Marina Radoš

MIKI

Namijenjeno čitanju tijekom samoizolacije

Sarajevo, 2016.
Naslov
Biblioteka
Urednik

Izdavač
Za izdavača

Prijevod sa engleskog
Lektura
Tehnička priprema

Štampa Grafostil, Kragujevac

Sarajevo, 2016.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine,
Sarajevo

Ova knjiga se ne smije bez dozvole izdavača, ni u cjelini ni u dijelovima, umnožavati,

preštampavati niti prenositi ni u jednom obliku niti ikakvim sredstvom. Ona se bez
odobrenja izdavača ne smije ni na koji drugi način niti ikakvim drugim sredstvom
distribuirati niti pak umnožavati. Sva prava na objavljivanje ove knjige zadržavaju autor
i izdavač prema odredbama Zakona o autorskim i srodnim pravima.
 Marina Radoš

MIKI,
I BAJKE

b SAHINPASIC_Brand LOGO_Osnovni_oblik Horizontal LAYOUT.indd 2 3/23/16 10:23:53 AM

 Vox populi

Mnogo se ložim na Hrvatice. Tako su nežne kad pričaju. Umiljate

kao mačke. Mnogo su dobre u krevetu. Jednom sam imao seks sa
Hrvaticom kojoj sam poderao hrvatski dres ispod kojeg je iskočio
par najlepših grudi na svetu. Najbolji seks u mom životu.
N. V., Beograd

Lepe su Hrvatice. Prkosne. Ima tu puno hemije. Vole one prave

muškarce i opasne momke. Hrvati su hladni. Vas je Austrija
mnogo zajebala što se mentaliteta tiče.
L. K., Pančevo

Na svojoj svadbi sam morala gaziti po slici Ivana Pavla II. To je

mom svekru bio simbol mog odricanja od Katoličke crkve.
V. V., Šipovo

Volim Srbe. Beograđane pogotovo. Čim on progovori, ja sam

gotova. Svi imaju glasove i govor od kojih mi se koža ježi. Sa
Srbinom je predigra njegov govor, stara moja.
L. J., Zagreb

Znaš šta su mi rekli moji saborci kad sam trebao da pucam u

deset momaka od šesnaest godina u Slavoniji?
– Pucaj ti prvi! Ti si ustašicu oženio!
U. G., Novi Sad

5
Naša djeca imaju univerzalna imena. Nikola, Petar i Marija.
Mogu ih odvesti i u Niš i u Split bez problema. Odmah sam znala
da se moje dijete nikada neće zvati Srboljub ili Vukašin.
A neće, bome, ni Domagoj.
S. S., Split

Imamo dva Božića i dva Uskrsa. Odlično funkcioniramo. Djeca

pričaju srpsko-hrvatski kad dođu kod baka u Hrvatsku. Ovdje
im nije potreban ni srpski ni hrvatski.
I. M., Perth, Australia

Nije mi bitno koje si vere. Bog ne postoji i vera je opijum za svet.

Ja volim horoskop. Vidiš koliko je ratova u istoriji bilo zbog vere?
Hiljade i hiljade. Zbog horoskopa nije bio nijedan.
M. M., Beograd

Nikad se nemoj udati za Srbina. On će ti, kad-tad, opsovati

ustašku majku.
C. T., Čapljina

Najbolje žene na svetu su one koje se rode kao deca iz mešanog

braka. One su lepe kao Srpkinje i lukave kao Hrvatice.
D. M., Kragujevac

Ne može se tako gledati na stvari. Svi ste vi Srbi. I ustaše i balije.

Oni su samo prodali veru za večeru, a vi se uvukli Ugarskoj u
dupe. Nemoj da me smaraš s glupostima.
Z. T., Niš

6
Prvi katolički Božić svoga braka sam provela krečeći stan. To je
moja svekrva nazivala “odvikavanje”.
S. Š., Mostar

Bitno je da čovjek ima dušu. I da duša Bosne nikada ne umre.

Duša Bosne je još uvijek ista za svakog čovjeka. A Bog je, sine,
jedan. Ljubav je univerzalna. Ako promašiš ljubav u životu, šta
si pogodio?
M. H., Sarajevo

7
 Vox Dei

I reče Bog:
– Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude
gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj
zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!
–
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
I blagoslovi ih Bog i reče im:
– Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!
Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim
stvorovima što puze po zemlji!
I doda Bog:
– Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva
stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu
za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima
što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve
zeleno bilje!
I bi tako.
I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.

8
 Vox animae

Odmaram jutro na ustima tvojim

Što iz košnice riječi pjesme vrcaju
Na umornim ti kapcima trepavice brojim
A vani pucaju.
Pusti! Neka pucaju!

9
 I.

Godina je 1557. Učahuri se 456 blokova kamenja u remek-

djelo turske arhitekture.
Izroni iz Neretve najljepša građevina tadašnjeg svijeta, most
zbog kojega je mimar Hajrudin bio spreman na vlastitu dženazu.
I prva liska s njega skoči ubrzo.
I počeše se rađati nove liske: pravi muškarci i Mostarci, kada
bi, nakon skoka, izronili iz vode kao ptice. Kao veličanstvena
bića iz bajki.
U ljeto 1886. s mosta skoči Đorđe Kolarević.
U ljeto 1910. sa Staroga skoči Dragan Kolarević.
Čak se i ratnih četrdesetih skakalo. Skoči i Miloš Kolarevićev,
u ljeto, poslije rata.
I sin mu Dragan skoči 1974. godine kao prava lasta. Te je
godine ostvario dva velika sna i dvije velike dužnosti prema Bogu
i prema Mostaru – dobio je sina u svibnju i skočio sa Staroga, u
ljeto iste godine.
Zapisano je da su dužnost prema Bogu – molitvom, mostarski
Srbi obavljali još u 17. stoljeću u crkvici na Pašinovcu.
Početkom 18. stoljeća, poželješe pravoslavci obnoviti i
proširiti Ćeliju na Pašinovcu. Bio je neki Srbin, slikar, Marko
Budinčić, koji ne uspje nagovoriti mostarskog pašu da mu
dopusti obnoviti crkvu. Zaputi se Srbin u Carigrad, u Topkapi
palaču, do samoga sultana, odlučan dobiti dozvolu za obnovu.
I pukom slučajnošću, zbog smaknuća tadašnjeg carskog

10
slikara, naslika Budinčić portret sultana Mustafe i kao nagradu
dobi dozvolu za gradnju bogomolje.
Ne mogavši se suprotstaviti volji sultana, paša mostarski
dade Budinčiću uvjet:
– Gradi crkvu tako da je ja ne vidim! Samo da je ne vidim!
I ukopaše Srbi temelje crkve koju ne vidite dok ne dođete na
njezina vrata. Sagradiše pravoslavci kasnije i velebnu Sabornu
crkvu koja bijaše vidljiva iz svakoga kuta Mostara.
Ipak, Kolarevići su se vjenčavali i krstili samo u staroj.
I krsti Dragan Kolarević sina Nikolu u toj crkvi.
Krsti u njoj i sina Miloša, u jesen 1974.
U njoj i dan-danas miriše tamjan i zidovi odzvanjaju –
Gospodi, pomiluj.

Stari pogođen nije, ni umro, ni pao… Samo je morao skočiti dolje.

Nastavit će tačno tamo gdje je stao, izronio Stari za one što
ga vole.
I Gibonnijev glas je 2004. vapio za međusobnim oprostom
Mostaraca. I vatrometa je bilo.
I opet je došao svijet vidjeti djeda koji se ne miče iz Mostara.
I opet je postao gromada vrućega kamena koji teše ledeno
hladna Neretva.

Postao je Stari, međutim, i pozornica za samoubojice.

Za predstavu smrti. Most, koji je postao simbol ponovnog
rađanja, posljednji je osjetio mnoge mostarske noge.

11
 Kamen s kojega su skakali samo najhrabriji muškarci, postao
je prag za one najslabije, koji više nisu imali snage živjeti.
Pitala sam se često – je li samoubojstvo hrabrost ili
kukavičluk?
Treba li čovjeku više hrabrosti da umre ili nastavi živjeti?
Je li veća kukavica onaj koji drhti pred smrću ili pred
godinama koje ga čekaju?
Kako onaj tko ima hrabrosti skočiti u smrt nemilosrdne
rijeke, nema hrabrosti živjeti?

I zašto je samoubojici toliko stalo umrijeti spektakularno?

Nije li lakše popiti kombinaciju rakije i lijekova za smirenje?
Objesiti se? Pucati u usta?
Valjda je bitno sjećanje na smrt, isto kao i sjećanje na život.
Puno bolje zvuči: Bacio se sa Starog mosta nego – Objesio
se. Za samoubojice sa Starog valjda ovi ostali nisu bili dovoljno
kreativni.
I smrt može biti umjetnost, čak i ako nisi Jesenjin.

12
 0705-01

Zapali jednu, mili!

Počinjemo.
Probudili su se u meni svi anđeli i vragovi o kojima si mi pričao.
Svijet je zaspao.
Upalila su se narančasta svjetla niz ulicu. Upalile su se cigarete
svih nesretnih ljudi ovoga svijeta, pa što ne bi i tvoja?
Pisat ću. Diktira mi neka zvijer koja je sjela na moje rame večeras
i skače mi po umornim prstima da oslikamo riječi na papiru.
Знаш и сам, tишина ноћи није ништа него бука мојих мисли.

13
 II.

Što je zajedničko piscima i prostitutkama?

Noć.
Vi ostali niste primijetili da noć mijenja boje? Za vas je nebo
samo plavo i crno.
A noć posjeduje sve boje koje možete zamisliti. Ima oko 19
nijansi plave. Do crne.
Narančasta. Ljubičasta. Zelena.
Crvenu najviše volim. Podsjeća me na djetinjstvo… Na
male pseće šape koje poskakuju u snijegu… Na majku... Na
provinciju…
Ove su crne noći sve iste.
Kucanje u Andreino utočište grešnika.
Pijanci.
Hladno je. Puste su ulice, puste benzinske crpke, puste klupe
u parkovima i kod Ekonomske.
Izgubljena lica rijetkih prolaznika. Poneka upaljena cigareta
na nečijem balkonu i prozoru.
Bež baloneri. Narkomanske igle i pogledi.
Unutra je, ipak, toplo.
Spavaju svi koje volim, ali i ovi koji mi idu na živce.
Odvajam se od svijeta koji ne razumijem, pa sam budna kada
taj svijet spava.
Huči lift u zgradi svaki sat ili dva. Noćna dostava cigareta ili
pijani studenti na stubištu.
Poneki kratki seksualni odnos u stanu prekoputa. Zalupljena

14
vrata kad on odlazi. Ponekad i svađa na pragu i glasno lupanje
šakama o zid.
U mome stanu – savršeni mir. Voda. Cigarete.
Pokvarena brava na vratima kupaonice. Ako zalupim imalo
jače no što je potrebno, ostat ću zarobljena između perilice za
rublje i vrata.
Pisaći stroj.
Ja i moja maštanja odavno se igramo skrivača. I uvijek ih
pronađem. Ona se skrivaju kao krijesnice po danjem svjetlu jer
se, vjerojatno, plaše svijeta i ljudi. Baš kao ja.
Maštanja su prelazila u stvarnost, a stvarnost je sada
učahurena u uspomene.
Počinjem pisati roman.
On je moje dijete rođeno iz boli i krvi. I sliči na mene.
Začeto iz jedne velike ljubavi. Sasvim slučajno, doduše.
Tako ti je to kada se ne štitiš!

– O osećanjima uvek piši kao da to nikada niko neće pročitati

– savjetovao mi je Miki Kolarević jednom prigodom, dok smo
pili poslijepodnevni čaj u Bijelome baru pokraj Starog mosta.
Ne mogu a ne zapitati se – hoće li on ovo pročitati?

15
 0705-02

Držiš li ti, Miki, sada ovu knjigu? Zatvorit ćeš je u trgovini kada
shvatiš što sve u njoj piše?
Posramljen ćeš ju vratiti na mjesto i odšetati do neke ozbiljne
literature?
Nećeš?
Kupuješ je?
Nosiš je u vrećici zajedno s kruhom i mlijekom?
Čitaš je već u gradskom prijevozu?
Smješkaš se?
Мирише tвоја кожа још под мојим ноктима.
Da, mili!
Napisala sam ga. Baš onako kako si predložio.
Otipkala na strojopisu koji si mi donio one hladne zime.
Tebi ga posvećujem.
Sad te pretvaram u treće lice. Ništa im ne lažem, kunem ti se!

16
 III.

Prostitutke i pisci spavaju danju.

Prostitutke odmaraju, a pisci sanjaju.
Sanjam i ja.
Od svih slika koje iza mojih vjeđa promiču kao loši filmovi,
najčešće su slike djetinjstva.
Sanjam osnovnu školu.
Sportska dvorana smrdi na dječački znoj. Velika reklama
salona tepiha iznad koša.
Sasušeni parket.
Vriska u svlačionici. Prskanje tuševima.
Sva su djeca obožavala tjelesno osim mene. Ja sam se plašila
tjelesnog odgoja.
Bila sam najnespretnija djevojčica u razredu. Najsporije sam
trčala.
Nisam se mogla okrenuti na karikama.
Nisam mogla preskočiti kozlić.
Ni svijeću, ni most, ni kolut unatrag nisam znala napraviti.
Uvijek bih ostala među zadnjima kad su se birale ekipe za
graničare i odbojku.
Sjećam se kako sam obožavala kada bismo shvatili da
nastavnik nije došao u školu, pa bismo imali prazan sat.
To su bili najljepši trenutci moga školovanja.
Nijedna se petica nije mogla usporediti sa shvaćanjem da me
toga petka nitko neće tjerati preskakati kozlić.

17
 Sjećam se jednoga zimskog petka kada je ravnatelj škole
došao u našu učionicu reći nam da je nastavnik informatike
umro usred sata i da idemo kući.
– Nemamo tjelesno – pomislila sam, presretna.
Pokoj mu duši!
Sanjam tu dvoranu barem jednom u tjedan dana. Zasmrdi mi
soba na onu svlačionicu. Na one prljave tenisice, na tamnoplavu
trenirku nastavnika koji mi u snu govori:
– Možeš! Kako ne možeš preskočiti!?
Tih jutara probudim se gotovo uplakana. Da sam barem tako
pamtila gradivo i brojke!… Da sam barem tako pamtila lica!… Da
sam barem išta u životu upamtila kao osjećaj jeze pred kozlićem,
nemoćna preskočiti ga!
Gimnaziju sanjam rjeđe.
Zamiriše salama. Naparena kifla. Prljava voda u kanti za
spužvu. Kreda s ruke koja je stoički podnijela još jednu jedinicu
iz matematike.
Zamiriše Igor kraj radijatora u hodniku. Zamiriše parfem
profesorice Zdene, već vjekovima isti…
Igor stoji pored mene. Prebacuje mi glazbu preko bluetootha.
Nosi bijelu duksericu s plavim slovima i pola kila gela u kosi.
Glas mu je topao. Ruke hladne. Vilica uska, oči malene, fore
originalne… Igor stoji još kraj onoga radijatora na koji su se
godinama nakupljale žvakaće gume i potpisi gimnazijskih huligana.
Tih jutara probudim se zaljubljena u njega.
Da sam barem tako pamtila citate iz knjiga. Poučke iz fizike…
Slike u debelim knjigama iz povijesti umjetnosti… Formule iz
kemije…

18
 Da sam išta na svijetu upamtila kao taj osjećaj jeze pred
Igorom Lovrićem, nemoćna kontrolirati se!
Mislila sam da se nikada u životu više neću tako zaljubiti.
I onda se probudim da bih potonula u novi dan. U novo zrno
prašine života koji nisam birala sama.

Nisam doručkovala već četiri godine. Moja jutra su,

uglavnom, ista.
Kava i cigarete. Vijesti iz mojih dviju domovina. Buka lifta.
Studenti i djeca. Balkon na desetom katu. Svjetlost u Mostaru.
Riječi mi zuje oko glave kao pčele oko lipe koju je moj djed
posadio kad je pokrio našu kuću.
Miriše u sjećanju, još uvijek.
Još uvijek u mislima vežem lastiku za nju. Još uvijek se pitam
– koliko se ptića izleglo u kućici koju smo kovali kao djeca i
postavili je kao motel vrapcima i lastavicama!?
Obolijevala je, ozdravljala, starjela i mladila se. Uvijek išla
ispočetka i ponovno se rađala u kasno proljeće. Borila se.
Samo, eto, možda sam prekasno shvatila smisao drveta
pored kuće. Kao i smisao djedovih konja koje nitko nikada nije
jahao. Smisao crno-bijelih fotografija sela moga oca koje drži
kao ikone po zidovima našeg stana.
Moj otac i Bog bili su strpljivi sa mnom. Obojica su, vjerojatno,
u svako doba znali što ja mislim i što ću misliti sutra, ali ja, ni
jednoga ni drugog, nikad nisam shvaćala ozbiljno.
I tako, poneka se riječ, zujeći u mojoj glavi, težinom prsta, iz
glave preseli na tipku.
Pisanje je kao golotinja. Pokazuju ga samo besramni i
hrabri. Samouvjereni, ludi i pijani.

19
 A riječi zuje. Ujutro se, doduše, umore od treće smjene, ali ne
prestaju. Zuje stalno.
Onda ih navečer počnem ubijati lupanjem metala o traku
pisaćeg stroja. Jednu po jednu… Tap. Tap. Tap.
Ubrzavam i – nestaju redom, a njihova se beživotna,
spljoštena tijela, oslikavaju na papir.
Tap! Tap! Tap! Tap! Tap! Tap!
Zvuči ponekad ta moja rječoubojica kao stara singerica moje
majke, kad ih udaram brzo. Kada malo usporim, strojopis zazvuči
kao kapanje slavine one noći u stanu, u Ulici kralja Zvonimira.
Kada se potpuno predam, moja rječoubojica odspava jednu
kutiju cigareta. Neka se odmara, dobar je to stroj!
Kupio mi ga je za moj 20. rođendan.
Da, baš za dvadeseti, sjećam se! Ispričat ću vam!
Strojopis! Mehanički pisaći stroj!

Današnji muškarci svojim ljubavnicama i djevojkama obično za

rođendane kupuju Iphone i crni Bvlgari.
Ali on nije bio običan muškarac, a valjda ni ja nisam bila
obična ljubavnica. Bio je to najoriginalniji dar koji sam ikad
dobila.  U stroj je već bio umetnut papir na kojemu je pisalo: 
– Pače, sledećih godina ćeš da shvatiš koliko smo ova mašina i ja
slični. Ništa više nemoj da mi pišeš na laptop. Mašina pamti, baš
kao i ja, ono najsirovije, najiskrenije i najvatrenije iz tebe, koje
na tim modernim tipkovnicama i s tim modernim momcima
lako izbrišeš.
Očekivao je da će ta mašina zatresti svijet!
Možda je on prvi čovjek koji je, zapravo, vjerovao u mene.

20
 Jedini, čak!
Ili je prvi čovjek koji je uspio slagati me u tolikoj količini!
Jedini, čak!
Raširio se kao sunce nad mojom kuglom postojanja, koja se
od vječnosti vrtjela oko njega i koja će se, tako mahnito, vrtjeti
do vječnosti.
Još pamtim što je imao na sebi kada me odvezao od fakulteta
do novog tržnog.
Pamtim koji je datum bio.
Pamtim epizodu Dva i pol muškarca koja je prikazana toga dana.
Pamtim iznos računa od struje koji mi je došao toga dana.
Pamtim okus materine pite koju mi je ujna donijela toga dana.
Pamtim taj dan kao nijedan u svom životu.
300 metara i minuta vožnje – brat-bratu! Dovoljno da ga više
nikad ne zaboravim!
I sve te malene slike, kao ikone nekih tuđih svetaca, prolaze
mi iza trepavica čim spustim zavjesu stvarnosti.
I znam da ću jednoga dana biti umorna senilna baba koja
će zaboraviti ulicu, knjižaru, miris prve kiše u Mostaru i zvuk
stroja za fotokopiranje.
Ja moram pisati, ja drugog izbora nemam. Sve što će ostati
iza te male ljubavne priče, između male provincijalke i velikog
Srbina, ovi su papiri koje skupljam po stanu. Nikada nitko drugi
neće pričati o nama. Nitko nikada za nas neće reći da smo se
voljeli.
Želim čitav život čitati ono što sam napisala o njemu, samo
da on ostane tu negdje i kada prođe sve. I kada budem voljela
neke druge ruke. I ručice.

21
 Želim ga se sjećati i kada neke nove laste budu letjele sa
Starog. I kad neki novi klinci budu pisali pjesme.
Želim podsjetiti pogrbljenu staricu u ogledalu svake godine,
7. svibnja, kakav je čovjek bio dio njezina života.
I kad se sunce života počne spuštati na zapad, želim ga
pamtiti!
Ja moram pisati, drugog izbora nemam! Ja sam godinama
šutjela o njemu. Ja sam morala šutjeti o njemu. I šutnja je tesala
rečenice da ga opišem. Ja ne mogu ostaviti svijet bez Mikija
Kolarevića! Ja moram naći opravdanje za tu bolesnu ljubav koju
je posijao u meni!
Ja vas moram uvjeriti da je Mikija Kolarevića nemoguće bilo
ne zavoljeti!
Svatko ima svoga Mikija. Poljubite ga dok spava, ako spava
pokraj vas!

22
 0705-03

Nisam ti nikad rekla…

Ti si bio moja enciklopedija svih nedosanjanih snova i neizrečenih
riječi.
Svih nepoznatih osjećaja.
Svih istina koje su za mene bile laži, i svih laži koje sam voljela
kao istine.
Moja Mikipedijo…
Ти си био бајка мог дјетињства коју ми нису прочитали.

23
 IV.

Kišilo je.
Optimisti su luđaci koji, nadajući se da će kiša prestati, vrlo
često pokisnu.
Mario mi je mahnuo iz kafića pokraj knjižare. Ima još tri
ispita i postat će liječnik. Vjerojatno najljepši liječnik u državi.
Kad sam ga prvi put vidjela, sama sam sebi rekla da tako
izgleda dječak koji umjesto srca ima šaku gumenih bombona.
Srce koje želi biti pojedeno.
Ima i dušu od šećerne vune koja se može skupiti u šaku i
progutati.
Više sam od svega u životu željela poljubiti Marija. I znala
sam da nikad neću.
U tome je bila sva čar.

Gumene čizme čupale su živce škripajući po pločicama.

Dok je prodavačica u knjižari kraj fakulteta na katu tražila
knjigu zvanu Programiranje u C++ i Najljepšu ženu u gradu
Charlesa Bukowskog, stajala sam prekriženih ruku i gledala
kroz prozor.
Bila sam jako zadovoljna odrazom na mokrom staklu i –
dobro raspoložena.
Valjda se takvi dani predosjete čim otvorite oči.
– C++ je tu, stoji 98 maraka, ali Najljepšu ženu u gradu,
nažalost, nemamo – iz moga me samodivljenja probudila

24
prodavačica, spuštajući se niza stube i grickajući svoj zlatni
lančić koji je padao preko čupavog džempera.
– Meni se čini da imate Najlepšu ženu u gradu – ubacio se
muški glas vlasnika staromodne frizure koji je, nekim sotonskim
pogledom, buljio u mene.
– Koji jazavac! – pomislila sam i nasmijala mu se pristojno.
Nasmijao se i on. Sotona je netragom nestao.
Šiške su mu padale preko čela neuspješno skrivajući borice
oko očiju. Za muškarca koji nosi torbu koja sliči aktovci, špic-
cipele, crne hlače, košulju i kaput, ovakva frizura je pogubno
djetinjasta i neprimjerena. I odvratna.
Odvratna za njega tako lijepoga.
– 98 maraka – iz moga me frizurogađenja opet probudila
prodavačica, dok je gospodin s odvratnom frizurom vadio
papire iz torbe.
Spremajući knjigu u vrećicu i sitniš u novčanik, opet sam, nekim
trećim okom, pogledala tu odvratnu frizuru, a on se, polusagnut na
pult, nasmiješio kao maloprije. Sotona se opet vratio.
– Bukowskog tražite? – upitao je dok sam ja nezainteresirano
koračala prema vratima.
– Da, jeste ga vidjeli, možda, po gradu? – vježbala sam
duhovitost prikrivajući besmislenu nervozu i nasmijala se sama
sebi.
I on se nasmijao ponovno, a ja sam ponosno zaključila da
sam, nakon dva osmijeha, zaradila i – smijeh.
– Da, tražim tu knjigu, kao što ste, vjerojatno, i čuli dok ste
ulazili. Ali vjerojatno ga u Mostaru neću ni pronaći. Uostalom,
nije ni bitno! Doviđenja – opet sam zakoračila prema vratima.

25
 U sebi sam se čudila kako sam sve ovo izgovorila bez pogreške
i zaplitanja.
– Mislim da je danas Vaš sretan dan. Imam tri primerka te
knjige u svom autu, gospođice. Pričekajte, donet ću vam jedan,
čim ovo završim.
Pokušala sam izgovoriti kako nije potrebno da mi daruje
knjigu, zahvaliti i kazati doviđenja i njemu i ovoj koja još uvijek
grize lančić, napokon otvoriti vrata i izaći iz knjižare…
Pokušala sam…
– Šalite se ili…? – moje obrve zauzele su upitan stav.
Udahnuo je duboko pregledavajući fotokopirani materijal i
onako, preko volje, izustio:
– Ne šalim se! Moj pokojni otac je prevodio knjige Charlesa
Bukowskog na srpsko-hrvatski. Knjiga je u Srbiji doživela
tri izdanja, pa sam ponio sva tri svojoj tetki da izabere, jer su
ilustracije drugačije na svakoj od njih – ispričao mi je i odjednom
smo se našli ispred njegova automobila. Još nije skinuo pogled s
fotokopiranog materijala.

– Izvolite knjigu!
Sotona se nasmijao četvrti put.
– Gde idete, hoćete da Vas povezem? – ponudio se, vjerojatno
radi reda.
– Novi tržni – rekla sam već udobno smještena na suvozačevo
mjesto.
A mama me je lijepo učila da se ne sjeda u automobil s
nepoznatim muškarcima!
Nije mi rekao kako se zove. Minuta i 300 metara vožnje prošli
su tako što smo oboje razgovarali na mobitel, dok sam ja, trećim

26
okom, gledala njegove odvratne šiške.
Te odvratne šiške na tome lijepom zrelom licu.
Loša sam s opisivanjem ljudskih lica. Faca i pol s odvratnim
šiškama – najtočniji je opis gospodina Sotone.
– Hvala vam na knjizi – izustila sam dok sam pokušavala
otvoriti vrata toga Batman automobila. Nasmija se Sotona i peti
put i pogledom mi otvori automobil.
Kriza srednjih godina i skupi auti.
Svakome koga upoznam ja odmah dam dijagnozu.
U hodu sam listala Najljepšu ženu u gradu koju, nakon toga
dana, nikad više nisam ni otvorila.
Zatresao se moj mobitel, pisamce na ekranu je zasvijetlilo i
obavijest da svratim u redakciju po diktafon jer nekakav pisac
večeras ima promociju u Mostaru me je udarila u želudac.
Nisu mi trebale povijesne knjige o Mostaru i ratu u Mostaru
toga balavog i kišnog dana. Nisu.
Ipak, razvedrilo se i ljudska bića počela su šuškati gradom.
Šušnula je i vjetrovka Željka Andrijanića na stolac do moga
u Gradskoj kavani.
– Ti nisi normalna, sestro! Šta će ti C++? Zašto pijemo
kavu među pedesetogodišnjacima i kad ćeš više ti prestati s
pušenjem?? Vidiš kako te ove bake gledaju!? S gađenjem, stara!
Nikad te nijedna neće poželjeti za snahu.
Željko Andrijanić je genijalan tip.
Frend. Brat. Luđak.
– Naručila sam ti kavu. Sjedi i miruj – majčinskim sam tonom
naredila Željku da počne voljeti Gradsku kavanu i udahnula
dušu prvog Marlboro Lighta toga dana.

27
 – U gradu ti je Miki Kolarević, stara. Pero nad perima ove
grebene doline suza. Čovjek je napisao 28 knjiga, znaš ti što to
znači? – upitao je jedući pjenu velike bijele kave.
– Znam, idem večeras uzeti izjavu! – hladno sam prelistavala
ofucane novine.
– Idem s tobom! Mora mi potpisati sve tri knjige koje sam
kupio. Genijalan tip! Sjajan je! – tvrdio je Želja za nepoznatog
pisca.
– Srećo, pomislit ću da Ivanu ništa nisam slagala o tvojoj
seksualnoj orijentaciji! – izustila sam primajući lagani udarac
šake u rame.

28
 V.

Masa ljudi koja me je dočekala u dvorani kao da je pojela

onih deset likova koje stalno srećem na susretima književnika i
predstavljanjima knjiga.
To je neka mostarska ekipa novinara i pjesnika, koji svaku večer
piju i stvaraju neke svoje male povijesti crvenih očiju i boli u želucu.
Svi su bili tu. Čitav grad.
Stare mostarske dame s narančastim kosama i crvenim
ruževima, dekani fakulteta, studenti, novinari, žene, muškarci,
pederi, tinejdžeri, ustaše, partizani, filozofi i konobari.
Svi.
– Vidiš da je gospodin Miki institucija! – ponosno je rekao
Željko, kao da ga je najmanje on napravio.
Na pozornici sam uspjela vidjeti ćelavicu Veselina Gatala
i sijedu kosu profesorice komunikologije. I jednu odvratnu
frizuru.
Između njih je sjedila zvijezda večeri – gospodin Sotona!
– Danas me ova tvoja institucija povezla od faksa do Novog
tržnog – štrecnula sam Željka i dodala mu diktafon da mi ga
uključi.
To je, dakle, Miki Kolarević.
– Pa, mogu ti reći, danas mi je i izgledao kao netko tko bi se
mogao tako zvati.
Željko je uključio moj diktafon i svoj fotoaparat, uzbuđen kao
malo dijete.

29
 – Detalje ćeš mi ispričati kad ovo završi, pusti me sada da
slušam duhovnog vođu – namignuo je moj dobri Željko.
– Gospodin Kolarević će se družiti s novinarima od 20 do
21 sat. Molim vas, nemojte mu sada postavljati nikakva pitanja
– prosuo se strogi glas profesorice Anete dvoranom i zašuškalo
je negodovanje.
Miki Kolarević je sljedećih sat vremena govorio o svojoj novoj
knjizi, a ja sam gledala pokrete njegovih usta, geste dlanova i
one đavolje oči koje me nisu primijetile kao danas.
Kada bi završio misao, Kolarević bi naslonio palac i kažiprst
na korijen nosa, odajući publici kako se, vidno umoran, pokušava
koncentrirati.
Željko i ja smo stajali naslonjeni na zid.
Jedna od onih žena s narančastom kosom i crvenim ružem
sjedila je na stolici do mene i listala knjigu, kimajući glavom na
svaku rečenicu koju su izrekli Gatalo, profesorica i Kolarević.
Preko svojih prekriženih ruku čitala sam njegovu biografiju
na koricama knjige:
Miki Kolarević rođen je u Mostaru, 7. 5. 1974., a od 1990. živi
u Beogradu. Ne voli se hvaliti nagradama.
Duhovit je, očito, ali me njegovo pisanje tada i nije oduševilo.
Kolarević je pisao tvrdo, nizao povijesne činjenice i laži i
prilagođavao rječnik običnom puku.
Ali je bio prelijep.
Imao je ugodan glas, mješavinu mostarskog i beogradskog
naglaska u rečenicama koje je kotrljao i lijepu dikciju.
Nakon što je pljesak protutnjao dvoranom, predložila sam
Željku da popijemo čašu crnoga vina u Gradskoj kavani.

30
 Diktafon sam isključila i spremila u torbu, posegnula za
cigaretom, a novinari su ostali gnjaviti Mikija Kolarevića o
njegovim dojmovima i prvom posjetu rodnom gradu nakon
gotovo dvadeset godina.
Potočić ljudi kapao je niz ulicu, a Željko i ja smo, šuteći,
sjedili za stolom.
On je pregledavao fotografije s promocije, a ja nikako iz glave
nisam mogla izbaciti Kolarevića.
Molila sam Boga da ušeće u kafić. Samo da ga vidim još
jednom! Ništa ga ne bih pitala. Ne bih mu rekla ni riječ.
Ne bih hvatala njegov pogled.
Htjela sam ga vidjeti. Samo to.
Namignula mi je zlatna ribica iz akvarija pored stola i vrata
su se otvorila.
Ispunila mi je prvu želju: u kafić je ušao gospodin Miki
Kolarević! Ušetao!
– Ovako počinju reklame za skupe parfeme – pomislila sam
kad sam se okrenula za njim, kao kakav muškarac za lijepom
ženom na korzu.
Spustio je kaput na naslonjač barske stolice, pogledao u
telefon, a zatim i u mome pravcu.
Ruku je, zajedno s mobitelom, stavio u džep i krenuo prema
našem stolu.
Nisam znala gdje gledati!
Možda je čovjek krenuo izaći na zrak?
Zašto ja buljim u njega?
Proći će pokraj mene i zagrliti nekog poznanika kojega ja, u
ovom bunilu, i ne vidim, pa će me Željko iduće tri akademske
godine zajebavati zbog toga.

31
 – A Vi niste imali nikakvih pitanja za mene? – upitao je
samouvjereno.
– Shvatam, nisam Bukowski, ali, verujte mi, nisam ni loš –
dodao je, pružajući mi ruku.
– Ja sam Miki Kolarević, zaboravih Vam to reći danas.
– Miki, kako si? – vjerojatno je rečenica koja bi zauzela vrh
liste Najgluplje stvari koje možete reći Mikiju Kolareviću, ali, eto,
izrekla sam ju!
Štulić me ozbiljno obuzeo u pubertetu pa ga se nikad nisam
potpuno riješila.
– Ja sam Maja.
– Drago mi je, Majo, ali Vam ime nikako ne pristaje.
Do tada sam mislila da znam s ljudima. I da nisam tolika
seljanka.
Naravno, Željko je pozvao Mikija Kolarevića i dvojicu
novinara da sjednu s nama.
Miki je sjeo do mene. Mirisao je na mješavinu parfema,
viskija i cigareta.
Ja sam svoje počela mahnito pušiti, od nervoze.
Miki Kolarević, za kojega sam prvi put čula taj dan, vratio se
u Mostar. Nakratko.
Posljednji put sam takvo, gotovo izvantjelesno, iskustvo
imala kad sam se prvi put poljubila.
Isti osjećaj.
Slow motion. Iritantna prisutnost privlačnog bića. Strah.
Imao je predivne ruke. Zrele.
Velike.
Desnom je dodirivao bradu dok je slušao pitanja novinara, a
lijeva – ova bliže meni, bila je opušteno spuštena na kožni naslonjač.

32
 U trenutku sam poželjela da me te ruke pomiluju, dodirnu,
podignu, napišu mi pjesmu i operu mi suđe.
Trnula mi je kralježnica. Dlanovi su mi se znojili. Zabolio me
želudac. Pozlilo mi je.
Zaljubila sam se u njega. Odmah. Tu. Tad.
Ova dvojica su nekako brzo završila svoj posao i svršila svoje
čaše vina. Ignorirali su me sve vrijeme, dok se Miki, kimajući
glavom, oprostio s njima.
Odjenuli su jakne i udaljili se od stola hodajući unatrag, kao
da se odmiču od Zida plača.
– Popit ćemo još po jednu, pa vozim Vas, mala, u Novi tržni
– izvukao je prvi moj osmijeh te večeri, kao spasilac ludoga
pustolova iz duboke provalije. Onako, jedva.
Željko se, uz deset rečenica kojima je, kao zaljubljena klinka,
Mikiju izrazio divljenje, također oprostio od nas.
U malom kafiću ostali smo sami. Nepoznati pisac Miki
Kolarević i ja.
Upalila sam diktafon, ali ono o čemu smo Miki i ja razgovarali
ljubomorno čuvam i dan- danas, skriveno u nekom fajlu, negdje
u dubini svoga laptopa.
I svoga srca.
Došli smo do Batman auta, koji sam opet pokušala otvoriti.
Bezuspješno!
Ostavio je svoj kaput na stražnje sjedalo i prešao na moju
stranu, otvoriti mi vrata.
Osjetila sam njegovu mirisnu košulju pod svojim smrznutim
nosom. Učahurio se taj miris negdje u nosnicama.
Više nikada nije izašao iz njih.

33
 – Vidite, reaguje na moj i samo moj dodir. Veran auto –
otvorio je vrata.
– Tko bi normalan dopustio tuđi dodir! – pomislila sam
pogledavši se u malo zrcalo u automobilu.
– Šta su mi uradili od grada! Ovo je neverovatno! Gotovo ga
ne prepoznajem. Ovo je nekad bio najlepši grad u Jugoslaviji.
Mirisan. Čist. Veseo. Zelen.
– Koliko dugo Vi niste bili u Mostaru? – upitala sam ga
tražeći ključeve od stana po torbici.
– 19 godina, tri mjeseca i deset dana. Sat gore-dolje – rekao
je potpuno mirno, grizući donju usnu.
Zaustavio se ispred moje zgrade.
– Eto, onda, želim vam ugodan boravak u rodnom gradu,
gospodine Kolareviću. Hvala na vožnji – rekla sam izlazeći iz
auta.
– Laka Vam noć.
Skočila sam u krevet kao u bazen perja. Na leđa.
Smijući se kao malo dijete.
Miki Kolarević je mirisao. I mirisao. I mirisao još dugo u noć,
učahuren tu negdje. U nosu. U mozgu. Diktafonu.
Hvala ti, Bože, na lijepim danima koji započnu kao
maltretiranje Mostara ćudljivim oblacima.

Jutro me zateklo spremnu samo na dobre vijesti i dobru kavu.

Provirila sam kroz trepavice u hladnu sobu, dok je vjetar
njihao zavjese kroz loše otvore.

34
 Dobre sam vijesti tražila tipkajući ime Mikija Kolarevića u
praznu crtu tražilice.
Kolarević se vratio – naslov prvi, portal utjecajan.
Na slici koja je odgovarala tekstu, Miki je stajao pored stupa u
kaputu, čupav, s Carrera naočalama na nosu i gledao u mobitel.
Kolarević u Mostaru; Gdje je raja iz Mostara? – jači i
provokativniji naslov, portal još utjecajniji.
Miki je pak na toj slici sjedio na terasi kafića. Fotograf je
uhvatio trenutak kad se okrenuo za skupinom lijepih žena koje
su šetale. Odmah sam zamrzila sve tri.
Miki Kolarević, nakon 20 godina, prošetao Mostarom
To je bila ta fotografija! Taj trenutak! Umjetnost! Fantazija!
Nije odgovarala tekstu ni naslovu. Na crno-bijeloj fotografiji
Miki je imao kraću kosu, bijelu košulju i crni sako.
Brada je bila duža, a ispod nje se razvukla crta prelijepih zubi.
Nešto previše nestvarno da bih to nazvala osmijehom.
Njegove su se duboke oči smijale.
I činilo mi se da je doista zanimljiv medijima. Da nije tu samo
da popuni prostor kulturnih rubrika.
Bio je roba! Profesor Miki Kolarević, Srbin iz Mostara koji
već 20 godina živi i radi u Beogradu, vratio se kući.
Vratio se ili – navratio kući, bilo je teško razaznati iz onoga
što su o njemu pisali.

35
 0705-04

Preživio?
Vjeruješ li mi da čujem kako prstima trljaš bradu, ako ju još
imaš.
I ne smij se. Nije nimalo smiješno.
Ajde, dobro, jest. Smiješ li se još uvijek isto onako? Smiješ li se
uopće?
Znaš, nitko više ne primjećuje način na koji se ja smijem, a ti si
moj smijeh podijelio u kategorije.
Tko još osim tebe može razviti filozofiju o smijehu, osmijehu i
smijanju očiju?
I ako, doista, osmijeh produžava život, moj će rođendan slaviti
djeca djece moje djece.
Znala sam hodati našminkana osmijehom po čitav dan, dok si
mi ti u mislima čitao Crnjanskog.
I eto, promakla ti je jedna kategorija moga smijeha! Onaj kad
bih te čekala.
O, kako je bilo lijepo čekati nešto što bi sigurno došlo!
Svaki posljednji petak u mjesecu bio je Nova godina. I bilo ju je
lijepo i čekati i slaviti.
Ја сам, можда, била најбоља у чекању, само јер сам чекала
најбољег.

36
 VI.

Jesen, ljeta Gospodnjeg 2006. ili 2007? Možda čak i 2005.

Ne znam, vjerujte!
Ali znam da je bila nedjelja. Najdepresivniji dan u tjednu.
Jebeš utorke.
Nedjelja otkrije sva razočarenja vikenda, kad se ne ostvari
ono lijepo što ste očekivali ili vas, naprosto, podsjeti na to da je
došao kraj nečemu lijepom što se ostvarilo.
Autobus za Zagreb kretao je nedjeljom u deset sati navečer.
Iz toplog kafića gledali smo kako bura nosi ono posljednje
zagubljeno lišće i priprema teren za snijeg.
Pust kolodvor, tamnocrvena noć i hladni vjetar koji šiba u
mokro lice, iznervirano suzama.
Igor se vraćao kući posljednjeg petka u mjesecu, kad bi
potrošio džeparac. Odlazio bi tih depresivnih nedjelja. Pili
bismo toplu čokoladu u izlogu toga toplog kafića, sve dok svjetla
autobusa ne bi grunula u stakla.
Ne osjećam nostalgiju za tim kafićem.
Zatvorio se odavno. Ne pamtim konobare, ni interijer, ni
okus te čokolade. Ni pjesme koje su tamo svirale.
Pamtim samo miris hladne kožne jakne.
Možda bih se sjetila i Igorovog hrvatskog broja mobitela da
ga ugledam na mobitelu. Znamenke 4, 8, 6, 1…
Hercegbosanski broj još znam napamet. I eto, ponekad se i
upitam koristi li ga on još uvijek?

37
 Tih sam mjeseci pročitala sve knjige koje sam mogla nabaviti.
Igor bi otišao, a ja se vratila kući i u maloj sobi odlutala na
mjesta gdje s njim nikad nisam mogla. Sanjarila sam – zatvorenih
i otvorenih očiju.
U mislima se Igorov autobus penjao u Bosnu.
Ne znam je li gledao unatrag ili naprijed. Ne znam bi li mislio
samo na mene dok bi putovao.
U Zagreb bi stizao u pet ujutro, taman negdje kad bih ja
zaspala.
Budio bi me u 7 ujutro da se ustanem za školu.
Dane sam provodila s mobitelom u krilu, čekajući kad će Igor
imati stanku na predavanjima da bismo razgovarali.
Čitav džeparac trošila bih na mobitel.
Nisu bili zanimljivi ni izlasci vikendom. Nisam imala koga
gledati preko ramena mase ljudi u kafiću. Nisam se imala kome
smijati preko šanka.
Igor je živio, a ja sam čekala.
Tada sam mislila da me takva sudbina više nikada neće
pogoditi.
Uvijek sam bila tip koji je želio živjeti, sasvim živjeti. Nisam
voljela grickati dane ni križati brojeve na onim kalendarima
koje bismo dobili od veleprodaje pića za Božić. Ali na to se svela
moja srednja škola.
Na čekanje.
Križanje. Planiranje i iščekivanje.
Kasnije sam možda i nadoknadila te dane koje sam izgrickala.
Možda sam malo i živjela bez čekanja. Možda…
Stvorila sam u sebi teoriju da je za čekanje potreban izniman

38
talent. Neki ljudi pišu knjige, neki slikaju pejzaže i gole žene,
neki igraju nogomet, neki umiju stvarati posao i novac…
A neki znaju čekati. Grickati dane. Križati datume.
A možda se dugo poslije Igora nije bio pojavio nitko vrijedan
čekanja. Dugo… Do dana kad je u Mostar došao Miki Kolarević
i probudio sve moje talente.
Nevine i bezobrazne. Umjetničke i životne.
Opet je naoštrio moje zube za grickanje nekih novih dana.

