Sadržaj

1. Uvod ...................................................................................................................... 1
2. Sartrovo stanovište egzistencijalizma ................................................................... 2
3. Glavne karakteristike Sartrovog egzistencijalizma kao filozofskog stanovišta .... 3
4. Šta je zapravo Egzistencija?................................................................................... 5
5. Zaključak ............................................................................................................... 8

Literatura
Uvod

1. Kratak pregled biografije pisca

Žan-Pol Sartr (franc. Jean-Paul Sartre; Pariz, 21. jun 1905 — Pariz, 15. april 1980), bio
je francuski filozof, romansijer, esejist i dramski pisac,
tvorac ateističkog egzistencijalizma.
Nakon gimnazije upisao je prestižnu Visoku školu normi (1924), u kojoj je sreo svoju
buduću suprugu Simon de Bovoar, kasnije utemeljivačicu feminizma i feminističke
filozofije. Po završetku studija radio je jedno vrijeme u Avru kao profesor filozofije, a
zatim je otišao u Berlin, gde je proučavao Huserla i Hajdegera. Kada se vratio u Avr
objavio je (1936) filozofske eseje Transcendencija Ega i Imaginacija, zatim
(1939) Skica teorije emocija, kojima u Francusku donosi njemačku fenomenologiju i
egzistencijalizam.
Poslije putovanja u Italiju (1936) je ponudio „Galimaru“ roman Melanholija. Poznati
izdavač ga je odbio. Ovo djelo postaće 1938. Mučnina. Od tada pa sve do kraja života
Sartr će nastupati na tri fronta: filozofskom, književnom i političkom.
Njegova najznačajnija filozofska djela su Biće i ništavilo (1943), trotomni Putevi
slobode (1945 — 1949; Zrelo doba, Odlaganje i Ubijene duše) i Kritika dijalektičkog
uma (1960).
Sartrovi pozorišni komadi Iza zatvorenih vrata (1945), Prljave ruke (1948) i Đavo i
Gospod Bog (1951) stekli su svjetsku slavu. Osim Mučnine od proznih djela na glasu
je njegova zbirka pripovijetaka Zid (1939) i autobiografska proza Riječi (1964).
Najbolji eseji su mu Bodler (1947), Sveti Žene, glumac i mučenik (o pjesniku Žanu
Ženeu, 1952), a poslednje Sartrovo djelo je monumentalna studija o Floberu Porodični
idiot (1971).

1
2. Sartrovo stanovište egzistencijalizma

"Pojava nije podržana nikakvim postojećim različitim od nje same: ona ima svoje vlastito
biće. Dakle, prvo biće koje susrećemo u našim ontološkim istraživanjima jeste biće pojave.
Da li je ono samo pojava? U početku izgleda da jeste. Fenomen je ono što se pokazuje, a
biće se, pošto o njemu možemo da govorimo i na izvestan način da ga shvatimo, na neki
način svima pokazuje." - Žan Pol Sartr

Ovo su riječi Žan Pola Sartra koji je smatrao da je moderna misao napredovala zato što je
u okviru nje biće svedeno na pojavu, cilj je vidio u tome da se prevladaju dualizmi
unutrašnjeg i spoljašnjeg i tako se filozofija kroz monističko stanovište učini jasna. Kako
bi Sartr rekao ’’Priroda ne voli da se skriva..’’, iza fenomenalne stvarnosti nema skrivene
suštine. Međutim, ovdje možemo čak postaviti pitanje, da li je u pravu?
Naime, Sartr je, ako tako mogu reći, jedinstveni egzistencijalista. Egzistencijalizam kod
Sartra podrazumijeva afirmaciju nečega što se razlikuje od suštine, dakle egzistencijalizam
je anti-esencijalizam i način razmišljanja koji umjesto stavljanja akcenta na neka suštinska
određenja čemu je filozofska tradicija uvijek bila sklona, zapravo primat daje detaljima
slučajnosti, nečemu što je kontigentno, u tom smislu, ta vrsta razmišljanja zapravo u
značajnoj mjeri zahtijeva i prevazilaženje okvira filozofskog jezika.. Dakle, kada sve ovo
uzmemo u obzir, ne možemo reći da je egzistencijalizam kod Sartra ne samo filozofsko
stanovište nego i književno stanovište.. ako odustanemo od toga da dajemo neka
esencijalistička određenja da čovjeka i čovjekov svijet karakterišemo na osnovu nekih
suštinskih svojstava, onda je najbolji način da to činimo onako kako je to Sartr radio, a to
prvo podrazumijeva, npr. Književna djela kao što su romani, trilogija ’’Putevi slobode’’ ili
drame, zato što se upravo u književnim formama na bolji način može pokazati dramatika
egzistencije, nešto što je sigurno jako teško izraziti filozofskim pojmovima. Recimo, drame
su idealno sredstvo za izražavanje dramatičnosti nekihh obrta u našim životima isto kao
što su npr. Novele ili romani idealne forme u kojima se može pokazati kako serija
slučajnosti u našim životima zapravo formira smisao samog života, kako se u stvari
egzistencijalizam odnosi prema samoj egzistenciji, na koji način se može alternativno
misliti u odnosu na filozofska mišljenja o egzistenciji.

