Kartica br.

1
1.Šta je sociologija?
2. Društvene grupe?
3. Tipovi vlasti?
4. Autoritet i moć?

1. Šta je socijologija?

U etimološkom smislu sociologije je nauka o društvu, međutim, pošto je društvo složen sistem u
koem se odvijaju i uspostavljaju određeni odnosi, vrijednosti, procesi, norme, dinamika i struktura,
onda se vidi da sama etimologija govori o ozbiljnosti definisanja i složenosti predmeta sociologije.
Sociologija kao nauka ima za predmet svog proučavanja globalno i parcijalno društvo, sa svim
njegovim aspektima i refleksijama kao što su: organizacija i struktura, pojave i procesi, odnosi, grupe,
institucije i pojedinci, njihova tradicija, običaji,religija svijest i kultura. Sociologija je nastala na razmeđu
XVIII i XIX vijeka u vrijeme velikih društvenih zbivanja i promjena u ljudskoj civilizaciji. Njena zadaća je
da iz prirode svog predmeta objasni i razumije samo društvo i njegove odnose, da odgovori na
zbivanja i procese koji se dešavaju u njemu, te samu poziciju čovjeka i ljudskog društva uopšte.
Ona nije rezultat jedne nauke nego je nužno povezana sa dr. humanističkim naukama nastalim prije
nje s kojim se ona indetifikuje, a to su prije svega: filozofija, historija, književnost, pravo, ekonomija,
lingvistika, antropologija, psihologija isl.

2. Društvene grupe?

Društvene grupe su organizovane i neorganizovane skupine ljudi u kojima oni obavljaju raznovrsne
aktivnosti radi zadovoljavanja određenih interesa. Pojedinac se uključuje u društveni totalitet
posredstvom institucija, tj. društvenih grupa. Društvene grupe su podložne kretanju kao isamo društvo.
U toku historije ljudi su živjeli u tzv. skupinama ili grupama, organizovanim ili neorganizovanim, manjim
ili većim, otvorenim ili zatvorenim. Što je društvo razvijenije i čovjekove potrebe raznovrsnije, to su i
društvene grupe brojnije i po svom karakteru i sadržaju raznovrsnije. Iz zadovoljavanja potreba ljudi da
ostvare svoje interese, na različitom stepenu društva nastale su i različite društvene grupe. Danas se
među najznačajnije društvene grupe ubrajaju. porodica, klasa, nacija. Organizacija individua u grupe
ima za cilj ostvarivanje određenih interesa koji su nužno zajednički za sve članove grupe. Grupa se
često definiše kao skupina određenog broja ljudi, među kojima vrijede određeni dogovori, posebno
dogovori u vezi sa ponašanjem. Najveći broj autora razvrstava društvene grupe na: organizovane i
neorganizovane, na globalne i parcijalne, na stalne i povremene, primarne i sekundarne, statusne i
genetičke. Kada je riječ o zajedničkim osobinama društvenih grupa većina sociologa se slaže u tome
da se one ogledaju u veličini i sastavu grupe koju čine najmanje jedna ili više osoba u međusobnoj
komunikaciji i ostvarivanju društvenog odnosa; organizovanosti grupe i unutrašnjoj struktuiranosti;
determinisanost grupe određenim srandardima; pravilima egzistiranja, ciljevima i svrhom postojanja;
zajedništvu interesa, motiva, sistema djelovanja; povezanosti unutar grupe s jedne strane i njene
otvorenosti prema drugim grupama s druge strane. Grupe se razlikuju po vrstama i karakteru funkcija
koje imaju. Pod globalnim društvenim grupama podrazumjevamo one društvene grupe koje imaju
zajedničke interese i koje čine jedinstvo društvenih procesa i odnosa u širem smislu. Takve grupe su:
pleme, naod, nacija. U parcijalne društvene grupe ubrajamo: porodicu, kastu, stalež, klase, političke
stranke, profesionalne grupe, slučajne odnosno povremene institucionalne i neinstitucionalne grupe.
 3. Tipovi i oblici državne vlasti?

Vlast je legitimna kroz normativni poredak, a normativni poredak je osnov konstitucije vlasti.
Povjerenje u legalitet je u stvari sredstvo za obezbjeđenje prava nadležnosti u funkciji vlasti, zato po
Weberu legitimna vlast može biti racionalna, tradicionalna i harizmatska.
Racionalna vlast počiva na pravilima koja podjednako vrijede za sve koji zadovoljavaju ordeđene
kriterije. Ovaj tip vlasti je opravdan samo ako je vrši nadležni organ i po utvrđenim pravilima. Vlast
pripada pojedincima samo ukoliko zauzimaju određeni položaj, odnosno ako su izabrani u skladu sa
važećim pravilima i ukoliko vrše određene službene dužnosti, odnosno ovlasti.
Tradicionalna vlast se zasniva na tradiciji. Za ovaj tip vlasti je normativni poredak onaj koji je ranije
uspostavljen i nasto i koji ne podliježe promjenama, tj. ne priznaje nikakvo novo zakonodavstvo ili
modernizaciju.
Harizmatska vlast ne priznaje i ne prihvata nikakva pravila kojima se utvrđuje njena ovlast.
Najčešće se praktikuje u kriznim periodima društva, kada društveni, odnosno postojeći poredak nije u
stanju zadovoljiti izuzetne potrebe koje su se iskazale. Harizmatski vođa je uvjek radikalno nastrojena
osoba.

4. Autoritet i moć?

Moć je prije svega socijalne, političke i ekonomske prirode i kao takva je društvena kategorija. Pod
društvenom moći podrazumjevamo onu moć koja se pojavljuje i koja se ispoljava u institucionalnom
obliku u odnosu prema pojedincima.
- Ekonomska moć je usko vezana sa političkom moći i nemože se reći koji je izvor dominantniji i koji
je interes preovlađujući, da li je to zaštita ekonomskih interesa ili ostvarivanje političkih ciljeva.
- Politička moć je institucionalna moć kojom raspolaže određena politička grupa ili partija ili sama
država, ona je izraz određenih vrijednosti koje postaju zajedničke i opće.
Socijalna moć je snaga koju sa sobom nosi industrijski sistem, razvoj tehnike i tehnologije. Njima
vlada čovjek i tako zadobija sve značajniju ulogu u društvu i u privrednom ali i u političkom poretku.
Moć se ostvaruje pomoću autoriteta jedinke, uticaja institucionalnih aparata ili pomoću ekonomskog
mehanizma. Postoji jasna razlika između moći i vlasti. Vlast je prije svega samo jedan oblik moći. Ona
je institucionalna moć koja je zasnovana na određenim normativnim predpostavkama koje imaju za
sobom autoritet koji je iskazan voljom građana ili društvene organizacije.
Vlast je također izraz legaliteta i legitimiteta, tj. ona je institucionalizovana moć koja ima snagu
zakona i volju građana, odnosno, ovlaštenje da tu volju realizuje. Vlast je takav odnos u kojem nema
mjesta samovolji, niti slijepoj poslušnosti, nego su odnosi međusobno jasno uspostavljeni. Vlast ima
specifično obilježje, za razliku od moći koja se kreće difuzno, vlast se kreće u određenim granicama.
Ona nikad ne znači uspostavljanje potpune kontrole nad onim koji su dužni da je slušaju. Legitimna
vlast može biti racionalna, tradicionalna i harizmatska

Kartica br. 2
1. Industrijska porodica?
2. Političke grupe i profesionalna udruženja?
3. Industrijski sukobi?
4. Tranzicija ili proces promjena?
 1. Industrijska porodica?

Industrijske porodice imaju različito značenje i često se koriste i drugi nazivi: mala, prosta,
savremena, individualna, supružnička, inokosna itd. Ovaj tip porodice sastoji se od bračnih parova i
djece do udaje i ženidbe. Brak je osnova porodice, a njeni članovi čine biološku grupu u kojoj se
srodstvo računa i po ženskoj i po muškoj liniji. Ćlanovi porodice su ekonomski samostalni.
Uspostavljena je jednakost između supružnika a društvo kroz pravne odredbe štiti porodicu u cjelini a
posebno djecu.
S razvojem industrije porodica se mjenja. Temeljni uslovi koji su doprinijeli promjeni porodice su:
razvoj industrije i pokretljivost stanovništva. Materijalna samostalnost i egzistencija smanjuju potrebu
za rodbinskim vezama. Migracija je izražena na relaciji selo-grad. Status člana porodice ne zavisi više
od biološke funkcije, već od društvenih uslova, sposobnosti pojedinca i uloge koju zadobija u društvu a
ne u porodici. Status se više ne nasljeđuje već stiče. Rodbinske veze gube na značaju kao i
tradicionalnost porodice, pa druge funkcije porodice postaju važnije: emocionalne, socijalne, kulturne,
običajne itd. Glavna osnova je reprodukcija i ljubav. U industrijskom društvu porodica je ostala temeljna
institucija društva, njena uloga je nezamjenjiva u zaključivanju braka, biološkoj reprodukciji, odgoju
djece. Porodica predstavlja značajan izvor morala, etike i ponašanja.

2. Političke grupe i profesionalna udruženja?

Kao rezultat demokratskih procesa u društvu obrazuje se niz profesionalnih i političkih grupa i
stručnih udruženja. Obično okupljaju ljude različitih društvenih skupina i iz različitih društvenih slojeva.
To su otvorene društvene grupe koje okuplaju sve ljude bez formalnih ili sa formalnim uslovima
prijema. Cilj određuje sama svrha udruženja i oblik organizovanja. Različiti su motivi njihovog nastanka
ali i različit nivo: od lokalnih sredina do pokreta širokih razmjera, kao recimo pokret za mir, za zaštitu
okoline, za ostvarivanje ljudskih prava i sl. Najčešće se uspostavljaju radi ostvarenja određenog cilja i
skretanja pažnje javnosti na pitanja ili legitimaciju određenih zahtjeva prema organima vlasti ili drugim
asocijacijama. Razna profesionalna ploitička i stručna udruženja su i snažan korektiv vlasti. Nerjetko
političke grupe legitimiraju vlast ili dovode u pitanje njeno povjerenje. Uspjeh udruženja ovisi o tri
faktora:
1. od jasne formulacije ciljeva aktiviteta
2. od organizacione sposobnosti i broja ljudi koji pridobijaju za te ciljeve i
3. od stepena aktivnosti vodstva i sljedbenika, kao i od rezultata koje njihova akcija reproducira.
Danas postoji širok spektar političkih i stručnih udruženja, među stabilnije i trajnije ubrajamo pokrete
za mir, nacionalnu ravnopravnost itd. Kao stručna udruženja možemo označiti npr. udruženje novinara,
pisaca, inžinjera i tehničara, ljekara itd. i ona se zasnivaju na interesu. Ovakve grupe nazivaju se
interesne organizacije, ali nemaju namjeru preuzeti vlast i moć u društvu

3. Industrijski sukobi?

Industrijski sukob je jedan od najintezivnijih oblika društvenih sukoba i vezan je za proces rada.
Poznat je i razvijenim i manje razvijenim društvima, ima svoju burnu historiju. Danas je industrijski
sukob u velikom broju zemalj dopušten, odvija se nenasilnim sredstvima i metodama, ali je vrlo
intezivan i masovan. Sukob u industriji odvija se nenasilnim sredstvima pomoću argumenata, uticaja,
ekonomskog pritiska, putem prigovora i sl. Pod industrijskim sukobom se najčešće podrazumjevaju
razni oblici štrajkova, koji mogu biti u rasponu od jednog preduzeća do generalnog štrajka koji može
zahvatiti jednu granu djelatnosti ili više njih. Štrajkovi mogu biti organizovani i spontani, zavisno od
strategije štrajkovi upozorenja do štrajkova koji paralizuju čitav proces rada. U osnovi industrijski
sukobi su interesi. Najčešće učesnici ističu zahtjeve za većim nadnicama, boljim materijalnim i
socijalnim uslovima, boljoj zaštiti na radu ili poziciji u sferi rada, kao i za promjenu određenih pravnih
normi i sl. Industrijski sukobi imaju i pozitivne i negativne efekte. Pozitivne strane sukoba istakao je još
i Simmel. Po njemu sukobi su važni društvene promjene, jer društvene grupe nemogu bez sukoba
pokazati nikakav stvarni životni proces. Sukobi nerjetko djeluju retrogradno i vode neželjenim efektima,
odnosima i procesima.