Prošla su dva tjedna od predstavljanja knjige Mikija

Kolarevića u Mostaru. Nikome nisam govorila o njemu.
On je bio prvi koji mi se svidio, a da moje prijateljice nisu
odmah saznale sve o njemu.
On je bio prvi kojega nismo temeljito istražile.
O Mikiju Kolareviću govorim prvi put. Ustvari – pišem prvi
put, a šutim po stoti.
Iskreno, bez cenzure, bez nadodanih vrlina. Bez opravdavanja.
Mi, žene, imamo poseban način opravdavanja muškarca za
svoje prijateljice. Kad je on najgori, mi imamo opravdanje za svoje
prijateljice, bez obzira na to što on nema opravdanje za nas.
U meni se začelo neko čekanje.
Osjetila sam ga.
Jebeš ga! Čekanje je čekanje, bez obzira na to hoće li se ono
isplatiti.
Bila sam u drugom tjednu čekanja. Kad su tako svježa, o
čekanjima se ne treba govoriti.

39
 Znala sam negdje, duboko u sebi, kako moj susret s Mikijem
nije bio slučajan, ni posljednji.
Pogodila sam.
– Dobro jutro, Miki Kolarević je pri telefonu – srušio me
opet taj glas koji je jedinstven u milijunima drugih. Nešto kao
Johnny Štulić.
– Dobro jutro, Vi ste u Mostaru? – odmah sam pljunula svoju
nadu u telefonsku slušalicu.
Čula sam kako se šutke nasmijao. Zamirisao je telefon na
njegov dah.
– Na putu sam za Mostar i imam jednu molbu za Vas.
– Recite? – glas mi je zazvučao baš onako kako sam htjela. Već
sam bila pred ogledalom iščekujući što će me to Miki zamoliti.
Onako sretne, vjerojatno, nisu bile ni zaprošene djevojke.
Volim gledati svoj izraz lica kada sam sretna. To su za
mene veliki i rijetki trenuci. Kad me ne bi smatrali potpunom
luđakinjom, vjerojatno bih trenutke svog sretnog lica snimala.
– Pošto je Veso u Banjoj Luci, primoran sam Vama ostaviti
jednu kovertu, da mu je date kad se vrati. Ja žurim kući i nemam
vremena.
Odmakla sam se od ogledala.
Ništa kava? Ništa piće? Ništa večera?
Spustila sam se na kauč, a i na zemlju.
– Nema problema, donesite ju, znate gdje živim.
– Hoćete li da se nađemo negdje na piću? – vinuo me u
oblake.
Zadržala sam dah da ne osjeti moje oduševljenje. Stisnula
šake da ne čuje kako ono čekanje iz mene poskakuje u moje grlo.

40
 Moje: Može! zvučalo je sasvim pristojno i ravnodušno.
Vratila sam se ravno u život! Smijala se od srca. Pjevušila
kroz stan češljajući se i šminkala se sat vremena.
Htjela sam izgledati kao da mi nije stalo kako izgledam, a
svejedno izgledam dobro.
Tada nisam znala da Miki nije od onih koji to ne bi provalili.
Jesenje predvečerje u Mostaru. Mirisalo je pečeno kestenje
i parfemi za zrele gospođe. Uzdizala se noć kao akrobat na
svilenoj vrpci. Neobično hladna noć pred velike događaje.
Sjela sam za stol pokraj prozora u Gradskoj kavani.
Noć je dala sve od sebe da bude prekrasna. Uspjelo joj je.
Svirali su Indeksi, ali tiho. Čisto da upotpune nečiji sastanak
i razgovor.
Modra rijeka.
Gospođa za stolom do mene pila je čaj i jela čokoladnu tortu
sitnim komadićima koje je strugala vilicom. I ona je gledala kroz
prozor.
Imala je tanke crvene usne, koje su se pristojno micale dok je
žvakala, svježe isfeniranu crvenu kosu i crni sako ispod kojega
se razvukla niska bisera.
Ona nije čekala nikoga.
Nije se okretala kad bi se otvorila vrata kavane, nije gledala na sat,
nije provjeravala telefon… Samo je zamišljeno gledala kroz prozor.
Prestala je čekati, ako je ikad čekala.
Najtužnije je u životu prestati čekati.
Noć je poprimala tamnocrvenu boju. Baš onakvu kakvu je
znala nositi onih davnih dana, kad bismo Igor i ja čekali autobus
za Zagreb.

41
 Vratila se opet u modu takva boja noći.
– Dobro veče. Izvinite, jeste me dugo čekali?
– Čitav život. A imam sreće da se pojavljuješ u zoru mojih
dvadesetih, dragi. Neke ovakve kao što si ti čekaju čitavog života
i umiru razočarane – pomislila sam.
Spustio se na stolicu Miki i opet je, kao nekada davno, u
nekom drugom kafiću i na nekom drugom momku, zamirisala
hladna kožna jakna.
– Prestanite mi persirati, molim Vas. Kako ste?
Pružila sam mu ruku, a on ju nije stisnuo, već je privukao
ustima.
Između uboda brade i trnaca koji su se počeli širiti tijelom
kao mali mravi koji koketiraju sa srčanim udarom, osjetila sam
dodir hladnih usana na ruci.
Poljubio mi je ruku.
Prvi put u životu netko mi je poljubio ruku!
A kažem, bilo je par dobrih momaka u mom životu.
Udahnula sam duboko zrak te tamnocrvene noći koja se opet
spustila i miris hladne kožne jakne.
– Mislio sam na Vas sve ovo vrijeme. Znam, mnogo je glupo.
Ali – tako je.
– Prestanite Vi persirati meni.

Svi su se moji snovi ostvarili jednim poljupcem u ruku.

Poljubio mi je život.
– Biste li prošetali sa mnom do Starog mosta? – upitao je
gledajući veliku svjetiljku na Rondou.
Pogledala sam ga znakovito.

42
 Zatvorio je oči i nasmijao se.
– Hoćeš LI prošetati sa mnom do Starog mosta? – položio je
popravni ispit.
– Hoću – već sam odijevala jaknu, odobravajući prisnost
koju sam osjećala iz njegovog jedva izgovorenog “Ti”.
– Izvini, navikao sam. Sve su moje studentice tvojih godina i
persiram im.
– Persiraš ih?
– Persiram im.
Davorin Popović je i dalje tiho pjevao negdje u zvučniku
pjesme s istog albuma.

Miki Kolarević na Starom mostu nije bio punih dvadeset

godina.
Uputili smo se istočno.
– Gdje si se prvi put ti poljubila? – upitao me dok smo pješice
prelazili Bulevar.
Sjećam se.
Igor me prvi poljubio. Kod vrtića. 22. 2. 2005. godine u 18:45.
– Ne sjećam se… Vjerojatno nekad početkom srednje škole. Ti?
– Sad ću ti pokazati.
Uzeo mi je ruku i stavio je u džep svoje jakne. Kao da se
poznajemo sto godina. I kao da se volimo.
Neretva je već kreketala u blizini, a umorni pogledi žena koje
su prodavale kokice svijetlili su ispod tamnoplavih kapa.
Odbila sam kokice koje mi je poželio kupiti.

43
 Što će mi, kog vraga? Da idem gledati film, možda bih ih i
kupila. Ja nisam gledala film, ja sam u filmu igrala.
Partner u filmu bio je najljepši glumac na svijetu.
Filmski se i ljubio. Bajkovito, ustvari.
Sjedila sam mu u krilu na hladnoj stijeni ispod Staroga mosta,
dok se ledena voda Neretve lagano šuljala između kamenja.
Pristojna je rijeka ta Neretva! Ravnodušno je prolazila pokraj
nas te noći ne htijući nas ometati.
Onaj pristojni gospodin koji mi je sat vremena prije poljubio
ruku, potpuno je napustio tijelo Mikija Kolarevića.
Trgao mi je usta čvrsto me držeći za potiljak, dok je njegova
brada strugala sve što se na mome licu sastrugati dalo: puder,
hladnoću, sjetu, suze, smijanje, čekanje i sjećanje na onih par
dobrih momaka.
Kralježnica mi je trnula. Prsni koš kao da se ispunio nekim
nevidljivim mjehurićima i pjenom. Mislim da mi je srce u tom
trenutku sličilo onoj Milka Luffle čokoladi.
Letjela sam. Izašla sam iz tijela gore na most i preko metalnih
šipki gledala nas kako se ljubimo na hladnoći, kao klinci.
Skočila sam lastu i izronila kao bajkovito biće iz hladne vode.
Već sam se drugi put zaljubila u njega.

– Koji ti je ovo broj na vratima?

– 16a – odgovorila sam žmireći u plavu pločicu s brojem
iznad vrata.
– Znači, opet ću ovde da te nađem.

44
 Batmanov automobil nestao je u mraku i upalilo se svjetlo u
stubištu moje zgrade.
Tamnocrvena je noć završila baš onako kako su takve večeri
završavale nekada davno, na jednome malom kolodvoru u
malom gradu – otišao je, a ja sam ostala. Crvenog lica. Izljubljena
i ostavljena.
Ali nisam plakala.
Nisam ga niti pitala kada će se vratiti. Noge su mi prešle 66
stepenica do vrata stana, a moj duh je, smijući se, sletio u stan i
pričekao tijelo u krevetu da se spusti u njega.
Kosa, jakna, košulja… Sve je mirisalo na Mikija Kolarevića.
Na njegove ruke, na njegove usne, na njegov dah, na njegov
pogled.
Poljubio me. Ljubio me. Izljubio me.
Kao nitko nikada.
A bilo je par dobrih momaka u mome životu.

45
 VII.

Tata mi je često pričao kako je u životu ostao željan Cockte.

Dok je bio dječak, u njegovu selu bočica Cockte bila je događaj
koji se, vjerojatno, u današnjim razmjerima, mjeri brojem
pomrčina Sunca.
Kaže da okus današnje Cockte nema nikakve veze s onim
sedamdesetih. I ne pije ju nikad, danas kad mu je pred nosom.
Igor Lovrić je, dakle, moja bočica Cockte iz sedamdesetih –
nedostupan i savršenog okusa.
Možda okus Igora Lovrića danas nema veze s onim kad bih
ga ljubila na hladnom kolodvoru, nedjeljom uvečer. A možda i
ima.
U životu sam bila sigurna jedino da ću umrijeti i da nikada
više neću osjetiti taj okus.

Kada sam Igora pratila na autobus za Zagreb posljednji put,

osjećala sam da je posljednji.
Igor se vraćao kući, ali nikad više meni.
To je bio naš predzadnji susret na kolodvoru. Nisam ni
plakala, ni čitala jeftine ljubavne romane, niti sam brojala
kilometre koje je autobus prelazio.
Igor je tu noć nestao u bezdanu.
Nekoliko godina kasnije, sreli smo se na istome mjestu. Kafić
se zatvorio. Kožnu jaknu više nije nosio. Ni noć nije imala iste
boje.

46
 Autobus za Mostar svratio je pokupiti nas koji odlazimo
niotkud, ni od koga i nikome.
I da, bila je nedjelja.
Pogledao me i – eto! Pogledala sam i ja njega. Bez bezveznog
zdravo, bez kimanja glavom, bez svega što već sljeduje.
Ma, neka, mili, u redu je!
Između opomene za isključenje struje, reklame iz Tuša,
zaostalih računa za vodu i smeće, iz maloga drvenog pretinca
ispala je malena tamnocrvena kuverta.
Račune ćemo platiti sljedeći tjedan, ili onaj drugi sljedeći.
Nevažno.
Otvorila sam kuvertu i izvadila pismo. Prvo pismo u mom
životu.
A kažem, bilo je par dobrih momaka.

Pismo Mikija Kolarevića, no. 1:

Vaš mi je osmeh, kao bezobrazni carinik, namignuo
govoreći mi: “Pređi svaku granicu.
Otiđi pa se vrati, Mostar je i dalje jednako lep.
Mostaru se, ipak, ništa nije desilo. Mostar je preživeo.”
Ko bi rekao da se u ratnom haosu Mostara, koji me
oterao, rodio još jedan razlog zbog kojeg ću se vratiti!

Miki Kolarević,
Beograd
4. 10. 2009.

47
 – Koji jazavac – pomislila sam šokirano.
Oduševljeno.
Zbunjeno.
Znači – ili se netko ozbiljno zajebava sa mnom, ili je Miki
Kolarević totalni luđak koji me mogao pronaći na milijun drugih
načina, ali mi je poštom poslao pismo iz Beograda!
Tko danas piše pisma?
Postavila sam drugu ozbiljnu dijagnozu za Mikija, igrajući se
psihijatra dok sam pedeseti put čitala pismo:
Luđak zaostao u vremenu i prostoru. Vjerojatno i on žali za
predratnom Cocktom i vremenima kad se djevojkama udvaralo
pismima.
Čovjek ima 36 godina. Obrazovan muškarac. Profesor na
fakultetu. Mora imati jebeni e-mail. Mobitel. Skype. Facebook.
Dijagnoza za mene:
Još luđa. Prvo pismo u životu koje sam dobila potpuno me
oborilo s nogu. Kladim se da sam na pet minuta bila potpuno
nepokretna.
Zaostala u jeftinoj komunikaciji. U virtualnom svijetu.
Luđaci se privlače, jer ničije ludilo nije potpuno isto.
Normalni su ljudi svi isti, a luđaci ne. Svatko je lud na neki
svoj način.
Subota.
SMS
00381: – Pozorište?
00387: – Može.
Sve može.
Nikad nisam bila u kazalištu.

48
 Dotadašnju sam mladost provela u kafiću. Nitko me nikada
nije ni poželio odvesti u kazalište. A kažem, bilo je par dobrih
momaka u mom životu.
00381: – U sedam uveče.

Izlazim iz stana. Kao, zakasnit ću da se malo zabrine.

Igram taktike iz puberteta s čovjekom od 36 godina.
– A gde si ti pošla? I to opet bez kišobrana?
Stajao je naslonjen na zid moje zgrade, prekriženih ruku.
– Dobra večer, Miki.
Dobra večer, neki bolji živote; dobra večer, ljubavi; dobra večer,
Mostar-grade, koji si mi obećao najljepše stvari čim sam došla.
– Nikad nisam bila u kazalištu.
– I nije te sramota? – rekao je, otvarajući mi vrata.
Stali smo na benzinskoj crpki.
Kad god stanem na nekoj benzinskoj, uvijek očekujem da će
iz nje izaći Đorđe Balašević i onaj pas Šandor iz romana.
Previše sam uživljena u romane. Đoletu vjerujem sve što je
ikad napisao. Sve.
Ipak ga nije bilo.
Mršavi me djelatnik nijemo pogledao, dok je valjao žvakaću
gumu.
Dobro, Đole je sigurno na nekoj drugoj.
– Gospođice, imate li Vi neka dokumenta? – upitao me Miki
dok je, naslonjen na krov auta, čekao da se rezervoar napuni.
– Neke dokumente imam, a tebe, čini mi se, zajebava
gramatika. Gdje mi, uopće, idemo? – upitala sam ga, otvarajući
bocu vode zubima.

49
 – Ja govorim srpskim jezikom, velika Hrvatice i katolkinjo.
Ukoliko Vam se ne sviđam, mogu Vas odmah odvesti na broj 16a.
Poljubio me, valjda da mu prešutim.
Vozili smo se. Kiša je udarala o staklo kao da se sprema
apokalipsa.
Sviđao mi se taj auto, moram priznati. Sviđao mi se i Miki, o
kako mi se samo sviđao!
– Kad si se ti poslednji put zaljubila? – upitao me dok je
žmigavac lupkao desno. Skrenuo je u smjeru zelene lampice.
Ja sam skrenula u svim mogućim smjerovima i na sve moguće
načine.
– Prije pet minuta – šutke sam pomislila gledajući kroz
mokri prozor.
Narančasta svjetla. Brisači. Deep Purple na radiju.
I oni dobri dani kad smo u Hrvatsku ulazili s osobnom
iskaznicom.
Topli me zrak u automobilu uspavao. Bila sam negdje između
snova i toga da dodirnem Mikijevu ruku nonšalantno spuštenu
na mjenjač.
Nisam sanjala ni kozlić. Ni tjelesni. Ni Igora.
– Uspavana lepotice, morat ćete da iziđete – iz nepoznatog
sna me probudio, nježno mi treskajući rame.
– Što se desilo?
– Pukla nam je guma.
Obožavala sam situacije kad bi puknula guma dečku koji
bi me vozio negdje. Tako sam uvijek procjenjivala – je li on
sposoban za život i opasnost. Doduše, Miki nije bio dečko.
Miki se našao na testu tako brzo. Pripisala sam to sudbini i
velikoj Božjoj providnosti.

50
 – I – kakav problem? Znaš promijeniti gumu?
Realno, nije izgledao kao netko tko je ikada isprljao ruke. Kao
netko tko je ikada podigao nešto teže od putne torbe s mirisnim
košuljama.
– Ne znam, ti ćeš.
– Molim? – izletjela sam iz auta, kao da mi se pod nogama
našlo leglo zmija.
Znala sam da ne zna promijeniti gumu.
Moralo mu je nešto faliti.
Morao je imati neku manu. Ali – kud baš to?
Ne zna promijeniti gumu!
Koji jazavac, moja Majo! Koji jazavac!
Sve njegove fizičke i intelektualne kvalitete nestale su kao da
ih je veliki val povukao u dubinu.
– Ne znam ni ja promijeniti gumu. Zaustavi nekoga... U
stvari, kad se ja sakrijem, zaustavi nekoga i nazovi me kad bude
gotovo – rekla sam mu, mrtva-hladna.
– Mala, nemoj mnogo da pametuješ. Vidiš da te ložim.
Loži me. Fala Bogu!
– Ja imam 36 godina. Moja vozačka dozvola ima godina ko ti.
Smiri se i čekaj tu da rešimo ovo.
Laknulo mi je. More je opet izbacilo sve njegove lijepe
osobine na obalu, netaknute.
– Šta je mnogo bitno je l› muškarac zna promijeniti gumu? –
smijao se dok se podizala suvozačeva strana auta.
– Najbitnije na svijetu – rekla sam preturajući po džepovima
da pronađem upaljač.
– Zakasnit ćemo na predstavu – rekao je brišući ruke

51
tamnoplavom krpicom koja se odjednom stvorila na haubi
automobila.
– Nije mi suđeno otići u kazalište.
Razvedrilo se. Stajali smo pored automobila negdje između
Imotskog i Gruda.
Uvrla sam se pod lijevu stranu njegovog kaputa zapaliti
cigaretu protiv koje se vjetar borio kao da me pokušava odviknuti
– čim ja kresnem upaljač, on puhne kao nevidljivi div.
– Ne može tu, hajde s desne strane – nasmijao se.
– Zašto s desne?
– Prođi mi desno, ako zapališ kaput, da zapališ desno?
– Kakve veze ima koju stranu kaputa ću zapaliti? – rekla sam
nervozno lupkajući upaljač o dlan lijeve ruke.

– Levu si mi već zapalila.

To je bila ta rečenica. Početak. Što se sve može stvoriti od
trideset slova abecede.
Zna čovjek.
Zna promijeniti gumu. Zna složiti rečenicu koju mu sami
đavo šapne.

Svjetlo na kraju tunela zove se Split.

Razvedrilo se. Ponoć. Koprcala su se svjetla grada na vodi
ispod Marjana, kao krijesnice.
Dobra večer, grade!
Pogledala sam u to prekrasno bradato mirišljavo biće koje
me je vozilo.
Dobra večer, Miki!

52
 Svukla sam mu košulju, otišla s njime na zapušteni otok u
listopadu, napravila mu prvu jutarnju kavu bosa na pločicama
kuhinje i krstila naše sinove. Svu trojicu.
Predstava se završila prije nego što smo ugledali more.
Stvarno mi nije bilo suđeno da odem u kazalište. I bilo mi je
drago zbog toga.
Bojala sam se da bi primijetio koliko mi je dosadno gledati
nešto takvo.
– Nazovite mamu da večeras ne spavate u Mostaru jer morate
sutra kupiti novu gumu – rekao je hladno tražeći mobitel u
ladici na suvozačevoj strani.
– Ma, gdje spavam? Ne, ne. Moramo u Mostar. Ja Vas,
praktično, ne poznajem!
Pogledao me gotovo očinski. Bratski.
– Neću ništa da ti uradim, ne brini.
Nisam imala izbora. Krenula sam za njim kroz nepoznato
stubište nepoznate zgrade na Žnjanu.
On je, nekako uvrijeđeno, šutio. Ušli smo u nepoznati stan.
Nikad nisam saznala čiji je to stan bio.
Sjećam se samo da je bio minimalistički uređen, hladnih
tonova i da je mirisao na novo drvo i svježu boju. Vjerojatno se
nitko nikada nije volio u njemu. Nitko nikome nije skuhao kavu,
ispekao palačinke, nitko se nije posvađao na vratima, nitko nije
povraćao pijan u kupaonici…
Netaknut. Čist. Hladan.
Nikad ničiji dom. Uvjerena sam.
– Spavaća soba ti je tu levo, kucaću na vrata ujutro da
krenemo – dobacio je željeznu rečenicu i bacio željezne ključeve
na komodu u hodniku.

53
 – Gdje ćeš ti spavati?
– Na kauču. Ne brini, sa tobom neću.
Nikada me u životu jedna rečenica nije toliko obradovala i
toliko rastužila. U nju se utkalo poštovanje i izostanak njegove
želje da legne pored mene.
Utkala se i ironija i prkos.
– Čime ćeš se pokriti? – probudilo se mladunče njegovog
prkosa i u meni.
– Kaputom.
Progutala sam knedlu veličine planeta Zemlje, podigla bradu
tri milimetra i odglumila jedno savršeno hladnokrvno – U redu.
Soba je bila tamna i smijala se Marilyn Monroe s crno-
bijelih fotografija na dva zida. Izbrojila sam četiri zrcala ispod
fotografija i šestera vrata na velikom ormaru. Posteljina na
krevetu slijevala se u nekim erotskim bordo bojama, a iznad
uzglavlja se uzdizalo i peto zrcalo, u kojem su se vidjela svjetla
koja titraju na morskoj vodi.
Čitava je soba odisala nekom nepoznatom, morbidnom i
ekscentričnom ljepotom.
Odložila sam torbu i jaknu na neobičnu stolicu koja se činila
suvišnom u sobi i nikako se nije uklapala u ambijent, barem na
prvi pogled.
Njezinu bi svrhu tada shvatili neki ljudi malo prljavijih misli
od mojih, koje su ostale u sobi i u kaputu kojim se pokrio Miki.
Ugasila sam svjetlo, ali je soba i dalje bila svijetla i nekako
tamnoljubičasta.
Sjela sam na krevet i skinula se.
Tek što sam legla u krevet, sa stropa me pogledala neka druga
ja. I prestravila me.

54
 Ista, a opet drugačija. Neka Maja koja spava u sobi kojom
odiše neka strašna energija, u kojoj imate osjećaj da će u svakom
trenutku izići lijepa plesačica burleske koja će se pretvoriti u
vampira i ugristi vas za žilu kucavicu.
I gledala sam sebe u stropu.
Bio je to najstrašniji osjećaj u životu. Gledala je i Maja mene
sa stropa i osjećala sam njezin pogled kad bih zatvorila oči.
Gledala me je i kad bih se okrenula na bok. I kad bih pokušala
zaspati na trbuhu.
Kog bi vraga netko stavio zrcalo na strop?
Čiji je ovo stan? Zašto se Miki druži s poremećenim ljudima?
Kako oni čiste ovo ogledalo?
I kako se peru ove jastučnice? Ovo se otkuhat ne može!
Ustala sam se i upalila svjetlo. A pogled je bio sve strašniji. Ta
soba očito nije bila namijenjena za spavanje.
Je li Miki zaspao?
Je li mu hladno?
Najbolje da se zamijenimo. Preživjet ću jednu noć na kauču.
Ustala sam i pokajničkim se koracima uputila u dnevni
boravak.
Miki je sjedio na kauču i ispijao čašu vina dok su s HRT dvice
svirali Putokazi.
– Zašto ne spavaš? – pogledao me na brzinu i vratio pogled
na crno-bijeli spot.
– Ne mogu tamo spavati. Jesi ti vidio ono ogledalo na stropu?
– Jesam. U čemu je problem?
– Ne mogu zaspati gledajući samu sebe u ogledalo. Ono je
bolesno!

55
 Nasmijao se.
– Jeste, strašno je kad tamo spavaš sam. Soba je namenjena
da u njoj spava dvoje ljudi. Isto kao flaša vina. Ona se uvijek deli
na dvoje. Za jedno je previše, a za više ljudi premalo.
Ustao se i dodao mi čašu.
– Evo ti čaša, da meni ne bude previše.
Prihvatila sam čašu buljeći u crno-bijeli, depresivni spot.
– Noć te dočeka, mila, kao carinik na granici. Noći moraš
položiti račune. Ono ogledalo je samo stvarnost. Tebe muče
neke druge stvari. Da si legla srećna i mirna, ono ti ne bi smetalo.
– Svejedno, idi ti spavaj tamo, a ja ću ovdje.
– Ne mogu ni da spavam sam tamo. Znao sam da ćeš se
vratiti i mogu ti reći da si premašila moju vremensku procenu.
– Miki, molim te, nemoj me zajebavati!

– Veruj mi, nisu tvoje noći najteže na svetu. Ali u redu.

Večeras ću da se žrtvujem. Mogu li samo da dovršim čašu?
Odobrila sam molbu nekim umornim osmijehom.
I htjela sam da ostane još sat, dva, tri. Do jutra.
– Miki, zašto si toliko čekao da dođeš u Mostar? Svi Srbi koji
su se htjeli vratiti vratili su se davno. Davno vam je i stara crkva
obnovljena.
– Ja iz Mostara nisam ni otišao kao ostali, niti se u njega
vraćam kao ostali.
Zapalio je cigaretu i povukao ju nekim bolnim uzdahom.
– Moja majka i ja smo iz Mostara otišli pred slavu svetog
Nikole 1990. Moja je majka Srbijanka i često smo išli u Srbiju na
slave mojih tetki.

56
 Otresao je cigaretu u veliku kristalnu pepeljaru na stolu.
– Moj brat Nikola je postao srpski nacionalist već krajem
osamdesetih i čim je tata umro, on je počeo moliti majku da se
preseli u Beograd. Već je od ‘87. jugoslovenska vojna elita znala
šta će da se desi.
– Imaš brata?
– Imam, da. Stariji deset godina od mene. Ali su jako loši
odnosi među nama. Ne želim da pričam o tome.
– I što se dogodilo kada ste otišli?
– Ostali smo. Majka me je, doslovno na prevaru, odvela iz
Mostara. Nikola je imao prevelik uticaj na nju. U Mostaru sam
ostavio najdražu odeću, fotografije, knjige i sve svoje neostvarene
želje, a oni to nikada nisu mogli da razumeju.
– Želje?
– Jeste, želje. Znaš i sama koliko želja dete od 16 godina ima.
– Hoćeš mi reći koje su to želje? Sjećaš li se svega?
– Mila moja, čovek neostvarene želje nikada ne zaboravlja.
Zaborave se ostvarene. One nekako potonu, umanje se. Ali
neostvarene ostaju. One te održavaju na životu.
– I – koja je bila najveća?
– Bila?
– Dobro, koja je najveća? – položila sam maleni popravni
ispit kod profesora Kolarevića.

– Skočiti lastu sa Starog – rekao je, potpuno hladan, gaseći

cigaretu u kristalu.
– Nisi nikada skočio sa Starog mosta? – bila sam pomalo
razočarana. Razočarana i njime i sobom, jer ga nisam do sada ni
upitala je li kad skočio sa Starog mosta, kao svaki pravi Mostarac.

57
 – Ma, jesam. Ali nikada u konkurenciji. U takmičenju,
razumeš?
– Zašto?
– Trebala mi je dozvola roditelja. Bio sam maloletan. Majka
je bila strašljiva, a tata je umro kad mi je bilo 15. Čekao sam
punoletstvo da skočim. Vežbao svako leto sakrivajući se od
majke. Ispočetka mi se krv ledila od samog pogleda u reku, a
kasnije mi se krv potpuno navikla na ledenu reku.
Pričao je Miki o skoku sa Starog mosta sa žarom u očima. S
vatrom u pokretima.
I onda je ta vatra spala na neko bijedno tinjanje, kao kad
mokra drva gore u peći kuće u planini.
– I eto, proslavio sam punoletstvo u razredu punom
nepoznate dece. Maturirao sa nepoznatom decom. A most su
srušili godinu dana kasnije. Nikada u životu nisam tako plakao.
Srušio se sav moj svet sa tim mostom. Iz ruševina se počela
uzdizati mržnja. Bes. Nemoć. Je l’ ti znaš, Majo, ko je srušio
Stari most?
– Armija BiH, koja je za to kasnije optužila moje – rekla sam
apsolutno ravnodušna. Iz ruševina njegovih riječi u meni se
probudila Hrvatica.
Ne znam ni sama jesam li doista vjerovala u ono što sam rekla.
Meni je Stari most u to doba predstavljao tursku građevinu koja
prelijepo izgleda na fotografijama kada svibanjsko proljeće oboji
Neretvu u zeleno.
– Mnogo smo mi različiti, Majo. Ja sam uveren da su ga
srušili moji. Znaš zašto?
Šutke sam mu potvrdila da nemam pojma o čemu govori.

58
 – Postoje Mostarci i ostali. Mostarci su moji.
– Ja sam, onda, ostali.
– Jeste.
Nije me uvrijedio s ovim ostali. Već sam bila naviknuta na
mostarluk i na teoriju o Mostarcima kao gotovo plemenitoj rasi
i seljacima s brda koji su zauzeli grad i pretvorili ga u kaos.
– Ne želim ikada više spominjati moje, tvoje i njihove, Miki.
Ne želim se svađati. A sam znaš da ćemo se samo svađati kad
budemo otvarali te teme. Ti dobro znaš što sam ja. I ja znam što
si ti. Ali tu smo gdje jesmo.
– Nemaš ti pojma, mila. Ali pristajem na dogovor.
Pružio mi je ruku kao da mi je upravo prodao polovan
automobil i predao prometnu dozvolu.
– Idemo spavati.
– Ja spavam na kauču, zar si zaboravio?
– Ne spavaš. Podelit ćemo krevet napola i ja ti, evo, svečano
obećavam da neću preći granicu. A moram i da ti pokažem
nešto.
Opet mi je dao ruku dogovora i poziva na ples odjednom.
Ušli smo u spavaću sobu.
– Vidiš, pače, krevet je dovoljno velik da neće biti potrebe da
te diram.
Djevojka sa stropa je izgledala potpuno drugačije.
– A pogledaj sad ovo…
Napipao je neki nevidljivi prekidač iza noćnog ormarića i
nestala je žena na stropu i lijepi muškarac koji je ležao udaljen
od nje gotovo metar.
Pojavile su se zvijezde.

59
 – Ma daj!! Zajebavaš me! Ovo je kao u onom filmu sa J. L. Hewit!
– Eto, nema više savesti koja će te mučiti. Gledaj nebo i lepo
spavaj.
Okrenuo se i zaspao. Nije prelazio zamišljenu granicu.
Nikada nisam nekoga tako željela i nikada nisam uspjela tako
sakriti želju.
On se u snu okrenuo na leđa i raširio ruke kao mala
beba. Nisam uspjela razaznati sliči li više raspetom Kristu ili
slobodnom Mostarcu koji u snu skače lastu sa Starog.
Noć se rastezala iza prozora i svjetlucale su zvijezde na stropu
u spavaćoj sobi. Kakav kliše… Bože moj, kakav prekrasan kliše…

Svitalo je u Splitu.
Ja nisam spavala. Naslonila sam lice na njegova prsa taman da
mi bradom dodiruje čelo. Kažiprstom sam prelazila od njegovih
usta preko brade i vrata do prsa. Još uvijek sam ga željela.
Kakva su to prsa. Ona iz časopisa. Ona što u filmovima izlaze
iz mora, pa se niz njih slijevaju slane kapljice vode.
Nikada nisam vidjela takva prsa. A kažem, bilo je par dobrih
momaka u mom životu.
Miki Kolarević je bio paket svega što me ikad privlačilo.
Ili možda začetnik svega što me privlačilo?
Uvijek sam više voljela pjesme od darova i dobre sugovornike
više od dobrih ljubavnika.
Miki Kolarević nije ostavljao prostora da biram. On je bio sve
to, pretpostavila sam.
Kroz velika stakla na prozoru šuljala se ružičasta zora.
More mirno kao ulje.

60
 – Zašto ti ne spavaš? – upitao me pospanim glasom.
– Odmaram oči, pogledaj prizor. Nebo je ružičasto. Sviće –
zadovoljno sam šapnula nekim promuklim glasom.
– Pače, ja sam sva svoja osjetila odmorio od života kad sam
tebe prvi put sreo. Nisam zainteresovan za nebo – poljubio me
u čelo i zatvorio oči.
Letjela sam, kunem vam se! Letjela!
Htjela sam vrištati. Izgristi Mikija. Gađati ga jastucima i
skakati po madracu.
Htjela sam, ali sam zaspala, kao prava odrasla žena.
…
Ustao je iz kreveta i zapalio cigaretu pored otvorenog
balkona.
– Mila, ko su oni dečaci iz pesama? – upitao me ironično dok
je povlačio zavjese pazeći da mu se cigareta s gornje usne ne bi
odlijepila.
– Stvarni ljudi nestvarnih osobina – bila sam potpuno
iskrena.
– Ne smeš to da radiš, čitatelji shvataju kad im lažeš, nikad se
nećeš tako probiti – nasmijao se i pogodio me praznom kutijom
cigareta.

Tada sam shvatila da sam svima prije njega dodijelila baš njegove
mane i vrline, kao nezaslužene medalje poslije namještene
utakmice.
On se trebao samo pojaviti i opravdati me. I pojavio se.
Ljubav mog djetinjstva, moje mladosti i moje starosti. Čovjek
svih mojih životinjskih i ljudskih života.

61
 – Ustani i oblači se, podne je. Moram da te vratim u Mostar,
maloletnice!
– Namjesti ovaj krevet i operi one čaše, mili punopunoljetniče!
– pokušala sam udariti na njegovu slabu točku… Ili možda
promatrati prizor, onako, za pamćenje.
Nije prošlo puno vremena od večeri kad sam poželjela da
njegove ruke operu moje čaše.
Do svojih želja držim kao i do uspomena.
Mislim da imam super želje. Da one nikome drugome ne
padaju na pamet. Čuvam ih baš onako ljubomorno i ne govorim
ih nikome, da mi netko ne bi ukrao ideje.
Poželjeti Mikija Kolarevića bila je jumbo želja.
Ne znam ni sama kako sam se usudila poželjeti ga. Nisam
od onih fatalnih žena za koje se tuku momci po birtijama, zbog
kojih se opija, pred čijim se nogama kleči.
Ne.
Ali se Miki Kolarević ostvario.
Valjda je Bogu bilo žao da tako genijalna i smjela želja
propadne.
Stajala sam ispred jednog od ogledala, nesigurna u sebe kao
zla maćeha iz bajke o Snjeguljici i šminkala se. 
– Kolareviću, jesam ti rekla da imaš prelijepo prezime? Zvuči
mi kao ogrlica, kao kolajna, kao Tin Ujević, kao poezija..

Prišao mi je s leđa i zagledao se u naš zajednički odraz u zrcalu.

– Dat ću ti ga, onda. Dobro će ti stajati.

62
 VIII.

Ah, da, kad smo kod prezimena, umalo zaboravih.

Zovem se Maja Žulj.
Rođena sam u dvanaestom mjesecu devedesete.
Studiram povijest umjetnosti. Ne volim svoj fakultet. Bavim
se novinarstvom i pokušavam pisati pjesme.
– Rekao sam ti da ti ime ne pristaje. Maja mi je previše
konvencionalno za tako neobično dete kakvo si ti. Ali znaš,
tvoje se ime i na latinici i na ćirilici piše isto. Sigurno je to neka
sudbina.
O ćirilici nisam imala pojma. Spomenuli smo je nekoliko
puta i vjerojatno učili nekad. Ali ju nisam znala. Ćirilica je bila
neka davna prošlost knjiga Jovana Dučića i prijeratne knjižnice.
Kolarević mi je pola sata pričao o podrijetlu svoga prezimena.
To je još jedan simptom ozbiljnog starenja i uplovljavanja u luku
srednjih godina.
Ja o svome ne znam ništa.
Ni tko su bili moji preci ni odakle smo došli. Ni kada. Znam
samo da smo vjerojatno zaradili velike žuljeve.
Mostar se ukazao ispred automobila.
Kada se spuštate u Mostar, kao da se spuštate u stvarnost iz
sedmog neba. I nije uopće bitno s koje strane dolazite.
Ali Mostar je sve.
Mostar je pakao poroka, Mostar je raj zelene Neretve, Mostar
je izrešetana tvrđava, Mostar je orijentalna ljepotica, Mostar

63
je križ, Mostar je džamija, Mostar je mrtvi pjesnik, Emina i –
vječna pjesma…
Mostar je život. Izgrađen od lijepih i ružnih stvari.
Onaj umorni, sivi, mokri, zgaženi život koji voliš i čuvaš zato
što je samo jedan.
Onaj iz kojega ne možeš pobjeći.
Onaj iz kojega ti se ne bježi. Onaj kome bježiš.
...
Očito sam razmišljala naglas.
– Ma od koga, lepotanče moje?
Prešutjela sam.
Više nije bilo važno.
Njegovi su se zubi iz usne uzdigli u onaj božanstveni osmijeh.
Miješao je ijekavicu i ekavicu, mostarski i beogradski naglasak,
dječaka i muškarca, profesora i moga kolegu s fakulteta.
Lijep kao Isus Krist.
Opasan po život, kao sam Sotona.
Božji dar i hram smrtnog grijeha na koji me navodio.
Ma nema šanse!
Nitko se nikada ni u koga nije zaljubio kao ja u Mikija
Kolarevića.
Ostavila sam, valjda, komadić svoje duše u onom automobilu
pa sam te večeri počela brojati gradove kroz koje Miki prolazi na
putu za Beograd.
U Beograd je stigao oko pet ujutro, čas prije nego sam zaspala.
Vjerojatno je tada i autobus iz Hercegovine stigao u Zagreb.
Ako ta linija još postoji.
Nisam se mogla ne sjetiti.

64
 IX.

Miki Kolarević.
Miki.
Kolarević.
Miki Kolarević.
Obožavala sam u sebi izgovarati to ime i prezime.
Tko se još zove Miki? Babici u rodilištu i matičaru vjerojatno
je zvučalo kao loša zajebancija.
Nitko tko se zove Miki ne može biti ozbiljan tip. Miki je
nadimak srednjoškolca za kojim uzdišu djevojčice iz prvoga
razreda i priželjkuju da ih poveze motorom. Kako Miki može
biti sveučilišni profesor?
Ali Kolarević je nadoknadilo. Izvuklo je to klošarsko ime i
pretvorilo ga u gospodina.
To me prezime fasciniralo. Nešto najljepše što sam čula u
životu. Jedino za koje bih i dan- danas zamijenila svoje.
Zamišljala sam kako u jednoj đačkoj knjižici, ispunjenoj
peticama, sa slikom lijepog tamnoputog dječaka, piše – sin Maje
i Mikija Kolarevića.
Ili kako se naš kum javlja supruzi na telefon:
– Brzo ću, draga, kod Kolarevićevih sam!
Zamišljala sam kako me radnice za šalterima oslovljavaju tim
prezimenom.
Tako je bio i upisan u imenik moga telefona.
Izgledalo je prelijepo da bih ga preimenovala u Miki ili nešto
još prisnije.

65
 Kolarević. To je taj tip. To je frajer koji izvlači osmijehe iz
bezdana. To je onaj koji pljusne kompliment da se posramiš i
poletiš u isti tren.
Onaj koji među zubima ima rečenice koje Ujević nije stigao
napisati.
Onaj koji šalje pisma u tamnocrvenim kuvertama.

Trešnjo.
Beharu.
Vodo moje Neretve.
Mostar-grade moj,
Simbolu čovečanstva,
Opasno mislim na tebe.
Poražen tvojom pojavom,
pobjednik sam jednog ludila.

Evo ti, pače, nešto kao pesmica.

Čisto zato što znam da se ložiš na to. Ja ne pišem pesme.
Ja sam ozbiljan čovek.
Ajde, lepotanče, poljubi se u ogledalu za mene.
Miki

Nitko mi nikada nije napisao pjesmu. A kažem, bilo je par

dobrih momaka u mom životu.
Otvorio se bezdan u mojim htijenjima. Željela sam još. Još.
Još Mikija, još jutara na Žnjanu, još pisama, još pjesama, još
obećanja koja se ne moraju ostvariti.
Bila sam željna ljubavi.

66
 Bilo je mjeseci kad se ne bih okusila ljubavi, a nisam je bila
željna. Zaboravila bih taj osjećaj.
Nakon Igora Lovrića, bila sam apsolutno razočarana u ljubav.
Ili je ljubav bila razočarana u nas, pa nas je napustila bez riječi i
pozdrava, gledajući nas s gađenjem i prijekorom.
Možda nam je ljubav svima prešla preko zubi, kao jeftine
gumene bombone malom djetetu na vrtuljku.
Je li moguće da se najzgodniji muškarac kojega sam ikada u
životu vidjela zaljubio baš u mene?
Baš u mene!
Ne u one lijepe plave dugokose djevojke koje šeću Novim
tržnim, ne u zgodne asistentice u svilenim bijelim košuljama,
ne u emancipirane žene koje imaju vlastiti automobil, znoje se u
teretani i hodaju po modnim revijama, nego u mene.
00381… … ….
Beograd zove Mostar.
– Upravo čitam pjesmu – pljusnula sam bez ikakvog
pozdrava.
– Da malo češće čitaš ono što piše na web stranici tvog
fakulteta, zanemarila bi tu švrljariju koju sam ti napisao samo
da se malo osetiš posebnom – našalio se.
Ili nije?
– Šta sam to pala? – valjajući se po krevetu pogledala sam u
isključeni laptop koji je skupljao prašinu na noćnom ormariću.
– Pače, ne zanimaju me tvoji ispitni rokovi, imaš gostujućeg
profesora sledeće sedmice.
– Nemam. To je sigurno za ove s kroatistike…
– Otvori stranicu fakulteta, mala, a ja odoh, imam konsultacije

67
sa svojim studentima. Znaš, oni su doista zainteresovani za svoj
fakultet, za razliku od nekih. Poljubi si ručicu za mene.
Tu tu tu tu tu…
Gost predavač iz Beograda dr. sc. Miki Kolarević održat će u
ponedjeljak, 6. 11. tekuće godine, predavanje o temi – Mostarski
književnici 19. i 20. stoljeća.
Mostar zove Beograd:
0038165…..
Beograd se ne javlja na mobitel.
Možda Beograd upravo objašnjava Drugi svjetski rat nekoj
zgodnoj studentici iz provincije, koja je gradivo i svladala, ali je
došla samo vidjeti svoga zgodnog profesora.
Nisam htjela da održi to predavanje. Nisam.
Znala sam da će, isti tren kad se spusti hladnim stepenicama
amfiteatra, oteti srca najmanje deset lijepih plavih djevojaka
koje će se, sasvim slučajno, naći tu, ili čak namjerno, ako se u
tri dana pročuje kako predavanje drži vjerojatno najzgodniji
profesor ikad.
Rodila se ljubomora.
Ogromna ljubomora. Najveća ikad u rodilištima ljubomora
čitavog svijeta.
Kolareviću, budi lijep, ali samo meni!
Pričaj, gestikuliraj, drži predavanja, budi intelektualac…
Samo meni! Samo za mojim stolom! Samo u mojoj sobi!
Ostari. Udebljaj se. Prošaraj bradu i kosu srebrenim nitima.
Uzgoji stomak.
Požutite, bijeli zubi.
Samo da se nikada nikome ne svidiš kao meni.

