Islamska vjerska zajednica potkraj diktature

Raskol u vakufskoj upravi - krah šestojanuarskog jedinstva

Formiranje nove vakufsko-mearifske uprave početkom tridesetih bilo je u znaku poleta i

entuzijazma zvaničnika koji su namjeravali unaprijediti opće stanje zajednice, organizacijskō,
materijalnō, obrazovnō. Novi optimizam zasnivao se na redefiniranom odnosu zajednice i
države, u kojem više, činilo se, nije bilo povoda nesporazumima ranijeg vremena, ali i na novom
konceptu uprave koji je trebao da izmiri vjersku i svjetovnu inteligenciju u zajedničkom
nastojanju generalnog oporavka zajednice. U pozdravnim depešama Vakufskog vijeća istican je
koristan rad zajednice inspiriran visokim intencijama kralja, “u duhu tolerancije i koncentracije
naših nacionalnih snaga.” U konkretnom slučaju to je značilo dijalog i saradnju uleme i
inteligencije, bez čijih združenih napora, naglašavano je, nova uprava neće polučiti željeni
rezultat. “Mislim da ni jedan dosadanji Vakufski Sabor nije imao ovako lijepu kitu inteligencije
kao što je ova u današnjem vakufskom Vijeću”, tumačio je nove mogućnosti Vijeća njegov
predsjednik ing. Suljaga Salihagić. “(...) pa prema tome ako je iko pozvan i u mogučnosti da radi
na dobru i procvatu vakufa, to je ovo Vijeće.” Reisul-ulema Maglajlić je više puta podvlačio
potrebu uske saradnje ilmije i svjetovno obrazovane inteligencije u korist Islamske vjerske
zajednice Kraljevine Jugoslavije. Pa ipak, još u ranoj fazi novog poretka javili su se glasovi
ozbiljne sumnje u pogledu stvarnih mogućnosti i učinaka novih ljudi kojim je povjereno vođenje
zajednice u predstojećem vremenu.
Bivši vakufski direktor i predratni političar Šerif Arnautović uputio je 1. 6. 1930. godine
Promemorium kralju Aleksandru I Karađorđeviću u kojem je negativno ocijenio promjene u
Islamskoj zajednici tokom prve polovine godine, naročito pravna i personalna rješenja za koja se
opredijelio aktuelni ministar pravde dr. Milan Srškić. U Promemoriumu je dat kratak historijat
zajedničkog političkog djelovanja muslimana i pravoslavnih, objašnjeni napori na
nacionaliziranju muslimana u srpskom duhu, podvučen značaj raskida sa pseudodemokratijom i
Kraljevog preuzimanja državnog kormila u vlastite ruke. Pa ipak, istakao je Arnautović, neke
stvari i nakon 6. januara nisu bile u skladu sa intencijama velikog manifesta. Ukidanje
muslimanske vjersko-prosvjetne autonomije, plod desetogodišnje zajedničke borbe sa
pravoslavnom braćom, nije bilo odveć cjelishodno, premda bi moglo biti prihvatljivo kao
privremena intervencija do sređivanja prilika u muslimanskoj vjerskoj autonomiji, “ako bi se na
čelo i upravu postavili ljudi, koji odgovaraju svojom prošlošću, nacionalnim opredeljenjem i
radom, da će poći putem, koji diktira historija i za koji su radili Muslimani od Ilidžanskog pakta,
u Aradu, Dobrudži i na Solunskom frontu.” Ministar pravde je, očito, previdio pomenute
prioritete, pa je za reisul-ulemu postavio osobu koja nije ni prihvatila izvršene promjene
(Džemaludin ef. Čaušević), a za članove Ulema-medžlisa u Sarajevu i Skoplju, osim malih
iznimaka, ljude koji nisu u stanju napisati ni “nekoliko redaka ćirilicom ili latinicom.” Tako je
Islamska zajednica ostala bez spremnog i sposobnog rukovodstva, a muslimani bez ljudi koji bi
ih vodili putem nacionalnog razvoja i kulturnog preporoda.
Temeljem Arnautovićevih zapažanja, zanimljiv govor u Narodnoj skupštini Kraljevine
Jugoslavije, povodom pretresa proračuna Ministarstva pravde, održao je 5. 3. 1932. narodni
poslanik i bivši vakufski direktor Husein Kadić. U Arnautovićevom maniru, i Kadić je započeo
evocirajući burna historijska zbivanja ranijih epoha, da bi se u glavnom dijelu izlaganja
usredsredio na pitanje muslimanske vjerske samouprave i aktuelne prilike u Islamskoj zajednici.