4. Tranzicija i proces promjena?

Tranzicija je u stvarnosti promjena koja se odvija u društvu, a može biti toliko intenzivna da
obuhvata i samo društvo. Promjene su stalno kretanje određenih procesa i odnosa i težnji za
uspostavljanje novog stanja i poznavanja ljudi i te tranzicije se odvijaju svuda oko nas, prate nas i mi u
njima učestvujemo ili ih pak podstičemo. 20 vijek je obilježen burnim događajima: dva sv. rata,
Oktobarska revolucija, fašizam, socijalizam ...
Promjene su obilježene neprekidnom suprotnošću između demokratskih i totalitarnih režima
razvijenih i nerazvijenih zemalja. Kada se nešt neprestano mijenja tada su to stalne promjene, zatim
imamo dinamične promjene koje su dosta intezivne i obimne.
Transformacija promjena je proces koji se odvija u različitom vremenskom trajanju i značenju.
Promjena čovjeka i njegovih osobina naziva se socijalizacija.

Kartica br. 3
1. Filozofski korjeni socijologije?
2. Demokratija i vlast?
3. Funkcija porodice?
4. Prava i slobode čovjeka i građana?

1. Filozofski korjeni sociologije?

Društvenim fenomenima najviše su se bavili brojni filozofi, historičari, ekonomisti, teolozi i dr.
Sociologija kao moderna nauka ima burnu i znamenitu historiju. Mnogi mislioci su pokušali odgovoriti
na pitanje: šta je čovjek; šta je njegova ljudska priroda; odakle dolazi; kakvo mu je okruženje,
civilizacija, običaji, tradicija itd.
Mislioci koji su se najviše bavili pitanjem autonomije čovjeka i njegove pozicije bili su Platon i
Aristotel i njhovi sljedbenici...
Platon svojim učenjem razvija mnoge socijalno-političke koncepcije društva, samo društvo, njegov
sistem i poredak. Glavno pitanje je pitanje polisa tj. kako zaštititi grad - državu od propasti i uništenja.
U djelu "Država" nastoji izgraditi univerzalni model državnog uređenja. To je država u kojoj će vladati
najsposobniji i najodgovorniji predstavnici naroda - filozofi. On ovaj model zasniva na harmoniji između
vladara i njegovih podanika u cilju ostvarenja njegove sreće. Kao što se ljudska duša sastoji od tri
dijela: uma, volje i nižih prohtjeva, tako se po njemu i država sastoji iz kasta (kaste filozofa, kaste
ratnika, kaste obrtnika i trgovaca). Po njemu cilj države je ostvarivanje harmonijske saradnje duša.
Platon uočava veliki značaj podjele rada za društveni život, on ističe i značaj ekonomskih odnosa i
egzistenciju i opstanak ljudi ali i same države, uočio je značaj demografskog igeografskog faktora,
psihologije i svijesti ljudi, značaj i uticaj religije u ljudskom životu i društvu uopšte. Iz ovog se vidi da
Platonova teorija o društvu ima za cilj na idealistički i etički način dati praktične upute za svakodnevni
život ljudi i tako uspostaviti model vlasti i državnog uređenja.
Aristotel je za razliku od Platona pokazao interesovanje za objektivno posmatranje društvenih
pojava i procesa. U svojim djelima: "Politika", "Ustav Atenski", "Nikomahova etika" dao je ne samo
teorijski doprinos razumjevanju, već i praktično naznačio empirijske instrumente sociološkog
istraživanja, pomoću kojih se određene pojave mogu pratiti i kvantitativno i kvalitativno iskazati.
Aristotel društvo razumije u njegovom totalitetu i ne svodi ga na samo jednu pojavu ili proces, nego ga
razumije u svoj njegovoj kompleksnosti. Čovjek je po njemu istinski čovjek, samo ako postoji i djeluje
kao društveno biće tj. čovjek je u svojim interesima povezan sa drugim ljudima nastojeći da ostvari
zajedničke interese. Zastupnik je i prirodne teorije o porjeklu društva. Smatra da sve što se zbiva u
svijetu (i oko čovjeka) je prirodna datost i da država počiva na ljudskoj prirodi a ne na ugovoru.
U svojim djelima Aristotel je osvijetlio čovjeka i njegove postupke kroz četiri forme društvene
analize, odnosno razumjevanja:
1. putem društvenosti i solidarnosti - filije;
2. kroz posebne grupacije - kiononije (porodica, selo, grad, država,...);
3. putem države - politeje;
4. putem pravila o društvenim odnosima - noomesa (običaji, navike, moral).
Stoici su društvo shvatili na racionalan način i razvili Aristotelovu misao po kojoj su svi ljudi
društvena bića, ne samo zbog razloga dužnosti već zbog nužnog izvršenja obaveza prema drugim
ljudima. Razvijali su ideje o nužnosti zajedničkog života ljudi bez obzira na oblik organizacije i sistem
vlasti.
Epikurejci su imali suprotno mišljenje. Za njih je važan bio interes pojedinca i oni razvijaju učenje o
predsocijalnom prirodnom stanju i uspostavljanju društvenih odnosa putem dobrovoljnosti pojedinca,
dakle putem ugovora.
Nikolo Makijaveli je najznačajniji predstavnik nešto kasnijeg vremena i potpuno suprotnog
misaonog pravca.

2. Demokratija i vlast?

Jednakost pred zakonom je temelj svakog demokratskog društva. Zakon je izraz jednakosti
građana, oblik jedinstvenog kulturnog i moralnog kodeksa odnosa i dopuštenosti ponašanja i pojedinca
i sistema vlasti. Država se uspostavlja i egzistira da bi omogućila jednakost svojim građanima. Zakon
je izraz volje građana i zato ima demokratsku osnovu i snagu koja se iskazuje kroz legitimitet vlasti u
njegovom provođenju. Postojanje poretka podrazumjeva ovlaštenje i instrumentarij pomoću koga se
održava red i uspostavlja mehanizam funkcionisanja društva i realizacije prava vlasti. To podrazumjeva
postojanje propisa i postupaka kojima se vlast služi. Ustavna demokratija ima svoje uporište u idejama
Locka i Monteskjea. U djelu "Dvije rasprave o vladanju" Lock tvrdi da legitimno vladanje počiva na
pristanku onih kojima se vlada, dok je Monteskje izrazio potrebu razdvajanja vlasti na zakonodavnu,
izvršnu i sudsku.
Demokratija predstavlja javno uređen sistem odnosa u određenom sistemu. Kao temeljni
demokratski akt na osnovu kojeg se uspostavlja jedna vlast i poredak, u novije doba se zove Ustav.
Ustav je najviši zakonodavni i politički dokument. Ustav je temeljni, pravni akt koji služi za dalju
razradu i uspostavu normativnog poretka u jednoj zajednici, ali kojim se možgu narušiti određena
prava data u nacrtima ustava.
 3. Funkcije porodice?

Porodica je univerzalna institucija i nerazdvojni pratilac ljudskog društva i čovjekovog postojanja.

Spada u red osnovnih, najstarijih i najbrojnijih društvenih grupa. Zasniva se na braku i odnosima
srodstva, čiji članovi, po pravilu žive u zajednici. Biološka funkcija porodice ogleda se u rađanju i
odgoju nove generacije, odnosno produžavanju ljudske vrste. Na razvoj i fizionomiju porodice uticalo je
mnogo faktora. društvene prilike, ekonomsko-socijalni uslovi i vjerska, običajna i kulturna tradicija.

4. Prava i slobode čovjeka i građana?

Prava i slobode čovjeka i građana danas se smatraju univerzalnom i neotuđivom svojinom svakog
čovjeka. U novijoj historiji ljudska prava i slobode utemeljene su kroz mnogobrojne sisteme i poretke
vlasti koji su nastojali ostvariti prava ljudi i uspostaviti vladavinu uz saglasnost njenih građana. Veoma
je značajna Francuska deklaracija o pravima čovjeka, zatim Deklaracija o nezavisnosti SAD-a,
Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka itd. Francuska deklaracija o pravima čovjeka po prvi put je u
Evropi uspostavila na jasan način prava i slobode ljudi, i postaju sastavni dio Ustava jedne zemlje -
Ustav Francuske iz 1791 godine. Ta prava su predstavljala temelje slobodnog i demokratskog svijeta,
uzor su političkih pokreta i snaga koja su težila da ostvare što veća prava islobode svojih građana.
Sredinom 20-tog vijeka pokrenut je proces ujedinjenja društva i univerzalizacije prava i slobode
građana u okviru članova EU. EU je utemeljena na ugovoru i nizu zajedničkih konvencija i deklaracija
kao univerzalnih pravnih principa koje obavezuju sve njene članove.

Kartica br. 4
1. Pleme (plemenska organizacija u društvu)?
2. Demokratija i društvo?
3. Političke stranke?
4. Autoritet i moć?

1. Pleme (plemenska organizacija u društvu)?

Pleme kao prvobitna zajednica ljudi shvaćeno u širem smislu može se po svojim karakteristikama
svrstati u red globalnih dr. grupa. Plemenske zajednice su nastale na dva načina:
-porastom jedne ljudske grupe do nivoa koji se može smatrati plemenom ili
-udruživanjem više grupa u jednu, što je činilo plemensku zajednicu.
Zato i susrećemo različita određenja plemena. Po najraširenijem shvatanju pleme je grupa
pojedinaca koji skupa stanuju i kojki imaju zajedničku teritoriju, jezik, način života i krvosrodničke veze.
Pleme se konstituira i održava prije svega na krvosrodničkim vezama, rodbinskim svojstvima, a u
njegovoj konstituciji najvažniju ulogu ima porodica. Udruživanjem više plemena stvarani su plemenski
savezi koji su kasnije zadobijali element društva. Plemenski savezi predstavljali su osobit oblik
plemenske organizacije. o realizaciji pravila i običaj starao se starješina zajednice. U nekim se
zajednicama on nazivao plemenski poglavica. Njihove funkcije su bile obično nasljedne, prelazile su
najčešće na najstarijeg potomka koji se odlikovao dobom, iskustvom i vrlinama. On je bio vođa u ratu,
upravljač i organizator ratnih pohoda, dok je za vrijeme mira obavljao poslove o provedbi običaja
zajednice ili vršio funkciju sudije.