68
 …

Uzdiglo se žuto jutro u Mostaru.

Zazujao je život, automobili, zamirisale su albanske
pekarnice, ustajala voda u lokvama po putu i moj lift na parfem
gospođe Lošić.
Amfiteatar nije bio dupkom pun.
Ostala su dva prazna reda ispred katedre i jedno mjesto na
vrhu sale, u zadnjem redu.
Sačuvano za moje dupe.
Hvala.
Čupkala sam zanoktice i prisluškivala razgovor dviju
dugokosih plavuša ispred sebe.
– Koliko bodova nosi ovaj kolegij?
– Ne znam, moja, ja sam ovdje došla vidjeti je li taj Kolarević
toliko zgodan koliko pričaju. Majka mi je rekla da mu je otac bio
najzgodniji Mostarac otkad je Mostara.
– Znaš ti?
Okrenula se plava glava i ošamarile me umjetne trepavice
nalijepljene u subotu navečer.
– Što znam li? – upitala sam, praveći se luda.
– Koliko bodova nosi ovaj kolegij i zašto nam je prvo
predavanje tek sada?
Nasmijala sam se u sebi.
Zakocenula se.
– Nosi sedam bodova. Ako te Kolarević ne vidi na svakom
sljedećem predavanju, neće te nikad pustiti na usmeni.
– Jao, moja!

69
 – Da, da.
Očito sam uvjerila plavu glavicu, pa je i u indeks upisala
predmet i profesora, pa joj je godina odjednom imala 67 bodova.
Glupača.
Šuštala su prepričavanja burnog vikenda kroz amfiteatar.
Neki nadobudni brucoši raspravljali su zašto jedan Srbin drži
predavanja na Sveučilištu i tko je, zapravo, on.

Miki je ušao u dvoranu i naslonio se na zid s desne strane i

promatrao studente.
Privukao je kažiprst ustima u jedno divno “pssst” namijenjeno
meni. Promatrao nas je. Slušao.
Nitko ga nije primijetio.
Bio je prezgodan da bi bio profesor.
Nakon desetak minuta spustio se niz stepenice i stao za
katedru.
Utihnuli su svi.
– Dobar dan, kolegice i kolege. Ja sam Miki Kolarević. Profesor
i književnik u pokušajima. Stajao sam gotovo deset minuta među
vama da bih čuo kako razmišljate i dišete. Nemojte mi zamjeriti.
To uvijek radim kada prvi put negdje držim predavanje.
Prekrižio je ruke i uspravio se te nastavio:
– Predavanje nije obavezno, ovo je samo ispunjenje jedne
moje profesionalne želje. Otkako sam doktorirao, želeo sam
održati predavanje u svome rodnom gradu.
– Moja, vidiš da nije obvezno – opet su se umjetne trepavice
obrušile na mene i prekinule me iz mojih fantazija o tome gdje
ćemo se Kolarević i ja voljeti večeras.

70
 Predavanje je započelo.
Miki je počeo čitati poeziju iz svijetlosmeđe, nadimljene
knjige:

O, da mi je nešto pa da budem reka,

Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi, da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Čita meni! Majke mi, čita meni! Samo meni!

Majo, duboko se koncentriraj!

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom

Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Sve su se djevojke u prostoriji počele osjećati kao da čita

svakoj od njih.

Na dušeku trava i mojih smaragda,

Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,

Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

71
 – Ko je autor ovih stihova?
Ravnodušno je podigao glavu, kao da je upravo pročitao
obavijest o odgodi nastave u četvrtom D.
Nitko nije znao.
Plavuša ispred mene koketno je ustala zabacujući svoju plavu
grivu unatrag.
– Ja bih rekla da ste to Vi.
Presjekla ga.
Nasmijao joj se. Njoj.
– Ne, koleginice! Ima neko neku drugu ideju?
Pogledao je u zadnje redove, lupkajući skupom cipelom o
pod.
Spustila sam glavu. U želucu mi se mućkalo neznanje i
ljubomora na osmijeh koji je uputio toj blesavoj plavuši.
– Šantić, drage kolege. Aleksa Šantić.
Nastavio je govoriti o Šantiću, a ja sam plovila negdje između
dugmadi njegove crne košulje.
Predavanje je završilo nakon sat vremena.
– Profesore Kolareviću, biste li bili ljubazni da mi potpišete
neke Vaše knjige koje imam? – ustala je lijepa crnka kojoj su
prsa htjela iskočiti iz uske zlatne košulje.
– Naravno, koleginice. Ostanite. Vama ostalima, hvala na
pažnji. Nadam se da se vidimo i dogodine.
Napustila sam dvoranu u masi djevojaka oduševljenih
fizičkim izgledom Mikija Kolarevića i mladića oduševljenih
njegovim predavanjem.
Netko je dobio osmijeh, a netko samo “psst”.

72
 X.

Moj mi je tata do moje 15. svakoga proljeća ostavljao popis

knjiga koje sam morala pročitati.
Pročitala bih tako desetke knjiga koje nisam shvaćala.
Braću Karamazove sam pročitala s 14 godina.
– Tko, barem jednom u životu, nije mrzio svog oca? – pitao
je Ivan Karamazov.
Ja. Nikad.
Moj mi je otac u mojim očima rastao strpljivo i neprimjetno,
kao lipa ispred kuće.
Nitko mu nikada nije ništa mogao. Nitko.
Uvjerena sam da su svi veliki književnici imali odvratne
očeve.
Danas oni zarađuju recikliranjem svojih traumatičnih
djetinjstava, oživljavanjem očevih batina, pijanstava i kurvanja.
Moj je otac ubio moj književni talent samo zato što je bio
dobar otac.
Ironija i istina.
Tatine princeze ne pišu. One su uglavnom sporedni likovi
loših romana.
Zato nikada neću biti dobar pisac. Nasreću.

73
 …

Pola sata nakon završetka predavanja, nazvao me Miki.

– Gde si ti nestala? Kako je bilo?
– Senzacionalno. Što si napisao onoj sisatoj u posveti? –
upitala sam otrovno otvarajući vrećicu šećera u kafiću.
Nasmijao se glasno. Počela mu je goditi moja ljubomora,
osjetila sam.
– Gde me častiš tom kafom koja miriše kroz telefon?
Pili smo kavu u kafiću pored parka gdje su se igrala djeca
i ljubili srednjoškolci. Proljeće skoro u prosincu, u Mikijevoj
režiji.
– Pače, moraš da ostaviš te cigarete. Ne priliči ti.
Lupio je dlanom u dno bočice soka od naranče.
– Tebe mogu ostaviti, cigarete ne – spustila se kapljica
espressa niz moje grlo i osjetila sam da ga, napokon, verbalno
pobjeđujem.
Vraga!
Nasmijao se švalerski.
Znao je da ne mogu ostaviti ni jedno ni drugo.
– Ne mogu da verujem da nisi znala da je onu pesmu napisao
Šantić. Ne možeš takva u život. Od sada ću ti svaki put kad
krenem za Beograd ostaviti popis pesnika koje moraš pročitati
dok dođem.
Opet mi je tata pao na pamet.
Miki bi mu se jako svidio da se rodio barem deset godina
kasnije i da su ga krstili u katoličkoj crkvi.
Da je još puno stvari koje nije.

74
 Što bi mi on rekao da zna?
Što bi mi rekla majka? Bake? Brat? Sestra?
Što bi o meni šaputale one gospođe u crkvi kada bi se saznalo
za Mikija?
Što bi rekli moji prijatelji?
Što smo, uopće, Miki Kolarević i ja? Nijedna moja veza prije
njega nije bila normalna, ali ipak sam nekako znala definiciju
veze. Nismo bili u vezi.
Što smo bili?
Momak i cura? Ne.
On više nije bio momak.
Baš bi bilo smiješno da pokažem Mikijevu sliku nekoj maloj
djevojčici i kažem joj:
– E, to je moj momak!
Nije momak i – gotovo!
Momci ipak prestanu biti momci kad dosegnu neke godine,
bez obzira na to ožene li se ili ne. I djevojke prestanu biti djevojke,
bez obzira na udaju. Bez obzira na stanje među nogama.
Prestanu i – gotovo!
– Moram nešto da ti pokažem večeras!

Fejićeva.
Penjali smo se stubištem koje je mirisalo na kiflice od vanilije.
Miki nikada ne koristi lift, a ja se prilagođavam.
Zidovi su bili svježe obojani, a stubište svijetlo i široko.
Nimalo nalik stubištima koje sam prolazila u Mostaru.

75
 S kondicijom sam odavno na Vi, a jako prisna s malim
kapacitetom pluća.
Dođoh živa pješice na četvrti kat zgrade.
Otvorio je tamna vrata koja su mi u tom trenutku zamirisala
na višnju i svježu boju.
– Svidet će ti se, uveren sam… – ispružio je desnu ruku
unutra i pustio me ući prva.
– Imam jedan poklon za tebe unutra – rekao je, čačkajući
po prekidačima osigurača iz kutije u hodniku, dok sam ja
kažiprstom prelazila preko komode u hodniku.
– Gdje? – ozarila sam se kao dijete koje iščekuje Barbiku.
– Uđi unutra.
Kožni se kauč nalazio ispod prozora, uza zid na sredini
prostorije, a ispred njega je bio mali stakleni stol urezan u čupavi
ljubičasti tepih.
Iza prozora je blistao Mostar.
I svuda okolo knjige.
Dvije police na paralelnim zidovima pune knjiga.
– Što će ti ovolike knjige? Nećeš, valjda, čitati knjige kad
budeš dolazio? – upitala sam razočarano i pogledom počela
prelaziti preko autora i naslova.
– Knjige su za tebe, poklon… – rekao je udobno zavaljen u
kauč otkopčavajući prvu dugmad košulje. Da smo u filmu, ustao
bi i natočio si viski.
– Ja sam ih sve pročitao, a ti vjerojatno jako malo, pače.
– Nije istina! – odgovorila sam ljutito.
Na policama su bili svi veliki književnici, pjesnici i filozofi
ljudskog roda:

76
 Camus, Dostojevski, Tolstoj, Hemingway, Puškin, Shakespeare,
Joyce, Kafka, Dante, Marquez, Victor Hugo, Balzac, Ibsen,
Goethe, Baudelaire, Orwell, Lorca, Aristotel, Sofoklo, Stendhal,
Cervantes, Homer, Proust, Čehov, Nabokov, Faulkner, Bukowski,
Jesenjin, Turgenjev, Boccacio…
Ivo Andrić, Meša Selimović, Miroslav Krleža, Jovan Dučić,
Tin Ujević, Aleksa Šantić, Momo Kapor, Mak Dizdar…
Veselin Gatalo je bio tu.
Aralica.
Jergović.
Isidora Bjelica.
Duško Radović.
Pa i Đorđe Balašević.
Svi su bili u jednoj sobi.
I sve najveće životne priče ikad napisane sastale su se u tih
nekoliko kvadrata. Sve perverzije. Sva poezija svijeta. Sve najljepše
žene u povijesti. Sva rođenja, umiranja, sve suze, osmijesi…
Svi pijanci. Svi ljubavnici. Sve nimfe. Sve nimfice. Sve
nimfomanke.
Svi uzdasi nevoljenih… Uzdasi voljenih.
Sve opjevane i opisane ljubavi.
Nekoliko knjiga Mikija Kolarevića.
I on i ja.
– Čitaj, mila moja. Samo ćeš tako sanjati otvorenih očiju.
Proputovat ćeš čitav svet, ući u vremeplov, preživeti ratove,
poplave, snegove, pustinje, unapred steći životna iskustva, ljubiti
se s klošarima New Yorka, fotografirati krvave rovove i moći da
letiš do zvezda.

77
 Prišla sam kauču i uvukla se u njegov zagrljaj. Stala u njega
kao u najudobnije traperice.
Koji je to broj zagrljaja? Ne znam. Ali znam da je to moj broj.
Savršeno mi je pristajao.
Srce mu je kucalo nekim normalnim ritmom. Slušala sam ga
i noktom kružila oko dugmeta i smijala se u sebi.
– Lepotanče moje… Spava ti se? – upitao je, dok mi je onim
prelijepim prstima češljao kosu.
– Ako ćeš me odnijeti do kreveta, onda jest – iznijela sam
svoj zlobni dječji plan na vidjelo.
– Važi. Da te i skinem? – iznio je još zlobniji plan.
– Sama ću to.
Skidala sam šminku pred velikim ogledalom u spavaćoj sobi.
– Ne mogu da vjerujem da djeca tvoje generacije imaju
dvadeset godina – dobacio je iz kreveta dok me pažljivo
promatrao.
Okrenula sam se.
– Što bi to trebalo značiti?
Moja je nesigurnost plivala po sobi. Disala sa mnom.
Progonila me kao nijemi dželat.
Šutke je isključio mobitel.
– Miki, što si htio reći?
Ušuljala sam se u krevet iščekujući odgovor.
– To znači da sam ja ostario.
Poljubio me u obraz i rukom mi lagano obuhvatio vrat, kao
da mu mjeri opseg.
Bogomdan dodir njegovog dlana. Okrenuo mi je glavu i dao
mi onaj pravi poljubac, a ja sam se, kao, nećkala.

78
 Nisam mu htjela pokazati koliko sam luda za njim.
Počela je kiša.
A on je odustao.
Ne navaljuje on kao uspaljene pubertetlije i muškarci u
dvadesetima.

Namjestio je usta tik do moga uha i na čistom srpskom jeziku

počeo govoriti:
U Mostaru sam voleo jednu devojku jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi...

Kao da su se začule violine negdje u onoj kiši...

Jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije

još nedozrele.
Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.

Privukao me bliže...

I plakala je na moje ruke, na moje reči,

govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zrelo, što se praviš svetica,?

Ugrizao me za vrat. Da ponovi pitanje valjda.

79
 A riječi su tekle...

A padale su svu noć neke modre kiše

nad Mostarom.
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala...

Okrenula sam se, a on se podignuo na lakat da me može

gledati u oči.
Ogolio me do kostiju tim pogledom.
Prstom je prelazio preko mojih usana i nastavio:

Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako

sačuvaj Bože...
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše...
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al’ nije htela to da čini,
nije htela il’ nije smela,
vrag bi joj znao...

Je li moguće da mi netko govori poeziju, a da se meni ne

povraća?

Gorjela sam u lavini tih riječi. Zatvorila sam oči da ga slušam

još.

80
 Kiša je cvokotala negdje iza prozora kao da mu plješće.
Život je stao.
Ugasile su se milijarde zvijezda na svodu. Raznježile su se sve
nimfe na oblacima.
Sve muze.
Nasmijali se pjesnici iz pakla.
Nisam mogla govoriti. Niz grlo mi se salio slap suza. Sva se
ljepota života stisnula u nekoliko rečenica.
Plakala sam iznutra na njegove ruke. Na njegove riječi.
I htjela sam to da činim.
S njim. Samo s njim.
Najbolja izvedba Mostarskih kiša ikad odigrala se u jednom
toplom krevetu u Fejićevoj 17.
Bez violina, bez mikrofona, bez kazališta, bez pića na
klaviru… Bez Rade Šerbedžije…
Bio je to najljepši trenutak u mom životu.
Vodio je ljubav s mojom dušom govoreći mi poeziju.
Zagrlio me. I ništa više, majke mi! Ništa više nije.
A padale su svu noć nad Mostarom neke modre kiše.

Doručak u krevetu je kliše. Pogotovo ako se nije dogodilo

ništa što bi prethodilo đusu i tostu.
Zna to dobro i Miki Kolarević.
Tuširao se, a ja sam se probudila sama. Krevet je mirisao na
njegov san.
Valjala sam se kao mačka u plahtama u kojima je šuškao
njegov parfem.

81
 – Ja sam sâm popio kafu, nisam hteo da te budim – rekao je
zatežući kravatu ispred ogledala.
– Znaš, ovo bi ti trebala da radiš – nasmijao se odrazu.
Ne znam zavezati kravatu.
Majke mi!
– A gdje ćeš ti ranije, čovječe? – upitala sam nakon što sam
poraženo konstatirala da je tek osam sati.

– Idem na kafu s dekanicom i onda kući. Imam predavanje

sutra ujutro.
Skupljao je neke papire po stanu. Spremao sitnice u torbu.
Pogledao bi se, tu i tamo, u zrcalo.
– Skuvo sam kafu i tebi.
Prišao je krevetu i nagnuo se.
Spustio je usne na moju sljepoočnicu dok sam, zatvorenim
kapcima, skrivala da mi se oči pune suzama.
Nisam mu uzvratila. Ni progovorila.
– Nemoj da se ljutiš, mila! Doći ću opet.
Pročistila sam grlo od one suzice koja se spustila u želudac.
– Kada?
– Poslednji petak sledećeg meseca.
– Posljednji petak sljedećeg mjeseca je Božić – odgovorila
sam, buljeći u zid ispred sebe.
Moj Božić koji je njemu predstavljao samo posljednji petak u
mjesecu. Moj Božić.
Sjeo je na krevet do mene.
– Izvini, nisam se setio. Doći ću, onda, jedan petak prije.
Pomirljivo je uzeo moju ruku da ju poljubi u dlan, a ja sam ju
pomirljivo pružila.

82
 Iz kaputa je izvadio ključeve i ostavio ih na noćnom ormariću.
– Evo, pače! Dođi kad god želiš da budeš sama, da učiš ili
čitaš. Vidiš sama koliko tu knjiga ima koje nisi pročitala.
– Miki, nema potrebe da mi ostavljaš ključeve stana.
– Ne znam zašto, ali verujem ti u potpunosti. Valjda ga nećeš
zapaliti!
Osmjehnuo se i zatvorio vrata.
Lift se spustio u bezdan.
Sanjala sam zmije i trešnjin cvijet toga jutra.
Mirisale su kiflice od vanilije na stubištu.

83
 IX.

– Radim strašnu priču, Majo! – rekao je Željko, potpuno

miran, gledajući u daljinu dok sam ja tražila cigarete po torbici i
upaljač da me vrate u život.
– O čemu?
– Idemo sutra u Vukovar. Za tri dana je obljetnica pada i
sutra imam razgovor s najljepšom snašom 89. Sanjom Mikulić.
– Mikulić? Pa to je naše prezime! Odakle Mikulića u
Vukovaru?
– Majo, ljubavi moja, pročitaj koju knjigu iz povijesti i
spakiraj se kad dođeš doma. Krećemo sutra u podne.
– Ma tko?
– Ti i ja. Treba mi žensko. Kužiš, ženski senzibilitet.
– Pitaš li ti mene imam li ja ikakve planove? Možda učenje,
možda momka, možda ležanje?
– Ne pitam. Duguješ mi uslugu otkako sam ti otipkao onaj
seminarski iz antike… Pare su tu, spavamo u vojarni i vraćamo
se 19. 11. u Mostar.
– Bolan, imam još 23 marke koje moram rastegnut na četiri
dana! Nema šanse!
– Imamo para. Svakako ti nisam dao onih 20 maraka što si mi
nadoplatila bon na hej!, kad sam ko budala pet dana pravio priču
u Zadru praveći djecu onoj kučki, dabogda je…
– Čekaj! Čekaj! Kakve veze ima najljepša Vukovarka 89. s
obljetnicom pada? To mi nije jasno?

84
 – Sve ćeš čuti sutra dok se budemo vozili. Ideš?
– Aje… Dobro, idem.
– Pih… Teško žabu u vodu!
– Daj, di je konobar? Nisam popila nijednu kavu danas!

Koliko nijansi zelene imaju planine Bosne?

Koliko stupnjeva pridjeva tužan imaju lica Bosne?
Koliko se atributa može dodijeliti toj napaćenoj, hrabroj i
tvrdoglavoj Bosni?
Željko je drijemao na sjedištu prekoputa mene, a ja sam se
divila toj Bosni. Tome čudnom imenu za djevojku.
Koja je djevojka silovana ovoliko puta još uvijek djevojka?
Na kolodvoru u Osijeku pokupit će nas kum Željkovog brata.
Doista se nije loše družiti s Hercegovcima. Oni imaju svoga i u
gori vuka.
Potonula su brda Bosne negdje daleko iza nas i dan je, nekom
strašnom burom, poravnao svijet ispred autobusa.
Ipak, bilo je vedro i sunčano.
Kako se ohrabriti i pustiti pogled na ravnicu? Od što će se
odbiti?
Shvatila sam tad one Đoletove fore o puštanju pogleda koji
mu se nisu vratili godinama.
Bila je jedna naša Duvanjka, seljančica, koju roditelji poslaše
kod rodbine u Slavoniju pohađati srednju školu.
Nije se tada vraćalo petkom kao danas, nego tek kada završi
nastava.

85
 Kada ju je uplakana majka upitala:
– Sine, kakvi smo ti? Je l ti se išta prominilo kod kuće? –
odgovorila je:
– Nije ništa, samo mi je Zavelim malo porastao.
Tako je nama koji smo uhvaćeni kao zvijeri u obruč velikih
planina. Kada si zarobljen njima.
Ta je pusta ravnica oko ceste izgledala veličanstveno. Mirno.
Dostojanstveno.
U podne sljedećeg dana, Željko i ja imamo dogovoren
razgovor sa Sanjom Mikulić. Najljepšom, kažu, Slavonkom svih
vremena, kojoj ni rat ni zločini počinjeni na njoj nisu naudili.
Danas je predsjednica jedne ženske udruge u Vukovaru –
supruga i majka. Razlog zbog kojega smo došli, trebalo je tek otkriti.

Mala kuća uz cestu. Dvorište s kapijom.

Baš kao u filmovima.
Očekivala sam da će kroz kapiju izaći mladić u tamnoplavoj
reklji, s crnim šeširom i dubokim kožnim čizmama i mahnuti,
kao Goran Višnjić u prvim epizodama Duge mračne noći.
Ipak nas je na kapiji dočekao mladić od 17-18 godina. Lijep,
visok i uljudan.
– Mama je unutra. Izvolite!
Pored peći, u čistoj kuhinji s drvenom klupom i masivnim
stolom s kariranim stolnjakom, sjedila je žena.
Buljila je u vatru i prebirala očenaše, a miris kruha iz peći
dirnuo me u moju seljačku dušu.

86
 – Dobar dan. Gospođa Sanja? – krenuo je Željko prema ženi
s ispruženom rukom, a ja sam još uvijek stajala na vratima.
– Ah, oprostite! – stresla je pepeo sa suknje i ustala se pružiti
ruku.
– Mi smo novinari iz Mostara, rečeno Vam je da ćemo
doći? – Željko je još uvijek držao njenu ruku, a ona se, nekako
umorno, osmjehnula.
– A vi ste moji Hercegovci. Uđite. Sjedite. Jeste li gladni? Ma
naravno da jeste. Blago, sine, dođi ovamo!
Željko i ja smo sjeli na drvene stolce u kuhinji, a Sanja je pred
nas donijela kulena i pršuta.
– Odakle kulen, gospođo Sanja, u ova doba? – Željko se
pravio da se razumije u kulen i svaku je fetu koju bi pojeo prvo
pomirisao.
– Uvijek kulena ima u ovoj kući, hvala dragom Bogu.
– Gospođo Sanja, kada budete spremni ispričati nam svoju
priču, ja ću početi snimati. Ukoliko ne možete sada govoriti ili
ne mognete tijekom snimanja, Vi slobodno recite.
Zna taj Željko s ljudima. Čim ga vidiš, stekneš neko povjerenje
u njega. I imaš to povjerenje čitav život. I kad te milijun puta
izradi za kavu, za skriptu, za poziv, dogovor – i dalje mu vjeruješ.
Sanja je sjela prekoputa nas, ulila vodu u staklenu čašu s
nekim plavim krugovima i zapalila cigaretu.
– Bilo je to… Možda mjesec-dva prije pada. Bilo ih je 15 ili
20. Nisam mogla razaznati. Svi su bili isti: prljavi, znojni i vonjali
su na rakiju.
Nisu oni imali duge brade. Ne, bili su samo neobrijani
danima, neokupani. Bijesni. Ogorčeni.

87
 Grad je posustajao, djeco. Gubio bitku. Pokušavali smo ga
reanimirati, oživjeti, ali sve je bilo uzalud.
Moja sestra Marina i ja bile smo u skloništu, nakon što je
granata srušila našu kuću.
Sanja je ustala i, nekim teškim koracima, oteturala do
vitrine te uzela uokvirenu fotografiju djevojke. Izgledala je kao
fotografija s mature.
– Ovo je bila moja sestra Marina.
Uzela sam okvir i pogledala ženu na fotografiji.
Vidjela sam te oči milijun puta. Taj nos. Te guste crne obrve.
Ta usta. To okruglo lice i mrki pogled.
Vidjela sam taj madež negdje, tisuću puta. Ispod usta, s lijeve
strane. Da.
I tu sam kosu vidjela. I taj razdjeljak.
– Gospođo, idemo po redu. Kada su Vas četnici prvi put
izveli iz skloništa?
Željko je zauzeo stav pravoga novinara i empatiju progutao
kao onaj ogromni antibiotik bez kapi vode.
– Njih 15. Svi prljavi. Bradati. Pijani. Veseli. I naš susjed
Dejan s njima. Dejan je u Marinu godinama bio zaljubljen.
– Je li vaša sestra uzvraćala simpatije?
– Jest. Dejan je bio pijanist. Svirao joj je danima. I to uvijek
istu melodiju. Onu iz kutijice za nakit. Ona bi sjela na školsku
stolicu pored njega, a on joj je svirao i svirao…
– Majo, sada mi ovo skroz shvati kao žena. Znači – pijanist
u ratu, piši! – dobacio je Željko kao da je to bio najvažniji dio
stravične priče koja nas je čekala.
I bio je.

88
 – I svaku večer su me odvodili iz skloništa…
Sanja se zagledala kroz prozor na kojemu nije bilo ništa. Tek
grana nekog slabašnog drveta koja se naslonila na okno. U sobi
je zavladao neki stravični muk. Neka veličanstvena tišina koja
najavljuje katastrofu.
– I svaku večer me tukli. I silovali. Svi oni. Osim Dejana.
Progutala je gutljaj vode, kao gutljaj otrova.
– Gospođo Sanja, možete li nastaviti?
Sanja je privukla ustima i drugu cigaretu, koja je, nekom
malenom eksplozijom, razbila tišinu.
– Svi osim Dejana. On bi se izgubio. Nestao.
– Jesu li odvodili i Marinu?
– Marinu nisu, sve do posljednje večeri. Posljednju večer su
nas odveli obje. Ja sam jedva hodala. Krv mi je tekla iz svakoga
dijela tijela. Kao da su mi utrobu rasparali. Osjećala sam da mi
je maternica među nogama. Da su mi noge modre i krvave.
Da ću umrijeti svakog časa. O, kako sam samo molila Boga da
umrem! Da se spasim! Zamislite, djeco, moliti Boga da umreš!
Da te nema!
Stisnula sam znojne šake ispod stola. Ruke su mi počele
trnuti.
A Sanja je nastavila
– … ali me posljednje večeri više nije boljelo. Više ništa
nisam osjećala. Ne znam koliko me njih tu večer silovalo, pred
očima moje sestre. Ne sjećam se ni boli, ni opiranja, ni njihovih
odvratnih zadaha i smrdljivih ruku. Ničega.
– Sjećam se samo da je u jednom trenutku netko rekao
Dejanu da vodi Marinu i da ih pozove kada je se zasiti.

89
 Sve troje smo zapalili cigaretu u isto vrijeme i otpili po gutljaj
vode.
– To je bio posljednji put da sam vidjela svoju sestru.
Sanja više ništa nije morala govoriti. Postalo je očito da je
Dejan ubio njezinu sestru.
– Dejan je odveo Marinu u svoju kuću. Tako su mi rekli.
Posjeo je na stolicu i sjeo za glasovir. I počeo svirati glazbu iz
kutijice.
Sanjinim su licem počele teći neke tihe suze, kao kapi s
ledenice kad ojuži. Počela se kotrljati jeza, kao krupa. Njezin je
drhtavi, promukli glas uzdignuo svaku moju poru u najveću jezu
koju sam osjetila u životu.
– Rekli su mi kasnije da ju nije dodirnuo. Svirao joj je do
ponoći. Samo svirao i svirao. A onda… Onda je jedan metak
ispalio u nju, točno u srce. A drugi u svoje grlo…
Suze su kapale sa Sanjine brade na stol. Nije ih brisala. Nije
ni zatvarala oči.
A one su se samo stvarale. Izvirale. Tekle kao voda iz bedra
Isusa Krista.
Sanja je ustala do velike zdjele i prekuhala tijesto. Željko i ja
smo se gledali zapanjeni i šokirani.
Ona je nakratko prestala plakati, obrisala lice rukama, a ruke
pregačom.
– A što se dogodilo s Vama, Sanja?
– Ja sam otišla u Mađarsku. I shvatila da sam trudna. I tukla
svoj trbuh mjesecima.
Ali je rastao. Počeo se javljati. Lupkao me nožicama. Vrtio se.
I – rodila sam ga.

90
 Nisam ga htjela podojiti čitav dan. Tražila sam da ga odnesu,
daju ga nekome.
A on je plakao. On je očajnički plakao. Vrištao i zvao me…

U kuhinji male kuće u Vukovaru plakala je Sanja Mikulić,

plakao je Željko Andrijanić i ja, kao kišne godine.
Gotovo očajnički. Vrištalo mi se.
– I onda sam ga uzela. On je bio jedino lijepo što sam vidjela
u toj godini dana. Jedina radost koju sam osjetila.
– Gdje je on sada? – upitala sam, ne očekujući nikakav
odgovor.
– Evo ga, sine, tu je!
Okrenula se prema vratima i pogledom tražila dječaka.
– Blago, sine, dođi!
Sanja Mikulić se udala na kraju stravične priče.
Danas, osim Blage, ima još jednog sina i sedmogodišnju kći
Marinu.
Sve troje njezinog muža zovu – tata.
Blago zna kako je nastao, kaže Sanja. I prihvatio je to. Teško,
jedva, ali je prihvatio.

Na putu do Vinkovaca Željko i ja smo šutjeli. On bi, tu i tamo,

pročistio grlo nekim plačnim zvukom, a ja sam plakala.
Plakala sam i od Osijeka do Mostara kada smo se vraćali.
– Majo, nije krv pura! Razmisli što radiš u životu.
I, eto, bio je jedan Dejan, čije se nježne glazbene ruke nisu

91
okaljale silovanjem i mučenjem svojih susjeda Hrvatica. Bio je
jedan Dejan, jedna osjetljiva umjetnička duša koja je u rat ušla
kao ludi padobranac.
Bio je jedan Dejan kojemu se pomračio um nad crno-bijelim
tipkama.
Bio je jedan Dejan koji je ubio djevojku koju je volio.
Bez da je obeščasti.
Vidjela sam razne krvnike na filmovima. I razne četnike.
Ali nijedan nije svirao glasovir u maskirnom odijelu i nakon
toga rasuo srce žene po pločicama.

Čvrsto sam odlučila više ne misliti na strahotu koja mi je

ispričana.
Ne opterećivati se, da ne sanjam ružno.
Da ne seciram stvari koje ni puno veći umovi od mene nikada
nisu uspjeli shvatiti.

Božić se približavao kao veliki brod iz daljine.

Osjećao se u zraku.
Svirale su božićne pjesme na engleskom jeziku u tržnim
centrima. Ljudi su kupovali darove.
Život je odjednom postao nekako lagodan.
Približavao se i moj 20. rođendan.
Nitko ga nije osjećao osim mene.
Kao mala, zamišljala sam da će do moga dvadesetoga svijet
biti potpuno drugačiji.

92
 Da ću na fakultetu upoznati nekoga frajera, apsolventa na
nekome tehničkom fakultetu, i kako će on jedva čekati da ja
završim fakultet pa da se vjenčamo, kupimo kuću na Bijelom
Brijegu i pripadajuće zlatne retrivere.
Da ću nanizati uspjehe već do dvadesete.
Da će svijet biti oduševljen što me dočekao.
Da ću već biti poznata spisateljica koja će čestitati blagdane
na reklami na radio-postaji.
Ja nisam imala ništa od toga.
Pisala sam pjesme u besanim noćima, zabavljala se i budila s
gorkim okusom alkohola i besmisla u olovnim ustima.
Djevojčici se ne bi svidjela ova, bezbroj puta izigrana,
dvadesetogodišnjakinja.
Nisam imala dečka apsolventa. Ni planove o zlatnim
retriverima. Niti jedan objavljen rukopis.
Ali, jebeš ga!
Bila sam najsretnija na svijetu.
Spustio se petak na ulice Mostara. Dan prije mog dvadesetog
rođendana.
Miki je bio na putu za Mostar. Osjetila sam mu parfem već na
graničnom prijelazu.
Večer je bila hladna i vedra. Automobili su lijeno prolazili, a
psi lajali na mjesečinu.
Pozvonio je oko deset sati navečer na interfon.
Posljednji sam se put pogledala u ogledalo prije no što sam
otvorila vrata.
Smijala se ona djevojka iz ogledala kao nikada u svome
životu. Bila je sretnija nego ikad u životu.

93
 Otvorila sam vrata.
Stajao je jednom rukom naslonjen na zid i nasmijao se.
Zgodniji nego ikad prije. Mislila sam da ću pasti u nesvijest.
– Dobro veče, mila.
Hladnim me rukama obgrlio oko struka i poljubio me.
– Je li mogu ja da uđem u svoj stan?
Kimnula sam glavom.
Osjećala sam se kao da ga nisam vidjela godinama. Imala
sam neopisivu tremu, kao pred nastup.
Sjeo je na kauč i zapalio cigaretu. Gledao me pohotno dok
sam mu se približavala.
– Da čujem… Što si pročitala otkad me nije bilo? – otpuhnuo
je dim.
– Apsolutno ništa – rekla sam teatralno.
Približila sam mu se i sjela mu u krilo.
Gledali smo se. Ja u njegova usta, a on u moja. Provlačio
se dim cigarete kroz njegove velike mokre bijele zube kao tiha
glazba u predvorju galerije umjetnina.
To je bilo to.
Ljubio me i dodirivao me ispod haljine dok je cigareta nijemo
izgarala u pepeljari.
Osjećala sam toplinu ispod njegovog remena.
– Hoćeš li?

Nisam ni odgovorila, a Miki me već prenio preko praga

spavaće sobe.

94
 Spustio me na svileni krevet u polumrak. Soba je mirisala na
omekšivač i lavandu.
Maknuo mi je kosu s leđa i počeo otkopčavati dugmad
haljine. Lagano i taktički, kao da ih je tisuću. Ljubio je lagano
svaki centimetar leđa koji bi se ukazao nakon dešifriranog
dugmeta.
Osjećala sam toplinu njegova daha, vruće usne i vrelinu krvi.
Osjećala sam kao da će eksplodirati svaki kralježak koji
dodirne usnama kroz kožu.
Osjetila sam raspuknulu strast koja se širila tijelom kao
groznica. Požudu koja mi je zamračila mozak.
Svukao me potpuno.
Imao me – na milost i nemilost.
Njegove su ruke budile rojeve uzbuđenja u svakom djeliću
moga tijela. Tresla sam se. Drhtala.
Noktima sam kidala posteljinu ispod sebe dok se njegovo
mišićavo tijelo znojilo nada mnom.
Povlačio me za kosu i ljubio me držeći me čvrsto za vrat.
Vrhunac se približavao kao veliki val na obalu i pokosio me
kao dijete u plićaku.
Miki je pao na moja leđa. Osjećala sam kako mu kuca srce
kao da će iskočiti iz onih prelijepih znojnih prsa.
– Srećan ti rođendan, pače – procijedio je između tri velika
sočna poljupca u ramena i okrenuo se na leđa.
– Dođi – povukao me.
Ja sam šutjela. Nisam mogla govoriti.
– Kaješ se sada? – upitao me dok je pripaljivao cigaretu.
Moja se glava šutke micala u jedno maleno “ne”.

95
 Plakalo mi se.
Ne znam zašto.
– Pače, šta nije u redu? – poljubio me u čelo.
Ništa nije bilo u redu. Shvatila sam da sam bolesna od ljubavi
koju ne mogu kontrolirati.
– Ma sve je u redu. Daj mi dim.
Približio mi je cigaretu i udah me vratio u život. Legla sam
na njegovo rame.
– Ti si moja lepa mala devojčica. Panterica. Lavče umiljato.
Hteo sam da ti uradim sve ovo čim sam te prvi put video, znaš?
– Znam – rekla sam samouvjereno.
– Imam jedan poklon za tebe. Hoćeš da sad odem u auto po
njega ili možeš čekati jutro? – nasmijao se dok mi je prstima
prolazio kroz kosu.
– Znam da su devojčice nestrpljive kada su pokloni u pitanju
– dodao je, spreman da se odjene i ode iz kreveta po dar.
– Neka čeka jutro.
Dugo me Miki šutke gledao i crtao nevidljivo cvijeće po
mojim lopaticama.
– O čemu razmišljaš? – upitala sam ga gotovo uplašeno.
– O devedesetoj… Leto devedesete… Prvi put sam vozio kola
te godine. Mama je otišla na put i sakrila ključeve u vitrinu, a ja
sam ih popodne pronašao i vozao se celi dan. Nikad joj to nisam
priznao. Kako je samo ovaj grad bio lep… – izustio je sjetno.
– Ti si vozio auto, a ja se nisam bila ni rodila! – zapanjeno
sam zaključila.
– Malodoban, pače… Nije strašno… – utješio me. Ili sebe?
– Sećam se da se te godine rodila ćerka mog susjeda Đoke,
koji se kleo u majku da se nikada neće ženiti.

96
 Preturao je po sjećanju.
– Jeste, devedeseta… On je bio oženjen katolkinjom. Kako
je ona samo lepa bila… Svi smo je gledali dok je širila veš na
balkonu. Mislim da ona i danas živi u Mostaru. I ona i ćerka.
– Pa gdje je taj Đoko?
– U Beogradu je i on. Razveli su se ‘91. Detetu nije bilo ni
godinu dana.
– Je l dođe on u Mostar nekad vidjeti tu kćer?
– Ne. Veruješ li mi da nikad posle nije došao u Mostar.
Verovatno ne zna ni kako devojčica sad izgleda.
– To nije djevojčica, Miki. To je djevojka sada… Moja
generacija.
– Devojčica – nasmijao se i poljubio me još jednom.
Gledala sam šutke kroz prozor.
Snijeg je počeo padati u velikim sočnim pahuljama i
narančasto je nebo potpuno osvijetlilo sobu.
– Miki, pogledaj! Snijeg! – pokazala sam kažiprstom prozor
kao dvogodišnje dijete.
Pogledao je kroz prozor i nasmijao se kao dvogodišnje dijete.
Prvi snijeg u Mostaru spuštao se na grane i otapao u lokvicama
vode na ulici. Pored mene u krevetu disao je Miki Kolarević.
Kroz sobu su se miješale crvena, narančasta i ljubičasta boja
neba koje je rasipalo pahulje kao zlatnike. Zaklela bih se da se u
daljini čula glazba iz one kutijice za nakit.
Samo je ona nedostajala toj čaroliji.
Zaspao je.
Ljubomorna na njegove snove, požurila sam zaspati i ja, ne
bih li uskočila u neku ljubavnu scenu koja se sada odvija iza
njegovih trepavica.

97
 …

Tuširala sam se ujutro.

Hladnom, pa toplom, pa vrućom, pa opet hladnom.
Mali vrtlog ispod mojih nogu gutao je vodu i stakla su se
zamaglila.
Pjevalo mi se, ali nisam mogla od sramote.
Nikada nisam sretnija dočekala svoj rođendan.
Dvadeseti.
Baš mi je zazvučalo krupno – dvaadeeseet!
Odraslo. Ozbiljno. Zrelo.
U to sam doba nosila dugu kosu koju sam bojala u crno. U
istu sam boju bojala i obrve.
I svijet oko sebe.
Miki je već odavno istuširan i mirisan sjedio za laptopom
na krevetu. Pogledao me dok je svjetlost s računala obasjavala
njegove zube i očne jabučice.
– Hoćeš da te ja iščešljam? – upitao je kad sam skinula ručnik
s glave i smjestila se na krevet pored njega.
– Da me ti iščešljaš? – zgrozila sam se oduševljena.
– Da. Dođi… – poklopio je laptop i okrenuo se prema velikom
ogledalu nasuprot kreveta u spavaćoj sobi i smjestio se na rub.
Sjela sam na pod do kreveta između njegovih nogu i stisnula
zube pripremajući se na katastrofu koju sam očekivala, a kojoj,
onako znatiželjna, nisam mogla odoljeti.
Izvadio je pramenčiće koji su zapeli ispod bademantila i
skupio kosu. Počeo ju je češljati od vrhova prema korijenu,
pažljivo i nježno.

98
 Gledala sam naš odraz u ogledalu: sebe, kako se smješkam
negdje unutar svog bića, i njega, kako me zamišljeno češlja, kao
što me nekada češljala mama.
Koliko je glava Miki Kolarević iščešljao u životu?
Svakim novim potezom četke shvaćala sam da definitivno
moja nije prva, čak ni deseta, ni dvadeseta…
Kada je završio, odložio je češalj na krevet i spustio glavu, na
kažiprst i palac spojene na korijen nosa.
Odlutao je odjednom negdje daleko, pa se nakon nekoliko
trenutaka vratio u sobu.
– Eto te, pače! Prava si lepojka. Osuši se sada, a ja idem po
poklon.
Usporio je pokrete, i dalje jednako zamišljen. Sjetan.
Ima li to Miki Kolarević fetiš na kosu pa svaku ženu s kojom
spava iščešlja jutro poslije?
Svi muškarci mrze takve stvari.
O čemu je razmišljao dok me je češljao?
Možda o nekim bujnim kovrčavim kosama? O gustim
dugačkim plavim pramenovima? O crvenim uvojcima neke
bivše djevojke?
Navukao je kaput i otišao po rođendanski dar koji mi je
donio.
Što li mi je kupio? Možda napravio? Napisao?
Ništa mi nije padalo na pamet osim da, zasigurno, neću
pogoditi što će biti u kutiji.
Znala sam da je kutija. Nije kutijica.
Nisam ja djevojka za kutijice.
– Mala, dođi ovamo… – začula sam kroz šuštanje sušila za kosu.