Iznio je kratku hronologiju zbivanja koja su prethodila donošenju Ustava Islamske vjerske
zajednice Kraljevine Jugoslavije, naročito nastojanja legalnog Vakufskog sabora da se donese
zakon o vjerskoj zajednici muslimana u skladu sa odredbama autonomnog statuta. Tadašnji
ministar pravde, istakao je, ignorirao je svako pozivanje na pravo i zakonitost, ukinuo autonomni
statut, vjerske službenike stavio na raspoloženje, tretirajući muslimane i njihovu zajednicu kako
nije bila tretirana nijedna vjerska zajednica. “Zakon o pravoslavnoj crkvi donešen je u
saglasnosti sa pretstavnicima pravoslavne crkve, pa u prelaznom naređenju čl. 26 zadnji stav,
izrično su ostavljeni svi dotadanji propisi i organizacije do donošenja novog ustava pravoslavne
crkve i do njegovog sprovođenja u život. Isto [je] tako (...) postupljeno i sa donošenjem Zakona o
vjerskoj zajednici naših jevreja.” Jedino je muslimanima, objasnio je, ukinuta autonomija i
donesen zakon suprotno njihovim molbama i željama. Posljedica novog zakonodavstva bila je
rad naprečac, preko koljena, bez sporazumijevanja sa narodnim predstavnicima, “nego se radilo
sa ljudima, postavljenim po g. Ministru, koje je on kupio oko sebe.” Muslimani su zbog toga
ogorčeni, pa i oni dobronamjerni koji su očekivali da će ministar pravde omogućiti Islamskoj
zajednici zdrav i pravilan razvoj. Kako se pak to nije dogodilo, kako je uprava nad zajednicom
ostala u rukama ministrovih ličnih prijatelja koji nemaju nikakvog uporišta među svojim
istovjernicima, ostao je jedini izlaz u najskorijoj reviziji temeljnog akta zajednice - Ustava:
 “Pošto sam ja 6 januara 1929 godine jednoglasno biran za vakufskog direktora po
vakufskom saboru kao slobodnom voljom izabranom pretstavništvu Muslimana
Bosne i Hercegovine, to kao narodni poslanik punim pravom u ime muslimanskog
dijela našeg naroda tražim, da se provede revizija Ustava Islamske vjerske
zajednice, da tu reviziju provedu po narodu birani ljudi u sporazumu sa
Kraljevskom Vladom i da se tako isprave nanete nepravde muslimanskom dijelu
našeg naroda.”

Govor Huseina Kadića u Narodnoj skupštini izazivao je različite reakcije narodnih

poslanika. Dok je prvi dio njegovog govora (historijske teme) nekoliko puta bio prekidan
odobravanjem i aplauzom, u drugom dijelu (o vjersko-prosvjetnoj autonomiji) prevladavali su
smijeh, žagor i upadice. Nesporno je Kadićev istup bio mnogo više od revolta povrijeđenog
prvaka koji je otpušten sa mjesta vakufsko-mearifskog direktora u Sarajevu. Brižljivo razlikujući
Šestojanuarski režim od njegovih aktera, Kadić se postarao da se povreda vjerskih prava
muslimana predoči ne kao rezultat sistema, već kao akt samovolje i zloupotrebe državnog
autoriteta od strane jednog čovjeka - bivšeg ministra pravde. Posljedica dotičnog bezakonja bila
je ukidanje vjersko-prosvjetne autonomije i dovođenje u upravu ljudi koji nemaju legitimiteta
među muslimanima. Pa ipak, pozadina Kadićevog istupa nije bila lišena političke motivacije;
bivši vakufski direktor se borio za svoj status unutar novoformirane režimske političke grupacije
(Jugoslavenske radikalno-seljačke demokratije), pa se obrušio na unutarpartijske oponente -
Srškića i njegove pristaše - koje je nastojao kompromitirati na polju prema kojem su Bošnjaci
ispoljavali posebnu osjetljivost – pitanju autonomije Islamske zajednice. Među političarima koji
su mu davali povod za kritičko istupanje bio je i dr. Hamdija Karamehmedović, koji se na
izbornim skupovima 1931. isticao lojalnošću i podrškom Srškićevom odnosu prema Bošnjacima,
uključujući njegovu ulogu na planu ukidanja vjersko-prosvjetne autonomije. Karamehmedović je
isticao kako muslimani Jugoslavije zamjenom autonomnog statuta, kojeg je nazivao starim i
nesavremenim, novim zakonom o Islamskoj vjerskoj zajednici ništa nisu izgubili, već su,
nasuprot, mnogo dobili. Glavna zasluga za nova rješenja, prema Karamehmedoviću, pripala je
dr. Milanu Srškiću. “Ja sam lično bio svedok njegove neopisive strpljivosti i popustljivosti u
pregovorima sa bivšim Reis-Ul-Ulemom Čauševićem oko uređenja naših verskih pitanja.”