2. Demokratija i društvo?
 3. Političke stranke?

Političke stranke imaju veliki značaj u savremenom društvu. Danas se u najopštijem smislu političke
stranke definišu kao "političke organizacije čiji je cilj preuzimanje ili vršenje vlasti ili bar učešće u njoj ili
stalan uticaj na nju radi zaštite ili ostvarenja određenih klasnih, odnosno grupnih interesa u okviru
jedne ideloške koncepcije o opštoj državnoj politici i zajedničkim interesima društva. Da bi politička
stranka funkcionisala i ostvarivala svoje ciljeve, neophodno je da posjeduje dvije osnove:
1. da posjeduje određen program u kome izlaže svoje političke ciljeve i poglede.
2. da ima određenu organizacionu strukturu tj. da ima organizacionu formu putem koje ostvaruje i
realizira svoje političke ciljeve.
Program je dakle osnova za okupljanje polititičkih pristalica i svih onih koji imaju slične stavove ili
poglede i onih koji imaju zajedničke ciljeve i interese da ih ostvare. Političke stranke nastaju u periodu
značajnih društvenih reformi, a to je krajem XVIII vjeka u Engleskoj i SAD-u, dok se u većini evropskih
zemalja javljaju u XIX vjeku.
Suverenitet se legitimira putem vlasti. odnosno izbornih predstavnika koji u ime građana i u opštem
interesu vrše funkciju vlasti i nakon određenog vremene podvrgavaju se kontroli tj. ponovnom izboru.
Kao nosioci legitimne vlasti političke stranke čine osnovu civilnog društva iz čijeg se aktiviteta i
povjerenja osniva parlament kao zakonodavna vlast.

4. Autoritet i moć?

(kartica br 1 četvrto pitanje)

Kartica br. 5
1. Predmet sociologije?
2. Društvene grupe?
3. Nastanak i funkcija religije?
4. Proces socijalizacije?

1. Predmet sociologije?

Sociologiju je teško definisati a samim tim i predmet njenog proučavanja, jer teškoća proizilazi iz
složenosti društva i mnogostrukosti društvenih odnosa koji se prepliću i koji su uslovljeni različitim
uzrocima i posljedicama. U sociologiji se pod društvom najčešće podrazumjeva:
- društvo shvaćeno u svom totalitetu,
- društvo shvaćeno u parcijalnom smislu,
- društvo kao institucionalna organizacija i njihova međusobna povezanost,
- društvene pojave, procesi i odnosi,
- društvene grupe, slojevi i klase,
- ponašanje ljudi u društvu, njihove norme, običaji, tradicija i vjerovanja.
Sociologija proučava društvo i njegovu stvarnost promatranu u svojoj specifičnosti. Za predmet
proučavanja sociologija ima konkretno društvo ili njegove procese, pojave i manifestacije. Oslanja se
na teorijske spoznaje, ali i na racionalna mišljenja i logične zakone; ne prihvata emociju, volju i
nagone, proučava ono što jeste, što se iskustveno može provjeriti, a teorijski potvrditi ili osporiti.
 2. Društvene grupe?

( kartica br. 1, pitanje br. 2)

3. Nastanak i funkcija religije?

Religija je čovjekova aktivnost i pripada njemu kao pojedincu, a ne kolektivu. To je stvar čovjekovog
uvjerenja i njegovo prihvatanje natprirodnog kao stvarnog. Sastoji se od tri elementa:
1. od teorijskog, tj. od sistema vjerovanja - dakle misaoni nivo predstave i pogleda na sveto i
čovjekova povezanost s posebnom natprirodnom stvarnošću;
2. od osjećajnog, tj. iskaza najrazličitijih osjećanja, u smislu simbolike svete stvari;
3. od praktičnog, tj. skupa obreda, magičnih čina i kultova.
Ovi elementi su povezani i mogu se posmatrati samo kao cjelina.
Religija je neki oblik organizovane zamisli, osjećanja, simbola, kultnih radnji, "onostrano"
natprirodno biće. Sociologija kao nauka religiju posmatra kao društveno uslovljenu tvorevinu, odnosno
uticaj društva na religiju i religije na društvo.
Prvi mislioci koji su se bavili fenomenom religije bili su filozofi. Marx i Engels su se bavili
antropološkom i socijalnom prirodom religije. Ukazali su na to da je religija ljudska tvorevina. Za njih je
religija izraz samootuđenja čovjeka, jer on bježi od industrijske stvarnosti i svog mjesta u društvu.
Dirkem religiju smatra kao društvenu pojavu koja je proizvod društva. Fenomenom religije bave se i
funkcionalisti. Većina istraživača religiju smatra univerzalnom pojavom. Spada u red duhovnih i
kulturnih tvorevina koje se mogu razumiti a ne u potpunosti objasniti. Funkcija religije najčešće se
posmatra dvojako: kao unutrašnja i kao vanjska priroda i karakter. Unutrašnje funkcije su one što
pripadnike religije povezuje i proizilazi iz činjenice da joj pripadaju. Vanjska funkcija je sve ono što
religija znači za cijelo društvo u kome egzistira.

4. Proces socijalizacije?

Jasno je da društvo ne postoji bez kulture niti kultura bez društva. Bez kulture ljudi nebi bili ljudi.
Kultura je temelj ljudskog postojanja i osnovni generator vrijednosti koje pojedinac usvaja i dalje
reproducira. Proces kojim se usvaja kultura svog društva naziva se socijalizacija. Taj proces se odvija
u okviru porodice, ali i u okviru školskog sistema. Znači, socijalizacija je proces koji traje cijeli život i ne
ograničava se samo na kulturu jednog naroda. Ovaj proces ima smjernice kojima se uspostavlja
proces i vrši vrednovanje određenih postupaka i vještina. Takve se smjernice označavaju normom.
Norma je oblik kojim se iskazuje validnost, prihvatljivost i poželjno ponašanje u određenoj situaciji.
Mogu biti pisane i nepisane.

Kartica br. 6
1. Rat kao najteži oblik društvenih sukoba?
2. Klase i društvo?
3. Proces sekularizacije?
4. Individualne slobode i jednakosti ljudi?

1. Rat kao najteži oblik društvenih sukoba?

Rat kao najizraženiji tip društvenog sukoba spada u red najvećih i najtragičnijih konflikata u
ljudskom društvu. Može biti lokalnog i međunarodnog karaktera, mogu se voditi unutar jedne ili više
država, na užoj ili široj teritoriji jedne ili više država. Dalje bismo mogli podijeliti ratove na osnovu
karakteristika vođenja rata, tj. na napadačke i odbranbene; s obzirom na učesnike na na građanske i
međudržavne, s obzirom na ciljeve koji se žele ostvariti na oslobodilačke i osvajačke itd. Tako su se
javile i različite teorije rata. Danas su nam poznate socijaldarvinistička, rasna, geopolitička,
nacionalistička, imperijalistička teorija itd. Ako malo deteljnije analiziramo svaku od njih može se uočiti
da te teorije u suštini opravdavaju rat i smatraju ga na neki način potrebnim.
Dakle, rat je politički proces koji se vodi drugim sredstvima, tj. oružjem i upotrebom sile. Rat nije
samo politički motiviran, već u sebi sadrži i mnoge druge ciljeve, kao što su želja za osvajanjem i
pripajanjem tuđih teritorija i bogastava, želja za potčinjavanjem i dominacijom jedne države nad
drugom ili narodom, zbacivanje jednog tipa vlasti ili poretka i uspostavljanje drugog itd.

2. Klase i društvo?

Klase su velike društvene grupe nastale u procesu razvoja industrijskog društva sa različitim
ciljevima, interesima i potrebama. Po Marksu klase imaju nejednak pristup sredstvima za proizvodnju i
tako se određuje njihova klasna pozicija i pripadnost. Marx je smatrao da se ljudsko društvo razvijalo
kroz četiri glavna razdoblja: primitivni komunizam, drevno društvo, feudalno društvo i kapitalističko
društvo. Sva društva poslije primitivnog komunizma (koji je kao primjer besklasnog društva) su
podjeljena na dvije klase: gospodari i robovi čine revno društvo, plemići i kmetovi čine feudalizam a
kapitalisti i najamni radnici čine kapitalizam. Marx upozorava da se u procesu proizvodnje nalaze dvije
velike klase:
- vlasnici sredstava za proizvodnju i
- vlasnici radne snage.
Marx ističe: "ukoliko milioni porodica žive pod jednakim ekonomskim uvjetima egzistencije koji
njihov način života, njihove interese i njihovo obrazovanje odvaja od načina života, interesa i
obrazovanja drugih klasa i njima ih neprijateljski suprostavljaju, utoliko čine klasu".
Za Lenjina: "klase su velike grupe ljudi koje se razlikuju po svom mjestu u historijski određenom
sistemu društvene proizvodnje, po svom odnosu prema sredstvima za proizvodnju, po svojoj ulozi u
društvenoj organizaciji rada, i prema tome, po načinu dobijanja i veličini onog dijela ruštvenog
bogatstva kojim raspolaže".

3. Proces sekularizacije?

Sekularizacija je proces prevladavanja svjetovnog nad duhovnim i smanjivanje uticaja religije i

crkve u društvu, tj. proces odvajanja države, formiranje njenih načela prema potrebama vremena. To je
historijski proces uspostavljanja države i vlasti na osnovama volje građana i vladavine zakona. Proces
sekularizacije je različit, uloga religije je bila dominantnija u predindustrijskom društvu.
Funkcionalisti idalje pripisuju veliku važnost crkvi i kao instituciji i kao sistemu vjerovanja. Religija je
shvaćena kao nešto što učvršćuje društvene norme i vrijednosti.
Empirijska istraživanja provedena sredinom XX vijeka su ozbiljno upozorila na opadanje uticaja
religije na društvo. Zabilježeno je da se uticaj religije u svim područjima društvenog života stalno i
neposredno smanjuju. Otuda oni i definišu sekularizaciju kao "proces kojim religiozna mišljenja, praksa
i institucije gube društveno značenje".

4. Individualne slobode i jednakosti ljudi?

Od rođenja pa do smrti čovjek stupa u odnose saa drugim ljudima. Komunicirajući sa drugim
ljudima gradimo svoju ličnost, prilagođavamo svoje ponašanje i prihvatamo određene vrijednosti itd,
što znači da se radi o stalnom procesu socijalizacije. Sloboda je bit čovjekove egzistencije i izraz
ljudske vrijednosti. Čovjek je slobodan jer se rađa sam i egzistira sam.
Sloboda ima dvojaku dimenziju: "sloboda od" i "sloboda za" ili "pozitivna" i "negativna" sloboda.
"Sloboda za" je stepen ljudskog razvoja gdje se ljudi bore za veća prava, bolje uslove rada i života,
materijalni položaj...
"Sloboda od" je borba protiv nametanja i uspostavljanja tuđe volje, prisile, nasilja, ...
Ostvarivanje slobode putem pravne norme znači ponašanje kao kodeks obaveznosti i prihvatanje
pravila koje nameće društvo.
U individualne slobode spadaju: sloboda govora, sloboda mišljenja, vjerovanja, izbora itd. U
kolektivne slobode spadaju: pravo na udruživanje, okupljanje, nacionalne, vjerske, kulturne, političke i
dr. slobode.

