Thierry Maugenest

Rukopis ms408
Osobite zahvale Dominique,
Annie, Jacquesu, Gillesu,
Anne i Laurentu, za njihove dragocjene doprinose.

New York
Columbia Presbyterian Hospital
Odjel intenzivne njege 23.00
Na krevetu čovjek, nepokretan. Plavi pokrivač ga prekriva do
pasa. Ruku savršeno poravnatih s tijelom, očiju širom otvorenih,
izgleda kao da se suočava s nekim nevidljivim bićem. Svi mišići
njegovog lica, pod blijedim tenom, napeti su do pucanja. Senzori
elektrokardiografa pričvršćeni su mu za prsa, dok mu vrpca drži
seriju elektroda na čelu.
Stojeći kraj njega, ruku prekriženih preko kute, doktor Paul
Eatherly promatra svoga pacijenta. S vremena na vrijeme, spušta
pogled prema podacima na kontrolnom ekranu, provjerava ritam
srca, arterijski tlak, oksigenaciju krvi i frekvenciju disanja. Onda
korakne prema naprijed da pogleda elektrokardiogram.
„Sve je savršeno normalno,“ uzdiše, „ali sve je gotovo...“
Sad nagnut nad ispruženog čovjeka, liječnik promatra njegovo
lice, koje kao da je isklesano od mramora. Dvije duboke bore sa svake
strane nosa spuštaju se do usana, ali čini se da mu više nikakav izraz
ne može pokrenuti crte. Paul Eatherly još nikad nije vidio tako
nepomično živo biće. Odjednom se obraćajući svome pacijentu, pita,
bez ikakve nade da će ga ovaj čuti:
„Tko ste? Što vam se dogodilo? Čemu tolika tajnovitost oko
vašeg dolaska k meni?“
U istom času, u srcu Long Islanda, crni Chevrolet hita po State
Highwayu 495 u smjeru Manhattana. U njemu, specijalni agent
Marcus Calleron, držeći volan jednom rukom, gasi čik u pepeljari
prije nego što upali novu cigaretu. Još od sumraka, pad tlaka s
Atlantika penje se po istočnoj obali, bacajući vjedra ledene vode po
cijeloj državi New York. Dolazi zima, misli on, jedva razaznavajući
cestu kroz kišom zaliveno vozačko staklo, a ja mrzim zimu.
Pipkajući, klizne rukom u džep svoga balonera na suvozačkom
sjedalu, izvadi iz njega bočicu antidepresiva i guta jednu tabletu prije
nego što upali radio. Kratke vijesti podsjećaju slušatelje na glavne
novosti. Čuvši glas novinara kako komentira događaje dana, Marcus
uočava jaz koji ga dijeli od svijeta u kojem živi. Zatim pruža ruku
prema pretincu za rukavice i napamet, bez gledanja, vadi disk. Malo
kasnije, kabinu ispuni zvuk saksofona.
„Stan Getz, live, 1964.“, mrmlja on. „Baš sam sretne ruke.“
Između dva dima cigarete, mrmlja melodiju Singing songa kako
bi pokušao rastjerati zabrinutost koja polako raste u njemu.
Marcus Calleron dobro poznaje taj osjećaj. Već više od deset
godina koliko radi za FBI, ista ta tjeskoba, kojoj se u posljednjih
nekoliko mjeseci pridružio i duboki umor, obuhvaća mu duh pri
svakoj novoj istrazi. No u ovom času, dok punom brzinom vozi po
autocesti, nelagoda je još snažnija nego prije. Kad ga je ured pozvao,
u cik zore, osjetio je naglu gorčinu. A proučavajući dom žrtve, na
sjevernoj obali Long Islanda, shvatio je da će ovaj slučaj biti drugačiji
od svih ostalih kojima se u životu bavio.
Iznad njega, tabla objavljuje da je Manhattan udaljen još samo
nekoliko milja. Marcus gleda digitalni sat na svojoj upravljačkoj ploči
i govori si kako se neće vratiti kući prije dva ili tri ujutro. I bolje je
tako, misli on, neodređeno zadovoljan što se ne vraća u taj prazan
stan, u kojem može samo buljiti u pokretne slike na svom televizoru,
u potrazi za snom koji će mu sigurno iskliznuti kroz prste.
Trenutno prelazi East River, penje se 1. avenijom i skreće u 68.
ulicu. Trendva kasnije, podiže oči prema znaku New York Columbia
Presbyterian Hospital, i zaustavlja auto pred glavnim ulazom. Kiša
se još pojačava. Promatrajući rijeke koje mu udaraju u staklo, čini
mu se da mu, još od jutros, postupci i misli bježe. Ne vodim ja ovu
istragu, uhvati se kako misli, ona će mene odvesti kamo bude željela.
A onda, podižući ovratnik svoga balonera, izlazi i trkom se upućuje
prema ulazu. Kad uđe, prolazi kroz aulu i kreće prema krilu B. Lice
mu je hladno, rezignirano. Gura ljude ne gledajući ih i prilazi
vratima Odjela intenzivne njege, koja čuvaju dvojica naoružanih
muškaraca. Ni ne usporivši, Marcus Calleron dohvaća svoju značku i
pokazuje je dvojici stražara koji se smjesta razmiču i salutiraju mu.
Malo kasnije, bez kucanja otvara vrata broj 7 i obraća se čovjeku u
bijeloj kuti koji kreće prema njemu:
„Doktore Eatherly? Specijalni agent Calleron.“
„Očekivao sam vas. Otkako se nazvali, slijedio sam vaše upute i
ni časa nisam napuštao pacijenta.“
Dok se Marcus u tišini približava tijelu opruženom na krevetu,
liječnik promatra čovjeka koji mu je tako upao u službu, a nije mu ni
četrdeset godina. Smeđokos je, kratke kose, a njegovo ozbiljno,
bezizražajno lice izbrazdano je borama umora i zabrinutosti.
Tamnoplavo odijelo odiše na duhan.
„Jeste li proveli testove koje sam tražio?“ pita Marcus suhim
glasom.
„Da, tu su rezultati“, odgovara liječnik dohvaćajući dosje. „Sken
i magnetska rezonancija daju normalne rezultate, a na tijelu
pacijenta nije pronađen nikakav trag kontuzije.“
„Je li otrovan?“
„Vjerojatno ne, toksikološke analize nisu ništa otkrile.“
„Hoće li se uskoro osvijestiti?“
S nelagodom, liječnik isprva ne odgovara. Skida naočale, načas
si protrlja lice i duboko udahne.
„Nije to tako jednostavno. Bilo bi mi lakše odgovoriti kad bih
konačno doznao što mu se dogodilo.“
„Dobro!“ procijedi Marcus Calleron. „Ali pazite, sve što ću vam
reći mora ostati u najstrožem povjerenju. Čovjek na krevetu je bivši
senator Mark Waltham. Jučer navečer, posjetio ga je netko nepoznat.
Njih dvojica su se zatvorili u knjižnicu. Dva sata kasnije, supruga
starog senatora čula je kako njen muž ispušta strašan krik. U istom
času, nepoznati je pobjegao, ne ostavivši ni traga. Utrčavši u
knjižnicu, gospođa Waltham je pronašla muža ovako, fiksiranog
pogleda, nesposobnog da progovori makar i riječ. A sad mi recite što
znate.“
„E, pa... znate...“ liječnik još uvijek oklijeva, „moja će vas
dijagnoza zacijelo iznenaditi... taj čovjek je mrtav.“
„Mrtav?“ čudi se Marcus, po prvi put dopuštajući osjećajima da
mu se pojave na licu. „Ali malo prije ste mi rekli da su mu ritam srca
i tlak normalni...“
„Da, znam. Radi se o sindromu iznimno rijetkom čak i u
analima medicine. Jedan oblik smrti različit od onog što obično
ustanovljavamo. To nije koma, i nema nikakve nade u oporavak. Duh
ovog pacijenta definitivno se odvojio od vanjske stvarnosti, premda
njegovo tijelo samo po sebi živi.“
„Ali rekli ste i da mu sken i elektroencefalogram nisu pokazali
ništa abnormalno.“
„Istina. Ali snimanje mozga ima svojih granica. Ne može
razotkriti vaše želje ni intimne misli. A ovdje smo u prisustvu
posvemašnjeg uništenja volje. Slučaj je sličan jednom naglom i
ireverzibilnom obliku šoka.“
„A što ga je uzrokovalo, po vašem mišljenju?“
„Nadao sam se da ćete vi moći odgovoriti na to pitanje.“
„Još ne. Što ste mislili učiniti s njim?“
„Medicinska etika mi nalaže da mu i dalje hranim tijelo
infuzijom, ali, vjerujte mi, taj se čovjek više nikad neće vratiti k
svijesti.“
„Kažete da je ta pojava iznimno rijetka. Koliko takvih slučajeva
je zabilježeno?“
„Medicinska literatura ih poznaje tri, ne računajući ovog. Prvog
je u XIX. stoljeću opisao jedan ruski liječnik, drugi je identificiran u
Napulju 1948., a treći prije jedva dvije godine. Radilo se o nekom
Durrantu, mislim da je bio povjesničar.“
„Točno. Howard A. Durrant, stari profesor sveučilišta Yale, čije
se tijelo također održava na životu u središtu države New York, u
njegovom rodnom gradu. Kompjuteri u FBI-ju su smjesta pronašli
sličnosti s ovim slučajem... Obje žrtve su bile strastveni skupljači
starih knjiga, i obojica su se, u trenutku koji nazivate smrću,
zanimala za jedan srednjovjekovni rukopis.“
 2
Prosinac 1293.
Jug Engleske
Pokretom ruke, jahač odmahuje pahulje koje padaju po njegovoj
teškoj halji od čohe. Svaki zapuh vjetra mu je novi ugriz. Usprkos
kapuljači nabijenoj na lice, udiše ledeni zrak koji mu prodire u
dubinu tijela. Sige mu vise s brade, a led već koči i vrhove njegove
kose. S vremena na vrijeme podiže glavu da se uvjeri kako još ide u
pravom smjeru. Kroz gustu maglu naslućuje put na kojem nema ni
traga stopama ni otiscima kotača kola. Zar sam sam na ovom putu,
pita se, ili je tlo toliko pometeno vjetrom da ni konj ne ostavlja traga?
Uporno pucketanje grana koje popuštaju pod težinom snijega
govori mu da prolazi kraj šume. Polako podiže glavu, ali razaznaje
samo mračnu mrlju koja jedva zatamnjuje maglu. Pada mu na pamet
da se skloni i zapali vatru, da povrati pokretljivost u udove i zagrije
svoje smrznute prste, ali snijeg i vlažna kora ga odgovaraju. Više
nema puno, govori si da se ohrabri, blizu sam kraja putovanja, nisam
ni na petnaest milja od Oxforda.
Opet se skutri u kapuljači, pušta ravnomjerni korak svoga
konja da ga uljuljka, i razmišlja o putovanju koje je poduzeo kroz
grofoviju. Prije dva tjedna je otišao iz Pariza. Prvih dana, dok je
priroda oko njega još rumenjela od jeseni, prolazio je zemljanim
putovima obrubljenim travnjacima. A onda, ubrzo, promukli glas
preranih zimskih vjetrova odjeknuo mu je u ušima, a njegov je put
postao samo dug hodnik snijega koji se jedva razlikovao od polja.
Vrijeme nije pogodovalo putovanju, ali čim je dobio poruku od
svoga starog profesora filozofije, bez oklijevanja je krenuo put
Engleske. U smiraj dana, pronalazio je smještaj u tavanima iznad
štala koje su grijali samo konji, ili u opatijskim svratištima. Kad bi
ga gostoljubiva braća ispitivala tko je i koje mu je odredište, on bi,
prstiju stisnutih oko vrča vrelog vina, samo odgovarao da se zove
Jean od Pariza, i da je na putu prema utoci Cherwella u Temzu, u
gradu Oxfordu.
Kad su ga jedne večeri upitali ide li u novo sveučilište, radije je
šutio, i otišao je u cik zore ne rekavši više ni riječi. Što je drugo
mogao reći? On sam gotovo da nije znao razloge svoga puta. Prije
skoro petnaest godina, njegov je stari učitelj trunuo u tamnicama
franjevačkog generala Giacoma d’Ascolija. Otad, Jean više nije imao
vijesti od njega, sve do dana kad ga je pismo obavijestilo o njegovom
oslobađanju. Na samrtnoj postelji, učitelj je tražio da što prije dođe u
Englesku.
Dolazeći s neba, prodorni krikovi trgli su Jeana od Pariza iz
sanjarenja. Poskočivši, shvaća da su crni obrisi koji mu prolaze pred
licem otrcani gavrani na putu prema gradu, jer se na smrznutim
poljima više ne mogu hraniti. U istom času, jahač razaznaje obris
zvonika kroz niske oblake. Kako se približava, sjene Oxforda počinju
se izdvajati od barjaka magle. Ubrzo ugleda dim koji se diže s
krovova otežalih od snijega. Dok prolazi kraj zidina od sivog granita,
razaznaje i prve obrise gradskih stanovnika. Na vratima grada, kraj
hrpe smrznutog gnojiva, prosjaci oslonjeni na štake, lica skrivenih
velikim kapucama, dozivaju prolaznike. Kopita njegovog konja, koja
su dugo šuškala po smrznutom snijegu sela, sad odzvanjaju prvim
uličicama. Spušta se večer. Na katovima, lica muškaraca i žena na
čas promatraju jahača, prije nego što zatvore prozore. Ili se prozori
otvaraju samo da propuste dvije ruke koje prazne noćnu posudu na
snijeg nižih krovova. Nakon što se raspitao za put, Jean usmjerava
konja prema High Streetu. Prolazi kraj nekoliko svratišta s
krovovima od slame i prozorima s križevima, gdje se okupljaju
skupine mladih svećenika. To su sigurno studenti sveučilišta, misli
on nastavljajući put. Malo kasnije, zastaje pred crkvom Svete Djeve,
u kojoj je gradska knjižnica. Kad uđe, kreće prema središnjem
prolazu. Preko puta njega, slabašno svjetlo sumraka prolazi kroz
veliki prozor s gotičkim lukom. Desetak ormara, raspoređenih s obje
strane hodnika, sadrže svaki po tri reda knjiga. Vrlo brzo, pogled mu
privlači željezni kavez obješen sa stropa i dobro zatvoren lancima.
Jean se približava dovoljno da vidi kako u njemu umire neko djelo
koje su izjeli crvi. Na onom što je ostalo od ovitka, uspijeva razaznati
naslov i ime autora, koje tiho čita:
„O zadivljujućoj moći umijeća i prirode, od brata Rogera
Bacona.“
Zatim, s izrazom prkosa, procijedi: „Tako dakle, knjige moga
učitelja zabranjene su čak i u njegovom gradu.“ Izlazeći iz knjižnice,
Jean od Pariza vraća se u sedlo i izlazi iz grada prema sjeveru. Već
pada noć kad konačno stiže pred kuću od suhog kamena, smještenu
desetak koraka od jedne opatije. Fasada joj je pokrivena tamnim
tragovima curenja vode. Njene crvljive i pljesnive šalaporke su
zatvorene.
 Kad pokuca na vrata, slabašan, udaljen glas ga zove da uđe. U
glavnoj sobi, tišina, hladnoća, zidovi vlažni i goli, sve govori da je onaj
tko ovdje obitava odustao od života. U tri koraka, posjetitelj natjera
plamen nekoliko svijeća da zadrhti.
„Jesi li to ti, Jean?“
Rečenica je stigla iz dubine sobe. Čovjek koji ju je izgovorio leži
na krevetu, pogleda uprtog u strop. Tijelo mu je prekriveno haljom od
čohe. Njegov blijedi ten osvjetljavaju samo velike, sjajne oči.
„Doctor mirabilis1 učitelju moj, konačno vas opet vidim!“
„Zovi me samo bratom Rogerom. Daleko je vrijeme kad sam na
pariškom sveučilištu podučavao filozofiju, a ti si mi bio učenik. Prvo
mi reci: jesi li poslušao moje upute i uništio pismo koje sam ti
poslao?“
„Da, spalio sam ga.“
„Dobro. Sigurno znaš da su moje knjige još zabranjene, kako u
Londonu tako i u Parizu, i da Crkva osuđuje one koji ih posjeduju.
Kad bi kod tebe pronašli spomen moga imena, smjesta bi te bacili u
tamnicu.“
„U pismu ste mi rekli i da dođem što brže mogu...“
„Da, oprosti što sam te natjerao da putuješ zimi, ali, vidiš, Nebo
mi nije ostavilo izbora u vremenu kad ću umrijeti, a morao sam ti
predati rukopis prije nego što odem sa ovoga svijeta. Onih petnaest
godina što sam ih proveo u zatvoru za mene je bilo prava sreća.
Odricanje, neimaština i samoća su mi omogućili da produbim svoja
razmišljanja, i da u znanju odem dalje nego što bih mogao u nekom
samostanu ili na sveučilištu. U hipu sam spoznao istine koje filozofi i
teolozi progone već stoljećima, i uspio sam zabilježiti rezultate svojih
istraživanja. To je djelo najsavršenije od svega što sam napisao.
Važno je da ga zaštitiš i da se pobrineš za njegovu predaju. Te strane
moraju preživjeti u naše doba kao i u budućnosti, kad duše budu
prosvjetljenije nego danas, a ljudi snažniji u prihvaćanju spoznaje.“
Rekavši to, brat Roger Bacon hvata rukopis koji je skrivao pod
pokrivačem i pruža ga svome bivšem učeniku. Ovaj ga otvara i
ugleda prve redove:
„Učitelju, pa kakvo je to pismo?“
„To sam pismo sam izmislio. Šifriranje knjige bilo je jedini način
da je zaštitim od progona Svete Stolice.“
„Kako ćemo ga dešifrirati?“
 „Sumnjam da će itko to uspjeti samo razmišljanjem. Zato sam
posebno, na drugom pergamentu, zabilježio ključ koda koji sam
koristio. Kad se vratiš u Pariz, čuvaj rukopis i ključ na odvojenim
mjestima, i, da bi te nadživjeli, nemoj povjeriti svoju tajnu nikome u
koga nemaš apsolutno povjerenje. A sad, ne zadržavaj se ovdje.
Iskoristi noć i otiđi iz Oxforda. I, iznad svega, pazi da te nitko ne
slijedi.“
 3
„Je li budućnost zapisana, vaša budućnost, budućnost sviju
nas?“
Thomas Harvey upravo se izrazio ozbiljnim i mirnim glasom. A
zatim je šutio nekoliko sekundi, namjerno produžavajući tišinu, a
kad je vidio da se crveno svjetlo upalilo nad jednom kamerom, polako
se okrenuo prema njoj.
„To pitanje“, nastavi, „za sobom vuče i drugo: jesmo li slobodni u
onom što činimo, ili smo samo igračke sudbine?“
Voditelj emisije Stupovi mudrosti načas ostaje nepomičan.
Cijelo mu se tijelo napinje da privuče pažnju gledateljstva. Kad se
opet pokrene, kretnje su mu proračunate i precizne. Crte njegova
lica, skrivene iza prosijede, kratke brade, postaju tvrđe ili mekše
ovisno o tonu koji daje svome govoru. Skrivene pod prirodno
nabranim obrvama, njegove izrazito crne oči fiksiraju kameru s
neobičnom snagom. Zna da ga gledaju milijuni ljudi, i rečenice koje
polako izgovara kao da se obraćaju svakome od njih.
Već nekoliko godina, publika Stupova mudrosti, prve filozofiji
posvećene emisije na kanalu NWA, stalno raste. Taj izravni program
koji je na početku privlačio samo šačicu studenata sad već zavodi
veliku publiku. Koncept se nije promijenio još od prve emisije: svakog
tjedna, znani gosti odabrani iz svijeta književnosti, glazbe, tiska i
televizije ili čak filma, sudjeluju u filozofskoj raspravi koju vodi
Thomas Harvey. Taj nekadašnji profesor na njujorškom sveučilištu
ubrzo je uspio pronaći pravi ton da bi svijet ideja približio svima, i
svakog tjedana osvojio nove gledatelje koje privlači znanje.
Ove večeri, gosti sjede na stubištu koje oponaša grčki hram i
vide kako im se približava Thomas Harvey, koji prolazi kroz šumu
bijelih stupova da bi došao do njih.
„Ono što se mora dogoditi, dogodit će se“, govori on kad im se
približi i sjedne uz njih, „i ljudi tu ništa ne mogu promijeniti.“
Mary Donell, žena kratke smeđe kose i autorica nekoliko
uspješnih kazališnih komada, se ubacuje:
„Vjerovati u tako nešto, Thomas, značilo bi odreći se svake
akcije. U tom slučaju, zašto i dalje živjeti? I kako tražiti sreću ili
činiti dobro a ne zlo ako je sve već unaprijed zapisano? Ne, ne slažem
se s tobom. Mislim, naprotiv, da nam svaki dan života omogućuje da
konstruiramo novu budućnost koju tek treba izmisliti.“
„To nije moja ideja, Mary. Tako su mislili grčki i rimski filozofi
koje danas nazivamo stoicima. Po njima, nitko ne može pobjeći svojoj
sudbini.“
„Ali kad se nađemo pred izborom, uvijek imamo više
mogućnosti. U svakom trenutku svog života imam slobodu – reagirati
ili ne.“
„Da su stoici ovdje pred vama, odgovorili bi ti da je ta sloboda o
kojoj govoriš samo iluzija. Tako, mjesto koje si odabrala na stubama,
ili vi koji nas gledate pred televizorima, način na koji prekrižite noge
ili ih ne prekrižite, ili odjeća koju ste jutros odabrali, sve je to već
unaprijed podrobno programirano, u srcu Univerzuma u stvaranju,
prije nego što su se prvi oblaci vodika kondenzirali i stvorili prve
zvijezde.“
„Po tebi bi onda,“ pita Andrew Wiroski, slavni novinar New
York Timesa, „povijest ljudske rase bila samo niz uzroka i posljedica
koji je počeo prije više milijardi godina, davno prije stvaranja
Zemlje?“
„Baš tako, a dodat ću i da nema smisla truditi se promijeniti
tijek stvari, jer, u istom tom međuzvjezdanom prostoru, osim
parametara budućeg sunčevog sustava, postojao je i tvoj život, i
događaji koje ćeš opisivati u svojim člancima, sutra ili za mjesec dana
ili za više godina.“
„Ali to je užasavajuće, Thomas“, odgovara Andrew Wiroski uz
ipak lagani osmijeh. „Utješi me, jesu li u to vjerovali samo stoici?“
Nakon tog pitanja, voditelj opet uvodi dugu tišinu. Redatelj
emisije, koji na sedam različitih ekrana prati što se događa na sceni,
vidi kako Thomas Harvey nalazi inspiraciju prije nego što odgovori:
„Možda ću te razočarati, Andrew, ali znaj da povijest misli
stalno svjedoči povratku ideje predodređenosti. Ista ta ideja, već
prisutna u velikim antičkim mitovima, vratit će se i u nekim
religijama. Sjetimo se, na primjer...“
Voditeljev glas odjednom se prekida. Redatelj ga još nikad nije
vidio da toliko oklijeva. Smjesta shvaća da ta tišina nije proračunata.
Pogleda Thomasa Harveyja, koji obično prelazi sjedne kamere na
drugu, upravo se zaustavio na osobi koja stoji iza tehničara, u sjeni
reflektora. Bez poteškoća prepoznaje Marcusa Callerona. U tome
času, pred njim se ponovno pojavio cijeli jedan dio njegove prošlosti.
Što li on tu radi, nakon tolikih godina? pita se on. Sve je to trajalo
samo časak. U ušnom zvučniku, redateljev glas vraća ga u izravni
prijenos. Skreće pogled i vraća se svojoj raspravi:
„... da, sjetite se samo, kako sam rekao, predodređenosti u
kalvinizmu. Prema toj doktrini, od rođenja je zapisano hoće li čovjek
biti spašen ili proklet. Bog tako postaje jedinim gospodarom naših
sudbina, a mi smo osuđeni da budemo samo svjedoci vlastitih života.
Za jedne, bit će to postojanje koje će ih dovesti do bistrih izvora raja,
za druge će voditi u ralje pakla, a ni jedni ni drugi neće moći
promijeniti svoj put ni tijek događaja.“
Pogled Thomasa Harveyja susreo se s onim Marcusa Callerona.
Ovaj ostaje bezizražajan. Uvijek ima taj isti izraz, misli on, tu
mješavinu snage i tjeskobe. Što li očekuje od mene? Voditelj si
pročisti glas diskretnim nakašljavanjem, i pokušava se vratiti svojoj
emisiji. Pokret njegovih očiju, koje su upravo uočile crveno svjetlo,
prethodi kretnji glave pa zatim i cijelog tijela koje se okreće prema
kameri kako bi se obratio televizijskim gledateljima:
„... Ali nemojte misliti da su samo veliki mitovi, antički filozofi i
religije zazivali determinizam, jer, od kraja XVIII. stoljeća, i znanost
će, s Pierreom Simonom de Laplaceom, prihvatiti tu zamisao. Po
tome fizičaru, slučaj ne postoji. Svijet je samo posljedica svoga
prethodnog stanja, i, na isti način, budućnost je već u potpunosti
određena sadašnjošću.“
U tom času, Thomas se prekida. Redateljev glas u ušnom
zvučniku podsjeća ga na predviđeni tok emisije. Voditelj ustaje i,
govoreći prema pokretnoj kameri, čini nekoliko koraka da bi se
približio novim gostima koji čekaju malo dalje na sceni. Kad sjedne
uz njih, mladi pisac Donovan Otey ga pita:
„Dakle, za predviđanje budućnosti bilo bi dovoljno poznavati sve
prirodne sile koje upravljaju današnjicom?“
„Laplace je točno to htio dokazati, ali to nas vodi do granice
iracionalnog: može li čovjek jednog dana dosegnuti vrhunsku
spoznaju? Može li se uzdići na razinu bogova, imati savršenu
spoznaju sadašnjosti i budućnosti, i poznavati svoju sudbinu čak i
prije nego što je proživi?“
„Po mome,“ nastavlja njegov sugovornik, „ta stvarnost postoji
samo u romanima koje pišem.“
„Znači, Donovan, ti vjeruješ samo u razumne stvari?“
 „Da. Pišem fikciju baš zato da u društvu svojih čitatelja
pobjegnem iz tmurnog života bez imalo tajnovitosti.“ Okrećući se
prema kameri, Thomas Harvey opet se obraća izravno gledateljima:
„Oni među vama koji misle kao Donovan Otey zacijelo su
zaboravili da se svi mi vrtimo brzinom većom od sto tisuća
kilometara na sat oko velike zvijezde koja se vrti oko središta
Mliječnog puta, koji se pak kreće prema susjednim galaksijama, koje
se, sa svoje strane, kreću prema lokalnom superroju, kojeg pak
privlači novi skup masivnih galaksija koji se zove Veliki Atraktor, i
sve to u svemiru o kojem ništa ne znamo. Je li beskonačan? To je
nezamislivo. Je li konačan, ograničen nekom hipotetičnom granicom?
To je nepojmljivo. A što reći o vremenu, za koje mislite da ga
razumijete kad gledate kako se okreću kazaljke na satu. Sjetite se da
je, od početka prošlog stoljeća, kvantna teorija dokazala da su u
beskrajno malim razmjerima vrijeme i prostor samo iluzije, i da se
ista čestica u istom trenutku može nalaziti na dva različita mjesta.
Dok vam postojanje pliva kroz iracionalno i fantastično, nemojte se
zaklinjati nečim što je razumno.“
A onda, okrenuvši se prema Donovanu Oteyu, pita ga:
„Zamisli da anđeo siđe u ovaj studio, smjesti se kraj tebe, i na
uho ti prišapne ključ najvećih misterija univerzuma. Tako bi doznao
zašto postoji bitak a ne ništavilo, i koji je stvarni cilj postojanja.
Misliš li da bi ta teorija bila razumna i savršeno racionalna? Možeš li
se zakleti da te to otkriće ne bi iznenadilo, i da ne bi nadišlo zamisli
najsmjelijih fikcija koje si ikad napisao? Vjeruj mi, kad bi objašnjenje
velikih tajni života bilo savršeno racionalno, već bismo ga odavno
imali. Baš zato što je zapanjujuće, besmisleno, pa čak i nerazumno,
nitko ga nikad nije razmatrao.“
Ali, dok govori, voditeljev duh luta. Osjeća na sebi pogled
Marcusa Callerona. Ne može spriječiti svoje misli da se okreću k
njemu. Na časak, čak se i vraća u prošlost, prije petnaest godina.
Marcus je tada samo student, sjedi u dvorani u srcu odjela za
filozofiju na njujorškom sveučilištu. Tjerajući uspomene, Thomas
Harvey okreće se središnjoj kameri.
„Kao zaključak, pozivam vas da ne odbacujete ono što nadilazi
vaše poimanje. I prečesto, duh osuđuje ono što ne može pojmiti. Ovaj
ste program odabrali baš zato da se riješite iluzija i predrasuda. Zato
vam zakazujem sastanak i sljedećeg tjedna, na kanalu NWA. Do
tada, promislite o ovoj misli Teilharda de Chardina: ‘Samo fantastika
ima šansu biti istina’.“
 Odmah nakon te posljednje rečenice, redatelj pušta muziku za
odjavnu špicu. Po visini studija, jedna se kamera polako diže,
snimajući Thomasa Harveyja koji izvan dometa mikrofona razgovara
sa svojim gostima, prije nego što reklama označi kraj emisije.
Voditelj tada skida ušni zvučnik, rukuje se s nekolicinom
tehničara i redateljem prije nego što u torbu pospremi svoje bilješke.
A onda, ne dižući glavu, pita osobu čijeg je prisustva svjestan:
„Pretpostavljam da nisi došao ovamo da razgovaraš o filozofiji?“
„Ne. Jučer se vaše ime pojavilo na ekranu kompjutera... Sigurno
je bilo zapisano da će nam se putevi opet sresti. Ali sad moram hitno
razgovarati s vama.“
„Nećemo ostati ovdje, Marcus, televizijski studio je najgore
mjesto za razgovor. Slijedi me, zadržao sam ured kraj sveučilišta na
kojem sam nekad predavao, tamo ćemo biti mirniji.“
 4

