BOSNA I HERCEGOVINA ZA VRIJEME ŠESTOJANUARSKE DIKTATURE

(1929-1935)

Uvod. Kako je proglašena diktatura?

Jedna od do tada uobičajenih rasprava u Narodnoj skupštini, obilježena međusobnim
zastupničkim uvredama i prijetnjama, u junu 1928. pretvorila se u krvoproliće s dalekosežnim
državno-političkim posljedicama. Puniša Račić, zastupnik Narodne radikalne stranke iz Crne
Gore, hitcima iz pištolja usred rasprave ustrijelio je zastupnike HSS-a Ivana Pernara, Đuru
Basaričeka, Stjepana Radića, Pavla Radića i Ivana Granđu. Basariček i Pavle Radić usmrćeni su
u Narodnoj skupštini, dok je Stjepan Radić u augustu 1928. umro u Zagrebu. Koalicijska vlada
radikala Velje Vukičevića, u kojoj je, osim Demokratske i Slovenske ljudske stranke, preko
Mehmeda Spahe bio zastupljen i JMO, odbacila je svaku odgovornost za skupštinsko nasilje,
označivši Račićev postupak kao čin neuravnoteženog pojedinca. Ipak, uzdrmana krvoprolićem,
vlada je 4. jula 1928. odstupila, otvorivši time put za kraljeve pokušaje razrješenja krize unutar
postojećih političko-stranačkih i parlamentarnih okvira. Iako su zastupnici HSS-a, udruženi sa
Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribićevića u Seljačko-demokratsku koaliciju
(SDK), odmah nakon krvoprolića napustili Beograd, u početku nastupaju pomirljivo,
ograničavajući svoje zahtjeve na imenovanje nove vlade, raspuštanje Narodne skupštine i
raspisivanje izbora.
Kralj je kao vrhovni arbitar bezuvjetno odbacivao zamisao o novim izborima u
okolnostima psihoze nastale poslije događaja u Narodnoj skupštini, tražeći rješenje unutar
postojećeg parlamenta, po mogućnosti u koncentraciji svih političkih stranaka. Već dan nakon
Vukičevićeve ostavke, mandat za sastavljanje nove koncentracione vlade ponudio je ranjenom
Stjepanu Radiću, koji je odbio kraljev prijedlog bez prethodnog raspuštanja Narodne skupštine i
raspisivanja novih izbora. Iz istih razloga propali su i pokušaji za sastavljanje vlade radikalskog
prvaka Ace Stanojevića, te nepolitičke „neutralne“ vlade generala Stevana Hadžića. U takvim
okolnostima, kralj se vratio konceptu ranije četvorne koalicije i mandat za sastavljanje vlade
povjerio prvaku Slovenske ljudske stranke Antonu Korošcu koji je 27. jula 1928. sastavio vladu
od istih stranaka koje su je činile i u vrijeme skupštinskog krvoprolića, pojačanu Stjepanom
Barićem, prvakom katolički i jugoslavenski usmjerene Hrvatske pučke stranke. Iako je činjenica
da po prvi put poslije 1918. vladu nije sastavio Srbin trebala biti simbolična gesta prema
Hrvatima, nastavak skupštinskog rada i sastav vlade pokazao je da se radi o kraljevu pokušaju
razrješenja krize unutar starih političko-parlamentarnih okvira, čime je zločin u Narodnoj
skupštini sveden tek na jedan od ispada koji su obilježavali parlamentarizam u Kraljevini SHS.
Ovakav rasplet radikalizirao je držanje SDK-a čiji se zastupnički klub 1. augusta 1928.
sastao u Zagrebu, kao odgovor na nastavak rada Narodne skupštine. Na sastanku je usvojena
rezolucija u kojoj se iznose stajališta o uzrocima državne krize i prijedlozi za njezino razrješenje,
uključujući i onaj o državnom preuređenju, a koje bi se provelo napuštanjem dotadašnjeg
ustavnog okvira. U rezoluciji se, među ostalim, optužuje „sistem hegemonije“ koji se „poslužio“
krvoprolićem u Narodnoj skupštini kako bi zastupnicima SDK-a onemogućio parlamentarnu
borbu. Zato je SDK napustio Narodnu skupštinu i prekinuo odnose sa svim srpskim strankama.
U rezoluciji dalje stoji da su Stjepan Radić i Svetozar Pribićević tražili imenovanje „neutralne
vlade“, ali je uz potporu Korošca i Spahe sastavljena „hegemonistička vlada srbijanskih
stranaka“. Takva vlada nije ovlaštena donositi odluke koje se u rezoluciji proglašuju nevažećim
za Hrvate i „narod u prečanskim krajevima“. Na kraju rezolucije stoji programski dio kojim se
odbacuje „hegemonija Kraljevine Srbije nad svim ostalim zemljama i narodnim dijelovima“, i
nedorečeno postavlja zahtjev za novim ustavnim uređenjem na temelju „ravnopravnosti
historijsko-državnih i narodno-političkih individualiteta“. Rezolucijom SDK-a, kojom su
izrijekom odbačeni Vidovdanski ustav i politička suradnja sa srpskim strankama, a zbog njihove
nespremnosti na ustavne promjene izvan okvira „narodnog i državnog jedinstva“, dodatno je
produbljena državna kriza iz koje se, prema Radićevoj izjavi poslije atentata, da su ostali samo
„kralj i narod“, ali i prema općenitom raspoloženju javnosti, moglo izaći isključivo kraljevom
intervencijom.
Dok su među Hrvatima sve više jačali zahtjevi za državno-pravnim prekidom s
Beogradom, te nezadovoljstvo nejasnim držanjem HSS-a, na čelu kojeg se nakon Radićeve smrti
našao Vladko Maček, među Srbima jača neraspoloženje prema hrvatskim političkim i državno-
pravnim zahtjevima. U Bosni i Hercegovini stanje se dodatno zaoštrava uoči i za vrijeme
općinskih izbora, a koji su održani u listopadu 1928. nakon skupštinskog krvoprolića. To su bili
prvi općinski izbori u Bosni i Hercegovini od osnutka Kraljevine SHS, a predizborno nadmetanje
i ustanovljavanje novih općinskih uprava protekli su u znaku novog političkog zaoštravanja
između JMO-a i bosansko-hercegovačkih radikala na čelu s Milanom Srškićem, koji je stajao u
oporbi prema Vukićevićevoj vladi i matici vlastite stranke. Srpsko radikalsko nezadovoljstvo
dodatno se pojačalo zbog izbornog uspjeha JMO-a, koji je mjesnim savezništvima s HSS-om
preuzeo nadzor nad svim većim općinskim upravama u Bosni i Hercegovini. Time su se u očima
radikala stvarali obrisi „katoličko-muslimanskog bloka“, kojim bi se iz temelja izmijenili
političko-nacionalni i stranački odnosi u Bosni i Hercegovini. Obnovljena mjesna suradnja JMO-
a i HSS-a u oblasnim skupštinama i općinskim vijećima, posebice u Sarajevu i Mostaru, dovela
je do gubitka poratne prevlasti radikala u komunalnim poslovima u Bosni i Hercegovini, koja se
cijelo desetljeće gradila na mreži radikalskih kotarskih načelnika i velikih župana, te imenovanih
općinskih načelnika-komesara bez izbornog legitimiteta. Mjesnim savezima s HSS-om, nasuprot
Srškićevim radikalima, JMO je uspio po prvi put dobiti gradonačelnike u Sarajevu, Mostaru,
Tuzli, Banjoj Luci i ostalim mjestima s tradicionalnom muslimanskom prevlašću u kojima su od
1918. komunalnu vlast vršili općinski komesari bliski Narodnoj radikalnoj stranci.