Kartica br. 7
1. Nastanak sociologije?
2. Nacija i država?
3. Priroda i karakter vlasti?
4. Tranzicija i proces promjena?

1. Nastanak sociologije?

Društvo je složen i kompleksan fenomen za nauku i spoznaju. Proučavati ga, zapravo znači
razumjeti ga njegovom totalitetu, tj. razumjeti samu prirodu društva. Ta pitanja su zaokupljala pažnju
umnih i maštovitih ljudi od najranijih dana nastanka ljudske civilizacije pa sve do danas. Nastojanja da
se shvati priroda, nastanak i razvoj društva, njegovo kretanje bila sui značajna za nastanak sociologije
kao nauke. Razvoj sociologije je čvrsto vezan uz industrijski progres i nastojanja da se promjene koje
su se zbivale u društvu potpunile spoznaju i naučno prate i objasne. Sociologija ima zadaću da
predvidi tok društvenih promjena, da uoči dinamiku društvenih procesa. Moglo bni se reći da je
sociologija jedna od najprimjenjivijih nauka nastala između XVIII i XIX vijeka kada se snažno razvijaju i
odvijaju društveni procesi. Zapravo interesovanje sociologije nije samo globalno društvo već i konkretni
sistemi, procesi koji doprinose da se takve pojave uoče i predvidi njihov tok kretanja. Sociologija ima
zadaću da spozna društvo, čovjeka i sistem poretka i vlasti, kulturu, tradiciju, norme i vrijednosti.

2. Nacija i država?

Država je institucionalni oblik organizovanog društva. Nastala je kao rezultat ljudskih potreba za
zajedničkom organizacijom, zajedničkim pravilima i zaštitom teritorije i zajednice ljudi koja je egzistirala
i egzistira u datom prostoru. Državas je izraz nužnosti opstanaka ljudi, izraz pravilnog udruživanja
plemena i naroda u određenoj društvenoj organizaciji i njenim pravilima. Nastankom države prestaju
biti dominantne rodbinske veze. Država uspostavlja pravila i norme kao zajedničke sa sve članove
zajednice koji su dužni da ih se pridržavaju. Država je nastala na osnovama rodbinskih ili patrijarhalnih
veza. Neke su nastajale ujedinjavanjem naroda, dok je veliki dio plemena to činio iz potrebe za
opstankom napuštanjem nimadskog načina života, stvaranjem naroda a zatim i države. Druge su
nastajale ujedinjavanjem naroda u strahu i otporu od najezde trećeg, radi odbrane ili raspada. U
poretku je jedinstvo slabije, ali vremenom država jača. Treće su nastale naseljavanjem stanovništva, tj.
vladari su davali zemljišta svojim podanicima, radnicima, a isto tako osvajanjem teritorije od drugih
država i njihovo naseljavanje vlastitim stanovništvom. Država je izraz zajedničke potrebe i interesa.
 Postoje različita stajališta nastanka države:
- idealističko - teorijske koncepcije
- društveno - ugovorne teorije
- sociološke teorije
Država se uspostavlja na teritorijalnom načelu a ne na načelu krvnog srodstva.
Nacija se razvija iz naroda, kao viša faza društvenog organizovanja i identificiranja sa teritorijom i
pripadnošću jednoj društvenoj grupi. Taj proces je proces kada su se razvili kultura, jezik, privreda i
kada se uspostavlja vlast na određenom prostoru. Često se nacija poistovjećivala sa državom i u
pojmovnom i u sadržajnom smislu. Država je zakonska i politička organizacija koja posjeduje vlast da
od svojih građana zahtjeva i poslušnost i legalnost. Nacija je narodna zajednica čiji su članovi
povezani osjećanjem solidarnosti, zajedničkom kulturom i nacionalnom sviješću. Imamo dva oblika
nastanka nacija:
-one koje su nastajale kroz historiju u jednonacionalnim zemljama - Holandija, Francuska...
- zemlje koje su se sačuvale sa problemom nacionalizma.
Značajni su pokreti za nacionalnu nezavisnost u XIX vijeku u Evropi, a u XX vijeku u ostalim
krajevima. Najznačajniji elementi uspostavljanja nacije su: društveno - ekonomski razvoj, jezik i
kultura, vjera i tradicija, državna vlast ili poredak.

3. Priroda i karakter vlasti?

Vlast predstavlja samo jedan oblik moći. To je institucionalna (pojedinačna) moć zasnovana na
određenim normativnim predpostavkama koje imaju autoritet iskazan voljom građana ili društvene
organizacije. Za razliku od moći koja se rasprostire difuzno, vlast se kreće u određenim granicama.
Vlast se sastoji u izdavanju određenih naređenja i upozorenja i prije svega služi toj svrsi. Vlast se
legitimira kroz normativni poredak, a normativni poredak je osnov konstitucije vlasti. Po Weberu vlast
može biti: racionalna, tradicionalna i harizmatska.
Racionalna vlast počiva na pravilima koja podjednako vrijede za sve koji zadovoljavaju ordeđene
kriterije. Ovaj tip vlasti je opravdan samo ako je vrši nadležni organ i po utvrđenim pravilima. Vlast
pripada pojedincima samo ukoliko zauzimaju određeni položaj, odnosno ako su izabrani u skladu sa
važećim pravilima i ukoliko vrše određene službene dužnosti, odnosno ovlasti.
Tradicionalna vlast se zasniva na tradiciji. Za ovaj tip vlasti je normativni poredak onaj koji je ranije
uspostavljen i nasto i koji ne podliježe promjenama, tj. ne priznaje nikakvo novo zakonodavstvo ili
modernizaciju.
Harizmatska vlast ne priznaje i ne prihvata nikakva pravila kojima se utvrđuje njena ovlast.
Najčešće se praktikuje u kriznim periodima društva, kada društveni, odnosno postojeći poredak nije u
stanju zadovoljiti izuzetne potrebe koje su se iskazale. Harizmatski vođa je uvjek radikalno nastrojena
osoba.

4. Tranzicija i proces promjena?

(kartica br. 2, pitanje br. 4)

Kartica br. 8
1. Država i pravo?
2. Žena u društvu?
3. Društveni pokreti?
4. Čovjek i kultura?
 1. Država i pravo?

Sa državom se pojavljiva i pravo, a nastalo je iz običaja i pravila ponašanja ljudi u društvu. Pored
elemenata jednakosti, značajni su i elementi prinudnosti. Veza između države i prava je nerazdvojna i
nemože se utvrditi da li je pravo nastalo iz države ili je država nastala iz prava. Država uspostavlja
pravo, a cijela državna organizacija i njena dijelatnost osnovana je pravnom normom, tj. legalizirana je
pravom.
Pravo je sistem normi koje sankcionira država. I država i pravo su proizvod društva. Država je
tvorevina društva nastala kao potreba i nužnost u posredovanju različitih interesa i potreba koje
postoje među ljudima. Država raspolaže monopolom fizičke sile, putem pravnog sistema. Svoju moć
država ostvaruje putem prava kojhim reguliše najvažnije društvene odnose i funkcije. Obično se govori
o državi kao nosiocu suvereniteta. To je svojstvo državne vlasti po kojem je ona nezavisna,
samostalna i neograničena.

2. Žena u društvu?

Promjenama u društvu mjenja se pozicija žene kako u porodici, tako i u društvu. Gubljenjem
tradicionalnih funkcija porodice žena nije samo nosilac ljudske reprodukcije, već ravnopravni partner i
u porodici i u društvu. Prije žene nisu bile nasljednice, nisu ulazile u visoki stalež i položaj moći u
društvu. Međutim, danas postoje podjela rada na muške i ženske poslove i zanimanja:
- podjela rada određena biološkim i genetskim razlikama između muškarca i žene
- podjela rada povezana sa tradicijom, gdje muškarac ima moć u porodici i u društvu, koju želi
zadržati na sve načine.
Muškarac je za razliku od žene tu moć zadobijo u ratovima, poslovima i zaradama, dok žena ima
posebnu moć u procesu reprodukcije. Industrijsko društvo je promjenilo poziciju žene, samim tim i
poziciju porodice. Žena zadobija ulogu u proizvodnji i privređivanju, tj. izvan porodice i žena postaje
ravnopravna muškarcu. No, međutim i danas postoji prednost žene, njenih prava i pozicije u društvu,
kako u procesu obrazovanja tako i u procesu rada, zanimanja, nagrađivanja, pokretljivosti i sl. Tako se
i javljaju brojni pokreti koji se zalažu za oslobođenje žene.

3. Društveni pokreti?

Pod društvenim pokretom podrazumjevaju se kolektivna nastojanja i akcije da se poboljšaju, izvadu

ili spriječe određene društvane promjene. Društvene promjene čine veće grupe ljudi koji mogu ali ne
moraju imati elemente organizovanosti, često nastaju spontano, mogu biti zatvorenog ili otvorenog
tipa, mogu imati zatvorenu i lokalnu organizaciju, stalno ili privremeno rukovodstvo, stalno ili
privremeno članstvo. Društveni pokreti su kolektivna volja iz čega i proizilazi njihova snaga i moć.
Najvažniji su korektiv institucionalnog poretka vaninstitucionalnim sredstvima. Sistem vlasti se po
svojoj prirodi suprostavlja društvenim pokretima. Države ponosne na svoj suverenitet smatraju da su
one nosilac društvenog preobražaja i ne prihvataju lahko tuđe ideje i druge aktere promjena. Battmore
smatra da postoje tri faze kroz koje su prošli pokreti u svom historijskom razvoju:
1. kada su pokreti bili jedino efikasno sredstvo da se izraze nastojanja za društvenim promjenama
2. kada vlasti nastoje umanjiti prava i slobode građana i
3. kada nastaje umnožavanje društvenih pokreta kao manje trajnih oblika društvenog života
zapadnim demokratijama.
I Turen analizira razvoj društvenog pokreta kroz tri sadržinski drugačije faze. On dijeli društvo na tri
tipa: trgovačko, industrijsko i postindustrijsko i tvrdi da svakom tipu društva pripadaju i odgovarajući
pokreti. Tako imamo: trgovačko društvo - građanski pokreti, industrijsko društvo - radnički pokreti,
postindustrijsko društvo - veliki broj novih raznovrsnih pokreta.

4. Čovjek i kultura?