Kad Thomas Harvey otvara vrata svoga ureda Marcusu

Calleronu i poziva ga da sjedne, ovaj načas ostaje stajati i u tišini
promatra sobu. Preko puta njega, jedan prozor gleda na četvrtaste
prozore zgrade Washington Squarea gdje se, pod sivim nebom,
pojavljuju prve munje. Oluja je sad iznad Manhattana, spremna
udariti na fasade od cigle i betona. Dvojica muškaraca šute, puštajući
težinu prošlosti da se uvuče između njih. Marcus osjeća mišiće svoga
lica podvrgnute napetosti koje se nije mogao riješiti otkako je otišao
iz televizijskog studija. Pogled mu načas bježi prema van. Ne sjeća se
da je ikad vidio tako crno nebo, ni čuo tako prijeteću grmljavinu.
Približavajući se knjižnici koja prekriva cijeli jedan zid, prstima
prelazi po hrptovima knjiga, nasumce uzima jednu, načas je otvara i
zatim se okreće prema Thomasu Harveyju.
„Još uvijek ista ljubav prema starim knjigama?“
„Da.“
„A pretpostavljam da još imate i stari stan u Ulici Bleecker.“
Potvrđuje glavom.
„... i da, kad odete iz NWA-ovih studija, dijelite život između
zidova knjižnice u 9. ulici i uličnih prodavača knjiga na 4. aveniji?“
„Točno. Mogao bi dodati i da ponekad, navečer, kad imam
potrebu pobjeći od svijeta čistih ideja, još uvijek povremeno odem u
jazzklub u Ulici Thompson; tamo gdje smo se nekad znali nalaziti s
Clarom. Znaš, od našeg posljednjeg susreta, naprosto sam dao
ostavku na sveučilištu da bih vodio emisiju na televiziji, ali, osim
toga, u mom životu se ništa nije promijenilo. A ti?“
Marcus ne odgovara odmah. Načas promatra svoga bivšeg
profesora. On je, pomisli tada, zadržao naviku gledanja sugovornika
u oči nakon svakog odgovora, kao da procjenjuje učinak koji je
proizveo. Konačno sjedne preko puta njega i zadovoljava se
spuštanjem pogleda na iskaznicu FBI-ja.
 „Specijalni agent Calleron,“ čita Thomas Harvey na glas, „jako
impresivno... Ali kako te filozofija odvela do karijere istražitelja?“
„Nakon onog što se dogodilo prije petnaest godina, morao sam
okrenuti stranu da bih mogao nastaviti sa životom. Svijet ideja me
plašio. Nije mi više odgovarao. Moj posao mi zaokuplja dovoljno
vremena da ne mislim na druge stvari. Tijekom svih ovih godina,
akcija mi je služila kao droga. Zahvaljujući tome sam preživio. Ali
nećemo razgovarati o tome. Vodim novu istragu, i baš me ona dovela
do vas.“
„Zar sam osumnjičen za nešto?“
„Ne. Nemam pred sobom krivca, već prije potencijalnu žrtvu.“
„Možeš li mi reći nešto podrobnije?“
„Prvo porazgovarajmo o bivšem senatoru Marku Walthamu.
Jeste li ga osobno poznavali?“
„Nisam ga upoznao, ali često sam razgovarao s njim najednom
internetskom forumu koji se bavi dešifriranjem srednjovjekovnog
rukopisa pripisanog Rogeru Baconu. Ali zašto govoriš o njemu u
prošlom vremenu, nije valjda...?“
„... mrtav? Ne, ne zaista, njegovo tijelo još živi. Kao i tijelo
Howarda A. Durranta, koji je također sudjelovao na forumu. Obojica
su, osim zajedničke strasti prema razrješavanju toga djela, bili i
veliki skupljači starih knjiga. Kao i vi, profesore Harvey.“
„Da, shvaćam“, odgovara Thomas prelazeći rukom preko lica.
A onda, zanesen u misli, u tišini ustaje, dohvaća bocu burbona i
dvije čaše koje puni prije nego što jednu položi pred svoga bivšeg
studenta. Nakon što je polako uživao u prvom gutljaju, pita:
„Deseci ljudi sudjeluju na tom forumu, zašto si došao baš k
meni?“
„Proveo sam jučerašnji dan u rezidenciji Marka Walthama, na
sjevernoj obali Long Islanda. Analizirao sam tvrdi disk njegovog
računala i otkrio da se vaše ime spominje nekoliko puta.“
„Da, često sam se dopisivao emailom s bivšim senatorom.
Istraživanja koja je on provodio nad kodiranim rukopisom koji mi
nazivamo ms 4082 bila su prvorazredna. Posljednjih je tjedana
spominjao sjajno otkriće do kojeg je došao.“
„Je li vam rekao štogod o tome?“
„Ne. Sudionici foruma rado razmjenjuju informacije koje
pomažu dešifriranju rukopisa ms 408, ali većina rada ostaje u
tajnosti. Svejedno, znam da je Waltham bio uvjeren da se rukopis
odupire dešifriranju jer je kriptiran preko više jezika. Da bi došao do
tog zaključka, u prvo je vrijeme transkribirao svaki simbol Rogera
Bacona u slova našeg pisma. Ako te to zanima, mogu ti pronaći
glavne elemente njegovoga rada.“
Govoreći, Thomas Harvey se približio tipkovnici svoga računala.
Nekoliko minuta kasnije, otisnuo je jednu stranicu i pružio mu je:
„Ovo je posljednja transkripcija koju mi je Mark Waltham
poslao, prije samo nekoliko dana. Uočio je da se riječi LTN, GRC i
HBR ponavljaju s neobičnom učestalošću. Po njemu, ti izrazi upućuju
na konsonantsku transkripciju, dakle bez samoglasnika, čije
korištenje potječe još od početaka pisane riječi. Tako bi GRC značilo
grecae lingua, HBR hebraica lingua, a LTN latina lingua. Po
Walthamu, te riječi su tu da označe čitatelju prelazak s jednog
sustava kodiranja na drugi, baziran na tri jezika, grčkom,
hebrejskom i latinskom.“
„I na osnovi tih radova, bivši je senator došao do otkrića koje
mu je trebalo omogućiti da dešifrira rukopis 408?“
„Tako je mislio. Ali postoji li ikakva veza između Walthamovih
istraživanja i njegovog moždanog udara?“
„Prvi elementi istrage navode na takav zaključak. Nakon
posljednjih intervencija na forumu, bivši senator je dobio elektronsku
poštu od nekog nepoznatog čovjeka koji je tražio sastanak. Mark
Waltham ga je pozvao k sebi na Long Island. Malo kasnije, u svojoj je
knjižnici izgubio razum.“
„Što znaš o tom sumnjivcu?“
„Skoro ništa. Slao je emailove preko virtualnih adresa koje je
nemoguće identificirati, i sve ih je potpisivao s ‘Edip’.“
„Edip?“ ponovi Thomas Harvey.
„Govori li vam to ime nešto?“
„Da. To je čovjek koji već nekoliko godina sudjeluje na forumu.
Nitko ne zna tko je ni iz koje se zemlje javlja.
Ali ime koje koristi me uvjerilo da je uspio dešifrirati rukopis
Rogera Bacona. Edip je jedini čovjek koji je uspio riješiti Sfinginu
zagonetku. A ms 408 već stoljećima ima nadimak ‘Sfinga’.“
Nakon toga odgovora, Marcus Calleron dugo je šutio. Lice
Marka Walthama vratilo mu se u sjećanje, bezizražajno i posve
otuđeno od života. Dugo vremena, bivši senator zacijelo se nadao da
će dešifrirati rukopis, i ta ga je strast odvela, nedvojbeno protiv volje,
na put s kojeg nema povratka. U tom času, Marcus si je rekao da će,
prije ili kasnije, i njega ova istraga dovesti do ruba toga puta, i da će
morati odlučiti hoće li krenuti njime ili neće. U sebi nabraja
informacije koje je skupio u posljednja dvadeset i četiri sata, a onda
mrmlja, kao da nastavlja razmišljanje na glas:
„Sve govori da je bivši senator bio blizu dešifriranju koda toga
rukopisa. Edip, koji je to shvatio, sastao se s njim kako bi ga zauvijek
ušutkao i ostao jedini nositelj tajne.“
A onda, ustajući, istražitelj dodaje:
„Sigurno ću pronaći nove tragove u kući profesora Howarda A.
Durranta, koji je nedvojbeno bio prva žrtva tajnovitog Edipa.“
„Ako ti mogu biti od koristi, Marcuse, javi se bez oklijevanja.“
„Dogovoreno. Očekujte me pred kućom sutra ujutro u osam.“
 5

Prag, 6. siječnja 1602.

Dvor njemačkog cara

Vrhom svoga kista, Bartholomeus Spranger dodiruje platno.

Svaki mu je pokret otmjen i ozbiljan. Preko puta njega stoji njegov
model, car Rudolf II. Oči slikara skaču sa čovjeka na portret.
Rudolfovo tijelo, odjeveno u tamni kaput, jedva se izdvaja od crne
pozadine. Blijedozeleni ovratnik naglašava sjajno lice, osvijetljeno
ružičastim jagodicama. Nos je ravan i krupan, a gusta smeđa brada
prelazi preko rumenih, mesnatih usnica. Kraljevska kosa posve
nestaje pod velikim šeširom urešenim granatima i rubinima.
Iza umjetnika, pucketanje vatre iz kamina jedino narušava
tišinu. Car je savršeno nepomičan. Njegov pogled, uperen prema
prozoru, gubi se u mliječnom nebu koje pritišće Prag, već dva mjeseca
okovan snijegom. Plavi i smeđi zidovi grada, pozlaćeni zvonici ili
sedefasti lukovi krovova njegove palače, koje voli promatrati za
lijepog vremena, danas blješte u nijansama bijele. Rudolfove oči
okreću se sad prema sluzi koji ulazi u sobu uz široki naklon, i
najavljuje mu velikog komornika, odgovornog za kraljevsku riznicu,
koji želi razgovarati s njim. Na carev pokret rukom, vrata se
otvaraju.
Onizak čovjek potpuno odjeven u crno, vidno uzrujan. Njegov
korak, živahan i poletan, izražava žurbu, dok mu se tijelo stalno
naginje prema naprijed u znak poštovanja. Prelazi ogromnu
prostoriju bez pogleda prema slikama Arcimbolda, Jana Breugela, ili
gravirama Aegidiusa Sadelera koje vise na zidovima. Ne primjećuje
ni globus od zlata i srebra, rekonstruirani kostur, smaragde iz Perzije
ili lubanju isklesanu od kvarca koji su dio zbirke raznorodnih
predmeta kojima se Rudolf voli okruživati. Približivši se svome caru
koji je još uvijek nepomičan, pozdravlja ga još se jače saginjući a onda
se uspravlja dok mu iz usta kreće rijeka neurednih riječi.
 „Veličanstvo, to je ludost!... Šest stotina zlatnih dukata!... To je
nerazumno!... Tolika svota za običan rukopis... stranice pokrivene
nepoznatim pismom... djelo čiji smisao ne znamo... taj je trošak čisto
ludilo!“
„Svijet je u ludilu!“ urla odjednom car ustajući iz svoga
naslonjača jednim pokretom. „Moć kojom raspolažem, ratovi koje
vodim, počasti koje dobivam, zar to sve nije apsurdno? Zar nije lud
onaj tko protiv njene volje vlada zaduženom Bohemijom? Suočiti se
sa sukobima katolika i protestanata, poticati ljubomoru Nijemaca čiji
sam dvor napustio da se smjestim u Pragu, pokušaji smirivanja
stalnih napetosti između Francuske i Austrije, zadovoljavanje
ambicija inoga brata Matijaša koji želi moju krunu, zar nije čisto
ludilo sve ono što ja svakoga dana moram činiti? Samo potraga za
vrhunskom spoznajom ima ikakvog smisla. Što je šesto zlatnih
dukata u usporedbi s posljednjim rukopisom doctora mirabilisa,
brata Rogera Bacona? Dao bih za tu knjigu i stotinu puta veću svotu.
Već deset dugih godina tražim to djelo po cijeloj Europi. Nijedna zora
nije svanula a da se ne ponadam vijesti kako je rukopis pronađen! A
sad, kad je taj dan konačno stigao, reci mi radije jesu li moji špijuni,
vični dešifriranju kodiranih poruka, uspjeli iščitati djelo!“
„To ne znam, Veličanstvo“, odgovara veliki komornik koji se boji
nove promjene raspoloženja svoga cara.
„E, pa, u tom slučaju, sam ću se time pozabaviti. Moj će portret
pričekati“, dodaje, otpuštajući slikara pokretom ruke.
Odmah nakon toga, Rudolf kreće hodnicima carske palače, u
pratnji slugu. Pete mu suho odjekuju po šarenim pločicama dvorana
kojima prolazi. Hodajući, prisjeća se najluđih govorkanja koja već
tristo godina kolaju o rukopisu koji je upravo kupio.
„Doznati, konačno doznati“, ponavlja tiho.
Već više od deset godina, Rudolf na svoj dvor dovodi najveće
znanstvenike Europe. Htio bi shvatiti smisao svijeta koji ga okružuje,
izmjenu dana i noći, razlog rođenja i smrti, tajne protoka vremena i
arkane velikog Univerzuma koji promatra svake večeri. I tako, kad
mu je jedan od njegovih ljudi objavio da je pronašao rukopis doctora
mirabilisa, srce mu je poskočilo u grudima. U njegovim godinama,
bilo je teže nadati se nego prije. Zbog brojnih razočaranja, nada se u
njemu iscrpla. No ipak, od toga časa, entuzijazam mladih godina
odjednom se probudio u njemu nakon dugog sna. Kad je po prvi put
imao rukopis u rukama, i kad mu je pogled prošao nepoznatim
pismom, osjetio se istovremeno vrlo blizu i vrlo daleko od svoga cilja.
A onda su se njegove krupne ruke zatvorile na knjizi. Imao je
predosjećaj da je tu unutra nešto veliko, jedinstveno.
„Velika tajna“, promrmljao je Rudolf. „Je li moguće da će se
konačno razotkriti?“
Od toga dana, gotovo je izgubio razum. Spoznaja mu je sad bila
tako blizu, isto se toliko bojao da će je otkriti kao i da će mu pobjeći.

Kad je konačno stigao u svoj glavni stožer, car je ušao u

prostoriju u kojoj je petšest ljudi bilo okupljeno oko stola. Od ruke do
ruke dodavali su rukopis koji su pokušavali dešifrirati. Kad se
pojavio car, svi su ustali i načas se naklonili.
„Dokle ste stigli?“ pita Rudolf.
Jedan od njih skromno odgovara:
„Veličanstvo, još nismo razbili kod.“
„Koliko će vam vremena trebati?“
„Ne znamo, ali već smo stvorili brojne zaključke.“
„Koje?“ pita Rudolf sjedajući i pozivajući svoje ljude da zauzmu
mjesta oko stola. „Ispričajte mi sve. I nemojte ništa izostaviti.“
„Evo, Veličanstvo, prvo smo pomislili da se radi o kodu koji se
zove ‘Cezarova monosupstitucija’. Rimski se car dopisivao s
Ciceronom zamjenjujući svako slovo svoga pisma nekim drugim, tri
mjesta dalje u abecedi. Tako su svi A postajali D, svi B – E, i tako
dalje, pa je ime CEZAR postajalo FHVDU. No, sad znamo da Roger
Bacon nije koristio taj princip, premda ga se često susreće u
šifriranim porukama koje presrećemo od neprijatelja.“
„Kako ste toliko sigurni?“
„Proučili smo prethodno djelo Rogera Bacona: Communia
naturalium, napisano na latinskom, i ustanovili smo da su slova koja
najčešće koristi N, U, S, A, E, I i T. Mislili smo da ćemo, zamijenivši
simbole koji se najčešće pojavljuju u šifriranom djelu tim slovima
latinskog pisma, dobiti nešto bliže čitljivome tekstu. Ali bezuspješno.
Zatim smo operaciju ponovili s engleskim, francuskim, njemačkim,
talijanskim i grčkim, ali bez uspjeha.“
„Što ste još pokušali?“
 „Kako riječi koje tako dobijemo nemaju smisla, zacijelo se radi o
anagramima. U tom slučaju, trebat će nam nekoliko godina da ih
dešifriramo.“
„Nekoliko godina!“ ponovi Rudolf nemoćno.
„Da, Veličanstvo, sjetite se da su nam trebali tjedni da
dešifriramo samo jednu rečenicu koju je Galileo Galilej poslao vašem
novom astronomu, Johannesu Kepleru:
SMAISMRMILMEPOETALEUMIBUNENTVGTTAVRIAS, a dobili
smo sljedeću poruku: ALTISSIMUM PLANETAM TERGEMINUM
OBSERVAVI, što je značilo da je autor uspio ugledati najviši planet,
Saturn, u trostrukom obliku. Dakle, ako smo opet suočeni s
anagramskom konstrukcijom, postavlja nam se novo pitanje: u kom
se smjeru čita taj rukopis? „
„Hoćete reći da bi ga se moglo čitati s desna na lijevo, ili
mijenjajući smjer na kraju svakog reda, kao u prvom grčkom pismu?“
„Da, Veličanstvo, ako ne i vertikalno, ili ukoso.“
„Kako to?“
Da bi ilustrirao svoje riječi, uzeo je pero i najednom listu ispisao
sljedeća slova:
„Pogledajte ovaj primjer, Veličanstvo. Ova slova, naizgled bez
značenja, zapravo su izraz vjere na latinskom koji su u tajnosti
koristili prvi kršćani. Ta poruka, koju je Roger Bacon savršeno
poznavao, odnosi se na Bibliju i iskazuje postojanje jedinoga Boga,
nasuprot poganskim vjerovanjima. Kod koji se koristi je višestruk,
kao i smjer čitanja. Prvo, radi se o anagramu za PATER NOSTER.
Ali slova također stvaraju dodatni smisao, koji se može dešifrirati na
različite načine. Ako treći red poruke čitate okomito ili vodoravno,
dobit ćete latinsku riječ tenet, koja znači drži, i odnosi se na
kršćanski križ, koji pokazuje i raspored slova:“
„Ista je stvar s drugim riječima, koje se može čitati vodoravno,
okomito, odozgo prema dolje, odozdo prema gore, ili čak i ukoso, ako
se uzme u obzir da križ koji tvori riječ tenet okružuju slova A i O,
koje se odnose na Alfu i Omegu, to jest početak i kraj, gospodina Boga
jedinog kako je opisan u Apokalipsi.“
Dovršivši rečenicu, čovjek pred Rudolfovim očima slijedi slova:

„Na isti način,“ mrmlja na kraju Rudolf shrvan

obeshrabrenošću, „rukopis koji nas zanima mogao bi imati višestruki
kod, ali čak su nam i pismo i jezik kojim su napisani još nepoznati,
što nam još otežava zadaću. Koliko će godina trebati da pronađemo
odgovore na sva pitanja koja nam postavlja?“
A onda, nakon časka razmišljanja, ustajući govori:
„Nije vas dosta da istražite sve mogućnosti. Okupite
znanstvenike moga dvora, heretike koje štitim od inkvizicije, moje
alkemičare, moje botaničare kao i moje astrologe i filozofe. Neka
smjesta napuste druge poslove i odsad sve svoje vrijeme posvećuju
dešifriranju rukopisa brata Rogera Bacona.“
 6

Dok svojim Chevroletom izlazi na Ulicu Bleecker, Marcus

Calleron prepoznaje obris Thomasa Harveyja koji se sklanja pod
kišobranom. Prišavši mu, u njegovom pogledu vidi određenu
začuđenost.
„Što ste očekivali, posve novi auto ravno iz garaže FBI-ja?“
Thomas bez odgovora ulazi u auto. Dok Marcus prelazi
Washington Squareom i kreće prema sjeveru, dodaje:
„Mrzim anonimne službene automobile. Ovaj stari, otrcani
Chevrolet čuva uspomene na sve moje istrage. Volim se vratiti
njegovom mirisu duhana i mrljama od kave.“
„Kamo točno idemo?“ konačno pita njegov bivši profesor.
„Na jug Albanyja“, odgovara istražitelj lakonski paleći cigaretu.