2
Naravno, to stanovište filozofije egzistencijalizma varira od filozofa do filozofa. Recimo,
kod Jaspersa, ovo sve ipak podrazumijeva neku filozofsku teoriju, dakle filozofski govor
o egzistenciji, zato se to stanovište ne naziva striktno egzistencijalizam, već filozofija
egzistencijalizma iliti filozofija o egzistenciji. Takva filozofija kod Kjerkegorova ili
Hajdegera podrazumijeva to da se razmišljanje o ključnim filozofskim temama zasniva na
ličnom doživljaju, na egzistencijalnom iskustvu, znači tu nije riječ o stavljanju akccenta na
ono što je neponovljivo, ono što je acidentalno u našim životima kao kod Sartra i u
egzistencijalizmu, već je akcenat na tome da se preko nekih emotivnih iskustava, kao što
je strah i strepnja kod Kjerkegora ili briga kod Hajdegera, dođe do zapravo nekih
filozofskih odgovora o smislu bivstovanja ili najzad svijeta.

3. Glavne karakteristike Sartrovog egzistencijalizma kao filozofskog stanovišta

Kao što je gore već navedeno, egzistencijalizam podrazumijeva anti-substancijalizam,

znači filozofsko stanovište koje smatra da struktura svijeta i ljudskog bića ne
podrazumijeva nekakvu suštinu koja se krije ispod površine ili iza pojave, već da je sve
sadržano na površini ili u sveri onoga što nazivamo pojavnim, slučajnim itd. U tom smislu,
dakle, sam pojam suštine postaje problematičan za egzistencijalizam, ako bi suština
podrazumijevala nekakav substrat, nešto što se krije iza mnoštva spoljašnih, nebitnih
pojava, onda je to nešto što egzistencijalisti odnosno Sartr odbacuje. To možemo da
ilustrujemo kroz njegov karakteristični iskaz, npr. ’’Ja sam moji činovi’’, znači da se to
’’ja’’ ne krije iza činova koje mi preduzimamo , nego da postoji jedan potpuni identitet
između vlastitoog Ja i serije činova, tj. onoga što mi činimo u konkretnim situacijama, kao
što Sartr ima običaj da kaže ’’Čovjek je ono što učini od sebe’’.
Znači, ne postoji nekakva suština čovjeka koja bi bila nezavisna od njegovih djela iliti tih
činjenja. Isto tako, ne može se reći da postoji nekakvo središte svijesti ili njen centar, koji
bi se krio iza pojedinih mentalnih stanja. Dakle, sama svijest jeste niz mentalnih stanja, a
ne nešto što bi podrazumijevalo centar ili skrivenu suštinu koja se nalazi iza istih, u tom
smislu se može reći da nije svijest nešto što ima različita mentalna stanja, nego da je to
skup ili mreža tih stanja.
Najzad, to bi bila ključna karakteristika egzistencijalizma koja se u Sartrovoj misli
najdublje izražava u formulaciji da egzistencija prethodi esenciji.