Objašnjenje čovjekovog ponašanja, njegove ličnosti u društvu, teško je iskszati bilo kojom naukom,
osim kulturom. Pri rođenju čovjek postaje društveno biće, a da bi opstao mora učiti vještine, znanje,
komunikaciju, način ponašanja i sve to zovemo kulturom društva. Bez zajedničke kulture članovi
društva se nebi mogli sporazumjevati, komunicirati i sarađivati, pa se može reći da bez kulture nema ni
društva, niti kulture bez društva. Oblici ljudskog društva se razlikuju od jedne do druge kulture.

Kartica br. 9
1. Društvene nejednakosti?
2. Političke grupe i profesionalna udruženja?
3. Sindikat i industrijski sukobi?
4. Individualne jednakosti i slobode ljudi?

1. Društvene nejednakosti?

Društvena nejednakost se izražavala na različite načine u povjesti ljudske zajednice. U početku,

zajednice su se zasnivale na društvenoj nejednakosti. Sociološka kultura poznaje nejednakosti koje su
izražavane u formama ispoljavanja i organizovanja, kao što su kaste, staleži, slojevi, klase,
profesionalne grupe itd.

2. Političke grupe i profesionalna udruženja?

Kao rezultat demokratskih procesa u društvu obrazuje se niz profesionalnih i političkih grupa i
stručnih udruženja. Obično okupljaju ljude različitih društvenih skupina i iz različitih društvenih slojeva.
To su otvorene društvene grupe koje okuplaju sve ljude bez formalnih ili sa formalnim uslovima
prijema. Cilj određuje sama svrha udruženja i oblik organizovanja. Različiti su motivi njihovog nastanka
ali i različit nivo: od lokalnih sredina do pokreta širokih razmjera, kao recimo pokret za mir, za zaštitu
okoline, za ostvarivanje ljudskih prava i sl. Najčešće se uspostavljaju radi ostvarenja određenog cilja i
skretanja pažnje javnosti na pitanja ili legitimaciju određenih zahtjeva prema organima vlasti ili drugim
asocijacijama. Razna profesionalna ploitička i stručna udruženja su i snažan korektiv vlasti. Nerjetko
političke grupe legitimiraju vlast ili dovode u pitanje njeno povjerenje. Uspjeh udruženja ovisi o tri
faktora:
1. od jasne formulacije ciljeva aktiviteta
2. od organizacione sposobnosti i broja ljudi koji pridobijaju za te ciljeve i
3. od stepena aktivnosti vodstva i sljedbenika, kao i od rezultata koje njihova akcija reproducira.
Danas postoji širok spektar političkih i stručnih udruženja, među stabilnije i trajnije ubrajamo pokrete
za mir, nacionalnu ravnopravnost itd. Kao stručna udruženja možemo označiti npr. udruženje nivinara,
pisaca, inžinjera i tehničara, ljekara itd. i ona se zasnivaju na interesu. Ovakve grupe nazivaju se
interesne organizacije, ali nemaju namjeru preuzeti vlast i moć u društvu.

3. Sindikat i industrijski sukobi?

 U industriji, moć je locirana u upravama preduzeća. Kontroliše se pomoću kapitala i prava na
raspolaganje sredstvima rada. Sindikati su organizovane skupine ili društvene grupe koje zastupaju i
predstavljaju interese zaposlenih. Neki autori smatraju da sindikati imaju važnu ulogu u integraciji
radnika u industrijski sistem. Sindikati su doprinijeli institucionalizaciji industrijskih sukoba, prihvatanju
niza pravila i procedura. Tako je izvršena stabilizacija odnosa između nosioca suprostavljenih interesa.
S obzirom na snagu sindikata, legitimaciju i prezentaciju intesa, u društvu je došlo do uspostavljanja
neke vrste "industrijske demokratije". Zasniva se na pravu, tj. na poštovanju normativnog poretka.
Zastupajući interese rada, sindikat je zaslužan za povećanje zarada, poboljšanje općih materijalnih i
socijalnih uslova zaposlenih, uslova rada, skraćivanje radnog vremena...
Takođe veliki značaj ima i obrazovanje, školovanje, veće nadnice. Sindikat je izraz interesa u sferi
rada. Preduzeće je temeljni osnov egzistiranja sindiksta, to je osnova udruživanja, uzajamnosti,
solidarnosti, zajedničkih inteesa i ciljeva.

4. Individualne slobode i jednakosti ljudi?

(kartica br. 6, pitanje br. 4)

Kartica br. 10
1. Metode istraživanja u sociologiji?
2. Društvo i država?
3. Društvene grupe?
4. Čovjek i društvo?

1. Metode istraživanja u sociologiji?

Metode bi se mogle definisati kao niz ideja ili postupaka pomoču kojih se nastoji uočiti i objasniti
određene pojave i procesi. Najznačajnije metode u sociologiji su: historijska, komparativna,
dijalektička, metoda sistematizacije i naučna metoda.
Historijska metoda. Pomoću ove metode se proučava globalna historija čovječanstva ili historija
najznačajnijih društvenih institucija. Osnovna zadaća joj je da prikupi i analizira građu, podatke ili
druge obavjesti koji su nastali neovisno od pozicije znanja, odnosa i procesa u društvu i društvenih
snaga koje usmjeravaju njegovu dinamiku. Ova metoda je veoma rasprostranjena. Interes joj je da
sazna kako su nastale, razvijale se i transformisale civilizacije društava i društvene institucije.
Komparativna metoda služi se komparacijama ili usporedbama pri istraživanju određenih društvenih
pojava ili procesa. Po Dirkenu postoje tri nivoa usporednih istraživanja:
- prvi nivo predstavlja usporedna istraživanja u jednom društvu
- drugi nivo komparacije predstavlja upoređivanje raznih društava
- treći nivo komparacija predstavlja upoređivanje pojava koje su zajedničke u svim društvima
Dijalektička metoda se kritički odnosi prema postojećim odnosima i društvima i vizijski anticipira
njihovu budućnost. Tuse zapravo radi o teorijskoj i dijalektičkoj misli usmjerenoj na prevladavanja
postojećeg i na viziju budućeg reda stvari i odnosa u društvu. Ova metoda je doprinijela razvoju
sociologije, a sociologija ovom metodom pojedinačne pojave sravlja u odnos sa zakonima kretanja
cjeline. Ova metoda kombinuje teoriju i praksu.
Metoda sistematizacije (funkcionalne analize) je metoda čiji je cilj analiza društvenog sistema,
njegovih djelova i njegovog funkcionisanja. U osnovi ova metoda za svoju analizu ima sistem za njene
protagoniste, sistem čini osnovu društva, a pojedinci su nosioci funkcija ili konkretnih uloga koje im je
sistem odredio. Ova metoda se najpreciznije koristi u matemetici.
 Naučna metoda ( u zadnje vrijeme sociološka metoda) ima zadaću na analitički i spoznajno-teorijski
način spoznati društvo ili njegove dijelove. Zasnovana je na dijalektičkoj metodi i najviše je
rasprostranjena u marksističkoj sociologiji. Zadatak joj je da se teorijska misao na što metodičniji način
spoji sa pouzdanim i preciznim iskustvenim podacima što ne ide bez teškoća koje se dijele na tri
grupe: teorijske, organizacijske i teškoće društvene prirode.
Tehnike istraživanja su osnovno sredstvo sociologa u prikupljanju i interpretaciji podataka o društvu
i pojave u njemu. Instrumenti istraživanja se djele u dvije grupe:
- na one pomoću kojih se prikupljaju i posmatraju činjenice i
- na one pomoću kojih se te činjenice analiziraju i interpretiraju.
Pod tehnikama istraživanja se podrazumjeva: posmatranje, anketa, intervju, upitnik, eksperiment i
analiza sadržaja.
Posmatranjem su se služili brojni etnolozo i soc. antropolozi. Posmatranje definišemo kao način na
na koji se prikupljaju podaci o pojavama, neposrednim čulnim opažanjem uz sudjelovanje posmatrača,
odnosno istraživača, kako bi se određene pojave što potpunije izučile i prikupile činjenice ili pojave i
opisale manifestacije. Posmatrač je neposredni sudionik. Sociolog može posmatranjem dobiti sliku o
životu običnih ljudi, zatim o kulturi, uslovima u kojima žive itd. Uspjeh posmatrača zavisi od njegove
sposobnosti i stručnosti za tu vrstu posla.
Anketa je najrašireniji i najpodesniji instrument u sociologiji. Razlikuje se od intervjua po tome što
se pismeno formulisana pitanja dostavljaju određenim osobama, kako bi se dobio pismeni odgovor.
Značajna karakteristika je što se dobiva velika sistematizovanost i brzina u prikupljanju činjenica u
kratkom vremenskom periodu. Može obuhvatiti veliki broj ispitanika.
Intervju se sastoji od niza usmenih ili pismenih pitanja koje istraživač postavlja upitaniku. Toje najširi
instrument istraživanja u sociologiji. Njegova prednost je u tome što osigurava veoma veliku
sistematičnost u pitanju građe. Uspjeh zavisi od sposobnosti i umjeća istraživača. Postupak
prikupljanja činjenica se može podijeliti u dvije grupe:
- instrumenti kojima se prikupljaju činjenice i podaci koji su nastali prije istraživanja
- podaci koji se prikupljaju i selektuju nakon provedenog istraživanja.
Ta dva izvora se kombinuju i uspostavlja se teorija i uopćavanje.
Upitnik je brz i efikasan istraživački instrument i široko zastupljen u ispitivanju javnog mijenja. To je
skup unaprijed postavljenih pitanja u pisanome obliku na koji se od ispitanika traži odgovor. I za upitnik
je jako važna formulacija pitanja i odabir valjanog uzorka koji može biti osnova za izučavanje validnih
zaključaka. Smatra se kao podesan i jeftin instrument.
Eksperimentom se žele namjerno izazvati reakcije dakle vještački od posmatrača, kako bi se
određena pojava ili procesi analizirali i na kraju klasificirali. Eksperiment se izvodi u kombinaciji sa
posmatranjem, tako što posmatrač namjerno ivještački izaziva reakcije posmatrane grupe. Primjenjuje
se najčešće na dvije uporedne skupine čije se veze žele utvrditi i upoređivati. Prednost ove tehnike je
u tome što se pojava koja se želi posmatrati donekle može posmatrati u njenom izvornom obliku.
Analiza sadržaja je skup instrumenata kojim se želi dobit što tačnija slika, odnosno objektivni i
sistematični podaci o pojavama i procesima koji se žele analizirati u društvu. Analiza sadržaja je
pretežno opisna i putem nje se uspostavlja sistemacka analiza određene pojave ili događaja.