Srpski otpor ovakvom političkom razvitku kulminirao je početkom novembra 1928.,
prigodom proslave desete obljetnice ulaska srpske vojske u Sarajevo. Srpska nacionalna
omladina, povezana s Narodnom radikalnom strankom, priredila je bakljadu i demonstracije pred
sarajevskom gradskom vijećnicom na kojima je sudjelovalo više tisuća demonstranata.
Govornici, mjesni prvaci Narodne radikalne stranke, isticali su srpski značaj Sarajeva i Bosne i
Hercegovine, te odbacivali mogućnost obnove „granice na Drini“ u bilo kojem obliku. Iako su
policijskom intervencijom spriječeni ulični sukobi s pristašama JMO-a i HSS-a, po sarajevskim
ulicama odjekivali su povici „živjela Velika Srbija“ i „živio Puniša Račić“, pa je iz vlade, po
nalogu ministra Mehmeda Spahe, od velikog župana Sarajevske oblasti zatraženo da se
izgrednici „eksemplarno kazne, pošto je to uveličavanje zločina“. Nešto kasnije, 1. decembra
1918., za vrijeme službene proslave obljetnice nastanka Kraljevine SHS, izbili su nemiri i u
Zagrebu u kojima su ranjena dva pripadnika policije i usmrćeno više prosvjednika. Zagrebačko
krvoproliće poslužilo je kao povod da se za vršitelja dužnosti velikog župana Zagrebačke oblasti
imenuje general Vojin Maksimović. Takva odluka izazvala je novu krizu vlade iz koje se
povukla Demokratska stranka, pa je 27. decembra 1928. ostavku predao i Anton Korošec.
Nemiri i incidenti u Sarajevu i ostalim mjestima u Bosni i Hercegovini, te krvoproliće u Zagrebu,
bili su samo vanjski znak sve dubljeg zaoštravanja političkih odnosa u zemlji, a ostavka
Koroščeve vlade označila je kraj pokušaja razrješenja krize unutar postojećeg parlamentarno-
stranačkog okvira. Kraljevom državnom udaru od 6. januara 1929. prethodile su formalne
dvorske konzultacije sa stranačkim prvacima, na kojima je u ime JMO-a sudjelovao Spahin
zamjenik i potpredsjednik Narodne skupštine Halid Hrasnica, a koje su pokazale da je nemoguće
postići dogovor stranačko-političkih faktora na postojećoj vidovdanskoj ustavnoj podlozi
„narodnog i državnog jedinstva“, od koje kralj nije želio odstupiti.
Nema sumnje da je vladar svoju načelnu odluku o likvidaciji parlamentarizma donio već
nekoliko mjeseci ranije, dvojeći tek o njezinu obliku, načinu provedbe i odjecima u
međunarodnoj javnosti. U prilog prekida s parlamentarnom vladavinom navodilo ga je više
razloga. U prvom redu sama narav parlamentarnog života u državi koja je od svojih početaka bila
obilježena političko-nacionalnim i konfesionalnim rascjepima unutar „jednog troimenog naroda
Srba Hrvata i Slovenaca“, što je bio ideološki temelj na kojem je počivala zamisao o Kraljevini
SHS kao nacionalnoj državi. Dok se među Hrvatima razvijalo nepovjerenje prema državi kao
takvoj, utemeljeno u posebnim hrvatskim nacionalnim i državno-pravnim koncepcijama i
ciljevima, kod Srba, izvan uskog sloja političke klase i s njom povezane inteligencije,
protuparlamentarno raspoloženje jačalo je zbog straha od raspada zemlje, nesposobnosti i
korumpiranosti glavnih srpskih stranaka, a sve utemeljeno u prevladavajućem dojmu o sveopćem
„partizanstvu“ koje potiskuje istinsko državništvo i otežava zakonodavnu djelatnost. Urušavanju
parlamentarizma pridonosio je i sam kralj Aleksandar, svojom netrpeljivošću prema
najistaknutijim srpskim stranačkim prvacima, te čestim zahvatima u političko-stranačke odnose i
izvan ustavnih okvira. U deset godina parlamentarne demokracije promijenilo se čak 25
kratkotrajnih vlada, uglavnom nesposobnih za konstruktivno djelovanje. Gotovo u svim srpskim
političkim strankama, koje se uoči diktature nalaze u fazi raspadanja, s vremenom se javljaju
podjele na prvake odane parlamentarizmu i vlastitim stranačkim ciljevima, te na svojevrsna
stranačka „dvorska krila“, sastavljena od kraljevih pouzdanika, spremnih da u svakom trenutku
djeluju u skladu s njegovim zahtjevima. Sam vojnički odgoj i životne okolnosti kralja
Aleksandra, te ukorijenjenost u shvaćanje nove države kao čeda srpskih vojnih pobjeda,
pridonosile su njegovoj autoritarnosti i nesklonosti provedbi istinskog parlamentarizma, za koji
je vjerovao da u postojećim okolnostima vodi prema urušavanju Kraljevine SHS kao glavne
tekovine srpskog državotvornog napora začetog još početkom 19. stoljeća. Kraljevoj intervenciji
pridonosilo je i držanje glavnih faktora međunarodnog poretka koji su u stabilnosti i jedinstvu
Kraljevine SHS, kao važne karike u lancu spleta međunarodnih ugovora zaključenih s ciljem
očuvanja versajskog poretka i onemogućavanja revindikacija poraženih država, gledali i vlastiti
državni interes, neovisno o njezinim unutarnjim političko-nacionalnim prilikama i sudbini
parlamentarizma. Osim toga, autoritarni poredci, različitog usmjerenja i ideološke pozadine,
obilježavali su značajan broj država nastalih poslije Prvog svjetskog rata u srednjoj i istočnoj
Europi. Na kraju, kraljevu odluku olakšalo je i držanje vodstva SDK-a i HSS-a, koje je više puta
u krizi nastaloj poslije krvoprolića u Narodnoj skupštini ostavljalo mogućnost privremenog
„nepolitičkog“ diktatorskog rješenja, kao sredstva za likvidaciju vidovdanskog ustavnog okvira i
rješenje hrvatskog pitanja putem preuređenja države na novim ustavno-pravnim načelima.
