Marko Sičanica

Prvo pismo Matošu - Matošev kokot

Kak da počnem, moj dragi Antune, smrt i betek to je autor pisma ovog, ne streljaju mene smiljka
zlati, zaboravio sam betek koji nose prami smiljka. Već je zorja, a ja, kao nekad ti ne mogu
zaspat.1 Upravo iz razloga što čitam sebe dok čitam tebe, ovo ti i pišem, iz susjednog sokaka
dolazim, ali iste poljane gledali smo dok smo odrastali. Što te dragi Antune navede da govor
svojeg djetinjstva žrtvuješ za govor dalekog susjeda? Što te Antune navede da govor unutarnjeg
dječaka uništiš i kreneš pisat govorom dalekog susjeda. Zbog čega Antune nisi pisao susjedu
kojeg si gledao uzduž Srijemske ravnice, već si pisao za gospodu Zagorce? Uistinu si govorio o
sebi samom kada si rekao »Hajčki smiljčak, hajči kokot moj.«2

Možda si htio dočarati kako je čovjek ništa bez svog jezika, kao i bez svojeg zavičaja, možda si
baš zato pisao kajkavski, a ne kao što te mati učila po šokački. Ti plačeš kroz stihove jer te ni
vlastita majka razumjeti ne može, crne misli te vijaju po kući, ne znaš gdje krenut, čini se da je
granica čovjekova svijeta njegov jezik. Kao i ja, koketirao si vječno s filozofijom, nikada nisi
znao gdje prestaje pjesma, a gdje počinje filozofija, uostalom nisi znao predočiti mudrost bez
stiha, jer da bi nešto bilo mudro to mora biti u stihu. Obojicu su nas toj tajni naučili veliki umovi
njemačke, obojica smo odgojeni Hoelderlinom, a još više nas je odgojio Nietzsche koji čita
Hoelderlina, a tebe nije odgajao za razliku od mene Heidegger koji čita kako Nietzsche čita
Hoelderlina. Izgleda da je povijest napretka u tome kako čitat tuđe čitanje nečijeg čitanja, zaista
živimo u zanimljivom svijetu. Uostalom, dragi Antune, nemam što s tobom komunicirat, trebam
komunicirat s tvojim kokotom. Trebam komunicirat s kokotom, koji nije p'jeto, već je kokot, da
bi uistinu nešto dobio od tebe, dragi Antune, moram shvatit zašto je p'jeto za tebe kokotiček.
Uloga pijetla je bila ta da najavi zoru, njegova poruka je svima poznata, svima je jasna. Ali zašto
onda ne možeš spavati, zašto ga ušutkuješ, zašto ga nazivaš drugim imenom, a ne onim kojeg te
je ravnica naučila, zašto po ime odlaziš u brežuljke, a ne pod vedra neba ravnice uz Dunav?
Rastao sam i ja pokraj Dunava, kao i ti, ali svoj jezik zaboravio nisam.

1
Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I (Zagreb: JAZU 1976) pjesma: Hrastovački nokturno
2
Isto
Bojim se dragi Antune da ušutkuješ pijetla, zato što je on postao kokot, ne možeš spavat zato što
svi oko tebe ne razumiju tebe, ne možeš spavati zato što govoriš drugim jezikom, ne možeš
spavati zato što te ni vlastita majka više ne razumije. Tvoja kuća odavno više kuća nije , otišao si
iz nje, ti više nemaš kuću, nemaš dom, imaš samo hižu koja te iz dana u dan opsjeda crnim
mislima. Dragi kokotičeku, smiluj se, više nemoj neispavanom Antunu donositi zorje, donesi mu
zoru, možda će znati kako započeti u zoru, jer dok čeka zorje samo crne misli imat će.