2. Društvo i država?

Društvo smo već definisali kao specifičnu i složenu historijsku zajednicu ljudi koja je nastala kao
proces ljudskog udruživanja i ostvarivanja potrebe za opstankom čovjeka kao ljudske vrste. Država je
proizvod društva, izraz potreba ljudi nastalih na određenom stepenu razvoja, a usko je vezana sa
drugim društvenim uslovima.
1) Država se uspostavlja na teritorijalnom načelu, a ne po načelu krvnog srodstva. Razlika je
uslovljena podjelom rada, razmjenom proizvoda i rastom privrednih aktivnosti. Težilo se potrebi
udruživanja, potrebi jake teritorijalne organizacije i uspostavljanja zajedničkih pravila i normi u
međusobnim odnosima ljudi. To doprinosi slabljenju krvnosrodničkih veza i jačanja međusobnih
odnosa ljudi na širem teritoriju.
2) Država je izraz potreba za zajedničkim opstankom i egzistencijom društva. Država je
organizacija javne vlasti s funkcijama i pravima prema građanima.
3) Država ima posebnu i čvrstu organizaciju pomoću koje ostvaruje svoju moć i prava kojima
raspolaže, a koju zadobija uspostavljanjem normativima ili vrijednosnim poretkom. Država mora štititi
svoje stanovnike od nesporazuma, nasrtaja, nasilja...
4) Država uspostavljajući institucionalni sistem svoga opstanka i ostvarivanja funkcija, uspostavlja i
izvore za njihovo obezbjeđenje, kao npr. dadžbine, porezi, prilozi, koji postaju obaveza za stanovnike,
ali tu formu ne uvode niti su ih nametali u bilo kojem obliku. Raspadom prvobitnih društava, podjela
rada i veća pokretljivost ljudi doprinijeli su nastanku države.

3. Društvene grupe?
(kartica br. 1, pitanje br. 2)

4. Čovjek i društvo?

Svaki čovjek ima određeni status u društvu koji može biti: biološki, nasljedni i stečeni. Čovjek ima
status po rođenju, dakle biološki, rađa se kao muškarac ili kao žena.
stečeni status može biti u nekim društvima. Obrazovanjem ili sticanjem potrebnih znanja čovjek
stiče status zanimanja. Svaki je status praćen nizom normi koji određuje ponašanje pojedinca. Skup
normi kojima se to definiše naziva se ulogom. Uloge su i izraz čovjekove sposobnosti, izraz svijesti itd.
(status supruge u braku) Društvo definišemo kao sistem međuodnosa kojima se pojedinci povezuju u
jednu cjelinu.

Kartica br. 11
1. Tipovi porodice?
2. Ugovorne teorije o nastanku države?
3. Kontovo shvatanje društva?
4. Narod teritorij, kultura, tradicija?

1. Tipovi porodice?

Najznačajnija tipologija porodice je: totemski klan, velika porodica, patrijarhalna i individualna
odnosno industrijska porodica.
- Totemski klan je najstariji oblik porodičnog života. Taj tip porodice i danas postoji u nekim
australijskim plemenima. Zajedničko im je genetičko ime svih pripadnika roda, tj pripadnici nemaju
pojedinačna imena. Ona se izražuju posebnim znakovima ili gibovima. Potomstvo se određuje po
materinskoj liniji i takav način određivanja zove se materinsko pravo. Pripadnici iste generacije se
udružuju i stvaraju bračne odnose. ali iz različitih porodičnih zajednica. Uspostavljena je zabrana
spolnih odnosa između braće i sestara i bližih srodnika po majčinoj liniji.
- Velika porodica je najrasprostranjenija kod indoevropskih naroda. Postoje razne forme velike
porodice i razni nizovi. Najčešće se ona naziva i kao velika familija ili kućna zajednica. U nekim
djelovima svijeta ona je bila matrijarhalnog karaktera, dok je u nekim patrijarhalnog. U porodicama
matrijarhalnog karaktera valiki značaj je imala najstarija žena (starješina porodice). Potomstvo se
računalo po ženskoj liniji. Nakon smrti žene starješine zamjenjuju je njeni novi srodnici, najčešće brat.
Taj tip još postoji u Tibetu i djelovima Indije. Veliku porodicu karakterišu patrijarhalni odnosi i srodstvo
po muškoj liniji, a kasnije i po ženskoj. Što se tiče muške linije tu je starješina porodice najstariji
muškarac. U tom tipu porodice veći broj bračnih parova živi sa svojom djecom u zajedničkom
domaćinstvu i zajednički obrađuju imanje i obavljaju poslove. Kasnije se srodstvo računalo i po muškoj
i po ženskoj liniji. Što se tiče nasljedstva, ono negdje pripada muškim potomcima, negdje svima, a
negdje samo jednom (najstarijem ili najmlađem sinu). To je vezano sa običajima, tradicijom i religijom.
- Patrijarhalna porodica je najrasprostranjeniji oblik porodične zajednice. Njene elemente nalazimi i
u velikoj porodici. Patrijarhalnu porodicu poznaju mnogi narodi i to: Slaveni, Germani, Rimljani i dr.
Egzistencija je najviše vezana sa ekonomskom osnovom porodice, tj. da li se radi o seoskoj i gradskoj
porodici. Seoska porodica je ostavila dugu patrijarhalnu porodicu, dok se gradska porodica brzo
transformisala. U seoskoj porodici suprug je bio vlasnik imovine i tim je zadobijao prevlast u društvu.
Razvojem društava razvija se imovina, koja nije više samo u zemlji već i u zgradama, novcu,
preduzećima i dr. Treće obilježje ove porodice je dominacija muškarca nad ženom. Vlast je pripadala
mužu, a žena je bila ekonomski i pravno nezaštićena. Žena je smatrana bićem nižeg reda.
Patrijarhalna porodica koja je uključivala više bračnih parova danas se raspala i svela na izdvojene
parove. Četvrto obilježje velike porodice se ogleda u statusu djece. Djeca su potčinjena očinskoj vlasti,
tj. pater familiasu. Peto obilježje je odnos muža i žene, gdje se od žene zahtjeva vjernost, dok
muškarac može imati više žena ako ih može izdržavati, a također po svojoj volji muškarac može da
otjera ženu.

2. Ugovorne teorije o nastanku države?

Ugovorne teorije polaze od prirodnog prava, kao osnova prava i pravičnosti. Za pravičnošću postoji
potreba, a to je ustvari međusobni odnos koji se postiže ugovorom između građana, iz čega kasnije
nastaje građansko pravo. Osnova građanskog prava je obaveznost kao izraz volje, a koja proističe iz
ugovora. Grotius kao zagovornik ove teorije smatra da ljudi imaju pravo da pruže otpor kako bi se
odbranili od nepravde. Međutim, kako je država zajednica stvorena radi zaštite reda i mira, ona dobija i
nešto više pomoću ugovora:
- da ukine neograničeno pravo otpora radi zaštite javnog reda i mira među građanima i
- da štiti podanoke i njihovu imovinu.
Za Hobsa, ljudi su jednaki u prirodi, ali uborbi za opstanak svaki čovjek se nalazi uratu protiv
svakog. Za njega rat nije samo u bitkama, već i u izvjesnom poretku vremena. Da bi se spriječilo
stanje rata, ljudi moraju težiti miru, treba se uspostaviti zakon da svi ljudi imaju ista prava. Znači,
pojedinci trebaju da svojom voljom potpišu ugovor i da prenesu svoja prava na jednu osobu i tako
nastaje država. Slično mišljenje ima i Lock. Ruso je zastupnik teorije ugovora. Po njemu vlast i narod
raspolažu suverenitetom, suprostavlja se podjeli vlasti na silu i volju, na zakonodavca i izvršnu vlast.
Suverenitet djeluje putem zakonodavne vlasti. Pravne ili ugovorne teorije su postavile osnov za
nastajanje države na osnovama izražene volje putem ugovora, na prirodnu funkciju države i vlasti, na
izbor suvereniteta i legaliteta naroda i njegova prava na odnos i tip vlasti i načina vladanja.

3. Kontovo shvatanje društva?

Na početku svog rada Ogist Kont sociologiju je nazvao "društvenom fizikom" a taj termin preuzeo je
od Hobsa, zatim "kurs pozitivne filozofije" da bi je kasnije imenovao sociologijom.
Izgradio je pravac zasnovan na pozitivnoj filozofiji, koji je nazvan pozitivizam. Izvršio je sintezu
nauka u 6 dijelova historijskim redom: matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i društvena
fizika (sociologija). Sociologiju smatra elementarnom i osnovnom naukom o društvu, koja ima zadću
da istražuje društvo i društvene promjene. Po njemu, posebne društvene nauke nemogu potpuno
objasniti pojave koje proučavaju, a takav pristup ima samo sociologija koja pojave proučava u njihovoj
cjelovitosti. Sociologija je imala namjenu da društvenu spoznaju oslobodi od religijskog vjerovanja.
Glavni dio pozitivnog metoda je posmatranje (u užem i širem smislu) a zatim historijska metoda
(upoređivanje pojava u sadašnjosti i prošlosti).
Prema Kontu sociologija se dijeli na društvenu statiku i društvenu dinamiku. Društvena statika
ispituje uzajamne akcije i reakcije koje vrše jedni dijelovi društva nad drugim, dok se društvena
dinamika bavi razvojem društva i njegovih zakonitosti. Društveni razvoj počiva na razumu, a razum ima
tri stepena razvoja: teološki (religija), metafizički (filozofija i pravo) i naučno-pozitivno doba.
On ističe postulat da "Ideje vladaju svijetom i da ga potresaju". Njegov pozitivistički pristup su
prihvatile razne sociološke teorije i pravci.

4. Narod, teritorij, kultura, tradicija?

Kartica br. 12
1. Filozofski korjeni sociologije?
2. Društvene pojave?
3. Poimanje nacije?
4. Demokratizacija društva?

1. Filozofski korjeni sociologije?

(kartica br. 3, pitanje br. 4)

2. Drištvene pojave?

Da bi smo razumijeli društvo potrebno je razumijeti i društvene pojave. Postoje koncepcije o tome
da se društvene pojave međusobno izjednačavaju i upoređuju, pa prema tome postoje dvije premise i
to :
- da ne postoji razlika između društvenih i prirodnih zbivanja
- biološka koncepcija koja polazi od sličnosti između procesa i pojava koje se odvijaju u društvu i
biološkom organizmu.
Postoje dvije bitne razlike između prirodnih i društvenih pojava:
- društvo nije ograničeno ni po sastavu, ni po razvoju, ali ni po svom djelovanju
- prirodne pojave teku neovisno od volje ljudi dok su društvene rezultet djelovanja ljudi.
Svijest je onaj elemenat koji čovjeka razlikuje od drugih bića i čini ga društvenim bićem. Društvo se
sastoji od pojedinaca. Neki smatraju da su sve društvene pojave individualne pojave, drugi misle da je
obrnuto, dok treći misle da postoje obje vrste pojava i da se međusobno razlikuju. Stajalište po kojem
su individualne pojave ustvari i društvene najviše je zastupao Emil Dirkem. On društvene pojave
naziva kolektivnom sviješću. Društven pojave su povezano djelovanje ili ponašanje pojedinaca ili
grupa radi ostvarivanja nekog cilja. To podrazumijeva međusobni odnos tj. povezanost ljudi u
obavljanju nekog procesa ili neke djelatnosti.