Nakon što je 5. januara objavljen neuspjeh konzultacija, dvorskom izjavom da „nema
mogućnosti ni za kakvo parlamentarno rešenje, koje bi garantovalo održanje punog državnog i
narodnog jedinstva“, 6. januara 1929., na Badnjak po julijanskom kalendaru, u ranim jutarnjim
satima objavljena je Aleksandrova proklamacija „Mome dragom narodu, svim Srbima, Hrvatima
i Slovencima“. U njoj je stajalo kako su parlamentarni sustav, koji je naglašen i kao vladarev
ideal, zlorabile „zaslepljene političke strasti“, pa je time postao smetnja „za svaki plodni rad u
Državi“, a događaji u Narodnoj skupštini pokolebali su „kod Naroda veru u korisnost te
ustanove“. Umjesto da se putem parlamenta razvija „duh narodnog i državnog jedinstva“ došlo je
do „duhovnog rasula i narodnog razjedinjavanja“. Svoju dužnost da svim sredstvima čuva
„Državno i Narodno jedinstvo“ kralj će „bez kolebanja“ ispuniti do kraja. Tražiti rješenja u
parlamentarnoj promijeni vlade i novim izborima značilo bi „gubiti dragoceno vreme u
uzaludnim pokušajima“, pa je zato potrebno pronaći „nove metode rada i krčiti nove putove“. U
proklamaciji se izrijekom dokida ustav iz 1921., raspušta Narodna skupština izabrana 1927. i
određuje donošenje zakona kraljevim ukazima.
Kako bi se dodatno utvrdila težina i odlučnost vladareva diktatorskog zahvata, isti dan su
objavljene i zakonske odredbe koje su postale zakonodavni okvir kraljeve diktature. Zakonom o
kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi kralj je proglašen vrhovnim i jedinim
zakonodavcem te nositeljem cjelokupne vlasti u zemlji. Ovaj zakon predstavljao je temelj
kraljeva apsolutizma i pravni okvir za funkcioniranje državne vlasti sve do 1931. i povratka na
ustavnost i ograničeni parlamentarizam. Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi
zabranjene su političke stranke koje se protive novom stanju i nose „obeležje versko ili
plemensko“, ali i osnivanje novih stranaka i udruga s istim obilježjima. Primjenom ovog zakona
upravne vlasti su do februara 1929. zabranile rad svih stranaka, a do kraja godine i pojedina
građanska društva s „plemenskim“ oznakama, poput omladinskih i sokolskih tjelovježbenih
organizacija. Ostalim odredbama ovog zakona zabranjeno je svako djelovanje protiv
novonastalog stanja, a za kažnjavanje takvih djela utemeljen je Državni sud za zaštitu države,
kao posebna sudbena ustanova. Izmjenama zakona o tisku uvedena je stroga cenzura, a postupno
je zabranjena i većina stranačkih glasila. Zakonom o izmjeni zakona o općinama i oblasnim
samoupravama raspuštene su sve općinske uprave u zemlji, te ukinuta općinska i oblasna
samouprava. Određeno je da se u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani općinske uprave postavljaju
kraljevim ukazom, a u ostalim krajevima odlukom velikog župana kao nositelja mjesne upravne
vlasti. Isti dan, kraljevim ukazom imenovana je nova vlada na čelu s generalom Petrom
Živkovićem, zapovjednikom kraljeve garde, sastavljena uglavnom od ministara iz dotadašnjih
političkih stranaka, koje su upravo od kralja bile označene kao glavni faktor urušavanja
parlamentarizma.
Iako su se već iz kraljeve proklamacije i njezine zakonske nadogradnje jasno nazirali
glavno obilježje i cilj nove državne politike usmjerene na očuvanju načela o „narodnom i
državnom jedinstvu“, izostanak podrobnijeg objašnjenja o idejnom i političko-nacionalnom
temelju diktature doveo je do početne iluzije o privremenosti kraljeva nastupa i svrhovitoj
likvidaciji vidovdanskog ustavnog okvira kao glavnog uzroka dotadašnje državne i političke
krize. Takvim očekivanjem bio je vođen i Vladko Maček kada je u ime SDK-a već 7. januara
1929. javno pozdravio kraljevu proklamaciju:

„Kako vidite, lajbek [prsluk] je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio
hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Nj. Vel.
Kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na
veliku mudrost Nj. Vel. Kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda i da Hrvat bude
gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj“.

Mačekova pomirljiva izjava nije bila samo taktički potez kako bi se izbjegao sukob s
dvorom kao glavnim političkim činiocem putem kojeg su se mogle ostvariti promjene, već je
predstavljala izraz iskrenog i već ranije iskazanog uvjerenja da je krizu moguće razriješiti samo
kraljevom intervencijom. Iluzija o privremenosti diktature izvodila se i iz samog sadržaja
proklamacije, a pothranjivale su je i kraljeve izjave kako je novi poredak prijelazno rješenje i
prolazak kroz „jedno doba posvećeno radu“ kojim će se nakon uspostavljanja „režima sposobnog
za život“, koji će zajamčiti „kulturno i teritorijalno jedinstvo“, stanje vratiti na „pravu
demokratiju i pravi parlamentarizam“, jer je i kraljeva želja da zemlja uživa „više slobode nego u
prošlosti“.

Donošenje Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja

Sve nedoumice oko daljnjeg političkog razvitka otklonjene su tek devet mjeseci kasnije,
3. oktobra 1929., donošenjem ključnog diktatorskog Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na
upravna područja kojim je postavljen upravno-politički temelj za „integralno jugoslavenstvo“,
kao novu političko-nacionalnu ideologiju diktature. Do tada proklamirani koncept o „narodnom
jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca“, kao triju „plemena“ jednog naroda prema „objektivnim“
etnografskim i jezičnim karakteristikama, a koji je stajao i u idejnoj podlozi nastanka Kraljevine
SHS, te potvrđen vidovdanskim ustavnim rješenjem iz 1921., produbljen je novom ideologijom
jugoslavenskog nacionalizma kojom se upravno-političkim, represivnim i kulturnim naporom
države trebalo izvršiti konačno stapanje „plemena“, svedenih na etničke i kulturne partikularizme
i ostatke prošlosti, u jednu homogenu jugoslavensku naciju. Ovim zakonom izmijenjen je naziv
države u „Kraljevina Jugoslavija“ i izvršena nova upravno-politička podjela kao glavno sredstvo
zamišljene nacionalne nivelacije.