Malo kasnije, dok prelazi Hudson, uključi svoj CD. Nekoliko

akorda na klaviru prethode tenorsaksofonu koji smjesta zaglušuje
solo visoke trube.
„Sjećate se ovoga?“ pita Marcus tren kasnije.
„Da, naravno... Miles Davis u Carnegie Hallu, svibanj 1961.
Mislim da sam ti ga ja prvi pokazao.“
„Da, prije petnaest godina. Išli smo u Brass Club, slušati
kvintet nekog engleskog trubača, i stali smo kod prodavača ploča na
Thompson Streetu... Još se sjećam našeg razgovora te večeri. Govorili
ste kako glazba može utjecati na naš način razmišljanja, i da je jazz
nedvojbeno jedan od najintuitivnijih i najspontanijih izraza, koji
omogućuje duhu da se oslobodi određenih okvira kako bi pustio nove
filozofske ideje da se oblikuju. Znate, ništa iz toga razdoblja nisam
zaboravio...“
A onda, nakon oklijevanja, dodaje, kao da se baca u prazno:
„... Clara je još bila s nama.“
 Obojica opet šute. Bubnjarska improvizacija prekida melodijsku
liniju trube. Tuš se uspinje sve jače, povremeno prekidan metalnim
zvukom činela u sinkopi. U istom času, kiša koja se još pojačala
dodaje udaraljkašku liniju udarajući po staklu i krovu automobila.
Dok udare činela prigušuju naglasci na tomu, klavir najavljuje
ulazak limenih glazbala, kojima se konačno pridružuje cijeli orkestar.
Marcus stišava i pita:
„Vi ste bili bliski s Clarom, zar ne?“
„Da. Kao i ti. Vas dvoje bili ste najbolji studenti koje sam imao
tijekom cijele svoje profesorske karijere.“
„Kako je mogla tako završiti?“
„Nikad nećemo doznati... Svoju je tajnu odnijela sa sobom.“
Nakon što je izgovorio tu rečenicu, Thomas je dohvatio bočicu
antidepresiva koju je ugledao među sjedalima. „Još uvijek iste
tjeskobe?“
„Da, i svakome odgovarajući lijek. Vi imate svoje knjige. I taj
šifrirani rukopis kojem posvećujete toliko vremena, zar ne?“
„Istina je, nikad neću napustiti potragu za znanjem. Dok budem
živ, tražit ću odgovore na pitanja koja si ljudi oduvijek postavljaju. A
ti, zar si ti doista napustio potragu za Istinom?“
„O čemu govorite? O onim pitanjima koja će zauvijek ostati bez
odgovora? Ili o odgovorima koji dozivaju nova pitanja, još čudnija, i
koja nikamo ne vode? Da, vjerujte mi, zauvijek sam raskrstio s tim.
Ali vratimo se vama. Zašto ste napustili svoju katedru na
sveučilištu?“
„Znaš, godina koju sam proveo s Klarom i tobom bila mi je jako
važna. Navikao sam se na vašu prisutnost, na vaše posjete i
filozofske rasprave koje su često potrajale do duboko u noć. Zapravo
sam vas smatrao djecom koju nikad nisam imao.“
Kad je izgovorio te riječi, Thomas Harvey začudio se što je time
prvi put formulirao svoje najdublje misli. Kako je Marcus šutio,
nastavio je:
„Nakon onog što se dogodilo prije petnaest godina, morao sam
donijeti odluku. Ponovno sam postao profesor kao i svi drugi, ali
podučavao sam bez osobnog angažmana. U to vrijeme, Chris Belton,
producent kanala NWA, htio je na kablovskoj televiziji pokrenuti
emisiju o filozofiji. On je potražio mene. Kosa i brada već su mi bili
prosjedi, i u njegovim sam očima bio otjelovljenje starog mudraca,
neka vrst Sokrata XXI. stoljeća.“
„Zar iza te odluke nije bilo ničeg drugog?“
„Imaš pravo, nisam ti sve rekao. Mislim da si nikad nisam
oprostio Clarinu smrt.“
„Ali niste vi bili odgovorni za nju.“
„Trebao sam pogoditi što će se dogoditi, i bila je moja zadaća
spriječiti...“
„Znate kao i ja“, prekine ga Marcus, „da nitko i ništa ne može
promijeniti tijek događaja.“
Govoreći, opet je poglasnio da završi razgovor.
Chevrolet je upravo prošao Newburgh. Sa svoje lijeve strane,
istražitelj je ugledao zasniježene vrhove Catskill Mountains. U istom
času, jedna mu je rečenica prošla duhom, digavši se iz starih,
studentskih dana: „Luk stoji baš zato što svaki njegov kamen želi
samo i jedino pasti.“3 Kad je prvi puta pročitao te riječi, Marcus ih je
smjesta zapamtio, premda im nije shvatio dublji smisao. No, u
međuvremenu, kad je u svome životu došao do toga da se često pita
što bi mu moglo dati snage za nastavak života, konačno je shvatio
značenje te rečenice. Jedan po jedan, kamenovi koji su gradili
njegovu vlastitu povijest željeli su samo i jedino pasti i povući ga
cijeloga u svome padu. Među njima se nalazila uspomena na gubitak
roditelja, te na Clarin iznenadni nestanak, napuštanje studija koji su
mu mogli otvoriti vrata u budućnost, i konačno posao istražitelja,
slijed beskrajnih dana koje si je sam nametao, bez odmora, i koji su
bili samo očajnički bijeg. Pa ipak, premda je svaki djelić njegovog
postojanja neizbježno vukao prema dolje, neka nepoznata sila, koju je
nazivao svojim „lukom“, držala ga je na nogama. Još i sad, dok je
vozio prema Kingstonu, zna da ima snage za akciju samo
zahvaljujući svome luku. Usprkos tim zbunjenim predosjećajima koje
ne uspijeva izbaciti iz glave, već zna da ga svaka sekunda koja
prolazi, svaka milja koju prevali, približavaju raspletu ove priče. Ni u
kojem času ne zamišlja da bi mu mogao pobjeći. Samo se pita koju će
cijenu morati platiti da dozna istinu.
„Uskoro ćemo stići“, govori napuštajući Interstate cestu 787.
„Rezidencija Howarda A. Durranta je samo dvadesetak kilometara
odavde.“
 Niti pola sata kasnije, Thomas Harvey i Marcus Calleron
gledaju kako im se otvaraju ogromna vrata od kovanog željeza, i
ulaze u središnju aleju velike zgrade srednjovjekovnog stila. Žena od
kakvih pedesetak godina izašla je na verandu da ih dočeka.
„Dobar dan, ja sam specijalni agent Calleron, a ovo je gospodin
Harvey. Vodim istragu o radu profesora Howarda A. Durranta.“
„Moga muža već dvije godine nitko nije posjetio. Sigurno ne
znate...“
„... da ga na životu održavaju aparati? Ne, znamo to. Naprosto
bismo htjeli pogledati njegovo računalo i knjižnicu.“
Malo kasnije, gospođa Durrant vodi svoje posjetitelje u najveću
prostoriju u rezidenciji, u kojoj je nekoliko stotina knjiga poredano na
policama koje se uzdižu sve do stropa.
„Evo“, govori im ona prije nego što se udalji, „ovdje je moj
suprug provodio najviše vremena, i sve što se tiče njegovoga rada je
ovdje. Nitko nije ništa ni dotaknuo već dvije godine.“
„Gospođo Durrant“, doziva je Marcus prije nego što ova prođe
kroz vrata. „Podrobno sam proučio izvješća o uvjetima moždanog
udara vašeg muža, ali rado bih čuo i vašu verziju događaja.“
„Sve se dogodilo ovdje. Howard je već dva sata bio zatvoren s
posjetiteljem. Bio je to čovjek od kakvih tridesetak godina, visok, vrlo
mršav, koščatog lica. U trenutku kad je odlazio s našeg posjeda, moj
muž je ispustio užasan krik, a ja sam odjurila u knjižnicu. Kad sam
stigla, već je bilo prekasno, duh mu se već ugasio. Otad nije došao k
svijesti. Ali zašto mi ponovno postavljate ta pitanja?“
„Prije dva dana, bivši senator Mark Waltham je izgubio razum
u svojoj kući na Long Islandu, u vrlo sličnim okolnostima. Danas mi
se po svemu čini da je njegov moždani udar, kao i onaj vašeg supruga,
zapravo krivično djelo.“
Ostavši sam s Marcusom, Thomas Harvey prilazi policama
knjižnice. Pogled mu skače po knjigama sa sve većim zanimanjem.
Ruke mu miluju hrptove djela koja povremeno izvlači da bi bolje
procijenio uvez.
„Ovdje ima neprocjenjivih vrijednosti,“ govori, „primjeraka koji
su stari i više od petsto godina. Ovo gore su nedvojbeno jedinstvene
pojave u povijesti bibliofilije.“
„Kako možete biti tako sigurni u to?“
 „Najvrjednije knjige uvijek se drže na višim policama“,
odgovara stari profesor penjući se na ljestve postavljene pred
policama. „Na taj način, knjige manje pate zbog vlage. Osim toga,
skupljači ih tako ljubomorno čuvaju od neotesanih ruku svojih
gostiju. Gledaj, na primjer, ovo je rukopis iz XIII. stoljeća,
Aristotelovo De Anima, iznimna stvar; a ovdje je jedno od najstarijih
poznatih Platonovih djela, prijepis iz IX. stoljeća napravljen u
Konstantinopolju... Gle, čudno, izgleda da jedna knjiga nedostaje ili
nije na mjestu.“
„Po čemu znate?“
„Jasno je. Pogledaj ovo originalno izdanje Guttenbergove Biblije
koje se ovako ukoso naslanja na omot iznimno rijetkog primjerka
Legenda aurea, koji je otisnuo William Caxton 1483. Pravi bibliofil
nikad ne bi tako ostavio knjige takve vrijednosti. Osim toga,
izgleda...“
„Što ste to vidjeli?“
„Izgleda da se na praznom mjestu nakupila neka fina zlatasta
prašina.“
„Ne dirajte ništa!“ naređuje Marcus. „I pustite me gore.“
Odmah zatim, prikuplja finu prašinu u prozirnu vrećicu koju
hermetički zatvara prije nego što je stavi u džep. Zatim, ostavivši
Thomasa Harveyja da i dalje proučava police u knjižnici, Marcus pali
računalo smješteno u dnu prostorije.
„Ima li što zanimljivo?“ pita ga Thomas nekoliko minuta
kasnije, oprezno okrećući stranice Biblije tiskane u XVI. stoljeću na
jugu Italije.
„Durrant je aktivno sudjelovao na forumu za dešifriranje
rukopisa ms 408. Osim toga, nekoliko njegovih emailova pokazuje da
je istraživao djelo Rogera Bacona pod naslovom O zadivljujućoj moći
umijeća i prirode. „
„Doista, sjećam se poruka koje je slao na forum. Howard A.
Durrant bio je uvjeren da će mu proučavanje te knjige pomoći
dešifrirati kodirani rukopis. No budući da ju je Crkva stoljećima
zabranjivala, očuvano je vrlo malo primjeraka. Znaš li je li ju konačno
uspio nabaviti?“
„Da, popis posljednjih kupovina spominje da je nabavio tu
knjigu samo nekoliko tjedana prije nego što je izgubio razum. Ali ima
još nešto...“
 U tom času, Marcus se ukoči, zapanjenog izraza lica.
„Što još?“ pita Thomas Harvey.
„Prema emailovima, Durrant je dobio poruku od Edipa kojom
mu zakazuje sastanak na sam dan moždanog udara.“
„Je li ikome govorio o tome?“
„Da, nekome della Rocci, Talijanu s kojim je izgleda redovno
izmjenjivao emailove.“
„I ja poznam Bartolomea della Roccu. To je stari sveučilišni
profesor koji živi u Firenci i također sudjeluje na forumu za
istraživanje ms 408. Kako je reagirao?“
„Della Rocca mu je preporučio da se ne sastane s Edipom.“
„Očito, nije ga poslušao. Ali bez obzira na sve, ako je Howard A.
Durrant nabavio knjigu koju je tražio, morali bismo je pronaći u
njegovoj knjižnici. Da vidimo, složene su prema imenima autora.
Bacon bi dakle morao biti ovdje... Evo, O zadivljujućoj moći umijeća i
prirode, izdanje iz XVI. stoljeća. Gle, jedna stranica označena je
papirićem.“ Thomas uzima knjigu i u tišini čita jedan pasus. A onda,
odjednom, krupnim koracima prilazi svome bivšem studentu, vičući:
„Howard A. Durrant doista je slijedio trag za dešifriranje. U
ovom je pasusu otkrio da Roger Bacon nabraja sedam
najučinkovitijih načina za enkripciju poruke, i to nekoliko godina
prije nego što je šifrirao vlastiti rukopis. A autor osobito preporuča
korištenje više jezika i različitih abeceda.“
„Počinjem shvaćati. Durrant je, kao i Waltham, premda su išli
različitim putevima, došao do istog zaključka: ms 408 kodiran je po
više jezika, a ne samo po jednom. I obojica su pogriješila spominjući
svoja otkrića na forumu. Edip je smjesta shvatio da bi to otkriće
dovelo do istine, i zauvijek ih ušutkao. Ali došli smo do slijepe ulice.
Ništa nas ne vodi do Edipa. Samo bi Bartolomeo della Rocca, koji ga
se izgleda bojao, mogao baciti svjetla na priču. No da bih otišao
istraživati u Italiju, trebao bih akreditacije, a to će potrajati
tjednima.“
„Nije važno! Ja sam običan građanin, i ne treba mi nikakvo
dopuštenje da idem istraživati u inozemstvo.“
A onda, privučen naglim udarcima kiše po prozoru, Thomas
prilazi prozoru, promatra natmureno nebo i dodaje:
„Vratimo se u New York prije nego što oluja blokira ceste. Kad
dođemo k meni, javit ću se della Rocci preko foruma i zamolit ću ga
da me primi. A onda mi još preostaje samo da skočim na prvi avion za
Firencu. Pokušat ću na licu mjesta doznati nešto više o Edipu.“
 7

Prag, 1602.

„Gospodine, ima već više od mjesec dana kako su najveći

znanstvenici moga dvora dobili primjerak kodiranog rukopisa Rogera
Bacona. Danas sam vas okupio da mi podrobno izložite što su
postigli.“
Pred carem koji se upravo izrazio tako autoritarno, stoji
Jacobus de Tepenec, veliki alkemičar i ravnatelj carskog botaničkog
vrta. Na Rudolfov pokret rukom, zauzima mjesto pred stolom
postavljenim u središtu prostorije osvijetljene redom srebrnih
svijećnjaka. Iza njega, pod pozlaćenim frizovima, ogromne francuske i
talijanske tapiserije spuštaju se sve do tla. Sa svake strane,
mramorne skulpture istaknute su podlogama od crvene svile.
„Veličanstvo, radeći danju i noću, vaši znanstvenici došli su do
brojnih otkrića. Kao prvo, uočili su da je broj znakova koje koristi
Roger Bacon veći od pisama koja poznajemo. Zato smatramo da
određeni simboli u rukopisu odgovaraju brojevima od nula do devet.
Jedan od kodova korištenih u rukopisu gotovo sigurno je nadahnut
Polybevim kvadratom, koji je Roger Bacon dobro poznavao, i čak ga
citirao u jednom svome djelu.“
„O čemu se točno radi?“
„Taj grčki povjesničar došao je na zamisao da svoje poruke
šifrira konstruirajući tablicu poput ove, u kojoj možemo prema želji
rasporediti brojke i slova:“
123456
1A0YP1T
2E32QDU
3LXHRJZ
4I96GSC
5B75NOM
 6K84FVW

„Tako svako slovo prikazuje broj koji se sastoji od dvije

znamenke: jedna označava red, a druga stupac. Na taj način, riječ
Rudolf i datum 1602. pisao bi se ovako:
34 26 25 31 64 15 43 12 23

„Kad bismo sad svaku brojku zamijenili nekim nepoznatim

simbolom, dobili bismo kodirano pismo blisko onome koje je Roger
Bacon koristio u jednom dijelu svoga rukopisa. No ostaje nam još
otkriti raspored slova u tablici koju je razvio, i simbole koji
odgovaraju određenim brojkama.“
„Je li to jedini rezultat vašeg rada?“
„Ne, Veličanstvo, znamo i da je duljina riječi u ovom djelu
manja od većine živih ili mrtvih jezika. Zato smo uvjereni da, zbog
prisutnosti u najkraćim izrazima, ovi simboli:
ne odgovaraju samo jednom, već dvama slovima abecede.“
„Znate li bar izvorni jezik rukopisa? Je li to engleski, francuski,
latinski... ako nije grčki ili hebrejski? Doctor mirabilis poznavao je
toliko jezika.“
„Ne, znamo samo da je djelo kodirano na osnovi izmjene triju
jezika.“
„Kako možete biti sigurni u to?“
„Jer se očito radi o tri različite gramatike. Svi jezici koje
poznajemo prate striktna pravila koja određuju formiranje množine,
na primjer promjenom nastavka riječi, ili razlikuju rodove, ili
određuju mjesto slova u riječi i riječi u rečenici. Tako se u latinskom
slova I, D i X mogu okupiti na jedan način, kao kad tvore početak
riječi DIXIT, ali ni jedna riječ ne počinje kombinacijom DXI. Na isti
smo način identificirali tri različita sustava pravila, a svaki upravlja
jednim od jezika korištenih u rukopisu. U prvom sustavu, na primjer,
ova četiri simbola:
nikad ne završavaju riječ, dok u drugom sustavu, znakovi:
ne mogu započeti riječ. U trećem, kombinacija ovih dvaju slova:
je moguća, dok je drugdje nemoguća.“
„Dobro, znači da napredujemo.“
 „Nažalost, ne, Veličanstvo, jer, premda smo ustanovili vrlo
preciznu gramatiku rukopisa, došli smo i do zaključka da su jezici
korišteni za enkripciju modificirani prije kodiranja. Neka su slova
sustavno zamjenjivana, dok je autor u djelo dodavao neka druga
slova.“
„Zašto?“
„Produljujući i skraćujući riječi, Roger Bacon je sastavio rukopis
koji se uglavnom sastoji od izraza od četiri ili pet slova, zbog čega je
vrlo teško prepoznati različite jezike. Osim toga, znamo i da je
ponekad koristio razmak između riječ za rastavljanje dvaju slogova.“
„Imate li još nade da ćete dešifrirati djelo?“
„Uspjet ćemo samo kad uspijemo razlikovati izraze koji
predstavljaju smisao od onih koji naprosto označavaju prijelaz s
jednog enkripcijskog sustava na drugi.“
Ali Rudolf već više ne obraća pozornost izlaganju svoga
alkemičara; jedva mu još čuje glas. Neodređeni očaj kojem tako često
pokušava pobjeći upravo mu je prožeo cijelo biće. Polako ustaje iz
svoga naslonjača i kreće prema privatnim odajama. Malo kasnije,
ispruži se na krevetu. Dok sluge dolaze upaliti svijeće, on se prepušta
mislima kojima više ne upravlja. Iz tame se polako izdvaja četverokut
prozora. Car vidi kako blistaju zvijezde. Pogled mu se dugo zadržava
na zvijezdama a onda, kad ga je san već gotovo svladao, promjena
raspoloženja naglo ga izbacuje iz kreveta.
„Kepler“, govori na glas. „Johannes Kepler, samo on može
razriješiti ovu tajnu.“
Odmah nakon toga, ustaje i izvikuje naredbe: „Odlazim iz
Praga! Neka mi pripreme laganu kočiju! Hoću u zoru biti u
astronomskom opservatoriju.“
 8

Izlazeći iz taksija koji ga je ostavio u centru Firence, Thomas

Harvey podiže pogled prema apsidi i zvoniku Santa Marije Novelle.
Iz niskog, sivog neba spušta se sipkava kiša od koje blistaju kamen i
mramor. Podigavši ovratnik svog kaputa, gleda na sat. Podne je. Za
sat vremena treba se naći s Bartolomeom della Roccom.
Već dugo nisam bio u Italiji, misli on krećući po Via dei Banchi.
Bilo je ljeto. Otkrivao sam Firencu na oštrom suncu lipanjskog
popodneva. Bilo mi je valjda devetnaest godina. Načas zastaje pred
svojim odrazom u jednom izlogu i prisjeća se dugog tijeka svoga
života. Što se dogodilo s tim mladim Thomasom Harveyjem koji je
putovao Europom? Pita se, podižući pogled prema Brunelleschijevoj
kupoli. Sijeda kosa i još nemam odgovora na pitanja koja sam si
postavljao. Svijet ideja mi je zacijelo ukrao život. A i taj
srednjovjekovni rukopis koji sam se nadao jednog dana dešifrirati...
Godine su prošle a to djelo i dalje ljubomorno čuva svoju tajnu.
Sigurno ću i umrijeti a neću uspjeti pročitati ni jednu njegovu
stranicu, misli on gorko. Za to vrijeme, koraci ga vode do Piazze
Duomo, nadomak Ponte Vecchija. Tamo, okrećući se prema lukovima
mosta, promatra rijeku Arno kako teče puna blata, i misli na
Marcusa Callerona. Možda je u pravu, govori samome sebi. Prestao je
progoniti himere spoznaje. Nakon što je bio najbolji student kojeg
sam susreo u cijeloj svojoj profesorskoj karijeri, odlučio je okrenuti
filozofiji leđa. Radije će se sukobljavati sa stvarnošću nego uzalud
pokušavati raspetljati misterij postojanja.
Thomas gleda na sat i odjednom se prisjeća razloga zbog kojeg
je u Firenci. Okrećući leđa Ponte Vecchiju, kreće prema Piazzi della
Signoria. E-mail koji je dobio od Bartolomea della Rocce prije dva
dana kao odgovor na svoj zahtjev bio je kratak: Nađimo se u petak u
jedan popodne pred Madonom sa češljugarom. Pročitavši poruku,
Thomas Harvey je smjesta shvatio da pošiljatelj misli na Rafaelovu
sliku koja se nalazi u galeriji Uffizi. Neobičan odgovor i mjesto
susreta ipak ga nisu posve iznenadili. Oni koji su već godinama
sudjelovali na forumu posvećenom rukopisu ms 408 bili su skloni
tajnovitosti. Bartolomeo della Rocca, koji je nedvojbeno bio jedan od
najtvrdokornijih istraživača, nije bio iznimka tome pravilu.
Kad je Thomas Harvey stigao na drugi kat galerije Uffizi,
blijedo svjetlo s njegove desne strane osvjetljavalo je antičke kipove.
Na kraju prolaza kreće južnim hodnikom, prolazi kroz prostoriju
posvećenu Michelangelu, i ulazi u salu u kojoj vise Rafaelove slike.
Thomas ubrzo otkriva Madonu sa češljugarom, pred kojom stoji netko
koga vidi iz profila. To blago pognuto tijelo koje posve nepomično stoji
pred djelom koje promatra pripada čovjeku od kakvih osamdeset
godina. Vrlo otmjeno odjeven u odijelo s prslukom, visokog je rasta,
kosa mu je posve bijela, a zlatan pečatnjak blista na njegovoj
njegovanoj ruci.
„Signor della Rocca?“ pita Thomas Harvey tihim glasom.
„Jeste li dobro putovali, gospodine Harvey?“
A onda, ne čekajući odgovor na svoje pitanje, starac koji i dalje
promatra sliku što visi pred njim nastavlja, ni ne okrećući glavu:
„Znate li da jedna nedavna studija pokazuje kako posjetitelji
koji svakodnevno dolaze u ovaj muzej u prosjeku svakoj slici
posvećuju sedam sekundi? Osobno, radije se sat vremena divim samo
jednom djelu.“
„A danas je to Madona sa češljugarom.“
„Tako je.“
„U tom slučaju, ne bih vam htio smetati, možemo se naći i
kasnije, vani.“
„Ne, jer sam vas pozvao ovamo baš zato da konačno upoznam
pravog Thomasa Harveyja, onog s kojim se preko foruma dopisujem
već više od deset godina, i čiju medijsku karijeru pratim.“
„Zašto baš ovdje?“
„Jer platna najvećih majstora uvijek izražavaju neku istinu, ali
djeluju i kao katalizator. Lak koji ih prekriva je pomalo i zrcalo za
duše onih koji ih promatraju.“
„Shvaćam. Pitajući me što vidim u ovoj slici konačno ćete
doznati tko sam.“
„Baš tako. Za ovu sliku postoji onoliko mogućih tumačenja
koliko ima ljudi na Zemlji. Neki će prvenstveno zamijetiti raspršeno
svjetlo koje pejzažu daje tu veličanstvenu smirenost, drugi će vam
govoriti o piramidalnoj strukturi kompozicije, ili će se osvrnuti na
odnose crvenih nijansi u Marijinoj odjeći.“
„E, pa, signor della Rocca, kad me već pitate, znajte da mi
pogled neodoljivo privlači knjiga koju Djevica drži u lijevoj ruci. U
tom je djelu velika tajna. Jer premda Evanđelje po Luki ne govori što
je Marija radila u trenutku Objavljenja, mnogi umjetnici, kao što su
Bellini, Botticelli ili Ticijan, odlučili su je prikazati s knjigom u ruci.
Ali što je čitala? To nam nitko nikad ne govori. Radi li se o Izaijinim
proročanstvima koja objavljuju dolazak Krista? U tom slučaju, Marija
je upravo kroz djelo koje je držala na koljenima otkrivala da će ubrzo
roditi Dijete. Knjiga je ovdje os oko koje se okreće Vrijeme. Ona
sadrži pravu tajnu, proždire prošlost i istovremeno otkriva
budućnost. Takve su stranice koje oduvijek želim pročitati.“
A onda, nakon kraće tišine, Thomas dodaje: „Odgovara li vam
moj odgovor?“
„Nisam očekivao ništa manje od slavnog voditelja Stupova
razuma. Ali napravimo nekoliko koraka i recite mi što vas dovodi u
Firencu.“
„Radi se o bivšem senatoru Marku Walthamu; on je...“
„... da, znam, pao žrtvom istog moždanog udara kakav je udario
i Durranta prije dvije godine. Vijesti se na forumu brzo šire.“
„Prije dvije godine, malo prije nego što mu se duh ugasio,
napisali ste Durrantu da se čuva Edipa. Zašto ste ga smatrali
opasnim?“
Kao da nije čuo pitanje, Bartolomeo della Rocca nastavlja
odmjerenim koracima, pogleda uperenog prema naprijed, kao da je
sav obuzet novim pomislima. S vremena na vrijeme neprimjetno
okreće lice prema slikama obješenim na zidove, ne toliko da bi im se
divio koliko da se utješi njihovim poznatim prisustvom. Već dugo, taj
starac rođen u Firenci svakoga dana odlazi u galeriju Uffizi. Svaki
posjet baca ga u središte nekog drugog života, koji on smatra bližim
istini. I tako, nakon što bi se izgubio u proučavanju nekog platna,
uvijek mu je teško vratiti se u stvarnost.
Konačno prekidajući tišinu, uzdiše i napokon odgovara:
„Ništa ne mogu tvrditi, jer nitko zapravo ne zna tko je Edip.
No...“
Dok starac traži riječi, zastaje pred Botticellijevom Poklonstvom
kraljeva. Odustavši od dovršavanja rečenice, ne može a da ne
promrmlja:
 „Kakvo veličanstveno djelo, zar ne?“
„Doista, jedno od umjetnikovih najvećih remekdjela... Što vidite
u njemu?“
„Ispravno pitanje, gospodine Harvey. Ja sam vas istjerao na
svjetlo dok ste mi govorili o Rafaelovoj Madoni sa češljugarom, red je
na meni da se razotkrijem govoreći vam o svojoj viziji Botticellijevog
Poklonstva kraljeva. Znajte, dakle, da mi je, kad god zastanem pred
ovim djelom, pomalo neugodno. Svečanost trokutaste kompozicije
koja podsjeća na zabat nekog antičkog hrama, i duga cinober halja
svetoga kralja u prvom planu privlače mi isprva pogled središtu
slike. No nikad nisam uspio pogledati tu scenu a da ne osjetim pogled
slikara, koji se prikazuje na desnoj strani platna, kako promatra
promatrača svoga djela. Prisutnost umjetnika me hipnotizira. Dugo
sam se pokušavao osloboditi njegova pogleda, no uzalud. Svaki put
kad promatram tu sliku, završim zureći u njegove oči dok me ne
uhvati vrtoglavica. Jer nije lako susresti biće koje je nestalo prije
skoro petsto godina, dok ja još pripadam svijetu živih. Tim više što se
svaki put pitam koji je od nas dvojice bliže smrti. On, Sandro
Botticelli, koji već stoljećima nije dobio ni bore, stalno na istom
mjestu, stojećki, okrećući glavu prema onome tko promatra njegovo
djelo, ili ja koji ću uskoro leći, ne ostavivši ni traga svoga prolaska
ovom zemljom? Znate, taj sukob ne smije predugo trajati jer je slikar
puno prejak, previše nedostižan. Nemam nikakve moći nad njim, dok
on sa mnom može što god želi.“
Nakon tih riječi, Bartolomeo della Rocca polako ponovno kreće i
nastavlja:
„Ali oprostite mi što sam se tako zanio u Sandra Botticellija, i
vratimo se vašem prvom pitanju koje se odnosi na Edipa: o njemu se
čuju najluđa govorkanja. Neki tvrde da živi već stoljećima i da mu
Waltham i Durrant nisu prve žrtve. Drugi tvrde da zapravo nije
stvaran, da se radi o izmišljenom biću. Samo je jedno sigurno: onaj
tko se tako naziva silno se zanima za kodirani rukopis Rogera
Bacona.“
„U tom slučaju, moglo bi se raditi i o vama ili meni.“ Nakon toga
odgovora, Bartolomeo della Rocca blago se nasmiješi prije nego što
nastavi:
„Ne, gospodine Harvey, siguran sam da vi niste Edip.“
„Kako možete biti tako sigurni?“
 „Znate, slučajno sam prije godinu dana baš ovdje, u Uffiziju,
susreo tajnovitog čovjeka koji se krije pod tim pseudonimom. Zacijelo
sam jedini koji je preživio taj susret jer, kao što vidite, ja još imam
svoj razum.“
„Ispričajte mi o tom susretu.“
„Dobro, ali ne na javnom mjestu. Idemo radije u moju knjižnicu.
Ja stanujem na dva koraka odavde, u jednom starom palazzu koji
gleda na Piazzu della Signoria.“
 9

Kad su se prsti Bartolomea della Rocce zatvorili na pozlaćenoj

kvaki vrata njegove knjižnice, upozorio je svoga gosta:
„Ono što ćete vidjeti je rezultat nekoliko života u potpunosti
posvećenih strasti prema knjigama.“
A onda je ušao u sobu kao što vjernik ulazi u svetište.
„Na koga mislite?“ pita Thomas Harvey koji otkriva prostoriju
sa stropom od rezbarenog drva, čiji je pod prekriven rimskim
mozaikom.
„Na svoje pretke, koji su stoljećima prenosili tu istu strast
prema starim rukopisima, rijetkim izdanjima, neobičnim djelima i
dragocjenim uvezima. A ja sam i sam posvetio svoj život traženju
starih knjiga po dvorcima i samostanima cijelog svijeta.“
Govoreći, starac je prišao kovčegu od debelog stakla s
brojčanikom na kojem se očitavalo temperaturu i vlažnost zraka.
„Gledajte, ovdje imam svitke papirusa otkrivene u Tebi koji
sadrže tekstove iz pete dinastije. A tamo su bizantinski spisi na
grimiznom velumu.“
A onda, napravivši nekoliko koraka uz police, oprezno je
dohvatio jedan srednjovjekovni rukopis.
„Pogledajte ovo. Ponekad, noću, kad ne mogu spavati, uzimam
te stranice u ruke i zatvaram oči. Tada mogu osjetiti dah onih koji su
nekad zapisivali ove redove u hladnoći neke opatije. Ponekad mi se
čak čini da čujem guščje pero fratarskog pisara kako škripi u tišini
skriptorija.“ Thomas Harvey gleda rukopis koji mu je domaćin pružio.
Smjesta osjeća osobit miris koji se diže od pergamentnih stranica, i
dugo proučava kvalitetu tinte.
„Ima tu i šišarki,“ govori, „koje su se koristile za crnu boju, a
vjerojatno i pripravak na bazi cimeta za crvene ukrase.“
„Moje čestitke. Vidim da ste vrstan poznavatelj.“
„Da, moja priča slična je vašoj. Kad je u drugoj polovici XIX.
stoljeća u New Yorku počela trgovina rijetkim knjigama, članovi moje
obitelji bili su među prvima koji su se zanimali za to. Još se sjećam
priča svoga djeda, koji je prvi otkrio knjižnicu Williama Gowansa dok
je još bio dijete. Nekoliko stotina tisuća drevnih djela bilo je tamo
nagurano jedna na druga, u ogromnoj dvorani bez prozora u kojoj
tada još nije bilo nikakvog osvjetljenja. Kad bi ušao, držao bi u ruci
petrolejsku lampu i čistio put svome vlastitom ocu koji je, često se
spotičući o knjige koje su pale na zemlju, sate i sate tražio ne bi li se
dokopao kakvog dragocjenog djela. Ta se strast zatim prenosila s
koljena na koljeno da bi stigla i do mene. No sredstva kojima je
raspolagala moja obitelj nisu nam dopuštala da pribavimo tako
skupocjena djela kao što su vaša.“
„Žalosno, jer je posjedovanje rijetkog djela jedinstven užitak koji
vas intimno veže s njegovom poviješću.“
„Istina, ali ja sam sretan i kad ih proučavam kad ih imam
priliku držati u rukama, pa makar i na kratko.“
„U tom slučaju, uzmite ovaj rukopis“, nastavlja njegov domaćin
pružajući mu još jedno uvezano djelo. „Radi se o Apocalypse de
Beatus, napisanoj u obrambenom tornju opatije San Salvador de
Tavara, u srcu Španjolske kojoj su stalno prijetili maurski ratnici.
Pažljivo proučite linije slova: skoro da se može naslutiti neprimjetne
drhtaje pisara i minijaturista koje hvata strah, izolirane na
posljednjem katu njihove utvrde, tik iznad stražara koji moraju
objaviti približavanje napadača.“
Nakon što je sam vratio rukopis na mjesto, Thomas Harvey
prolazi kraj polica knjižnice. No, dok promatra knjige, pita se o
karakteru svoga domaćina. Ni u jednom trenutku, misli, ovaj mu se
zapravo ne okreće izravno. Kaže da ga plaši Botticellijev pogled, ali
čini se da ga isto tako straše i pogledi suvremenika od krvi i mesa.
Prekidajući naglo tijek svojih misli, Thomas se zaustavlja pred
djelom čiji naslov začuđeno čita.
„Radi li se o Euklidovim Elementima koje je prvi put otisnuo
Erhardt Ratdolt u Veneciji 1482.?“ pita on pružajući ruku prema
knjizi.
No, odlučnim pokretom, Bartolomeo della Rocca ga zaustavlja.
„Nemojte ga ni slučajno otvoriti,“ naređuje, „ovaj je primjerak
puno preosjetljiv za tako nešto.“
„Da, shvaćam, to je doista iznimna stvar. Ovdje imate jednu od
najljepših zbirki na svijetu. Koja li vam djela još nedostaju?“
„Najfascinantnija.“
 „To jest?“
„Ona koja se smatra nestalima ali koja zacijelo spavaju u potaji
u nekoj knjižnici. Recite mi, koliko Sofoklovih tragedija poznajete?“
„Sedam“, odgovara Thomas Harvey nakon časka razmišljanja.
„Sedam,“ ponavlja Bartolomeo della Rocca, „a napisao ih je
stotinu i dvadeset tri. E, pa, znajte, usprkos poodmaklim godinama,
još se nadam da ću se jednog dana dokopati nekog od tih stotinu i
šesnaest nepoznatih komada. Isto vrijedi i za Platonova djela, od
kojih službeno ne preostaje nijedan primjerak stariji od 9. stoljeća.“
„Ne govorite o pergamentu na kojem se nalazi ključ koda i koji
je Roger Bacon 1294. dao Jeanu od Pariza...“
„Doista, to je nedvojbeno najvrjedniji rukopis u mojim očima.“
„I vi smatrate da taj dokument još postoji?“
„To je sasvim moguće.“
„Tko bi ga mogao imati?“
„To bih vrlo rado znao... Možda Edip.“
„Usput, trebali ste mi ispričati svoj susret s njim.“
„Da, to je bilo prošle zime. Baš sam nabavio jedan primjerak
Biblije sacre, koju još zovu i poliglotskom Biblijom, a koju je otisnuo
Christophe Plantin u Antverpenu. Otkrivši te stranice ispisane
istovremeno hebrejskim, kaldejskim, latinskim i grčkim, smjesta sam
pomislio da je Roger Bacon mogao kodirati svoj rukopis polazeći od
tih jezika. Nakon što sam o tome govorio na forumu, dobio sam email
od Edipa koji je tražio susret.“
„I zakazali ste mu sastanak pred jednim platnom u galeriji
Uffizi...“
„Da, kao što sam učinio i s vama, osim što smo se našli pred
jednim Giorgioneovim djelom, a on je jedan od najtajnovitijih slikara,
i nedvojbeno onaj kome se ja najviše divim.“
„Jeste li razgovarali?“
„Ne, ubrzo nakon što sam došao čuo sam mu korake iza sebe.
Ne okrećući se, upitao sam ga što vidi u slici koja visi pred njim, ali
on je šutio. Sigurno se bojao da ću ga razotkriti. Časak kasnije, otišao
je. Više nikad mi se nije javio. Zato sam Howardu A. Durrantu
savjetovao da bude vrlo oprezan.“
„Jeste li mu vidjeli lice?“
 „Ne. Stigao sam samo ugledati obris mladog čovjeka. Ništa
više.“
„Takav su opis dale i supruge njegovih dviju žrtava.“
Nakon toga, Thomas Harvey dugo je razmišljao. A onda,
pruživši ruku svome domaćinu, rekao je:
„Zahvaljujem vam, signor della Rocca. Zahvaljujući vama,
možda imam način da razotkrijem Edipa.“
 10

Prag, 1602.