99
 Miki je sjedio na kauču u dnevnom boravku, koji se na
trenutak ispunio hladnim zrakom izvana.
Na stolu je stajala sjajna crna kutija s ručkom.
Ništa što bi sličilo na dar. Bez šarenog papira. Bez mašnice i
cvjetića.
– Evo, to je poklon. Mislio sam ti ga poslati poštom, pa je tu
i poručica – rekao je, razdvajajući crnu kutiju.
Ispod poklopca, kao zec ispod šešira, ukazao se strojopis.
Kao da je nastao mađioničarskim trikom.
Prelijep. Blistav. Sjajan i crn.
Oduševljeno sam sjela pored Mikija i počela trljati dlanove,
dok je on namještao traku u nju.
– Ova mašina je pripadala jednom velikom čoveku i umetniku,
moraš da ju dobro čuvaš – rekao je, okrećući mehanički gumb,
dok je bijeli papir izranjao iz ravnala.
– Kome?
– Pa ne mogu sve odmah da ti kažem, pače. Shvatit ćeš, s
vremenom, i sama – poljubio me hladnim usnama u obraz.
– Ako je pripadala nekoj velikoj faci, odakle tebi? – upitala
sam oštro.
– Kupio sam ju prije nekoliko godina. Jednu ćiriličnu i jednu
latiničnu. I to jedva. Ja pišem na onoj ćiriličnoj, a na ovoj ćeš
tipkati ti. Razumela? – uštipnuo me za nos.
– Daj, reci mi tko je taj čovjek, Miki, molim te! – počela sam
cviliti kao znatiželjni psić.
– Neću. Ali ću ti reći da su na njoj nastale genijalne stvari,
a ti možeš samo da nastaviš istim tempom. Tek ti je dvadeset
godina, a mašina je starija od tebe još barem toliko. Ajde, probaj
ju… – ustao je, tražeći cigarete po džepovima kaputa.

100
 Lupila sam slovo M. Ništa se nije oslikalo.
– Jače lupi! – dobacio je, otpuhujući dim cigarete u strop.
Lupila sam M svom snagom. Kao u gong.
Oslikalo se prelijepo M na snježnobijelom papiru.
– Bome, treba energije za ovo – dodala sam, pomalo
razočarano.
– Pa vidiš u šta se upuštaš ako želiš biti pisac, mila.
– Daj, Miki, molim te! Danas se može pisati nježnim dodirom
na touchscreenu i sasvim laganim lupkanjem po tipkovnici
laptopa – zaključila sam, pokušavajući ga uvesti u stvarnost.
– Šta to ima napisano na laptopu da vredi?
Ušutjela sam. Nisam znala odgovor.
Možda je Miki baš u pravu.
Možda kvaliteta pisanog djela stvarno ima veze s tim kako je
tipkano. Možda je pošast knjiga od 4,99 KM uvjetovana upravo
činjenicom da ju je bilo lako napisati.
– Kad otipkaš roman na toj mašini, vidjet ćeš da je pisanje
zanat. Da od njega nastaju žuljevi. Da je u tim žuljevima,
zapravo, i najmanja bol pravog pisca. Da trebaš dobro razmisliti
kako ćeš složiti rečenicu pre nego što je napišeš, jer mašina ne
dozvoljava brisanje svake dve minute.
Shvatit ćeš da ćeš za svaki citat morati pročitati neku knjigu
da ga pronađeš, jer ona nema Google, nema copy paste opcije
citata iz Facebook grupa.
Ako to uspeš, ti jesi pisac.
Koliko je samo mudrosti bilo u toj prelijepoj glavi, koju bi na
prvi pogled neki modni agent odmah stavio u reklamu za gel za
brijanje!

101
 Koliko je ljepote izlazilo iz tih usta!
– A što je najvažnije, pače, ona pamti ono najsirovije iz tebe.
Baš kao što ja vidim i pamtim. Ljepota koja se dorađuje nije
ljepota.
– Hvala ti! Ovo je najoriginalniji dar ikad!
I bio je. Darovi su doista rijetki i jeftini… Sve je ostalo
podmićivanje.
Bila sam presretna zbog onoga što je dar odavao. Vidio je
u meni nešto što nitko drugi prije nije: znao je da me neće
oduševiti telefon, ogrlica, parfem, cvijeće…
Donio mi je spravu kojom me izazvao ostvariti sve svoje
snove.
Koliko je samo bila ljepša od svake ogrlice koju bi neka druga
poželjela!
– Trebalo je da ti dostave neku tortu, ali čini mi se da su
zaboravili! – pogledao je na sat, skidajući kaput.
– Kakvu tortu? – probudilo se opet ono dijete u meni.
– Videt ćeš, ako nas nisu zaboravili.
Nije prošlo ni deset sekundi, začulo se zvono na vratima.
Miki je izašao i vratio se s još jednom kutijom, šarenom i
okruglom.
– Evo je!
– Ma daj, nisam beba!
– Oćemo je onda vratiti teta Ajli? – upitao je, razmotavajući
veliku papirnu mašnu.
– Nećemo!
Iz šarene, dječje kutije, Miki je izvadio tigrastu tortu.
– Tigrasta torta? Pa ti mene zajebavaš?

102
 Toga se ni ja ne bih sjetila!
– Znao sam koliko će ti se svideti… – oblizao je palac i počeo
u tortu ubadati svjećice.
– Ti nisi normalan… – smijala sam se, stajući pored njega.
U tortu je zario dvadeset svjećica koje su stajale ponosno kao
mali barjaci sa zastavicama pobjede.
– Evo, sad zaželi želju, mila, i duni.
Zatvorila sam oči i tamo iza, prvi put nije bilo ničega više.
Nikakve maštarije. Nikakve ludosti. Nikakvog plana.
Sve su moje želje bile ostvarene.
A bilo mi je samo dvadeset.
Posljednji put prije toga puhala sam u duplo manje svjećica.
Tada sam poželjela psa.
Mama je rodila moga brata desetak mjeseci kasnije.
Ali za svaki rođendan bih poželjela nešto kad bih nazdravljala
s prijateljicama. Ne sjećam se, doduše, što sam poželjela na
devetnaesti.
Nije bilo ni bitno. Sve želje koje glupo dijete poželi, postanu
gluposti ako se ostvare. One vrijede samo ako ostanu na statusu
želja.
A i one neostvarene bile su jedno veliko ništa naspram
stvarnosti koju je Miki Kolarević donio u moj život.
– Nemam nikakvih želja, majke mi, Miki. Nemam
inspiracije… – rekla sam mu, potpuno mirno.
Svjećice su i dalje titrale na savršeno oslikanoj tigrastoj torti.
– Lažeš. Znam da lažeš. Šta čovjek može imati u životu, ako
nema želje? – opet je počeo mudrovati.
– Imam tebe.

103
 Očekivala sam da će se nasmijati, ali on je šutio bez ikakve
reakcije.
Smjestila sam mu se u krilo i spustila glavu na njegovo rame.
– Imam li tebe?
– Imaš. Nažalost – imaš.

104
 X.

Mojoj dragoj sestrici sretan dvadeseti rođendan, da nađeš

super frajera i udaš se i budeš sretna, sretna, najsretnija!!
Ah, njemački broj! Moja sestra Ana.
Ana se udala prije pet godina. Imala je veliku svadbu, veliku
vjenčanicu i veliku tortu.
Ona i ja se nikada nismo slagale. Ja sam jedno vrijeme i
vjerovala da ćemo se voljeti kada odrastemo i da ćemo u životu
uvijek imati samo jedna drugu. Da ćemo postati prijateljice koje
se nikada neće moći rastati, jer nam venama teče ista krv.
Ali se to nikada nije dogodilo.
Ona nikada nije imala ruke koje bi zagrlile. Ni riječi koje bi te
podigle, utješile, nasmijale.
Ana je živjela za rasprodaje, izlaske i kupnju preko interneta.
Provodila se s momcima koje nije voljela i danima gledala
fotografije njihovih automobila.
U automobile se razumjela bolje od bilo kojega dečka kojeg
poznajem. I u danima kada smo imale sve, ona je htjela još.
I nikada nije shvatila našega tatu, koji nas je ostavio bez sebe i
sebe bez nas, da ne postanemo stranci. Da nikada ne zasanjamo
na njemačkom jeziku.
Ona je usnula njemački san.
Moj je zet dobar čovjek. To sam uspjela zaključiti kroz onih
par susreta koje nam je Ana priuštila. Pet godina svoje karijere
električara u Muenchenu materijalizirao je u stravično dobar
automobil, za koji se udala moja sestra.

105
 Djece nemaju.
I Ana ne voli dolaziti kući.
Ipak što će kod kuće? Puno je ljepše u Alpama zimi i na
Azurnoj obali ljeti, nego u Duvnu. Dosta je Ani provincije, ona
je uvijek bila rođena za veliki šareni svijet.
I tata joj je previše daleko. Bio je kod nje u posjetu triput
otkako se udala, ali ona kod njega nema vremena otići.
Jebeš ga, zna naš tata i skuhati sam sebi i uključiti perilicu!
I nije on baš normalan! Dolazi šest puta godišnje kući. Pa
koliko je to samo eura potrošenih na vinjete!? Pa može s tim
novcem svaki dan jesti šniclu u Sacheru!
Bila je moja sestra Ana i na Maldivima prošle godine. Nije
došla u svatove ni Anti, ni Ivanu, ni na sprovod teti Ruži, ni na
krizmu našeg brata, pa se uštedjelo.
Svaki put pošalje fotografije s egzotičnog putovanja uz
poruku kako joj mi strašno nedostajemo.
Pošalje, tu i tamo, i fotografije svog velebnog stana. Moja je
sestra najsretnija žena na svijetu.
Ima staklene umivaonike i Swarovski kristale u pepeljarama,
olovkama, lusterima, okvirima za slike s Maldiva i držaču sapuna
s mirisom ruža.
Milijun sam se puta zapitala – je li moguće da nas je rodila
ista majka?
Jesmo li mi iz istoga sjemena nastale?
Nemam potrebu zagrliti svoju rođenu sestru. Ni čuti njezin
glas. Niti gledati njezino dupe na pješčanoj plaži.
– Hvala, sis. Ne sanjaj o mojoj udaji i – pozdravi muža.
Strašne su ove želje upućene jednom godišnje.

106
 I super je ovaj atomski vek koji te podsjeti svjetlašcem na
mobitelu kada je tvojoj mlađoj sestri rođendan.

107
 XI.

– Postoje stvari o meni, Majo, koje ćeš saznati kada i ako za

to dođe vreme.
Miki kao da me odmaknuo od sebe nekim nevidljivim
rukama. Ona tigrasta torta preznojila se nekim tekućim šećerom
i hladnim slatkim znojem.
Skoro kao ja.
Poseban je naglasak stavio na ono – ako.
Kada i ako.
Ne zna se što je dalje, nedostižnije, gadljivije.
– Kakve stvari? – uzdahnula sam pomirljivo.
Brzinom računala istoga sam trenutka sastavila popis stvari
koje bih mu, bez problema, mogla oprostiti.
Valjda nije narkoman!?
Oženjen nije, guglala sam.
Kockar, možda!?
Možda bolesni fetišist? Mazohist?
Možda je bio u zatvoru?
Zašto bi mogao biti u zatvoru? Možda je zaveo neku
maloljetnicu i fasovao degenek od njezina oca?
Možda ima skrivene strasti nastranih porno filmova?
Možda voli gledati filmove sa starijim damama koje ne
prakticiraju brazilsku depilaciju.
– Miki, što nije u redu?
– Pače, sve je u redu. Upoznavat ćemo se, malo pomalo –
pomirljivo me pogladio po zatiljku.

108
 Sigurno će tražiti od mene neku perverziju ako ikad više
budemo vodili ljubav.
Sto posto! Takvi su svi ti čudaci: naoko zgodni, obrazovani,
inteligentni i visokopozicionirani.
A iznutra kvarni. Bolesnog uma.
– Nego, panterice, tebi je danas dvadeseti rođendan. Gde bi
volela da idemo?
Pogledala sam ga.
Iz očiju mu je sijala toplina duše. Kao da su mu krupne
šarenice zarobile djetinjstvo negdje u bezdanu. Kao da dječak
vrišti iza zrelog lica. Kao da se prvi studentski dani slijevaju niz
vlati savršene crne brade.
– No, hoćeš da idemo na večeru u Sarajevo? Jesi bila kad u
Sarajevu?
– Ma, ne… Neka nas tu, u Mostaru, zar ga nisi poželio?
– Nije meni rođendan, pače.
– Pa, znaš, zapravo – imam jednu želju.
– Da čujem? – znatiželjno je razmaknuo usta u neki pohotan
osmijeh.
– Je l znaš ti kuhati, Miki?
– Sve, mila! Što Vaša Visost želi jesti?
– Pa, procijeni sam. Svejedno je…
Nitko mi nikada, osim moje majke, nije ništa skuhao.
A kažem, bilo je par dobrih momaka u mome životu.
– Iskreno… Znam samo palačinke.
Nasmijala sam se glasno i zahvalila Bogu što savršenstvo
bez mane ne zna kuhati. Da je počeo sjeći luk na tanke listiće
brzinom munje, ona teorija o nastranim pornofilmovima i

109
boleštinama u seksu postala bi mi jedina nada da ovaj čovjek
nije priviđenje.
– Samo palačinke?
– Samo palačinke, jer moja majka samo palačinke ne zna da
napravi.
Majka Mikija Kolarevića je Marija Kolarević. Učiteljica
glasovira.
Za Dragana Kolarevića udala se 1972. godine na Đurđevdan.
Kad je Đurđevdan? Pojma nemam. Za taj Đurđevdan znam
samo iz pjesme.
Kolarevići su stara mostarska obitelj.
Do početka devetnaestog stoljeća bili su Kolarevi, pa je
prezime evoluiralo u tu lijepu nisku slova koja me potpuno
osvajala svime čemu je davala ime.
Dragan Kolarević bio je profesor književnosti na
Univerzitetu u Sarajevu. Prevodio je velike autore 20. stoljeća na
srpskohrvatski jezik i pisao književne kritike.
Mikijev brat Nikola Kolarević živio je u Sarajevu od petnaeste
godine života. Studirao je filozofiju.
Godine 1986. sudjelovao je na čuvenoj nazi zabavi Isidore
Bjelice, tada kćerke poznatog šahista Dimitrija Bjelice, danas
najkontroverznije i najuspješnije srbijanske autorice.
Nazi partijem su se, navodno, izrugivali sustavu države
Jugoslavije.
Nakon što je policija upala na čuvenu zabavu, život tih
studenata i intelektualaca u Sarajevu je postao neizdrživ.
Nikola Kolarević odselio je u Beograd već 1987. godine.
– Živiš s majkom? – upitala sam ga i zazvučala kao razočarana
sponzoruša.

110
 – Sprat ispod. Ali ručamo kod nje svaki dan.
– Ručate? Tko to vi?
Zaledio se dječak u očima Mikija Kolarevića kao da je pred
njega došla učiteljica sa šibom.
Kao da čeka kaznu za razbijenu vazu. Kao da je dobio jedinicu
iz prirode i društva.
– Moj brat i ja.
Pamtim tu laž kao svoju prvu šibu.
Kao prvu razbijenu vazu.
Kao prvu jedinicu iz prirode i društva.
– Što ćeš ti raditi dok ja budem pekao te palačinke?
– Slušat ću te. Ti ćeš mi pričati što se događalo u tvome
životu prije mene.
Ušla sam u kuhinju i sjela na površinu pored sudopera.
– Šta te zanima, pače?
Približio je dlan tavi, a zatim je prva palačinka zacvrkutala
na vrelome ulju.
– Po kome si dobio ime?
– Po dedi. Moj brat Nikola jest stariji, ali se rodio na slavu sv.
Nikole.
– Djed ti se zvao Miki?
Zastao je dok je kuhinju omamljivao miris palačinaka i
toplina se širila iz tave.
Obrisao je ruku i zasmijao se podu.
– Ja sam Miloš.
– Miloš???
– Jeste, Miloš!
Onako šokirana, nadala sam se da će svaki čas prasnuti u

111
smijeh i reći da me loži, ali on je koncentrirano odljepljivao
palačinku s tave i počeo zviždati neku nepoznatu melodiju.
– Što je, pače, ne sviđa ti se moje pravo ime?
– Grozno je, majke mi! Ali, majke mi. Zvuči mi tako…
– Četnički?
– Da, četnički.
Bio je, doduše, jedan Miloš u mome životu. Kao djevojčica
neko sam vrijeme živjela u Austriji s roditeljima i Anom.
U vrtić u koji sam išla, išao je i dječak Miloš.
I razlikovao se od svih onih plavokosih dječaka s naočalama,
koji su bili zaljubljeni u videoigrice i neke agresivne crtane
filmove.
Miloš je bio tamnokos i lijep. I jedini je u vrtiću pričao mojim
jezikom.
Jedini je bio buntovan, nestašan i pomalo divlji.
I volio me Miloš, sjećam se. Nisam znala njemački, pa mi je
prevodio. I tješio bi me svaki dan kada bi me mama ostavila u
vrtiću.
I voljela sam i ja Miloša, iako su nekih tisuću kilometara
daleko od nas naši pucali jedni na druge.
Miloš i ja smo bili ujedinjeni protiv dvadesetero plavokose
djece.
Tražila sam Miloša nekoliko puta na Facebooku, bezuspješno.
On se mene, vjerojatno, ne sjeća.
Možda sam na desetke puta u svom životu zamrzila Srbe, ali
Miloš je u mom sjećanju bio jedna čista dječja ljubav i njegovo
mi ime tada nije zvučalo ružno.
– Pače, u retkim papirima sam još uvek Miloš. U crkvenim,
verovatno, u krsnom listu, ako on još uvek postoji u Mostaru. I

112
retko ko zna kako se zovem. Objavljujem i radim pod imenom
Miki Kolarević i to ti je to. Cela priča. Nastavi da me zoveš Miki,
ali ćeš, ako poželiš, morati da se udaš za Miloša Kolarevića.
– Ti i ja nismo iste vjere, mi se ne možemo vjenčati.
– Mi smo puno sličniji nego ti misliš, mala. Pravoslavna
crkva, doduše, ne priznaje venčanje u katoličkoj crkvi. Ali,
koliko znam, katolička crkva priznaje pravoslavno. Jedina bi
procedura bila dozvola za brak muškarca starijeg od žene više
od 15 godina. Krst je krst, mila.
– Ajd, požuri s tim palačinkama, starkeljo! – rekla sam i
poskočila s kuhinjske površine pronaći marmeladu u Mikijevoj
kuhinji.
– Ne, pače, ozbiljno te sad pitam. Je l bi htela ti da se udaš…
Onako, jednog dana?
– Ja bih, Miki, da je neko drugo vrijeme. Da studiramo
zajedno. Da ne čekam kada ćeš doći iz Beograda. Da nam
petkom nestane para. Da nedjeljom idemo na kolodvor po pitu
koju je ispekla i poslala moja majka… Da smo, nekako, više isti...
– Ti bi od svega najviše volela da ja nisam Srbin.
Steglo se negdje oko rebara moje krvavo srce koje nikada nije
postalo dovoljno ustaško.
Okusio ga je netko, tko po svemu nalikuje četniku iz nekih
strašnih priča moga djetinjstva.
Srbin. Miloš.
Ne može bolje.
Da čuje ovo, moga bi oca pogodila kap, kao geler srpske
granate 1993.

113
 0705-05

Srbine.
Nebeski čovječe.
Valjda još nisi zatvorio knjigu i zažalio siću koju si dao za nju?
Nisi, osjećam.
Znatiželja ti je Ahilova peta.
Ja sam derište, ja sam balavica, ja sam glupa...
Atomski je vek. Gagarin…

Vidiš, možda sam trebala roman, umjesto “Miki”, nazvati

“Nebeski čovjek”.
Srbi bi odmah znali da se radi o Srbinu, a Hrvati bi pomislili da
pišem o Isusu Kristu.
A ti si to sve. Ti si i svetac i bradati četnik kojeg sam se bojala kao
djevojčica.
Ti si ona sotona koja mi pristupa kada prođe ponoć i jedini
čovjek u mome životu koji se nikada nije ogriješio o mene.
Kada bi se pravio popis stanovnika, ti bi bio Mostarac koji bi
Mostar stavio u sve tri skupine: vjera, nacionalnost i jezik. A
toliki si Srbin!

Ti si iznimka koja je potvrdila pravilo.

Ti si sve ono najbolje i najljepše što se svijetu dogodilo, ali ti u očima
piše Srbin – pojam koji u duvanjskom rječniku predstavlja skupinu

114
najgorih osobina slučajno rođenih u istome ljudskom biću.

Imaju te neke uspomene okus lošega vina od kojeg te ne boli ni

glava ni srce.
Netko se, do u detalj, sjeća stvari kojih se ti nikada nećeš sjetiti.

Koja i danas nose isti križ.

I koja priželjkuju da krst nisi ostavio negdje sa strane, koliko te
god bolio.

115
 XII.

Miki je savijao palačinke sporo i pažljivo.

Doista mu nisam imala srca reći da ne volim marmeladu.
Ipak mi je prvi put u životu jedan muškarac napravio
palačinke. Prvi put, kažem, a bilo je par dobrih momaka u mome
životu.
– Lepo mi se sredi, idemo na piće s Kenom večeras.
– Kenom?
– Da, s Kenom.
– A Keno je…?
– Keno je drug iz detinjstva. Jedan jako dobar čovek, videt
ćeš i sama.
– Zašto ne odete sami na piće? Toliko godina se niste vidjeli,
što ću ti ja?
– Ma, popili smo piće kad sam dolazio ono prvi put, sećaš se?
Nasmijali smo se zajedno. Moj je smijeh bio terca na njegov.
– Možda bi mogao i Arman da dođe, njega još nisam video.
Kenan Puce najbolji je Mikijev prijatelj iz djetinjstva.
Odrastao u Vrapčićima, s djedom i bakom. Mikijev djed
Miloš i Kenanov djed Kenan bili su veliki prijatelji.
Poživio je Kenan duže i od Miloša i od sina mu Dragana. I
uvijek je imao ključ njihove kuće u Vrapčićima, pa čak i kada se
zapucalo.
Čistio je njihov vrt i kada je bilo očito da se Marija Kolarević više
nikada neće vratiti u Mostar i posaditi papriku u bašču kuće na selu.

116
 Otvarao je prozore za lijepih dana i farbao ogradu u svibnju.
Miki čvrsto vjeruje da je samo zbog Kenana kuća ostala
čitava i nezapaljena.
Marija Kolarević je prodala i kuću i zemlju već ‘97. godine.
Očito jedna Srbijanka nije emocionalno vezana za kuću u
miješanom mostarskom selu u kojoj se rodio njezin muž.
Ni sin joj Nikola nije osjetio žalost za kućom.
U stan u Fejićevoj su se, pak, tijekom rata, uselili neki
nepoznati ljudi.
Bez ikakvog papira.
Što je to očajno u čovjeku koji može prodati kuću? Prepustiti
nekome svoj dom?
Možda se upravo tu krije srž balkanskog mentaliteta. Teško
mi prodajemo svoje kuće. Teško odlazimo nabolje.
Amerikanac i Nijemac kuće mijenja kao čarape i obrće novce
na kupoprodaji. A mi se nakačimo na svoju kuću. Na kuću svoga
tate, djeda i pradjeda. Na onu našu tugu koja miriše na najbolja
jela na svijetu.
I što je to još jadnije i još strašnije u čovjeku koji može ući u tuđu?
Kako je spavati na tuđoj posteljini? Kako je svako jutro
prelaziti neki oteti prag? Kako je to bacati u smeće fotografije
ljudi koji se smiju s televizora?
Ne može nijedan četnički krvnik umiriti savjest Bošnjaku
koji je skinuo ikone sa zidova.
Zato se, valjda, taj Bošnjak i odselio u Norvešku.
Nije ga, očito, mogla umiriti ni činjenica da četnici kolju po
Slavoniji i da svatko tko je njihov zaslužuje da njegovu kuću
ćilimom pretvoriš u svoju.

117
 U namjeri da proda i stan Kolarevićevih u Fejićevoj 17,
Mariju Kolarević spriječila je zaova Biljana. I Miki.

Kenan je, nekim laganim, mostarskim hodom, ušao u

Gradsku kavanu.
– ‘Ta ćeš, bola’, ovde?
Prijateljski su si stisnuli ruke.
– Ti s’ Maja, jel? – pogledao me Keno, nekako znakovito, i
pružio mi ruku.
– Drago mi je, Keno, lijepih sam stvari čula o Vama.
Kako će njih dvojica u sljedećih sat vremena pretresti
dvadeset godina?
Hoće li početi razgovarati o teškim temama?
Hoće li ih posvađati sve ono što se dogodilo dok Mikija nije
bilo u Mostaru?
– Brate, ja sam, majke mi, znao da ćeš se ti vratiti. I da se
Draga, Saša i Lola neće vratiti. Znao sam.
Na Mikijevom je licu sijao neki pobjednički osmijeh. Neki
frajerluk.
– Vidiš, vratio se vladika, vratio se i ja – poistovjetio se Miki
s episkopom, ali nije spomenuo Keni da se, zapravo, i nije vratio,
nego da se vraća samo svakoga posljednjeg petka u mjesecu.
– Jesi sredio stan? – Keno je, očito, bio dobro upućen u ratnu
i poslijeratnu sudbinu stana Kolarević.
– Većim delom… Može da se spava u njemu – skromno je
rekao Miki.
– Odakle si ti, Majo? – upitao me Keno kako bi me diskretno
ubacio u razgovor.

118
 – Iz provincije – otpuhnula sam dim cigarete u strop kavane.
– Uvijek ste bile mačke, majke mi.
– Jesi vidio? – odvratila sam poluprkosno.
Mostarke, pak, na provincijalke gledaju kao na ambiciozna
stvorenja bez skrupula, koja, u velikoj nadi da će se dobro udati
u Mostar, upisuju fakultete i druže se s Mostarcima.
A Keno je bio dovoljno Mostarac da mi sjedne, i dovoljno
drugačiji od ostalih Mostaraca da mi ne prisjedne kava s njim.
– Skačem, brate, ovo leto… – kao desetogodišnje dijete
pohvalio se Miki.
– Đe, bola, skačeš?
– Pa sa Starog.
– Pod čijom zastavom? – nasmijao se Keno.
– Pod svojom, brate!
Keno se naslonio čitavim leđima na stolicu i prekrižio ruke.
– Majke ti, kad si ti zadnji put skočio? Osamdeset osme?
– Devete, brate.
– Pa je l znaš ti šta znači skočiti nakon dvadeset godina? Nije
ti više 18, bola’!
– To sam mu i ja rekla!
– Šta god vas dvoje da kažete, nećete promeniti. Ovo leto
skačem. Doći ću početkom jula i skakati celi mesec. A u dobroj
sam formi, mlada damo, kako si se i sama uverila.
Posramljeno sam se nasmijala i zavjetovala šutjeti do kraja
njihovog razgovora.
– Onda imamo pobjednika ove godine, a? – približio se Keno
stolu i potapšao Mikija po ramenu.
– Drago mi je, Miki – odvratio je teatralno i zalijepio cigaretu
za usnu.

119
 – E, gde je Arman, jesi ga zvao?
– Žena mu rodila, ne zna đe udara. Drugi put.
Na kraju Kenine rečenice sakrila se neka malena laž. Sitna,
kao šećer s krafne, pa je Keno počeo nervozno grickati usta.
Shvatila sam to. I Miki, vjerojatno, negdje duboko u sebi.
– Tako ti je, brate, kad se oženiš. Nema više života. Upozorio
sam ja njega – nasmijao se Keno.

120
 XIII.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga

I Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga
Sve postade po njoj
I bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
U njoj bijaše život
I život bijaše ljudima svjetlo
I svjetlo u tami svijetli
I tama ga ne obuze.

Kolarević je pisao noću. Kao Kreator je stvarao svijet od jedne

riječi. Pisao na strojopisu i gubio razum u papirima koji su šuškali
na stolu, oko stola, ispod stola, po kuhinji i po spavaćoj sobi.
Većina je pisaca jako loša s brojkama, a on je njima bio
opsjednut.
Svaku je knjigu objavljivao sedmoga u mjesecu.
Pisao je po sedam noći u mjesecu, sedam mjeseci, po sedam
kartica teksta.
Bio je toliko egocentričan da njegove kartice nisu bile
standardne pa je, umjesto 1800 znakova, njegova kartica uvijek
imala 1777. Izdavač bi, vjerojatno, plaćao tekst po standardnoj,
ali se on, kao apsolutni manijak, držao izmišljenog broja
znakova.

121
 I Bog je stvarao svijet punih sedam dana.
Sedam je darova Duha Svetoga. I sve bajke svijeta su iza
sedam mora i sedam planina. Sedam je i nebesa ljudske psihe.
Sedam je i pramenova u koje se sakrila Samsonova snaga.
Sedam je i smrtnih grijeha, a sedam je i glava na strašnome
zmaju.
Sedmica predstavlja savršenstvo.
Svi su veliki pisci neki mali bogovi koji od riječi naprave
svjetove. Iz nevidljivog kaosa, zbog riječi, nastaju bića. Nastaju
vremena. Događaji.
Obožavala sam tih sedam dana kada bi pisao.
On je, u iščekivanju kritike, bio nestrpljiv, kao da je ona
sladoled koji će se otopiti.
I svaku je večer sa mnom dijelio dio napisanog svijeta.
Prepisao bi 1777 znakova s papira u računalo i poslao mi.
1777 znakova, jednoga sedmog u mjesecu, glasilo je ovako:
… Ja sam vetar i čuvar polja u prstenu od planina.
Ja sam ludak koji sabire sav haos sveta u poslednju cigaretu pred
spavanje.
A ona je sav taj haos.
Ja sam mrva šminke i zrno prašine u njenim trepavicama, koje
se ludački čuva za jednu od njih dok me ona treptajući pokušava
skinuti, da joj ne upadnem u oko.
Ja sam moljac u njezinom džemperu koji je očajan da ga raskine
u liniji od krstića na njezinom vratu do njezinog pupka.
Ja sam njezin krstić oko vrata. Ja sam teški krstić oko njenog
vrata.
Ja sam otrov crnog vina koji ona liže sa usana. A ona je poljubac.

122
Ja sam Atlas koji grli stene oko Mostara zaklanjajući sunce da ju
ne probudi. A ona je Mostar.
Ja sam vampir koji je gladan njezinog vrata. A ona je moja krv.
Ja sam korov u bašti koja umire u jesen, a ona je moj jorgovan.
Ja sam stara, raštimana gitara u rukama slabosti, a ona je moja
muzika.
Ja sam olupina broda na obali njezinog osmeha, a ona je moj
svetionik koji vidim sa pučine.
Ja sam zrno žita među njezinim svećama, a ona je moj Sveti
Sava, moj Đurđevdan i moj Božić.
Ja sam sol u njezinoj suzi, a ona je božanska sila koja moja usta
razvlači u osmeh.
Ja sam njezin Veliki Petak, a ona je moj Vaskrs u beloj haljini.
Ja sam njezin pakao, a ona bela vatra laganih koraka.
Ja sam delić bure u njenim belim plahtama, a ona je gospodar
mog kreveta i mog opela.
Ona je moja prva jutarnja kafa i prva zraka sunca.
Ona je okus šibice u mojoj cigareti.
Ona je Beograd noću.
Ona u očima ima sve novogodišnje lampice sveta.
Ona je damar u jagodicama koji joj kucaju poeziju.
Ona bi volela da joj govorim u rimama, ali gde da nađem stih
koji se rimuje sa njom?
Ona bi htela da joj svaki dan napišem da je volim, a to je tako
prosta reč za ono što osećam, kao da lupanje bubnja nazovem
muzikom.
Njezina su kolena otrovne jabuke iz Edena, a između njih je
jedini raj na zemlji.

123
Njezini su nokti noževi kojima seče moju kožu i čupa moje srce
da ga pojede kao šaku gumenih bombona.
Ona je matica u košnici prosečnih devojaka. Ona je lavina u
pahuljici. Ona je mostarsko leto u prvim pokušajima proleća.
Ona je večnost u trenutku osmeha. Simfonijski orkestar u uzdahu
žene i pesma mog života.
Ona je dete. Njoj se mora reći da je se voli.
Miki Kolarević
Za Maju
Beograd, 2009.

To je bila jedna Mikijeva kartica. Ravno 1777 znakova, bez

praznina.
Pročitala sam ovo 1777 puta. I nisam zamjerala što je
posljednju rečenicu ukrao Matiji Bećkoviću. Možda me je samo
provjeravao čitam li dovoljno.
Koliko bi izdavač platio ovih 1777 slova? Eh, malo su mu sva
carstva svijeta i beskonačni svemir!
I eto, bio je to prvi put da mi je rekao da me voli. I posljednji
put.
Kako samo banalno zvuči jedno volim te naspram kolajne na
ćirilici koju je nanizao Kolarević.
I tko bi rekao da netko tko je ovo napisao ima ruke fizičkog
radnika i lice manekena za skupe muške parfeme.
Pored pisca, postao je i zlatar i draguljar i stvoritelj svjetova.

124
 …

Valjalo je dočekati Novu godinu koja je obećavala velike

događaje.
Miki dolazi u Mostar, a dolazim i ja.
Slavit ćemo u Keninom restoranu Emina.

Lijepo je to. Dočekati prvo od tih 365 jutara s nekim koga

voliš. Uvjeren da je to samo jedna tristošezdesetpetina onoga
što će ta nova godina ponuditi.
Miki je intenzivno pisao novu knjigu i prvu je promociju
zamislio u Mostaru. Da opet sve krene iz Mostara. Da se ne
mora vraćati u Mostar, nego da pođe iz Mostara.
Tih nekoliko prvih pogleda u Mostar vratilo ga je u život.
Doista je pomislio da se ništa nije promijenilo. Keno je
ostao sasvim isti, i stan u Fejićevoj se vratio u normalu, i na
promocijama knjiga skupljala se intelektualna elita.
Opet je poželio biti Mostarac u Beogradu, a ne Beograđanin
u Mostaru.
Ja sam pisala poeziju. Nisam razmišljala o zbirci. Zašto bi to
netko čitao? Ženska je poezija najgadljivija skupina riječi koju
papir može podnijeti.

125
 XIV.

U torbi sam imala crvenu pletenu haljinu, crvene cipele i

dvije kutije cigareta.
Stara je godina bila toliko umorna da je sunce posustajalo
iznad tmurnih oblaka, a dan je jedva čekao završiti.
Doista trebam promijeniti bravu na vratima kupatila,
pomislila sam dok sam čupala obrve ispred ogledala.
Miki će stići oko osam sati, pokupiti me i – pravac Emina i
najbolji doček Nove godine u mome životu. Ne zbog restorana,
naravno, ni zbog glazbe, nego zbog ruke koja će me pozvati na
ples.
Još dva sata… Stignem sve.
Hladnjak u mome stanu bio je studentski prazan. Bilo je na
polici nekoliko vrećica 3 u 1 kave i vrećica makarona.
Voda iz bojlera kapala je u staru bauštelsku kantu i hvatalo se
inje na prozoru kupatila.
On je krenuo iz Beograda nešto poslije 13 sati. Relacija
Beograd – Mostar točno je 7 sati njegove vožnje.
Nikad nisam bila u Beogradu… Ne znam vozi li on prebrzo
ili presporo.
Ukucala sam 00381 da provjerim gdje je, ali me s druge strane
dočekala samo ona hladna tajnica, koja mi je, kao da uživa u
tome, rekla da je pretplatnik isključio mobilni telefon.
I drugi put isto tako.

126
 I treći.
Gdje li je? Što ako je usput doživio prometnu nesreću?
Tko bi meni to i javio? Tko od njegovih zna za studenticu u
Mostaru s kojom se viđa? On može umrijeti dvadeset puta, a ja
to neću saznati dok slučajno ne naletim na članak na nekome
nepoznatom srpskom portalu i naučim ćirilicu.
Milijun je pitanja teklo niz kadu dok sam prala kosu, ali se
niti jedan jedini odgovor nije pojavio.
Doći će.
Naravno da će doći, nije on dvadesetogodišnji kreten.
Zašto me nije nazvao nijednom otkako je krenuo?
I četvrti put me ponizila tajnica. I peti.
Bilo je već 19 sati.
Vrijeme u čekanju prolazi sporo, kada si svjestan da ćeš
dočekati.
Ali kada postaneš svjestan da čekaš uzalud, kazaljke ubrzaju
kao da je apokalipsa.
Ja sam bila odjevena, našminkana i spremna. U kaputu i
cipelama. S ključem u rukama. Bila sam već dokrajčila prvu
kutiju cigareta i, kao poremećena, ustajala sam na zvuk svakoga
auta koje je prošlo ili se zaustavilo ispred zgrade.
Gdje si, Miki?
Peti je put tajničin glas zazvučao sažalijevajuće. I šesti isto.
I sedmi, u 20:00.
Mislima sam ga nazvala još 777 puta, ali na mobitel više niti
jednom.
Kako sam samo bijesna bila. I tužna. I razočarana. I očajna.
Koliko se samo automobila zaustavilo ispred zgrade…

127
 Koliko je samo koraka protutnjalo stubištem… Koliko je
samo glasova titralo vani…
Ali Mikija nije bilo.
Hipnotizirano sam gledala u mobitel. Kako se minute na satu
mijenjaju. Kako 20 prelazi u 21, a 21 ide na 22.
Gdje si pošla, Majo? Gdje si pošla i kud si stigla?
Sama si u hladnome studentskom stanu. Imaš dvadeset
cigareta i šalicu kave. Sve tvoje prijateljice smiješe se fotoaparatu
u masi ljudi, ljepše nego ikada. Nazdravljaju vinom. Jedu pršut,
uštipke i sir.
Glupačo! Imaš dvadeset godina i sjediš na kauču, gledajući
neki bijedni novogodišnji program na televiziji i čekaš čovjeka
koji, očito, više nikada neće doći.
O, kako si samo sa stilom nestao, Miki!
Kako si samo udario gdje najviše boli!
Zašto?? Jebem ti život, zašto??
Idi spavati, jadnice! Idi spavati, da te noć ne uništi!
Ne gledaj više, jadnice jadna, tko se parkira pred zgradu! Ne
zovi više! Ništa se njemu nije dogodilo. On, jednostavno, nije
htio doći…
Ne čekaj više!
Vani je već počeo tutnjati vatromet i djeca su vrištala od
oduševljenja. Čula se i narodna glazba iz kafića i počela je padati kiša.
Svi su bili negdje drugo i svi su bili sretni.
Skini šminku! Umij se i idi spavati! Da ne čuješ svijet, da
prestane vrijeme i nova godina!
Ušla sam u kupatilo i zalupila vratima, kao da sam zamislila
Mikijev mali nožni prst na pragu.

128
 Bijednica iz ogledala skinula mi je šminku, a ja sam se umila
hladnom vodom i svezala kosu.
Gledala me ona iz ogledala prijekorno. Sestrinski, ipak.
Plačno. Suosjećajno.
Povukla sam bravu.
Drška mi je ostala u ruci, a mali je šaraf tri puta pepnuo o
pločicu.
O, kako je teško biti sam za Novu godinu! Ne vrijedi tada ni
vino, ni meza, ni dobra glazba iz računala!
I kako je biti sam, zaglavljen u kupatilu, na Novu godinu.
Gladan. Bez cigareta. Bez vina. Bez glazbe.
Ako je u tome trenutku na planetu Zemlji disalo 6 milijardi
ljudi, jamčim da sam ja bila jedina koja je, pet minuta prije
ponoći, sjedila na podu, naslonjena na bademantil koji je visio
s vrata.
Zamislite!
Bila sam uvjerena da ću umrijeti.
Čitav mi je moj život u slikama prolazio ispred očiju. Kao
crtani film s nekom strašnom glazbom.
Carmina burana?
Klaustrofobija je poprimila neku sasvim novu dimenziju:
panika od zatvorenog prozora i shvaćanje da si potpuno sam u
beskonačno velikom svemiru koji te guta.
Stvarala sam neke savršene oblike u rupicama na zidu i
gledala posivjele fuge između pločica.
Nisam ni pokušavala izaći. Predala sam se teškim mislima,
dok su kapi iz bojlera skladale melodiju koja je pratila slike.
Majka i otac koji sada misle da sam s kolegama s faksa. Ana.

129
Brat. Igor Lovrić…
Gdje si ti, Igore, večeras?
Zašto si dopustio da ja sebi ovo dopustim?
Tonule su misli u bubanj perilice u koji sam buljila. Slike
nestajale. Počeo je veliki vatromet. Pucanje. Veselje.
Najveći spektakl u zraku, samo nekoliko metara od jedne
perilice za rublje i jednih vrata na koje sam se naslonila, gladna
i promrzla.
I sama.
Nikad strašnije sama. Mobitel je zvonio u dnevnoj sobi kao
da je kilometrima daleko. Zvonili su poljupci vani. Blještao je
vatromet.
Cigareta bi mi, možda, spasila život. Ili pisaći stroj.
Takva strahota se treba opisati u trenutku kada se događa.
Treba ju fotografirati riječima.
Jer ako ju ne zabilježiš tada, sjećaš se samo da te boljelo, ali
ne kako i koliko.
Kažu žene da je i porod slična bol. Razdvajaš se od tijela i kosti
ti se pomjeraju. Bol jednaka slamanju svih udova odjednom. I,
kažu, zaboravi se! I opet se čovjek spremi na istu takvu, pa je se
opet sjeti kada ta ista dođe.
Da se čovjek ikada može dovoljno prisjetiti svoje najveće
boli, ne bi ju ponovno izazivao.
Zato se i dan-danas ljudi zaljubljuju, a djeca rađaju.
Mojim su mislima čitavu noć šuštale vode Neretve i
Buškoga jezera. Sijale one blijede zvijezde iznad Mostara i one
spektakularne iznad Marinovca.
I davile me dvoje iste ruke tvrdih jagodica.

130
 Ja sam, poslije jedne boli, izazvala drugu. Kako sam samo
mogla zaboraviti kakva je?
Izazivala sam novu smrt nakon što sam jedva oživjela.
Sretna Nova godina, Majo!
Sretna ti Nova godina, Majo.

131
 XV.

Igora Lovrića nisam čula mjesecima. Godinama čak.

Sreli bismo se, tu i tamo, u prolazu, ali nismo razgovarali
nikad više.
Nikad ne reci nikad, kažu ljudi, pa nisam ni govorila, ali je
naše nikad dobrano pokazalo svoje zube – između želje pružiti
mu ruku i zagrliti ga kao što se grle oni koje više ne voliš.
Ipak, nazvao bi me, tu i tamo, sa skrivenog broja.
Ponekad bi do moga uha, nevidljivom silom tehnologije,
u nekoj tamnocrvenoj noći, doplovio čitav album Filigranski
pločnici. Ponekad i Indeksi. Ali nikada ništa nije govorio.
Znao je da ga glas izdaje.
Najčešće je, od jednoga sivog auta koje bezglavo vozi po
mokrim kolnicima, do moga jastuka u mostarskom krevetu,
plovila samo tišina.
Čista. Bez šumova. Bez titranja.
I tom je tišinom, u dvadesetak minuta, znalo isploviti na
tisuće malih papirnih brodova neizrečenih riječi.
I u toj se tišini znalo nasukati bezbroj repriziranih riječi. Sve
su se mudrosti svijeta pretvarale u kodove za gluhonijeme.
Ipak, nije Igor znao da ga izdaje način na koji promijeni
brzinu i udahne posljednji dim cigarete.
Prepoznala bih taj glas u milijunima drugih, iako ga nisam
čula godinama.