Husein Kadić je napao Karamehmedovića da je zarad ličnih interesa branio ljude koji su srušili
vjersko-prosvjetnu autonomiju i onemogućili učešće muslimana u poslovima svoje vjerske i
vakufske uprave. Sredinom 1933. Kadić je uputio skupštinsku interpelaciju ministru pravde
iznova tražeći reviziju Ustava Islamske zajednice i povjeru islamskih poslova ljudima od
narodnog povjerenja.
I dok su se Arnautovićeva i Kadićeva istupanja još i mogla tumačiti kao individualne
kritike bivših zvaničnika koji nisu učestvovali u profiliranju nove zajednice, sve prisutnije
razmimoilaženje u stavovima i mišljenjima predsjednika Vakufskog vijeća ing. Suljage
Salihagića i većine članova Upravnog odbora, započeto vrlo brzo nakon Salihagićevog izbora za
predsjednika, bilo je vjerodostojna refleksija stvarnog karaktera uspostavljenih odnosa u novoj
upravi nakon ministrovog dekreta 1. 9. 1930. godine. Za razliku od većine aktera nove uprave,
Salihagić je krajnje ozbiljno pojmio svoje dužnosti u vakufskim tijelima; sjediti u Vijeću i
Odboru, a ne upozoravati na slabosti i propuste, ne poticati na pozitivne promjene u društvu i
zajednici, za prvog čovjeka Vijeća bilo je nedopustiva indolencija koju si agilni banjalučki
inžinjer nije želio priuštiti. Kad se njegov aktivan pristup vakufsko-mearifskim poslovima počeo
izražavati u obliku konkretnih inicijativa usmjerenih prema Vijeću i Odboru, većini članova
uprave su izneseni stavovi i prijedlozi izgledali odveć bizarnim i radikalnim da bi bili prihvaćeni
kao razvojni put zajednice u vremenu osjetnih izazova vjerskim i moralnim vrijednostima
muslimana.
Čim je izabran za predsjednika Vijeća, Salihagić je izašao u javnost sa izjavama da je
reorganizacija vjerske prosvjete najpreče i najbolnije muslimansko pitanje. U izvještaju
Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća za 1930/1931. godinu, kojeg je redigirao
Salihagić, oštro je kritizirano naslijeđeno stanje u vjersko-prosvjetnim zavodima. Ulema-medžlis
će, naglašeno je, u dogledno vrijeme morati odlučiti koje će se od postojećih sreskih medresa
zatvoriti a koje preurediti. Sve niže medrese treba ukinuti, komentirao je izvještaj Esad-beg
Alibegović, “jer one ćine hiper-produkciju imamskog staleža koji neodgovara ni duhu vremena
ni potrebama islama a ima ih toliko da bi mogli zadovoljiti pet puta veću pokrajinu nego što je
Bos. i Hercegovina.” “(...) šta se može očekivati od jedne medrese - srednje škole - čiji je
godišnji budžet svega 2.000 Din. i to 1.600 Din. ličnih izdataka i 400 Din. materijalnih?!” - pitao
je članove Odbora Salihagić. “Zar nije suvišno konstatovati da se s ovakvom sumom ne može
izdržavati (...) ni jedan ćumez, a kamo li jedan srednji vjerski zavod Islamske vjerske zajednice
Kraljevine Jugoslavije!” U Inicijativnom prijedlogu za preuređenje srednje vjerske nastave
(medresa) u Bosni i Hercegovini od 18. 9. 1932. godine, zvanično ustupljenom Ulema-medžlisu
u Sarajevu, Salihagić se založio za ukidanje svih sreskih medresa, nakon čega bi se osnovale
samo tri srednje medrese - u Tuzli, Bihaću i Konjicu (ili Mostaru) - kao srednji vjersko-
prosvjetni zavodi u trajanju od 6 godina na kojim bi se podučavala amalgamizirana vjerska i
svjetovna nastava. Bio bi to racionalan način izgradnje jednog novog sistema od kojeg bi
zajednica imala višestruke pozitivne efekte - prosvjetne, psihološke, kadrovske i finansijske.