Pod kotačima careve kočije škripi smrznuti snijeg. Slijedi je

šestorica jahača garde iz palače. Iznad grada, okrugao i sjajan mjesec
obasjava metal kupola pokrivenih injem. Tijela omotana u krzneni
ogrtač, Rudolf vrhom svoga štapa udara po prozoru da bi kočijašu
rekao neka ubrza.
Dah koji izlazi iz nosnica konja tvori gustu maglu. Prag se te
noći čini napuštenim. No nije u pitanju zamračenje, već je samo
ledena hladnoća ispraznila ulice od stanovnika. Malopomalo, blijeda
svjetla grada nestaju dok careva kočija vijuga po obroncima prvih
brda što dominiraju gradom. Nakon nekoliko zavoja, kočijaš konačno
ugleda mračni obris koji se uzdiže prema nebu. To je carski
opservatorij. Zaustavlja konje dok jedan vitez iz pratnje žuri otvoriti
vrata kočije.
Odbacivši ogrtač, car silazi i upućuje se prema zgradi
osvijetljenoj samo svjetlom zvijezda. U trenutku kad se jedan od
njegovih stražara sprema zakucati na vrata, krhka silueta pojavljuje
se u otvoru. To je čovjek niska rasta, u jednoj ruci drži šešir široka
oboda, a u drugoj svijeću.
„Majstore Kepler,“ doziva ga car približavajući se, „moramo
razgovarati.“
Malo kasnije, njih dvojica ulaze u opservatorij a vrata se za
njima zatvaraju.
U unutrašnjosti glavne prostorije vlada veliki nered. Na niskom
stolu kraj teleskopa u gradnji nalazi se pladanj na kojem se komad
kruha i šalica kuhanog vina guraju sa stranicama računa. Na istom
katu, usred pet kugli od stakla različitih veličina, položeni su mjerni
instrumenti, olovna žica, jedan astrolab i jedan sekstant, a zidovi su
prekriveni kartama neba.
Iz dubine prostorije odjednom se začuje lupkanje peta. Silazeći
sa zavojitog stubišta koje vodi u promatrački toranj, jedan mladić
odjeven u preveliku tuniku u rukama otvrdlim od hladnoće nosi ploče
stakla.
„Majstore Kepler,“ dovikuje kad stigne na posljednju stubu,
„vidio sam zvijezde iz sazviježđa Zmije, nacrtao sam im posljednje
položaje na ova stakla. Osim toga, uspio sam...“
Ugledavši cara, naglo se prekida i duboko klanja. „Hvala,
Friedrich, zasad nas ostavi,“ naređuje mu astronom. (Zatim podiže
pogled prema Rudolfu.) Veličanstvo, na raspolaganju sam vam.“
„Vaša otkrića učinila su moj dvor najslavnijim u Europi. Samo
ste vi razotkrili tajnu kretanja zvijezda, dokazujući da planeti ne
slijede krugove već elipse. Prvi ste otkrili da su nebeska i zemaljska
fizika iste. Uspjeli ste me uvjeriti da je ono što se događa u
najmanjem sobičku moga dvora u izravnom odnosu s najudaljenijim
zvijezdama. Ali danas od vas tražim još više. Volio bih da vi, koji
razumijete jezik univerzuma, pokušate proniknuti tajnu ovog ovdje.“
Govoreći, Rudolf svome astronomu u ruke stavlja rukopis
Rogera Bacona. Johannes Kepler u tišini proučava stranice, zatim
pita:
„Veličanstvo, mogu li vam postaviti jedno pitanje?“
„Slušam.“
„Zašto toliko želite dešifrirati ovo djelo?“
„Jer sam, kao i vi, zaljubljen u Istinu. Mi smo neobično slični, vi
i ja. Pogledajte što radite sa svojim životom. Mogli biste u ovo doba i
spavati, i pustiti pomoćnike da rade umjesto vas. Ali ne! Ovdje ste, a
bit ćete ovdje i sutra, s nosom u zvijezdama, žrtvujući zdravlje da
biste shvatili zašto planeti ubrzavaju kad se približe Suncu, i kakva
ih sila drži u orbiti. Kao i ja, vi želite otkriti gdje se krije Bog i koje je
naše mjesto u univerzumu. I zato ja želim dešifrirati ovu knjigu.“
„No znanje je koji put gore od neznanja.“
„Kako to mislite?“
„Antički su Grci primijetili da, premda svake noći zvijezde
putuju nebom s istoka prema zapadu, neka se nebeska tijela kreću u
suprotnom smjeru u odnosu na zvijezde. Danas znamo da je to
kretanje unatrag samo iluzija. Do toga dolazi jer ljudi promatraju
nebo sa Zemlje, koja se i sama kreće.“
„Na što smjerate?“
„Želim vam reći da nam pravo znanje često otkriva kako je
nešto što smo smatrali apsolutnom istinom samo iluzija. Ono što
smatramo životom, smrću, vremenom ili prostorom možda uopće ne
postoji u onom smislu kako ih mi oduvijek shvaćamo. Istina može biti
samo zapanjujuća, zadivljujuća, i nevjerojatna. Nedvojbeno nadilazi i
najneobičnije bajke i legende. Veličanstvo, jeste li se spremni suočiti s
njom?“
„Da. Ne mogu više podnijeti neznanje. Govorim talijanski s
Bogom, njemački s dvorjanima, češki s poslugom, ali ne mogu
progovoriti jezik prirode. Radije bih se zapanjio nego umro bez
znanja.“
„Na ovoj zemlji postoje dvije vrste ljudi, oni koji žele pročitati
ovu knjigu i oni koji to nikako ne žele. Oni koji su spremni na sve da
bi dosegli Znanje, i oni koji radije žive ne misleći na velike tajne, čak i
ako je taj život samo iluzija. Jedni nikad neće biti sretni, dok drugi,
naprotiv, imaju priliku spoznati sreću.“
„Onda, majstore Kepler, hoćete li pokušati dešifrirati rukopis?“
„Pokušat ću, Veličanstvo. Čim sljedeći snježni oblaci onemoguće
proučavanje neba, posvetit ću najveći dio svoga vremena upravo
tome. No prava bi mudrost bila da ni vi ni ja ne pokušavamo doznati
smisao zapisan u ovoj knjizi.“
 11

Snimljeni glas, suh i mehanički, javlja se nakon pet zvona:

„Specijalni agent Calleron, ostavite mi poruku.“
„Marcus, ovdje Thomas Harvey, sad je osamnaest i trideset i
vratio sam se u New York... Zovem te s aerodroma. Skačem u prvi
taksi i vraćam se kući. Nazovi me što prije ili dođi ravno k meni...“
Onda, časak oklijevanja, i dodaje prije nego što će spustiti
slušalicu:
„... Znam kako pronaći Edipa.“
Čovjek za volanom ne ispušta s vida taksi u koji se ugurao
Thomas Harvey. Kad je krenuo, vadi telefon iz džepa svoga sakoa i
bira broj.
„Kao što smo i očekivali, stigao je posljednjim letom iz Italije...
Kako? Ne, sam je, ni traga agentu Calleronu... Da, taksi mu je
krenuo prema Manhattanu, vjerojatno se vraća kući. Zahvaljujući
mikrofonima u njegovom stanu, vjerojatno ćemo brzo nešto doznati.“
U taksiju koji ga vozi prema srcu grada, Thomas Harvey oslonio
se na vrata. Disanje mu na staklu ostavlja magleni trag koji
povremeno briše nadlanicom. Vani, zapuši ledenog vjetra puni kiše i
magle udaraju o pločnik prije nego što se podignu kroz široke
dimnjake koje tvore zidovi nebodera. Noć je tek pala. Grad uhvaćen u
prugama svjetla farova i neona bruji od užurbanih muškaraca i žena
koji pokušavaju oteti nekoliko minuta protoku vremena. Taksije
upravo prošao 1. aveniju. Thomas Harvey osjeća da je napokon kod
kuće. Kad vidi poznate kvartove koji ga odvajaju od obale Hudsona,
zatvori oči i načas odahne. Glas vozača koji je upravo stao pred
kućnim brojem 65 u Bleecker Streetu budi ga s trzajem.
„Da, tu smo, hvala,“ odgovara podižući oči prema zadimljenim
prozorima Bayard Buildinga.
Dvadeset koraka odatle, mračni obris za volanom parkiranog
automobila opet dohvaća telefon.
 „Harvey se upravo vratio kući. Usredotočimo se na
prisluškivanje. Stižem za pet minuta.“

Malo kasnije, u jednom luksuznom stanu, dvojica muškaraca

koji sjede za stolom od masivnog drveta prinose slušalice ušima.
Pokušavaju identificirati svaki zvuk koji čuju: koraci, koji dolaze i
odlaze, knjige spuštene na stol, okretanje stranica, šuškanje papira,
pa onda opet koraci i ženski glas koji potiho pjevuši neku staru
melodiju, praćen samo klavirom i kontrabasom. Odjednom, dvije note
zvona prekrivaju glazbu.
Stišavši svoj gramofon iz pedesetih, Thomas Harvey kreće
prema ulazu. Baca pogled kroz špijunku i otvara vrata. „Ah, Marcus,
stigao si.“
„Čim sam dobio vašu poruku.“
Istražiteljevi koraci proizvode tihe suhe zvukove na parketu.
Miris uglačanog drveta mu se penje u nosnice. Skinuvši baloner,
ulazi u dnevni boravak i načas ga promatra: nekoliko komada
namještaja, a u svakom stotine knjiga, zauzimaju najveći dio sobe,
dok stare karte i reprodukcije renesansnih slika vise na zidu.
„Sve je još isto, kao i nekad... Vidim da još uvijek imate i stare
ploče iz svoje mladosti: ovo je Strange Fruit, Billie Holiday, zar ne?“
„Da, tako je. Znaš, ostao sam vjeran svojim starim navikama.“
„Clara i ja obično smo sjedili ovdje“, nastavlja istražitelj
pokazujući dva kožna naslonjača. „A vi ste na naša pitanja odgovarali
u hodu, s čašom burbona u ruci.“
„To je bilo davno...“
„Istina, ali ja još čujem vaše rečenice: ‘Svijet koji nas okružuje
samo je nakupina atoma i živih stanica, a ljudi su, da bi preživjeli u
tom univerzumu, stvorili koncepte kao što su vrijeme, pokret ili
istina, no to su samo iluzije.’“
„To su doista moje riječi“, odgovara stari profesor sa smiješkom.
„Ali sjećaš li se one rasprave koju smo vodili do zore?“
„Da, sjećam se. Pitali ste nas kako se brod, koji se već godinama
popravlja i kome su već više puta zamijenili sve daske korita, jarbol i
jedra, može smatrati istim brodom.“
„A ti si mi, Marcus, odgovorio da je i identitet samo iluzija.
Ljudi i dalje brodu daju isto ime, kao što i osobu smatraju uvijek
istom, premda je tijekom godina ono što je tvorilo njegovo tijelo već
umrlo, stanica po stanicu, obnovilo se, i...“
„Prekinimo taj razgovor, Thomas,“ prekida ga odjednom
istražitelj paleći cigaretu. „Ja više nisam onaj nekadašnji student,
žedan znanja i pun nade u budućnost. Takve rasprave pripadaju
prošlosti. Recite mi radije kako mislite pronaći Edipa.“
„Otkrili smo da je Marka Walthama, Howarda A. Durranta i
Bartolomea della Roccu kontaktirao naš sumnjivac kad su shvatili da
izvorni jezik ms 408 nije jedan, već mješavina više jezika.
Namjeravam na forumu objaviti da je i moje istraživanje krenulo u
tom smjer. A onda nam preostaje samo da čekamo poziv od Edipa.“
„To bi moglo upaliti.“
„U tom slučaju, na posao.“
Thomas Harvey pruža Marcusu Calleronu dosje od nekoliko
stotina stranica.
„Ovdje je više od trideset godina istraživanja ms 408.“
„Je li netko drugi već čitao vaš rad?“
Stari profesor načas oklijeva prije nego što odgovori:
„Ne... ti si prvi kome to pokazujem.“
Marcus uzima dosje i dugo promatra to nepoznato pismo.
„Što bi se moglo kriti iza ovih znakova?“ promrmlja okrećući
stranice.
„Spoznaja koju je njen autor želio očuvati tajnom, ali nitko još
ne zna zašto.“
A onda, vidjevši kako se njegov stari student posve zanio u
čitanje, Thomas dodaje:
„Bi li je htio pokušati dešifrirati?“
Ali Marcus, izgubljen u mislima, kao da ne čuje pitanje. Neka
zbunjena želja kao da se probudila u njemu zajedno s provalom
gorčine. Strane koje promatra odjednom su ga učinile strancem
njemu samome. Načas je prestao biti čovjek koji je odlučno okrenuo
leđa spoznaji.
„Ne, ne,“ odgovara konačno, „ali objasnite mi glavne crte svoga
istraživanja.“
„Kao prvo, i ja sam razmišljao o pretpostavci više jezika,
zasnovavši svoje istraživanje na onome koje je kapetan Prescott
Currier izložio pred članovima National Security Agency u studenom
1976. Njegovi zaključci, koji su se zasnivali na statističkom
proučavanju duljine riječi, također su navodili na korištenje više
izvornih jezika.“
„Kojih?“
„Da bih to doznao, pokušao sam u ms 408 otkriti članove,
zamjenice i prijedloge.“
„Zašto?“
„Jer svaki put kad govorimo ili pišemo, koristimo velike količine
tih malih riječi koje se stalno pojavljuju u diskursu, bez obzira na
temu, i bez obzira na jezik kojim se izražavamo.“
„Takve se riječi uvijek sastoje od jednog, dva ili tri slova, zar
ne?“
„Da, i to u većini jezika koje poznajemo.“
„U tom slučaju, nije ih bilo teško pronaći ni u ms 408.“
„Varate se, jer Roger Bacon je znao da će njegov rukopis
pokušati dešifrirati na taj način, i sakrio je članove, prijedloge i
zamjenice koristeći nulta slova.“
„Što je to?“
„Brzo ćeš shvatiti što želim reći ako pokušaš, na primjer,
jednostavnom supstitucijom kodirati riječi ja, ti ili on pomičući
abecedu zajedno slovo.“
„Onda ću dobiti riječi kb, uj, i pnj.“
„No te će se kratke riječi lako identificirati kao zamjenice, i
samim time bit će ih lako dekodirati. No ako sistematski u takve
riječi dodaješ jedno ili više slova, na primjer v, w ili x, koje ovdje
nazivamo nultim slovima, automatski ćeš ih produljiti.“
„I time im dati istu duljinu kao i kod većine imenica, glagola,
pridjeva ili priloga, pa više neće biti prepoznatljivi.“
„Tako je... ako ne otkrijemo koja su nulta slova i ne uklonimo ih
sistematski iz teksta.“
„To ste i učinili?“
„Da, analizirao sam određene rečenice prema potpunoj
reprodukciji rukopisa ms 408 koju se može naći na Internet
stranicama sveučilišta Yale, i uspio sam otkriti nekoliko sekvenci
umetanja znakova.“
Govoreći, profesor je svome bivšem studentu pružio list papira.
 „Ako pažljivo pogledaš ovaj ulomak rukopisa,“ nastavlja
Thomas, „uočit ćeš da se neka slova pojavljuju unutar riječi po
striktnim matematičkim pravilima. U prvoj rečenici, znak pojavljuje
se prvo na trećem mjestu, pa na šestom, dvanaestom, osamnaestom i
konačno dvadeset četvrtom: sve umnošci broja tri. Zatim, znak koji
vidiš ovdje uključen je u tekst sljedeći red umnožaka broja pet. No to
sve prestaje vrijediti nakon pojave ove riječi:
koja označava promjenu koda, i vjerojatno jezika. Odatle dalje,
učestalost korištenja znaka i znaka više ne slijedi nikakav uočljivi
red, no, međutim, znak pojavljuje se kao svako četvrto slovo, sve do
ove riječi:
Možeš biti siguran da to nije samo slučajna podudarnost, već
otkriva sustavno dodavanje simbola koje se može maknuti iz teksta
bez utjecaja na smisao rečenica.“
„Kamo vas je to odvelo?“
„Radeći na rukopisu iz kojeg sam izbacio nulta slova, ustanovio
sam statistiku duljine riječi i usporedio je sa statistikama za grčki,
latinski i hebrejski. Tako sam uspio odrediti dijelove kodirane prema
tim jezicima.“
Marcus je saslušao svoga nekadašnjeg profesora u dubokoj
tišini. Uzbuđenje koje se pojavilo u njemu kako je priča napredovala
nije mu promaklo. Kad govori o ms 408, Thomas se malopomalo
mijenja, glas mu je manje staložen nego obično, pokreti nervozniji,
pogled manje uporan. Ali možda se i ja mijenjam, pita se Marcus
osjećajući čudnu privlačnu snagu rukopisa. Ta nepoznata sila, taj luk
koji me drži na životu usprkos svemu, možda dolazi upravo iz te stare
želje, odavno odbačene u dubine, da jednog dana spoznam istinu?
Dok mu se u duhu komešaju stari osjećaji, pita:
„Jeste li već govorili o tome na webu?“
„Ne. Premda dijelim velik dio svojih istraživanja, ovo sam
otkriće zadržao kao tajnu. Kao i svi sudionici foruma, i ja se nadam
da ću biti prvi koji će dešifrirati ms 408. „
„Jeste li danas spremni podijeliti svoj rad?“
„Da, ako to može pomoći tvojoj istrazi.“
Nakon toga odgovora, stari profesor prilazi svome računalu,
unosi adresu foruma i sastavlja tekst. Kad završi, u tišini zuri u
ekran.
„Bez žaljenja?“ pita Marcus.
 „Ikakvog“, odgovara Thomas ustajući. „Preostaje nam samo da
se nadamo Edipovu odgovoru. U međuvremenu, pripremit ću ti
gostinjsku sobu, bolje je da ostaneš ovdje. Što se mene tiče, ja ću još
malo raditi prije spavanja.“
Malo kasnije, iz stana Thomasa Harveyja ne dopire više ni glas.
Negdje u gradu, dvojica ljudi spuštaju slušalice.
„Sad i mi moramo samo čekati“, govori jedan od njih.
„Da, ako im plan upali nećemo ih ni na čas gubiti iz vida.
Moramo prvi pronaći Edipa.“
 12

Marcus je upravo otvorio oči. Samo gradska rasvjeta osvjetljava

njegovu sobu. Pogled na budilicu govori mu da je malo iza pola sedam
ujutro. Sjeda na krevet, s mukom se trudeći da rastjera dojam
nelagode koji mu je ostavio posljednji san. Već godinama, ista lica
okreću se oko njega svake noći u zlokobnome kolu. Svaki put u njima
prepoznaje nestale ljude i žene koji ga promatraju bez mržnje ili
ljubavi. No dok ih pomno promatra, shvaća da su stvorovi začuđeni
što ga vide, kao da ne pripada nijednom svijetu, ni onom mrtvih, ni
onom živih. Prolaze kraj mene ali me ne čuju, misli on svake noći,
znaju da im se ja nikada neću pridružiti.
Prolazi rukom kroz kosu, odijeva se i kreće prema prozoru da ga
otvori. Dan se tek rađa. Fina kiša pada na grad. Podižući pogled
prema nebu koje se počinje raščišćavati, Marcus si govori da će i ovaj
dan nalikovati onima koje je već proživio, i da će mu život tako proći
a da mu on neće shvatiti smisla. U tom času, jedna mu slika protiv
volje prolazi duhom. Ponovno vidi zidove mračnog kvarta na jugu
Harlema, gdje je odrastao. Opet misli na svoga oca, koji je jedne noći
bez mjeseca krenuo s Kube, gdje je tek počeo graditi liječničku
karijeru, i otišao u Sjedinjene Američke Države. Sljedeće godine,
tamo je upoznao bolničarku koja će mu postati suprugom i dati mu
jedinog sina. Marcus se sjeća večeri koje je provodio čekajući
povratak svojih roditelja koji su, brinući se za najsiromašnije
građane, dolazili tek kad bi pala noć. Knjige su mu ubrzo postale
najdraži prijatelji. Vrlo brzo, poželio je shvatiti smisao života. Tako
su mu prošli djetinjstvo i mladost. Onda je upoznao Claru, samo dvije
godine prije njene smrti. Zajedno su pokušavali otkriti što se krije iza
pojavnosti. Onda su došle godine istraga u federalnom uredu, sve
podjednake, kao da vrijeme ne postoji, tijelo i duh odlučno okrenuti
prema akciji, slijepi za prolazak tjedana, mjeseci i godina, za ono što
je nekad bio.
Marcus zatvara prozor. Ne pokreću ga ni bol ni revoltiranost.
Nesposoban oduprijeti se toj sili koja ga tjera na akciju, čini se da
naprosto prihvaća, kao da malopomalo postaje samo svjedokom
vlastitog života. Kreće prema salonu. U sredini sobe, Thomas Harvey
zaspao je u kožnom naslonjaču, s knjigom u ruci. Iza njega, računalo
je ostalo upaljeno. Istražitelj se približava bez zvuka. Kad spusti
ruku na stol, geometrijski oblici na ekranu nestaju a ikona omotnice
govori da je stigla neka poruka. Marcus načas gleda svoga bivšeg
profesora. Ne želi ga probuditi. Oči mu nekoliko puta skaču s ekrana
na čovjeka prije nego što odluči otvoriti email.
„Nije gubio vrijeme“, mrmlja otvarajući poruku.
Odmah zatim, pali svjetlo i govori, okrećući se prema sobi:
„Imali ste pravo, Edip je zagrizao.“
Thomas Harvey, koji se upravo naglo uspravio u svome
naslonjaču, okreće se prema ekranu. Trepćući očima, otkriva sljedeću
poruku:

Nađimo se točno u 8.30 na sjeveroistočnom uglu

46. ulice i 7. avenije.
Edip.