Podjelom zemlje na devet banovina, na čelu s banom kao predstavnikom državne uprave,
koje su dobile nepovijesna imena po rijekama ili zemljopisnim oznakama, i Upravu grada
Beograda, potvrđene su ranije glasine o novom upravnom preustroju koje su se pojavile odmah
nakon kraljeve šestojanuarske proklamacije.
Petar Živković je na sjednici vladinog kabineta 3. oktobra 1929. obrazlagao da se novoj
upravno-političkoj podjeli zemlje pristupilo isključivo na temelju „najobjektivnijih kriterija“,
kako bi se središnja uprava rasteretila i izvršila određena decentralizacija. Pri određivanju
granica banovina vodilo se računa da budu „prirodne“, te da pojedini krajevi imaju bolju
prometnu povezanost s novim upravnim središtima. Prvotnim svođenjem razloga za novu
podjelu zemlje na „prometne“ i „upravne“ potrebe, uz tek sporadično isticanje „unutrašnje
harmonije nacionalnog jedinstva“, nije se mogla prikriti ključna političko-nacionalna pozadina
zakona kojim se trebala provesti nova jugoslavenska nacionalna ideologija. Uz iznimku Dravske
banovine sa sjedištem u Ljubljani, koja se uglavnom podudarala sa slovenskim etničkim
prostorom, a što je bez sumnje bila posljedica ulaska Antona Korošca u diktatorsku vladu, sve
ostale banovine, u prostornom smislu i po broju stanovništva, predstavljale su proizvoljna
rješenja upravo prema prometnim, upravnim i gospodarskim mjerilima. Uspostava Savske
banovine sa sjedištem u Zagrebu i Primorske banovine sa sjedištem u Splitu, proširene na
dijelove Bosne i Hercegovine nastanjene hrvatskim katoličkim stanovništvom, a čije su se
granice, uz neka odstupanja, virtualno podudarale s ranijom Trojednicom, i koje su obje imale
hrvatsku etničku većinu, predstavljalo je, pored obnove ustanove banske časti u svim
banovinama, dvorsku pseudokoncesiju hrvatskoj državno-pravnoj misli i pokušaj pridobivanja
Hrvata za novonastalo stanje.
Iako očekivan, Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja donesen je na
brzinu i s njegovim sadržajem nisu bili upoznati svi ministri. Nema sumnje da je ovaj zakon bio
djelo Milana Srškića, radikalskog prvaka iz Bosne i Hercegovine, još od ranije u bliskim vezama
s dvorom, a ujedno i prvog ministra pravde u Živkovićevoj vladi, te u tom svojstvu glavnog
tvorca šestojanuarskog zakonodavstva. Njegovo političko-stranačko djelovanje prije 1929.
snažno je obilježeno netrpeljivošću prema JMO-u u kojem je gledao anacionalnu i konzervativnu
vjersku tvorevinu s političkim uporištem u pokrajinskoj posebnosti Bosne i Hercegovine, te
stranku koja je svojim političkim i parlamentarnim djelovanjem onemogućavala nacionalizaciju
bosansko-hercegovačkih muslimana prema očekivanju srpskih političkih elita i muslimanskih
sljedbenika srpske nacionalne ideologije. Dok su ostali srpski stranački prvaci uporno odbijali
promjenu Vidovdanskog ustava kao jamstva ostvarenog „narodnog i državnog jedinstva“, Srškić
je još uoči općinskih izbora u listopadu 1928., u sklopu sukoba s politikom JMO-a, neočekivano
izašao sa zahtjevom „protiv verskih i plemenskih zabluda, za reviziju Ustava i sporazum s
Hrvatima“. U njemu se oborio na „Spahin paragraf Ustava“ kojim su prividno očuvane
pokrajinske granice Bosne i Hercegovine kao tvorevina „tuđinskih režima“. Pozvao je na
„reviziju ustava“ i novu upravno-političku podjelu zemlje kako je i provedena zakonom iz
listopada 1929. godine.
Na temelju Srškićeva shvaćanja o pokrajinskoj pozadini „anacionalne“ politike JMO-a,
likvidacija ostataka zatečenih pokrajinskih individualiteta, kao glavna zamisao diktatorskog
zakona, najdosljednije je provedena upravo na području Bosne i Hercegovine, koja je podijeljena
između četiri banovine, od kojih su dvije imale sjedišta izvan njenih historijskih granica, a
Bošnjaci muslimani u svakoj činili manjinu stanovništva. Središnji i sjeveroistočni dijelovi
Bosne i Hercegovine ušli su u sastav Drinske banovine sa sjedištem u Sarajevu, ali kojoj su
pripojeni srbijanski kotarevi poput Valjeva, Užica, Šapca i Čačka. Istočna i dijelovi stare
Hercegovine s Fočom ušli su u Zetsku banovinu sa sjedištem u Cetinju, a Travnik, jugozapadna
Bosna i preostali dijelovi Hercegovine s Mostarom u Primorsku banovinu sa sjedištem u Splitu.
Jedina banovina koja je uključivala samo dijelove Bosne i Hercegovine, uz iznimku kotara Dvor
na Uni, bila je Vrbaska banovina sa sjedištem u Banjoj Luci. No, upravo je Vrbaska banovina, s
izrazitom srpskom etničkom većinom, postavljena kao temelj za likvidaciju pokrajinske
posebnosti Bosne i Hercegovine, te kao svojevrsno zapadno srpsko upravno i političko-
nacionalno uporište. Srpsko obilježje Vrbaske banovine i njezin značaj unutar politike
integralnog jugoslavenstva kralj je potvrdio imenovanjem za bana u Banjoj Luci svoga
pouzdanika i umirovljenog generala Svetislava Tise Milosavljevića, kojem je prije predaje
dužnosti rekao:

„Tamo su Srbi u većini i to najbolji Srbi u pogledu ljubavi prema otadžbini i patriotizmu uopšte, ali
među tamošnjim muslimanima i Hrvatima ima još uvek pojedinaca i manjih grupa, koji se ne mogu
pomiriti sa novim faktičkim stanjem. (…) Pokušajte održavati dobre odnose sa tim nezadovoljnim
elementima i pridobijte ih polako za ideju državnog i narodnog jedinstva, a tamo gde treba sprečavati
štetnu akciju, budite odlučni, ne popuštajte i lomite je u korenu, ne upuštajući se u frontalnu borbu“.

Dalekosežni ciljevi i pravi smisao nove upravno-političke podjele, izvan prvotno

obrazlaganog običnog upravnog preustroja, isticani su u državnoj propagandi preko nadziranog i
cenzuriranog tiska. Podjela na banovine ubrajana je u „najvažnije državničke poteze“ poslije
1918., dok je Petar Živković u referatu o radu vlade, koji je krajem decembra 1929. upućen
kralju, zakon predstavio i kao „potpuno i sintetičko rešenje našeg nacionalnog i državnog
problema“. Sam vladar je promjenu imena države i novu upravno-političku podjelu nešto kasnije
označio kao „smisao Mojih težnji i cilj Mojih nastojanja“.
