male preinake staviti i veća
volumena litra ili litra i pol s time da
tijelo flaše mora biti zbog težine
pričvršćeno za košnicu
• u početku se pčele trebaju priviknuti na
hranilicu. Stoga, pri početnom
prihranjivanju čep boce namažem s
malo meda, da pčele prihvate hranu, a
poslije privikavanja "nestaje" sirup;
• temperatura sirupa vjerojatno se brže ohladi, nego u unutarnjoj hranilici, ali zato
imam sada u proljeće omotane pago boce s novinom odnosno Al folijom tako da
dobijem "termos bocu" ili sirup dajem usred dana kada su temperature najviše.
• Kad mećete - okrećete bočicu to činite iznad neke posude da par kapi ne padne
nekontrolirano već u posudu dok se ne stvori vakum u boci ali malo prakse i to nije
potrebno.
To je isprobana praksa pčelara B.Mavrinca iz Jadranova pčelama treba pomoći jednostavno i
brzo, sa zadovoljstvom. Isprobajte, i vjerujte, pčelama neće biti žao, a nadam se ni vama!

Vađenje pčelinjeg otrova

Vañenje pčelinjeg otrova u

Republici Hrvatskoj nije uobičajena
djelatnost kod pčelara. Jedan od
razloga dobiveni ispitivanjima o
vañenju otrova meñu pčelarima ležu
u preslaboj edukaciji i nepoznavanju
teme.

Predavanja na školovanjima pčelara

i organizirana u udrugama temu
pčelinjeg otrova redovito zaobilaze i
tek se usputno spominju liječenja
otrovom i postupci ublažavanja
uboda. Vrhunac je ukoliko se
spomene neko od sredstava za
ublažavanje anafilaktičkog šoka kod
osoba s alergijskim reakcijama.

Kompletno je pčelarstvo usmjereno

uglavnom ka proizvodnji meda što
je pogrešno jer ei drugi proizvodi su
zbog manjih količina u ponudi
daleko profitabilniji tako i pčelinji
otrov.

Vañenje otrova koje se koristi u

zemljama sa većom tradicijom na
tom polju bazirano je na dva
osnovna meñusobno vrlo slična načina. Vañenje unutar košnice (sadržaj i slike se ureñuju) i
vañenje izvan košnice na samom ulazu koje ćemo pokušati što detaljnije opisati ovdje:
 1. Skupljač otrova postavljamo na ulaz košnice (ne više od 10-15% košnica na pčelinjaku) na
način da se sam uređaj što više priliži i stavi u ravninu samom letu košnice[slika 1 i slika 2]
2. Spajamo žice sa izvorom napajanja u ovom slučaju akumulator crvena žica označava pozitivan
crna negativan polaritet napajanja [slika 4]
3. Spojimo žicu koja vodi od akumulatora sa kolektorom i žicu od kolektora na uređaj. [slika 3]
4. Uključimo glavni prekidač napajanja i ukoliko postoji podešavamo vrijeme sakupljanja otrova
[otprilike 30 minuta] i podesimo na modernijim uređajima vrijeme pauziranja između
intervala
5. Nakon nekoliko minuta pčele će stimulirane elektro stimulatorom početi simulirati ubod
pritom ispuštajući otrov, ubrzo se cijela staklena površina popuni pčelama koje na njoj
ispuštaju otrov [slika 5]
6. Nakon 30 minuta aktivnog vađenja staklena površina se vadi odvaja u pripremljen stalak sa
utorima i spremna je za struganje [slika 6]
7. Struganje obavljamo žiletom uz obaveznu upotrebu zaštitne maske na dišnim organima.
[slika 7]Sastrugan otrov i sakupljen otrov spremamo u tamne bočice i dobro zatvorene
spremamo u hladnjak dobro zaštićenog od vlage [slika 8]

Produktivnost vađenja pčelinjeg otrova

• Zbog pojačane učinkovitosti u sakupljanju i izbjegavanja pretjeranog iritiranja pčela sakupljač

otrova se postavlja na određenu košnicu svakih 4-5 dana dok je preporuka nekih proizvođača
i do desetak dana
• Jačinu strijnog udara iznosi od 0,22-0,29 A uz trajanje impulsa od 0,1-10 sekund
• U sezoni prikupljanja jedna pčelinja zajednica daje u prosjeku 0,1 do 0,5 grama otrova po
danu
• Iz jedne zajednice elektro stimilacijom aktivno vadimo otrov do 30 minuta dnevno uz
obavezne predviđene pauze svakih desetak minuta u vađenju od nekoliko minuta
• Pomoću jednog elektrostimulatora u danu možemo vaditi otrov iz 3 - 4 pčelinje zajednice
• Podaci variraju i ovise od proizvođača do proizvođača, vrlo je bitno da uređaji imaju
autokontrolirano napajanje koje u slučaju iznenadne pojave vlage (kiša) na površini na kojoj
su žice dovode do pada napona ili isključenja uređaja
• Neki podaci navode produljenje životnog vijeka pčela kod kojih je vađen otrov elektro
stimulacijom
• Prema nekim istraživanjima pčelinja zajednica za vrijeme vađenja otrova elektro-
stimulacijom ojača jer matica pojačava zalijeganje jajašaca
Skladištenje i održavanje