3. Poimanje nacije?

Nacije su nastale na različite načine, ali u svojoj osnovi imaju iste socio-ekonomske i kulturno-
tradicijske pretpostavke. Dominatnu ulogu je imala teritorija i egzistiranje naroda u njoj, privredni i
kulturni razvoj, tradicija i svijest o pripadnošću i sl. Proces transformacije otpočeo je pri prerastanju
naroda u naciju - kad su se razvili kultura, jezik, privreda i sl. Nacija je narodna zajednica čiji su članovi
povezani osjećanjem solidarnosti, zajedničkom kulturom i nacionalnom sviješću. U mjestima gdje se
proces nastajanja nacije i države odvijao uporedo kažemo da su "nacionalne države". Nacija se
formirala unutar granica države, i oni koji su živjeli izvan tih granica nisu pripadali toj naciji. Dok je XIX
stoljeće bilo poznato po konstituiranju evropskih nacija, XX stoljeće je karakteristično po obrazovanju
nacija na ostalim kontinentima: u Aziji, Africi, Australiji pa čak i u Americi.
Zajednički elementi koji su osnova konstituiranja nacija su sl.:
- na prvom mjestu je društveno-ekonomski razvoj,
- drugi princip konstituiranja nacije jeste jezik kao sredstvo zajedničkog sporazumjevanja i
komunikacije ljudi,
- treći princip je zajednička kultura, vjera i tradicija,
- četvrti značajan element konstituiranja nacije je državna vlast.

4. Demokratizacija društva i obrazovanja?

Obrazovni proces predviđa da je najpogodniji oblik u usvajanju temeljnih normi i vrijednosti jednog
društva - vrijeme. Društveni sistem postaje univerzalan i globalan poredak, tj. zahtijevaju i zajedničke
spoznaje i zajedničke kriterijije vrijednosti i zajedničke mogućnosti. To ujedno znači i briga i sigurnost
ljudi, ostvarivanje temeljnih ljudskih prava... Poziv za demokratiju prisutan je u svim zemljama. Za
ostvarivanje demokratije teže i razvijene i ne razvijene zemlje, kao i zemlje u razvoju. Demokratija je
model državnog uređenja. Demokratska društva su ona u kojima se ostvaruju osnovna ljudska prava,
sloboda govora, izražavanja, štampe, sloboda vjerispovijesti, pravo na jednakost, ...
Dakle, demokratija je stalni proces širenja prostora slobode i prava građana.

Kartica br. 13
1. Društvene grupe?
2. Moć i vlast?
3. Društveni sukobi?
4. Individualne i društvene nejednakosti?

1. Društvene grupe?
(kartica br. 1, pitanje br. 2)

2. Moć i vlast?

Moć je prije svega socijalne, političke i ekonomske prirode i kao takva je društvena kategorija. Pod
društvenom moći podrazumjevamo onu moć koja se pojavljuje i koja se ispoljava u institucionalnom
obliku u odnosu prema pojedincima.
- Ekonomska moć je usko vezana sa političkom moći i nemože se reći koji je izvor dominantniji i koji
je interes preovlađujući, da li je to zaštita ekonomskih interesa ili ostvarivanje političkih ciljeva.
- Politička moć je institucionalna moć kojom raspolaže određena politička grupa ili partija ili sama
država, ona je izraz određenih vrijednosti koje postaju zajedničke i opće.
- Socijalna moć je snaga koju sa sobom nosi industrijski sistem, razvoj tehnike i tehnologije. Njima
vlada čovjek i tako zadobija sve značajniju ulogu u društvu i u privrednom ali i u političkom poretku.
Moć se ostvaruje pomoću autoriteta jedinke, uticaja institucionalnih aparata ili pomoću ekonomskog
mehanizma. Postoji jasna razlika između moći i vlasti. Vlast je prije svega samo jedan oblik moći. Ona
je institucionalna moć koja je zasnovana na određenim normativnim predpostavkama koje imaju za
sobom autoritet koji je iskazan voljom građana ili društvene organizacije. ponašanje u porodici, poslu
itd.
Vlast je legitimna kroz normativni poredak, a normativni poredak je osnov konstitucije vlasti.
Povjerenje u legalitet je u stvari sredstvo za obezbjeđenje prava nadležnosti u funkciji vlasti, zato po
Weberu legitimna vlast može biti racionalna, tradicionalna i harizmatska.
- Racionalna vlast počiva na pravilima koja podjednako vrijede za sve koji zadovoljavaju ordeđene
kriterije. Ovaj tip vlasti je opravdan samo ako je vrši nadležni organ i po utvrđenim pravilima. Vlast
pripada pojedincima samo ukoliko zauzimaju određeni položaj, odnosno ako su izabrani u skladu sa
važećim pravilima i ukoliko vrše određene službene dužnosti, odnosno ovlasti.
- Tradicionalna vlast se zasniva na tradiciji. Za ovaj tip vlasti je normativni poredak onaj koji je ranije
uspostavljen i nasto i koji ne podliježe promjenama, tj. ne priznaje nikakvo novo zakonodavstvo ili
modernizaciju.
- Harizmatska vlast ne priznaje i ne prihvata nikakva pravila kojima se utvrđuje njena ovlast.
Najčešće se praktikuje u kriznim periodima društva, kada društveni, odnosno postojeći poredak nije u
stanju zadovoljiti izuzetne potrebe koje su se iskazale. Harizmatski vođa je uvjek radikalno nastrojena
osoba.

3. Društveni sukobi?

U socijologiji je dugo vladalo stajalište da su društveni sukobi nepoželjni i nepotrebni. Tek nakon
studentskog pokreta krajem 60-tih godina XIX vjeka kao i drugih društvenih pokreta i radničkih akcija u
industrijskoj sferi počeli su se shvatati sukobi kao društveni fenomen. Bliža i dalja historija puna je
sukoba, raznih oblika, inteziteta, karaktera i tipova. Danas više nije moguće govoriti o devijatnostima i
odstupanjima od društvenih pravila i normi. Nije moguće govoriti o postojanju društvene harmonije,
integracije i ravnoteže, već se može govoriti o sukobu kao realnosti, obliku društvenosti i pokretačkoj
snazi promjena. Sukobi su poprimili krajem XX vijeka široke razmjere. Nerazdvojni pratilac čovjeka i
društva su sukobi, koji u suštini najsnažnije utiču na oblikovanje ljudskih normi, ali sadržine samog
društva. Sociologija teži ka spoznaji glavnih oblika društvenih sukoba, njihovih uzroka, motiva, snage i
ideja koje ih generiraju, ali i posljedice koje iza njih nastaju. Neki sociolozi smatraju da danas više nije
primaran sukob između rada i kapitala, već sukob između sistema i njihovih građana. Društvene
sukobe možemo podijeliti na dva glavna tipa:
- individualni i unutargrupni sukobi, i
- globalni društveni sukobi (ratni i industrijski sukobi)

4. Individualne i društvene nejednakosti?

Kako moć i ugled nisu jednako raspoređeni među pojedincima javlja se opća nejednakost i
različitost pozicija. Moć znači stepen do kojeg pojedinci mogu nametnuti svoju volju drugima. Ugled se
odnosi na količinu poštovanja ili časti. Bogatstvo se odnosi na materijalnu imovinu.

Kartica br. 14
1. Moć i vlast?
2. Političke stranke?
3. Društveni procesi?
4. Demokratija i društvo?
 1. Moć i vlast?
(kartica br. 13, pitanje br. 2)

2. Političke stranke?
(kartica br. 4, pitanje br. 3)

3. Društveni procesi?

Društveni proces je primarna društvena pojava. To je međusobno djelovanje ljudi u društvenoj

pojavi. Društveni procesi dovode do promjena ili djelovanja. Ta djelovanja društvenih pojava mogu biti
ili promjene u prirodi ili promjene u pojedincu, čovjeku ili najzad promjene u društvu. Grupisanje i
definisanje društvenih procesa ovisi od njihovog karaktera, oblika, sadržaja, forme i aktera. Pod
društvenim procesom podrazumjevamo društveno djelovanje ljudi u kojem postoji jedinstvo sadržaja i
forme. Sadržajna strana društvenog procesa govori nam o karakteru, vrsti i tipu tog procesa. Formalna
strana društvenog procesa govori nam o obliku međusobne povezanosti ljudi, dok obavljaju taj proces.
Društveni proces je povezano djelovanje ljudi, njihovih radnji, postupaka i ponašanja. Sve društvene
tekovine rezultat su društvenog procesa, zbivanja i odnosa, one su osnova od koje polazi sociološka
analiza.

4. Demokratija i društvo?

Kartica br. 15
1. Sociološki pravci i njihovi predstavnici?
2. Društvo, procesi i odnosi u društvu?
3. Država i njene funkcije?
4. Društvena zajednica?

1. Sociološki pravci i njihovi predstavnici?

Najvažniji sociološki pravci su: historizam, biologizam, psihologizam, funkcionalizam, marksizam,...

Džon Stjuart Mil sociologiju je shvatao kao nauku u najopćijem i najapstraktnijem smislu. Za njega
je sociologija nauka o najopćenitijim osobinama društva. Poznat je po "sistemu deduktivne i induktivne
logike". Put sociologije je ili induktivan od socijalnih pojava ka zakonima, ili deduktivan od psihologije i
etnologije ka pojavama.
Džordž Zimel smatra da društveni odnosi ne postoje u savršenom smislu i zato je zadaća
sociologije da precizno odredi svoje ciljeve i aspekte koje želi razumiti i objasniti u društvu. On je
prekinuo klasičnu tradiciju u sociologiji i započeo preporod sociološke teorije i istraživanja. Osnivač je
tzv. "formalne škole u sociologiji". Za njega, sociologija proučava oblike društvenog života, shvaćene
kao forme, dok njihov sadržaj predstavlja predmet proučavanja posebnih društvenih nauka. Zimel pravi
pojmovnu razliku između formi i sadržaja. Njegov glavni cilj je razumjevanje interakcije kojom se
pojedinci povezuju u grupe.
Emil Dirkem je ostavio snažan uticaj na teorijska strujanja u savremenoj sociologiji. Sva njegova
djela prepuna su podataka o raznim oblicima društvenog života. On poima društvo kao realnost koja
formira čovjeka a pod društvom podrazumjeva prije svega skup ideja, uvjerenja, osjećanja svih vrsta
koja se ostvaruju preko pojedinca. Po njemu razlikuju se dva osnovna tipa društva:
- društvo zasnovano na mehaničkoj solidarnosti
- društvo zasnovano na organskoj solidarnosti
Pod mehaničkom solidarnošću podrazumjeva se tip društva u kome podjela rada ne postoji i u
kojem je društvena povezanost često labava, a organska solidarnost u najužoj vezi i razvijenom
podjelom rada. Dirkem pravi razliku između društvene i tehničke podjele rada. Podjelu rada veže za
funkciju, a ne za individualne potrebe. Sociologiju je shvatio kao primjenjenu nauku u proučavanju
aktuelnih problema, i da treba da bude neovisna od filozofije. Za njega postoje tri vrste činjenica koje
posjeduju objektivnost: pravni kodeks, društvene statistike i vjerske dogme.
Dao je više definicija sociologije:
„Sociologija je nauka koja iz aspekta cijeline, tipološki proučava različite stepene kristalizacije
društvenog života čija se osnovica nalazi u stanju kolektivne svijesti“.
Dirkem je empirijske podatke crpio iz zakona, običaja, religijoznih dogmi i mitova.
Saint Simon je anticipirao glavne teorijske stavove koje su razvili socijalisti utopisti. On je razvio
koncepciju o potrebi stvaranja jedne posebne nauke o društvu, u vrijeme francuske građanske
revolucije, velike krize društva u ekonomskom, moralnom i drugom pogledu. Svoju nauku o društvu on
je nazvao socijalnom filozofijom. Nauka treba da bude pozitivistička, tj. zasnovana na činjenicama,
treba da stoji iznad individua jer on društvo posmatra u evoluciji, tj. u njegovom kretanju.
Ogist Kont je nastavio sa učenjem Sen Simona i dr. mislilaca u XVIII vijeku. Te stavove je proširio i
sistematizirao. On je poznat matematičar, izgradio je novi sociološki pravac – pozitivizam. Nauke je
sistematizirao ovako: matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i društvena fizika (sociologija).
Sociologiju smatra elementarnom i osnovnom naukom o društvu, koja pojave proučava u njihovoj
cjelovitosti. Sociologija je imala namjeru da društvenu spoznaju oslobodi religijskog vjerovanja. Kao
pozitivna nauka treba da primjenjuje pozitivističke metode i tako on uspostavlja pozitivizam. Najvažniji
mu je metod posmatranje, ali takođe i uspoređivanje. Sociologiju dijeli na dva dijela: društvena statika i
društvena dinamika.
Društvena statika ispituje uzajamne akcije i reakcije koje neprekidno vrše jedni prema drugima.
Društvena dinamika bavi se problemima razvoja društva, odnosno njegovih zakonitosti.
Društvo i razum prolaze kroz tri razvojna stepena:
- teološki stepen (religija i mitologija)
- metafizičko stanje (filozofija i pravo)
- naučno – pozitivno doba
Herbert Spenser