Uprkos vladinoj propagandi i proglasu u diktaturi imenovanog sarajevskog općinskog
vijeća kojim je zakon pozdravljen i protumačen kao rješenje kojim su Drinska banovina i
Sarajevo „dobili centralni položaj u Kraljevini“, slabost banovinskog razgraničenja na primjeru
Bosne i Hercegovine, te nezadovoljstvo među muslimanima, ustanovili su i vanjski promatrači.
Utjecajni britanski publicist Robert W. Seton Watson, povezan s britanskim političkim
središtima, nakon povratka iz Jugoslavije, gdje se u Sarajevu susreo i s glavnim muslimanskim
političkim i vjerskim prvacima, podjelu Bosne i Hercegovine između četiri banovine u
londonskom The Timesu naveo je kao jedan od glavnih nedostataka novog režima. Za Watsona
podjela je bila „osuđena na propast“ iz čisto praktičnih razloga, a opisivao ju je i kao mjeru
uperenu protiv „muslimanskog elementa koji je već ionako teško pogođen ekonomski,
asimilacijom i od provoditelja pansrbizma smatran jeftinim plijenom“. Nasuprot takvom
tumačenju, predsjednik vlade Petar Živković prigodom prve posjete Sarajevu u augustu 1930.
isticao je kako Drinskoj banovini i Sarajevu, zbog njihova „centralnog položaja“ i zastupljenosti
„svih vjeroispovijesti našeg naroda“, pripada posebna uloga u „sprovođenju jugoslavenske ideje i
misli“. Nova podjela se u poslovnim krugovima branila i ekonomskim razlozima, uz
obrazloženje da „Hercegovina (…) ide Splitu, Srem i podrinjski krajevi pripadaju Sarajevu“, a
koje će „usled ove nove gravitacije morati brzo da oživi i njega čeka velika uloga u privrednom i
opštem kulturnom radu poverene mu banovine“.
Watsonova gledišta nisu dijelili ni pojedini istaknuti muslimani. Nada
bosanskohercegovačkih muslimana da bi promjena režima u državi mogla značiti i pravičniji
odnos državnih vlasti prema muslimanima i njihovim pravima bila je sadržana već u izjavi
reisul-uleme Čauševića beogradskoj Politici od 17. januara 1929. U njoj je reisul-ulema objasnio
da se kod muslimana opažala izvjesna zabrinutost zbog toga što su se smatrali zapostavljenim,
ali da se sada svi nadaju kako će vlada najvišeg povjerenja učiniti kraj svim nepravdama i
nejednakostima. Što se tiče Bosne i Hercegovine, uključujući muslimane, istaknuo je, novo
stanje je svuda primljeno sa velikim oduševljenjem. Veliku podršku kraljevom režimu dao je
novopokrenuti tuzlanski vjerski mjesečnik Hikjmet: “Gest Njegova Veličanstva je bio mudar.
Zahtjevao ga je hikjmeti-hukjumet – državna i Vladalačka mudrost! Narod je taj gest primio
najprije mirno, a onda sa zadovoljstvom, pa sa oduševljenjem.” Osuđeni su partizanstvo, partijski
hirovi i kompromisi – svako je počeo raditi svoj posao, narod svoj, država svoj, za dobrobit
svakog građanina jugoslavenske zajednice. Stajalište podudarno Hikjmetovom izrazio je i
prorežimski sedmičnik Novo vrijeme. Odlučnim kraljevim koracima, istaknuto je, “zastavljena su
državna kola koja su do tad jurila opasnom nizbrdicom”. Očitovana je spremnost lista da bude u
službi kraljevog manifesta i nove društvene filozofije: red, rad, disciplina, odgovornost - jedine
su vrijednosti koje će narod dovesti “do prave i željene duhovne i društvene regeneracije”.
Sličnu analizu šestojanuarskog režima u kontekstu bošnjačkih ekonomskih i kulturnih
prilika prezentirao je modernistički pisac Dževad Sulejmanpašić. Prema njegovom mišljenju,
ukidanje političkih stranaka i predstavničkog sistema u državi moglo bi imati blagotvorno
djejstvo po ekonomski i kulturni napredak muslimana; njihovi narodni predstavnici, usljed
opasnosti gubitka poslaničkog mandata i stečenih pozicija, povlađivali su konzervativnim
narodnim masama, štitili njihovu zaostalost, štetne predrasude, zablude i običaje, čime je
prokopan još dublji jaz između naroda i pojedinaca koji su mu otvoreno kazivali dijagnozu
njegove smrtno teške bolesti. “Šesti januar je porušio te pozicije i stvorio mogućnost zatrpavanja
toga jaza. I za nas je došlo blagosloveno doba, kada je znanima i požrtvovanima omogućeno da
vode mase a ne da oni od njih budu vođeni.” Pod “znanima i požrtvovanima” znameniti
publicista je podrazumijevao radnike i aktiviste Gajreta - društva koje će imati značajnu ulogu u
procesima u i oko Islamske zajednice za vrijeme šestojanuarskog režima.
Za razliku od vjerskih lica i kulturnih radnika, političari su imali manje razloga za
optimizam i izraze podrške novouspostavljenom režimu. U pismima kralju i predsjedniku vlade
dr. Mehmed Spaho se žalio da su veliki župani u Bosni i Hercegovini iskoristili ukidanje lokalne
samouprave u cilju smišljenog protežiranja ranijih pristalica Narodne radikalne stranke - u
velikom broju općina gdje je prema izbornim rezultatima 1928. vladala JMO. U pismu kralju od
9. februaru 1929. Spaho je isticao da bi bilo mudro zadržati barem na čelu općinskih uprava (kad
to već nije slučaj sa velikim županima i sreskim poglavarima) “nedavno izabrane ljude kako bi i
onaj dio naroda koji do sada nije pristajao uz radikale vidio barem na čelu najnižih upravnih
jedinica ljude svog povjerenja”. Kakav je bio odnos prvaka JMO prema šestojanuarskom režimu
vidi se iz dopisa Uprave policije u Sarajevu Kraljevskoj banskoj upravi Drinske banovine od 24.
novembra 1930., povodom sastanka bivšeg narodnog poslanika JMO Saliha Baljića i njegovih
prijatelja u stanu Kasima Hadžismajlovića, suvlasnika Cipelarske zadruge na Bistriku. U dopisu
se navodi kako je Baljić izjavio prisutnima da je odlučio pomoći novi režim i aktivno istupiti
pred javnost, “da znaju naši prijatelji i neprijatelji u inostranstvu, da narod odobrava današnje
stanje u zemlji”. Naveo je da je iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom Travnika,
dobio obilje pisama u kojim ga pristalice pozivaju da pomogne novi poredak, kako bi se znalo da
su i muslimani zadovoljni režimom. “To se do sada nije moglo znati, jer nijedan prvak bivše
JMO, na čelu sa Dr. Spahom Mehmedom, nije se izjavio za ovaj režim.” Objasnio je da bi bilo
najvažnije polučiti uspjeh u Sarajevu, jer bi se sa Sarajevom poveli i ostali krajevi Bosne i
Hercegovine. Apelirao je na prisutne da, obzirom na jake rodbinske veze u Sarajevu, porade na
pravilnom razumijevanju njegove akcije “i da se ne naseda Dr. Spahi i njegovim ljudima, koji će
sigurno protiv njega raditi”.