Dvogodišnje Salihagićevo zalaganje za radikalno preustrojstvo srednje vjerske nastave u
Bosni i Hercegovini dobilo je, konačno, svoj epilog zvaničnim očitovanjem Ulema-medžlisa na
proslijeđeni akt od 18. 9. 1932. U odgovoru je stajalo da Ulema-medžlis ne može dozvoliti
ukidanje niti jedne jedine medrese, uz ocjenu da je teško razumljivo kako ijedna misaona osoba
može stajati iza konstatacije da su medrese u Bosni i Hercegovini suvišne i nepotrebne. Nakon
dotičnog očitovanja ni Odbor ni Vijeće nisu smatrali potrebnim razmatrati Salihagićevu
inicijativu.
Drugi značajan predmet kritike ing. Suljage Salihagića bilo je kontroverzno “zaleđivanje”
blizu 4.000.000 dinara vakufskog novca u Prvoj hrvatskoj štedionici u Sarajevu. Salihagiću je
bila nepojmljiva povjera tako velikih vakufskih sredstava novčanom zavodu sa hrvatskim
predznakom, tim prije što se u njemu “utopila” Muslimanska centralna banka. Na više sjednica
Vijeća i Odbora Salihagić je tražio obavještenje o sigurnosti uloženog novca. Kada je u aprilu
1933. postavio isto pitanje, odgovoreno mu je da je Upravni odbor još 3. 11. 1931. donio
zaključak da se sav vakufski novac povlači iz štedionice. Ubrzo se, međutim, Salihagić lično
uvjerio da je uprava nastavila ulagati novac u dotični zavod, temeljem čega se vakufski saldo u
štedionici od 3. 11. 1931. do 4. 5. 1933. povećao za novih 374.000 dinara. Imobilni novac u
nestabilnoj banci za Salihagića je bio neoprostiv grijeh koji ga je dodatno udaljio od vakufa i
vakufskih poslova. “I tako vakufska uprava mora danas da traži zajmove za pokriće svojih
potreba, a vakufski novac leži zaleđen u Praštedioni u kojoj se je utopila i nekadašnja
muslimanska Centralna banka i s njom nakiti, koje su mnoge žene skidale sa sebe i ulagale u taj
bankovni zavod.”
Treći povod sporenja bio je gradnja vakufskog hotela u Banjoj Luci. Salihagić je više puta
upozoravao da se poslovi novogradnje odvijaju na štetu vakufa i zajednice. U slučaju
banjalučkog hotela spočitavao je angažiranje projektanta bez ugovora, nepostojanje finansijske
konstrukcije, neplansko uključivanje brojnih izvođača. “Vakufski hotel u Banjaluci je trebao biti
gotov još u septembru prošle godine, dok stvarno ni danas nije završen, čime je vakufska
imovina oštećena za više stotina hiljada dinara.” Krugovi neskloni Salihagiću tumačili su dotične
izjave kao njegovu težnju da sa sebe otkloni odgovornost za negativne posljedice banjalučkog
projekta.
Konfrontacija Salihagić - Upravni odbor konačno je kulminirala Salihagićevim
neprihvaćanjem službenog izvještaja Odbora za 1932/1933. godinu - izvještaja na koji je
banjalučki inžinjer stavio obilje različitih primjedaba. Prigovorio je Upravnom odboru da je
sastavio izvještaj koji se, mjesto suštinskim pitanjima, bavio perifernim i nevažnim detaljima.
Konkretne primjedbe odnosile su se na prešućivanje ostavki jednog broja članova Vakufskog
vijeća, zanemarivanje stanja u sreskim povjerenstvima, prelaženje preko spornih uloga u
štedionici, neusvajanje pragmatike vjerskih službenika, neizvršavanje zaključaka Vijeća. Posebni
prigovori upućeni su Ulema-medžlisu zbog njegove nesklonosti projektima reforme vjersko-
prosvjetnih zavoda u Bosni i Hercegovini:

“Naše vjersko-prosvjetne prilike se nisu ni u koliko poboljšale, niti ima ozbiljna

izgleda zato poboljšanje. Prestavnici Ulema medžlisa, koji sjede i u Upravnom
odboru Vakufsko-mearifskog vijeća i koji zauzimaju i u ovome tijelu najveći
položaj i upliv, nisu pokazali dovoljno razumijevanja da naše vjersko-prosvjetne
prilike krenu jednim savremenim pravcem, i da se liječe stare bolesti, na kojima u
ovome pogledu teško bolujemo.”