3
Smisao ovih riječi jeste da ne postoji prethodno data suština ljudskog bića koja bi bila
zajednička svima nama, već svaki pojedinac zapravo definiše smisao vlastitog života,
dolazi do toga, što u nekom smislu možemo nazvati čak suštinom, ali to je suština koja ne
predstavlja nešto esencijalno u pojedinačnim ljudskim bićima, nije substrat da tako
kažemo, već suština kao karakter ili neki lični pečat koji mi izgrađujemo tokom života.
Upravo u tom smislu, egzistencija prethodi esenciji, čovjek sam stvara svoje biće, ali sam
stvara u smislu značenja vlastitog života/bića.
Naravno, Sartr ne misli da je čovjek Bog i da može sam da uzrokuje svoje postojanje, već
govori o našoj zatečenosti u svijet, gdje jedino što ne zatičemo je značenje vlastitog
bivstvovanja. Tako da je značenje našeg postojanja nešto što sami uslovljavamo, što nije
prethodno uslovljeno, stoga možemo reći isto da je egzisencijalizam i stanovište koje
afirmiše slobodu ljudskog bića.
U tom slučaju, evo još jedne glavne karakteristike, a to je taj indeterminizam- učenje da je
čovečja volja potpuno slobodna u svom opredeljivanju i djelanju, tj. da se može, pod istim
okolnostima i uslovima, različito opredeljivati.. To bi bilo neko indeterminističko
shvatanje slobode.
Recimo, filozofi Hegel i Spinoza su smatrali da je sloboda spoznata nužnost, što znači da
je čovjek slobodan u onoj mjeri u kojoj prihvati neke neminovnosti i recimo, živi u skladu
sa poretkom (nekim nužnostima), a kod Sartra imamo to indeterminističko shvatanje
slobode gdje je sloboda sadržana upravo u neodređenosti ljudskog bića ,u tome što čovjek
nije ni na šta drugo primoran nego na, upravo, slobodu. Kako bi to Sartr rekao ’’Čovjek je
osuđen na slobodu’’.
Po Sartrovom razumijevanju, sve u našim životima proističe iz naših izbora.. Pored ovog
stanovišta, postoji i humanističko stanovište, kao treća karakteristika ove filozofije. Sartr
ima jedan spis čiji naslov dovoljno govori ’’Egzistencijalizam je humanizam’’ i tu Sart
eksplicitno kaže da je jedna od bitnih karakteristika egzistencijalizma ta da afirmiše
čovjeka, čovjeka kao pojedinca. Taj humanizam koji susrijećemo kod Sartra možemo
slobodno da nazovemo ateističnim humanizmom .
U tradiciji filozofskog i religijskog mišljenja humanizam je često bio u tijesnoj vezi sa
teizmom, jer je čovjek bio posmatran kao, ako mogu reći, ikona Božja ili bogoliko biće i
afirmacija čovjeka je zapravo podrazumijevala afirmaciju Boga. Dok, eto, kod Sartra
čovjek se determiniše kao apsolutno ’’slobodno’’ biće, biće koje nije determinisano ni
Božjom voljom, ni prirodom.

4
Tu nema nikakvog dubljeg, božanskog smisla, ili recimo, božanskih mjerila dobra i zla;
sve razlike proističu iz naših izbora, pa je utoliko riječ o humanizmu koji ima ateistička
obilježja koji podrazumijeva ono što je Niče nazvao - smrt Boga.
Postoji još jedna karakteristika povezana sa optimizmom, gdje egzistencijalizam
podrazumijeva nadu da uvijek može da se promijeni vlastiti život, ali način da se poboljša
kvalitet tog života jesu samo djela, što isključuje bilo kakvu vrstu pasivnosti. Tako imamo
i kod Hegela npr. gdje za njega čista duša nema smisla ukoliko to ne dokažemo djelima.
To pozivanje na čistotu vlastitih osjećanja, iz njihove tačke gledišta, ne znači apsolutno
ništa. I kao što iskaz ’’ja sam moji činovi’’ dokazuje, samo se djela računaju.

4. Šta je zapravo Egzistencija?