132
 Ali bih prepoznala i tu njegovu tišinu, u milijunima drugih i
istih tišina.
Nakon tih razgovora tišinom, vratila bih se u neke davne ulice.
U parkove. U zagrljaje koji su bili preširoki i nisu se dali suziti.
Igor je neprimjetno ušao kroz ključaonicu moje mladosti i
napustio moj život kao miris iz svježe osušenih plahti.
Tih je godina moj život bio kao loša epizoda one CSI
serije, kada je sva pozornost usmjerena na nekoga tko ima sve
karakteristike ubojice, pa na kraju shvatiš da te ubio onaj tko ti
se dva puta nasmijao dok ste zajedno čekali lift.
I prođe sve. I razgovaraš samo tišinom. I voliš se bez dodira.
Skidaš glazbom. Drogiraš lošom poezijom iz srednje škole. Ali
ti on više ne može ništa.
U početku bijaše riječ, a naposljetku dođe samo tišina.
Utihnuli su glasovi i te novogodišnje noći.
Samo je po jednome Igor Lovrić nadmašio Kolarevića. Po
tišini kojom je nestao.
Igorova je tišina govorila, sjećala se i maštala, a ova me ježila
u hladnom kupatilu bez cigareta i nade da ću se uskoro probuditi
i navući crvenu haljinu.
I dalje smo perilica za rublje i ja buljile jedna u drugu, kao da
se igramo one dječje igre tko prvi trepne – magarac.
Brojala sam rupice u bubnju i čitala programe za pranje. Bilo
mi je sasvim svejedno hoću li ikada izaći iz tog kupatila.
Ah, da. Kupatilo ima 77 pločica na podu. I brojevi su se počeli
ozbiljno zajebavati sa mnom!
Zvuk koraka niz hodnik me ustao s poda kao da mi je
stražnjicu opeklo vruće željezo. Stan je, po mome dobrom starom
seljačkom običaju koji se ne uklapa u Mostar, bio otključan.

133
 Dolazi Miki!
Koraci su tutnjali u savršenoj tišini kao u galopu.
Pokucao je.
– Boga ti, jesi tu?
Željko Andrijanić – glavom, bradom i instinktom.
– Jesam. Brava je otpala.
– Makse od vrata!
Razočarana, sjela sam na rub kade i slušala kako Želja lupa o
vrata da bi ih provalio i spasio me, iako se mene više nije moglo
spasiti.
Kada se, napokon, raspalo drvo oko brave, Željko je ušao u
kupaonicu.
– Zovem te već tri sata. Tuko! Kol’ko sam ti puta rekao da
riješiš ovu bravu! Mogla si umrijeti.
Pružio mi je moj vlastiti mobitel i kaput koji je našao na
fotelji.
Na mobitelu je bilo 19 propuštenih poziva: deset Željkovih
(jer on zove samo deset puta, ako se ne javiš, dolazi spašavati),
pet Mateinih, tri Tonkina i jedan poziv sa srbijanskog broja u
02:45.
Nijema, promrzla i uplakana sjela sam na kauč i pokrila se
dekom koju je Željko pronašao u sobi.
– Da čujem? – rekao je, zubima kidajući preostale dvije
vrećice kave.
– Što da čuješ? – buljila sam u luster koji mi je počeo sličiti
na perilicu za rublje.
– Da čujem zašto si Novu godinu dočekala kod perilice i
zašto te nitko prije nije pronašao? Ženo Božja, skoro su četiri
sata poslije ponoći!

134
 Uzdahnula sam bolno sastavljajući rečenicu koja mi se 1777
puta večeras, u obliku grozne stvarnosti, šuljala po mislima i
jeziku.
– Miki se nije pojavio.
– Pa jesi ga zvala? Možda se čovjeku nešto dogodilo!
– Telefon je bio isključen kad sam posljednji put zvala. Al’,
evo, čini mi se da je on nazvao mene u petnaest do tri, 00381 je
srbijanski pozivni, je li tako?
– Jest, zovi na taj!
Osjećala sam da je Miki dobro i da je živ.
Kada nekoga toliko voliš, osjećaš to. Ja sam, sigurno, bila
puno bliže smrti od njega.
I nisam ga nazvala. Nisam bila spremna saslušati bilo koji
razlog zbog kojega je napravio to što je napravio.
U djeliću sam sekunde pomislila da bi mi bilo draže da je
umro, nego što me tako izdao i ponizio.
I nazvao je samo jedan jedini put.
Željko je iz svog stana donio pršut i uštipke. I pokrio me kad
sam zaspala.
Započelo je jedno novo ljeto Gospodnje. Za sve ljude, djecu,
pse i mačke. I za moju bravu u kupatilu.
I završio je moj život… Lako – kao kula od karata.

135
 XVI.

– Da ti pišeš Božanstvenu komediju, kako bi rasporedio

grešnike? – upitala sam ga jednom prilikom dok je imao napad
kreativnosti i pisao u krevetu.
– Vidi ti nje, počeli smo postavljati dobra pitanja! – nasmijao
se i poklopio laptop.
– Razmišljao sam često o tome. Moj Pakao ne bi imao
predvorje. Kakav je to pakao s predvorjem? Ili jesi ili nisi,
razumeš? U prvi krug bih stavio idealiste.
Pružio je ruku preko mene da dohvati cigarete i šibice, a ja
sam ga pogledala očekujući objašnjenje.
– Od ideala počinju sva zla sveta, pače! Od ideala se čoveku
muti razum. Ideal opravdava zlo. Od ideala nastaje netrpeljivost.
Ubistva. Ratovi.
– Slušam te. Pričaj dalje…
– U drugi krug bih stavio žene koje su abortirale i muškarce
koji su plaćali i obavljali abortuse.
Šibica je bljesnula gotovo nestvarno. Uvukla sam se dublje u
krevet, zagrlila njegovu lijevu ruku i zamolila ga da nastavi.
Rasporedio je preljubnike, ubojice, kockare, nekrofile,
pedofile, lijenčine, silovatelje, škrtice, bludnice, zavidne, rasipne
i egocentrične – od trećega do šestog kruga.
– A koga bi stavio u svoju omiljenu sedmicu? – uzela sam
cigaretu iz njegove ruke i povukla dim.
– Ustaše, četnike i udbaše.

136
 – Daj, Miki, to ni u paklu ne ide zajedno.
– Ide, pače, to samo u pakao ide zajedno. Shvatit ćeš. S
godinama.
U osmi krug pakla Miki Kolarević smjestio je pedofile.
– A deveti?
– U devetom su, definitivno, izdajice, mila. Svi oni koji su
počinili bilo koji vid izdaje. Izdaja je nešto najstrašnije što čovek
može da napravi drugom čoveku. Lepše je ubiti čoveka, nego ga
izdati.
S tom je godinom, očito, započeo moj Pakao. Bez poljana
čistilišta. Bez nebesa. Bez Beatrice. Bez Vergilija.
Na putovanje kroz Pakao poveo me Miki Kolarević i, od svih
dijelova lijevka, prvo me odveo u Izdaju.
Treći dan nove godine nazvao me ponovno. Nisam imala
snage javiti se. Umirala sam od želje i znatiželje, ali je strah od
onoga što bi on izrekao bio puno veći.

Pored crvene slušalice na telefonu, pojavilo se pisamce.

– Dolazim u Mostar sutra. Sve ću da ti objasnim. Ako ti želiš
da razgovaramo.
– Ne želim – bila sam kratka i jasna.
– Nazvaću te. Sutra će puno toga biti rešeno.

Prvi put u tri mjeseca nisam htjela da Miki Kolarević dođe

u Mostar. Uvijek sam više voljela da se veze sa mnom raskinu
bezbolno, da se momci, jednostavno, prestanu javljati, da
nestanu, situacija se ohladi i sve se zaboravlja postepeno.
Znala sam da će mi Miki sutra držati predavanje o svih 777

137
razloga zašto mi više ne možemo biti zajedno. Znala sam ih svih
777, ali meni nijedan nije bio dovoljno dobar.
Od svih čekanja na svijetu, ženi je najteže čekati način na koji
će biti ostavljena.
Zato nekada i preduhitrimo ostavljača.
Boli to, jebeš ga! Bole te velike riječi, veliki oproštaji, bole
opravdanja, boli to poštenje u riječima muškarca koji je iskren,
koji vas ne voli i ne želi.
I opet, tisuću razloga, a – nijedan.
Loše sam spavala tu noć. Moja je soba bila hladna i bezbojna,
a veliki je sat odzvanjao stanom kao da prkosi razmišljanjima.
Prije Nove godine nisam imala loše predosjećaje. Nisam
mogla ni zamisliti da će me Miki ostaviti da čekam Novu godinu
na pločicama vlažne kupaonice i razgovaram s perilicom rublja.
Kod Mikija nisu palili predosjećaji. On je dominirao i
osjećajima i predosjećajima i osjećajima poslije osjećaja. Kao
ludilo u kojemu nema prostora za razmišljanje i za instinkt.
Hoće li me sutra Miki Kolarević dotući? Volim li ja njega
toliko? Hoću li se slomiti kao tanka trska pod naletom riječi?
Hoću li plakati?
Majo, stisnut ćeš zube! Nema plakanja i nema slamanja. U
pobjedi budi skromna, a u porazu dostojanstvena.
Sutra, kada te gospodski ostavi, pozdravi se s njim kao što i
dolikuje. Nemoj mu razbiti čašu od glavu. Nemoj vrištati. Nemoj
ga početi tući. Reci mu da sve shvaćaš. Da je u pravu. Da je bolje
na vrijeme. Da postoji 777 razloga.
Prešuti da tebi nijedan nije dovoljno dobar. Prešuti mu da si
zaglavila u kupaonici i dočekala Novu godinu na pločicama.

138
 Budi kul, plakat ćeš kad dođeš kući.
Zašto se čovjek ne može uspeti na vrh euforije ovako brzo
kao što može pasti na dno?
Kada odlazi neko koga toliko voliš, to je kao da ga pokapaš.
Ne boli toliko dok ne prođe tjedan, dva, tri…
Tek kada doista shvatiš da ga nema. Kada se proljeće pretvori
u prefrgano mostarsko ljeto, a ljeto zakiši s dekanskim rokovima
i prvim danima nove akademske godine.
Nema ga, a prolaze rođendani, obljetnice, svjetska prvenstva,
izbori za pjesmu Eurovizije i u školu krenu dječica koju si
pridržavao na krštenju.
Život ode, nestade kao brod na horizontu, a sve je do jučer
bilo tu, veliko i veličanstveno i čekalo samo tebe.
Druga je žena najveći strah prve žene.
I prva je žena najveći strah ove druge.
Po islamu, svaki čovjek ima pravo na četiri, jer je tako Allah
rasporedio spolove. Smak će svijeta nastupiti kada na jednoga
čovjeka bude 50 žena koje će ga gledati s požudom.
Kolarevića je s požudom gledala trećina Beograda i pola
Mostara.
Morao je to biti smak moga malog svijeta, koji nisam htjela
dijeliti.
Osjećala sam da je u pitanju druga žena.
Kakva je ona? Kakve zube ima? Kakvu kosu?
Sigurno ima veće grudi nego ja. Ljepše ruke. Sigurno je
profinjenija i pametnija. I viša. I ima manje celulita. I sigurno
divno pjeva. I ne boji se kozlića.
Sigurno je pročitala desetke knjiga. Pogledala stotine
kazališnih predstava.

139
 Sigurno je Srpkinja.
Od svega što sam navela, Ksenija je bila samo Srpkinja.

140
 XVII.

Naći ćemo se na mojoj strani Mostara.

Popit ću kavu i višnjevaču prije nego što on dođe da budem
što smirenija kada budem slušala zašto me je ostavio na Novu
godinu i da to stoički, hercegovački i muški – podnesem.
Opet Gradska kavana. Tu je sve počelo, tu neka i završi!
Volio je Miki Gradsku kavanu, iako ona nije ni postojala kada
je on napustio Mostar. Ipak je čitav objekt sagrađen na zemlji
Srpske pravoslavne crkve, a samo ga zebra dijeli od zelenila u
posjedu Katoličke crkve.
Doista, Ulica Petra Krešimira IV. bila je naša mala Neretva,
naša Drina i naš Dunav.
Osjetila sam da je sjeo pored mene, ali ga nisam pogledala.
Moj je pogled šetao među prolaznicima i lijepim ženama
koje su hodale po Rondou.
– Slušaj, Majo…– zašuštala je šibica i planula cigareta koju
je gutao.
Ja sam i dalje gledala kroz prozor, kao da putujem. Kao da
sam klinički mrtva.
– Hoćeš da slušaš?
– Slušam.
Okrenula sam se lijevo i pogledala ga. I dalje je bio prelijep. U
nekom štreberskom džemperu i košulji koja je virila ispod njega,
kao da će se sada fotografirati za školsku sliku.
Brada mu je bila savršene dužine, a oči duboke, crne i vlažne.
Kao pseće.

141
 – Zove se Ksenija.
Fantastično ime! Ksenija!
Kao neka kemičarka. Astronautkinja. Neka fantastična žena
iz videoigrica.
– Slušam te – pomirljivo sam zapalila cigaretu.
– Zove se Ksenija. Ima četiri godine. Dobio sam je iz kratke
veze s jednom devojkom iz Crne Gore koja je studirala u
Beogradu.
Bio je to malj koji me udario u potiljak. Željezna šipka u
kralježnicu. Bol koja se ne osjeti zbog šoka koji te obuzme, pa ti
tijelo utrne.
Šutjela sam. Šutjela sam da ne počnem vrištati.
– Nisam hteo da ti govorim. Nisam znao da će ovo da se
oduži.
Oči su mi se napunile suzama, pa je Rondo izgledao kao da
ga gledam iz akvarija. Suze su mi počele teći nekontrolirano,
tiho i dostojanstveno.
Počele su se vraćati slike.
Rečenice.
– Ona je htela da abortira, ali ja nisam hteo da se to desi.
Dete se rodilo i ja sam ga iz bolnice odveo svojoj majci. Zaljubio
sam se u tu devojčicu pri prvom susretu. Kad sam je video, bila
je nešto najlepše što je dodirnulo moj pogled. Bila je prelepa.
Konobar koji je došao zamijeniti pepeljaru, uplašeno se
povukao kada je ugledao moje suze i Mikija koji je sjedio kao da
mi se ispovijeda.
– Gdje je majka tog djeteta? – upitala sam, skupljajući suze s
lica u dlanove.

142
 – Ne znam. Kada je ostavljala dete, dao sam joj 30.000 eura
da započne nešto. Da živi. Da se ne pati. Čuo sam da je otvorila
butik u Budvi, ali je više nikada nisam ni video ni čuo.
Slike su navirale:
Miki koji me češlja na krevetu kao djevojčicu. Pakao u kojemu
su žene koje su abortirale.
Prvo lice množine kada je govorio o ručkovima kod majke.
Sve se poklopilo.
– Ako možeš da prihvatiš – prihvati. Ako ne možeš, meni je
jako žao.
I eto.
Druga žena nije bila pametna, sofisticirana i prsata Srpkinja.
Bila je to četverogodišnja djevojčica koju je majka prodala za
30.000 eura i koja raste s ocem i bakom.
– Dakle, ona ne viđa dijete?
– Ne, takav je bio dogovor. Ona se detetu neće javljati ni
tražiti je. Ja ću joj na dan punoletstva reći ko je njezina mama i,
ako poželi da je vidi, nazvat ću je.
Moj svijet nije srušila druga žena, ni pedeset drugih žena.
Srušila ga je jedna mala djevojčica, koja je bila kriva samo
zato što se rodila.
– I dobro, kakve veze ima dijete s onim fatalnim potezom
neki dan? Ja sam te čekala, čovječe Božji!!! Zvala sam te milijun
puta!!! Dočekala sam Novu godinu zaglavljena u kupaonici!
Dijete nije nikakvo opravdanje za to!
– To dete, o kojemu ti s tolikim besom govoriš, rodilo se sa
srčanom manom. Ona ima samo pola srca. Na Staru godinu je
gorela sa 39 stepeni temperature. Malo je falilo da dete umre.

143
 – Lažeš, Miki. Lažeš! – počela sam skupljati stvari sa stola i
odijevati se da pođem.
– U redu. Lažem, ako ti je tako lakše. Možeš li ti shvatiti da
nisi ti uvek najbitnija? Ona je moje dete, čoveče, nisam je mogao
ostaviti u Beogradu i doći k tebi!
– Naravno, nisam najbitnija. Nikad nikome nisam najbitnija!
Bilo mi je drago, gospodine, institucijo, veliki pišče Miki
Kolareviću! Zbogom!
– Nemoj da ideš, Majo, moraš da me razumeš.
– Ne mogu. Idem. Bilo je dosta. Ne mogu više. Skrivam te od
čitavog svog društva, od roditelja, od Katoličke crkve! Ne mogu
se više sramiti! Trebala sam znati što će se dogoditi! Nisam ni
dvaput razmislila prije nego sam išta započela s tobom!
Bjesomučno sam navlačila odjeću i gasila opuške koji su
gorjeli u pepeljari.
– Razmišljaš li ti o meni, čovječe Božji??? Razmišljaš li kako
ću ja završiti ako itko ikada sazna da sam bila sa 16 godina
starijim Srbinom koji ima dijete u Beogradu?
– Šta bih ja trebao? Da te ženim, možda?
– Ne. Nikako. Jebeni četniče! Gori u paklu!
Zalupila sam vrata Gradske kavane i otrčala u Zrinjevac.
U mome se grlu stvorila gomila očaja kao roj komaraca koji
će izaći van samo ako budem vrištala.
063…
– Reci, ljubavi moja novogodišnja?
– Željko, ne seri! Imaš li auto?
– Imam, ali radim. Gdje si to ti naumila ići?
– Dolazim po ključeve. Odmah!

144
 Kolareviću, jebem ti dan kad si došao u Mostar!
Zašto nisi, kao i svi ostali mostarski Srbi koji su se dobro
snašli u Beogradu, zaboravio odakle si?
Majo, jebem ti dan kada si bez razmišljanja pustila tog
jebenog četnika u svoju glavu, u svoje srce i u svoj krevet!
Jesi li, glupačo, mogla pričekati bar mjesec dana? Razmisliti?
Čekala sam Željka ispred redakcije da iziđe na stanku, izmoliti
ga ključeve auta.
– Šta ti je, pobogu? – Upitao me mrtav-hladan točeći vodu u
malu plastičnu čašu.
– Daj mi auto, pričat ću ti kad se vratim. Moram se isplakati. Sama.
– Jesi ti normalna? Ti voziš kao slijepa žena. Ja još nisam
vratio kredit za taj auto. Bježi, bona!
– Željko, daj mi auto, puknut ću!
Pomirljivo mi je pružio ključeve golfa i dodao:
– Ako ćeš autom u Neretvu, siđi dolje, prema Čapljini. Bit će
mi manje žao.
– Konju!
– Volim i ja tebe, prijateljice!
Vozila sam prema Jablanici, smireno paleći jednu za drugom
i tražeći mjesto gdje bih mogla stati.
Stati i vrištati. Kao da me kolju.
I stala sam pored puta, kao da vozim djevojku u šašu, ugasila
posuđeni automobil i zapalila još jednu cigaretu.
I plakala. I vrištala. Vrištala dok nisam isparala grlo koje je
poprimilo okus brusnog papira.
Dušu sam svoju nasilu tjerala iz tijela plašeći je svojim
vrištanjem.

145
 Upropašten život zbog tri mjeseca srpske poezije. Zbog
nekoliko seksualnih odnosa. Zbog muškarca koji mi je sve
vrijeme skrivao, ni manje ni više nego – dijete!
Upropašten život, a tek sam bila počela.
A on… On je do sada proživio sve što se dalo proživjeti.
Mladost, rat, lijepe žene, velike događaje, promocije knjiga,
doktorske disertacije, uspone, padove, gradove, automobile…
Vrišti, Majo, imaš i zbog čega!
Vrišti, glupačo!
Izdajice svoga roda! Svojih roditelja! Svojih prijatelja!
Vrisni po jednom, tuko, za svaki put kada si pomislila da je
Miki Kolarević tvoj budući muž, otac tvoje prelijepe djece koja
sliče njemu! Vrišti, jadnice!
Vrisni po jednom, Majo, za svaki SMS koji ti je poslao i vinuo
te u zvijezde, a trenutak prije toga je uspavljivao svoje dijete!
Vrisni po jednom, Majo, za svaku laž koju ti je izrekao! Vrisni
po jednom, Majo, za svaki put kada te obuzela jeza kad te je
dodirnuo!
Vrišti, Majo! Vrišti i umri!

146
 XVIII.

SMS:
Bit će ovo strašno hladna zima, pače. Valjalo bi da nacepaš
drva. I zaljubiš se.
Pobrisano.
SMS:
Osećam velike događaje naredne godine. Putuju iz Kine već.
Pobrisano.
Čekala sam Željka s naručenom kavom da mu vratim ključeve
automobila i brisala poruke iz telefona.
Egzorcizam.
– Je l to brišeš poruke od Kolarevića?
– Jesam, gotovo je s nama. Čovjek ima dijete u Beogradu.
– Čekaj, zar ti to nisi znala?
– Jok, ti si!
– Jesam, ne znam kako sam ti zaboravio reći. Pa… Niđe
veze. Dijete. Nije oženjen. Odgaja čovjek sam dijete, to je baš
pohvalno. Eto, ti ne bi morala furati strije i bolne porode.
– Jesi ti normalan??? Ti to meni tek sada govoriš??? Pa jebem
i tebi sve po spisku!
– Smiri se, ženo draga. Smiri se. Kako si saznala?
– Rekao mi je sam danas. Mala je bolesna i imala je vrućicu
za Staru godinu, zato me je zaboravio.
– Eto, vidiš! Uzalud si se sekirala.
– Čuješ li ti sebe, čovječe?

147
 – Šta ti je, bona, smiri se i razmisli koji dan. Ja ne bih imao
ništa protiv dobre mačke koja ima dijete. Takvi su ljudi, bona,
odgovorni, ne piju, ne banče, ne kockaju…
– Željko, prestani! Gotovo je s nama. Zamisli, majke ti, da
dođem babi i kažem: Ej, baba, ja ti imam momka od 36 godina.
Al, eto, Srbin je. I eto, ima izvanbračno dijete. I eto, baba, dijete
mu ima srčanu manu. Pa ne treba mi to, bolan!
– Čovjek je, dakle, došao iz Beograda da ti to kaže i da to
riješite. I ti tako. Ne mogu vjerovati, Majo! Nisi normalna!
Čovjek dolazi iz Beograda svaki mjesec dana zbog tebe. Nije
Beograd Široki Brijeg, bokte!
– Ne dolazi on radi mene, nego radi sebe.
– Pa sve u životu radimo radi sebe. Razmisli par dana i javi se
čovjeku. Uživaj u životu. Ne moraš se udavati za njega.
– A, što, jesenas si mi govorio da ga se pazim, da su svi oni
pijanisti koji će me udaviti kada mi odsviraju glazbu iz kutijice…
– Kakvu, bona, glazbu?
– Pa sjećaš se priče o Dejanu? Onome četniku što je ubio
svoju djevojku Hrvaticu?
– Ma ne briga me! Radi što želiš! Ja poruke ne bih brisao! To
je, bolan, intelektualna vrijednost. Jače su njegove SMS poruke
od čitave čitanke za treći srednje.
…
Bura je zapuhala vani. Bit će ovo doista hladna zima.
I veliki su događaji strpljivo čekali na nekoj postaji u Kini. I
bila sam smrtno zaljubljena.
Smrtno. Približavao se srpski Božić. Pardon, pravoslavni
Božić.

148
 I jedan se siječanj počeo razvlačiti nad Mostarom, kao duga
mračna noć. Izigran, pust, potrošen i prazan.
Kako se u takvom mjesecu može roditi Bog?
Bog se rađa u prosincu. U blještavilu. U toplini kuće koja
miriše na kiseli kupus i zapaljene badnjake.
Možda smo, uistinu, Miki i ja štovali različite bogove…
Je li se moj rodio prerano ili je njegov zakasnio?
Rađa li se Bog onda kada nam je potreban ili onda kada smo
mi potrebni njemu?
U mojoj se kući jelka uvijek uklanjala pred pravoslavni Božić,
da ga katolička obitelj ne bi proslavila.
Sva čarolija Božića prestala bi 6. siječnja.
Toga 6. siječnja prestala je svaka čarolija u mome životu.
Miki je potrajao kratko kao okićena jelka, kao božićni kolač, kao
lampice na balkonu…
Božić moga života, koji sam čekala radujući se kao malo
dijete, prošao je.
Lako je njemu bilo ući u moj život. Lako je bilo pisati na
prazan papir i govoriti u praznu traku.
Kako sam ja mogla uraditi nešto što će se, u prepunim
romanima njegovog života, istaknuti kao posebno?

149
 0705-06

Htjela sam ti te večeri napisati “Mir Božji. Hristos se rodi.”

Ti bi vjerojatno odgovorio: “Vaistinu se rodi, pače.” Nastavili
bismo razgovarati i planirati sljedeći petak sljedećeg mjeseca.
I napisala sam takvu poruku trideset puta i trideset je puta
pobrisala neposlanu.
Rodio se Bog te zime, mili, vaistinu se rodio. Onako kako Bogu i
priliči. U tami. U beznađu. U dugoj mrkloj noći se pojavio.
Tvoj se Bog rodio za mene.
Rodio se i Bog i milijun malih snježnih anđela.
Hoćeš da im pričam o zimi u Mostaru te godine?
Ili ostaviti tebi da to bolje opišeš?
Ok, ja ću! Ne čita tebe moja publika.
Evo, vani se razvlači siječanj, ali ni sličan onome. I ne brojim
koliko se puta iznova rodio Bog – moj, tvoj, njihov, naš…
I pred nama je tko zna koliko zima. I ne znam što će nam one
donijeti.
Znam samo da više nijedna neće biti onakva.
Najveći snijeg u posljednjih dvjesto ili tristo godina pao je na
Mostar.
I zarobili nas mali snježni anđeli u Fejićevoj.
Da nas prisile pomiriti se. Da jednom, za promjenu, zajedno
živimo život.
Kolika je to čast, da baš za nas dvoje padne najveći snijeg u
posljednja dva stoljeća, samo da nas iskuša!

150
Ne gledaš ti to tako?
Slučajnosti ne postoje, dragi. Slučajnost je opravdanje. Slučajnost
je izmišljotina.

151
 XIX.

Siječanj možete ubrzati samo ako intenzivno mislite na

predstojeće rokove u veljači.
Razmišljajte samo o učenju i siječanj vam može proletjeti kao
najljepši vikend u Dubrovniku.
U životu sam najviše učila onda kada sam bila najžalosnija.
U to doba nisam pisala, nego učila. U učenju je rastao prkos,
samopouzdanje i inat. Karijera me nikada neće ostaviti. Karijera
nema dijete u Beogradu. Karijera nije džukela koja ne zove kada
ti preklinješ telefon da zazvoni.
To sam sve ponavljala i Željku, dok sam mu kuhala čaj i
kombinirala lijekove za vrućicu.
– Srećo moja, hoće li te karijera odvesti pred oltar? Hoće
li te zagrliti u snu? Hoće li ti napraviti djecu i popravljati cijevi u
sudoperu? Neće, mačko! Ne izmotavaj se više, nego nazovi Mikija.
– Tu smo temu zatvorili. Nađi nekog kuma za mene, ako me
se već toliko želiš riješiti. A karijera je najbitnija, ona se nikada
neće probuditi pored mene i reći da me više ne voli.
– Baš tako, karijera se nikada neće probuditi pored tebe.
– Željko, a što bi Miki od navedenih radnji mogao napraviti?
Oženiti me? Napraviti mi djecu? Nisam više toliko glupa, na
tvoju i njegovu žalost. Oćeš šećera ili meda?
– Daj meda!
Zadužio me Želja posuđivanjem auta i saslušavanjem ujutro,
poslijepodne, navečer i u tri ujutro.

152
 – Zar ti sebe, Majo, vidiš kao ušminkanu gospođicu iz muzeja
koja sere o umjetnosti klincima koji su došli na ekskurziju?
– Naravno da ne!
– Pa kako se vidiš?
Zategnuo je konopac oko vrećice čaja i pogledao me gotovo
zabrinuto.
– Tek mi je dvadeset. Imam kad razmisliti.
– Treba ti Kolarević, ženo! Pa sjeti se sve one derladije
za kojom si plakala. Onih seljačina. Klošara i idiota. Ovo je
gospodin čovjek. Zreo. Ima sve karakteristike koje si do sada
tražila u pogrešnim ljudima.
– I uza sve to – gratis dijete.
– Što ti dijete smeta?
Buljila sam u svoju šalicu čaja, dok je negdje, duboko u njoj,
nestajala kocka šećera.
– Smeta mi dijete. Tuđe dijete. Ne želim vidjeti tu malu u
životu! Nikada, razumiješ me? Nikada! Da ga sretnem s djetetom,
umrla bih!
– Majo, dijete nije ništa krivo, obuzdaj se.
– Nije dijete ništa krivo… Kriv je Kolarević.
– Što je on kriv, pobogu? Što, trebao ti je na prvom susretu
reći: Dobra večer, Majo, ja sam Miki Kolarević i imam dijete s
Crnogorkom? Ti si kriva, draga. Jesi ga uopće guglala prije nego
što si mu dala, boga ti??
– Jesam, ja guglam svakoga. O djetetu na internetu nema
ništa. Znam samo da ga je prošle godine neki srbijanski časopis
proglasio najpoželjnijim neženjom u Srbiji.
– Zato si ti i dala.

153
 Brzo se pomaknuo i izbjegao jastuk kojim sam ga htjela
pogoditi.
Ustao je i približio se prozoru.
– Majo, past će veličanstven snijeg na Mostar. Najveći u
pedeset godina. Osjećam. Osjećam velike snjegove. Kad se
budeš vraćala u stan, kupi cigara i hrane za pet dana. Mogla si
nazvati taksi i ponijeti ovaj moj radijator, klima ti ne djeluje kada
je prehladno.
– Popij ovo, počeo si buncati! – dodala sam mu kutiju lijekova
za snižavanje temperature i motala šal.
– Sretan ti dan pedera, pederu!
– ‘Alo, brđanka! Obuzdaj se i poslušaj me. Sutra će pasti
snijeg. Vidiš kako su oblaci narančasti večeras.
– Vidimo se kad ozdraviš. Nazovi me. Znaš da sam u bedaku.

Vani su oblaci uistinu bili narančasti. Provincijsko nebo nad

Mostarom. I mirisao je zrak po snijegu. Ulice su bile puste i
ishlapio je dim iz peći u kojima se peče kesten.
Ovako izgleda svijet pred apokalipsu.
Svratila sam na kiosk i kupila kutiju cigareta i neki roman od
pet maraka.
Prodavačica na kiosku na kojemu kupujem knjige i cigarete
često plače. Uplakanu je vidim barem triput tjedno. Otvori
mi prozor i hladnim blijedim rukama doda kutiju cigareta i
pfeninge kusura.
Tako je to kada dođeš studirati. Nekada je bilo smiješno
uzimati 20 pfeninga ostatka, ali danas je to normalno.

154
 Jednom smo Maša i ja ostale potpuno dekintirane nakon
izlaska četvrtkom. Imale smo u hladnjaku pečenice, slanine i
sudžuka, ali nismo imale kruha.
Mali kruh u pekarnici prekoputa stoji 80 pfeninga, a ona i ja
smo zajedno imale 60. I to svih 60 u nje. Spasilo nas je dvadeset
pfeninga koje smo iskopale iz vrećice usisivača. Ja sam usisala
kovanicu nekoliko dana prije, kada smo dobile džeparac.
Prodavačica je zatvorila prozorčić kioska kao pred oluju.
Ostao je mali kiosk svijetliti na kraju ulice kao logorska vatra u
planini.
Približila sam se satu na kojemu je brojka već bila 7 stupnjeva
u minusu.
Smrzavali su mi se prsti na masnoj korici knjige.
Obožavam čitati za vrijeme ispitnih rokova. To je pravo
vrijeme za dobre knjige koje u potpisu nemaju niti jednoga mog
profesora.
Moje cimerice uče kod kuće. U Mostar se spuste na ispit i
odlaze doma na maminu kuhinju i tople spavaće sobe.
Ja ne volim ići kući. Rijetko i idem.
Najrjeđe, pak, kući idem kad sam u ovakvim stanjima. Svi ti
ljudi gore kao da znaju sve što se zbiva i kao da mi se naslađuju.
Kao kada sam pala ispred škole u novim štiklama u kojima
nisam znala hodati.
I slike su sve bljeđe i bljeđe. Mostar je moj bijeg iz Duvna.
Starac koji me zagrli kada god dođem. Ulice koje me shvaćaju.
Ljudi.
I volim ja nekako biti sama sa svojim mislima. Ljudi kao da ih
tjeraju iz sobe kada se pojave na pragu.

155
 Moja maštanja i moja razmišljanja moji su najbolji prijatelji.
Moji drugovi u dobru i u zlu. Moji kaskaderi za opasnost.
Te sam večeri htjela pisati.
Noć me dočekala kao carinik i morala sam položiti račune.
Napismeno.
Strop u mome stanu nije imao luksuzno ogledalo, kao onaj
ispod kojega sam prvi put zaspala pored Mikija, ali je osjećaj bio
potpuno isti.
Neka strašna Ja gledala me iz svakoga kuta praznog stana i
tražila napisati sve što se u mojoj glavi gužva proteklih nekoliko
mjeseci.
A stan hladan kao grob.
Pokrila sam se dekom na razvaljenom kauču i uključila klimu
da se zagrijem.
Uređaj je zakašljao kao div iz bajke i ugasile su se zelene
lampice.
– Nemoj mi to radit’! Ne! Ne! Ne!
Lupala sam po klimi, ukopčavala i iskopčavala kabel iz
utičnice, silovala daljinski… Ali div se zakašljao i preminuo.
U stanu sad imam troška sto maraka, brat-bratu. Daj novu
bravu, daj popravi klimu…
Daj plati stubište, daj plati lift, daj plati struju…
Bankrot, Majo!
– Jebi se!
Oprostila sam se s divom i donijela jorgan na kauč.
Dobro je meni i ovako. Volim spavati na kauču. Nekako je
toplije i intimnije. I uvijek sanjam ljepše snove nego u onom
preširokom krevetu koji škripi.

156
 Klimu ćemo popraviti sutra. Sve će biti u redu.
Oči su mi se sklapale. Jedva su čekale da se počnu puštati
filmovi s unutarnje strane kapaka.
I pojavilo se more zeleno-plave boje. I pijesak bijel kao
slonovača. I sve to negdje u provinciji.
I dva čovjeka koja su šetala po plaži. Jedan je imao lice Mikija
Kolarevića, a drugi Igora Lovrića. Kada sam izustila Mikijevo
ime, okrenula su se obojica.
I Igor se u snu, u provinciji, na pješčanoj plaži, pretvorio u
Mikija.
Trčala sam prema njemu. Noge su mi postajale sve teže, bilo
mi je sve toplije i toplije i bila sam sve žednija i žednija.
On je bio s druge strane plaže u bijelome. I čekao. A ja sam
trčala. Posustajala. Gorjela.
U gluho doba noći probudila me nesnosna vrućina i znojna
kosa. Otkrila sam se potpuno i zatvorila oči, nadajući da će se
san nastaviti.
Probudila sam se ujutro i izvela oči iz tamne kinodvorane.
Umirala sam od hladnoće. Tresla se.
Pokušala sam napipati mobitel u gomili deka kako bih pozvala
majstora za klimu, da ne umrem od hladnoće.
Kako li me je samo vrućina probudila noćas i odvela s plaže,
a sada se ne mogu ugrijati?
Bolio me pogled ustranu i noge iznad koljena.
Da! Tako me boli uvijek kada imam groznicu.
Nijedan od tri majstora nije se javljao. Nijedan. Ispod stola, u
zdjeli koju nazivamo svaštara, pronašla sam toplomjer i gurnula
ga ispod ruke.

157
 39,5.
Odmah. Nakon jedne minute.
U istoj je zdjeli bila i tabla paracetamola, koji skida sve vrućice
ovog svijeta. Garantiram.
Progutala sam dva u gutljaju prašnjave vode sa stola i pokrila
se preko glave.
Zazvonio je mobitel. To! Majstor.
– Pogledaj kroz prozor i od sada me zovi Vidoviti Željko.
Ćao, nemam više na računu!
Koraci su bili teški kao nikada u životu. Bolio me svaki uzdah.
Razgrnula sam zavjesu i ugledala prizor od kojega mi je
zastao dah.
Mostar bijel kao Duvanjsko polje. Pola metra snijega na
krovovima. Niti jednog čovjeka na cesti. Semafor je mijenjao
boje uzaludno i vjetar je nosio neke odbačene plastične vrećice.
Veličanstven bijeli pakao.
Zvonio je Željkov mobitel dva puta. Tek se treći put javio.
– Što je?
– Ja imam temperaturu, 39,5. Ne mogu se pomaknuti. Ti,
ako si imalo bolje, idi mi kupi nešto da jedem i skinem vrućicu.
Molim te…
– Ženo, draga, grad je u kolapsu! Ne rade trgovine. Ne peče
se kruh. Maloprije je jedna žena rodila u bageru. Što spavaš do
podne??›?
– Željko, umrijet ću, bokte!
– Ajde, dođem do tebe večeras, ako ikako mognem probiti
se. Znaš ti peć’ kruh?
– Konju, umirem od temperature!

158
 Prekinula sam vezu i vratila se u krevet.
To je, uistinu, bio savršen dan da umrem sa stilom.
Preznojila sam se tri puta tog dana. Smrznula i izgorjela
tri puta. Uspjela sam si napraviti jedan čaj i popila još pet
paracetamola.
U tri popodne opet sam zaspala. Snijeg je i dalje nemilosrdno
padao iza prozora.
U sljedećem sam snu ušla u prostoriju punu bijelih mobitela
koji su zvonili kao glazba iz kutijice. I onda sam se našla u šumi.
I pojavila se Marica iz Jelenka.
Počela je oluja, kao u onoj epizodi kada ona traži bijelog
jelena. Vijavica. Snježni kaos.
Zapela sam u snijegu, ali je umjesto praporaca bijelog jelena
zvonio telefon.
Telefon me i probudio.
– Majo, gde si ti?
– Miki?
– Majo, gde si? Zvonim ti na vrata već sat vremena.
I praporci iz sna bili su – zvono na vratima!
Dovukla sam se i otvorila ih, a na pragu je stajao Miki
Kolarević, glavom, bradom, nekim smiješnim čizmama i velikim
crnim kaputom.
– Zvao sam te ceo dan. Šta ti je?
Nijemo sam hodala prema kauču, još uvijek nesvjesna da je
on ušao u stan.
– Majo, šta ti je, jesi li dobro?
– Otkud tebe?
– Došao sam juče u Mostar. Vidi snega vani, molim te. Od
Fejićeve do tvog stana je tačno sat i pol vremena pešačenja.

159
 – Vidjela sam. Zašto si došao?
– Zato što sam te zvao ceo dan i nisi se javila.
– Pa ne bih ti se javila ni da sam čula telefon.
– Nazvao sam i Andrijanića. Reko mi je da si zaglavila ovde
i da odem po tebe.
Tek sam se tada doista probudila.
Miki je sjedio na kauču do mene i gledao me. Držao je dlan
na mom čelu i tražio toplomjer po kaosu na stolu.
– Sad ćeš dobro da se obučeš. Idemo kod mene. Stan ti je
hladan kao grob.
– Crkla mi je klima. Popravit ću danas.
– Majo, vani ni ptice ne lete, neće ti niko popraviti klimu
sledećih nedelju dana. Garantujem. Ajde, obuci se i idemo!
Ustala sam i soba se ponovno zavrtjela i bacila me u ležeći
položaj.
– Ja ću da te obučem. Gde ti je ormar?
Nestao je i počeo prebirati po ormaru.
– Ne, sama ću. Nisam obrijala noge.
– Ludo!
Navlačila sam tajice, farmerke, majicu, dva džempera i
bundu, a on je slagao deke.
– Radi ti grijanje u autu, je l da?
Nasmijao se slatko i bljesnuo je naš prvi susret kada me
spasio od kiše.
– Kakvo auto, mila! Ja uopšte ne znam gde je! Vani je metar
i po snega.
– Ti si došao pješice?
– Pa, da! Reko sam ti.

160
 – Ajde da ostanemo ovdje? Ja ne mogu hodati do Fejićeve.
Ne mogu hodati do tamo ni kad sam zdrava.
– Ustaj. Idemo kod mene. Izdržat ćeš!
Već mi je na stubištu nestalo snage i stepenice su se pomnožile s
milijunom. Miki je otvorio vrata zgrade i zapljusnuo me hladni zrak.
Vani je stvarno bio metar snijega i prtina koju su napravili
prolaznici. Praporci negdje u daljini i zatvorene radnje uz put.
Hrabro sam hodala od Spajalice do Rondoa, a pola moga
tijela nosio je Miki.
Na Rondou mi je potpuno nestalo snage. Umirala sam od
hladnoće. Nisam mogla držati oči otvorenima. Bolio me je svaki
dio tijela, osim srca. Srce je bilo na mjestu. Tu gdje pripada.
U središtu grada Mostara bilo je kao u Sibiru. Kao u šumama
Gorskog kotara. Kao u Vranu kad se gine.
Miki je zakopčao posljednje dugme na kaputu, zategnuo one
smiješne čizme i uzeo me u naručje.
Snijeg se odjednom smirio i pahulje su padale staloženo
i nijemo. Semafori su i dalje mijenjali boje i čuo se samo huk
vjetra u daljini.
Mostar, 3. veljače, dvije tisuće i neke godine. Dan za pamćenje.
Savršena i veličanstvena bjelina. Taj spektakularni snijeg koji
se nije dogodio u posljednjih tisuću godina, taj led pod nogama,
ta hladnoća koja bode lice kao milijuni iglica i jedna budala koja
nosi djevojku preko polovice grada u rukama.
– Nemoj da mi umreš. Brzo ćemo.
– Ovo je iskupljenje za Novu godinu – promrmljalo je moje
izderano grlo.
– Teško iskupljenje. Koliko kila ti imaš?

161
 Nasmijala sam se. Osjećala sam pahulje po zubima. I on me
poljubio u zube.
– Nije ovakvog snijega bilo kada si ti živio tu, je l da?
– Nije, pače! Možda Mostar i nije ono što je bio.

162
 XX.

– Snežna kraljice, tu ćete da se oporavite od vaše bolesti. Čaj

neki? Kafica?
Miki me hrabro donio sve do ulaza. U stanu je bilo toplo.
Mirisao je na njegov gel za tuširanje i svježe oprane košulje. A
njega su boljele i ruke i noge.
– Gladna sam.
– Hoćeš viršle da ti skuvam?
– Viršle?
Viršle su hrenovke. Hrenovke koje su ubile snježnu bajku u
kojoj me princ Miki spašava od bolesti, gladi i hladnoće.
Na kraju ovakve bajke trebao bi se piti Moet i jesti tartufi.
Ja sam jela kuhane hrenovke i domaći kruh. Najukusniji na
svijetu. Skoro kao mamin.
– Nisi, valjda, ti ispekao kruh?
– Teta Ajla. Ona koja ti je pekla i tortu. Vidiš kako te žena
spašava.
S Mikijevim hladnjakom mogli smo preživjeti deset dana, a s
količinom cigareta možda tri ili četiri.
Pisci uvijek imaju cigareta, ali nikad dovoljno. Imao je i deset
kutija šibica u kuhinji.
– Miki, što će ti ovolike šibice?
– Cigarete palim samo šibicom – mirno je rekao preturajući
po ormaru na hodniku da pronađe još jedan jorgan.
– Zašto?