Većina članova Upravnog odbora, koja je podržala izvještaj, odbacila je Salihagićeve

primjedbe i pismeno izvijestila Vakufsko-mearifsko vijeće o svojim stavovima. Podastrte su
informacije i analize koje su dokazivale da su primijećene slabosti produkt objektivnih okolnosti
i neprilika, nipošto politike i nesnalaženja vakufske uprave. Posebno su istaknuta nova
uvakufljenja, koja Salihagić naziva običnim, kao dragocjeno priznanje, kao još jedan dokaz
naročitog povjerenja ehalije u postojeće vakufsko-mearifsko rukovodstvo. Konceptualna
neslaganja su predočena kao pravo na drukčije mišljenje i valoriziranje činjenica.
Na sjednici Vakufsko-mearifskog vijeća od 6. 5. 1933. Salihagić je uvjetovao svoj daljnji
rad u Vijeću i Odboru prihvatanjem njegovih primjedaba, što je praktički značilo glasanje o
povjerenju Upravnom odboru. Energično je reagirao predsjednik Upravnog odbora Salim ef.
Muftić koji je iznio protuprijedlog da se Salihagićeve primjedbe odbace a izvještaj Odbora primi
bez ikakvih izmjena. Sutradan, prije glasanja o izvještaju, salu za sjednice je napustio veći broj
vijećnika, uključujući hafiza Omera ef. Džabića, Sadika ef. Džumhura, Mujagu Merhemića i
Junuzagu Madžarevića. Jedan glas je presudio - izvještaj je usvojen omjerom 14:1, na ivici
kvoruma, nakon burne i dramatične rasprave. Ing. Suljaga Salihagić, jedini oponent izvještaju,
odmah je dao ostavku na sve funkcije u vakufsko-mearifskoj upravi, uključujući članstvo u
Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Banjoj Luci. Funkciju predsjedavajućeg Vijeća
preuzeo je prvi potpredsjednik dr. Ibrahim Hadžiomerović.
Odlazak ing. Suljage Salihagića iz vakufsko-mearifske uprave nije, dakako, bio tek
individualni neuspjeh jednog od čelnih ljudi nove zajednice. Salihagić je bio personifikacija
lijeve struje unutar zajednice - gajretovaca, modernista, srbofila - koji su simbiozu uleme i
inteligencije u novoj upravi poimali kao priliku da se zajednica oslobodi uskoreligijskih i
anacionalnih determinacija, naročito prisutnog zazora od modernizacije islamskog školstva i
aktivnog saživljavanja sa drugim kulturama i zajednicama. Njihov angažman u vakufsko-
mearifskim strukturama, u tumačenjima salihagićevaca, bio je svojevrsna kulturna misija pod
patronatom države kojoj su konvenirali međusobno prožimajući prosvjetni i nacionalni ciljevi.
Kad je Salihagić podnio ostavku na članstvo u vakufskoj upravi, sve što mu je preostalo bilo je
obavijestiti ministra pravde u Beogradu o razlozima povlačenja i uzrocima koji su do njega
doveli. Opširno pismo predstavlja zorno svjedočanstvo o dubini podjela koje su zahvatile
centralnu vakufsku upravu sredinom prve polovine tridesetih.
U 13 strana dugoj predstavci Salihagić je iznio brojne kritike i pritužbe na račun vjerske i
vakufsko-mearifske uprave, od obrazovnog stanja imama i mualima do ponašanja većine u
Vakufskom vijeću. Suština raskola između dvije struje prezentirana je u poglavlju nacionalno-
politička pitanja - kao sukob različitih pogleda na vitalne nacionalne prioritete muslimana. Kad
je došao Šestojanuarski režim, objašnjava Salihagić, mnogi nacionalni muslimani su prihvatili
saradnju pod novim prilikama, vjerujući da je došlo vrijeme “da mi našoj vjerskoj zajednici
dademo maha i poleta i njezine mnoge stare i preživjele institucije zamjenimo savremenijim (....)