• Ispod vanjskog sakupljača otrova/kolektora ne stavljati tamne podloge zbog mogućnosti

podizanja temperature stakla iznad stupnjeva Celzija pri čemu može doći do propadanja
sakupljenog otrova
• 50-60 Vanjski uređaji koriste se prema aestu kod temperatura od +10 do +40 stupnjeva
Celzija (ovisno o proizvođaču)
• Uređaji se čuvaju na temperaturama od -20 do +50 stupnjeva Celzija

Voda u pčelinjaku

Voda kod pčela kao i kod ljudi predstavlja izvor života. Tu činjenicu imajte uvijek u vidu
kada ožednite. Sjetite se da će vaše pčele ukoliko nemaju u Vašem pčelinjaku mjesto gdje će
doći do vode potražiti je negdje dalje. To nikako ni u kom slučaju ne zaboravite. Na kakav
izvor vode i u kakvom stanju će biti pojilište to ne možete predvidjeti. Rizici takvog unosa
vode su veliki, pčele tada uglavnom obolijevaju od crijevnih bolesti koje mogu biti pogubne
za opstanak cijele zajednice.

Sama pojilica s vodom potrebna je na pčelinjaku od početka ranog proljeća do zadnjih izleta
pčela pred zimu. Postavljanje/punjenje pojilice gledajući godišnje doba ne može nikada biti
prerano. Ne ustručavajte se puniti pojilice čim ranije prije prvih početnih proljetnih izleta
pčela. Pčele će se naviknuti da u blizini ima stalnog izvora svježe vode tako da kasnije neće
tražiti okolne izvore upitne kvalitete. Naravno kako pčele putuju dalje tako će uvijek usput
pokupiti pokoju kap, meñutim to ne možete spriječiti. Dnevne potrebe jedne prosječne
zajednice su 2-3 dl. vode + unos sa vodom iz nektara. Ne trebate na pojilicama izračunavati
svaku kap vode. Vode treba biti dovoljno, bolje više nego manje. Samu vodu mijenjajte
svakih 4 - 5 do max. 6 dana bez obzira da li su pojilice pune ili prazne. Ustajala voda nije
dobra.
Smještaj pojilica idealan bi bio kada bi rano ujutro bile na suncu a kasnije u hladu. Naravno
nemoguće je očekivati od pčelara da stalno
"čuči" u blizini pojilica i provjerava temperaturu
vode. Pregrijavanje vode ljeti možete izbjeći
ukoliko ste pojilice postavili ispod nekog drveta,
grma ili nadstrešnice to će biti uz redovitu
izmjenu vode sasvim dovoljno. Pojilice ne treba
postavljati pred samo leto odnosno ispred
košnice. Ukoliko pojilice postavljate ispred
košnica neka to bude bar 5 metara od samih
košnica ukoliko je postavljeno ukoso odnosno
10 ukoliko se nalaze ravno pred košnicama.
Postavljanje iza košnica nema ograničenja
meñutim dobro je da su udaljene od leñne strane
košnice bar 2-3 metara. Ispod pojilice posipajte
sitni šlljunak ili kamenčiće kao ispred košnica,
bit će lijepše i urednije, a izbjegavate
mogućnost da nakapalu vodu pčele posjećuju na
zemlji i betonirana podloga dobro je riješenje ali
se ne uklapa u svaki pčelinjak.

Mamac ukoliko pčele ne posjećuju pojilicu iz

nekih razloga bit će otopljeni šećer ili med u
vodi. Med ili šećer jednostavno otopimo u vodi. Omjer: 5 litara vode 0,5 kg meda / šećera.
Tom slatkom mješavinom punimo svaku drugu ili treću staklenku. Pčele će brzo primamljene
slatkom otopinom početi dolaziti na pojilište.

U proljeće i na jesen preventivno protiv nozemoze stavljamo pripravak nozepip ili drugi na
bazi joda, kojeg će Vam ne previše skupo ali učinkovito i precizno pripremiti u ljekarni.
Pripravak na bazi joda rijedimo ovisno o samoj kupljenoj koncentraciji. Pripremljenom
mješavinom punimo svaku drugu staklenku. Preko sezone ljeti nema potrebe za dodavanjem
ali pred uzimljavanje je svakako poželjno i potrebno.
Zaštita pčela zimi

U jesen dok ostali poljopriredni proizvoñači obično

ubiru plodove svoje muke, pčelari su taj posao već
odradili. Njima je sada najveća briga što pravilnije
uzimiti svoja vrijedna "leteća stada". Poznato je da
pčele dolaskom nižih temperatura, pred kraj jeseni -
početkom zime u svojim nastambama prelaze u
klupko koje rade oko svojih prikupljenih zaliha za
bespašno razdoblje. Iako se zimi radovi direktni na
pčelinjaku smanjuju to ne znači da ih nema, svi znaju
vć da pčele ne spavaju zimski san već samo smanjuju
svoje funkcije na minimum. Taj minimum
pokretnosti omogućuje im takoñer štedljivu
minimalnu potrošnju hrane što ovisi o podneblju i
pojedinoj godini. One poslove koje pčelari provode
moraju biti unaprijed planirani (kao i kroz godinu)
rañeno u tišini i bez prevelikog uznemiravanja
zajednica koje se nalaze u klupku.