„Oprezan je“, govori istražitelj koji se vraća u salon oblačeći

sako.
Po prvi put, Thomas primjećuje oružje svoga bivšeg studenta, u
držaču koji nosi ispod miške.
„Zašto to misliš?“ pita.
„Po mjestu sastanka, jedva dvjesto metara od srca Times
Squarea. To raskrižje je daleko najbolje mjesto u gradu da se sakriješ
u gomili. Milijun i pol ljudi svakog dana prolazi onuda. Osim toga, to
je jedini dio New Yorka koji se ne može opkoliti ako ne želiš stvoriti
prometni čep stoljeća. Trebali bismo tisuću ljudi. Ne može se
istovremeno kontrolirati 46. ulicu, 7. aveniju i Broadway, a svi izlaze
na isto raskrižje.“
„Ali FBI ipak ima sredstava za nadzor...“
„Njegova su već razmještena“, prekida ga Marcus krećući prema
računalu.
„Kako to znaš?“
„Pogledajte“, govori povezujući se na Internet. „Utipkajte riječi
webcam i New York u tražilicu... evo, otvorite tu adresu i vidjet ćete.
Times Square u svakom trenutku nadgleda najveći broj kamera na
planetu. Svatko može preko računala izravno pratiti događaje u tom
kvartu. Edip dakle ima vrlo učinkovit nadzorni sustav.“
„Hoćeš reći da se neće pojaviti ugleda li policijski auto ili nekog
agenta FBI-ja.“
„Točno tako. Postoji samo jedno rješenje. Idemo zajedno, bez
potpore, mojim starim autom. Sam ću ga uhititi.“
Malo kasnije, Thomas i njegov bivši student stoje pred
Chevroletom parkiranim u Ulici Bleecker, pred Bayard Buildingom.
Marcus otvara prtljažnik, uzima zaštitni prsluk i pruža ga svome
bivšem profesoru.
„Stavite to ispod kaputa. Nikad se ne zna kako se stvari mogu
okrenuti.“
„A ti, kako ćeš se ti zaštititi?“
„Nemam vremena tražiti drugi prsluk od FBI-ja. Ali to je ionako
samo za svaku sigurnost. Edip dosad još nikad nije koristio vatreno
oružje.“
„Imaš li pojma što radi sa svojim žrtvama?“
„Ni približnog“, odgovara agent Calleron pokrećući svoj auto.
„Nakon susreta s Edipom, Waltham i Durrant nisu imali tragova
borbe. Nisu ni otrovani. U svakom slučaju, ne idite mu blizu. Ako se
pojavi, nemojte se rukovati s njim i nastojte ga ne gledati u oči.
Možda koristi neki oblik hipnoze. Ne smijemo zanemariti ni jednu
mogućnost.“
Skoro je osam sati kad dvojica istražitelja ostavljaju auto i
pješice stižu do Times Squarea. Iznad njih, na vrhu Morgan Stanley
Buildinga, ogromni ekran obznanjuje prve podatke s Burze, dok se
sve gušća gomila gura u podnožjima zgrada prekrivenih elektronskim
reklamnim panoima. Obojica su sad na uglu 7. avenije i 46. ulice.
Thomas stoji nepomično, i pješaci ga stalno guraju. Nekoliko metara
dalje, Marcus pomno proučava gomilu prolaznika, tražeći neko
neuobičajeno držanje ili sumnjivi pokret. Odjednom, pogled mu
zastaje na čovjeku od kakvih tridesetak godina koji im se približava.
Istražitelj se pretvara da skreće pogled, ali i dalje prati siluetu koja
se kreće prema njemu i Thomasu Harveyju. Čovjek je sad samo
desetak koraka udaljen. Usporava hod, ogleda se oko sebe, zamalo
staje.
Uočio je Marcusa. Okreće se za 180, polako udaljuje dok ne
osjeti cijev oružja na svome potiljku.
 „Ja sam specijalni agent Calleron, uhićeni ste.“ Odlučnim
pokretom, hvata podlakticu svoga zarobljenika, zatvara mu lisice oko
zapešća i grabi drugu ruku. Čovjek se ne trudi braniti. Govoreći mu
njegova prava, istražitelj ga vodi do automobila, zajedno s njim sjeda
na stražnje sjedalo i govori Thomasu Harveyju, koji je upravo sjeo za
volan, adresu ureda FBI.
Ni dva sata kasnije, agent Calleron, sjedeći za svojim stolom,
spušta telefonsku slušalicu. Pali cigaretu, uzima dug dim, a zatim
okreće glavu malo udesno da izdahne.
„Upravo sam dobio odgovor iz centralnog arhiva otiska prstiju i
glasova,“ govori Thomasu Harveyju koji sjedi preko puta, „i naš
čovjek im je posve nepoznat.“
„Je li pretraga dala kakvih rezultata?“
„Nikakvih. Nikakvih isprava, ni bilo čega osobnog.“ A onda,
ustajući sa stolca, istražitelj se upućuje prema vratima. Prije nego što
prijeđe prag, dodaje:
„Dođite. Idemo vidjeti ima li nam taj duh što reći.“ Vodi
Thomasa u tamnu i skučenu prostoriju u kojoj, iza velikog
jednosmjernog zrcala, sjedi čovjek kojeg su upravo uhitili. Sjedi sam
u posve praznoj prostoriji, i djeluje savršeno mimo.
„Odavde ćete moći pratiti naš razgovor“, govori Marcus.
Nekoliko sekundi kasnije, ispituje svoga zatvorenika. „Hoćete li
mi konačno reći kako se zovete?“
„To nije neophodno.“
„Zašto?“
„Jer nisam onaj kojeg tražite.“
„Kako znate koga tražim?“
Umjesto odgovora, čovjek se blago nasmiješi.
„Što je smiješno?“ pita istražitelj.
„Mislite da ste uhitili Edipa, ali upali ste u klopku. Kao i ja.“
„Ovdje nitko nije spomenuo to ime. Što točno znate; u vašem je
interesu da progovorite.“
„Ne. Neću više ništa reći. Nemam pravo na to.“
„A o kakvoj to klopki govorite?“
Čovjek šuti.
„Ako niste Edip, odakle ga poznajete?“ ustraje Marcus.
 Zatvorenik i dalje dugo šuti, sve dok u prostoriju ne uđe
inspektor s omotnicom u ruci.
„Agente Calleron, kurir je donio poruku za čovjeka kojeg ste
upravo uhitili.“
„Jeste li je pročitali?“
„Na određeni način... ali pogledajte sami.“
Marcus otvara poruku. Pogled mu prelazi po prvim riječima, a
onda mu se lice skameni. Baca pogled na sumnjivca prije nego što
izađe iz prostorije.
„Što je u pismu?“ pita ga Thomas kad mu priđe.
„Ne znam možete li nam vi to reći“, govori mu ovaj pružajući mu
list papira.
„Nevjerojatno“, mrmlja Thomas ne skidajući pogleda s teksta.
„Ne samo da su znakovi isti kao oni koje koristi Roger Bacon, već je i
jezik isti.“
„Jeste li sigurni?“
„Posve. Kao što sam ti jučer rekao, rukopis ms 408 koristi vrlo
striktna gramatička pravila, koja nalazim i ovdje. Četvrta riječ, na
primjer, označava prelazak s jednog kodnog sustava u drugi. Sljedeća
je rečenica kriptirana preko grčkog i, kao što je uvijek slučaj u tom
postupku, dužina izraza uvijek je između dva i šest simbola.“
„Znači ima ljudi koji razumiju taj jezik...“
„Očito, da. Što ćeš učiniti s tim pismom?“
„Dat ću mu ga. Ako ga može pročitati, to će mi pomoći u istrazi.“
„Zar to nije rizično?“
„Naravno, ali nemamo izbora“, govori Marcus vraćajući se u
dvoranu za ispitivanje.
Nakon što je pročitao svoju poruku, čovjek slaže papir i sprema
ga u svoj džep.
„Predlažem pogodbu“, govori. „Radimo zajedno.“
„U redu...“ oklijeva istražitelj, „ali pod uvjetom da počnete tako
što ćete mi reći sve što znate.“
„Edip nije imao namjeru doći na sastanak koji ste zakazali. Zna
da ga progonimo i ja i vi. Pretpostavljam da je od svoje kuće pratio
moje uhićenje, izravno, preko webcama koji pokrivaju Times Square.“
„Kako ste doznali za sastanak?“
 „Slijedili smo ga.“
„Tko to mi? „Ne radim sam.“
„Što želite? I vi hoćete uhvatiti Edipa?“
„Da. On predstavlja puno veću prijetnju nego što mislite.“
Kako to?“
„Priča je duga, a počinje u St. Petersburgu 1865., i nastavlja se
u Napulju sredinom prošlog stoljeća. Ne mogu vam sve ispričati, ali
znajte da bivši senator Mark Waltham i Howard A. Durrant nisu bili
njegove prve žrtve. I drugi su ljudi prije njih gubili razum u istim
okolnostima.“
„Hoćete reći da je Edip postojao već prije stotinu i pedeset
godina?“
„Oni koji se tako nazivaju rade po istom sistemu već stoljećima.
Imali su različite identitete, ali uvijek se služe istim imenom.“
Nakon toga odgovora, Marcus prilazi zrcalu i daje znak
Thomasu Harveyju da im se pridruži. Kad ovaj uđe u prostoriju,
govori mu:
„To mora biti istina. Doktor Paul Eatherly iz Columbia
Presbyterian Hospitala spomenuo mi je dva slučaja slična onom
bivšeg senatora Walthama. Zabilježeni su u Rusiji i na jugu Italije.“
Ne zadržavajući se na Marcusovom zaključku, Thomas Harvey
prišao je nepoznatom koji sjedi pred njim.
„Kako ste otkrili tajnu kodiranog jezika Rogera Bacona?“
„Ništa nisam otkrio, samo sam ga naučio dešifrirati.“
„Tko vas je to naučio?“
„Ne smijem vam to reći. Na to pitanje može odgovoriti samo moj
gospodar.“
„O kome se radi?“
„Ne smijem o tome govoriti. Ali poruka koju mi je poslao govori
da vas je spreman saslušati. Ako me pustite odavde, ubrzo će stupiti
u kontakt s vama.“
Malo kasnije, Marcus Calleron i Thomas Harvey sami
razgovaraju izvan dvorane za ispitivanje.
„Što ćeš s njim?“ pita stari profesor.
„Pustiti ga.“
„Ali on puno toga zna...“
 „Neće progovoriti, uvjeren sam u to.“
„Kako znaš?“
„Kad sam ga uhitio, nije se branio ni protestirao. Sigurno je
obučen u tome i savršeno se snalazi u takvim situacijama. Kad ga
pustimo, doznat ćemo od njega puno više nego ovdje.“
 13

Sjeverozapad Rusije
Prosinac 1865.

Konj je bez daha. Noge mu propadaju u gusti snijeg. Iza njega,

čovjek koji stoji u saonicama bičuje mu bokove uzdama ispuštajući
prodorne uzvike koji se gube u pejzažu. Seljaci privučeni na prag
svojih izbi zvukom pucketanja uzdi na ravnici promatraju neznanca
kako kreće prema St. Petersburgu.
Put se približava kraju. Čovjek skriven pod ovčjim kožuhom
poprskanim snijegom nazire obrise grada koji se odvajaju od
plavocrnog neba. Večer polako pada. U daljini, strelica Admiraliteta
hvata posljednje zrake blijedog sunca. Put, sad otvrdnuo od leda,
stiže do obala velike Neve, potpuno zaleđene. Usprkos hladnoći, na
ulicama još ima ljudi.
Neznanac skreće saonicama prema granitnim kejovima; prolaze
kola koja voze kočijaši odjeveni u dugačke kapute stegnute zlatom
izvezenim pojasevima. Iznad njega, s vrha svojih ljestava, noćni
stražari pale prve baklje. Sad stiže do Trga palače. Tamo, u zaklonu
od ledenih zapuha, zaustavlja se, iz džepa vadi komad papira i
proučava skicu gradskih ulica na kojoj su zaokruženi jedno ime i
adresa. A onda, gurajući pismo u džep, mrmlja:
„A sad nas dvojica, grofe Svareški. Spremite se na veliki skok u
nepoznato.“
Ogleda se oko sebe da provjeri slijedi li ga tko. Nekoliko koraka
dalje, neki ljudi vuku saonice pune drveta. Malo dalje, kočije na
skijama koje vuku debeli konji prolaze pred vojnicima u plavim
redingotima sa sabljama o pojasu. Čovjek suhim pokretom opet
udara bok svoga konja, prelazi trg i slijedi Moiku. Unutar zidina
grada, hladnoća postaje podnošljivija. Visoke zidine Zimske palače
štite od sjevernog vjetra. Čovjek se upućuje prema Marsovoj poljani.
Grad je sad samo slijed sjena i leda među kojima razaznaje
mramorne kipove ljetnog vrta, bijele duhove u noći koja se zacrnila.
Sad prelazi most kod Admiraliteta, okreće leđa tvrđavi i skreće
konjem desno, prema istoku. Prolazi pored drvene kuće Petra Velikog
i staje stotinjak metara dalje, nasuprot terase jedne rasvijetljene
kuće.
 Izlazi iz saonica, prelazi nekoliko stuba i kuca na vrata. Čas
kasnije, sluga u livreji mu prilazi s fenjerom u ruci. Podigavši ruku
do posjetiteljevog lica da bi mu razaznao crte, otkriva još mladog
čovjeka kojem je crna brada pobijelila od inja.
„Što želite?“ pita.
„Grof Svareški me očekuje.“
„Koga da najavim?“
„Recite mu samo da je Edip stigao.“
Čovjek načas ostaje sam. Iza sebe, vidi odaje za služinčad. Stari
mužići u crvenim košuljama i s dugim brada promatraju ga iza
prozora osvijetljenih svijećama.
„Gospodin grof će vas primiti“, govori sluga koji se vratio.
Malo kasnije, čovjek ulazi u predsoblje osvijetljeno velikim
voštanicama koje oko sebe šire crvenkastonarančastu svjetlost. Na
zidovima, vidi ikone u fino izrezbarenim pozlaćenim okvirima. Veliki
sat s klatnom upravo je odzvonio deset sati uz dugu vibraciju stakla
na brojčaniku, kad se pojavljuje grof Ivan Svareški. To je mršav
čovjek prosijede kose u savršeno bijeloj košulji.
„Budite tako ljubazni i pođite sa mnom, gospodine“, govori on
mirnim glasom. „Idemo u moju knjižnicu.“
Dvojica muškaraca ulaze u prostoriju s dva kata povezana
impozantnim stubištem od masivnog drva. S lijeve strane, preko puta
prozora, gori vatra u kaminu od zelenog uralskog kamena. Uza
zidove stoje vitrine od oraha, skrivajući iza svojih stakala dragocjene
knjige.
„Jeste li dobro putovali?“ pita grof. „Put je zacijelo bio dug, sve
od...“
„Važno je samo to“, prekida ga čovjek, „da sam dobro stigao. Ne
gubimo vrijeme, može? Ovdje smo da sklopimo posao.“
„Imate pravo. Onda, gdje se nalazi to dragocjeno blago? U kesi
koju imate sa sobom, pretpostavljam...“
„Da, a jeste li vi u stanju ispuniti svoj dogovora?“
„Ne bojte se. Sve sam pripremio već prije nekoliko tjedana. Sve
je ovdje, u ovom kredencu.“
Vani, dvorište grofova boravišta uronilo je u tamu. Snijeg je
maloprije počeo opet padati, i kovitlati se u naletima vjetra. S prozora
svojih odaja, sluge promatraju dvije sjene kako se kreću iza dugih
zastora u knjižnici, osvijetljene vatrom iz kamina. Jedna sjena sjedi,
dok se druga neprestano kreće. Nemoguće je razaznati tko je od njih
grof Svareški.
Prošla su dva sata kad je prodoran, dug krik odjeknuo kućom.
Odmah nakon toga, sluge su dojurile u predsoblje.
„Što je to?“ pita jedan od njih. „Idem pogledati u dvorište.“
„Ne, došlo je iznutra.“
„Iz koje sobe?“
„Iz salona, ili možda iz...“
Odjekuje još jedan urlik, praćen bukom namještaja koji udara u
pod.
„Knjižnica, brzo!“ viče nekoliko glasova odjednom. Kad sluge
stižu do vrata prostorije, ugledaju Ivana Svareškog čija se bijela
košulja ističe u gustom crnom dimu. S bakljom u ruci, grof stoji pred
lomačom koju hrani bacajući u nju svoje vlastite knjige i ikone.
Dvojica ga konačno uspijevaju odvući na silu, dok se ostali trude
ugasiti plamenove koji već ližu zastore.
Niti sat kasnije, požar je svladan. U istom času, saonice se
zaustavljaju pred grofovim domom. Čovjek s prosijedim zaliscima
dolazi do kuće. Odjeven je u dugi redingot ispod kojeg se vidi prsluk
od bogato izvezenog pliša.
„Konačno ste stigli, Dimitrij Vasiljevič“, govori sobarica grofice
Svareška. „Brzo uđite, doktore, radi se o grofu...“
„Što mu se dogodilo?“
„Kao da je izgubio razum, pogled mu je nepomičan, šuti i kao da
nas ne čuje...“
Nakon liječnika, dolazi i policijski poručnik Dursakov. Dok
hoda, udarci vrška njegove sablje stvaraju kontrapunkt mamuzama
na njegovim čizmama. Kad je okupio cijelo kućanstvo, pita:
„Što se ovdje dogodilo?“
„Došao je neki čovjek i rekao da ima sastanak s grofom“,
odgovara jedan sluga.
„Gdje je on sad?“
„Zacijelo je iskoristio zbrku i otišao.“
„Je li vam rekao kako se zove?“
„Nisam upamtio. Sjećam se samo da je imao izrazit strani
naglasak.“
 Dalje, u srcu St. Petersburga, jedan čovjek udara uzdama po
boku svoga konja. Ni ne pogledavši, prolazi kraj granitnog bloka na
kojem stoji konjički kip Petra Velikog. Zapuši snijega već brišu
tragove koje su na tlu ostavile njegove saonice.
 14

„A ako nam pobjegne?“ pita Thomas Harvey pokretom ruke

tjerajući dim Marcusove cigarete. „... Možda smo ga trebali slijediti?“
„Morali biste češće izlaziti iz svijeta čistih ideja. Zašto se
izlagati riziku da nas vide? Već poznaje naša lica i moje vozilo. Noja
sam za njim poslao dva agenta u civilu. U ovom času, već voze iza
njega u neupadljivom autu.“ Govoreći, Marcus ulazi u svoj ured i
prilazi računalu. Unosi zaporku i povezuje svoj softver s nadzornom
mrežom. Odmah zatim, pojavljuje se plan Manhattana. U istom času,
on podiže slušalicu telefona. Klikajući na kvartove da ih poveća,
ponavlja podatke koje mu daje sugovornik.
„Dobro, znači sad je u 33. ulici... kreće se prema zapadu...
staje... da, auto ga čeka na Park Avenue... Usporili su kod 26. ulice...
da, prema zapadu... na križanju 5. avenije i Broadwaya? Da, dobro,
broj 175, na petoj... sedmi kat... još nije izašao?... Kako to mislite, nije
zatvorio vrata?... Ne dirajte ništa, čekajte mene!“
Malo kasnije, Marcus i Thomas pridružuju se dvojici ljudi pred
poluotvorenim vratima jednog stana. Ne časeći ni časa, istražitelj
uzima oružje i kreće prema pragu.
„Ne idite bez zaštite“, upozorava jedan agent. „Naši neprobojni
prsluci su u autu.“
„Ima pravo,“ govori Thomas Harvey, „bilo bi bolje...“
„Ostanite ovdje“, prekida ga Marcus ulazeći.
Ni minutu kasnije, vraća se do vrata i sprema oružje u korice.
„Već je odavno pobjegao kroz pomoćno stubište.“
„Po drugi put danas smo pali u klopku“, dodaje Thomas.
„Ne, mislim da nismo, jer zašto bi u tom slučaju ostavio
otvorena vrata? Nije nam samo htio pobjeći, već nas je htio i dovesti
ovamo. A mi moramo otkriti zašto.“
Zatraživši od agenata da ih ostave nasamo, Marcus i Thomas
ulaze u stan. Istražitelj se smjesta upućuje prema računalu. Iz džepa
vadi CD i stavlja ga u čitač centralne jedinice.
 „Što je to?“
„Softver razvijen posebno za FBI. Svaki agent ga ima.
Omogućuje detekciju bilo kakve lozinke. Što je lozinka složenija, to je
softver brže otkriva. Program za sekvencijalnu analizu u nekoliko
sekundi prolazi kroz slova otipkana na tastaturi. Ako se neka
kombinacija tipki učestalo pojavljuje na početku seanse, vjerojatno je
to kod koji se koristi kod svakog pokretanja tvrdog diska. Evo,
pogledajte sami, softver je pronašao zaporku: treba utipkati VAS92
9FAE.
„Što si rekao?“
„ VAS92 9FAE“, ponavlja Marcus jasno izgovarajući slova i
brojke. „Govori li vam to nešto?“
„Da. To je iz rukopisa ms 408.“
„Jeste li sigurni?“
„Potpuno. Kao što znaš, većina istraživača svakom je znaku u
rukopisu pripisala jedno slovo našeg pisma. Tako su dobili
transkripciju djela Rogera Bacona na jeziku koji, premda je još
nepoznat, postaje sve poznatiji i u velikoj mjeri olakšava
informatička istraživanja. Ova interpretacija je ona koju koristi
Prescott Currier u prevođenju prve rečenice djela Rogera Bacona:

VAS92 9FAE A2 OPAM ZAE

„U svakom slučaju, prve dvije riječi omogućit će nam da

otkrijemo što se krije u unutrašnjosti ovog tvrdog diska.“ Kad su se
na ekranu pojavile ikone, specijalni agent kliknuo je na izbornik
traženje, pa u kućicu svi dokumenti, dodajući kao uvjete Waltham,
Durrant, ms 408. Pojavio se dokument, i Marcus ga otvori. Prva je
stranica sadržala popis četrnaest imena:

Jean od Pariza
Gregoire Montjouan
Artaud de Vries
Thomas Norton
Rudolf II. Habsburški
Jacobus de Tepenec
Georg Barsch
 Marci de Cronland
Athanasius Kricher
Lorenzo Pier
P. Beckx
Wilfried Voynich
Hans P. Kraus.

„Jean od Pariza,“ reče Thomas, „car Rudolf, Athanasius

Kricher, Wilfried Voynich, većina ovih ljudi poznata je po tome što su
posjedovali rukopis Rogera Bacona.“
„A ostali?“
„Ne prepoznajem imena. Ali mislim da je to popis svih vlasnika
kodiranog djela. Ali pogledaj drugu stranicu, ima još imena.“

Ivan Svareški
Tommaso d’Astrelli
Howard A. Durrant
Mark Waltham

„I tu poznajemo samo posljednja dva imena.“

„Ostali su sigurno prve Edipove žrtve o kojima je govorio čovjek
što sam ga uhitio. Jedan je izgleda Rus, drugi Talijan. Čak mi se
čini...“
„Ali što to znači?“ prekine ga Thomas ugledavši na ekranu
sljedeći popis:

Franck Kiriakis
John Durbeck
Thomas Harvey
Marcus Calleron
Michael Rossi
Bartolomeo della Rocca
Paul Chesnet
 „Zašto su i naša imena na popisu?“ pita istražitelj. „Mnogi od
njih su redovni sudionici foruma“, kaže Thomas.
„Sigurno se radi o ljudima koji bi mogli otkriti kod, i koji su pod
nadzorom. Sjetite se da je neznanac koji nas je doveo dovde izgleda
znao sve što smo činili.“
U istom času odjekuje zvonjava telefona s radnog stola. Marcus
načas oklijeva pa se javlja.
„Dobar dan, agente Calleron“, govori muški glas s druge strane.
„Tko ste vi?“
„Ja sam vlasnik stana u kojem se trenutno nalazite. Moje ime
nije važno. Uključite zvučnik, jer i slavni voditelj Stupova mudrosti
bi trebao čuti ono što imam reći.“
„Jesam. Slušamo vas.“
„Upravo ste oslobodili jednog mog čovjeka, i na tome sam vam
zahvalan. Kao što je pisalo u poruci koju sam mu poslao, spremni
smo surađivati s vama.“
„U čije ime govorite?“
„U ime Prometejevog kruga.“
„Prometejev krug? O čemu se radi?“
„O društvu koje poštuje zakone svih zemalja u kojima ima
članove, i postoji samo radi očuvanja ljudske rase. Stvoreno je 1294.
godine, kad je Roger Bacon na samrti svoj rukopis povjerio Jeanu od
Pariza zajedno s pergamentom na kojem se nalazi ključ za
dešifriranje rukopisa. Ovaj je, vrativši se u Francusku, okupio svoje
istomišljenike u koje je imao potpuno povjerenje i osnovao naše
društvo. Jedini cilj kojem težimo jest zaštititi djelo Rogera Bacona i
sredstvo za njegovo dešifriranje. Nakon njihove smrti, Krug je
nastavio postojati. Stoljećima su ljudi i žene zajedno bdjeli nad
rukopisom i njegovim ključem.“
„A danas, koliko je članova u Prometejevom krugu?“
„Imamo agente posvuda u svijetu. Prema želji Jeana od Pariza,
od kraja XIII. stoljeća svi mi bdijemo nad očuvanjem tajne kodiranog
rukopisa Rogera Bacona.“
„Ali niste uspjeli,“ ubacuje se Thomas Harvey, „danas djelo
doctora mirabilisa više nije u vašim rukama, već u sveučilišnoj
biblioteci na Yaleu.“
 „Rukopis koji se čuva u knjižnici Beinecke je posve iznimna
stvar. Pripadao je između ostalog i caru Rudolfu, a tijekom stoljeća
željeli su ga mnogi. No tinta na njemu puno je pregusta da bi
potjecala iz XIII. stoljeća, dakle Roger Bacon je nije mogao koristiti.“
„Hoćete reći da je to djelo samo...“
„... kopija, u potpunosti vjerna djelu koje mi posjedujemo.
Načinjena je 1580., na pergamentu s brojnim šarenim crtežima koji
su trebali odavati dojam kako se radi o djelu nekog nepoznatog
alkemičara. Originalni rukopis, napisan rukom Rogera Bacona malo
prije smrti, i posve bez ilustracija, još je u našem posjedu, negdje na
Zemlji.“
„Ali Edip ga je u stanju dešifrirati...“
„Da, i u tome je naš problem. Već skoro petsto godina,
Prometejev krug uspio je sačuvati pergament s ključem za kod,
skrivajući ga u neosvojivim tvrđavama ili podrumima opatija na rubu
zapadnog svijeta. No dokument nam je otet blizu Beča u prosincu
1790. Otad ga pokušavamo povratiti.“
„Tko vam je oteo kod?“
„Još ne znamo o kome se radi. Znamo samo da se od toga dana
naziva Edipom, prema čovjeku koji je riješio Sfinginu zagonetku.
Nakon njega, izgleda da su ljudi koji su dobili kod koristili isto ime. A
prihvatili su i isto postupanje prema žrtvama.“
Nakon kratke tišine, Thomas Harvey usudi se postaviti još
jedno pitanje:
„Što govori rukopis?“
„Ne znam. Nijedan član Prometejeva kruga ga nikad nije
pročitao.“
„A zašto ste odabrali to ime?“
„Jednog ćete dana shvatiti, siguran sam.“
 15

Napulj, studeni 1947.