163
 – Probaj, pa ćeš videti. Cigareta lepše miriši i lepši okus ima
kada je upališ šibicom.
Zapalila sam cigaretu šibicom i uistinu je poprimila bolji
okus. Prebacio je jorgan preko mene kao plašt preko kraljice.
Opet je sjeo pokraj mene i stavio mi dlan na čelo.
– Goriš opet. Sad ću da ti izmerim temperaturu.
– Provjeri još jednom – moj plančić je bio previše zločest za
osobu koja gori u vrućici.
Približio se i usnama mi dodirnuo čelo. Brada mu je mirisala
na snijeg. Poljupcem mi je izmjerio temperaturu.
– Preživet ćeš, pače! Spavaj sada. I izvini za sve. Sve će biti
dobro.
– Oprosti ti meni što sam te nazvala četnikom.
– U redu je. Ja jesam četnik.
Rastvorio je toplomjer na usnama i granulo je sunce u oluji
kada se nasmijao.
Ništa nije bilo u redu, a sve je bilo savršeno.
– Je l može četnik da legne kraj vas? Da razvučemo ovaj kauč?
– Nemoj, prijeći će na tebe.
– Pomeri se. I ćuti.
– Dođi i skupi se tu i budi dobra. Tačno tako.
Legao je kraj mene i progutao me njegov zagrljaj, kao
blještava crna rupa.
– Miki, tko je živio u ovome stanu?
– Zašto te to zanima? – protrljao je bradu i diskretno
zijevnuo.
– Zato što sam čula da su muslimani uništavali srpske stanove
u koje su se uselili. Da su lijevali beton u cijevi. I po podu. Da su
uništavali namještaj. Palili ikone.

164
 – Grebovići se ogrebali za stan – rekao je šaljivo.
Kolarevići su, uistinu, imali sreće.
U njihov stan se, doduše, uselila obitelj, negdje iz Podveležja,
ali je stan ostao u odličnom stanju kada su oni izgubili spor i
otišli u Norvešku.
Zidovi su ostali očuvani, glatki i čisti. Sve knjige, a bilo ih
je na stotine, Grebovići su zaključali u jednu sobu, zajedno s
velikim koncertnim glasovirom Mikijeve majke.
Tu je sobu, nakon 2004, prvi otvorio Miki i posložio biblioteku
u dnevni boravak.
I sve intelektualne dragocjenosti, ploče, fotoalbume, pisma,
umjetničke slike, razglednice i rukopise, Grebović je poslao
Kolarevićima u Beograd.
Nisu svi ljudi u tom ratu ni bili zvijeri, valjda.
– Pa gdje je taj glasovir sada?
– Pa tamo u sobi.
– Nemoj me zezati! Imaš koncertni glasovir u stanu?
– Imam, da. Što je tu toliko fascinantno? Nikada nisi videla
piano?
– Jesam. Onako, izdaleka. Ti znaš svirati?
– Ponešto. Pokazat ću ti ovih dana. Kada ozdraviš. Nećemo se
izvući iz ove zime nedelju dana sigurno. Imamo vremena za sve.
Useliti se u tuđi stan ratnih je godina bilo potpuno normalno.
Miki uopće nije bio kivan na Greboviće. Izgledalo je kao da je
zahvalan Bogu što njegov stan nisu zapali neki gori ljudi.
Još je uvijek bio čvrsto uvjeren da je Mostar veliki komšiluk u
kojemu se slave Bajrami, Božići i krsne slave u istom haustoru.
Ja sam gotovo potpuno ozdravila do kraja dana.

165
 Vratio se život u mene. Miki je vratio krv u moje srce. Krv u
lice. Skuhao mi je još tri čaja i dva puta izmjerio temperaturu.
I prvi sam put bila Bogu zahvalna što postoji Ksenija
Kolarević. Da nema nje, ne bi on ovako učinkovito liječio vrućice
i prehlade.
– Gdje si ostavio Kseniju? – upitala sam ga i čvrsto odlučila
da ga neću pogledati u oči, nego sam usidrila pogled na sredini
stropa.
– Sa majkom.
– Čijom majkom? – pogled je nevidljiva bura vratila sa stropa
ravno u njegove oči.
– Sa mojom majkom, Majo. Nema Ksenija majku.
U hipu sam oblizala usnicu i ispravila se:
– Mogu te nešto pitati?
– Reci.
– Kako su ostale djevojke reagirale na Kseniju? Mislim, ove
prije mene. Je li moja reakcija bila najgora?
– Jeste. Ti si, mila, najgora u svemu. Preburno reaguješ. Ali
ja to cenim.
– Cijeniš?
– Da. Ko god reaguje na prvu, kao ti, nikada ne laže.
– Dobro, što je s ostalim djevojkama?
– Nisam imao devojku otkako se Ksenija rodila. Niti jednu.
Do tebe. Dosadilo mi je švalerisanje. Ksenija je sav moj svet. Moj
život. I srećan sam što je imam. I ne žalim. Meni je 36 godina, i
bilo je krajnje vreme da dobijem dete. Ona je sudbina. Božanski
poklon.
– A ja?

166
 – Ti si nešto sasvim sedmo. Nisi kao ostale devojke. Ti
si sve ono što sam želeo sa dvadeset godina. Sve ono što sam
propustio. Tvoja se duša stvorila iste godine kad i moja. Osećam
ja to. Samo si pričekala da se rodiš.
– Ne kontam te nikako…?
– Zar nisi nikada osetila da si se rodila u pogrešno vreme na
pogrešnom mestu? Nikada nisi poželela otići na koncert Azre ili
Indeksa? Podizati revoluciju?
– Jesam. Kako znaš?
– Pa osećam. Osetio sam odmah. Da je tvoja duša rođena
1990. kada i ti, nas dvoje se nikada ne bismo pronašli. Ti bi
zalutala u neukus, pače.
– Pa, čuj, kada tebe gledam i SLUŠAM, shvaćam koliko ja,
zapravo, ukusa imam. I da, voliš ti slušati više nego gledati, i biti
saslušana više nego gledana. Baš kao i ja. Tebi je trebao jedan Ja.
Ti si kao dete maštala o meni.
Bio je opasno samouvjeren. I pristajalo mu je to.
– I tako, ti misliš da ti mene potpuno poznaješ, Miki?
– Uveren sam maksimalno.
– Ajde, ovako ćemo. Sada ćeš mi uraditi ono što najviše želim
i volim da mi uradiš. Vrijedi?
– Važi. Zažmuri…
Ustao je i pustio neku klasičnu glazbu.
Prešao je rukom od šlica na mojim trapericama preko
džempera do vrata, smirujući damare koji su se budili. Položio
je opet dlan na moj vrat i približio usta mome uhu.
Jesi li ti, Miki, samo muškarac ili si muškarac moga života
koji će sada pogoditi što ja želim da napravi?

167
 Hoćeš li pogoditi ili znaš?
– Ne otvaraj oči. Žmuri. Možeš i cigaretu da zapališ ako
hoćeš – šapnuo je.
– I slušaj…
Nasmijala sam se negdje duboko u sebi.
Započeo je, na čistom srpskom jeziku, nastavak drugi,
spektakl riječi, tik do moga uha, usnama koje mjere temperaturu:

Radnici koji nikada nisu videli more

Kad je sretnu, misle da je dan lepši no inače
Ta žena. Taj gigant. Ta država u državi…
Kad sam je prvi put video, rekao sam:
“Eto kako treba da izgleda prestonica jedne zemlje
Koja ostaje bez svetla kad ona sklopi oči.” 

Kako je samo naglasio ono žena, gigant, država u državi.

Tvrdo. Kao da govori ruskim.

Jedina nevina žena koja rađa decu 

Ta djevuška visoka kao podzemna železnica 
I lepa kao da uopšte ne postoji. 

Razvukla sam usta u najširi osmijeh u životu, a on mi je opet

poljubio zube. Shvatio je, valjda, taj osmijeh kao jedno veliko
hoću još!

Njenu sobu su razneli mirisi. 

Ona se šminkala i češljala 

168
 I to je sve što je uradila za poeziju.
Zakleo sam se da ću prećutati njenu prošlost 
Jer ja sam rođen sa mnogo više prljavština 
No što ih je ona imala u životu. 

Majo, prestani analizirati, opusti se!

Već nema u srpskom jeziku reči na koje se mogu osloniti 

Sa kojima bih poredio njene oči i onda mirno spavao
Ima jedna zemlja velika kao njena trepavica 
Ta neosvojiva Rusija koju je ipak lakše osvojiti. 
Od njenog poljupca koji mi je poslala telefonom 

I još smijeha i poljubaca u zube. Iza mojih zatvorenih očiju

promicali su gradovi, kule, ceste, svijet i sva Danteova nebesa raja…

Kad me ona voli, ne znam od čega živim

Ne jedem, zaboravljam da dišem i vrlo često umirem.
Visoko u nebu setim se da ne umem leteti 
Prođem glavom kroz zid i vidim da sam pogrešio
Tad zviznem nogom mesec iznad grada 
I trčeći obilazim mesto gde ćemo imati 
sastanak za nekoliko dana. 

Kada mi je prvi put govorio poeziju, htjela sam plakati. A

tada sam se smijala. Naglas.
Kao potpuna luđakinja. Ma daj, zvizne nogom mjesec iznad
grada!

169
 Kojem je genijalnom idiotu takva rečenica mogla pasti na
pamet?
– Tko je to napisao?
Otvorila sam oči i upitala u bunilu.
– Matija Bećković. Sviđa ti se? Jesam pogodio?
Pogodio je.
Iako nikad prije nisam čula za spomenutog pjesnika. Niti
sam ikad pročitala tu pjesmu. Čak nijedan stih iz nje nikad
nisam vidjela.
I kako ona sad na papiru izgleda nijemo.
– Znaš, mila, da žene nikada ne smiju same čitati poeziju i
same kupovati cveće i nakit?
– Dobro, za nakit i cvijeće znam, iako se ne slažem, ali kakve
veze ima poezija?
– Poezija je tu da se govori. Cveće je tu da se donosi. Nakit
da se kupuje.
– Koješta!
– Shvatit ćeš, kada budeš čitala ovu pesmu, a mene ne bude
tu.
– Ej, momak, ti više nikad nigdje ne ideš. Nemoj da se
svađamo, a vani je ovako lijep dan.
– Jeste. Kijamet.
– Ne razmišljaš ti valjda o smrti, Miki?
– Ti nisi? E, ali znaš šta kažu za pisce, da se oni mogu voleti
samo ako je jedno od njih dvoje mrtvo. Razumeš? I ti ćeš mene
puno više voleti kao pisca kad me ne bude.
Doista je loše skrivao da je mrtav gotovo dvadeset godina, od
posljednje slave svetog Nikole prije rata.

170
 – Poezija je, pače, samo šifrirana poruka za onoga koji ju
govori. Samo skupina tačkica za one koji vide samo srcem. Nju
nema smisla čitati, ja to lično odgovorno tvrdim. Ona je tu da se
govori, kao što cveće postoji da se pokloni. Kao ogrlica, ili kako
ti kažeš kolajna, da se donese ženi. I tek tada ima smisao.
Zato je toliko lepa.

171
 0705-07

Po ko zna koji put večeras sam čitala Bećkovića.

Kako je samo nijema ona pjesma. Prazna i šuplja.
Nema države u državi, ni giganta. Riječi su meke i traljave. Kao
ptice u živom blatu.
Doduše, ima lik na youtubeu koji je recitira. Jesi li ga slušao?
Vjerojatno je i njima koji su je sada pročitali ostala nedorečena.
Ma da, koga briga za njih?
I trudi se doista onaj lik na snimci recitirati.
Dere se u mikrofon, a traka ostaje prazna.
Ako je poezija doista vođenje ljubavi, onda su onakve snimke kao
loši porno filmovi koje vole usamljene žene.
Sve se na ovom svijetu može opisati. Postoje riječi za sve.
Osim za opisati način kako se govori poezija. Vi ste tu bili
profesor, profesore Kolareviću.
Niste zvučali smiješno ni jadno.
Niste zvučali ni kao glumac, ni kao pjevač ni kao pjesnik sam.
Zvučali ste kao glas na peronu koji poziva na put u raj.
Izgleda, ipak, da ste bili u pravu.
Možda su stihovi samo šifre za onoga koji govori. Kao one točkice
za slijepe.
Glas pretvara pjesmu u ono čemu je namijenjena.
Za čitanje postoje romani.

172
 XXI.

Tako bude večer, pa jutro. Dan drugi.

I reče Bog Veljače: Neka se pokaže kopno! Ali ne bi tako.

Probudio me miris turske kave i Deep Purple s Mikijevog

laptopa.
Otvorila sam oči čila i vesela. I potpuno zdrava.
Grad je i dalje spavao pod opsadom snježnih anđela.
Čovjek, uistinu, može biti sretan bez ijednog dinara, bez
velike pompe i bez velikih planova. Ono najbolje za nas uvijek
isplanira netko drugi. Ili nešto drugo.
Da je meni ili, ne daj, Bože, nekome prosječnom Mostarcu
netko samo dva dana prije ispričao da će Mostar zadesiti ovoliki
snijeg, rekli bismo mu da je potpuni luđak.
Ali život je jedna velika i fantastična ludost. Samo mu se
treba prepustiti.
– Ko je Igor, mila? – upitao me gotovo ravnodušno.
– Otkud sad to?
– Govoriš u snu. Nije ti to nikada nitko rekao?
– Što sam govorila? – nervozno sam počešala vrat i pripremila
se na najgore.
– Rekla si: Igore, uđi unutra, smrznut ćeš se.
Ne volim pričati o Igoru.
Igor je moja slabost koja nikada nije ojačala. Moj oslonac da
je u životu, ipak, nešto, negdje i nekada vrijedilo.

173
 – Mnogo su zajebane prve ljubavi. U njih uđeš čist. Nikad
prepadnut. Nikad slomljen. Nikad izdan. Prve ljubavi su ti, mila,
kao prva leta bez roditelja na moru. Kao prvi erotski roman.
Kao prva noć u studentskom stanu. Razumljivo je da se setiš tog
čoveka. U prvu ljubav čovek uđe bezglavo. Kasnije mnogo više
čuvaš glavu.
Gledala sam njegovo toplo lice kako mislima plovi u spot na
televiziji.
Ja nisam bezglavo ušla samo u prvu ljubav. Ja sam bez glave
ulazila u svaku sljedeću. Tu je bila sva čarolija. Sva filozofija.
– Nije meni moja glava puno dobra donijela u životu. A ni
srce. Meni je svejedno, Miki.
– Donet će ti glava mnogo dobra. Ti ćeš živeti od svoje glave,
mila. Od tih rojeva pčela koje ti vrcaju reči iz moždine. Veruj mi.
Ja prepoznajem takve ljude.
Približio mi se i uzeo me za ruku.
– Vidiš ručice. Ne može ta ručica brojati novac, čistiti
smrdljive haustore… Ne može ta ručica ni podizati prste u
parlamentu, ne može ni prodavati cigarete, ne može ni kuvati,
ne može ni prati. Tvoja ručica može samo da piše.
– Ajde, sad mi pogledaj u dlan! Hoću detalje! – pokušala sam
biti sarkastična.
– Slušaj me dobro! Kada počneš da pišeš knjige, dobro pazi
koju ćeš da objaviš. Prvu ne smeš ni slučajno. Drugu potpiši
pseudonimom. Tek je treća vredna tiskare i tvoga imena.
– Odakle tebi ideja da bih ja mogla pisati knjige?
– Ti ćeš, Majo, od sada pa dok si živa, pokušati sama sebi
da objasniš život. Ne mogu ti ja objasniti život. Pokušavam, ali

174
mi ne veruješ. Samo se pisanjem može, donekle, objasniti ovaj
trenutak u večnosti koji nas je dopao.
– Ništa te ne kužim, majke mi.
– Ti voliš da odlutaš. Sada trenutno nemaš gde da zastaneš.
Nemaš utočišta. Kada počneš da pišeš, to će ti postati najslađi
beg od realnosti. Oko tebe će moći da gori selo, ti ćeš imati svoj
svet koji ćeš stvarati sama.
– Molim te, pričekaj da popijem ovu kavu, pa mi pogledaj i u
šalicu – izbeljila sam mu se kao dijete, a on je nastavio:
– Ja ću čitati tvoje knjige jednog dana. Ali, ako ih bude više
od sedam, bit će mi mnogo žao.
– Zašto bi ti to bilo žao?
– Zato što ću znati da si nesrećna. Količina napisanog
ogledava količinu sopstvene nesreće.
– Ti si, onda, nesretan čovjek.
– Nisam, pače. Nisam ni srećan čovek. Ne gledam ja sreću
tako kao ti. I ne doživljavam je tako. Ja volim da je sreća retka.
Da je mogu prepoznati i uhvatiti. Pojebati je. Poigrati se s njom.
Generalna sreća prelazi u monotoniju. A monotonija je sve
ono što ne postoji.
– Ja bih uvijek izabrala onda tu sretnu monotoniju.
– Izaberi. Bolje srećnu nego nesrećnu.
A vani, daleko negdje iza naše filozofije, monotona je bjelina
stvarala sve samo ne monotoniju.
Sav snijeg iz tristogodišnjeg Božjeg arhiva srušio se na Mostar
početkom te veljače.
Kažu – nije takvog bilo dvjesto, tristo, tisuću godina…
Ljudi su se tukli po trgovinama za kruh, djevojke šamarale

175
za kutiju cigareta, u gradu je nestajalo brašna, hrane, cigareta i
strpljenja.
Psi lutalice su pobjesnjeli, alkoholičari i beskućnici se
smrzavali po parkovima, a smeće se pokraj zgrada gomilalo na
gomile.
Obična lopata za snijeg dostizala je cijenu od 90 maraka,
a omiljena igra Mostaraca postala je: Tko će prvi naći svoj
automobil!
Vani kao da se ćutio rat i glad i sreća i spokoj i smijeh i kaos.
I svi su morali negdje, a nitko nikud nije mogao.
O nepogodi u Mostaru izvještavali su televizija, radio-postaje
i internetski portali. I sve što zaista znam o pravom stanju u
Mostaru tih dana, znam upravo od drugih.
Djeca su se rađala na Bijelome Brijegu i 30 djevojčica je u
tjedan dana dobilo ime Snježana, da bi podsjetile roditelje na
snijeg koji se spustio na dan njihova rođenja.
Mrtvaci su spokojno čekali da se odmrznu njihove vječne
postelje i ptice su nestale sa svoda.
Samo Kolarević i ja nismo morali apsolutno nikud.
U Mikijevom je stanu bilo toplo i mirisale su mandarine. U
stubištu je zrak imao okus svježe ispečenog kruha koji je izvirao
iz stana tete Ajle. Jedan kruh za nju, a jedan za Mikija i mene.
I do tada sam, samo u bajkama, čitala da vrijeme može stati.
Doživjela sam to da vrijeme stane, za nas. Kao u pjesmi.
Promatrala sam ga ujutro kako stojeći pije kavu pored
balkona i veseli se prizoru kao malo dijete.
Nikud nismo mogli. Nikud nismo morali. Nikud nismo htjeli.
Lijepo je imati vremena biti lijen.

176
 Prala sam kosu njegovim šamponima i tuširala se njegovim
gelovima za tuširanje, potpuno mirišući na njega i potpuno mu
pripadajući. Onako kako sam oduvijek htjela.
Niti jedno od nas dvoje nije napisalo ni karticu sve to vrijeme.
Dani su se lijeno slijevali u Mostar, večeri uzdizale nijemo, a
noći su gorjele u ledom okovanom gradu.
Ispitni rokovi odgođeni, fakultet negdje daleko…
Bila sam lijepo zašuškana u bajku mirišljavih jorgana na onoj
strani.
Ona strana… E. Ona strana.
Koja je moja strana? Desno. Uvijek desno.
Ona strana, kao neki čudni, daleki, prljavi i izopćeni čovjek.
Ona strana kao neka hladna bolnica u kojoj očekuješ
pozitivne nalaze nekih negativnih vijesti.
Ona strana kao gađenje. Kao strah. Kao odbojnost.
Ona strana kao ona malena sobica u bajci o Modrobradom,
za koju znaš da postoji, u koju možeš ući kad poželiš, a ne ulaziš.
Ona koja je zabranjena, ona koja te mori, ona koja skriva tajne.
Moj Modrobradi bi svake večeri u sedam sati izašao u drugu
sobu razgovarati na telefon, kao da od mene krije ljubavnicu.
Razgovarao je sa Ksenijom i oboje smo znali da ja te razgovore
ne želim slušati.
Ipak, prihvatila sam to dijete.
Njegovo postojanje.
Ili sam se, možda, trudila da je zaboravim?
Snijeg će se otopiti, nastavit će se život. Prozujat će promet
po ulicama, zamirisati kava na terasama i izaći će ljudi kao zmije
na cestu.

177
 Ksenija Kolarević će ostati tu.
Nisam imala drugog izbora nego poduplati svaku minutu
toga snježnog tjedna u Mostaru, koristiti svaki trenutak u
kojemu sam ga imala samo za sebe i zaboravljati da će sve to
jednom biti jučer.
Ipak, za koji to dan u životu možemo biti sigurni da nije naš
posljednji?
– Jao, evo mene već dva dana na Onoj strani. I nije ovo
tako loše – ponosno sam konstatirala istežući se na velikom
razvučenom kauču.
– Ovo ti je zadnji put da si spomenula ovu i onu stranu, čuješ
me??
Nikad ga nisam vidjela tako ozbiljnog. Naslonio je kažiprst
na stol i bijesno me gledao.
– Miki, što ti je?
– Majo, te brđanske fazone više da ne pominješ u mom
prisustvu, jesi me čula?
– Miki… Imaš Neretvu, odnosno Bulevar, i Ovu i Onu stranu.
Jedna je lijevo, a druga je desno od te rijeke, odnosno te ulice.
Kapiraš?
Pomislila sam da će se nasmijati na moje usvajanje
beogradskog šatro govora.
– Ma nemoj, molim te! Ko ti je to reko?
Zastala sam. Nije mi to nitko rekao, to se zna. Veliki je kolodvor
na onoj strani. Šantićev grob je isto na onoj strani. Kazalište je na
onoj strani. Sve što nije bilo na jednoj, bilo je na onoj strani.
To nije bio govor nas, došljaka, nego pravih Mostaraca. I
Ultraša čak.

178
 – Dobro. Čija je jedna, a čija druga strana?
– Miki, kog me vraga sad pilaš s tim?
– Odgovori mi: čija je jedna, a čija druga stana?
– Jedna hrvatska, a druga muslimanska.
– A koja je moja, onda?
Naslonio se na stolicu i prekrižio ruke očekujući odgovor.
Mrtav-hladan.
Odgovor nisam znala.
Ustao je i odšetao do kuhinje. Voda iz česme umirila se u
velikoj staklenoj čaši koja se orosila kad ju je stavio na stol.
– Znaš li ti koliko je Srba bilo u Mostaru po popisu početkom
prošlog veka?
Nagnuo je čašu i vidjeli su se zubi, kao očnjaci, kroz debelo
dno čaše.
– Ne znaš. Naravno da ne znaš. Da ti objasnim sada,
gospođice. Srbi su imali kulturu u Mostaru, slikali, vajali, igrali u
pozorištu, trgovali, putovali, pisali velika književna dela i gradili
crkve dok su tvoji i ostali došljaci živeli u kućama pokrivenim
slamom, muzli krave u selima oko Mostara i tukli kamen po
Crnoj Gori. Ti ćeš meni danas govoriti koje je čija strana. Sram
da te bude!
– Miki, ti si lud čovjek! Mostar je podijeljen grad! Koji ti je
vrag?
– Jeste. Podelile su ga seljačine. Podelile, isprljale i uništile.
Pravi Mostarci ne poznaju veru i naciju. Ne nazivaj mi te dođoše
– Mostarcima!
U stanu je nastala prva neugodna tišina. Do tada, sve su naše
tišine bile lavine neizgovorenih izljeva ljubavi.

179
 – Ma je li, molim te? Gdje su sada ti tvoji pravi Mostarci?
Naslonila sam se na kauč i prekrižila ruke očekujući odgovor.
Mrtva-hladna.
On je zamišljeno gledao kroz prozor i lupkao prstima onu
polupraznu čašu vode.
Šutio je.
Savršeno se čula vijavica iza prozora, koja je imala zvuk nekih
zlih duhova prošlosti koji se svađaju na krovu.
Sav se moj bijes u trenutku pretvorio u sažaljenje. Ja sam
vidjela da je on ostao sam u tome svijetu koji nikada nije izbacio
iz glave. Svijetu u kojemu Mostar sliči na nešto što ja nikad
nisam upoznala.
Ustala sam s kauča i sjela mu u krilo.
– Sutra idemo na Stari most. Moramo vidjeti kako izgleda
pod snijegom. Ovo su dani koji se neće ponoviti još sigurno
tisuću godina…
– Važi – poljubio me poluzainteresirano, ustao i odšetao do
prozora.
– Bio je jedan veliki sneg 1981. Ja sam tek pošao u školu. I
jedna je baba iz komšiluka govorila da će za deset godina zbog
tolikog snega doći velika vatra. Bilo je snega i u januaru ‘31.
– Pa vatra će doći već u lipnju, barem nam vatre ne nedostaje…
– Ne ta vatra, mila.
– Pa ako je onoliki rat izbio zbog to malo snijega, što nas
onda tek čeka za deset godina?
Pogledali smo se i nabrzinu prebacili program pogleda na
krov prekoputa.
Veliki snjegovi pred velike ratove?

180
 Znači li to da bi moglo opet biti rata, tamo negdje 2021.?
Oboje smo se nasmijali u sebi i svatko za sebe.
Prijevod osmijeha je glasio: Srećom, ovdje više nema tko
ratovati.

I bila je večer, pa jutro – dan treći.

Razvedrilo se.
Hodali smo prema Starom mostu. Smijala sam se djeci koja
nisu znala hodati po snijegu i ponosno, brđanski koračala po
smetovima.
– Mi Srbi smo najluđi narod na svetu. Majke mi. Imamo sve,
čoveče: Novaka Đokovića, Kusturicu, najbolje režisere, najbolje
pisce, najbolju kinematografiju, najzdraviji humor, muziku,
Nikolu Teslu… A mi utripovali da znamo da ratujemo. Nama se
stalno ratuje, čoveče!
– Srećo, svakim danom me sve više iznenađuješ manjkom
akademskog govora. Majke mi. Čuj – utripovali! Kao da slušam
folk pjevača na Pinku!
– Loše utičeš na mene, pače.
Zatvoreni mostarski dućani. Snijeg na kaldrmi do koljena.
Prtina napravljena za manijake poput nas i veličanstvena
Neretva koja je promicala kao vlak.
I prizor iz najperverznijih maštarija slikara koji nikad nisu
dočekali vidjeti:
Stari most pod navalom sedam tona snijega.
Miki ga je fotografirao mali milijun puta smijući se gotovo

181
naglas. Iz svih kutova, sa svim učincima i sa svim idejama svoga
perverznog spisateljskog uma.
– Da ti je netko kao dječaku ovo ispričao, bi li mu vjerovao?
– Ne bih. Isto kao što nisam verovao da će ga neko srušiti.
Spremio je fotoaparat i moju ruku u svoj džep, stisnuo je i
približio svoja usta mojoj sljepoočnici:
– Majo, gledaj i pamti.

182
 XXII.

Pamtila sam.
Kolarević je bio odličan predavač, profesor i demonstrator.
Puno sam ispita kod njega položila. I bio je zadovoljan.
Pružao mi je kriške kruha s druge strane, kao rukom koja je
upravo upisala zasluženu dvicu.
I čitava naša priča pretvorila se u veliki fakultet, koji još
uvijek nisam završila.
Pamtila sam njegove velike riječi i pozorno ga slušala.
Predavanja nisu bila dosadna: profesor je bio zanimljiv, neobičan,
zgodan i duhovit.
Četvrtog jutra Mostar se počeo buditi. Na internetu su se
počele pojavljivati fotografije ekstremnih budala u kupaćim
kostimima na snijegu.
– Gle ove idiote! – okrenula sam laptop prema Mikiju, koji je
nezainteresirano mijenjao kanale na televizoru.
Hladno se nasmijao, da me ispoštuje, i nastavio gledati
televiziju.
– Mislim da je vrijeme da nas dvoje pojedemo nešto
normalno. Dostave su počele raditi. Za čega ste vi, profesore?
Miki voli bolonjez, baš kao i ja. Ili ja volim bolonjez, baš kao on?
Glas s druge strane žice obećao je dvije porcije savršenih
bolonjez špageta za manje od sat vremena.
– Poslužit ću ti bolonjez, pomisli na trenutak da znam kuhati
– dobacila sam Mikiju kada je jelo zazvonilo na vrata.

183
 – Otkud ti tu? – upitao me šokirani Robert, zvani Kobra,
kada sam otvorila vrata.
Robert studira s mojom cimericom.
Mostarac – i po majci i po ocu. Zrinjski mu je život i – više od
toga. Često me znao izbaciti iz takta pričom o pravim i nepravim
Mostarcima, tko se ukapa na Maslinama tko ne, tko je došao iz
Bosne, a tko sa Širokog Brijega. Dijelio je ljude na liske i seljake.
– Otkud ti tu? – uzvratila sam prkosno.
– Kolarević? Odakle ti je frajer, ako mogu znati?
Robert bi me mogao lako cinkati u rečenici tipa:
– Eno je, pegla se sa Srbinom u Fejićevoj i naručuje dostavu
hrane kada se izmori.
– Iz Mostara – hladno sam mu pružila novčanicu, a on je po
pederuši prebirao kovanice da mi vrati ostatak.
– Drama! Nikad nisam čuo to prezime, a znam ljude na obje
strane. Odakle se spustio taj tvoj frajer?
– Hvala lijepa – ignorirala sam pitanje i spremila sitniš u
novčanik.
– Je li? Kakvo je to prezime? I odakle mu stan u Fejićevoj?
– Unajmili smo dok se snijeg ne otopi.
Zatvorila sam vrata prije nego što je postavio sljedeće
indiskretno pitanje.
U kuhinji sam vadila bolonjez na tanjure iz onih aluminijskih
kutijica da bih što više sličila domaćici.
– Mila, nešto te se opasno muvao dostavljač? – poljubio me
mokrom bradom. Bilo ga je užitak gledati kako hoda kroz stan s
ručnikom oko pasa. Kao lik iz reklame za Schweppes.
– Nije mi se nabacivao. Poznajem ga otprije pa smo popričali.

184
 Omotala sam tjesteninu oko vilice i pružila je mokroj mirisnoj
bradi da ju degustira.
– Pitao me odakle si i ustvrdio da Kolarević nije mostarsko
prezime – pokajala sam se za izgovoreno i prije nego što sam
izgovorila.
Miki je progutao zalogaj, bezobrazno se nasmijao i, nakon
što je nagnuo čašu vode, hladno rekao:
– Ma pusti dečaka! Ko zna odakle mu se deda spustio u
Mostar.

Vladimir Lošić je predsjednik kućnog savjeta u mojoj zgradi.

Posljednju godinu dana je loše pokretan pa rijetko izlazi iz stana.
Igrom slučaja sam se dogovorila s njim da ću za njega
obavljati sitne poslove poput plaćanja računa u pošti, a zauzvrat
neću morati plaćati čišćenje stubišta i lifta.
Najljubazniji je i najpristupačniji dedo u našoj zgradi.
Uvijek pita za fakultet, šali se pristojno i citira velike umove
natežući debele naočale na vrh nosa.
Gospođa Lošić je još ljubaznija i kulturnija od njega. Ima
natapiranu crvenu kosu i istetovirane obrve. Nosi bijele košulje,
pelerine i šešire.
Uvijek uskladi boju ruža za usne s lakom na noktima. Nosi i
mrtvu lisicu oko vrata.
– Sine, treba li ti išta, jesi to kući? – upitao me njezin umilni
učiteljski glas preko telefona.
– Jesam, hvala Vam, sve je u redu.

185
 Majo, ne smiješ starije lagati!
– Eto, kad Bog da ovo se završi pa dođeš, spusti se na kavicu
do nas.
– Hoću, vidimo se.
Bila sam presretna što me se gospođa Lošić sjetila u čitavoj
ovoj panici i katastrofi. Ona je bila istinska dama i divila sam joj se.
Pohvalila sam se i Mikiju kako divne susjede imam.
– Kako si rekla da se zove?
– Lošić. Vladimir. Krasan gospodin. Onakav ćeš i ti biti kad
ostariš.
Legla sam glavom u njegovo krilo, uzdrmana željicom da me
pomazi po kosi.
– Kažeš – krasan čovek?
– Prekrasan. Nemoj mi reći da ga poznaš?
– E, naivče moje lepo… – počeo je udovoljavati neizrečenoj
želji i prolaziti mi prstima kroz kosu.
– Što je sad?
– Taj krasni čovek je bio jedan od glavnih šefova UDBA-e na
ovim prostorima. I čuo sam ja da je sada veliki vernik i gospodin.
Sinovi mu rade na visokim pozicijama. Ima novce, stan, odraslu
decu i unuke. Ne ide baš sve po zasluzi.
– Hoćeš reći da je Lošić bio ubojica? – šokirano sam ustala.
– On jeste ubica. Ne postoji bivši ubica. Jednom ubica, uvek
ubica. Jednom žandar, uvek žandar.
– Daj, molim te, zamijenio si čovjeka s nekim – s olakšanjem
sam opet potonula u Mikijevo krilo.
– Kažem ti ja.
Ispružio se do stola i dohvatio cigarete.

186
 – Neverovatno. UDBA još uvek vlada ovom zemljom.
– Kakva UDBA? Što ti pričaš, čovječe Božji?
– UDBA, mila moja. UDBA ti je i državu Hrvatsku stvorila.
– Ovo ti je prvi i posljednji put da si tako nešto rekao preda
mnom! Jesi me čuo!? Državu Hrvatsku su stvorili hrvatski
branitelji. Krvlju i životima! Jesi me čuo? Nisam ti ja kriva što
ste izgubili sve ratove u posljednjih tisuću godina, pa mi ti sada
ovdje pričaš takve nebuloze!!
– Shvatićeš, mila, jednom… – ostao je hladan i apsolutno pri
onome što je rekao.
– Miki, vidim ja da u tebi ima srpstva više nego i ja i ti mislimo.
Ali moraš se pomiriti s činjenicom da je Hrvatska nastala u
jednom krvavom ratu, ali sa spektakularnom obranom. Oluja se
izučava na vojnim učilištima, čovječe!
– Majo, da UDBA nije stvorila državu Hrvatsku, danas bi
Hrvatska bila Češka ili Slovačka. Ali nije. Danas Hrvatskom
vlada UDBA koja priča priču jadnom čoveku koga je i iskoristila
da ostane na vlasti.

Šokirano sam ga gledala. Mrzila sam ga u tom trenutku.

– Jeste, mila moja, mnogo su oni mudri. Iskoristili su gužvu
dok su se nacionalisti tukli, presvukli se iz crvenog u plavo i
ostali sedeti gde su i sedeli.
– Kraj priče, Miki! Ovo stvarno ne mogu slušati.
– Zato što sam u pravu. Vidiš koliko su gladni vlasti. Pa, eto, i
Lošić sada, kada više nema gde, mora barem da bude predsednik
kućnog saveta.
– Srbija je onda raj na zemlji, vi nemate UDBA-u, je l? Vi
imate samo mafiju.

187
 Zgnječio je kažiprstom cigaretu koja je dogorjela gotovo do
filtera i opet uzeo daljinski upravljač.
– Majo, ovako ću da ti kažem: Svugde ima korova, ali se on
nigde ne zaleva, osim u Srbiji. Svugde ima kriminalaca, ali oni
nigde nisu nacionalne ikone, osim u Srbiji. Mnoge države imaju
mafiju, ali nigdje mafija nema državu, osim u Srbiji.
Legli smo na razvučeni kauč, umorni od svađanja.
Dan se bližio kraju.
Mirisali smo jedno drugo negdje između dvije obale Neretve,
negdje na ćupriji preko Drine, negdje između mafije i UDBA-e.
Negdje daleko od svih. Mostarac i Bosanka. Srbin i Hrvatica.
Sve smo bili i ništa nismo bili.
– I ti stvarno na ljeto skačeš sa Staroga mosta?
– Stvarno. Da prebacim i tu sitnicu u fajl ostvarenih želja.
– I – ne bojiš se?
– Ma, kakvi! Nije to velika visina. Skočio sam hiljadu puta,
nije to za mene ništa nova, pače. Kažem ti, vežbat ću u julu.
– Želiš pobijediti?
Brada se rastvorila u kanjon njegovog blještavog osmijeha.
– Naravno, mila, da želim. Pobeda je najbolji osećaj u životu.
Kada se ispravno definiše. Doduše, svi mi imamo neku sopstvenu
definiciju pobede.
– Ma daj! Nemamo. To se gubitnici tako tješe.
– Pobeda je, mila, osećaj. To nije događaj, to je osećaj.
Pobednik oseća pobedu. I pobeđeni oseća poraz. I tu ne treba
mnogo da se filozofira.
Zapalila sam pretposljednju cigaretu iz kutije.

188
 XXIII.

Laka noć je nešto najljepše što se čovjeku može poželjeti.

To znamo mi, čije su noći teške i hrapave. U lakim noćima
dolaze lijepi, lucidni snovi, nema zmija ispod kreveta, nema
utrnulih ruku i nogu, nema nepoznatih čudovišta koja vas
miluju dok spavate…
Ostali smo s kutijom i pol cigareta i jednom salamom u
hladnjaku. Bilo je krajnje vrijeme da se grad vrati u normalu, a
Miki u Beograd.
Moje srce, koje je Kolarević pretvorio u Milka Luffle
čokoladu punu mjehurića koji prskaju i zagrizao ga, počelo se
topiti. Mjehurići su nestajali. U savršenom miru savršene sobe
i savršenoj stvarnosti, Kolarević je spavao, a ja sam gledala kroz
prozor.
I počeo je loš predosjećaj. Kao prvi simptomi prehlade. Kao
prvi dašak hladnoće pred vrućicu.
Nemaš pojma odakle se stvori, a tu je. I najčešće ga ne slušaš,
pa ga se sjetiš kada te temperatura sruši u krevet.
Kad smo ono posljednji put vodili ljubav? Jučer ili prekjučer?
Ne znam. Dani su se miješali kao plastelin, kao da sam živjela
jedan megadan.
Uvijek nas dočeka ta velika praznina nakon velikih ispunjenja.
Znala sam da će otići. Zašto mi ništa nije rekao?
Noć se vukla kao ranjeni pas. Cigarete nestajale. Kapala je
česma u kuhinji.

189
 A on je spavao mirno kao dječak. Kao da mu se iza vjeđa
okreću spektakularni crtani filmovi, a on ih hipnotizirano gleda.
Zagrlila sam njegovu ruku i zaronila u jastuk.
Nema ništa gore od straha od svojih vlastitih snova. Znala
sam da ću ružno sanjati. Ako redatelj mojih snova samo prepiše
moje misli, gotova sam.
Sve je bilo u redu, a ništa nije bilo u redu.

Debelo me jutro prikliještilo u snu. Začula se glazba. Glasovir.

Fuer Elise. Glazba iz kutije za nakit. Ipak, ne sanjam ružno.
Odgovara to zveckanje snijegu.
Otvorila sam oči, ali glazba nije prestajala.
Pa to on svira!
Ustala sam i krenula prema sobi s glasovirom, koju mi nikad
prije nije pokazao.
Sjedio je i svirao.
Beethoven. Melodija iz kutije za nakit. Nasmijala sam se.
Sve je u redu, Majo.
Njegovi su prsti šetali po klaviru brzo kao da se opeče svaki
put kad dodirne tipku. Glava mu je pratila ritam.
– Sedi! – dobacio je između tonova.
Sjela sam. I jeza se vratila.
Pojavio se onaj četnik Dejan iz Vukovara. Onaj koji je svirao
djevojci prije nego što joj je pucao u glavu. Kolarević se pretvarao
u njega svakog trenutka i vraćao svakoga drugog.
Svirao je sve brže, a meni su sve brže navirale slike.

190
 Ustaje nakon sat vremena, prilazi mi i davi me. Ubija me.
– Prestani, molim te! – rekla sam i spustila glavu u dlanove.
– Šta, ne sviđa ti se? – upitao je frajerski.
– Prestani, Miki! Hoćeš prestati?
Ustao je i prišao mi te mi podigao bradu da ga pogledam.
Nikad nije imao lice četnika, do toga jutra.
– Šta ti je, Majo?
– Samo prestani s tom prokletom glazbom!
– Koji ti je vrag? – hladno je spustio ruke u džepove.
Udahnula sam duboko.
– Sve je u redu. Loša sjećanja.
Umivala sam se hladnom vodom u kupatilu i osjetila da je
došao za mnom. Kad sam spustila ručnik s lica, ugledala sam ga
u odrazu zrcala.
Četnik. Bradati četnik.
– Majo, kakav ti problem imaš? Kakvo je to ponašanje?
– Kažem ti da je sve u redu. Loše sam spavala. Kad ideš ti u
Beograd?
– Možda popodne, a možda odmah sad, ako mi istoga trena
ne kažeš šta je problem?
Nasmijala sam se sarkastično.
– Hoćeš da odmah odem?? Govori više – šta hoćeš od mene!
– Hoću da se obriješ. Odmah se obrij, molim te!
– Ti nisi normalna. Ti, majke mi moje, nisi normalna.
– Ajde, skuhaj nam kavu. Brzo ću ja. Želim da vodimo ljubav
još jednom prije nego što odeš.
Pustila sam vodu iz tuša izravno na glavu i samo se prepustila,
kao na kiši. Tako se suze manje osjete. Nema onoga slanog
osjećaja na obrazima.

191
 Majo, koji ti je vrag? Sve je u redu, ženo Božja! On nije četnik.
On te neće udaviti. On te voli.
Kada je sva topla voda iscurila iz česme, izašla sam i odjenula se.
Glasovir se više nije čuo.
– Miki?
Odgovora nije bilo. Soba s glasovirom bila je zaključana, a
kuhinja, hodnik, spavaća soba i dnevni boravak potpuno prazni.
Na stolu nije bilo kave. Ni đusa.
Samo neki bijedni papirić s kockicama na kojemu je pisalo:
Ugasi bojler kad kreneš. Ko zna kad ću ponovo da dođem.
Zaplakala sam. Ubila ga. I umrla.

192
 0705-08

Ugasila sam bojler to jutro. Uvjerena da više nikad nećeš doći. I

uradila s ključem ono što si poželio.
Dobro sam prošla. Ubila sam te prije nego što si me uspio udaviti
na glasoviru.
Ali si bio mrtav samo dva dana.
Onda je opet sve bilo isto. Opet sam izgubila glavu za tobom.
Znaš kako kažu, da se od ljubavi samo jednom u životu gubi
glava i razum. Ja sam svoju glavu za tobom izgubila tisuću puta.
Vratio se Mostar u normalu. Vratila se moja normala u kojoj
sam luda za tobom.
U kojoj umirem za tobom. U kojoj se rađam svaki put kad
pomislim na tebe.
Normala u kojoj se nitko poput tebe više neće pojaviti.
Znaš kako Đole kaže –
Ovako se ne voli jednom u životu. Ovako se voli jednom u hiljadu
života.

193
 XXIV.

– Zašto si ti onako otišao, daj mi, molim te, objasni? – pljuvala

sam u slušalicu kao da je otišao bez razloga.
– Šta sam ja trebao da uradim? Evo, šta? Odluči se, bre, šta
hoćeš više!
– Nemoj mi brekati na telefon!
– Znao sam da će ovo da se desi. Znao sam, oduvek sam
znao. Ti si tek sada počela da shvataš ko sam ja. Tek ti je sada
došlo u glavu!
– Miki, slušaj. Ja sam svjesno u ovome od početka. To je,
jednostavno, bio trenutak slabosti.
– Nisi. Ti si mene u svojoj lepoj glavi nacrtala onakvim
kakvim si htela da me nacrtaš. I onda si počela da me crtaš puno
gorim nego što jesam. Mani me. Imaš sada skoro dva meseca da
razmisliš šta hoćeš. Ne mogu ja više da trpim tvoju nezrelost i
bahatost!
– Tako?
– Tako.
– Pa kada ćeš ti doći?
Nasmijao se bezobrazno.
– Pre par dana si me pitala kada ću da odem. Pa je l ti sebe
čuješ, devojko?
– Dobro, bezgrešniče. Dobro.
– Doći ću pred Vaskrs. Želim tada dete da krstim u Mostaru.
– Kakvo dijete?