Sartr kaže ’’nestaće dualizam moći i čina, sve je u činu, iza čina ne postoji nikakva moć ili
svojstvo’’, ali šta je, na kraju, egzistencija, kako se ona kod Sartra ili uopšte kod drugih
filozofa egzistencijalista, definiše?
Jedno od centralnih Sartrovih djela svakako je njegova prva knjiga (iz dva toma) L'Être et
le néant, iz 1943.godine, u prevodu, Biće i ništavilo, gdje se zaista najpotpuniji odgovor na
ovo pitanje može pronaći.
Budući da je ovo štivo zaista obimno, poslužiću se nekim određenjima bića za sebe, jer
Sartr u ovoj knjizi pravi razliku između bića za sebe i bića po sebi. Egzistencija je zapravo
ono što Sartr u knjizi imenuje kao ’’biće za sebe’’, a on, između ostalog, kaže da biće za
sebe jeste ono što nije i nije ono što jeste, a kako ovdje stavljamo znak jednakosti između
bića za sebe i egzistencije, možemo je definisati na isti način – ona je ono što nije i nije
ono što jeste.
To znači da je egzistencija nešto neodređeno, da je ključna karakteristika egzistencije čak
ljudski način bivstvovanja, pa je samim tim usko vezana za čovjeka, jer je on taj koji
egzistira, živi ili kako god to odredili. Tako da ona podrazumijeva neku neidentičnost sa
samim sobom. Pa ako egzistencija nije ono što jeste i jeste ono što nije, onda je egzistencija
u stalnom raskoraku sa sobom, Sartr stalno naglašava to na mnogim mjestima. On govori
o tome da egzistencija podrazumijeva izbjegavanje koincidiranja sa samim sobom, što je
karakteriše i kao jedan dinamičan način bivstvovanja da tako kažem, nešto što
podrazumijeva takođe nedefinisanost bića,

5
za razliku od bića po sebi koje JESTE to što JESTE, biće za sebe odnosno Egzistencija je
u procesu nastajanja i postojanja, ona je zato ne samo identična, ona nije identična sebi
zato što je u stalnom procesu, zato što se stalno mijenja..
Dakle, pojam egzistencije podrazumijeva procesualnost, mijenjanje (da ne postoji
određena supstanca u ljudskoj prirodi, koja bi se mogla uporediti sa drugim živim bićima).
Druga živa bića imaju neki biološki program da tako kažem koji se recimo kod životinja
tiče nagona, neke nagonske determinisanosti, tiče se onda borbe za opstanak, adaptacije u
spoljašnjim okolnostima. Kod čovjeka imamo nešto što neki filozofi nazivaju
’’neustanovljeno biće’’, čovjekova egzistencija je u tom slučaju, biće u nastanku iz čega
slijedi da je čovjek biće obrazovanja, tj. biće koje se formira tokom cijelog svog života,
dok se sva ostala relativno brzo formiraju i jesu to što jesu. Čovjek se formira cijeloga
života.
Tu je egzistencija nešto što podrazumijeva samoprevazilaženje, što bi negdje mogli pronaći
i pod pojmom ekstatičnosti.. Egzisitrati znači stalno izlaziti iz sebe, a ekstazi izvan stanja,
izvan sebe..Čovjek je biće koje je otvoreno ka svijetu, za razliku od životinje koja je vezana
za životnu sredinu kojoj se adaptira. Druga bića imaju već određenu prirodu, dok čovjek
sam stvara smisao svog postojanja. Znači, neprestani proces samopronalaženja, iznalaženje
smisla vlastitog postojanja. Čovjek je neka vrsta eksperimenta koji je uvijek u toku.
Egzisitirati po Sartru znači birati, a mi svoje izbore možemo i da opozovemo. Mi smo ti
koji preusmjeravaju život u nekom drugom pravcu itd.
Npr. kod Jaspersa imamo određenje ’’Čovjek je više od onog što možemo znati ili saznati
o njemu’’, to je biće koje uvijek može da nas iznenadi.
Sartr kaže na jednom ’’Svaka svjesna egzistencija stoji kao svijest o egzistiranju’’. Ako
kaže da svaka svjesna egzistencija na takav način postoji, to može implicirati na to da
postoji i egzistencija koja nije svjesna. Tu je govorio o takozvanoj transcedenciji Ega, gdje
se može reći da prije pune i jasne svijesti mi naravno postojimo i bivstvujemo. Najzad,
egzistencija u pravom smislu podrazumijeva samosvijest, to da smo mi u poziciji da
zauzimamo stav prema vlastitom biću, a sa druge strani, kao i sve oko nas, mi sebe
zatičemo...
Sartr isto tako govori o toj bačenosti u svijet. To znači da prije nego što zauzmemo
refleksivan stav vlastitog postojanja , o sebi, mi već postojimo.