Kod nižih temperatura pčele su manje pokretne i aktivne pa njihovi prirodni neprijatelji
kojima je do sada bilo teško ući u neosvojivu pčelinju tvrñavu koriste svaku priliku za ulaz u
njihovu "smočnicu". Miševi, voluharice, stršljeni, ose i drugi veći ili manji neprijatelji žele se
zasladiti pčelinjim vrijednim proizvodima koje su one za ovo doba godine spremale isključivo
za svoje potrebe.

Pčele sklupčane u klupku kod nižih temperatura manje su aktivne, gotovo u stanju mirovanja,
pa tako i onaj dio pčela koji ima zadaću braniti ulaz "tvrñave" od pljačkaša. Ose, stršljeni i
kukci koji lete i na nešto nižim temperaturama to znaju vrlo dobro i koriste i svaki najmanji
otpor. Miševi, voluharice i slični manji glodavci kroz neosiguran će ulaz ući u područje koje
im u ovom trenutku predstavlja neiscrpan izvor zaliha hrane. Nerijetko će u takvom
nebranjenom prostoru tik iznad klupka napraviti svoje gnjezdo pored kojeg će imati i hrane pa
će im pčele jednim dijelom svog klupka čak i grijati njihovo novo stanište. Kako su ti
glodavci aktivni cijelu zimu, šećući po košnici, uznemiravaju pčele za koje u slučajevima
izlazka iz košnice na nižim temperaturama znači sigurnu smrt. Tako čak i samo razdvajanje
klupka u košnici znači da neće moći osigurati potreban mir i toplinu pa ugibaju usprkos
dovoljnim zalihama meda.

Pčelari da bi spriječili ovakve neželjene situacije pogubne za pčele, u jesen postavljaju

otrovne mamke i poput svih poljoprivrednika na taj način smanjuju samo prisustvo istih oko
pčelinjaka. No kako su ti napasnici obično prisutni u velikom broju, te poneki čak vješto
izbjegavaju postavljene im zamke, treba pribjeći i drugim metodama. Kod pčelara popularno
postavljanje "češljeva" na sužena zimska leta košnica ima zadaću onemogućiti ulaz većim
pljačkašima. Često voluharice, miševi i slični svojom upornošću njuškom i nožicama uspiju
odstraniti takvu zaštitu.

Druga je mogućnost postavljanje žičanih mreža promjera tek toliko da pčela može proći u
svojim rijetkim zimskim pročisnim izlascima. To obično sprečava uznemiravanje pčela unutar
košnice, meñutim kod upornijih napasnika ne i uvijek.

Jedna od mogućnosti zimske obrane pčela u kojoj pčelar ima ključnu ulogu je postavljanje
metalne matične rešetke na vrh same podnice košnice. Na vrh podnice na koju smo smjestili
matičnu rešetku se stavi nastavak sa okvirima i pčelama i to će biti nepremostiva prepreka za
većinu jesensko-zimskih pljačkaša košnica. Matične rešetke sa letom treba staviti naopako.
Matična rešetka ne služi za tu namjenu ali kako je u ovom dijelu godine nepotrebna u košnici,
možemo je bez rezmišljanja iskoristiti u tu namjenu. Osim što će uspješno odraditi svoju novu
zadaću smanjit će nam dio brige oko uskladištenja do proljeća.
Sadržaj knjige:

• Auto prihrana pčela (Mirko Veić)

• Dresura pčela
• Dvomatično pčelarstvo
• Grabež u košnici / pčelinjaku
• Formiranje nukleusa
• Izrada propolis alkoholne tinkture
• Mikro nastavak (Damir Ban)
• Određivanje vlage u medu
• Paketni rojevi
• Pčelarske dimilice
• Prehrana pčela
• Sakupljanje cvjetne peludi
• Seljenje košnica unutar pčelinjaka
• Dijagnostika Europske gnjiloće legla
• Uginuće pčela zimi
• Umnožavanje pčelinjih zajednica
• Univerzalna pčelarska vaga (Rade Stevanović)
• Upotreba feromona
• Uzimljavanje slabih zajednica
• Vanjska hranilica
• Vađenje pčelinjeg otrova
• Voda u pčelinjaku
• Zaštita pčela zimi

Sadržaj rađen za potrebe web stranice www.pcelarstvo.hr , autorski tekstovi označeni su kod kod
slika i tekstova unutar sadržaja Male Pčelarske Akademije.