 Diktatorska ideologija integralnog jugoslavenstva, začeta kraljevom proklamacijom i
učvršćena promjenom imena države i njezinom podjelom na banovine, puni izraz dobila je tek u
julu 1930. usvajanjem vladine deklaracija kojom se produbljivala režimska ideologija,
odbacivale glasine o privremenosti novog stanja i nesuglasicama unutar vlade, te određivao
program za rad ministara i cjelokupne državne uprave. U deklaraciji je pojašnjeno da je državni i
nacionalni program određen s dva „istorijska čina“, šestojanuarskom proklamacijom kralja
Aleksandra i Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja. Istaknuto je da se
kraljev manifest mora primijeniti u cijelosti, a njime je „izrečena poslednja reč o starom sistemu
uprave“. Zakonom iz oktobra 1929. konačno je određen „etnički i etički smisao našeg istorijskog
i nacionalnog razvoja“. Upravna podjela Kraljevine Jugoslavije na banovine zauvijek je poništila
pokrajinske granice kao „smetnje nacionalnom formiranju i razvoju“. Ovim zakonom
postavljeno je „apsolutno načelo JEDAN NAROD I JEDNO NACIONALNO OSEĆANJE“.
Poštovanje „plemenskih imena i tradicija“, koje se ne odbacuju, treba služiti razvijanju
„nacionalne sinteze i jedinstva“, a „plemenske“ zastave trebaju se prepustiti prošlosti, jer
„nacionalna budućnost hoće samo jugoslovensku nacionalnu trobojku“. Istaknuto je i da osnovna
načela režima isključuju političke stranke „koje više ne postoje“ i ne mogu se obnoviti.
Cjelokupna školska nastava na svim razinama mora biti provedena u jugoslavenskom duhu, a
Sokol Kraljevine Jugoslavije, stvoren posebnim zakonom u decembru 1929., treba zamijeniti sve
dotadašnje „vjersko-plemenske“ gimnastičke organizacije. Svaki kulturno-prosvjetni poduhvat
izvan okrilja države podupirat će se isključivo ukoliko nije suprotstavljen „državnoj politici i
jugoslovenskoj nacionalnoj misli“.

Evolucija diktatorskog režima

Glavna slabost režima od samih početaka ležala je, osim u utopijskom značaju diktatorske
ideologije integralnog jugoslavenstva, te općenitom nedostatku ideološke kohezije, u njegovoj
šarolikoj i krhkoj političko-stranačkoj i društvenoj osnovici koju su činili vojska i represivni
aparat, nesposobno i korumpirano činovništvo i državna birokracija, srpski političari-oportunisti
iz starih stranaka, dijelovi hrvatskih poslovnih, građanskih i crkvenih elita, te tanak sloj
inteligencije iz svih etničkih i vjerskih skupina, i prije 1929. bliske konceptima jugoslavenskog
nacionalizma. Primjenom državne represije i ulaskom u vladu većeg broja Hrvata, od
predstavnika poslovnih krugova do jugoslavenskih nacionalista bez jačeg političkog uporišta, te
razmjerno brojnih disidenata HSS-a, nije se moglo suzbiti djelovanje opozicionog hrvatskog
nacionalnog pokreta koji se postupno okupljao oko Vladka Mačeka, a koji je prerastao stranačke
okvire i s vlastitim državno-pravnim i nacionalnim zahtjevima postao jedina istinska oporba
diktaturi. Iako su odbacivanje „partizanstva“ i stranačke politike proklamirani kao glavno načelo
djelovanja diktatorske vlade, ministri su teško prekidali s političko-stranačkom prošlošću,
temeljem koje je i dolazilo do različitih podjela u kabinetu. Prema iskazu Petra Živkoviću na
sjednici vlade u julu 1930. „svet je počeo da gleda u sadanju Vladu kao u neku koalicionu Vladu,
pretresajući pitanje da li su sve frakcije partiske zastupljene u Vladi“.
Stvarni neuspjeh diktature, činjenica da je na početku naglašavana njezina
„privremenost“, te određene primjedbe vanjsko-političkih pokrovitelja i saveznika Kraljevine
Jugoslavije, u prvom redu Francuske i Čehoslovačke, doveli su do napuštanja otvorenog
kraljevskog apsolutizma, povratkom na ograničenu ustavnost i parlamentarizam, te stvaranjem
nove političke stranke kao instrumenta režima. Kao odraz takvog stanja, i u samoj vladi pojavile
su se podjele na pristaše dotadašnjeg smjera i zagovornike povratka na neki oblik ustavnosti i
obnove političkog života. Prvi nacrti ustava nastali su još krajem 1929., a sadržavali su, među
ostalim, i prijedloge o obnovi ustavnosti putem odgovarajućeg skupštinskog tijela. Poslije
neuspješnih dodira s nekim od srpskih prvaka starih stranaka konačno je odlučeno da se tome
pristupi kraljevom jednostranom odlukom. Donošenjem od kralja „oktroiranog“ ustava u
septembru 1931., kao mješavine nedemokratskih i liberalnih rješenja, formalno je okončano
razdoblje otvorene diktature. Rujanski ustav državu je odredio kao „ustavnu monarhiju“,
nasuprot Vidovdanskom koji je sadržavao odredbu o „ustavnoj i parlamentarnoj monarhiji“.
Ustavom je određeno postojanje Narodnog predstavništva, kao dvodomnog parlamenta
sastavljenog od Narodne skupštine i Senata. Zajamčene su sloboda misli, sloboda tiska,
udruživanja, zbora i dogovora, ali u „granicama zakona“ koji su ih bitno ograničavali, a
zabranjeno je novo stranačko i građansko udruživanje „na verskoj ili plemenskoj ili regionalnoj
osnovi“. Određen je širok djelokrug kraljevske vlasti, pa je kralj, među ostalim, imenovao
predsjednika vlade neovisno o parlamentu i potvrđivao sve zakone. Osnovna načela državne
ideologije, određena šestojanuarskom proklamacijom, zakonom iz oktobra 1929. i vladinom
deklaracijom iz jula 1930., posebice su naglašena ustavnim člankom kojim je kralj proglašen
„zatočnikom narodnog jedinstva i državne celine“. Kako bi se dodatno učvrstilo unitarističko
načelo, u ustavnom tekstu, pored odredbe o banovinskoj samoupravi, izrijekom su navedene
banovine čime je svaki zahtjev za izmjenu njihova broja ili granica doveden u vezu s promjenom
ustava.