6
Postojanje je nešto što se tradicionalno podrazumijevalo pod pojmom egzistencije, za
razliku od suštine (essence-suština, egzistencija-postojanje). Kod Sartra ona zadobija novo
značenje. Egzistencija nije, dakle, puko postojanje i nije egzistencija koja bi se mogla
podjednako pripisivati životinjama, biljkama, kamenu, neživoj prirodi i čovjeku, ona je u
stvari taj specifičan ljudski način bivstvovanjan koji je obilježen mogućnostima. Ona u
pravom smislu počinje onda kada preuzimamo odgovornost za vlastito postojanje, kada
počnemo na neki način da reagujemo. Dok, nasuprot tome, egzistencija prije toga je
zapravo puko postojanje, koje se ne razlikuje bitno između stvari i čovjeka.

7
Zaključak

Dakle, Sartrovo određenje književnosti, i umjetnosti uopšte, temelji se na njegovom

shvatanju čovjeka i njegove egzistencije. Zato je, po mišljenju ovog filozofa, umjetničko
(književno) djelo vrijednije ukoliko je u njemu prisutna čovjekova egzistencija. Umjetnost,
u tom smislu, treba da otkriva stvarnost, da razotkriva čovjekovu patnju, njegovu tjelesnu
egzistenciju, koja je uvijek u nekoj (ljudskoj) situaciji.
Pisac se služi riječima, koristi jezik kao oruđe da imenuje svijet i da ga iznese, pokaže…
Pisac piše da bi nešto saopštio. On piše imenujući stvari, a samo imenovanje stvari mijenja
tu stvar. Ma koliko to izgledalo nemoguće, ma koliko je ta promjena sitna, ona je ipak
promjena, to davanje imena je neko tumačenje stvari, njihovo razumijevanje i otkrivanje.
Zato je po Sartru svaka književnost, htjela ona to ili ne, angažovana književnost. A to je
zapravo sredstvo za oslobađanje naših snaga.
Dakle, književnost treba da bude angažovana, da ima za cilj razotkrivanje svijeta riječima
i podsticanje čitaoca na promjenu tog svijeta. Zato je bitno da pisac tačno i precizno odredi
neku stvar ili neki pojam; ne treba krajnji cilj da mu bude dopadanje njegove umjetnosti,
njegov posao nije da se trudi da se njegove riječi dopadnu, već da izazovu reakciju kod
drugih, koja će dovesti do nekog djelanja.
Slikarstvo, vajarstvo, muzika, pjesništvo, ne pokazuju na pravi način ljudsku situaciju i
čovekovu egzistenciju, već oni učestvuju u stvaranju mita bića, koji želi čovjekovu ljudsku
i konkretnu socijalnu situaciju da izobliči, prikrije i zamaskira zagonetnim elementima. U
tom smislu, stil u književnosti treba da prođe nezapažen, da tako kažem, potrebno je da
ljepota ostane skrivena (ljepota koju nosi neka knjiga recimo), da bi to djelo moglo onda
da djeluje snagom uvjerenja.
Zato je uvijek bolja ona književnost, smatra Sartr, koja želi da prenese neku poruku, prikaže
neki događaj, od one koja želi da se dopadne, da se dodvori, uljepša stvarnost ili stvori neki
imaginarni predmet.

8
Literatura

1. Egzistencijalizam je humanizam, Jean-Paul Sartre

2. Filozofija u XX stoljeću, A.J.Ayer