kako bi smo pokazali da uticaji Evropske kulture i civilizacije nisu ostali bez pozitivnih rezultata
na nas, koji se nalazimo, kao krajnja granica islamskog ostrva koje je zadrlo u evropski
kontinent.” Osim toga, navodi se, cilj je bio promjena nacionalnog pravca i osjećaja, kako bi se
zajednica bolje identificirala sa narodom i državom. Međutim, lamentira Salihagić, umjesto
akcije i poleta uslijedilo je grdno razočarenje. “Novi Zakon i Ustav i. v. z. dao je preveliko pravo
tako zvanoj Ilmiji i mnogim drugim ovisnim elementima, koji se nažalost nisu pokazali na
potrebnoj visini.” Tako su počinjene mnoge krupne greške, ne samo prosvjetne, socijalne i
finansijske, već i nacionalne i političke, uključujući planiranu saradnju sa ‘Gajretom’, koja se
potpuno izjalovila. “Sadanji vjerski pretstavnici, koji imaju glavnu i odlučujuću riječ ne samo u
vjerskim nego i u vakufskim pitanjima, mrze Gajret iz dna duše.” Sve što ‘Gajret’ ima potpore
od uleme i vakufa jeste godišnja pomoć od 25.000 dinara, a i ona se dostavlja “na naročito
insistiranje nas inteligencije.” U svim ostalim situacijama očituje se izrazito neraspoloženje
uleme prema ‘Gajretu’, od izbjegavanja ‘Gajretovih’ manifestacija do naplaćivanja kirije od
‘Gajretovih’ internata. Kad se sve to ima u vidu, zaključuje Salihagić, nije nikakvo čudo što su
vakufsku upravu napustili mnogi napredni i neovisni intelektualci, poput dr. Sulejman-bega
Hafizadića, dr. Avde Hasanbegovića, Hamida Kukića i Osmana Redžića. Od 50 sreskih
povjerenstava, 6 ih je dalo kompletne ostavke, a još 20 ih se zahvalilo “jer nisu mogli da rade
pod ovakvim prilikama.”
Na kraju svoje predstavke Salihagić je istakao da je smatrao svojom dužnošću upozoriti
visoki naslov na štetan rad postojeće vakufsko-mearifske uprave, u kulturnom, vjerskom,
socijalnom i finansijskom pogledu, tim prije “što za ovakav rad nose odgovornost i sami ti visoki
faktori, koji su u ruke ovakih nesposobnih i za ove visoke funkcije nedoraslih ljudi položili jedan
dio sudbine Islamske vjerske zajednice.” Tri godine kasnije, ponovljena je argumentacija
Arnautovićevog Promemoriuma, ali sada u radikalno izmijenjenim prilikama u vakufu.
Ovdje je potrebno stati i razmotriti jedno važno pitanje. Predstavkom ing. Suljage
Salihagića, pored brojnih otvorenih tema, iznova je potencirano osjetljivo pitanje nacionalno-
političke orijentacije bosanskohercegovačke uleme, koje je, prisjetimo se, naročito bilo
aktuelizirano sredinom dvadesetih, pritiscima na jedan broj imama koji su se usljed nove politike
doplataka približili vladajućim radikalima. Raskolom u vakufsko-mearifskoj upravi, sredinom
prve polovine tridesetih, ulema je postala predmet kritike zbog oponiranja nastojanjima laičkih
krugova da se zajednici i njenim institucijama dadne prepoznatljivo nacionalno obilježje, u
smislu osavremenjivanja prosvjetne politike, ali i cjelovite integracije u vrijednosni sistem
integralnog jugoslavenstva, kao i aktivne lojalnosti političkim ciljevima Šestojanuarskog režima.
Pa ipak, krajnje je upitno koliko su pomenuta nastojanja bila produkt ushićenja šestojanuarskim
idealima a koliko, zapravo, retoričko oruđe u funkciji legitimacije vlastitih personalnih ambicija.