Iza okruglih naočala, oči profesora d’Astrellija prelaze policama

njegove knjižnice. Odjednom, pogled mu staje. Podiže ruku prema
jednom djelu, obuhvaća korice, polako ga približava licu da bi osjetio
miris starog papira, okreće nekoliko stranica bez čitanja i vraća
knjigu na mjesto. Svakog jutra, još prije izlaska sunca, dolazi tako
pozdraviti dragocjene knjige koje skuplja već pedesetak godina. U
neke se dane zadovoljava samo tjelesnim užitkom koji proizlazi iz
dodira s primjercima starim i po pet stoljeća. Ali najčešće uzima samo
jednu knjigu i proučava je satima, ne podižući glavu i ne govoreći ni
riječi.
No tog jutra Tommaso d’Astrelli ne slijedi svoje navike. Korak
mu je nervozan, pokreti neprecizniji nego obično. Za nekoliko minuta,
uzeo je u ruku i vratio bar sedam knjiga. Onda gleda na sat, lančićem
vezan za džep na njegovom prsluku, gleda na mali posrebreni
brojčanik i mrmlja:
„Uskoro će doći. Pitanje je minuta, najviše sata.“
Vrata knjižnice se otvaraju. Svi mišići profesora d’Astrellija
koče se prije naglog opuštanja. Preko puta vidi krupno tijelo svoga
majordoma koji prolazi ispod bijelih stupova u sobi.
„Ah, ti si, Francesco... Da, ostavi kavu ovdje, na ovom stolu...
Dobro. Danas sve mora biti u redu, čuješ? Jesam li ti rekao da mi
jedan čovjek treba donijeti najljepši primjerak za moju knjižnicu?
Jedinstvena stvar. Vrhunac života. Ovo je veliki dan, čuješ Jako
veliki dan za mene.“
Ali Francesco, gluhonijem od rođenja, ne čuje. Već dvadeset i
pet godina je u službi Tommasa d’Astrellija, navikao se vidjeti ga
kako mu se obraća ne prateći riječi koje mu silaze s usana. Stari
profesor povremeno ima potrebu govoriti, misli on. Nema ni žene ni
djeteta, može razgovarati samo sa mnom. A i kakav je to život, stalno
zatvoren među zidovima svoje knjižnice. Knjige ne odgovaraju kad im
postaviš pitanje. Čak i kad ne razumije što mu se govori, Francesco
zna s vremena na vrijeme izraziti slaganje. Tako odaje dojam dobrog
sugovornika.
Rano ujutro, majordomo je primijetio uzbuđenje koje mu je
obuzelo gospodara. Ne zna koji je tomu razlog. No, nakon
razmišljanja, zaključio je da se zacijelo radi o nekoj dragocjenoj
knjizi. Ostavivši pladanj na stolu, opet vidi kako se miču profesorove
usne.
„Shvaćaš, Francesco, ključ koda koji je Roger Bacon povjerio
Jeanu od Pariza... Prvorazredni pergament...
Posljednja stvar koja mi je nedostajala u kolekciji. A jutros će
stići... Oh, naravno, cijena je iznimno visoka... morao sam se
žrtvovati do mjere koju ne možeš ni zamisliti. Što kažeš, Francesco?“
Kimanjem glave, on daje do znanja da se slaže s gospodarom, uz
blagi osmijeh.
„Da, znam što misliš, ne možeš dobiti nešto za ništa... Ali ne
dangubi ovdje,“ nastavlja Tommaso d’Astrelli dodajući pokrete, „trči
otvoriti dvorišna vrata, moj bi gost mogao stići svakog trena...“
Bugatti Stelvio vozi prema Napulju velikom brzinom. Zora je
tek svanula. Za volanom automobila, čovjek u antracitsivom odijelu
spušta prozor za par centimetara da pripusti malo zraka. Slan i
vlažan vjetar prodire u kabinu. To mu godi. Cijele je noći vozio po
uskim cestama koje vijugaju nad morem. Ponekad bi ispod ceste
ugledao sela osvijetljena mjesečinom koja su se skutrila uz obronke
planine. S prvim svjetlom zore, pred njim se pojavio grad. Automobil
prolazi obalom ostavljajući za sobom oblak prašine. Na obali, ribari
skidaju mreže koje su se sušile oko bijednih drvenih koliba. Malo
dalje, srebrni galebovi prate odlazak prvih brodova. Napulj se polako
budi.
Dok Bugattijem skreće na Via Raffaello, čovjek vidi ljude koji
idu prema njemu. Na izlasku iz jednog zavoja, tri sjemeništarca u
haljama i sa šeširima, upozoreni škripom guma, užurbano prelaze
cestu. Na pločniku, čovjek koji lasti cipele i prodavač novina
nepomično promatraju vozilo. Auto ulazi u Via Monte di Dio. Prestiže
kola koja vuku dva konja, zamalo prevrće istovarivače ugljena na
koljenima pred željeznom ogradom, i skreće u Via Partenope.
S obje strane ceste, odvajaju se ravne uličice čiji se crni kamen
utapa pod bjeličastim valovima sapunjave vode. Malo dalje, prošavši
kraj mora između plaže i parka Villa Comunale, automobil konačno
dolazi do rta Posilippo. Malo kasnije, vozač staje kraj jednog
konobara s bijelom pregačom koji postavlja stolove na neku terasu.
„Znate li gdje stanuje profesor d’Astrelli?“
„Dvjesto metara dalje, na kraju ulice.“
Osam još nije odzvonilo na satu s klatnom kad Francesco,
stojeći iza prozora u salonu, ugleda Bugatti Stelvio kako prolazi kroz
ulazna vrata i zastaje pred mramornom fontanom. Pokretima
obavijestivši profesora d’Astrellija, izlazi da pozdravi posjetitelja. Kad
mu otvori vrata, trudeći se da se drži uspravno, otkriva visoki obris
mladića od kakvih dvadesetak godina, vrlo otmjeno odjevenog, s
tankim rukavicama od crne kože.
Nabivši šešir na čelo, mladić načas zastaje na pragu svoga auta
da promotri majordoma. A onda, konačno dodirujući tlo, u tišini kreće
prema prtljažniku automobila i vadi iz njega fascikl. Malo kasnije,
Francesco ga vodi u unutrašnjost kuće i otvara mu vrata knjižnice.
„Jeste li dobro putovali?“ pita ga profesor krećući prema njemu.
„Izvrsno, hvala.“
„Hoćete li kavu?“
„Vrlo rado.“
Ne čekajući da isprazni šalicu, Tommaso d’Astrelli pokazuje na
fascikl što ga je njegov gost položio na stol i pita, glasom punim
oklijevanja:
„Onda, tu je, zar ne?“
„Da.“
„Još uvijek ne mogu povjerovati. Što čekate, zašto ne otvorite?
Umirem od nestrpljenja.“
„Mislim da smo sklopili pogodbu, zar ne?“
„O, da, oprostite... Toliko sam uzbuđen... evo, pogledajte tamo,
na stol, one dvije kese. Sve što ste tražili je u njima. Možete
provjeriti. Ništa ne nedostaje.“
Dok čovjek ustaje i kreće prema stolu, profesor d’Astrelli
sramežljivo dodiruje meku kožu fascikla, onda se odlučuje razvezati
vrpce koje ga drže zatvorenim. Unutra, otkriva list pergamenta
prekriven kaligrafskim pismom na kojem se nalazi svaki znak iz
rukopisa Rogera Bacona. Profesor blago ustukne, a onda, sklopivši
ruke, dugo u tišini promatra pergament, i konačno mrmlja:
 „O, Bože moj... Bože moj... Nije san, konačno je tu... pred mojim
očima.“
U tom času, posve je zaboravio prisutnost gosta koji mu stoji
dva koraka iza leđa. Opet se približava pergamentu koji uzima u
ruke.
„Morao sam čekati cijelog života, ali sad je moj... moj... Ne treba
gubiti vrijeme, moram ga što prije pročitati.“
Nekoliko minuta kasnije, Tommaso d’Astrelli odlaže list,
rupčićem brišući graške znoja koje mu klize čelom i, obraćajući se
više sebi nego čovjeku kraj sebe, mrmlja: „Kako se toga nisam prije
dosjetio? Tri različita kodna sustava, a ključne riječi koje se
pojavljuju svaka dva ili tri reda samo su oznake prelaska s jedan
sustav na drugi. Sad kad poznajem ključ, moram pročitati rukopis.“
Profesor d’Astrelli osjeća udarce svoga srca, koje mu udara u grdima.
Ustaje, kreće prema jednoj polici svoje knjižnice, vadi iz nje kopiju
kodiranog djela Rogera Bacona koju spušta na stol, kraj pergamenta
koji sadrži ključ.
„Dobro...“ govori na glas, spuštajući kažiprst na prvu rečenicu.
„Dakle, tu smo u drugom kriptosustavu, u kojem jedan znak
odgovara nekolicini znakova našeg pisma, i koji se čita na latinskom.
Dakle, početak rukopisa:
prevodi se kao: Qui hunc librum lecturus est... Što znači: onaj
tko se sprema pročitati ovu knjigu... Ali da vidimo dalje. Sljedeća
riječ se ne prevodi, već označava promjenu koda, i jezika...“
„Ovim tempom,“ prekida ga gost naginjući mu se nad rame,
„trebat će vam nekoliko dana da dešifrirate cijeli rukopis.“
„Da, toga se i bojim“, odgovara profesor po prvi put podižući
glavu.
„Zato sam vam, da vam uštedim muku, donio i djelo tiskano
1791. u samo jednom primjerku: radi se o kompletnom prijevodu
kodiranog rukopisa.“
Govoreći, čovjek spušta knjigu pred oči Tommasa d’Astrellija.
Profesor je smjesta grabi i pita:
„Što govori djelo? Recite mi, brzo.“
„Ne znam, nisam ga nikad pročitao.“
„Ali... zašto? Već je tako dugo u vašoj obitelji...“
„Recimo da postoje stvari koje me zanimaju više od spoznaje.“
 Ne čekajući dalje, profesor čita prve redove djela. Ubrzo je posve
koncentriran. Više ne čuje i ne vidi ništa oko sebe. Dah mu se polako
ubrzava, tjerajući ga na plitko disanje. S vremena na vrijeme,
nekoliko riječi otima mu se s usana.
„Nevjerojatno... Kako je moguće da ljudi to ne znaju?“
Odjednom, pušta listove koje drži u rukama i naglo ustaje sa
stolca. Pogledom traži čovjeka koji stoji iza njega. Zapanjeno bulji u
njega:
„Ali... to je nemoguće... Ne mogu povjerovati da... Ali... dokaz je
tu... u ovim redovima... Dakle, to je to... veliko otkriće skriveno u
rukopisu... Sad shvaćam zastoje autor htio očuvati tajnu.“
Drhtavom rukom, Tommaso d’Astrelli grabi svoju šalicu kave,
prazni je jednim potezom i nastavlja čitati. Nekoliko sekundi kasnije,
prinosi prste sljepoočnicama, trepće nekoliko puta i nastoji ovladati
svojim mislima. Dah mu postaje težak. Osjeća kako mu groznica
obuzima cijelo tijelo. S usana mu silazi jecaj. Čitanje postaje sve teže
i teže. Sad mu za to treba sva snaga. Teško kontrolira glas, i protiv
volje ispušta tihe krikove. Odjednom, s glavom u rukama, pokušava
ustati, tetura i spušta koljeno na zemlju. Tijela okupana znojem,
podiže pogled prema mirnom čovjeku koji ga promatra.
„Što mi se događa? To ste vi, zar ne?... Vi ste me otrovali... Što
ste mi učinili?... Recite mi... Tako je, počinjem shvaćati... Želite biti
jedini koji zna tajnu, jasno je. Ja ću izgubiti razum, i nitko osim vas
neće znati sadržaj ovih redova... Vi ste zločinac... Francesco!
Upomoć!... Francesc... Fran...“
Za to vrijeme, čovjek je polako ustao sa svoga stolca. Uzeo je
pergament i djelo koje se nalazi na stolu, brižljivo sve pospremio u
svoj fascikl i uzeo dvije kese koje mu je pripremio domaćin. Zatim
kreće prema vratima koja pažljivo zatvara za sobom. U predvorju,
susreće majordoma i znakom ruke daje mu do znanja da ne treba
pratnju.
U trenutku kad otvara vrata svoga automobila, jedini je koji
čuje uporne urlike što dolaze iz kuće koju napušta.
Sat s klatnom odzvonio je deset sati. Majordomo gura vrata
knjižnice da odnese pladanj koji je ujutro tamo ostavio. Ulazeći u
prostoriju, ugleda tijelo profesora d’Astrellija, na koljenima pred
ogromnom hrpom knjiga što su pale s polica. Udovi su mu posve
nepomični, oči prazne. Samo mu se prsa pravilno dižu i spuštaju. Na
odjeći i svuda oko njega, Francesco vidi gomilu komadića papira, koji
su još prije nekoliko minuta pripadali djelima neprocjenjive
vrijednosti.
 16

Dok crni Chevrolet prolazi ugao 5. avenije i 8. ulice, Thomas

Harvey traži od Marcusa da zaustavi auto.
„Ne moraš me voziti kući. Ostavi me ovdje, moram malo
prošetati.“
Tik prije nego što zatvori vrata, zastaje i dodaje: „Ova priča me
muči. Previše sam duboko u njoj da bih mogao misliti o bilo čemu
drugome.“
„Shvaćam. I sa mnom je isto. Sve se događa kao da me neka sila
nad kojom nemam vlasti gura riješiti zagonetku pod svaku cijenu...“
„Što sad misliš učiniti?“
„Vratit ću se u stožer FBI-ja. Ako me budete trebali, zovite me
na mobitel u bilo koje doba.“
Nekoliko minuta kasnije, Thomas stiže na Washington Square.
Pod njegovim koracima, asfalt ulice još sjaji od kiše. No već nekoliko
sati pritisak koji je cijeli tjedan visio nad gradom kako da je počeo
popuštati. Kroz gole krošnje drveća, vidi vatreno crveno nebo. Preko
puta njega, posljednji zraci sunca presijecaju građevine poput noža.
Prometejev krug... Prometejev krug... ponavlja on u sebi, zašto li su
odabrali to ime? Dok besciljno hoda, u dubini duše zna da će mu
odgovor na to pitanje otvoriti vrata koja već godinama pokušava
provaliti. Sad sjeda na vlažnu klupu i zatvara oči. Noć je upravo pala.
Polako, mrmljanje grada se udaljuje. Zatvorenih očiju, duboko udiše.
Osjeća mirise parka. Ta mješavina mokrog bitumena i vlažne zemlje
smjesta ga podsjeća na djetinjstvo. Često je nedjeljom dolazio sjediti
na tim istim klupama. Ostajao bi tamo satima, nastojeći otkriti
odgovore na pitanja koja si je postavljao. Thomas se prepušta
uspomenama i, kad napola zaspi u zbunjenoj mješavini prošlosti i
sadašnjosti, začuje u duhu odjek jedne stare pjesme koju je nekad
izvodila Billie Holiday. Poluglasno mrmlja prvih nekoliko nota koje
mu se polako vraćaju u sjećanje, sve dok se ne prisjeti teksta koji si
šapuće u bradu:
 Sunday is gloomy, my hours are slubmerless
Dearest, the shadows I live with are numberless …4

Ali neka neuhvatljiva melankolija koja ga cijelog zahvaća ne da

mu da nastavi.
„Je li moguće da sve to nema nikakvog smisla,“ uzdiše on.
„Djetinjstvo, starost i smrt su samo koraci koji prolaze nestalnom i
apsurdnom zemljom... Zacijelo je bolje odustati od shvaćanja.“
U tom času, jedna pomisao pada na pamet Thomasu Harveyju i
podiže ga s klupe. „Ne... to je nemoguće,“ govori on sam sebi, „ali
svejedno, da mi srce bude na mjestu.“ Baca pogled na svoj sat i
živahnim korakom kreće prema zgradama od crvene cigle koje tvore
njujorško sveučilište.
Nekoliko minuta kasnije, stoji pred stražarem obučenim u
svijetlosmeđu uniformu. On kao da je pun nelagode, i konačno kaže:
„Zato što ste vi u pitanju, ali inače je knjižnica u ovo doba
zatvorena.“
„Hvala, Williame, neću vam to zaboraviti.“
„Mora ostati među nama, jer pravila su jako stroga: nakon
zatvaranja, nitko više ne smije unutra. Ni studenti, a ni bivši
profesori, makar bili i zvijezde malog ekrana.“ Dok Thomas ulazi u
mračne i napuštene hodnike sveučilišne knjižnice, iza sebe čuje
čuvarev glas koji ga doziva:
„Hej, profesore!“
„Što je?“
„Zar ih ne znate već sve napamet?“
„O čemu govorite, o knjigama koje su ovdje?“ Budući da čuvar
umjesto odgovora nudi samo suučesnički smiješak, Thomas nastavlja
prema dvorani za srednjovjekovnu povijest, odgovarajući:
„Ne sve, William, ne sve.“
Nekoliko trenutaka kasnije, Thomas Harvey na okrugli stol
spušta nekoliko knjiga posvećenih životu i djelu Rogera Bacona. Pri
svjetlu lampi za čitanje, nosa skoro zalijepljenog za knjige, oči mu
brzo prelaze sjedne na drugu stranicu. Skoro je dva sata ujutro kad
konačno otkriva sljedeći pasus:
 „Jedna rečenica koju je Roger Bacon osobno zapisao 1240. dobro
rezimira cijeli njegov život: Prelati enim et fratres, me jejunio
macerantes, tuto custodiebant nec aliquem ad me venire voluerunt,
veriti ne scripta mea aliis quam summo pontifici et sibi ipsis
pervenient.5 Spisi toga filozofa bili su dakle, već te godine, obavijeni
velom tajne. Njegova metafizička istraživanja upravo su ga dovela do
jedinstvenog otkrića u povijesti ljudske misli. Prvi čitatelji njegovih
djela smjesta su shvatili širinu i utjecaj koji bi moglo imati takvo
jedno otkriće, koje je već uznemirilo duhove. Vrlo brzo, franjevci su
već 1243. godine zabranili proučavanje djela doctora mirabilisa. Tri
godine kasnije, i dominikanci su potvrdili zabranu čitanja djela
Rogera Bacona u svome središtu u Parizu. No naređeno mu je da
nastavi s radom i da svoje spise pokazuje samo papi osobno. Da bi
osigurali potpunu tajnost, franjevački general Giacomo d’ Ascoli čak
je filozofu dodijelio kaznu zatvora. Osuđen zbog širenja opasnih
zamisli, ostat će u tamnici četrnaest godina, i tajno raditi na svome
posljednjem djelu. Tek će ga pod kraj života osloboditi, i umrijet će
blizu Oxforda, zadržavši ipak potpunu tajnost glede sadržaja svojih
posljednjih spisa.“
Sve je tu, misli Thomas Harvey. Djela Rogera Bacona nisu
osuđena jer su bila heretička, svetogrdna ili bezbožna, već zato što su
otkrivala njegove opasne zamisli. Njegovi suci, koji su mu dodijelili
kaznu, bili su duboko uvjereni da je ono što je otkrio istina. A
opasnost je baš u tome i bila. Njegova otkrića, koliko god bila hrabra,
nitko ni u jednom trenutku nije osporio.
Odjednom, neko krckanje prekida tijek profesorovih misli.
Pobuđenih čula, ostaje nepomičan i ogleda se. Ništa se ne čini
neobičnim. Kako se vraća čitanju, ponovljeni zvuk, ovaj put bliže,
tjera ga da poskoči.
„William?... Jesi li to ti?“ konačno pita na glas, ali ne dobiva
odgovora.
Ostavivši knjige na stolu, ustaje i pravi nekoliko koraka po
pustim hodnicima, ne susrevši nikoga.
Nekoliko minuta kasnije, vraća se za svoj radni stol. Jedna od
knjiga na njemu vidljivo je pomaknuta. Sigurno je osoba koja se
skriva nije imala vremena uzeti, osim ako me ne želi navesti da je
pročitam. Knjiga koja je u pitanju je iz XV. stoljeća, pripisana
engleskom alkemičaru Thomasu Nortonu, stručnjaku za djela Rogera
Bacona koji je u jednom trenutku posjedovao rukopis. Thomas
Harvey je otvara, prelista nekoliko poglavlja, kad mu jedan ulomak
upada u oči:
„... Nitko neće moći proniknuti to šifrirano djelo ukoliko mu Bog
ne pošalje koga da mu to razjasni, jer te stranice moraju zauvijek
ostati nedokučiva spoznaja, a razlog koji nas tjera na opreznost je
jasan sam po sebi. Ako bi netko doznao ovu tajnu, cijela bi ljudska
rasa bila u opasnosti.“
Zašto li, pita se Thomas Harvey, autor opet, dva stoljeća nakon
papinskog edikta, govori o opasnosti od tajnih spisa doctora
mirabilisa? Kakva bi mogla biti ta otkrića da danas netko uklanja sve
koji se spremaju dešifrirati posljednji rukopis Rogera Bacona? Imam
ostatak noći da to otkrijem.
Malo je iza sedam sati ujutro kad profesor, kratkim kucanjem
na staklena vrata, zove čuvara da mu otvori. Odlazi sa sveučilišta do
svoga ureda, pali svoje računalo i nastavlja raditi još dugo prije nego
što se, iscrpljen, ne baci u svoj naslonjač i smjesta zaspe.
Tek što se probudio, naziva broj specijalnog agenta Callerona.
Njegov bivši student javlja se na prvo zvono.
„Marcus, znam što Edip radi sa svojim žrtvama.“
„A kako ste to otkrili?“
„Ne mogu ti objasniti preko telefona, ali mislim da znam tko
drži tajnu rukopisa ms 408.“
„Dobro, stižem smjesta.“
„Na žalost, ne možemo odmah razgovarati. Za samo nekoliko
sati imam emisiju, i jedva ću stići proći glavne crte i obavijestiti
ekipu u studiju. Radije upali televizor krajem popodneva. Ako budeš
pozorno slušao, mislim da ćeš pogoditi što ću ti reći.“
 17

Tek što je prošlo šest popodne kad, sjedeći pred televizorom,

Marcus Calleron ugleda obris Thomasa Harveyja usred bijelih
stupova na sceni Stupova mudrosti. Učinivši nekoliko koraka, ovaj
prilazi svojim gostima i predstavlja ih gledateljima.
„Danas ću vas“, govori sjedajući kraj gostiju, „zamoliti da
zamislite da negdje u svijetu postoji djelo koje u sebi ima odgovore na
sva najveća filozofska pitanja. Knjiga koja bi nam pokazala da nismo
ono što mislimo da jesmo, i da je ono što smatramo stvarnošću samo
dug niz iluzija. Čitanje te knjige naučilo bi nas što je zaista vrijeme,
život, svijest, materija, i konačno nam otkrilo razlog našeg
postojanja.“
Thomas Harvey se prekida. S njegove desne strane, mlada
glumica Laura Keller ga pita:
„Tko bi po vama mogao napisati takvu knjigu?“
„Veliki filozof, naravno, recimo čak i najveći. Čovjek sposoban
dešifrirati sve zemaljske jezike, koji je istovremeno proučavao i
astronomiju, matematiku i metafiziku. Ali svi ti uvjeti ne bi bili
dovoljni da se napiše takva knjiga. Taj bi se mislilac morao isto tako
u potpunosti odvojiti od svjetovnih dobara i prekinuti sve odnose s
ljudima.“
„Dakle neka vrst asketa?“ nastavlja njegova sugovornica.
„Da, ili možda... neki zatvorenik, izoliran petnaest godina u
tamnici, kojem su jedino društvo papir, pero i tinta.“
„Dajte mi brzo adresu knjižare koja prodaje tu knjigu“, traži s
osmijehom Angus Hamilton, bivši astronaut jednako udomaćen u
svemiru kao i na televiziji.
„Jeste li doista sigurni da biste je htjeli nabaviti?“
„Da, naravno. Proveo sam veći dio života postavljajući si pitanja
koja su još bez odgovora. Ne bih oklijevao ni časa.“
„Ali mislite li da biste doista htjeli pročitati jedno takvo djelo?“
„Što hoćete reći? Mislite li da ima stvari koje je bolje ne znati?“
 „Upravo to mislim. Ali prije nego što odgovorim na vaše pitanje,
htio bih podsjetiti naše gledatelje na alegoriju spilje koju koristi
Platon u svojoj Republici. Prema njemu, ljude se može usporediti sa
stanovnicima mračne spilje. Okovanih nogu i vrata, osuđeni su
vidjeti samo zidove svoga podzemnog doma. Vatra koja vani gori na
zidove spilje baca sjene kipova, ljudskih ili životinjskih oblika, koje
nosači nose na ramenima. Ljudi, od rođenja naviknuti promatrati te
sjene, smatraju ih, naravno, stvarnošću. A sad, kad bi netko
odjednom oslobodio te zarobljenike, natjerao ih da ustanu, podignu
glave, okrenu oči prema svjetlu i pogledaju u sunce, ono bi ih smjesta
oslijepilo.“
„Dakle,“ ubaci se opet Laura Keller, „istine sadržane u toj knjizi
o kojoj govorite bile bi poput sunca, ne bi se moglo gledati u njih bez
dugotrajnih priprema.“
„Upravo tako“, nastavi Thomas. „Uostalom, ta se ideja
pojavljuje i u budizmu, koji je isto toliko filozofija koliko i religija. Da
biste dospjeli do nirvane, do stadija transcendentalne spoznaje,
potrebno je proći sve etape na dugom putu tijekom kojih se duh
osnažuje i rješava svih iluzija i lažnih spoznaja koje su ga dotad
opterećivale.“
„Dakle, po vama,“ pita Angus Hamilton, „bilo bi rizično
pristupiti savršenoj spoznaji preskačući pojedine etape?“
„Da, naravno, a glavna bi opasnost bila ludilo. Ne zaboravite da
već skoro milijun generacija ono što nazivamo stvarnošću spoznajemo
po istim mentalnim shemama. Nagla pojava Istine na mjestu naših
prethodnih spoznaja otela bi sposobnost našem mozgu, kao što bi
čisto sunce oslijepilo oči predugo svikle na tamu spilje.“
„Ali, u tom slučaju,“ čudi se Laura, „nitko ne bi mogao pročitati
knjigu o kojoj govorite.“
„Ne. Trebalo bi je čak i zaštititi tako da je se ne može pročitati.
Bar ne u naše doba. No ljudska znatiželja i želja za prkošenjem
zabranama su beskrajni. Bilo bi dakle od ključne važnosti da se
pojedinci udruže kako bi prikrili takvo djelo.“
Nakon te posljednje rečenice, redatelj daje Thomasu znak da im
se javlja neki gledatelj.
„Dobar dan, ovdje William Tomasson iz Richmonda. Pratim
vašu emisiju od početka i zapanjujuće mi je što jedan bivši profesor
filozofije traži da se odreknemo prave spoznaje i preporuča skrivanje
jedine knjige koja bi mogla voditi do nje...“
 „Kad bi to bilo na dobrobit čovječanstva, bilo bi zacijelo
neophodno“, odgovara voditelj gledajući u kameru. „Sjetite se mita o
Prometeju. Svi znaju priču o titanu koji je oteo vatru s neba da bi je
prenio ljudima, i kojeg je Zeus osudio da vječno bude okovan na
Kavkazu, dok mu je orao svakodnevno dolazio kljucati jetru. No
jedna manje poznata epizoda iz mitologije govori nam da su ljudi
nekad imali sposobnost spoznaje budućnosti isto kao što su se sjećali
prošlosti. Vrijeme im nije bilo tajnom, kao ni budućnost svijeta ili dan
i okolnosti vlastite smrti. No ta silna spoznaja, umjesto da ih usreći,
bacala je ljude u duboki očaj. Prometej je odlučio spasiti čovječanstvo
oduzimajući im sposobnost spoznaje Vremena. Oduzevši im jedan
veliki dio Spoznaje, dao im je razlog za nadu i nastavak života.“
Govoreći, Thomas Harvey ustaje, prelazi studio i kreće prema
stolu na kome stoji jedna knjiga. Tik prije nego što je uzme, kamera
je stavlja u krupni plan. Gledatelji vide ime autora i naslov djela:

Eshil
Okovani Prometej

Voditelj zatim uzima knjigu u ruke, otvara je i u tišini čita

jedan odlomak dok se u studiju čuju prve note odjavne špice. A onda,
okrećući se prema kameri, polako govori:
„Zakazujem vas sastanak idućeg tjedna u novim Stupovima
mudrosti. I, kad ugasite televizore, bacite se na čitanje ove knjige.
Antički svijet mnogočemu nas može podučiti.“
Nakon posljednje voditeljeve rečenice, redatelj podiže glasnoću
glazbe, upućujući pokretnu kameru da se usredotoči na stranice koje
čita Thomas Harvey. Malo pomalo, na ekranu se pojavljuje dijalog i
ostaje na njemu desetak sekundi, sve do kraja emisije.
Prometej: Izbavio sam ljude od bauljanja po prašini. Oteo sam
smrtnicima predviđanje budućnosti.
Kor: Učinio si ljudima veliku uslugu.
Malo kasnije, dok se studio prazni, jedan tehničar voditelju
donosi telefon, a voditelj ga uzima i smjesta prepoznaje glas Marcusa
Callerona:
„Dakle, po vama, čitanje rukopisa je razlog zašto su Mark
Waltham, Howard A. Durrant i ostali prije njih izgubili razum.“
 „Da, koliko god to nevjerojatno djelovalo, ti su im spisi razotkrili
istinu koju njihov duh nije bio spreman spoznati.“
„A Prometejev krug želi samo zaštititi čovječanstvo čuvajući
tajnu rukopisa ms 408.“
„Da, to je zaključak do kojeg sam došao.“
„U tom slučaju, moramo pronaći Edipa prije nego što još
nekome da rukopis na čitanje.“
„Sad kad znamo kako i zašto to čini, preostaje nam samo da
doznamo tko je.“
„Možda to i nije tako jednostavno, jer koliko god napredujem u
istrazi, nisam više posve siguran u njegove motive.“
„Zar ne misliš da Edip eliminira sve one koji su blizu
dešifriranja koda?“
„Da, svakako, ali ima tu i još nešto.“
„Imaš li kakvu zamisao?“
„Da, ali radije ne bih o tome preko telefona. Moram do kuće da
podignem rezultate analize onog praha koji smo prošli tjedan
pronašli na polici u knjižnici Howarda A. Durranta. Faksirao mi ih je
čovjek iz laboratorija. Ja stanujem u Saint Georgeu, na Staten
Islandu, dođite sa mnom pa ćemo putem porazgovarati.“
 18