Kartica br. 16
1. Predmet sociologije?
2. Društveni procesi?
3. Porodica?
4. Društvo u tranziciji?
 1. Predmet sociologije?
(kartica br. 5, pitanje br. 1)

2. Društveni procesi?
(kartica br. 14, pitanje br. 3)

3. Porodica?
(kartica br. 3, pitanje br. 3)

4. Društvo u tranziciji?

2. Weberovo shvatanje društva?

Weber u shvatanju društva polazi od pojedincva, što je suprotno očekivanjima jer se smatra
funkcionalistom. Društvo svodi na zbir pojedinaca i uzroke svih društvenih pojava traži u ravni
pojedinačnih radnji čovjeka. Smatra da društvo nema nikakvih posebnih svojstava koja bi bila
nezavisna od pojedinca i da se u potpunosti može razumiti i objasniti pomoću pojmova koji upućuju na
specifične individualne radnje. Za Webera je sociologija nauka koja hoće da razumije i protumači
ljudsko djelovanje i na taj način uzročno objasni njegov tok i njegove posljedice. Pod društvenim
djelovanjem podrazumjeva značenja koja mu pojedinci pridaju i kada se uzme u ponašanje kada se u
svom toku orjentišu prema njemu. Značenja prema Weberu mogu biti dvojaka:
- mogu se odnositi na stvarno postojeće značenje koje pojedinac pridaje svome djelovanju u datoj
historijskoj situaciji.
- ona se mogu odnositi na pojmovno shvaćen čvrst tip značenja.

1. Parsonsovo shvatanje društva?

Za njega se obično kaže da se bavi akademskom sociologijom, da joj pristupa sa velikom

terminološkom i retoričkom vještinom. Po njemu, da bi se društveni poredak održao nužno je da postoji
sistem regularnih normativnih pravila koji ga određuju. Osnovni princip u društvu za njega je
vrijednosni koncenzus. Da bi se vrijednosni ciljevi ostvarili nužno je djelovanje, a da bi se djelovalo
nužno je da pojedinci i djelovi sistema imaju i svoje uloge. Društvo se sastiji od kombinacija uloga.
Ulogu definiše norma, a norma je specifičan izvor vrijednosti. Njegova teorija je funkcionalna, a pod
funkcijom se podrazumjeva doprinos djela cjelini i njegovoj funkcionalnosti. Društvo definiše skupom
međusobno povezanih djelova koji zajedno tvore cjelinu. Bit njegove teorije sastoji se u sl.:
Sistem ljudske akcije on dijeli na: kulturne sisteme, sisteme osobe i organizme. Svaki sistem akcije
mora ispuniti četiri uslova: održanje strukture sistema, ostvarenje ciljeva sistema, integracija sistema i
prilagođavanje sistema uslovima okoline u kojoj postoje.
On razlikuje osobu od pojedinca. Osoba je pojedinac koji je putem socijalizacije naučen pravilnom
ponašanju u uspostavljenom sistemu vrijednosti.
Razlikuje tri stadija u razvoju društva: prvobitna društva (prije nastanka pismenosti - australijski
domoroci), prelazna društva (nakon izuma pisma i stvaranja političkih institucija - Egipat, države
Mesoporamije, i kasnije prelazna carstva Kine, Indije, islamska carstva, Rimsko carstvo) i moderna
društva (vrijeme industrijske i demokratske revolucije - SAD).
 Parson društvo shvata kao sistem; rduštvene promjene kao proces društvenog razvoja i to od
jednostavnijih ka složenijim pojavama.

2. Idealističke koncepcije o nastanku države?

Idealistički pogled na državu nalazimo kod velikih filozofa i mislilaca. Predstavnicima ovog gledišta
s pravom se smatraju Platon i Aristotel. Tragajući za istinom o svijetu i čovjeku, Platon nas upućuje na
vrijeme u kojem je on živio i na institucije i norme, tj. oblike države koje su postojale u tom periodu.
Svoje gledište na prirodu i karakter države on je iznio u svom djelu "Država". Platon polazi od modela
države i njenog uređenja koje on poznaje, a prije svega Sparte, Atene i Sirakuze. istovremeno i Platon
i Aristotel ustvari reprezenti i prenosioci misli i iskustva koje su stvorili prije njih Heleni. Najznačajniji
uticaj na Platonovo shvatanje države imali su reformatori i državnici Solon i Klisten. Solon je ograničio
apsolutnu moć aristokracije brisanjem javnih dugova koji su su mase gradskog i seoskog stanovništva
bacili u zavisnost, čak i u ropstvo, a Klisten je završio ono što je Solon započeo ukinuvši partijarhalnu
osnovu podjele građana po krvnom srodstvu, kako bi organizovao državu na teritorijalnom principu i
omogućio svim slobodnim građanima slobodno kretanje i učešće u državnim poslovima. Te reforme su
dovele do razvoja privrede i u svim sferama do napretka kako u duhovnom tako i u kulturnom životu.
Za Platona je država izraz vladavine zakona, kao osnove jednakosti i slobode građana. Za
Aristotela je krajni cilj svake nauke krajnje dobro, a najveće dobro je cilj najviše nauke, nauke o državi.
Dakle, najviše dobro za kojim država teži jeste pravda, a to je opšta korist. Država je nastala radi
ostvarenja nekog dobra za svoje građane. Nju tvore po prirodnoj osnovi, prvo zajednica muškarca i
žene, tj. domaćinstvo, zatim selo, a potom zajednica od više sela koja je postigla najviši stepen
samodovoljnosti jeste država. Ona nastaje radi održanja života, a postoji radi sretnog života. Za
Platona i Aristotela država je po prirodi iznad porodice i iznad svakog pojedinca.
I Polibije i Ciceron slijede Platona i Aristotela, prihvataju njihove ideje i stajališta o nastanku države i
njenoj svrsi. Po njima, država ima svoj kružni tok, državni oblici se mjenjaju, tj. propadaju ili nestaju.
Rimska država sastoji se od trojake vlasti: aristokratije, demokratije i monarhije.
Marko Aurelije ukazuje na potrebu neke vrste svjetske države. On smatra da ljudi imaju zajedničku
sposobnost mošljenja, samim tim imaju zajednički razum, koji im govori šta treba uraditi, a šta ne. Ako
je zajednički razum, onda je zajednički i zakon, putem kojeg učestvuju u uređenju države.

2. Kastinska organizacija društva?

Kaste su historijska tvorevina nastale kao proizvod početne faze društvenog organizovanja. Usko
su vezane sa prirodom podjele rada i odnosa u njemu. Kastinske organizacije su najčešće osnovane
na vjerskoj osnovi kako bi kasnije zadobile i društvenu dimenziju. To su zatvorene društvene grupe
nastale na odgovarajućoj podjeli rada i gdje je položaj pojedinca čvrsto određen, obično doživotan i
naslijeđen. Obavljanje istog zanimanja prenosi se sa ganeracije na generaciju u istoj porodici. Osnova
ovog sistema je posebna religijska svijest, zabranjen je prelazak iz jedne kaste u drugu. Kaste
pripadaju jednom od najstarijih oblika društvene organizacije i specifičnosti Indije, a ovi oblici se još
nalaze u: Starom Egiptu, Perziji, Grčkoj i Rimu. Nastale su kada su se udruštvu počele razvijati
određene funkcije podjele rada, posjedovanja imovine, upravljanje javnim poslovima. U Indiji postoje
dvije kaste: brahmani ili svećenici, kšatrije ili radnici, vajsije ili zemljoradnici, stočari, trgovci, zanatlije,
sluge. Indijska kastinska organizacija je također bazirana na stepenu ekonomske i političke moći te
ugledu.

3. Duštvena stratifikacija?
 Proces proizvodnje, uslovi rada, brisanje granica između neke specijalizacije i velika podjela rada,
promjenili su ukupne uslove iz kojih nastaju nejednakosti među ljudima, a time i u društvu. Kako moć i
ugled nisu jednako raspoređeni među pojedincima, javlja se opća nejednakost i različitost pozicija, a
samim time se javljaju suprotnosti i konfliktni odnosi koji mogu biti unutar gruoni ili širedruštveni. U
mnogim društvima postoje izrazite nejednakostiu raspodjeli društvenog bogatstva. Nejednaka pozicija
u sferi rada dovodi do podjele ljudi po statusu, zanimanju, obrazovanju, ugledu i moći. Ta nejednakost
u socijologiji se naziva društvenom stratifikacijom. Nejednakost može biti biološka, duhovna i
materijalna dakle individualna i društvena. Društvenom stratifikacijom su se bavile biološka,
funkcionalistička i marksistička teorija.
Biološka koncepcija polazi od prirodne nejednakosti ljudi, uslovljene genetskom strukturom tj.
polom, bojom kože ... Zasniva se na kastinskom sistemu stare Indije a i drugim osobinama: kultura,
običaji, vjerovanje, način života, tradicija...
Funkcionalistička teorija društvenu stratifikaciju posmatra u kontekstu poimanja društva kao cjeline.
Za nju postoje funkcionalistički preduslovi koji svaki dio sistema moraju zadovoljiti i doprinositi kako bi
se društvo održalo. Sa marksističkog stajališta društvena stratifikacija je izraz odnosa u društvu koji se
uspostavljaju na osnovama rada i društvenog uticaja, odnosno moći koju pojedinac zauzima u procesu
rada a time i u društvu.