S poštovanjem,
Marko Sičanica

Ovo pismo Matošu upućeno je iz razloga što je svoju mladost žrtvovao na stalna putovanja, kako
bi izbjegao vojni rok. On je putovao po Hrvatskoj i Srbiji, ali nakon toga morao je putovati po
cijeloj Europi. Na tim putovanjima izoštrio je svoje pero, naučio je puno, radio je svakojake
poslove samo da bi preživio, a ponajviše je živio od novinarstva. Bio je poznat potome što je
kritizirao gotovo sve, pogotovo pisce Hrvatske i Srbije, prema nikom nije imao milosti i nije se
libio nikada reći što misli. U njegovim pjesma često su prisutni domoljubni motivi i čežnja za
domom, a pisao je na štokavskom i kajkavskom narječju, nekad na srpskom, nekad na
njemačkom, pa čak i na francuskom. Razlog pisanja ovog pisma je fasciniranost Matoševom
potragom za jezikom.
Drugo pismo A.G. Matošu

Je li savjest dovoljno moćna kritizirati kritičara?

Antun se Gustav Matoš danas vratio nešto kasnije kući. Bio je u susjednom selu na proštenju, pa
stoga nije čudo što je nešto teže nego obično našao kvaku na vratima. Kolebajući se,
pjevuckajući i mrmljajući, zapali svijeću i stade se nekako nespretno svlačiti, sjedavši na prostrti
krevet.3 Jesi li opet cijele noći lumpovao dragi Antune? Jesi li opet skupljao građu da svojim
novim novinskim člankom kritiziraš nekog, da mu kažeš što misliš, da ga naučiš kako to treba
pisat, da pokažeš kako si ti vertikala po kojoj se sve ikad napisano treba mjerit, jer ti samo ti,
imaš monopol na pisanu riječ, svi ostali piskaraju, samo ti ocjenjuješ napisano! Uostalom, ne
mogu te krivit, pa i ja bi na tvojem mjestu tako postupao, tolika si vertikala bio da cijelo
književno razdoblje zovu po tebi Matoševo doba.4
Antun je već visoko visoko5 , a kako i neće bit u visinama s toliko ponosa. Voljeni nam
Nietzsche kaže da ne postoji nesebičan filozof, 6 a baviti se filozofijom znači biti toliko sebičan
da znanje uzimaš samo za sebe i sebe smatraš vlasnikom znanja, a tvoja dobra narav je uzrok što
ćeš to dat drugima. Pitam se samo što bi onda značilo biti kritičar, ako je filozof sebičan, što je
onda tek kritičar, ako je za tebe Janko Polić Kamov bio pisac lirike lizanja i poezije pljuckanja 7,
što si ti onda tek kao kritičar? Jel to ta moć savjesti o kojoj govoriš? Moć biti toliko savjestan i
sebe svjestan druge kritizirat, jer znaš i čvrsto vjeruješ u to da si ti visoko visoko? Vidiš dragi
Antune i drugi su čitali Nietzschea, a ne samo ti. Nietzsche je govorio kako je u stadu uvijek
toplo, a u planinama hladno, te u hladne planine mogu ići samo odabrani, zato je Zarathustra
boravio na planini, a kada je sišao s planine među ljude, svima je govorio kako trebaju