194
 – Svoje dete, Majo. Hoću da se krsti u istoj crkvi gde sam se
ja krstio.
– Čekaj, dijete ti ima četiri godine i nije kršteno?
– Šta, sad imaš problem s krštenjem moga deteta?
– Nemam ja problem s tvojim djetetom. Ako hoćeš, nazovi
me kada dođeš.
– Majo, Ksenija će doći sa mnom. Razmisli dobro šta hoćeš.
Nemoj da ti ja jednog dana budem kriv. Ja sam Srbin i imam
dete. Ti si Maja i imaš još mesec dana da razmišljaš. Poslednjih
mesec dana. Kapiraš?
– Kapiram.
– E, moram i da ti se pohvalim, postat ću docent na
Filozofskom fakultetu. Od sledeće akademske godine. Sjajno,
zar ne?
– Čekaj, onda ćeš se preseliti u Mostar zauvijek? Vratit ćeš
se zauvijek?
– O tom – potom. Žurim sad. Ugodan dan želim.
Sve sam ja kapirala. Sve. Od prvoga dana. I svjesno sam ja
išla u tu provaliju.
I padala dublje svaki put kad je bila prilika da ustanem.
On će se vratiti u Mostar, zauvijek.
Kako bi onoj zaljubljenoj Maji s početka ove priče to bilo
drago čuti!
On će biti tu svaki dan. Neću više čekati posljednji petak u
mjesecu. Neću više umirati u iščekivanju.
Ali on će dovesti i to dijete. To središte svoga svijeta u kojemu
sam ja samo gost. Samo pojava. Samo stranica knjige.
Znao se Kolarević svađati kao dvadesetogodišnjak.

195
 Jednom prigodom, dok sam urlala kako hoću – Djela, ne
riječi! – bez ikakve reakcije mi je iz aktovke izvadio knjigu na
kojoj je pisalo:
Miki Kolarević: Sabrana dela
Znao me izdominirati kao nitko na ovom svijetu. Znao je sa
mnom kao nijedan prije i niti jedan poslije njega.
Budio je u meni talente, strasti i volju za životom. I gasio ih
o istom trošku.
Nemam ja kud dalje bez njega.
On me posjeduje. Kontrolira me. Ima me.
A ja nemam ništa protiv toga. Ja u tome uživam.
Ja sam duševni mazohist.

196
 XXV.

Proljeće u Mostar stigne kao lijepa djevojka na kolodvor.

Oživi svijet.
Zamahne kosom i zamiriše na behar. Rijeka kineskih turista
prelazi stari grad i fotografiraju se s mrežastim naočalama na
Starom mostu.
Ništa na ovom svijetu ne bih zamijenila za dušu proljeća
u Mostaru. Ljeta su prefrgana, zla, vruća i nepodnošljiva, ali
proljeće… Proljeće je u Mostaru u bliskom srodstvu s rajom.
Zašuška ona Neretva. Ždrebica.
Vatromet bijelih oblaka na savršeno plavom nebu. Kao šlag.
Kao najslađi šlag moga djetinjstva.
Krstila se Ksenija Kolarević na pravoslavni Uskrs te godine.
U crkvi koju mostarski paša nije htio niti vidjeti, krstila se
djevojčica koju ja nisam htjela vidjeti.
Krstila se i jedna Emina te godine i postala Suzana.
Eminu je rodila Srpkinja, a napravio Bošnjak. Njezina ju
je majka htjela nazvati Suzana, ali je prevladala muslimanska
opcija imena.
Emina je bila muslimanka punih 36 godina.
Jebeš ga, ne može dijete od majke pobjeći! Od majčine krvi.
Nisu oni Židovi ni ludi! Tko te god napravi, ako te rodila
Židovka, ti si Židov.
I nema Srbina u čovjeku kojega je rodila Hrvatica, a napravio
Srbin. I nema Hrvata u onome koga je rodila Srpkinja, a napravio

197
Hrvat. Nema muslimana u onome koga je rodila kršćanka, a
napravio musliman i nema kršćanina u onome koga je rodila
muslimanka, a napravio kršćanin.
Biljana, Mikijeva tetka, Kseniju je tada vidjela prvi put.
Ja ju tada, ni nikad poslije nisam vidjela. Ona za mene nije
bila Mikijevo dijete. Ona je za mene bila samo tuđe dijete.
Miki je proveo tri dana u Mostaru, a nisam ga ni vidjela ni
čula.
Četvrti me dan pozvao na piće. Kao da se ništa nije dogodilo.
Kao da se nismo onako ružno rastali.
Skočila sam mu u zagrljaj, kao što gladna lavica skače na svoj
plijen.
Nisam ga upitala za Kseniju. Odlučila sam još barem jedan
dan zaboraviti da ona postoji.
– Krstili smo se u nedelju. Hoćeš da vidiš fotografije?
Konobar je lagano spuštao džezve i fildžane pred nas,
otresajući pepeo i šećer sa staroga kariranog stolnjaka.
Volim tursku kavu. Voli je i Miki.
Kava je život u umornim jutrima. Kava zna sve vaše
najintimnije tajne. Kava sluša vaše razgovore. Kava vas pokreće.
Budi. Održava.
Od stresa i strke bježite kavi.
– Ne. Želim da razgovaramo o nama.
– U redu. Reci… – utopio je kockicu šećera u gustu crnu
kavu i stavio je u usta.
– Ne želim više trzavica. Gluposti. Obećavam ti da ću ja
prestati sa svojim neosnovanim sumnjama i idejama. Samo mi
moraš reći da je i s tvoje strane isto ovako.

198
 – Majo, jesam ti lepo rekao da je sa moje strane sve u redu?
Jesam. Ali sam ti još lepše rekao da moraš dobro da razmisliš želiš
li ti i dalje ostati. Moraš prihvatiti mene kao Mikija Kolarevića.
Kao Srbina. Kao čoveka koji ne slavi tvoje Božiće, koji ne veruje
u Međugorje i koji ima dete.
– Sve prihvaćam.
Progutala sam najgušći gutljaj kave u životu.
– Onda je ovaj razgovor uspešan.
Bio je to prvi dan pravoga proljeća u Mostaru. Sjedili smo na
terasi restorana koji gleda na Stari most.
– Razmišljao sam malopre dok sam prelazio Stari kako se s
njega vidi deset minareta i zvonik franjevačke crkve.
– Dobro…?
– Nekada se sa Starog videla i Saborna crkva. Ustvari, ona se
videla iz svakog dela grada.
– Što sad to znači?
– Znači da je ona doista bila simbol srpstva. Mnogo sam
srećan što će se obnoviti. Hoću da vidim i sebe s mosta, razumeš?
– Što će ti crkva da bi vidio sebe? Radije gledaj ovu nabujalu
rijeku i dobro razmisli hoćeš li skakati na ljeto.

Neretva se podigla kao lava. Kao munjevito brza lava koja

nosi sve pred sobom.
I nikad nije bila ljepša.
Na svijetu ima milijardu nijansi zelene boje, ali niti jedna nije
kao boja Neretve u proljeće.
I udaralo je to prvo proljetno sunce koje je izašlo kao
pobjednik nad najhladnijom zimom otkako je Stari izgrađen.

199
 A on se podigao iznad kaosa najljepše zelene vode kao
gimnastičar. I smijao se i prkosio.
– Nemaš pojma koliko se ja tome radujem.
– Radujem se, onda, i ja.
Podigla sam čašu vode.
– Živio! Za nas.
– Ne smeš tako. Živeti se može i na aparatima. Kaže se –
uzdravlje!
Pogledom je naručio dvije čaše bijelog vina.
– Ne sme se vodom nazdravljati, pače! Vino je simbol
blagostanja.
Čaša vina je stigla kao drugi ispitni rok i prilika da položim i
ovaj mali ispit.
– Uzdravlje!
Gledala sam ga u oči. Davno mi je netko rekao da se tako
nazdravlja. Običaj su uveli vladari francuskog dvora koji su tako
sklapali primirja. Morao si dobro vjerovati onome kome nazdravljaš
da u čaši nije otrov koji će se, kuckanjem, preliti u tvoju čašu.
Ja uopće nisam vjerovala. Ja sam odavno bila otrovana.
Tada je na terasu ušao bradati čovjek bez brkova, s bijelom
kapom i nogavicama skraćenim debelo iznad cipela.
Pogledao me prijekorno i sjeo za stol do našega.
S njim je sjeo još jedan čovjek slične brade, slične kape i
jednako skraćenih nogavica. Naručili su tursku kavu i počeli
razgovarati na turskom jeziku.
Mahinalno sam počela prisluškivati razgovor, ne bih li što
razumjela, ali se iz šuškavog razgovora moglo razumjeti samo
jedno – prenaglašeno amin.

200
 Turčin je ustao i otišao, a prvi bradati čovjek ostao je sam piti
kavu.
Njegova mi je pojava ulijevala strah. Strah je, očito, prešao i
na Mikija, koji se zabuljio u nepoznatog čovjeka i gledao ga dok
ga nisam udarila nogom ispod stola.
Okrenuo se i on.
Miki je, bez riječi, ustao sa stolice i prišao mu, a ja sam
šokirana ostala sjediti.
– Armane?
Bradati ga je čovjek šutke gledao u oči.
– Armane, jebem ti majku, jesi li to ti?
Miki je, drugi put otkako sam ga srela, progovorio kao
Mostarac. Kao pravi pravcati Mostarac. Liska.

201
 XXVI.

Od Abdullaha b. Amra, r.a., stoji da je Poslani, s.a.w.s., rekao:

Moj će ummet snaći ono što je snašlo Jevreje – sinove Israilove,
stopu po stopu, pa ako se među nemuslimanima nađe neko ko će
javno počiniti blud sa svojom majkom – naći će se neko iz moga
ummeta ko će učiniti isto to. Jevreji su se podijelili na 72 grupacije
i sekte, a moj će se ummet podijeliti na 73 grupacije i sekte. Svi će
ići u džehennemsku vatru izuzev jedne grupe muslimana!
Bi rečeno: Koja je to spašena skupina muslimana, o Allahov
Poslaniče?
Reče: Spašena skupina muslimana su oni koji budu na onome
na čemu sam ja i moji ashabi!

Miki ga je zagrlio, a ovome je, očito, zasmetala prevelika

bliskost koju mu je iskazao.
– Armane, bola’, reci nešto! Kakva je to brada, brate?
Armanove svijetloplave oči ostale su hladne i nedodirljive
Mikijevom pogledu koji se jedva suzdržavao da ne orosi. I dalje
je šutio.
– Majo, dođi, ovo je Arman – Miki me uzeo za ruku i postavio
pred nepoznate plave oči.
– Maja, drago mi je – rekla sam i pružila ruku.
On je svoju priljubio uz rame.

202
 – Halali, ne rukujem se sa ženama.
Skupila sam prste u šaku i spremila svoju posramljenu ruku
u džep balonera.
– Armane, bola’, kakva je to zajebancija? Brate, pričao sam
joj o tebi!
– Čime ti smatraš svoju djevojku, Kolareviću? – upitao ga je
prkosno.
– Engleskom princezom!
Nasmijao se ponosno. Valjda sam toga dana dobro izgledala.
– Vidiš. I je l se svako može rukovati s engleskom princezom?
– Ne može. Kakve su to gluposti, bola’, ajde sjedi s nama.
– Poštuj svoju ženu malo više, Kolareviću. Moju ženu niko
ne dira osim mene.
– Koji ti je vrag, Armane? O čemu ti pričaš?
– Kad si se ti vratio? – upitao je hladno, ignorirajući Mikijevo
pitanje.
– Ajde, sjedi s nama, sve ću ti ispričati. Jao, brate, koliko je
godina prošlo? Sviraš li još?
Arman me opet pogledao tupo i prijekorno, a zatim naš stol
na kojemu su rosile dvije čaše bijeloga vina.
– Muzika je haram. Nemam vremena za sjedenje, Kolareviću.
Drugi put. Dao mi je Keno broj, pa ću te nazvati ovih dana.
Miki se pretvorio u kamen na kojemu smo stajali.
Ja sam se vratila za stol, pripalila cigaretu i otpila gutljaj vina.
Skraćene su nogavice nestale u skupini Kineza koji su
napuštali terasu restorana, a Miki je i dalje stajao na istom
mjestu.
– Miki?

203
 Njegova je desnica bila posramljenija od moje. Bolno stisnuta
u šaku koja želi eksplodirati.
Skupljena kao da će ju svaki tren zagristi u grču. Sjeo je i
počeo nervozno trljati bradu. Otpio je sve vino iz čaše u jednom
potezu i posegnuo za cigaretom.
– Jesi ti vidio kako me čovjek osramoti pred punom terasom?
Šutio je i gledao rijeku koja je prolazila kao da se vozimo vlakom.
– Miki?
Uzdahnuo je bolno. Konobar je donio još jednu čašu vina i
šutke ispraznio pepeljaru.
– Šta sam ja uradio, Majo? Jesam ja ikome zlo uradio?
– Daj, molim te, Miki, o čemu govoriš?
– Majo, ovaj čovek je bio moj najbolji drug. Ja sam odrastao s
ovim čovekom. Ja ovog čoveka tražim već pola godine.
Arman je osamdesetih bio bubnjar. Od Mikija je stariji pet
godina i tri mjeseca.
Kod Kolarevićevih je svake godine dolazio na slavu i na
Božić jeo pečeno prase. Miki se prvi put napio na Bajram 1989.,
s Armanom.
Arman ga je naučio igrati šah. Arman je lovio Crnogorke na
moru i ljubio najljepše cure u Mostaru osamdesetih.
Dvadeset godina kasnije, Arman je vehabija. Ne pruža ruke
ženama, ne sluša glazbu, ne pije alkohol i ne poznaje nevjernike.
Ne igra šah. U kuću s kipovima meleci ne ulaze. Njegove su hlače
potkraćene pet centimetara, jer sve ispod članaka odlazi u vatru.
Kod kuće ima ženu koja je pokrivena od glave do pete. Koja
ne smije hodati gradom sama. Koja ne smije među muškarce, da
se nad njome ne počini blud.

204
 Arman žene gleda kao bombone na cesti. Hoćeš li s ceste
uzeti onu zamotanu ili onu ogoljenu, prljavu i prašnjavu?
– Možda se čovjek samo šokirao. Nazvat će te, pa riješite to.
Šta si se nasekirao?
– Nikad u svome životu nisam bio ovako ponižen. Ovako
uvređen i povređen. Jesi ti videla kako on izgleda? Jesi ti čula šta
taj čovek priča?
Miki je Armana tražio čitav život u beogradskim momcima
na fakultetu. Miki je Armana tražio čitav život među ljušturama
koji su bili prijatelji samo kad im je trebalo. Miki se radovao
susretu s Armanom kao kad se dijete raduje izletu.
Arman je zaboravio maloga Srbina Mikija koji je otišao
u Beograd. Mali Srbin Miki u njegovim se očima pretvorio u
nevjernika čija braća nevjernici kolju njegov narod. Arman je
zaboravio mladost. Ljeta u Herceg-Novom. Svirke. Prijatelja.
Miki je odlutao. Ispijao je vino i palio jednu cigaretu za
drugom.
U njegovim dubokim crnim očima Mostar se počeo gasiti.
Vidjela sam da želi plakati kao žena. Da želi vrištati.
– On je bio moj sve ove godine. Svakog sam se njegovog
rođendana setio. Svake njegove pesme. Svima sam pričao o
njemu.
– Miki, nazvat će te čovjek, riješit ćeš to, ne može čovjek pola
svog života zaboraviti zato što se pronašao u vjeri. Ničija vjera
ne propovijeda mržnju. Pa i ti si njegov.
– Ja sam jedna obična budala.

205
 …

Te je večeri Miki legao pored mene hladan kao stijena. Ugasili

smo svjetla i navukli prekrivač.
Okrenuo se na bok.
Pustila sam ga da plače u tišini.
Suze su gnoj ljudske duše koje moraju izaći da bi ona ostala
zdrava. Miki nikada nije zaplakao preda mnom, čak ni kada mi
je govorio o najbolnijim trenucima Ksenijine bolesti.
Arman nikada nije nazvao Mikija, niti su se više ikada sreli
u Mostaru.

206
 0705-08

Voljela bih da sam znala nešto više o životu prije tebe.

Ti si ponekad doista bio veće dijete nego ja. Ti si vjerovao u ljude
i ljudima više nego ja.
Vidiš u što se život pretvori.
Od onoga spektakla kojim te Mostar dočekao, do onakve izdaje.
Plašim se da sam ti počela sličiti. Plašim se da ću maštati o tome
da mi zaplješće moja provincija.
Plašim se da ću sve izdaje koje me tek očekuju podnijeti loše, baš
kao ti.
Plašim se da mi provincija nikada neće zapljeskati.
Ipak, sve što je veliko, izdaleka je puno ljepše.

Prolazi mi vrijeme kroz prste kao pijesak. I malo ga ostaje na

dlanu.
Što ga ja čvršće stišćem, ono brže promiče.
Ipak i večeras mislim na tebe. Sad ću ti objasniti one trepavice u
rokovniku.
Ako su i dalje tu. Prelistaj ga.

207
 XXVII.

– Jesi li ikada razmišljao kakve pare ti možeš uzeti za ovaj

stan?
Probudio se dobro raspoložen. Zatezao je kravatu pred
ogledalom i fućkao neku poznatu melodiju.
– Kakve pare?
– Sagledaj. Ne treba ti ovoliki stan kada se preseliš u Mostar.
Prodaj ga i kupi nešto malo modernije. Novogradnja je puno
jeftinija. Dvije ti sobe zjape prazne ovdje, mili.
– Imaš li ti kuću, pače?
– Imam, zašto?
– Bi li je mogla prodati i kupiti moderniju?
– Naravno da bih. Moja je kuća staromodna i meni bi samoj
bila prevelika.
– Upitat ću te ovo isto pitanje kada budeš imala 36. Jedva sam
dočekao da rešim da Grebović ode iz stana. Ovo je moj dom.
Ovo je moj dom, iako ja tu ne živim već dvadeset godina. Ne
može se dom prodati, mila. Dom se ne sme prodavati. Nikada
ne smeš da prodaš svoj dom za pare.
Ksenija je noć provela kod tetke Biljane i bilo je krajnje
vrijeme da Miki ode po dijete.
– Idem ja…– napipala sam traperice na podu.
– Majo, ajde molim te sa mnom, samo da ju vidiš. Da vidiš
kako je lepa i umiljata.
– Na koga je lijepa? Na majku?

208
 – Jeste. Nadam se da je na majku samo lepa.
Ona je bila središte svih njegovih svjetova.
On je bio središte mojega. U glavi su mi se razmjenjivala
stanja u kojima mrzim sebe, preko onih u kojima, bez razloga,
mrzim nevino dijete, do onih u kojima potpuno zaboravljam da
to dijete postoji.
Prišla sam ogledalu počešljati se. Miki je kopčao dugmad na
košulji i gledao me podsmjehujući se.
– Što je? Sličimo ti na ljepoticu i zvijer, ha?
– Ne, ti mi više ličiš na zlu maćehu iz Snežane – hladno mi je
odbrusio, popravljajući kragnu.
– Baš maćehu?
Maćeha je najružnija riječ svih naših balkanskih jezika.
Hladna, zla i kruta. Sušta suprotnost riječi majka. Pa zar ja,
pobogu, imam karakteristike neke maćehe?
Kseniji bih teoretski mogla i biti maćeha, u nekome svom
filmu koji je odavno snimljen i odigran. Bajke su, uistinu,
pokvarile svijet. Slagale nas i lažu našu djecu neprestano.
Kako tada povjerujemo da postoje samo dobri prinčevi,
prijateljstva od kolijevke do groba i samo zle maćehe, tako u to
podsvjesno vjerujemo do kraja naših života.
– Baš maćehu.
– Pomajka je ljepša riječ. I kaže se – iz Snjeguljice, seljačino.
– Kako god.
– Čitaš li Kseniji bajke prije spavanja? – upitala sam,
zamišljajući ga kako mu glava pada među tvrde korice slikovnice
dok dijete uzbuđeno očekuje vjenčanje princa i princeze.
Nije joj čitao bajke. Nije htio obmanjivati svoje dijete, kaže.

209
 Meni su pročitali puno bajki. I nijedna se, naravno, nije
ostvarila.
Miki Kolarević je, ipak, bio bajka. Bajka moga djetinjstva
koju mi nisu pročitali.

– Ideš onda ili ne? – upitao je, navlačeći sako.

– Ne idem. Daj mi još vremena, molim te.
– U redu. Videt ćemo se večeras. Sumnjam da će tetka pustiti
Kseniju od sebe.
– Važi. Vidimo se večeras.
– Znaš šta. Nemoj nigde da ideš, ako nemaš obaveza. Već
je skoro podne. Skuvaj mi nešto večeras. Navikavaj se na ovaj
staromodni ambijent. Može?
– Može!
Nikad sretnija nisam ostala sama u tome prokletom stanu.
Brisala sam prašinu s polica i krpom uljepšavala odraz neke
vesele žene u ogledalu.
Pogledom sam prebirala po naslovima.
Toliko sam vremena imala, a niti jednu knjigu s police još
uvijek nisam pročitala.
Negdje oko tri popodne stan je bio blistavo čist, a ja mirisna,
glatka i zadovoljna.
Koju početi čitati?
Od čega se počinje?
Ima li smisla početi čitati jugoslavensku književnost
dvadesetoga stoljeća, ako nisam pročitala ruski realizam? U
stvari, ima li to ikakve veze?
Svaki je pisac luđak za sebe. Svaki je od njih poznavatelj
ljudske duše, a nijedan je nije uspio dešifrirati.

210
 Igrat ću se brojevima.
Pročitat ću sedmu knjigu s desna na lijevo, na sedmoj polici
odozgo prema dolje.
Krleža. Na rubu pameti.
Sjetila sam se. Objavljen je kao sedma knjiga u Sabranim
djelima Miroslava Krleže. Zbog te informacije nisam pala
hrvatski jezik na maturi.
Bila je to sedma knjiga na sedmoj polici Mikijeve biblioteke.
Previše sedmica. Ili previše slučajnosti?
Nisam ja dozrela da razumijem Krležu. Njegove se rečenice
moraju žvakati. Dugo žvakati.
To je kao kad prvi put otkrijete da dobro prožvakan kruh
postaje sladak.
Polegla sam Krležu na noćni ormarić u spavaćoj sobi, na
kojemu je stajao Mikijev rokovnik.
Poezija se piše rukom. Takve misli brzo odlete iz glave
pesnika. Uvek uza se da imaš nešto gde možeš da zapišeš misao.
Ne smeš pustiti da one najbolje napuste tvoju glavu. Nikad ih se
više nećeš setiti.
To je, dakle, rokovnik u koji Kolarević piše poeziju.
Otvorila sam ga.
Na požutjelom papiru nanizao je slova ćirilice kao niske
bisera. Kao neke kičaste ogrlice koje su lijepe, ali nerazumljive.
Kao kovrče.
Maja. Vidiš, na ćirilici i na latinici se isto piše.
Znala sam da ću prepoznati svoje ime, ako je u tom rokovniku
išta napisano za mene.
Tražila sam četiri slova svoga imena polako i pažljivo.

211
 Koliko nisam razumjela Krležu, njegove rečenice na latinici i
hrvatskom jeziku, toliko nisam uspjela razumjeti niti jedan stih
iz rokovnika Mikija Kolarevića.
Nakon što sam prešla čitav rokovnik i milijun ćiriličnih slova,
pomalo razočarana, okrenula sam zadnju stranicu.
Na zadnjoj stranici rokovnika bila je pjesma na latinici. Kao
da me čekala da je pročitam.
Sedam stihova o trepavicama.
Ne mogu se sjetiti niti jednog, a pročitala sam tu pjesmu
barem sto puta taj dan.
Uzela sam umjetne trepavice iz torbice i zalijepila ih ispod
stihova.
Ako pjesma i nije o meni, neka tu bude dio mene. Lažni
dio mene. Ali onaj ljepši. Onaj moćniji. One guste trepavice
koje nosiš samo kad si sretan. One trepuške koje suza nije ni
dodirnula.
Takvu me pamti, Miki Kolareviću. Samo takvu.
Poljupci na papiru su, uistinu, bili kliše za moju maštu tog
dana.
Odustala sam od Krleže i od ćirilice.
Dug je život, imat ću vremena čitati, razmišljati i pisati o
ljudskoj gluposti.

212
 0705-09

Pogledaj sada u stari rokovnik jesu li trepavice još uvijek tamo.

I priznaj da sam znala biti kreativna djevojka.
Pročitala sam Krležu, nešto kasnije, na internetu.
Ona je knjiga ostala na noćnom ormariću kada sam posljednji
put bila tamo.
Voljela bih s tobom ovih dana podijeliti svoje radosti i tuge.
Da mi možeš popraviti ili pokvariti dan.
Voljela bih da se posvađamo. Da se pomirimo. Da te gledam i
da te slušam.
Neki dan sam upoznala Milicu.
Kaže, ne poznaje svog oca. Otišao je iz Mostara u Beograd kad se
rastao s njezinom majkom.
Možda je to Đokina kćer?
Sjetila sam se Đoke o kojemu si mi pričao. Milici u indeksu piše
da je Hrvatica.
Moje je godište.
Ako to i nije Đokina kćer, koliko ih onda ima u Mostaru? Koliko
se djece u Mostaru mora pravdati djeci u razredu da nisu Srbi?
Nije neka čast biti Srbin u Mostaru. Sam si to shvatio.
Isto je i Hrvatima u Sarajevu. Dobro je da se drži balans.

213
 XXVIII.

Mario je postavio fotografije s promocije na Facebook. Postao

je liječnik. Vjerojatno je trenutno najljepši liječnik u državi.
Djevojke će padati u nesvijest da bi pale u nesvijest kad ga vide
u hitnoj.
Još me uvijek zanimalo koliko je krvav ispod kože. Još me
uvijek zanimalo koliko se široko mora osmjehnuti da bi pokazao
očnjake. Još sam ga uvijek htjela poljubiti i zagristi njegovo srce
od gumenih bombona.
Bilo je to nešto tajanstveno i pokvareno u njegovoj savršenosti.
– Ko je to? – Miki se odjednom stvorio iza moga vrata koji je
sanjario da ga dotakne Marijev ručni sat.
– Mario iz moga grada. Diplomirao je medicinu.
– Lepo ga gledaš i maštaš da ga poljubiš – dodao je hladno,
sjedajući na kauč i gledajući na sat na svojoj ruci.
– Ne pričaj gluposti, molim te.
– Znam te, pače. Tako si i mene gledala kad sam te vozio kući
nakon moje prve promocije u Mostaru. Ako se sećaš…
– Nije istina! Nije mi tada uopće padalo na pamet poljubiti
tebe. Ti si meni tada bio nedodirljiv.
– Tačno. Isto kao što ti je sada taj doktor nedodirljiv.
Poklopila sam laptop i sjela mu u krilo. Najveća je ljubav ona
koja je dodirljiva i kad je nedodirljiva. Kad nekoga želiš, a imaš
ga. Kad je netko tu, a i dalje ti treba.
Njegove duboke tamne oči gutale su svijet. Provlačio je donju
usnu kroz zube i kosu između prstiju.

214
 – Stvar je gotovo svršena. Od sledeće godine sam profesor
na tvome fakultetu. Probat ću jednu godinu da ostanem ovde.
Moram.
– Znam onda koji izborni predmet uzimam sljedeće godine.
I ne moraš pretjerivati s ocjenom, trica će mi bit dovoljna.
– Pače, ne dolazi u obzir.
– Pa može i vrlodobar, što se mene tiče onda.
Pogledao me značajno.
Valjda je shvatio da se šalim. Ja jesam shvatila da mi nikada
ne bi dopustio da postanem njegova studentica.
– Majo?
– Reci, mili?
– Koliko godina ima ovaj Mario kog si gledala?
– Miki, molim te, prestani. Znam dečka cijeli život. Niđe
veze.
– Pitao sam te nešto.
– Dvadeset i pet. Nemoj mi sad reći da su te počele mučiti
tvoje godine?
– Videt ćeš, mila, kako vreme leti poslije dvadeset i pet.
Godine kao dani idu, veruj mi. Ja sam već na polovini života.
Već sam na pola puta, čoveče, a imam osećaj kao da sam jučer
studirao. Kao da sam jučer otišao iz Mostara. Imam osećaj da
se na Beograd još uvek privikavam, a dvadeset godina već živim
tamo. A ti i Mario ste tek počeli da živite.
– Nećemo više o Mariju, molim te. Vrlo nebitna osoba, vjeruj mi.
– Dvadeset pet. Čitav život čovek želi da ima dvadeset i
pet. Kad imaš deset godina ili petnaest – žuriš. Trčiš prema toj
dvadeset i petoj. A poslije trideset i pete, opet ista stvar. Opet

215
želiš da imaš dvadeset i pet. Opet želiš da vidiš život pred sobom,
a ne život iza sebe.
– A kako se osjećaš kad imaš dvadeset i pet?
– Tada osećaš da je život počeo. Tada osećaš da su počeli
dani o kojima su ti stariji govorili. Tada ti je čudno kako se ne
smeješ stvarima za koje su ti obećali da ćeš im se smejati. Tada
mrziš sam sebe što si jedva čekao da završiš fakultet. Tada svi
od tebe očekuju da se oženiš i gradiš porodicu. I misliš da je
dvadeset i peta najgora godina tvog života. Da ništa nisi počeo i
da ništa nisi završio.
Mogla sam ga slušati danima.
Upijala sam njegove riječi kao dijete koje sluša bajku. Nisam
poželjela imati dvadeset i pet.
Poželjela sam samo da on ostane tu sljedećih dvadeset pet.
Taj glas, kao spiker s radija. Te velike ruke. Taj parfem koji miriše
na raj. Taj čovjek. Taj pisac. Ta država u državi.
– Miki? – promrmljala sam, prelazeći kažiprstom po gustoj
crnoj bradi. Bio je savršen trenutak da mu kažem da ga volim.
Da umirem za njime. Da sam i ja, kao i Ksenija, rođena s pola
srca koje je drugu polovicu pronašlo u onom manijaku koji me
odvezao u stan iz kopirnice po kiši.
– Reci, mila? – buljio je u strop igrajući se pramenom moje kose.
Najiskrenije volim te u mome životu je zastalo u grlu kao
jabuka iz Edena.
Ipak sam ga progutala. Neka ga unutra, još samo malo.
– Hoćemo jesti?
Skrenuo je pogled sa stropa i utopio me pogledom. Usisao
me očima kao u crnu rupu.

216
 Nasmijao se kurvanjski, bezobrazno i podlo i rekao:
– Volim i ja tebe, Majo. Mnogo.
Pustio je Queen, Show must go on, na ponavljanje.
…
Nikada nismo tako vodili ljubav.
Udarali su valovi o stijenu čitavu večer. Nemilosrdno i
neprestano.
Dobivala sam ga, a željela sam ga. Imala sam ga, a trebala.
Moja su usta bila žedna njegovih. Kroz moje su zube prolazile
njegove usne, brada i lice. Grlila sam ga nogama. Boljelo je kao
da mi kosti pucaju. Moji su nokti vapili za njegovim leđima.
Moja je krv ključala na svaki sekund njegovog pogleda.
On je gutao moje prste, usta, vrat i trepavice.
Njegova su prsa bila napeta i znojna, a ramena tvrda kao
mramor.
Pomislila sam da ću umrijeti.
Savršena smrt i raj prije smrti. Prošla sam kroz svemir i
opeklo me milijun malih zvijezda, kao pčele.
Upravo tako izgleda klinička smrt.
Oni koji govore o svjetlu na kraju tunela i poljanama, nisu
nikad vodili ljubav s Mikijem Kolarevićem. S njime sam umrla
sto puta i oživjela još sto.
Dizala sam se iz mraka kao kobra iz košare kojoj svira
umjetnik i padala kada bi glazba prestala.
Spustila sam se na njegovu lijevu ruku i za vratom čula
kako kuca njegov sat. Mirisao je na metal i parfem od kojega
se pogiba. Srce mi je kucalo deset puta brže nego njegov sat.
Stisnuo me oko struka i povukao mi noge među svoje.

217
 – Lepo sanjaj, pače.
– I ti isto – nasmijala sam se. Nisam naglas rekla da bi snovi
sve pokvarili. Postoje ti trenuci kada sanjaš budan, a budiš se
kad zaspeš.

218
 0705-10

Još me bole kosti za tobom, kao pred jugo.

Još mi noge drhte.
Još dišeš u svakome krevetu u koji legnem.
Još uvijek miriše tvoja koža pod mojim noktima.
Još uvijek tražim sličnoga.
Dajem carstvo za jednoga koji bi bio deseti dio tebe.

Osjećam da si sam večeras. Mene moji osjećaji nikad ne varaju.

Čim ja osjetim ženski parfem pored tebe, ne pišem ti. Oboji se
tvoja aura u neku tuđu boju i onda blokiram.
Koliko je godina prošlo?
Previše, ali opet nedovoljno da priča sazrije. Priče su kao vino.
Zgnječiš ih sirove i ostaviš ih zriti za neko bolje doba.
Danas je 7. 5. Tvoj četrdeseti rođendan. Osjećam da si budan.
Osjećam da valjaš svijet u cigareti koju si upravo zapalio. Htjela
sam te nazvati danas.
Htjela sam te nazvati i za prošli rođendan. I za pretprošli. I za
onaj prije njega.
Ali, eto, nisam.
Znaš što slijedi sada.
Neću ni ja nikada zaboraviti. Oprosti mi. Oprosti mi ti, jer ja
sebi nikada neću oprostiti.

219
 XXIX.

Mirišljavi je sat pokazao deset.

Ustao je iz kreveta, navukao hlače i prišao prozoru. Miris
cigarete ispunio je spavaću sobu.
Ja sam ležala hipnotizirana i zapalila svoju. Pepeljaru sam
stavila pored sebe, pokrila se i promatrala ga.
– Što je vani tako zanimljivo?
– Vani vukovi viju.
Otvorio je prozor i bacio opušak na ulicu.
– Što ti sad to znači? Ajde sad malo prestani pričati u šiframa
pisca. Nisam ja toliko inteligentna.
– Ozbiljno ti kažem. Vukovi, mila.
– Dobro. Shvatila sam. I što da ja radim kad izađem? Što ću s
tim vukovima?– nespretno sam prihvatila misao.
– Zavijaj. Moraš da viješ kada si s vukovima, ako ne želiš da
te rastrgaju.
To je rečenica koju ću pamtiti čitav život. Znala sam da
nikada neću naučiti vijati.
– Ksenija je boležljiva ovih dana. Moram rano ustati da odem
po dete ujutro. Gde mi je punjač od telefona?
Ustao je i otišao po punjač, a ja sam pokušala čuti nepostojeće
vukove i razmišljala što je pjesnik htio reći.
Uključio je punjač u utičnicu i spojio mobitel.
– Tetka će zvati ako Ksenija dobije temperaturu. Nemoj da
pojačavaš muziku, molim te.

220
 – Kad ideš u Beograd?
– Sutra popodne.
Progutala sam gnjev. Opet odlazi. I opet mi ne govori kad ide
dok ga ne upitam.
– Ostani, onda, budan još. Pričaj mi cijelu noć.
– Šta ćeš da ti pričam? Možda bajku za laku noć i lepe snove?
– Bilo što. Samo budi budan. Ja sam jako ljubomorna kad ti
spavaš. Mrzim kad spavaš.
Zgnječila sam usne nakon velikog priznanja.
– Ja tebe volim da gledam dok spavaš. Spavaš kao dete. Kao
mala beba. San ti miriše na dečje kolevke.
– Ja spavati neću. Nećeš ni ti.
– Hoćeš poeziju da ti čitam?
– Hoću. Ti si jedini čovjek na svijetu iz čijih usta poezija ne
zvuči ljigavo.
– Kakav kompliment. Mnogo sam počašćen – rekao je
ironično.
Navukao je majicu i otišao u dnevni boravak izabrati knjigu
poezije koju će čitati.
Kako čovjek opisati trenutak kada mu pristupa Sotona? Kada
ti nevidljivi glas šapće tisuću opravdanja za zlodjelo koje ćeš
učiniti?
Sotona je, uistinu, najveći svoj trik izveo kada je uvjerio
čovjeka da ne postoji.
Ali postoji. Stvarno postoji. I pojavljuje se noću. Čeka da
oslabimo. Ogladnimo i ožednimo. Čeka da nas udari gdje
najviše boli. Čeka da nas slomi tamo gdje smo najtanji. Čeka da
puknemo tamo gdje smo lomljivi.

221
 U sobu je ušao taj nevidljivi Sotona. Odvratni, sebični,
bezosjećajni i beskrupulozni Sotona.
Uzeo je moju ruku koja je isključila Mikijev mobitel i rekao mi:
– Večeras nek bude samo tvoj. Ksenija može pričekati. I ti
zaslužuješ komad sreće. Sutra će opet zakišiti. On će opet otići.
Ti ćeš ostati sama. Gladna i žedna toga čovjeka.
Zajedno smo gledali kako se isključeni telefon puni. Sotona
je nestao kad se Miki vratio u sobu s knjigom poezije.
– Ovu si, verovatno, i čitala i čula, u nekoj kraćoj verziji –
pročistio je grlo i uvukao se u krevet.
Naslov i autor knjige bili su na ćirilici.
– Dobro se skoncentriši narednih deset minuta. Mnogo je
mudrosti u ovoj pesmi.
– Pa hajde, da čujem – pogledala sam u ćirilicom nakinđurenu
stranicu knjige.
– Pesma? Pesma je druga riječ?
– Jeste. Bravo! – dodao je ironično.
– Upravo sam pročitala svoju prvu riječ na ćirilici! Daj pet!
– Pesma, da. Besmrtna pesma. Slušaj. I nemoj da me prekidaš.
Važi?

Ako ti jave: umro sam

a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.

222
 Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu

u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
Pogledom mi je naredio obratiti pozornost na ono što slijedi.
Kao da mi profesor govori sitnice koje će zasigurno biti na ispitu.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvači vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

223
 Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.

Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš

sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.

Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.

Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…

Ispredi iz svoje aorte

pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

224
 I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

Zapalila sam cigaretu u krevetu. Pjesma me počela navoditi

na teška razmišljanja.

Filozofija, uistinu, zna biti i lijepa.

A onda, već jednom ozbiljno

razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.

Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

225
 Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:

pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija

ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja

i nekih sitničavih smrti,

226
 kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene

da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,

nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

Dohvatio je čašu vode s noćnog ormarića i otpio gutljaj.

Ako ti jave: umro sam,

evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba

lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.

227
 I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja

niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno

zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma

što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

228
 Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,

koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,

il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

229
 Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Ništa se u meni neće

ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,

a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja

tek su početak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg

ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti

230
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

Ako ti jave: umro sam,

ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi

kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg

kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,

ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,

ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja

231
 i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstva?

Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?

Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh

koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio

da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

232
 Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,

i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,

kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

– Umorilo te?
Zatvorio je knjigu i spustio se na jastuk do moga.
– Nisam to nikad ni čula ni pročitala. Majke mi. Prelijepo je.
– Mila, ovo je antologija. Ali nema veze. Ti imaš vreme pred
sobom.

Potpuno sam bila zaboravila da sam isključila njegov mobitel

prije nego je seansa čitanja poezije započela. Valjda se Sotona
pobrinuo i za to.
– Bojiš li se ti smrti? Ja često o tome razmišljam. Što je poslije?
Kakvo je to – poslije? Je li to vječnost? Zamisli, vječnost, koja
glupost. Tisuće, milijuni, milijarde i trilijuni godina… Nema mi

233
to logike nikako. Hoće li nam dosaditi letjeti među zvijezdama?
– Ja razmišljam o zemaljskoj večnosti. Mislim da je ona
večnost koju veliki ljudi uživaju na zemlji mnogo važnija od
te druge, nepoznate večnosti. Videt ćeš kako će ti s godinama
postati sve bitnije da ostaviš nešto iza sebe. Da o tebi neko priča
pedeset godina nakon što umreš. Da te se neko seća.
– Ali ni to nije vječno. Može se o nekome pričati sto godina.
Pa i tisuću. Ali vječnost? Nema logike nikako…
– Nemoj svoju lepu glavu time da opterećuješ. Živi. Sasvim
živi. Nemoj da grickaš dane. Nekad će ti se deset godina učiniti
kao tren. Kao da si otvorila vrata i zatvorila ih.
– Ja ne mogu vjerovati da ću ostarjeti. Da ću jednog dana biti
starica. Da će taj moj vlak ići prema posljednjoj postaji. Da ću
umrijeti i da će me pojesti crvi u hladnome grobu.
– Smrt je, mila moja, jedina pravda na ovom svetu. Ali, vidiš –
čovek tek kad umre dobije lepe reči. Čovek tek kad umre natera
ljude da razmišljaju o njemu. Čovek tek kad umre i nestane
pokaže svetu da je bio tu.
– I što onda on ima od toga?
– Nema tada. Tu satisfakciju ima za života, ako je svestan
toga. Kada ja umrem, svi će me voleti duplo više. Možda će
porasti tiraž mojih knjiga. Možda će me početi citirati deca u
pismenim zadaćama…
– Pa nije li to licemjerje? Da se ljudi nekoga sjete kada bude
prekasno?
– Nije, mila. Tada se ljudi sete umrlog i sete se da je smrt
svakom ljudskom biću zadnja stanica. U kakvom god oni vozu
putovali. Koliko god taj voz brzo išao. Kakve god on lepe žene

234
ljubio na tom putovanju. Šta god on jeo u kupeu. Svakome je
smrt zadnja stanica.
Nije dobro razmišljati ni o smrti ni o vječnosti.
Kakvog smisla ima onda ovo sve? Što vrijedi jedan trenutak
zemaljske ljepote, ako će me progutati mrak na posljednjoj
postaji života?
Vrijedi li, uopće, živjeti po Božjim zakonima? Može li ijedan
čovjek biti siguran da će se žrtva i patnja ikad igdje isplatiti? Nije
li ljepše uživati u životu?
Ali – što je život naspram vječnosti? Samo jedan uzdah.
Treba li žrtvovati ljepotu života i sve što on nudi zbog
vječnosti u koju nismo sigurni?
I treba li žrtvovati tu vječnost zbog jednoga treptaja oka?

Zatvorili smo tešku temu negdje oko ponoći i vodili ljubav

još dva puta.
Do te večeri nisam ni shvaćala da smo uveli u običaj voditi
ljubav po tri puta svaki put.
Za mene je to bila slučajnost.
Za Mikija nisam sigurna.
Nikada nisam primijetila koliko se puta krsti. U stvari, ne
sjećam se jesam li ga ikad vidjela da se krsti.
Nikoga nije ljubio tri puta pri pozdravu. U stvari, ne sjećam
se da je ikada ikoga poljubio pri rukovanju.
Više je volio sedmicu od trice.
Uvijek. I zauvijek.