Prošavši kroz financijski kvart, Marcus parkira auto na južnom

kraju Manhattana, posve blizu Battery Parka. Nekoliko minuta
kasnije, zajedno s Thomasom Harveyjem penje se na trajekt koji vozi
do Staten Islanda.
„Ostanimo na mostu“, predlaže inspektor. „Nakon dvadeset i
četiri sata rada, svježi zrak će nam koristiti.“ Thomas zakopčava svoj
kaput i oslanja se o ogradu. Pod njegovim pogledom, virovi pjene već
se razbijaju o brod. Lučki molovi, simetrični i sivkasti, polako
nestaju. Dok se narančasta ljuska trajekta upušta u zaljev New
Yorka, utopljen u mliječnu maglu, vertikalne crte Lower
Manhattana, od kamena, čelika i stakla, postaju samo mračna mrlja
koja jedva da se razaznaje na obzoru.
„Što si doznao o Edipu, Marcuse?“ pita kad se Liberty Island
pojavi kroz zastor magle.
„Uvjeren sam da se onaj koji je naslijedio ime ne pojavljuje
osobno u kući svojih žrtava. U opisima onih koji su ga vidjeli ima
nekoliko čudnih detalja koji me upućuju da čak nije u pitanju ni isti
čovjek kod Marka Walthama i Howarda A. Durranta.“
„Ali modus operandi je isti.“
„Da, jer oba zločina imaju istog naručitelja.“
„I isti motiv.“
„Baš o tome želim razgovarati. Edip se ne zadovoljava time da
neutralizira one koji bi mogli dešifrirati ms 408. On nekoga šalje
svojim žrtvama ne samo da bi im dao prijevod rukopisa na čitanje,
već i da bi nešto uzeo od njih.“
„U tom slučaju, moramo otkriti što je to. Kakvo bi to dragocjeno
dobro mogla imati ta dvojica i oni koji su u prošlosti doživjeli istu
sudbinu?“
„Pa knjige, Thomas, vi ste sami rekli da stare knjige mogu
vrijediti i nekoliko stotina tisuća dolara.“
 „I više od toga. Neki jedinstveni primjerci naprosto nemaju
cijene. Njihovi vlasnici odbijaju ih prodati.“
„Dakle, po vama, sve zlato svijeta ne bi bilo dovoljno da se od
nekog sakupljača otkupe djela kojima je osobito privržen?“
„Uvjeren sam u to, Marcuse.“
„Ali možda bi pristao na razmjenu?“
„Da, ako bi ono što se nudi u zamjenu bilo veće ili jednake
vrijednosti.“
„Pod tim uvjetima, onaj tko ima ključ koda koji je Roger Bacon
ostavio Jeanu od Pariza mogao bi zamijeniti ključ za bilo koje djelo
velike vrijednosti?“
„Naravno, svaki bibliofil sanja o takvom primjerku. Počinjem
shvaćati što misliš reći. Žrtve su, osim što su napredovale u
istraživanju rukopisa ms 408, posjedovale i najdragocjenije knjige na
svijetu. Edip je dakle također...“
„... veliki skupljač starih knjiga koji predlaže zamjenu, neko
iznimno djelo za pergament koji je Roger Bacon dao Jeanu od Pariza.
Zatim šalje čovjeka da izvrši transakciju i omogući žrtvama čitanje
rukopisa ms 408. Kad mu domaćin izgubi razum, ovaj samo treba
nestati, pokupivši knjige po koje je došao.“
„Dakle, najveći bibliofili svijeta mogli bi biti sumnjivi.“
„Počevši od onih koji sudjeluju na forumu... kao što ste vi,
Thomas.“
„Nažalost, ja u svojoj osobnoj biblioteci ne posjedujem ni jedan
izniman primjerak. Ali, kad se radi o dragocjenim djelima, nismo više
daleko od Staten Islanda, i uskoro ćemo doznati što je ona prašina
koju smo našli među knjigama Howarda A. Durranta.“
U tom času, trajekt pristaje na terminalu Saint George. Ženski
glas iz zvučnika poziva putnike da siđu s broda. Thomas Harvey i
Marcus Calleron, usred gužve ljudi koji žure prema keju, prolaze kroz
pristanište i, izašavši, hvataju taksi da ih odvede u grad. Ni deset
minuta kasnije, auto staje pred jednokatnicom od bijelog drveta.
Marcus otvara vrata, skida sako i nudi svome gostu naslonjač. Kad je
sjeo, Thomas otkriva mračnu i hladnu prostoriju golih zidova, bez
ikakvih osobnih stvari.
„Ne provodiš baš puno vremena kod kuće,“ govori. Ne
odgovarajući, Marcus kreće prema svom faksu. „Rezultati su tu.
Labos je otkrio zlato pomiješano s vrlo starim česticama šišarki,
gumiarabike, bijelog vina i vitriola.“
„Ova posljednja četiri sastojka su se na početku tiskarstva
koristila za proizvodnju crne tinte. U tome nema ničeg čudnog.“
„A zlatni prah, odakle to?“
„Ne znam, osim ako...“
Thomas se prekida pa nakon trenutka razmišljanja nastavlja:
„Mislim da znam, ali dopusti mi prvo da ti ukratko ispričam
priču o Erhardtu Ratdoltu.“
„Tko je to?“
„Radio je u Veneciji od 1475. do 1485. i bio je iznimno kreativan
tiskar. U to je vrijeme izmislio tipografske ukrase i uspio se riješiti
iluminatora pri izradi urešenog početnog slova. Ali ono što je nama
najzanimljivije jest da je 1482., po prvi put, objavio djelo o geometriji:
Euklidova Elementa. U to vrijeme, i po određenim svjedočanstvima,
navodno je napravio jedan jedini primjerak tog izdanja sa zlatnim
slovima, izmislivši upravo za tu svrhu neku posebnu tintu. Otad,
najveći kolekcionari nastoje dobaviti to iznimno djelo.“
„Mislite da bi čestice zlata pronađene u sastavu tinte mogle
dolaziti iz te knjige?“
„Koliko znam, ni jedan pionir tiskarstva osim Erhardta
Ratdolta nije koristio takvu tintu. Osim toga, polica u knjižnici
Howarda A. Durranta na kojoj je nedostajala jedna knjiga sadržavala
je samo djela objavljena u Veneciji prije 1500. godine. Po tome
zaključujem da se tamo nalazilo izdanje Euklidovih Elementa sa
zlatnim slovima. To je bio najbolji komad u njegovoj zbirci.“
„Ostaje nam, dakle, pitanje tko danas ima knjigu koju je tiskao
Ratdolt.“
„A kad bih ti rekao da se nalazi u Firenci, na polici u knjižnici
Bartolomea della Rocce?“
„Jeste li sigurni u to?“
„Čak sam je imao i u rukama. I tik prije nego što mi je njen novi
vlasnik zabranio da je otvorim, uspio sam uočiti pozlatu na slovima
na omotu.“
„Edip i Bartolomeo della Rocca su dakle ista osoba...“
„Zasad nemamo boljeg sumnjivca.“
 „U tom slučaju,“ govori odjednom Marcus, „ne smijem više
gubiti ni časa. Moram uhvatiti prvi let za Europu.“
Izrekavši te riječi, specijalni agent Calleron osjeća da se istraga
bliži svome raspletu. Prožima ga val tjeskobe koji ne uspijeva
savladati, ali ni to se ne može oduprijeti onoj čudnoj sili koja izvire iz
najvećih dubina njegovoga bića, i koja ga tjera na akciju usprkos
svemu. Što tako važno trebam pronaći u Firenci, pita se on, da mi
srce toliko tuče? Koji je to cilj koji slijedim protiv volje: dovršiti ovaj
slučaj ili dokopati se ključa predanog Jeanu od Pariza i konačno
dosegnuti krajnju spoznaju? Marcus pokušava sakriti osjećaje koji su
ga obuhvatili. Penje se stubama svoje kuće i, malo kasnije, vraća se s
putnom torbom koju zatvara na putu prema vratima.
„A akreditacije za istragu u inozemstvu?“ čudi se Thomas. „Prije
nekoliko dana si rekao da bi to moglo potrajati tjednima.“
„Snaći ću se već nekako. Ako dobijem mjesto, putujem već
večeras.“
 19

Tek je prošlo deset sati uvečer kad Thomas za sobom zatvara

vrata svoga stana. Odmah zatim, odjeven liježe na krevet. Ni minutu
kasnije, već sanja. S mukom se probija kroz oštre planine rumene od
sutona. Čelo mu je mokro od znoja. Teško diše. Noge mu kližu po
stijenama. Nekoliko puta pada, ali konačno se uspijeva uspeti na vrh.
S druge strane, nudi mu se nekoliko putova. Natpisi u kamenu
označavaju odredišta. Ali to pismo i jezik su mu nepoznati. Nasumce
odabire put i na kraju otkriva dvoje mladih ljudi koji polako hodaju
prema suncu. Želi ih dozvati ali mu iz usta ne izlazi nikakav zvuk.
Pokušava ih dohvatiti, ali prekasno je: tijela koja su se previše
približila suncu već su se zapalila. Dok pada noć i okrugao mjesec
rasvjetljava planine, Thomas prilazi dvama bićima ispruženim na
tlu. Usprkos pougljenjelim licima, prepoznaje crte dvoje svojih bivših
studenata: Clare Braxton i Marcusa Callerona.
Kad otvori oči, negdje je oko pola jedan i progoni ga samo jedna
pomisao. Ide prema kupaonici, dugo pušta vodu da mu teče po tijelu,
mijenja odjeću i sijeda za radni stol. Ali, ne mogavši se usredotočiti
na knjigu koju je otvorio, zatvara je naglo, uz eksplozivan zvuk.
„Nešto još nisam shvatio“, govori na glas stežući glavu rukama.
Onda ustaje, jednom rukom uzima kaput, izlazi na ulicu i
zaustavlja prvi taksi koji ugleda. Malo kasnije, izlazi pred
jazzklubom u Ulici Thompson.
Dvorana je prepuna ljudi, i Thomas se smješta ravno za barom.
Na sceni, neki kvartet izvodi standarde Counta Basieja. Ni ne
čekajući narudžbu, barmen, plavokosi div stranog naglaska, stavlja
pred Thomasa čašu burbona, govoreći dovoljno glasno da nadjača
glazbu.
„Kako je, gospodine Harvey?“
„Nije baš dobro, Werner.“
„Opet niste uspjeli uvesti red u svijet ideja, zar ne?“
„Ne, ovaj put me brine nešto drugo.“
 „U tom slučaju, pustit ću vas da slušate, možda u glazbi
pronađete rješenje svojih problema.“
Klavirist je upravo krenuo u prve tonove Flight of the foo birds.
Odmah ga slijede bubnjar i kontrabasist. Nekoliko taktova kasnije,
glazbenici se pogledaju, u sebi broje dobe i zajedno staju, puštajući
saksofonista u solo. Još uvijek unesen u misli, Thomas nogom udara
ritam, dok s njegove desne strane netko drugi prati kvartet lupkajući
prstima po šanku. Nakon bubnjarske improvizacije, glazbenici se
opet udružuju u krešendo. Thomas otpija gutljaj burbona i promatra
saksofonista. Crne linije njegove vrpce za saksofon tvore kontrast
bjelini njegove košulje. Pomišljajući na Marcusovo oružje u držaču za
rame, Thomas odjednom shvaća da ga Marcus nije imao kad su se
zadnji put vidjeli. Ali muči ga još jedno pitanje. Zašto je, pita se, išao
po faks kod kuće, na Staten Island, kad se navodno vraćao iz sjedišta
FBI-ja. Uz posljednji akord, Thomas jednim potezom prazni čašu.
Dok kvartet kroz zaglušni pljesak počinje prve taktove Jive at five, on
stavlja nekoliko novčanica na šank i glasno govori:
„Ne, bez pomoći gospodara Prometejevog kruga neću pronaći
rješenje. Ali kako doći do njega?“
Dok on još razmišlja o tome, zrcalo nad šankom šalje mu odraz
čovjeka koji za stolom sjedi sam. Ne drži se kao netko tko je došao
slušati jazz... Postoje samo dva objašnjenja, misli Thomas dok ustaje i
kreće prema izlazu, ne sviđa mu se kako svira kvartet ili ga šalje
Prometejev krug. U svakom slučaju, to ću ubrzo doznati.
Vani, Thomas načas zastaje, duboko udiše svjež zrak i konačno
kreće Ulicom Thompson. Nakon nekoliko koraka, usporava i naglo se
okreće za 180. Čovjek kojeg je vidio u klubu je tu, na nekoliko
metara. Ne djeluje iznenađeno. Bez oklijevanja, Thomas mu se
obraća:
„Želim razgovarati s vašim šefom.“
Čovjek, vrlo miran, šuti i bira broj na svome mobilnom telefonu,
udaljujući se nekoliko metara. Ni minutu kasnije, vraća se i pruža
mu mobitel.
„Htjeli ste razgovarati sa mnom, gospodine Harvey?“
„Htio bih vam reći da je specijalni agent Calleron otišao
istraživati u Europu.“
„To vam je on rekao?“
„Da, prije samo nekoliko sati. Zašto se čudite?“
 „Znate da Prometejev krug ima agente posvuda. I u njujorškom
sveučilištu, i u uredima FBI-ja. I znamo da Marcus Calleron već dva
dana ne radi za FBI.“
„Što se dogodilo?“
„Kad su ga šefovi htjeli prebaciti na neki novi slučaj, odbio je
napustiti istragu koju je vodio. Iste večeri je predao ostavku.“
Thomas Harvey dugo šuti. Onda, govoreći više za sebe, kaže:
„Trebao sam se toga prije dosjetiti. Marcus je bio previše
nadaren student da bi se odrekao svega. Kad god mi je govorio da je
napustio potragu za znanjem, ja sam mu vjerovao. Ali bio sam glup.
Jasno da je lagao... Ako je Marcus krenuo u Firencu, to je zato što
misli da će tamo pronaći ključ za ms 408. Zacijelo je odlučio pročitati
prijevod rukopisa.“
„Što ste to rekli? Kod je u Firenci?“
„Mogao bi biti kod Bartolomea della Rocce.“
„On nam je već dugo sumnjiv, ali nismo imali nikakvih dokaza o
njegovoj krivnji.“
„No sad je samo važno spasiti Marcusa. Valjda još nije
prekasno. Moram smjesta na aerodrom.“
„Čekajte, ja ću vam pomoći. Ako govorite istinu, i ja moram
tamo. Kao što sam vam rekao, naši ljudi su posvuda, i neće biti
problem dobiti dvije karte za Firencu. Sastat ćemo se na aerodromu.
Kad dođete, ja ću vas pronaći. O svemu ćemo porazgovarati u
avionu.“
 20

Boeing tek što je dosegnuo letnu visinu. U redu 28, putnici na

sjedalima B i C razgovaraju.
„Nitko izvan Prometejeva kruga ne zna tko sam ja. Danas sam
učinio iznimku jer mislim da ste u pravu. Nakon dvjesto godina, ključ
koda će nam se možda vratiti. Za pet sati bit ćemo u Firenci.
Marcusova prednost je vrlo mala. Uostalom, tu je ime i adresa hotela
u kojem je rezervirao sobu s aerodroma. Ako uspije od Bartolomea
della Rocce dobiti prijevod rukopisa ms 408, siguran sam da će otići
ravno tamo.“
„Vi ništa ne propuštate, zar ne?“ govori Thomas uzimajući papir
koji mu pruža susjed. „Posvuda imate ljude: kako ih regrutirate?“
„Nakon istrage koja može trajati i nekoliko godina, stupamo u
kontakt s određenim ljudima čiji profil odgovara onome što tražimo.“
„Jeste li pomišljali i na mene?“
„Da, ali niste došli u uži izbor.“
„Zašto?“
„Umirete od želje da dešifrirate kod, i to je protiv vas. Ne znamo
kako biste reagirali ako bi vam jednog dana u ruke dospio ključ koda.
Mi biramo samo ljude koji su uvjereni kako tajna rukopisa ms 408
mora ostati skrivena od čovječanstva.“
„Dobro me poznajete...“
„Poznajemo sve one koji sudjeluju na forumu i čiji bi rad mogao
dovesti do razrješenja enigme.“
„Ali nova otkrića stižu svakog dana, dakle morate stalno
paziti...“
„Da, i za to možemo računati na brojne političare na najvišoj
razini u određenim državama. Političari su naši saveznici: već su
odavno shvatili da im moć koju su se godinama trudili steći ne bi
ništa vrijedila ako bi ljudi kojima upravljaju izgubili razum zbog
jedne knjige.“
 „U tom slučaju, kako objašnjavate da vam Edip još uvijek
bježi?“
„Slabost Prometejeva kruga leži baš u njegovoj širini. Previše je
obiman, pretežak i često prespor. Suočen s nama, pojedinac je
nepredvidljiv, za njega radi brzina i mogućnost vrlo brze reakcije na
prijetnju. Obavijesti koje mi skupljamo često dugo putuju do srca
naše organizacije. Brojne informacije nam još uvijek i nedostaju.“
„Točno, ima nešto što ne znate.“
„Kako možete biti sigurni u to?“
„Među onim imenima u vašem računalu jedno nedostaje: Clara
Braxton.“
„Tko je to?“
„To je stara priča. Od prije petnaest godina. Tada sam imao
dvoje studenata, Claru i Marcusa, oboje iznimno nadareni,
nedvojbeno najbolji studenti koje sam susreo u cijeloj svojoj
profesorskoj karijeri. Bili su jako vezani jedno za drugo, stalno su bili
zajedno i htjeli su samo jedno: proniknuti tajne misterija koji nas
okružuju. Iracionalno, determinizam, sudbina, usud ili sloboda bili su
im omiljeni predmeti razgovora. Uvečer, nakon nastave, često su
dolazili k meni. No Clara je bila krhka. Siroče od prve godine života,
provela je djetinjstvo u ustanovi u kojoj je vrlo brzo iskazala iznimne
intelektualne sposobnosti, ali nažalost i određene psihološke
poteškoće. Jednog listopadskog jutra, prodrla je u knjižnicu
njujorškog sveučilišta s oružjem u ruci i uzela sve prisutne studente
kao taoce. Zatim je sve knjige bacila na tlo, urlajući da one nude
samo lažne spoznaje. Odjednom je počela nasumce pucati oko sebe.
Marcus, koji je uspio ući u prostoriju, nije ništa mogao da je zadrži.
Jedva ga je i prepoznala. A onda, bez ikakvog razloga, odbacila je
oružje i bacila se kroz prozor na četvrtom katu. Sve je bilo gotovo
puno prije nego što je stigla policija. Iste večeri, vlasti su zaključile
slučaj kao demenciju, gotovo bez ikakve istrage. Kad se to doznalo,
nekoliko sličnih slučajeva potvrdilo je hipotezu i više nitko nije
pokušavao shvatiti što ju je natjeralo na takvo ponašanje.“
„Je li Clara Braxton znala za ms 408?“
„Tjedan dana prije tog suludog čina, dogovorio sam se s
Marcusom i Clarom da ćemo razgovarati o tome djelu. Marcus je
zapeo na sveučilištu i nije došao, a Clari sam dao primjerak rukopisa,
otkrivši joj usput vlastite pokušaje dešifriranja. Nisam znao da je
tada vidim posljednji put. Tijekom skoro tjedan dana, zatvorila se
kod kuće i izašla je iz nje samo da ode u smrt. Gubitak Clare bio je za
Marcusa užasan šok. Dan nakon njene smrti, zauvijek je napustio
studij. Mislim da se nikad nije do kraja oporavio od te rane.“
„Mislite da je Clara Braxton mogla dešifrirati ms 408
oslanjajući se na vaš rad?“
„Uvjeren sam u to. Dobro sam je poznavao; ništa drugo ne može
objasniti njene postupke.“
„Mislite li da je i Marcus danas došao do istog zaključka?“
„Sad sam siguran da je pogodio istinu već prije petnaest godina.
Zato je i okrenuo leđa spoznaji. Ali kad ga je slučaj postavio na čelo
ove istrage, shvatio je da nema smisla boriti se protiv sudbine koja ga
i protiv volje vodi sve bliže rukopisu.“
„Kad stignemo, krenite ravno u njegov hotel, možda još ima
vremena. Ja ću pak otići ravno Bartolomeu della Rocci, da se
dočepam pergamenta koji je ključ za kod.“ Thomas zatvara oči, načas
se prepuštajući snu. U istom času, glas stjuardese najavljuje snažne
turbulencije uzrokovane olujama što se obrušavaju na središnju
Italiju.
 21

Marcus spušta knjigu na stol u svojoj hotelskoj sobi. Ne skrećući

pogleda, udaljuje se nekoliko koraka, pa zatim dugo nepomično stoji.
Obuhvaća si lice rukama, opet korača naprijed, odjednom se
zaustavlja kao da ga drži neka nevidljiva sila, i okreće se prozoru.
Vani, Trg Santissima Annunziata udara olujna kiša.
Nevideći bulji u fontane koje bljuju višak vode po tlu. Malo
dalje, iza okupane bronce konjičkog kipa Ferdinanda de Medicija,
razaznaje obrise koji su se sklonili pod zabat bolnice Degli Innocenti.
Briše izmaglicu s prozora i promatra prolaznike što proučavaju nebo
ne bi li dokučili kad će stati pljusak. S iznenađenjem pomisli da bi
rado bio sličan tim ljudima koji naprosto čekaju da kiša stane kako bi
nastavili sa svojim životima. U tom času, Marcus opet gleda knjigu
na stolu i shvaća da je sam pred sobom i izborom koji se sprema
učiniti. Pljusak koji vani sve jače udara u prozore kao da teče po
njegovome tijelu.
Dobro zaštićen u taksiju koji je uzeo na aerodromu, Thomas
Harvey promatra vrtloge vode koji udaraju na Firencu. S tom kišom
trebat će nam dugo da dođemo do centra, misli dok ga obuzima
zabrinutost. Vidljivost je sve manja, automobili voze polako. A kad im
jedno vozilo presiječe put, cesta je previše skliska da izbjegnu sudar.
Prigušujući psovku, vozač se sprema izaći da procijeni štetu, ali
Thomas mu ne dopušta: plaća vožnju i, zaštitivši plan na kojem je
naškrabano ime hotela balonerom, trči. Ubrzo ostaje bez daha. Lice
mu je mokro i od znoja i od kiše. Odjednom ugleda drugi taksi, podiže
ruku, prilazi mu, ali auto klizne kraj njega bez stajanja. Evo još
jednog, ali može mu se samo izmaći s puta da ga ne pregazi. Odjeća
mu je posve promočena. Zaustavlja se na nekoliko sekundi da povrati
dah, podiže pogled: na ploči piše Via dei Ceretani. Opet gleda na plan
i trčeći kreće u smjeru katedrale Santa Maria del Fiore.
 Marcus se sjeća prvog puta kad se suočio se enigmama
postojanja. Govori si da im je mogao zauvijek okrenuti leđa. Da je to
učinio, danas ne bi bio tu, suočen s ovom knjigom. Živio bi i umro
nikad ne spoznavši razloga za to. Jedina bi mu utjeha bila što je
uspio proživjeti svoj život. Mogao je odbaciti sva ta pitanja, ne pitati
se više je li sve slučajnost ili postoji neki princip stvaranja. Mogao je
zaobići te tajne ne pokušavajući ih razriješiti, i zaboraviti da luta
univerzumom bez cilja. Ali bilo je drugačije. A sad je već prekasno.
Thomas trčećim korakom prelazi Piazzu Duomo. Ulijeće u
nekog mladića, hvata ga za rukav i, uz dug odjek grmljavine, glasno
pita:
„Piazza della Santissima Annunziata?“
Odmah zatim, juri u pokazanom smjeru.

Marcus osjeća kako vrijeme teče, kao da ga drži u rukama a

njegov život, sveden na prašinu, zauvijek se rasipa. Posljednji put
misli na one sitnice koje su, jedna po jedna, sastavile tijek njegova
života. Klupe njegove škole na jugu Harlema; mirisi koji su
ispunjavali kuću u koju je išao svake godine za vrijeme ljetnih
praznika, u nekom selu na sjeveru države New York; ili pitanja koja
je postavljao svojoj majci, kad bi pala noć a on podigao pogled prema
zvijezdama. No dok klizi kroz mračne hodnike prošlosti, Marcus se
odjednom hvata sadašnjosti. Prilazi stolu. Spušta ruku na knjigu.
Thomas hvata vrata taksija koji je stao pred njim.
„Hotel Loggiato dei Serviti“, urla čak prije nego što je sjeo na
stražnje sjedalo.
Dok auto kreće, uzalud pokušava povratiti dah. U prsima, srce
mu lupa kao da će pući. Kroz prozor vidi kako prolaze kuće i palače
grada, no ne obraća pažnju. Kiša se još pojačava i paralizira promet.
Taksije nepomičan nekoliko minuta, a njemu se čini da prolaze
stoljeća.
Popodne se bliži kraju. Polutama obuzima sobu. Konačno znati,
spoznati, ponavlja si Marcus držeći prvu stranicu između palca i
kažiprsta. Oduprijet ću se čitanju. Bit ću dovoljno jak. Uskoro ću
doznati istinu, i preživjet ću. Ima jedva dovoljno svjetlosti za čitanje.
Oči mu padaju na prve riječi. Neprimjetan smiješak pojavljuje mu se
u uglu usana. Više ne postoji ništa osim onoga što otkriva. Nema više
kiše, nema oluje, nema ljudi koji čekaju kraj pljuska pod stoljetnim
zabatima, nema fontana ni brončanih kipova, nema ledene samoće u
hotelskoj sobi. Postoje samo slova, rečenice, smisao koji se polako
pomalja. Samo njegov dah i zvuk papira prekidaju tišinu.
Prešavši nekoliko stotina metara, taksi opet mora usporiti i
stati, zarobljen u rijeci vozila. Izgubivši strpljenje, Thomas trpa
vozaču u dlan nekoliko novčanica koje nije ni prebrajao i juri pješice.
Malo kasnije, konačno stiže do Piazze della Santissima Annunziata.
Baca pogled oko sebe, primjećuje obrise koji se sklanjaju ispod
stupova na trgu i, tren kasnije, ulazi u predvorje hotela Loggiato dei
Serviti.
„Marcus Calleron...“ govori recepcionaru pokušavajući povratiti
dah.
„Kako vam mogu pomoći?“
„Ovdje je netko tko se tako zove, zar ne?“
„Točno, vratio se u sobu prije skoro sat vremena.“
„Koja soba?“
„Broj 8.“
Marcus i dalje čita. Ne čuje udarce po vratima. Konačno, evo
odgovora na moja pitanja, misli sa smiješkom. U tom času, sve što je
proživio do ovog trena čini mu se dijelom nekog drugog života, skoro
nestvarno. Spoznaja, budućnost, stvarnost, sreća, to su još samo riječi
koje gube smisao što im ga je dosad navikao davati. Marcus već tone
u dubine sebe samog. Ne čuje glas koji zahtijeva da mu otvori.
Uostalom, je li to uopće njegovo ime, ono što se čuje iza vrata? Ima li
on još uvijek neko ime, identitet, je li još uvijek dio ovoga svijeta?
„Da, gospodine, apsolutno sam siguran da je gospodin Calleron
u svojoj sobi. Pogledajte sami: nema mu ključa.“
„Ali nitko se ne javlja. Dajte mi rezervni ključ, moramo unutra.
Imam razloga bojati se da je u velikoj opasnosti.“
Recepcionar stavlja ključ u bravu sobe broj 8. Polako odguruje
vrata, ostavlja ih otvorenim i opet pita:
„Gospodine... možemo li ući?“
Ne dobivši odgovora, odlučuje se ući u sobu, a slijedi ga Thomas
Harvey. Odmah zatim, ugleda čovjeka kako sjedi za stolom.
„Vidite,“ govori hotelski službenik, „živ je. Niste trebali brinuti.“
Preko puta njih, Marcus je savršeno miran. Oči su mu posve
mirne, kao i udovi.
 „Gospodine... Gospodine... Jeste li dobro?“ nastavlja recepcionar
prilazeći stolu.
„Stigli smo prekasno“, odgovara Thomas. „Gotovo je.“
„Ali kako...? Gledajte, diše... nije mrtav...“
„Ali nije više ni živ“, prekida ga Thomas koji je, prije nego što će
napustiti sobu, pokupio knjigu što je ostala na stolu.
 22