Slično je i sa ulemom: da li je oponirala reformama i nacionalizaciji kako bi sačuvala vlastitost i
identitet zajednice, ili tek kako bi sačuvala primat i monopol u zajednici koju su napali laički
elementi? Upravnik sarajevske policije Fehim Musakadić navodio je da je virilna ulema ciljano
širila dezinformacije da je prisustvo gajretovaca u vakufskim strukturama skopčano sa težnjama
države da se vakuf oduzme od muslimana. Naročito je terećen dr. Avdo Hasanbegović - da radi
za šešir i otkrivanje muslimanskog ženskinja putem 'Gajretovih' konvikata. Usto, cijela stvar je
imala i političku dimenziju; dio uleme nije odolio izazovu javne časti, poput Salima ef. Muftića,
koji je Srškićevim zagovorom postao senatorom. Prema mišljenju jednog savremenika, sve se
zapravo svodilo na borbu ličnosti i bitku za prestiž. Bez kompromisa, makar sve ishodilo
rasapom. Pa ipak, bosanskohercegovačka ulema nipošto nije bila antidržavno i antijugoslavenski
usmjerena, što potvrđuju i službeni listovi značajnog broja istaknutih ličnosti vjerskog života
muslimana između dva rata. Iz uvida se u dotične listove jasno vidi da se najveći broj
bosanskohercegovačkih alima u to vrijeme deklarirao: narodnost - srpska, vjera - islamska.
Koliko je pak iza deklariranih identiteta stajalo supstancije i samosvijesti a koliko pragme i
konformizma - ostaje eventualni predmet posebne historijske analize.
U isto vrijeme dok se širio razdor između dva suprotstavljena bloka, Islamsku zajednicu je
potresao nesvakidašnji skandal kojim je ubrzana detronizacija svjetovnog elementa u vakufsko-
mearifskoj upravi. Prilikom neobaveznog razgovora u prostorijama Muslimanskog kluba u
Sarajevu, vakufsko-mearifski direktor Šerif Arnautović je - prema izjavama prisutnih
sagovornika - iznio nekoliko tvrdnji koje su predstavljale otvoreno svetogrđe i nipodaštavanje
vlastite religije. Pretpostavio je sv. Savu Muhammedu a.s. i izjavio da muslimani, ukoliko žele
nastaviti živjeti u jugoslavenskoj državi, trebaju preći na pravoslavlje, u protivnom slijedi im -
selidba u Aziju. Nakon što su svjedoci Omer-beg Drnda, Muhamed-beg Bašagić i Murad-beg
Zaimović obavijestili javnost o Arnautovićevim izjavama, uslijedili su izrazi zaprepaštenja i
osude - javnost se našla u šoku zbog izjava koje su pripisivane direktoru vakufa, a vakufska
uprava u nevolji s obzirom na skandal i njegove implikacije po unutarnje odnose u vakufu.
Članovi Vakufsko-mearifskog vijeća mostarski muftija hafiz Omer ef. Džabić i član
Ulema-medžlisa Muhamed ef. Semiz zatražili su od centralne vakufske uprave da se Šerif
Arnautović odmah suspendira sa dužnosti u direkciji i upravi. Međutim, kad se Vakufsko-
mearifsko vijeće sastalo na svoje proljetno zasjedanje 1933. godine, bilo je jasno da su mišljenja
podijeljena u pogledu prikladnog pristupa slučaju koji je mjesecima čekao svoj epilog. Šerif
Arnautović se branio pred članovima Vijeća da nikada nije izustio sporne izjave, da su Drnda,
Bašagić i Zaimović tokom razgovora bili u pripitom stanju, da je poznato njegovo vjersko
obrazovanje i zalaganje za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Pa ipak, s obzirom na pad povjerenja
među vijećnicima, zamolio je Vijeće da ga penzionira sa svim pripadajućim prinadležnostima.
Uprkos brojnim peticijama i protestima, u kojim je tražena Arnautovićeva eliminacija bez ikakve
penzije iz vakufskog proračuna, Vijeće se složilo sa ponuđenim prijedlogom i odredilo
Arnautoviću mjesečnu penziju u iznosu od 2.400 dinara.
Slučaj Arnautović predstavljao je veliku kompromitaciju koncepta harmonične sinteze
tradicionalne uleme i prorežimske inteligencije u upravi nad vakufsko-mearifskim poslovima u
Bosni i Hercegovini. Ali je istovremeno značio i doprinos definitivnom čišćenju uprave od po
tradicionalnu ulemu nepodobnih laičkih elemenata, gajretovaca i modernista, koji su kritički
gledali na postojeće prilike u vakufu, medresama, zajednici. Raskol u vakufskoj upravi rezultirao
je konačnim krahom šestojanuarskog jedinstva - i prije formalnih promjena kojim će zajednica
izaći iz razdoblja velikih iščekivanja i nedostatnih rezultata.