Kako je kralj u novoj proklamaciji „Mome Dragom Narodu“, objavljenoj zajedno s
Septembarskim ustavom, odlučio da svoju politiku postavi na „širu osnovu neposredne narodne
saradnje“, pristupilo se donošenju izbornog zakonodavstva i raspisivanju parlamentarnih izbora
koji su trebali potvrditi da novi smjer državne politike uživa široku potporu u stanovništvu.
Odredbe izbornog zakonodavstva pokazale su da je režim promijenio tek vanjski oblik, dok su
njegove glavne karakteristike ostale iste. Izbornim zakonom propisani su javno glasanje,
nasuprot odredbama Vidovdanskog ustava o tajnosti glasovanja, i obaveza postavljanja
nestranačke zemaljske liste s kandidatima u svim upravnim kotarevima u državi. Nositelj
zemaljske liste morao je priložiti najmanje 60 potpisa predlagača iz svakog upravnog kotara, a
zakon je propisivao da se zemaljskoj listi s razmjernom većinom dodjeljuje dvije trećine
mandata. Ustavno ograničenje političkog i građanskog udruživanja na „plemenskoj, regionalnoj i
vjerskoj osnovi“ potvrđeno je i Zakonom o udruženjima, zborovima i dogovorima koji je
propisivao da svaka odobrena politička stranka mora imati organizaciju u svim upravnim
kotarevima u zemlji. Kraljev utjecaj dodatno je učvršćen Zakonom o izboru senatora kojim je
ustavna odredba po kojoj vladar izravno imenuje polovinu senatora, dopunjena zakonskom
odredbom o izbornom tijelu za senatske izbore koje su činili zastupnici u Narodnoj skupštini,
banski vijećnici i općinski načelnici u svakoj izbornoj jedinici.
Izbori za Narodnu skupštinu, prigodno nazvanu „Prvo jugoslavensko narodno
predstavništvo“ održani su 8. novembra 1931., na Mitrovdan po julijanskom kalendaru, a sve
ranije zabranjene stranke pozvale su birače na izbornu apstinenciju. Prijavljena je samo jedna
nestranačka zemaljska lista na čelu s predsjednikom vlade Petrom Živkovićem, pa su
mitrovdanski izbori zadobili obilježe svojevrsnog narodnog plebiscita o vladinoj politici i
režimu. Ministri su već u oktobru 1931. započeli izbornu agitaciju u kojoj su se isticale zasluge
vlade i pozivalo na jačanje državne ideologije, a izbori su se u državnoj propagandi svodili na
odabir između sređivanja političkih prilika i povratka u „metež i rasulo“ prije 6. januara 1929.
godine. Biranjem između više kotarskih kandidata na samo jednoj prijavljenoj zemaljskoj listi,
državnom aparatu olakšani su izborni pritisci, koji se usmjeravaju na onemogućavanje
apstinencije, bez izravnog podupiranja pojedinih kandidata, među kojima i nije bilo stvarnih
političkih protivnika režima. Isticanjem po nekoliko kandidata u izbornim kotarevima stvoren je
privid o mogućnosti odabira, ali i iskazana unutarnja slabost režima koji nije mogao spriječiti
nastavak starih stranačkih trvenja, sada među vlastitim pristašama, u koja su bili uključeni i
kotarski načelnici kao agitatori. Od ukupno 1330 kandidata tek 51 nije pripadao starim
strankama, a i birači su se uglavnom opredjeljivali prema ranijoj stranačkoj pripadnosti
kandidata.
Osim obnove stalno demoniziranog „partizanstva“, izbori na području Bosne i
Hercegovine doveli su u pitanje i temeljni režimski postulat o integralnom jugoslavenstvu,
nasuprot „vjersko-plemenskog“ okupljanja, jer su se predizborno nadmetanje i glasovanje u
značajnoj mjeri odvijali prema vjerskoj pripadnosti birača i kandidata. U velikom broju izbornih
kotareva pojavilo se više vladinih kandidata različitih vjeroispovijesti, pa je rezultat često bio
unaprijed odlučen prema udjelu pojedine vjere u ukupnom broju stanovništva. Mjesne vlasti
upozoravale su kandidate da djeluju u „duhu Jugoslovenstva“ i da se njihova borba za mandate
treba kretati u „okviru dozvoljene i otmene borbe koja (…) ne sme da povede narod do
verovanja, da se ide vraćanju onom starom načinu političke borbe i rada“. Ipak, dan uoči izbora
iz banske uprave u Sarajevu upozoravalo se Ministarstvo unutrašnjih poslova na pojavu izbornih
proglasa pojedinih kandidata u kojima se „raspiruje verska i plemenska mržnja protivno Ustavu,
pozitivnim zakonima i Vašim naređenjima“. Konačni rezultati donekle su pokazali vladinu
sposobnost da različitim pritiscima i vlastitom propagandom, te stvarnim uporištem u dijelu
stanovništva, posebice među Srbima, postigne razmjerno dobar odziv birača, od kojih je u cijeloj
zemlji glasovalo oko dvije trećine. S druge strane, unatoč pritiscima, snažna apstinencija u
Savskoj, te apsolutna u Primorskoj banovini, još jednom su potvrdili kako je hrvatski nacionalni
pokret bio jedina istinska prijetnja režimu.
Iako je režim od početka označavan kao „nepolitički“ i protustranački, isključivi oslonac
na državni aparat, represiju, kulturno-prosvjetni napor „nacionalnih i viteških“ društava i
državnih učitelja kao „neimara omladinske duše“ i „regulatora budućnosti naroda“, te
omladinsku gimnastičku sokolsku akciju, pokazao se kao nedostatan u provedbi diktatorske
ideologije i pokušaja likvidacije utjecaja starih političkih stranaka. U vrhu vlasti još od ljeta
1930. počelo se govoriti o potrebi stvaranja nove općejugoslavenske organizacije, u duhu
integralnog jugoslavenstva, kao novog režimskog političkog instrumenta. U takvu organizaciju
pristupili bi članovi ranijih stranaka, čime bi se djelotvornije suzbio utjecaj njihovih prvaka koji
su ostali u opoziciji prema režimu i snažnije potvrdilo da nema povratka na stranačko-političke
odnose prije diktature. Zbog razmimoilaženja o naravi zamišljene organizacije, o tome treba li
imati stranački ili nestranački „patriotski“ značaj, te kolebanja samog kralja kao vrhovnog
političkog autoriteta, pripremama za osnutak stranke pristupilo se tek u ljeto 1931. uoči obnove
ustavnosti i parlamentarizma. Konačno je prevladalo stajalište o potrebi nove državne stranke u
koju bi ušli „svi oni koji su za jedinstvenu otadžbinu i Jugoslaviju bez obzira na političku
prošlost“.