3
usp. Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I (Zagreb: JAZU 1976) pripovjetka: Moć savjesti
4
Matoševo doba je naziv koji se koristi za razdoblje koje omeđuju godine prvog tiskanja Matoševih pripovijesti I
godina njegove smrti. – Miroslav Šicel, Književnost moderne. Povijest hrvatske književnosti, sv. V. (Zagreb: Liber–
Mladost 1978)
5
usp. Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I (Zagreb: JAZU 1976) pripovjetka: Moć savjesti
6
usp. Fridrih Niče, Ecce Homo (Beograd: Rad 2001)
7
Antun Gustav Matoš, Sabrana djela XII, (Zagreb: JAZU 1976) str. 109–117.
postupati.8 Zarathustra se spustio nisko nisko. Tako i ja vidim tebe, ti koji si visoko visoko, a mi
smrtnici moramo bit sretni što si ti sišao nisko nisko da nam podariš malo mudrosti, pa se vraćaš
u svoje planine visoko visoko. Eto dragi Antune, toliko visoko si otišao da nemamo druge nego
cijelo jedno razdoblje zvati Matoševo doba, mislim dragi Antune da si otišao iznad visine, samu
visinu si nadvisio, a to je pothvat koji malo ljudi uspije napravit. Zbog toga te Antune prozivam
Zarathustrom Hrvata!
Ali ni njegova sreća ne bijaše sasvim vedra.9 Ti si dragi Antune uvijek znao da si u pravu, da svi
moraju stati u tvoju obranu, da si ti taj koji zna. Svi su te Antune voljeli, svima si bio duhovit, svi
su samo čekali da nešto o njima napišeš i s nestrpljenjem su čekali vidjeti što ćeš o njima ti
napisat kako bi oni sebe poboljšali i kako bi znali što dalje sa svojim životom i da li su vrijedni
pisanja, jer kako netko može biti pisac, kada postojiš ti, kako se neko usudi uzet pero u ruke bez
da ti daš dozvolu za isto? Zarathustri je starija žena otkrila malu istinu kada je rekla kad ideš
među žene, obavezno ponesi bić!10 Dragi Antune, kod tebe vrijedi pravilo kada govoriš o drugim
piscima, obavezno ponesi bić! Ti si Antune taj koji je na vlasti, ti si vlasnik uma svih nas, ti si taj
koji dirigira kako će se pisat, kako će se razmišljat, što valja, a što ne valja, ti si taj koji će ukrotit
loše pismo i načinit od njega rapsodiju riječi. No dragi Antune jesi li ti ikada bio sretan? Zbog
čega nisi mogao samo prešutjet nečiji nedostatak talenta za pisanje, zašto si morao kritizirat.
Zbog čega si ti Antune koji si visoko visoko, silazio nisko nisko? Mislim da znam odgovor na to,
jer da tebe nije bilo, ja nikada ovo ne bi znao sastavit, da nije bilo tvog oštrog pera ostali bi bez
kulture, bez jezika, da nije bilo tebe, ne znam kako bi došli do Krležinog doba. Shvaćam Antune
zašto nisi nikada mogao bit sretan, čak i Nietzsche kojeg toliko voliš je imao nekog da ga
ismijava, a taj koji ga je ismijavao je bio Wagner, isti onaj Wagner kojemu je Nietszche posvetio
velik dio života i pisao mu hvalospjeve, da isti Wagner koji je najbolji među Nijemcima, smijao
se našem Friedrichu kada je Friedrich odlučio svirat. Dragi Antune, tebi se nikad niko nije imao
smijat, nitko nije bio taj koji će kritizirat kritičara, niko nije bio taj koji bi sav tvoj gnjev usmjerio
u poboljšavanje sebe, nije bilo osobe koja bi ti se smijala jer si visoko visoko, kako bi mogao
otići, kao Friedrich više od visoko visoko. Zbog toga dragi Antune jer si mi predmet vječnog
divljenja, smijem ti se ovim pismom, smijem se tvojim kritikama, smijem se tvom egu, smijem
se svemu što si napravio i smijem se cijelom Matoševom dobu. Sve drugo su ti dali, ali niko ti se

8
usp. Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra - knjiga za svakoga i ni za koga (Zagreb: Mladost 1967)
9
usp. Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I (Zagreb: JAZU 1976) pripovjetka: Moć savjesti
10
usp. Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra - knjiga za svakoga i ni za koga (Zagreb: Mladost 1967)
smijao nije. Pisar se bojao da ne bi onaj odviše trpio.11, dosta dragi Antune mog pisanja i odviše
si pročitao. Ostao si poznat po tome što si rekao u književnosti prijatelja nemam niti ih trebam, a
ja ću bit tvoj prijatelj kojeg ni ne znaš da trebaš, ja ću bit onaj prijatelj koji će ti se smijat.