Thomas Harvey izlazi iz svoga ureda i kreće prema studijima

kanala NWA kad pred sobom ugleda obris vođe Prometejeva kruga.
„Gospodine Harvey, drago mi je što se opet vidimo.
Rekonstruirali smo ono što ste radili otkako ste stigli u Firencu pa
sve do sad, ali...“
„Oprostite, nemam vremena, čekaju me...“
„... postoji jedna rupa koju nismo uspjeli popuniti. Znamo da ste
otišli ravno u hotel Loggiato dei Serviti, i tamo ste pobrali knjigu koju
je Marcus pročitao, kao i pergament s ključem za kod, a onda vas
dvadesetak minuta nije bilo nigdje.“
„U krivu ste. Pergament nije bio u njegovoj sobi.“
„Znači priznajete da ste tamo pronašli prijevod rukopisa ms
408?“
„Imao sam tu knjigu u rukama, istina.“
„Što ste učinili s njom?“
„Mislim da vam ne bih trebao odgovoriti.“
„Jeste li je sakrili u Firenci?“
„To se tiče samo mene.“
„Sigurni smo da nije bila ni u vašem kovčegu ni u rukama kad
ste se vraćali u New York. Nije ni u vašem stanu. Zar ste je uništili?“
„Zacijelo...“
„Znate da ćemo na kraju doznati istinu. Stalno ćemo vas pratiti.
Nijedan pokret nam neće izbjeći. Pa zašto onda ne priznate?“
„Sami ste rekli: pojedinca je teško pratiti, brz je, nepredvidiv,
neuhvatljiv. Učinit ću što moram, a vi me nećete moći spriječiti.“
„Shvaćamo vašu želju da pročitate tu knjigu. Ali vi znate da mi
nećemo napustiti svoju misiju. Tako smo blizu cilja, moramo sakriti
to djelo da bismo zaštitili ljudski rod.“
„Vidjet ćemo kakva nam je sudbina“, odgovara Thomas odlazeći
brzim koracima.
 U istom času, Chris Belton, producent Stupova mudrosti, još
jednom ispituje redatelja koji uzdiše:
„Još uvijek ništa?“
„Ne, idemo u eter za manje od deset minuta a Thomasa
Harveyja još nema. Jedino što je stiglo je neki ekspresni paket za
njega.“
„Imaš li kakvu ideju?“
„Možemo uvijek reprizirati neku staru emisiju, ali naš uspjeh se
zasniva na tome što idemo uživo, i publika će se ljutiti.“
Chris Belton dlanom oštro udara stol u redateljskoj kabini, a
onda načas nepomično stoji. Baca pogled na scenu, gdje je već satima
sve spremno, posljednji put podiže pogled prema sjajnim brojkama
koje očitavaju vrijeme, i konačno procijedi:
„Ako ne stigne za minutu, pokreni magnetoskop.“
U istom času, na ulazu u studio čuje se komešanje. „Evo ga!“
viče pomoćnik producenta prema kabini. Svi na sceni vide kako
voditelj prilazi. Izraz lica mu je iscrpljen, korak spor i čini se da
nekoliko dana nije spavao. Bez riječi prigovora, redatelj baca pogled
na sat i naprosto kaže:
„Prekasno je za šminku; ako su svi spremni, počinjemo za
trideset sekundi.“
I, obraćajući se ovaj put Thomasu kojem je tehničar upravo
pričvrstio mikrofon i slušalicu, pita:
„Jesi li spreman?“
„Ne još, moram uzeti paket koji je trebao stići.“
„Evo ga.“
A onda, dok se Thomas upućuje prema sceni otvarajući paket,
doziva ga:
„Znaš li što je to?“
„Da, ja sam si ga sam poslao iz Firence.“
„Pozor, počinjemo za petnaest sekundi...“
„Čekajte, samo još nešto: na ekranu ćete pokazati telefonski
broj studija. Danas riječ ide gledateljima.“
 Odmah zatim, redatelj pokreće muziku početne špice. U istom
času, vertikalna kamera se spušta prema voditelju koji stoji usred
scene. Čim se uspostavi tišina, napravi nekoliko koraka prema
svojim gostima i pita:
„Sjećate li se pretpostavke koju sam postavio u prošloj emisiji?“
„Da,“ odgovara mladi pisac koji sjedi preko puta njega, „htjeli
ste da zamislimo postojanje nekog djela koje otkriva spoznaju.“
„Baš tako, ali danas ćemo vidjeti da nije samo pretpostavka.
Ovdje kod sebe imam posve izniman spis, knjigu koja je 1791.
otisnuta u samo jednom primjerku, a otisnuo ju je čovjek koji se
nazivao Edipom. Znajte da će njen sadržaj odgovoriti na sva pitanja
koja si postavljate na ovoj sceni ili pred malim ekranima.“
„Ne, nemate pravo učiniti tako nešto!“
Čovjek koji je zaurlao ove riječi, došavši naizgled niotkuda,
probija se kroz tehničare i kreće prema voditelju.
Siguran da ima posla s nekim članom Prometejeva kruga,
Thomas steže knjigu uza sebe i viče:
„Ne dajte mu da mi priđe!“
U kabini, redatelj baca upitan pogled prema producentu koji na
kontrolnom ekranu vidi desetak ljudi koji svladavaju neznanca. Malo
kasnije, zaštitari ga odvode iz studija.
„Nastavljamo,“ naređuje Chris Belton, „i, što god se dogodilo, ne
prekidajte prijenos!“
Kad se mir konačno vratio, Thomas nastavlja:
„Pitanje koje ću danas postaviti jest ovo: trebam li pročitati ovu
knjigu u eteru, ili je trebam spaliti?“
A onda, okrećući se prema kameri, dodaje:
„Prije kraja emisije, odabrat ćete između te dvije mogućnosti.
Zato vas pozivam da počnete zvati broj koji vidite u dnu ekrana.“
Malo kasnije, redatelj na scenu prebacuje prvi poziv:
„Dobar dan, Thomas, ovdje Scott Simmons iz Baltimorea. Ja
gledam Stupove mudrosti baš zato da si ne postavljam više pitanja.
Vrijeme je da konačno čujemo odgovore koje svi čekamo. Pročitajte
nam knjigu!“
„Uz rizik da to ne preživimo... Dobro, Scott, zahvaljujem, vaš
glas je registriran. Prijeđimo na sljedeći poziv.“
 „Ovdje Barbara Bridgeman iz Filadelfije. Cijena spoznaje je
previsoka, uništite to djelo bez oklijevanja.“
„Pitanje je dakle ovakvo,“ nastavlja Thomas prema kameri,
„vrijedi li spoznati istinu i izgubiti razum, ili živjeti u neznanju da
bismo očuvali sreću, pa makar to bila i iluzija? Još od pradavnih
vremena, čovjek je rastrzan između ta dva puta. Treba li prkositi
bogovima ili ih slušati, treba li se uzdizati ili ostati na svome mjestu,
pobuniti se ili se pokoriti, razbiti svoje lance ili proizvoditi nove?
Veliki mitovi stalno nas vraćaju na ta suštinska pitanja. Pomislite,
na primjer, na Otosa i Efialta, ona dva diva o kojima govori Homer i
koji su životom platili hrabar pokušaj da dopru do doma bogova,
penjući se na sve planine. Ista je stvar i s Ikarom. Zato što nije slušao
i prišao je preblizu suncu, nastradao je. Ali zapitajte se u kojem je
trenutku čovjek doista čovjek: dok kuca na vrata bogova riskirajući
život, ili kad se zadovoljava time da od rođenja do smrti slijedi
predviđen put bez ikakve pobune? Mislite li da su ljudska bića
obdarena tolikom maštom i hrabrošću da žive samo ono što je moguće
i razumno? Ali sad prekidam jer imamo novi poziv.“
„Dobar dan, ovdje Jessica Kirrigan iz Washingtona. Recite mi,
Thomas, vi još niste izrazili svoje mišljenje. Kad biste morali
odabrati, što biste odabrali?“
„Mislim da čovjek koji se želi razlikovati od životinje može
prihvatiti samo nemoguće. Tek upuštajući se iza granica ocrtanih u
našim životima možemo doista ostvariti svoju sudbinu. Ali nisam ja u
pitanju. Danas se obraćam svima onima koji već godinama prate
Stupove mudrosti i gledateljima koji su nam se tek pridružili na
kanalu NWA. Svi zajedno morate donijeti odluku a ja ću je prihvatiti,
kakva god bila.
Niti sat kasnije, producent emisije osobno se pojavljuje na sceni.
Predstavlja se gledateljima i predaje Thomasu poruku. Ovaj je
pročita, preklopi papir, stavi ga u džep, i nastavlja:
„Imam rezultat glasovanja. Izrazili ste se i, kao što sam obećao,
držat ću se vaše odluke. Odbivši doznati otkrića iz ovog djela,
odabrali ste nastavak života, a ja poštujem vaš izbor.“
Thomas Harvey zatim iz džepa vadi upaljač i drži knjigu nad
plamenom. Malo kasnije, u tišini promatra papir koji mu gori pod
nogama, okreće glavu prema kameri čije se crveno svjetlo upalilo s
njegove lijeve strane, i govori:
 „Zakazujem vam sastanak sljedećeg tjedna. Za to vrijeme,
molim vas da promislite o pitanju koje ćemo zajedno raspraviti: je li
po vama moguće pobjeći svojoj sudbini?“
Za to vrijeme, redatelj pokretnu kameru upućuje bliže plamenu,
snimajući stranice koje gore uz glazbu odjavne špice.
Nekoliko trenutaka kasnije, dok voditelj odlazi sa scene, Chris
Belton mu prilazi uz širok osmijeh.
„Bravo, Thomas, ovo je sjajan uspjeh! Gledanost je dosegla novi
rekord. Više od petnaest milijuna ljudi. Ali mogu li postaviti jedno
pitanje?“
„Samo naprijed.“
„Kako ti je pala napamet ta ideja s knjigom?... To je sve lažno,
zar ne?“
„Kad bih ti rekao istinu, vjerojatno mi ne bi povjerovao... Ali sad
ću ja tebe nešto pitati: čini li ti se da je rezultat koji smo dobili na
sceni ispravan?“
„Ne, naravno, nadmoćna većina gledatelja je telefonirala i
tražila da pročitaš djelo. Ali...“
Chris Belton načas oklijeva a onda, gledajući sugovornika u oči,
nastavlja:
„Dugujem ti istinu. Malo nakon što je počela emisija, direktor
NWA me osobno nazvao i zatražio da interveniram u glasovanje; htio
je biti siguran da ćeš spaliti knjigu, premda mi nije htio reći zašto.
Činilo mi se da to čak nije ni njegova želja, već naredba nekog puno
moćnijeg...“
„Krug je zamalo dobio partiju,“ procijedi Thomas okrećući se na
petama, „još im samo preostaje pronaći pergament koji razotkriva
ključ koda.“
„Što to govoriš?“
„Ništa, ništa, samo mislim na glas. Laku noć, Chris.“
 23

Niti sat kasnije, taksi ostavlja Thomasa na broju 65 u Ulici

Bleecker, pred vratima Bayard Buildinga. Dok ulazi u predvorje svoje
zgrade, čuvar ga doziva:
„Gospodine Harvey!“
„Da?“
„Danas popodne vam je stigao neki paket. Iz inozemstva.“
Došavši u svoj stan, Thomas se baca u naslonjač i otvara paket.
Unutra se nalazi pismo i neki spis brižljivo zamotan u više slojeva
stiropora i kartona. Stavivši naočale, čita pismo.

Thomas,

Kad budete čitali ove riječi, ja vjerojatno više neću biti dio ovoga
svijeta. Zato sam vas htio upoznati sa zaključcima moje istrage.
Stigavši u Firencu, otišao sam ravno kod Bartolomea della Rocce.
Lažno sam mu se predstavio ali, kad me pustio unutra, starac me
prepoznao (sjećate se da nas je pratio preko webcama na Times
Squareu). Ali već je bilo prekasno, ušao sam mu u kuću i zaključao
vrata za sobom. Della Rocca je shvatio da mi se ne može oduprijeti
fizički. Ubrzo je shvatio i što znači moje prisustvo: vjerovao sam da je
on Edip i, kad bih mu pretresao kuću, ubrzo bih pronašao dokaze
krivice. Zato je smjesta prešao u napad i ponudio mi da odemo u
njegovu knjižnicu. „Sve što tražite je tamo“, rekao mi je posve mirno.
Dok sam ga ispitivao o podrijetlu najljepših knjiga koje sam ikad
vidio, na jedan je stol stavio desetak dragocjenih djela i pozvao me da
ih pogledam, priznajući da ih je 1947., u dobi od dvadeset i dvije
godine, sam pribavio u Napulju, u domu profesora Tommasa
d’Astrellija. U tom času, sve mi se činilo previše lakim. To spontano
priznanje moralo je nešto skrivati...
Za to vrijeme, della Rocca je otvoreno odgovarao na sva moja
pitanja. Sumnjivac se sam opisivao kao jedini krivac, i to bez
oklijevanja. Još uvijek na oprezu, doznao sam da je neka od
najljepših djela naslijedio od svoga pradjeda koji ih je 1865. donio iz
St. Petersburga. Dok sam mu pregledavao računalo, priznao je da je
on napisao emailove koje su dobili bivši senator Mark Waltham i
Howard A. Durrant, predlažući im sastanak da zamijene ključ koda
Rogera Bacona za nekoliko drugih vrijednih djela. U to vrijeme, pazio
je da prikrije svoje tragove. Kao i brojni bibliofili koji sudjeluju na
forumu za istraživanje ms 408, znao je da bi jednog dana mogao doći
na popis sumnjivaca. Zato je Durrantu i poslao poruku savjetujući
mu da se čuva Edipa. Već je pretpostavio da će policija pročitati
poštu. Zatim, kad se u Firenci susreo s vama, pretvarao se da je Edip
kontaktirao i njega, ali osim njegove priče, ništa drugo nije
potvrđivalo taj izmišljeni sastanak.
Bartolomeo della Rocca dovršio je svoje priznanje kad sam
počeo shvaćati njegovu strategiju. Otkako sam ušao, znao je da je
izgubljen i odlučio odigrati svoju posljednju kartu: uspavati me i
nagovoriti me da na licu mjesta pročitam prijevod rukopisa ms 408.
Dobro sam pogodio. Odgovorivši na moje posljednje pitanje, uzeo je
jednu knjigu i pružio mi je, otvorivši je na prvoj strani. Bila je
tiskana prema modelu prvih poliglotskih biblija. Svaka je stranica
podijeljena na dva stupca, tako da čitatelj ima izbor između različitih
jezika. Da bi me nagovorio da pogledam stranice, Della Rocca mi je
objasnio da je u prvom stupcu tekst na latinskom, u drugom na
talijanskom, materinjem jeziku njegove obitelji, u trećem na
francuskom, koji je u vrijeme tiskanja bio najrašireniji među
europskim znanstvenicima, a u četvrtom na engleskom, jeziku na
kojem se izražavao Roger Bacon. Della Rocca je pretpostavljao da
sam došao zbog te knjige. Očekivao je samo jedno: da se bacim na
čitanje djela koje me progoni već godinama.
Kad sam po prvi put imao te stranice u rukama, sjetio sam se
da ih je Clara dešifrirala prije mene. Nisam mogao ne misliti na nju.
Della Rocca me promatrao u tišini. Znao je da će, ako mi pogled
padne na prve redove, ja biti izgubljen a on spašen. Više me ništa nije
držalo na životu.
Mogao sam se predati svakog časa. Dok sam razmišljao ne bih li
pročitao prve riječi, vratilo mi se sjećanje na lice Marka Walthama. I
znao sam da je čovjek preko puta mene odgovoran za to. Zatvorio sam
knjigu.
Budući da više nisam u FBI-ju i nemam autoritet za uhićenje,
svezao sam della Roccu za vrata njegove knjižnice i prije odlaska
nazvao talijansku policiju, ostavljajući na stolu svoj dosje o slučaju.
No, odlazeći, zadržao sam prijevod ms 408, koji sad nosim u hotel.
Originalni pergament Rogera Bacona koji otkriva ključ koda je u ovoj
omotnici. Vi ćete odlučiti što čete s njim: vratiti ga Prometejevom
krugu ili ga iskoristiti da konačno i sami dešifrirate ms 408.

Marcus Calleron
 Epilog

Pročitavši pismo, Thomas je uzeo pergament koji je oprezno

izvadio iz zaštite. Onda ga spusti na niski stolić pred sobom. Dakle,
došao je trenutak izbora, govori si on, vratiti pergament ili ga
iskoristiti da konačno spoznam Istinu, bez obzira na posljedice.
Jesam li došao do kraja svoga postojanja, ili moram nastaviti živjeti
kao uvijek, ne znajući odgovore skrivene u rukopisu ms 408 ?
I tako prolazi noć, a on ne donosi odluku. Kad prvi zraci zore
prodru kroz zastore njegova stana, konačno ustaje. Nitko i ništa,
misli, ne može promijeniti ono što se mora dogoditi. Povijest moga
života napisana je davno prije moga rođenja, i premda ja još ne znam
što ću učiniti za nekoliko minuta, svaki moj čin već je odavno
programiran negdje u univerzumu. Sudbina je već ocrtala moj put na
početku vremena. Valja mi je, dakle, slijediti do kraja.
Thomas čini nekoliko koraka i staje pred svojom knjižnicom.
Zatvara oči, polako korakne naprijed i nasumce hvata neko djelo.
Otvorit ću ovu knjigu, govori si, i spustiti prst na neku rečenicu. Ako
je u njoj parni broj slova, smjesta ću dešifrirati ms 408. Ako je broj
neparan, vratit ću pergament Prometejevom krugu bez čitanja. I
vratit ću se svome životu kao da se ništa nije dogodilo.
Thomas dugo stoji nepomičan, očiju još uvijek zatvorenih, djela
stisnutog u rukama. A onda, naslijepo otvorivši knjigu, spušta
kažiprst na jednu stranicu i otkriva sljedeću rečenicu:

Čudne stvari u glavi imam što ruku mi traže,

I obavit se moraju prije no što se istraže.6

Nakon što je polako prebrojao slova od kojih se rečenica sastoji,

zatvara knjigu. A onda, u skromnom svjetlu dana koji se diže, sam,
suočen sa sobom, dopušta si čudan mali osmijeh.
 --------------- ovdje otrgni i upiši sebe kao autora --------------- rado
pomažemo neuke, budi heroj ulice

Chita(m) team

Scan, torent

Obrada, nn, uobličila i sitne greške ispravila Agata

 Pogovor

Tek krajem drugog tisućljeća počela se rasvjetljivati tajna koja

se dugo nadnosila na rukopis s oznakom ms 408 koji se čuva u
knjižnici sveučilišta Yale7. Nakon što je s one strane Atlantika izašlo
nekoliko knjiga koje otkrivaju postojanje toga tajnovitog djela,
američki su se mediji vrlo brzo dohvatili te teme, budeći tako
znatiželju publike. Prvo je Fox Family Channel 14. srpnja 2000.
predstavio knjigu i stoljetne pokušaje njenog dešifriranja kao jednu
od najvećih zagonetki povijesti. Sljedećeg mjeseca, časopis USA
Today posvetio je toj temi jedan članak. Te iste godine, misterij je
pokucao i na vrata Europe. U Francuskoj, dnevnik Le Monde je u
izdanju od 20. prosinca 2000. govorio o stranicama kaligrafski
ispunjenog veluma, nepoznatog jezika i pisma. Zatim je došao red na
prestižan engleski znanstveni časopis Nature koji je, u prosincu
2003., govorio o rukopisu ms 408, „najtajnovitijoj knjizi na svijetu“,
preuzevši tako naslov djela Roberta S. Brumbaugha objavljenog u
Sjedinjenim Američkim Državama: The World’s Most Mysterious
Manuscript. No premda rukopis još odolijeva pokušajima dešifriranja
iz svih krajeva svijeta, kojima se bave amateri i čitavi istraživački
programi, danas bar poznajemo neke dijelove njegove povijesti.
Pripisana engleskom znanstveniku, filozofu i teologu iz XIII.
stoljeća, franjevačkom fratru Rogeru Baconu, knjiga je nestala na tri
stoljeća da bi se ponovno pojavila u Pragu, na dvoru cara Svetog
Rimskog Carstva Rudolfa II. (1552.-1612.) koji je nekome platio šesto
zlatnih dukata, što je u to doba bila kolosalna svota, da bi došao do
rukopisa.
Po carevoj smrti – a umro je ne uspjevši proniknuti u tajnu toga
djela – knjiga prelazi u ruke Marcija de Kronlanda, rektora praškog
sveučilišta, koji je potkraj života povjerava Athanasiusu Kircheru,
svećeniku specijaliziranom za proučavanje šifara, koji će također
doživjeti neuspjeh u svojim pokušajima dešifriranja.
Nakon što ponovno nestane na tri stoljeća, ms 408 opet se
pojavljuje iz sjene tek 1912., kad ga Wilfried Voynich, trgovac
antiknim knjigama, otkriva u knjižnici Ville Mondragone, jezuitske
škole blizu Rima, kupuje ga u tajnosti i odnosi u Sjedinjene Američke
Države8. Kopije rukopisa predaje brojnim stručnjacima koji, premda
ga ne uspijevaju dešifrirati, potvrđuju da se radi o djelu Rogera
Bacona. Konačno, 1961., djelo, procijenjeno na više od 150 000 dolara,
kupuje H. R Kraus, bogati njujorški sakupljač, koji će ga 1969.
ostaviti knjižnici rijetkih knjiga na sveučilištu Yale.
Do današnjeg dana, pokušaji dešifriranja rukopisa ms 408 sve
su brojniji, i pojavljuju se na najvećim svjetskim sveučilištima9.
Istovremeno, na starom kontinentu kao i u SAD-u, pokrenuti su
brojni programi. Među najvažnijima, tu je europski program EVMT
(Electronic Voynich Manuscript Transcription). Glavni je napredak
postignut s pojavom Interneta. Tako se povjesničari, matematičari,
statističari i kriptolozi još od 1991. udružuju u forum za rasprave,
uspoređujući svoja saznanja i formulirajući pretpostavke za
dešifriranje10.
Otkrivši taj forum, i ja sam se udubio u tajnu rukopisa ms 408,
kao i u djelo Rogera Bacona. Tada još nisam znao da će mi tisuće
stranica koje ću konzultirati priređivati iznenađenje za
iznenađenjem. Sve je počelo čitanjem vrlo starog izdanja djela Rogera
Bacona O zadivljujućoj moći umijeća i prirode, koje sam otkrio u
dubinama knjižnice u gradu Aixen-Provence11. Malena knjiga imala
je onaj jedinstven miris papira načetog vlagom koji je dio šarma
starih knjiga. Dok sam okretao stranice, pitajući se koliko je čitatelja
tijekom prošlih stoljeća u rukama držalo te iste listove, jedan mi je
ulomak privukao pozornost. Autor u njoj iznosi ni manje ni više no
svoju viziju budućnosti:
„[ ...] strojevi koji mogu pokretati najveće brodove, brže od
cijelog kontingenta veslača; a bit će dovoljan jedan pilot koji će njima
upravljati [ ...] kola će dostizati nevjerojatne brzine bez pomoći
ikakve životinje [ ...] isto tako, aparati s krilima omogućit će letenje
po zraku, poput ptica [ ...] sustav zrcala i leća omogućit će ljudima da
na nebu vide više sunaca i više mjeseca.“
To mi je bilo dovoljno da pokušam doznati nešto više o tom
filozofu iz XIII. stoljeća koji je najavljivao motorne brodove,
automobile, avione i teleskope stoljeća prije Leonarda da Vincija i
Galileja. Malo kasnije, otkrio sam kopiju jednog apostolskog pisma
Klementa IV., koje Rogeru Baconu naređuje da što prije izruči svoje
spise Svetoj Stolici, i to „bez obzira na naredbe bilo kakvog prelata, i
bez obzira na pravila vašeg reda koja bi se tome mogla protiviti“.
Pismo na kraju izrijekom govori: „Požurite što više možete, ali
zadržite najdublju tajnost.“ Nemam ovdje dovoljno prostora da bih
reproducirao sve spise s najviših vjerskih ili političkih instanci koje
su u to doba pokušavale doći do djela ovoga autora. No kad sam već
spomenuo papu koji je u XIII. stoljeću bio vrhovni vladar zapadnoga
svijeta, moram spomenuti kako mi je bilo čudno što se šifrirani
rukopis Rogera Bacona sedam stoljeća kasnije opet našao na vrhu
jedne države, ovaj put SAD-a. Doista, 26. svibnja 1944., samo
nekoliko dana prije nego što će tisuće vojnika prijeći Atlantik da
razriješe Drugi svjetski rat, William F. Friedman, koji je u to doba
vodio američki Signal Intelligence Service, aktivno surađuje s
Englezima iz sekcije 25 u Intelligence Division12. No skup koji je
sazvao te večeri nije imao nikakve veze sa sukobom u svijetu.
Petnaestoro sudionika koje je Friedman okupio stiglo je da bi
usporedili radove o kodiranom rukopisu koji je u SAD donio Wilfried
Voynich. Trideset godina kasnije, usred hladnoga rata, u samom srcu
NSA u Washingtonu, kapetan Prescott Currier13 izlaže rezultate
svojih istraživanja vezanih za te iste stranice. Sve ide kao da se
sudbina spisa Rogera Bacona može odvijati samo u najvišim
ešalonima moći. Ali meni se postavljalo jedno drugo pitanje: kako je
ms 408, nakon što je bio u rukama jednog cara i prije nego što je
postao predmetom zanimanja šefa američke protuobavještajne
službe, mogao tako nestati na nekoliko stoljeća? Tko su bili ti ljudi
koji su tako uspješno skrivali jedno tako traženo djelo? Kakva je bila
povijest tih stranica nakon što su nestale u Pragu, pa sve do
ponovnog otkrića u Rimu 1912.? Ta su me pitanja držala budnim
noćima i noćima. Ni deseci emailova koji su mi stigli sa svih krajeva
svijeta, ni knjige koje već mjesecima natrpavaju moj radni stol nisu
mi donijeli sigurnost. Morao sam se pomiriti s očitim: cijeli jedan dio
povijesti ovoga djela još ostaje nepoznat.
Dugo sam pokušavao napisati povijesni esej o toj tajni. No
previše je pitanja ostajalo u sjeni, i studija nije mogla biti potpuna.
Teško je prizvati jedan detalj zagonetke, i na kraju svojim čitateljima
priznati da za nju nemate ključ. Brzo mi se nametnula odluka da se
poslužim fikcijom koja se oslanja na stvarne činjenice, premda i ovaj
roman postavlja više pitanja nego što nudi pravih odgovora. Jer, u
svemu tome, samo je jedno sigurno: ms 408 i dalje ljubomorno čuva
svoju tajnu. I tako, u trenutku dok dovršavam pisanje ovog romana,
posljednji put gledam brda spisa nagomilana na mome radnom stolu,
i ne mogu a da ne pomislim na sve one koji, u istom ovom času, još
uvijek pokušavaju dešifrirati te stranice napisane prije više od
sedamsto godina. I baš zato moram potaknuti one koji budu čitali ove
redove da se i oni okušaju, sami ili sudjelujući na intemetskom
forumu. Često novi pogled koji prvi put ugleda neki misterij pruža
novo svjetlo. U svakom slučaju, radi se o izazovu koji vrijedi
prihvatiti. A ja sam uvjeren da je rješenje na dohvat ruke.
 Napomene

[←1] „Hvalevrijedni doktor“: nadimak Rogera Bacona

[←2] Ms 408 je kod pod kojim je rukopis registriran u knjižnici
za rijetke knjige na sveučilištu Yale.
[←3] Heinrich von Kleist (1777. – 1811.)
[←4] „Sumorna je nedjelja, zaspati ne mogu,
Dragi moj, bezbrojne su moje sjenke...“
Gloomy Sunday, originalni stihovi Laszlo Javor, prijevod na
engleski Sam M. Lewis
[←5] Prelati i braća mučili su me postom, stražarili nada mnom
i nikome nisu dopuštali da dođe k meni, bojeći se da moja djela ne
dospiju u ruke kome drugome nego samo papi i njima samima.
[←6] W. Shakespeare: Macbeth, čin III, scena IV. 168
[←7] Sve stranice rukopisa dostupne su na Internetu, na sajtu
američkog sveučilišta:
http://brbldl.library.yale.edu/vufind/Record/3519597
[←8] Otad se Voynichevo ime često koristi da bi se označio sam
rukopis: na primjer, glavni internetski sajtovi posvećeni ovoj temi:
http://www.voynich.net/ i http://www.voynich.nu/. te japanski sajt
http://www.voynich.com/
[←9] Ta istraživanja ne obuhvaćaju samo povjesničare ili
kriptologe, već i sva druga područja spoznaje. Tako je u studenom
2003. jedan profesor astrofizike s Yalea pozvao svoje kolege da se
pozabave tom temom putem astronomskog časopisa Sky and
Telescope.
[←10] Forum je dostupan preko sajta http://www.voynich.net/
[←11] Ta je knjiga posljednji dio zbirke prevedene s latinskog
na starofrancuski pod naslovom La Toison d’or (Zlatno runo). Nalazi
se u Knjižnici Méjanes, u gradu Aixen-Provence, pod oznakom
RES.D.337.
 [←12] William Frederick Friedman (1891.-1969.) smatra se
ocem moderne kriptologije. Njegov se rad još uvijek koristi za
upravljanje američkim vojnim i vladinim podacima. Njegovu se
biografiju može vidjeti na službenom sajtu National Security Agency:
http://www.nsa.gov/about/cryptologic_heritage/hall_of_honor/1999/fri
edman.shtml
[←13] Lingvist i filolog, ostvario je karijeru kao časnik u
američkoj ratnoj mornarici.