Zbog nesposobnosti aparata i suparništva na terenu koje je nastajalo na temelju ranije
stranačke pripadnosti, s osnutkom stranke se kasnilo, pa se na izborima u novembru 1931. Petar
Živković pojavio kao nositelj vladine, a ne stranačke liste. Svi zastupnici izabrani u Narodnu
skupštinu utemeljili su zajednički zastupnički klub i donijeli odluku o stvaranju nove stranke.
Sredinom decembra 1931. na sjednici zastupničkog kluba usvojen je privremeni program i ime
Jugoslavenska radikalno-seljačka demokratija (JRSD). Odabir hibridnog imena sastavljenog od
fragmenata naziva starih, najutjecajnijih stranaka, trebao je potvrditi novu organizaciju kao
utjelovljenje „pozitivnog“ naslijeđa političkog života prije 1929., i time dokinuti svaki smisao
daljnje egzistencije starih stranačkih oblika. Time su, prema režimskoj propagandi, pristaše
ranijih stranaka bez kolebanja mogle pristupati novoj tvorevini koja je predstavljena kao
autentični jugoslavenski nacionalni produžetak starih stranačkih organizacija. Ustroju nove
stranke pristupilo se „odozgo“, putem državnog aparata, što je izazivalo nezadovoljstvo i među
samim pristašama režima.
U skupštinskoj interpelaciji koju je u julu 1933. jedan od srpskih zastupnika uputio
ministru unutarnjih poslova tvrdilo se da kotarski načelnici „idu po selima i opštinama, prete,
kažnjavaju, apse pojedine građane“, i naglašavaju da je svaki građanin „koji neće da se upiše u
JRSD protiv države, jer je JRSD državna stranka“. Unatoč naporu državnog aparata pripreme su
tekle usporeno, a vlada, senatori i zastupnici u Narodnoj skupštini tek u maju 1932. uputili su
proglas o osnutku stranke i kako se isticalo „privremenih“ stranačkih tijela, kao nove
organizacije „spremne i sposobne da služi velikim osnovnim mislima jugoslavenske nacionalne
politike“. Formalna organizacija JRSD-a provedena je u banovinama do oktobra 1932., kada je
stranka i službeno odobrena.
Stvaranje novog diktatorskog političkog instrumenta nije pridonijelo stabilizaciji režima,
tim više jer su iz vlade i zastupničkog kluba JRSD-a ubrzo istupili najistaknutiji disidenti HSS-a
koji su u skupštini utemeljili vlastiti klub, iz kojeg su redovito stizale interpelacije protiv vladine
politike. Osim pojave hrvatskih režimskih disidenata, u skupštini se izdvojila i skupina mlađih
jugoslavenskih nacionalista nezadovoljnih „partizanskim“ obilježjem JRSD-a, prevlašću starih
političara, te naznakama popuštanja u vladinoj nacionalnoj politici, a koja je prerasla u novu
Jugoslavensku narodnu stranku, vjernu „izvornim“ načelima šestojanuarske ideologije. Od aprila
1932. i odlaska Petra Živkovića, usporedo s nastojanjima oko organizacije JRSD-a, u vladi se
javlja podjela na zagovornike ograničenog dijaloga s predstavnicima starih stranaka i na pristaše
„čvrste ruke“, koji su odbijali svaku pomisao na promjenu režimske ideologije i povratak na
ranije stranačke odnose. U konačnici su prevladali zagovornici nastavka sprovedbe dotadašnje
politike, pa je u julu 1932., poslije kraljeve intervencije, ostavku na mjesto predsjednika vlade
predao „popustljivi“ disident Demokratske stranke Vojislav Marinković, kojeg je zamijenio
Milan Srškić, protivnik popuštanja ostacima starim strankama. Kako bi se iskazala odlučnost u
provedbi režimske ideologije, u julu 1933. sazvan je zemaljski kongres JRSD-a na kojem je
stranka promijenila ime u Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS).
Poslije toga raspisani su općinski izbori koji su do kraja 1933. provedeni u cijeloj zemlji.
Iako su još 1929. raspuštena općinska vijeća postupno popunjavana režimu odanim vijećnicima,
u ograničenim općinskim samoupravama još uvijek su prevladavale pristaše starih političkih
stranaka. U nova općinska vijeća putem izbora trebali su ući samo provjereni članovi JNS-a koji
bi time stekao utjecaj na svim razinama vlasti. Umjesto jačanja režimske kohezije općinski su
izbori poprimili ista obilježja kao i skupštinski održani 1931. godine. Sukobi među kandidatima
temeljem ranije stranačke pripadnosti i rascjepi u etnički i vjerski mješovitim sredinama
pokazivali su znakove slabljenja režima i nesposobnost njegovih nositelja da provedu svoje
političke zamisli. Suočen s nepovoljnim političkim razvitkom u zemlji, i početkom dalekosežnih
promjena odnosa u evropskoj politici nakon 1933., kralj Aleksandar je obnovio dodire s
vodstvima starih političkih stranaka, kako bi ih uz neke ustupke pridobio za ulazak u vladu.
Spremnost za raskid s najistaknutijim nositeljima svoje politike pokazao je u januaru 1934. kada
je ostavku na dužnost predsjednika vlade predao Milan Srškić, do tada najodaniji izvršitelj
dvorskih zamisli.
Tako zamišljena evolucija režima, koja je uključivala i mogućnost povratka na stvarni
parlamentarizam, prekinuta je u oktobru 1934. atentatom na kralja Aleksandra u Marseillesu,
prigodom njegove službene posjete Francuskoj. Atentat su zajedničkim poduhvatom izveli
hrvatski i makedonski nacionalisti, sljedbenici ustaške organizacije u egzilu i VMRO-a, odlučni
u borbi protiv jugoslavenske države revolucionarnim sredstvima. Smrt jugoslavenskog kralja na
čijem je autoritetu počivao cjelokupni sustav diktatorske vladavine, predstavljala je stvarni
početak kraja režima kakav je oblikovan u januaru 1929. godine. Iako je formalni, ustavni,
zakonodavni i politički, okvir diktature ostao nepromijenjen sve do 1941. i kraja jugoslavenske
države, obnova političko-stranačkog života u zemlji nakon skupštinskih izbora u maju 1935.
označila je stvarni prekid s ključnim represivnim karakteristikama režima i njegovom
ideologijom integralnog jugoslavenstva.