Pripovijetka Moć savjesti prva je Matoševa objavljena pripovijetka u Vijencu, a Matoš je tad
imao 19 godina. »Malo je tko mogao slutiti da počinje nastajati jedan od najvažnijih opusa
cjelokupne hrvatske književnosti. Kada je 1914. Matoš umro, mnogima je bilo jasno da se u te
22 godine bitno izmijenila njezina slika te da će Matoševa zvijezda još dugo obasjavati naše
literarno nebo. Rođen ‘u petak, trinaestogaʼ, taj je boem i austrougarski dezerter, ponavljač
sedmog razreda zbog drugog reda iz hrvatskoga jezika, bitno revolucionirao jezik i uspostavio
nove poetičke kanone u našoj književnosti.«12
Često je pisao o politici, religiji, filozofiji, različitim formama umjetnosti (ponajviše književnosti
i glazbi) nekad bi pisao i o dnevnim anegdotama poput tuče u birtiji. Vodio je mnoge polemike s
piscima iz Hrvatske i Srbije, a među osobama s kojima je polemizirao nalaze se: »Ivo Vojnović,
Tin Ujević, Janko Polić Kamov, Milan Begović, Milutin Cihlar Nehajev, Ksaver Šandor Gjalski,
Mijo Radošević, Krešimir Kovačić, Milan Ogrizović, Branimir Livadić, Milivoj Dežman, Petar
Petrović Pecija, Milan Marjanović, Stjepan Parmačević, Branko Vodnik, Jovan Skerlić, Albert
Bazala, Kerubin Šegvić, Jovan Hranilović, Arsen Wenzelides, Vladimir Treščec, Antun i Stjepan
Radić, Natko Nodilo, Frano Supilo, Josip Frank, Đuro Šurmin, Emil Groll, Adela i Andrija
Milčinović, Franjo Jarmek, Dušan Plavšić, Đorđe Nastić, Milan Plut, Zvonimir Vukelić, Ivan
Molinar itd.«13 Matoš je književnu kritiku i sam čin pisanja doživljavao kao borbu te je rekao
kako bez »borbe nema ni razvitka«14 »Hrvatska književnost njegova doba, ali i kasnija, puno
toga duguje fascinantnoj Matoševoj energiji, upravo kultu borbe kojemu je pripisivao nastanak i
čuvanje te energije. «15

11
usp. Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I (Zagreb: JAZU 1976) pripovjetka: Moć savjesti
12
Bagić, Krešimir - Polemički stil A. G. Matoša. (Poznan: Poznańskie Studia Slawistyczne 7 str. 24-37 god. 2014)
13
Isto
14
Antun Gustav Matoš, Sabrana djela XIII, (Zagreb: JAZU 1976) na str. 143
15
Krešimir Bagić. Polemički stil A. G. Matoša. (Poznan: Poznańskie Studia Slawistyczne 7 str.24-37 god. 2014)
POPIS LITERATURE:

primarna:
Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I (Zagreb: JAZU 1976) pjesma: Hrastovački nokturno
Antun Gustav Matoš, Sabrana djela I (Zagreb: JAZU 1976) pripovjetka: Moć savjesti
Antun Gustav Matoš, Sabrana djela XII (Zagreb: JAZU 1976)
Antun Gustav Matoš, Sabrana djela XIII (Zagreb: JAZU 1976)

sekundarna:
Bagić, Krešimir - Polemički stil A. G. Matoša. (Poznan: Poznańskie Studia Slawistyczne 7 str. 24
-37 god. 2014)
Miroslav Šicel, Književnost moderne. Povijest hrvatske književnosti, sv. V. (Zagreb: Liber–
Mladost 1978)
Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra - knjiga za svakoga i ni za koga (Zagreb:
Mladost 1967)
Fridrih Niče, Ecce Homo (Beograd: Rad 2001)