235
 XXX.

Kada Sotona odstupi, ostajemo sami s našom savjesti. To je

jedini susret s Bogom koji sam ikada uspjela prepoznati.
Bog nije ništa govorio i nije bilo potrebe za riječima. Bog nije
osuđivao, nego me tjerao da sama sebe osudim.
To je pogled u nekome malom mračnom podrumu. To su oči
kojih se ne plašiš. To su oči pred kojima se sramiš.
Možda, uistinu, postoji ta vječnost. Ako vječnost sliči na
grižnju savjesti, to je, onda, nova definicija pakla. Imamo priliku
okusiti pakao dok smo živi.
Uvjerena sam da je stanje duše u kojemu osjećamo kako je
izjeda krivnja kao solna kiselina, prvi pakao koji osjećamo u
životu.
U pakao se, uistinu, ne mora stići na kraju puta. Pakao se
može živjeti na zemlji.
Tu sam noć sanjala strašne snove.
Putovala sam vlakom iz Mostara u Sarajevo koji se ljuljuškao
na tračnici iznad pobjesnjele Neretve. Bila sam potpuno sama.
Vlakom nisam znala upravljati.
A tračnici se nije vidio kraj. I što sam dalje putovala, vlak je
išao brže i Neretva je bila veća i bjesnija.
U snu sam osjetila da se krevet ohladio.
Svanulo je.
Pokušala sam zagrliti Mikijevu lijevu ruku i, ako ništa, povesti
ga sa sobom u taj jureći vlak.

236
 Otvorila sam oči. Bila sam živa i zdrava. Nije bilo ni vlaka, ni
tračnice, ni Neretve.
Krevet je bio hladan i prazan, a vrata sobe otvorena.
Sat na mom telefonu pokazivao je deset.
Mikijev telefon nije bio na punjaču.
Noge su mi se odsjekle i oblio me hladan znoj kad sam
shvatila da je otišao uzevši telefon koji sam isključila.
Bio je to najstrašniji osjećaj u mome životu.
Htjela sam iskočiti iz kože i odletjeti. Htjela sam nestati u
crnoj rupi.
Sotona me, nakon našeg zajedničkog zlodjela, ostavio
potpuno samu i grižnja savjesti pretvorila se u strah, strašniji od
onoga koji me, nekoliko trenutaka prije, morio u snu. Imala sam
osjećaj da će mi srce iskočiti u grlo i udaviti me nasmrt.
Znala sam da se nešto dogodilo tome djetetu. Jednostavno
sam znala.
I nije me previše zanimalo što se dogodilo. Ja sam bila kriva.
Kriva kao nikad nikome. Kao nikad prije.
Nikada neću shvatiti odakle mi hrabrost i snaga da ostanem
u stanu čekati ga. Neka druga ja bi pokupila stvari, promijenila
broj telefona i otišla kući na mjesec dana.
Ali sam ostala i čekala ga. Moja je najveća krivnja otvorila
vrata mojoj najvećoj hrabrosti u životu.
Najveća hrabrost dolazi iz najvećeg straha.
Srce mi je nastavilo kucati u grlu. Gutala sam ga. Grizla sam
nokte i strpljivo čekala da se Miki vrati u stan. Bilo mi je hladno.
Užasno hladno.
Što reći? Što mu slagati? Kako se opravdati kada opravdanje
ne postoji?

237
 Ni najveće oprosti koje sam mogla sastaviti mišlju i riječju
neće biti dovoljno. Kako će mi on oprostiti kad ni ja sama sebi
neću nikad?

….

Bio je jedan trap za krumpire. Nekad. Negdje. I pričali su da

je u njemu leglo zmija.
Pričali su da ih ima sto pedeset i da su skupljene u klupko.
Ana me zatvorila u taj trap kad smo bile djeca.
Ne sjećam se tko me izveo iz trapa. Ne sjećam se ni je li
stvarno u njemu bilo zmija.
Ne sjećam se koliko dana nisam mogla jesti, piti ni govoriti.
Sjećam se samo osjećaja. Osjećaja straha koji ubija. To je bio
isti takav strah. Strah koji ledi krv. Koji umrtvljuje udove. Strah
od kojega trnu ruke i noge. Strah od kojega ti postaje hladno.
U pepeljari su se množili opušci i stol je bio pun pepela.
Čula sam da otvara vrata i zatvorila oči. Nisam se mogla
pomaknuti ni da sam htjela.
Ušao je. Nosio je Kseniju u rukama.
Pogledom je prebirala po sobi naslonjena na tatino rame.
Savršeno mirna.
Imala je ružičastu kapicu i crveni kaputić. Ispod kapice su
virili maleni uvojci tamnosmeđe kose koja je poskakivala. Imala
je velike rumene obraze. Nosić se jedva vidio, a usta su joj bila
spremna da iz njih izleti riječ.
Nijedno od nas troje nije govorilo. Miki ju je spustio na kauč
do mene i skinuo joj kapicu i kaputić.

238
 – Tata, ko je ova teta? – uputila mi je pogled koji je ukrala tati.
Njezine velike crne oči, kao prezrele višnje, sjajile su ispod trepavica.
Miki je skinuo jaknu i počeo pretraživati torbu u kojoj su se
nalazile bočice, dude i pelene.
Ksenija i ja smo se gledale. Bila je prelijepa. U mali kanjon
između bucmaste šake i podlaktice sakrila se malena zlatna
narukvica. Netko joj je i nokte nalakirao.
Udarala je jedan o drugi vršak cipelica i gledala me spokojno.
Nožice nisu dosezale ni polovicu kauča.
Pružila sam joj ruke. Pružila je i ona meni ruke.
– Teta odlazi, sine – nježno joj je rekao, držeći moje stvari.
Zakopčavala sam baloner u hodniku i pogledom ga dozivala
da izađe. On je ogulio bananu i strugao je malenom vilicom koja
je nestajala u krupnim crvenim obrazima.
Izašla sam.
Dijete je bilo živo. I to je bila samo minijaturna utjeha za
moju izjedenu dušu.
Nikada nisam saznala što se točno dogodilo kada je on u ranu
zoru nazvao tetku shvativši da mu je mobitel isključen. Nije bilo
prilike da mi ispriča.
Ali sam znala da on zna da sam isključila taj prokleti telefon
te proklete noći.
Hodala sam ulicom koja je vonjala na zapaljeno smeće u
kontejneru. Prolaznici kao da su me gledali i čitali moje misli.
Kao da su svi znali što sam uradila.
Oni su se, vjerojatno, igrali u stanu. Gledali crtiće.
Mene su silovali glasovi u mojoj glavi. Smijao se Sotona od
zadovoljstva negdje u podrumima usput.
Htjela sam nestati.

239
 XXXI.

Prošlo je, dakle, pola godine u čekanju. Čekanju toga

posljednjeg petka u mjesecu.
Drugog života za mene nije bilo. Izgubila sam društvo,
fakultet i život negdje između maštanja o Mikiju, njegovih
dolazaka i sjećanja na njegove dolaske.
Izgrickala sam pola godine svog života i čitav semestar.
Žrtvovala sam sve što sam imala da se što bolje sakrijem.
Zamijenila sam čitav jedan život za trenutak s Kolarevićem.
I – sve je bilo uzalud. Sve sam pokvarila.
Željko me čekao na sunčanoj terasi u novoj kožnoj jakni.
Mirisala je njegova kava na prijatelja.
– Da čujem? – otpio je gutljaj espressa i nastavio žvakati
plastičnu vilicu.
– Nemaš što čuti. Ja sam najgora osoba na svijetu. Ja sam dno
dna. Ja sam jedna zla pokvarena i luda kučka.
Skinuo je naočale i pokretom prsta naručio još jednu kavu.
– Vidim da ćeš plakat. Bogati, stavi naočale da te ljudi ne
gledaju! – rekao je, pružajući mi svoje naočale. Kad nema
ramena za plakanje, dobre su i naočale.
– Doveo je malu u Mostar. Mala je, valjda, boležljiva kako
ima srčanu manu, nemam uopće pojma… – riječi su izlazile iz
mene samo da nestanu iz grla.
– Ostavio ju je kod tetke. Ostavio je mobitel na punjaču da se
slučajno ne ugasi. Razumiješ, da ga tetka može nazvati svaki čas.
Blizu je ona tamo, drugi haustor…

240
 – I ti si isključila mobitel?
– Da. Ja sam isključila mobitel.
Jezikom sam uhvatila suzu koja se pojavila ispod naočala.
Bilo je fascinantno shvatiti koliko me dobro taj čovjek poznaje.
– I što se dogodilo?
– Ništa se nije dogodilo. Dijete je živo i zdravo. Mislim,
zdravo… Doveo ju je maloprije u stan i suptilno me otjerao.
– Hvala Bogu da je sve dobro.
– Što je dobro, Željko? Što je dobro? Ovo mi on nikad neće
oprostiti! Nema šanse! Moglo mu je dijete umrijeti dok dođe
hitna pomoć jer njega tetka ne može dozvati na telefon!
– Pa ja o djetetu i govorim. S tobom nije dobro.
– I što da ja sad radim?
– Nemaš tu što. To se ne oprašta, stara. Gledaj ovo. Od
onolike strke što si u vezi sa Srbinom koji ti može skoro otac
biti, preko onoliko straha od toga kako će na to gledati okolina,
do onoliko muke što on ima dijete i što je tu netko višak, ti si
pala na takvoj gluposti da ja ne mogu vjerovati.
– Ironija. Jebena ironija.
– Draga. Nemaš opravdanja. To ti je gotovo i ti si zaslužila da
bude gotovo. Meni je njega žao, majke mi mile!
I stvarno.
Toliko razloga da se moja i Kolarevićeva veza završi. Toliko
razlika. Toliko ljubomore. Toliko razložnih i bezrazložnih
strahova. Toliko čekanja. Toliko dolazaka i odlazaka. Toliko
krivnje i oprosta.
I na kraju sam nam presudila ja. Na kraju nam je presudio
stisak prsta na crvenu slušalicu telefona.

241
 Nije se tu više radilo ni o Kseniji, ni o bolesti, ni zabrinutosti,
ni o tetki Biljani. Ja sam ga izdala. Izdala, udarivši ga gdje ga
najviše boli.
– Majo, idi kući. To ti je najpametnije. Makni se iz Mostara.
Vrati se kada to sve zaboraviš.
– Jebote, možda je baš tako moralo biti. Možda je sudbina
samo tražila razlog da se rastavite. Možda Bog ima neki drugi
plan s tobom.
Željku sam mogla povjerovati sve tu noć. Pričao je dugo.
Tješio me i slušao.
Nisam mu mogla povjerovati samo jedno – tog Boga kojeg
je spomenuo.
Nije on znao da sam ja srela toga Boga nekoliko sati prije u
mračnom podrumu svoje savjesti.
Koliki taj Bog mora biti da planira nešto sa mnom koja se
pred njim može samo sramiti?
Spakirala sam kofere nekoliko dana kasnije.
Proljeće je bilo, kažu. Ja se ne sjećam.
Ostalo je neko sivilo, neki mrak, neke mokre poderane ceste
iza autobusa koji se penjao mojoj kući.
Dom je samo jedan, uistinu.
On prima razmetne sinove i izgubljene ovce. Dom prima
pokajnike. Dom prima studente koji su napustili fakultet, a
čekao ih je svijet.
Zaspala sam u svome krevetu obraza hladnih od suza.
Čitavu sam noć sanjala one malene bucmaste ručice koje mi
pruža.
Čitavu se noć ona smijala onim velikim obrazima. Čitavu su
noć njezine oči tražile ljubav.

242
 Bog ju je sačuvao one noći. Sačuvavši nju, sačuvao je i mene.
Ne znam je li imao namjeru. Nije ni bitno.

243
 0705-11

Kako Ksenija izgleda danas? Kakvu kosu ima?

Prošlo je gotovo pet godina. Ne pamti me sigurno.
Ali ja nju nikada neću zaboraviti. Nikada neću zaboraviti te
ručice.
Te ručice koje dijete pruža svom dželatu.
Te oči koje se smiju ženi kojoj je bilo svejedno kako će ona
preživjeti noć.

Bila sam i ja dijete, Miki. I ja sam dželatima pružala ruke.

Neko bezobrazno i sebično dijete živjelo je u meni one večeri kad
sam isključila telefon.
Nikad to sebi nisam oprostila. Božja kazna je obmana. Ja i dan-
danas živim s tim. I ne treba mi nikakav drugačiji pakao.
Znala sam tih dana da si me smjestio u deveti krug svog pakla.
Među izdajnike. I jesam bila izdajnik.
Jesam.
I često me noć odvede u taj deveti krug. Odvela me i večeras.
Ima li još išta lijepo u životu?
Bliži se dvadeset i peti, bliži se. Gdje je taj život o kojemu si mi
pričao?
Gdje su ti ljudi?
Kad ću se ja nasmijati na ono za što si mi obećao da ću se smijati?
Kada će sve ono što sam voljela postati nebitno?

244
Jesmo li, uistinu, zaslužili ovo sve? Tko određuje, na kraju, te
proklete zasluge?
Ponekad poželim da te nikada nisam srela. Ponekad se kajem što
sam ti se prepustila bez razmišljanja.
Ona godina dana bila je jedan život, a ovo sve što živim kasnije
je vječnost.
Ako je ta godina bila patnja, zašto sada ne uživam?
A ako je ta godina bila jedina ljepota u mome životu, zar je
vrijedila svega ovoga?

245
 XXXII.

Ušuškala sam se u roditeljsku kuću. To je jedino mjesto na

svijetu u kojemu žive ljudi koje ti izdaješ svako malo, a koji te
nikada neće izdati.
U svojoj sobi, koju sam nekada dijelila s Anom, napisala
sam stotine SMS poruka u kojima sam preklinjala Mikija da mi
oprosti. Nikada ga nisam molila da mi se vrati.
Njegov oprost bi mi tih dana značio povratak u život.
Znala sam da uvijek postoje dva oprosta. Onaj u kojemu
oprašta onaj kojeg moliš da ti oprosti i, onaj najteži, u kojemu
te ona djevojčica iz podruma grižnje savjesti moli da ti oprostiš
njoj.
Najteži oprost na svijetu je oprost samome sebi.
Kada čovjek oprosti samom sebi, njegov duh doživljava
orgazam. Poželiš letjeti.
Izmjenjivali su se dan i noć iza moga prozora koji je gledao
na polje. Jutarnja se rosa koprcala na travkama, a planine koje su
obgrlile polje, dodirivale su nebo.
Moj je dom najljepše mjesto na svijetu. Ravnica i planina.
Najljuće zime i najljuća ljeta. Smijeh. Suze. Mir. Kaos.
Noćni lavež nekih zadovoljnih pasa, veliki mjesec iznad
krovova i ptice koje se u zoru svađaju na jabukama…
Čovjek voli taj komadić zemlje na kojoj se rodio, zato što
je nastao od nje. Zato što jede njezine plodove. Zato što pije
mlijeko njezinih pašnjaka i vodu koja ih dodiruje.

246
 Voli je zato što se njegova duša prostre na to polje kao velika
plahta preko postelje. I kad jednom odeš, zove te to tvoje polje
koje si pokrio dušom.
Što znači taj prokleti svijet kojim hodaš, kad je tvoje srce
ostalo u provinciji?
Što znači novac, što znače ljudi, što znači ijedan dan koji svane
iznad nebodera nekog prljavog grada, kad se tvoje djetinjstvo
sakrilo u koži s koljena koju si oderao na toj livadi?
Što znače svjetla velegrada iza prozora unajmljenog stana,
koja nestanu kada se ustaješ, naspram onih zvijezda iznad
našega jezera?
Što znači taj život koji živiš sam bez sebe?
…
Miki nije odgovarao na poruke i pozive tjednima.
Proslavio je i trideset sedmi rođendan. Poželjela sam mu
slavlje, zdravlje i srce lavlje, porukom koja se izgubila negdje u
nebesima.
Tih sam dana obožavala biti sama. Sama sa svojim mislima i
svjetovima koji su bili opisani u nekim lošim knjigama.
Ne bih govorila danima, a na mome se jeziku kotrljalo tisuće
riječi.
Za dva sam mjeseca napisala svoj prvi roman, Kolodvori, koji
nikada nisam objavila niti ću ikada objaviti. Sličio je poljskom zahodu.
Prazan, prljav, smrdljiv i bez vode koja bi se pustila na govna.
Nekoliko godina kasnije nastao je još jedan, Maranatha.
Počinjao je nekako ovako:
U redu za pakao sa mnom čeka šestoro. Simpatični ljudi,
otkud oni ovdje?

247
 Njih šestoro su mi, u čekaonici za pakao, pričali zašto su i
kako dospjeli tu. I nismo bili u središtu Zemlje, niti u drugoj
dimenziji.
Nalazili smo se u hodniku jedne zgrade u Mostaru.
Austrougarska gradnja. Novac je letio svuda oko nas, kao da
vjetar unosi suho lišće u haustor.
Ja sam bila posljednja u redu. Nitko više poslije mene nije
ušao u čekaonicu.
Tešem taj roman, još uvijek. Poznate face iskrivljujem, a
nepoznate dorađujem.
Zanimalo me što Miki piše i piše li uopće.
Ako stvarno svaki pisac sve najveće mudrosti ne izrekne,
nego ih sačuva za zapisati, što je Mikiju ostalo za zapisati?
Je li sve ono što mi je govorio vrhunac ili su to obične
floskule, koje su meni, ograničenom prosjeku, bile veličanstvene
mudrosti?
Dani u provinciji tekli su mirno, kao ulje po staklu.
Ja sam čekala. Čekala, a nisam znala što čekam. Otkupljenje
grijeha? Oprost? Nastavak toga lošeg filma u Mikijevoj režiji?
U čekanju je spas.
Znao je to i onaj čovjek koji je obećao velikom caru da će, u
zamjenu za svoj život, naučiti carskoga magarca da govori za
pedeset godina.
Car je pristao na tu nagodbu. I čekao. Čekao je i osuđenik.
Čekao je i magarac.
Svatko svoje i svatko za svoj gušt.
Čekaj, čovječe, čekaj! Život se svodi uglavnom na čekanje.
Čekaj, Majo! Ili će car umrijeti, ili će magarac krepati.

248
 U meni je i car i magarac i umirao i čekao čudo.
Grickala sam dane kao miš. Upravo onako kako su mi pjesnik
i Kolarević zabranili živjeti.
U provinciji i ljeto kasni. Dođe tek kada obiđe obalu,
Hercegovinu i okolne gradove. Zahukta se tek kad izložimo svih
dvadeset metara drva.
Pričao mi je Bukowski tih dana o samoći, piscima i životu.
Hranio me.
Noći su se pretvarale u jutra kao kad na starom televizoru
nadolazi boja. Majka mi je znala reći da je svaki dan čije jutro
prespavaš promašen i da je ujutru najveća ljepota dana.
Neki savršeni mir koji miriše na prvu cigaretu i tursku kavu.
Jutra su samoće, mama. Zato su tako lijepa. Jutra su svježe
misli koje pupaju u leđima i obećavaju.
Prespavala sam većinu jutara svog života. Savršeni mir za
mene je bila noć. Spavali su svi koji su mi išli na živce. Nemate
vi pojma o čaroliji noći! O tome kaosu i spokoju koji se koprca
u istoj sobi. Vi ste svoje noći prespavali i proveli ih s nekim
ispraznim ljudima koji su vam sisali energiju kao vampiri.
Vi čekajte jutra i spavajte noću! Meni tako najviše odgovara.
U tim crno-bijelim slikama noći prebirala sam vrijeme od
prvoga susreta do dana kad mi je pružio jaknu na vratima, kao
uljudni konobar koji je dobro naplatio večeru.
Analizirala sam rečenice, susrete, dodire, razgovore i poruke.
Secirala sam njegovo srce kao mrtvu žabu.
Sve je moglo biti toliko dobro koliko je loše postalo. Mogli
smo sve, a nismo uspjeli ništa.
I teorija o porazima pokazala se ispravnom. Osjećala sam

249
poraz kao buru koja mi je zatvorila vrata pred nosom. Pobjedu
nisam mogla ni namirisati.
Vidim te, ko na dlanu, mila. Ti ćeš uvek padati kada čitav
svet bude mirno stajao, a stajat ćeš kada bi svi drugi na tvom
mestu pali. Ti ćeš biti žena o kojoj će svi sve znati, a nitko o tebi
nikada neće znati ništa. Ti ćeš biti ona koja će obožavati samoću
i samoće se najviše plašiti.

250
 XXXIII.

Moja me samoća polagano ozdravljala.

Postavljala je pitanja i sama odgovarala na njih. Ponekad je
odgovore nosilo sjećanje, ponekad nada, a ponekad prihvaćanje
stvarnosti. Ljeto se ozbiljno zakačilo za provinciju. Zagrizlo do
kostiju.
Ljudi su odlazili na more i vraćali se crvenih noseva i
začepljenih ušiju.
Moja volja za životom iščupala se iz nekoga živog blata i
uselila mi se u sobu. Ogledalo mi se, nakon sto dana samoće,
koji su sličili terminu Sto godina samoće počelo i smijati nekim
poznatim zubima koji su virili ispod umornog lica.
Nisam često viđala svoje zube jer ih nikada nisam znala
pokazati. Nisam ih znala ni pokazati ni stisnuti. Zubi su, uistinu,
najvažniji dio našeg tijela. Opstajemo samo ako ih znamo
pokazati drugima i stisnuti sami sebi.
Srpanj je odmicao nedjeljnim ručkovima i šetnjama poslije
katoličkih misa.
Mediji su najavljivali skokove u Mostaru. Kolareviću se
nisam javila mjesec dana. Odustala sam od njega prije nego što
sam došla na dno koje odustaje od sebe.
Posljednju sam poruku čuvala. Glasila je:
– Oprosti. Samo da znam da si mi oprostio da mogu dalje.
Oprosti mi i ne moram te više nikad vidjeti.

251
 …

Bila je to prva večer da sam zaspala kao malo dijete prije

ponoći. Na mome se jastuku još ljuljalo more i curila mi je voda
iz ušiju, vruća kao gejzir.
Zazvonio je mobitel.
– Ja sam.
– Di si?
– U Mostaru. Ti?
– Kod kuće.
Nastala je tišina. Neka tišina koja je tu samo da bi izabrala
prave riječi iz gomile. Vruće su mi suze počele teći prema kosi i
jastuku, nečujno, kao da se plaše.
– Hoćeš skakati, onda? – izabrala sam najbanalnije pitanje
od stotine koju mi je ponudila ona malena tišina.
– Hoću. Hoćeš da dođeš?
– Kad je to? – upitala sam kao da ne znam sve pojedinosti.
– U nedelju. Za tri dana.
Ustala sam iz kreveta da uvjerim uši, oči, ruke i noge da ne
sanjaju. Da me on stvarno nazvao i upitao hoću li doći gledati
skokove. Tresla sam se kao da me zove na telefon prvi put u
životu.
– Hoću. A da dođem u subotu navečer? Odnosno bi li htio da
dođem? Da razgovaramo.
– Pričat ćemo u nedelju.
– Zašto me uopće zoveš kad si tako hladan? Zašto me uopće
pitaš hoću li doći ako mi još nisi oprostio i ako nemaš volje
razgovarati sa mnom?

252
 Začula sam cigaretu koja se upalila blizu njegovog telefona.
Šibica i teški zrak ljetne mostarske noći.
– Oprostio sam ti. Uvek opraštam. Ali se više ne radi o
oprostu.
– O čemu se radi onda?
– Ne verujem ti više. Izdala si me.
Čula sam kako se spušta u šuškave plahte. Osjetila sam kako
bradom pridržava mobitel i raskopčava dugmad na košulji.
Zamirisala su njegova prsa. Njegova kosa i brada.
– Nisam htjela. Nikada te ne bih izdala.
– Celu sam sedmicu u Mostaru. Ne mogu da verujem da sam
zaboravio u kakav se pakao ovaj grad pretvara leti. Čoveče, asfalt
se migolji kao lava.
– Navikavaj se. Kako ćeš držat ispite na ljetnim rokovima kad
se groziš vrućine?
Zašutio je. I šutio je dugo. Pomislila sam da se prekinula veza.
– Halo, jesi tu?
– Jesam, da. Tu sam.
Šušnula je i druga šibica pored njegovih usana da dadne okus
posljednjoj cigareti prije spavanja.
– Neće biti letnjih rokova. Miki Kolarević nije stranački
podoban da bi postao profesor u Mostaru.
– Čekaj, znači ne vraćaš se za stalno u Mostar?
– Ne. U poslednjih godinu dana uspeli su me izigrati svi ljudi
kojima sam verovao.
Bolno sam stisnula zube.
– Tko još, osim mene?
– Svi. Osim Kene. Svi moji prijatelji iz detinjstva. Pa je l

253
veruješ da me Arman nikad nije nazvao nakon što smo se sreli
onda? Je l veruješ da mi je jučer u haustoru neko dete opsovalo
četničku majku nakon što me čuo kako razgovaram na telefon?
Je l mi veruješ da još uvek nisam uspeo da stan prepišem na
svoje ime? Je l veruješ da sam ja, čovek koji je rođen u ovom
gradu, sad autsajder? Da sam ja sad gost? Da ja moram nekoga
uveravati u svoje poreklo?
– Kakve to sada ima veze s poslom na fakultetu?
– Ima. Zelenković me jučer nazvao i rekao mi da je bolje da
zaboravim tu priču kada imam lepu karijeru u Beogradu. Kaže
– šta, brate, hoćeš kruha preko pogače?
– I što si mu rekao?
– Ništa, samo sam ga upitao – zašto. A on je rekao da se
uplela kurva politika.
– Ali vidim da je volja za skakanjem ostala.
– Pa jeste.
– Čemu ovo – pa?
– Skačem pod srbijanskom zastavom. Ta ne pobeđuje.
– Kakve to veze ima?
– Pobeđuju domaći. Pobeđuju pravi Mostarci. Mi ostali smo
samo gosti. Ludaci željni adrenalina.
– Pa onda nemoj. Ostavi tu želju neostvarenu.
– Moram. Ako su me izdali svi, ne smem da izdam sam sebe,
svog oca i dedu.
– I koji po redu skačeš?
– Sedmi. Na glavu. Lastu.
– Savršeno. Savršeno, jedva čekam!
– Jeste. Bit će savršeno, videt ćeš.

254
 – Kaže se ako bog da, Miki.
– Ako Bog da, mila.

Dat će Bog. Bog je dobar. Bog nas ne zaboravlja.

Ne osuši se nijedan list na zemlji, a da Bog ne zna za njega.
Ne padne nijedna kap kiše koju On ne propusti kroz prste.

255
 XXXIV.

444. skokovi. Lijepa brojka, bome.

Miki me skoro zarazio obožavanjem brojeva. Skakat će
sedmi, dvadeset petoga u mjesecu.
Nikada prije nisam imala želju gledati skokove sa Starog.
Gledala bih, pak, dečke koji skaču za novac ili djevojku.
Voljele su mostarske djevojke one najhrabrije liske koje skaču
sa Staroga.
Davno sam naučila razliku između prave Mostarke s Tabhane
i prave Mostarke iz noćnih klubova u novome tržnom centru.
Subota me probudila nekim žičanim suncem koje je nervozno
prolazilo kroz zastore i grijalo stakla.
Subota. Kao tetka. Kao zagrljaj.
Taj dan ne može biti loš.
Neki je golub skakutao na prozorskoj dasci i dozivao golubicu
sa susjednog krova.
Nazvala sam ga da mu poželim dobro jutro. Htjela sam s
njim podijeliti komad svoga provincijskog jutra koje se kruni
u krošnjama i udahnuti njegovo opako mostarsko jutro, koje je
pržilo korake na kaldrmi.
– Dobro jutro, mili, gdje si?
– Pijem kafu. Prelepo jutro. Šteta što ga ne vidiš.
– Šteta što ti ne vidiš moje jutro – protegnula sam ruke na
prozoru i zamalo dotaknula nebo.
– Kako si spavala?

256
 – Mirno i lijepo, za divno čudo. Vratio si me u život sinoć.
– Ne verujem da ti ikada spavaš drugačije.
– Zašto je tako mirno oko tebe? Zar već nije počeo neki
program tamo?
– Trebao jeste. Al sinoć se desila tragedija. Neće biti nikakvog
programa osim skokova sutra.
– Što je bilo?
– Utopio se dečak sinoć ispod mosta. Još uvek traže telo.
– Bože sačuvaj! Čije je dijete?
– Sin Keninog brata od tetke.
Desetogodišnji Arslan Vekić kupao se u Neretvi tri dana
prije ceremonije skakanja. Maštao je i on da će se jednog dana
pripremati za skakanje laste i veliki pljesak svjetine na plaži.
Kasnije su govorili da je dječak, vjerojatno, slomio noge pri
skakanju i da se utopio jer nije mogao isplivati na površinu.
Pronašli su ga dvadesetak kilometara nizvodno.
Miki mi je jednom pričao kako je Keno prvi put skakao na
natjecanju. Bio je maloljetan i otac ga nije htio pustiti natjecati
se. Na dan skakanja, zaključao ga je u kupaonicu i s prijateljima
je otišao gledati skokove.
Keno nije mogao podnijeti sramotu što će ga najaviti, a neće
se pojaviti, te je kroz prozor otrčao na Stari most. Živjeli su na
Musali, pa je stigao na vrijeme.
Skočio je dobro.
Kada je izronio i ugledao svog ljutitog oca kako stoji s desne
strane, otplivao je na lijevu i tamo izašao iz vode. Ne bi mogao
podnijeti sramotu da ga otac ošamari pred onolikim svijetom.
Sam Bog zna tko je potpisao maloljetnom Keni pristanak da
skoči sa Starog u dobi od 15 godina.

257
 – Mila, ajde, zvaću te kasnije. Skočit ću još par puta danas.
Ima mnogo turista po gradu.
– Vidimo se, onda, u nedjelju navečer. Ako bog da.
– Dat će Bog, videćemo se.
Čitav sam dan provela gledajući snimke skokova u Mostaru
na Youtubeu. Polako sam počela i sama ocjenjivati skokove.
Mrdanje i lamatanje rukama nije bilo dopušteno. Nije bilo
dopušteno pokazati strah. Valjalo se spustiti u vodu kao da si
ptica koja će dodirnuti površinu rijeke i uzdignuti se natrag u
nebesa.
Ako se skače na noge, bolje se ocijeni manji prasak vode, a
ako se skače lasta, poželjan je veći.
I nema odustajanja kad se prijeđe ograda. Rašire se ruke,
vizualno zagrli publika, rijeka i most i poleti se dolje.
Natjecali su se hrabri momci iz svih susjednih zemalja, ali –
ta će, bola’, oni. Mostarci su uvijek skakali najbolje.
Radovala sam se kao da ću sutra gledati Mikija na Olimpijskim
igrama. Slutila sam četiri desetke. Čula sam spikera koji hvali
debitanta iz Srbije. Osjećala sam kako vibrira zrak od pljeska
oduševljenih gledatelja.
Miki me nije nazvao. Nisam mogla zaspati od treme. Bila je
to moja prva trema koja nije bila zbog mene same.
Nikad nije kasno da čovjek ostvari svoje životne želje, ako su
one vrijedne ostvarivanja.
One jednostavno moraju prelaziti iz Neostvareno u fajl
Ostvareno. Želje moraju postojati.
Smisao naših života nikada nije nešto što znamo da će se
dogoditi, nego ono što želimo da se dogodi.

258
 Želje nas održavaju živima. Samo nas želje mogu podignuti i
vratiti nam volju da se sutra probudimo.

259
 XXXV.

Kolodvor nedjeljom. Opet. To je moja sudbina.

Otvorio se neki novi kafić s velikim prozorom koji gleda na
perone. Sjela sam i naručila kavu. Jutro je bilo ljepše od onoga
prethodnog dana.
Kafić je mirisao na duhan, a konobar je škripao spužvom po
čašama u šanku.
– To ćeš na skokove, je l? – upitao me, spuštajući kavu.
– Da. Nisam nikad bila. Krajnje mi je vrijeme.
– Je l imate posla ovako nedjeljom? – upitala sam ga iz
pristojnosti.
– Bude u ova doba. Autobus iz Frankfurta bi trebao doći.
Vrijeme je godišnjih odmora za gastarbajtere koji još uvijek nisu
uspjeli kupiti automobil.
Kolodvori su život. Ljudi dolaze i ljudi odlaze. I bitno je samo
kako ih čovjek gleda.
Depresivni su ako gledamo samo tužna lica koja nestaju iza
rampe. To je jutro kolodvor bio najljepše mjesto na svijetu.
Ljudi su čekali ove koji će tek doći. Djevojke su čekale tijela
na koja će skočiti poput lavica.
Autobus iz Frankfurta uplovio je na kolodvor lagano kao brod.
Iz njega je izašao djed moje prijateljice. Mahnula sam mu.
Nije me vidio.
Snaha je uzela njegovu torbu i vrećicu punu slatkiša.
Izašao je još jedan čovjek s malom torbom i velikim sunčanim

260
naočalama. Spustila sam pogled na novine koje su pisale o 444.
skokovima u Mostaru.
Miki se nije javljao, ali me nije brinulo. Vidjet ćemo se
večeras, nakon velikog trijumfa.
Podijelit će sa mnom svu svoju sreću. Neće mi smetati ni
Ksenija u drugoj sobi. Neće mi smetati Ksenija ni u istoj sobi.
Bit ću prvi put u životu sretna samo zato što je moj netko
sretan.
To i jest najveća sreća. Radost onih koje volimo.
Novinar nije spominjao imena skakača. Spomenulo se samo
ime desetogodišnjaka koji se utopio u petak. Najavljena je
minuta šutnje. Mostar je izgubio velikog skakača prije nego ga
je i dobio.
Autobus za Mostar je kasnio. Kavu sam razvlačila na malene
gutljaje i uživala u prvim cigaretama.
– Majo…
Okrenula sam se. Stajao je preda mnom u trapericama koje
nosi još od srednje škole i crvenoj majici kratkih rukava koja mu
stoji bolje nego ijedna druga. Velike je naočale podigao na glavu
i spustio torbu na pod pored svog stola.
– Igore!
Pružio mi je neku tešku, žuljavu i suhu ruku i nasmijao se.
Više to nije bila ista ona ruka.
– Što ima? Gdje si pošla?
– U Mostar. Idem gledati skokove. Odakle tebe?
– Došao sam kući malo na odmor.
Mjesto pored mene bilo je slobodno. Neka stara želja dozivala ga
je da sjedne sa mnom u izlog, da na trenutak sve bude kao nekada.

261
 Kod njega takve želje nije bilo. Sjeo je za stol i naručio si kavu.
Dvoje istih ljudi, na istom kolodvoru, u nekom sličnom
kafiću, prozborilo je par riječi kao da se poznaju tek iz srednje
škole. Kao da mi je nekada davno prodao knjigu iz latinskog ili
objasnio derivacije.
Uplovio je autobus za Mostar na peron. Ugasila sam pola
cigarete i ustala se.
Nisam ga pozdravila na odlasku. Bio je previše zaokupljen
sportskim novostima.

Nije se previše ljudi skupilo na skokovima. Očekivala sam

veću gungulu, glasnu glazbu i metalni miris šećerne vune.
Došla sam rano uhvatiti dobro mjesto i što bolje vidjeti
skakače. Temperatura je bila visoka i zrak se miješao s vrelinom
i hladnim dahom rijeke.
Stari je stajao mirno i ponosno kao uvijek. Veličanstvena
bjelina vrućeg kamena koji štipa hladna rijeka. Na njega su
objesili sponzorske reklame i postavili velike zvučnike kroz koje
će skakačima obznaniti jesu li se i koliko osramotili.
Gledalo je Stari tisuću pari očiju i tisuću fotoaparata. Kao da
je rastao. Kao da je postajao bjelji, jači i čvršći.
Osušio se, bome, otkako je izronio 2004. Pad je bio težak,
ali je uspio. Dobivao je samo desetke od svakoga tko je došao
vidjeti ga.
Počelo je. Svima sam pljeskala iz kurtoazije. Ne znam zašto
uopće postoji kategorija skakanja na noge? Kakva je umjetnost

262
u tome? Kakva je čar u tome? Ozbiljno sam počela razmišljati o
tome kako treba potpuno ukinuti tu kategoriju. Ali tko sam ja
da, uopće, razmišljam o tome?
Ja sam došlo koji prvi put to uopće gleda.
Lastu su počeli skakati nakon akrobacija nekih starijih
skakača veterana.
Prva su trojica bila odlična. Četvrti lošiji. To sam ocijenila
prema pljesku koji bi tresao plažu nakon njihovih skokova.
Ocjene nijednog od njih nisam uspjela čuti.
Već sam bila naperila uši, kao mačka, da bih što bolje čula
koje će ocjene dobiti Miki. Skočio je i peti. Savršeno. Njegove
sam četiri desetke jasno čula i pridružila se pljesku.
Šestog se ne sjećam. Trema mi je potpuno zamaglila vid.
Miki skače sedmi.
Glasovi oko mene i pljesak oduševljene mase postajali su sve
tiši i tiši. Isključila sam ih.
Počela sam se krstiti i moliti Boga nekom tamnom stranom
svog srca. Ruke su mi se znojile i koljena su mi klecala.
Skoči.
Ne lamataj rukama.
Spusti se spektakularno.
Izroni i isplivaj desno.
– Sedmi je takmičar odavno poznat Mostarcima i
Mostarkama. To je naš ovogodišnji debitant.
Srce mi je udaralo sto na sat. Poželjela sam iskočiti iz kože.
Vrisnuti. Poželjela sam zagristi koljena.
– Najmlađi je ovogodišnji skakač. Pozdravite Envera…
Prezime nisam čula. Zacrnilo mi se pred očima. Svjetina je
nadglasala šok koji mi je znojem probijao kožu.

263
 Ne sjećam se ni kako je Enver skočio. Ni tko je skočio poslije
Envera.
Mikija nije bilo.
Panično sam ga zvala na telefon koji je uzaludno zvonio.
Završio se natjecateljski dio i opet su neki momci skakali
salta sa Starog.
Nazvala sam ga četrdeset puta.
Uho mi je gorjelo pored užarenog telefona, prst od stiskanja
zelene slušalice… I samo je zvonilo. Zvonilo.
Negdje između tridesetog i četrdesetog neodgovorenog
poziva, na pamet mi je padalo pozvati Kenana, da provjerim
gdje je Miki i zašto je odustao od skakanja, ali se Bog smilovao
ludoj glavi podsjetivši je na tragediju u Keninoj obitelji.
Nisam imala koga pitati gdje je on.
Nisam imala koga nazvati.
Mostar je gorio na četrdeset stupnjeva. Kaldrma kao da je
propadala pod mojim koracima.
Vrata su bila zaključana.
Pozvonila sam. Jedanput. Dvaput. Tisuću i jedan put.
Lupala sam po vratima šakama, nogama i ključevima.
Nazvala ga još milijun puta.
Nije ga bilo ni u stanu, ni s druge strane slušalice.
Sjela sam ispred vrata, izmorena i očajna. U stubištu je bilo
pakleno vruće. Nestajalo mi je zraka.
Dovukla sam se u svoj unajmljeni stan kao ranjeni pas. Prošla
sam deset pustih ulica.
Gdje je nestala ona svjetina sa skokova?
Gdje su ljudi?
Miki, pobogu, gdje si ti?

264
 XXXVI.

Ležala sam na kauču gotovo mrtva.

Jastuk je bio mokar, a ventilator je uzaludno pomjerao glavu
ukrug.
Spustila sam užarene rolete, svukla se i zatvorila oči. Zašto
je tek tako odustao od skakanja? Zašto mi nije rekao? Gdje je
nestao? Kako se mogao tako kukavički povući? Zašto se ne javi,
proklet bio?
Zvuk mobitela učinio mi se nestvarnim. Uopće nisam
pogledala tko me zove.
– Gdje si? Zašto nisi skakao? – upitala sam panično.
– Majo, kako si? Mario ovdje.
Razočarano sam spustila glavu natrag u mokri jastuk. Mario
me nazvao prvi put u životu, a nisam se obradovala.
– Dobro, ti? Kako si?
– Nije loše. Slušaj… Moram ti nešto reći.
– Slušam te – rekla sam hladno. Što to mi Mario može reći?
Samo neka bude kratak, ako Miki bude zvao.
– Ja sam na specijalizaciji ovdje… Na Bijelom Brijegu…
Vruća soba se zaledila. Ventilator se prestao vrtjeti. Ponovno
me probio znoj koji je bio hladan kao moja provincija u siječnju.
– Halo, jesi tu?
– Jesam. Reci.
– Nije moje da se miješam…
– Reci, Mario, pobogu!!!

265
 – Majo. Kolarević je sinoć slomio kralježnicu. Leži ovdje kod
nas.
– Kakav Kolarević, o čemu ti pričaš?
– Znam sve, Majo. Morao sam ti reći. Dovezla ga je hitna
pomoć jučer oko sedam sati navečer.
Osjet u rukama nestao je u milisekundi. Mario je još govorio
i svijetlio je mobitel na podu.
Suze su potekle. Nekontrolirano. Vrištala sam i derala se na
praznu sobu kao da me napušta demon.
Čupala sam kosu i tukla samu sebe po koljenima i nogama.
Kao da se zgrada rušila… Kao da su me duhovi počeli daviti
nevidljivim rukama smijući mi se dok kašljem.
Sanjam ružno. Samo sanjam ružno. Sada ću se probuditi.
Evo, još sekundu i budna sam.
Ne budim se jer mi je ruka utrnula, brzo ću. Možda sanjam
da sanjam, pa traje duže nego obično.
Sad će se razbiti i jedan i drugi san. Probudit ću se. Ventilator
će se okretati uzaludno. Miki će me nazvati. Sve je u redu. Ovo
se ne događa. Ovo se ne može događati!
…
Nakon dva sata nestalo je suza i vode u bokalu na stolu.
Nisam se probudila.
Utipkala sam Marijev broj i naslonila telefon na hladni obraz.
– Ej. Ja sam.
– Ništa nije strašno, Majo, sad ga boli, ali su prognoze više
nego dobre.
– Mario, kako je uspio slomiti kralježnicu? Što mu se
dogodilo?

266
 – Skakao je s mosta. Vjerojatno je skliznuo sa skakaonice. Ne
znam. Sreća Božja pa je neki čovjek već bio u vodi i izvukao ga.
Inače bi se utopio.
– Ne. To nije moguće. Zašto se tako okrutno šališ?
– Smiri se, Majo. Sve će biti u redu. Živ je. I ima velike šanse
da će hodati normalno. Vratni kralješci su nepovrijeđeni, a
čovjek je mlad i zdrav.
– Je li on budan?
– Da, budan je. I nevjerojatno je da čovjek nije suze pustio, a
takvu bol ni muškarci ne podnose.
– Mario?
– Reci, žurim.
– Kako si ti znao za mene i Kolarevića?
– Majo, ja znam sve. Nikad to nemoj zaboraviti.
Prostrla se neka neugodna tišina telefonskom vezom. Mario
je očekivao moje pitanje.
– Onda ćeš me pustit sutra da ga vidim?
Uzdahnuo je.
– Majo, bolnica nije ono što si vidjela u filmovima. Kolarević
je na traumatologiji. Tamo ne možeš ući ni da si mu majka.
– Što onda da napravim?
– Strpi se par dana. Ja ću ti se javiti. Pošto nisi u rodbinskom
odnosu, niti ste u braku, to će sve ići malo teže.
– Mario?
– Reci, draga?
– Hvala ti.

267
 0705-12

Gdje je nestao Bog toga dana?

Zašto nije pogledao na tebe? Je li moguće da mu je na trenutak
užareni asfalt pomutio vid?
Svijet mi se srušio, Miki, u nekoj pješčanoj oluji koja je zavijala
kada me Mario nazvao.
Pet dana koji su uslijedili skoro i ne pamtim.
Niti sam spavala niti sam bila budna.
Nisam jela.
Bila sam sama. Potpuno sama. Jedina stvar koja je strašnija od
takve tuge jest biti sam u takvoj tuzi.
Satovi su usporili. Bilo je sve toplije i toplije.
Ponekad mi navru sjećanja. Ružni snovi koje osjećam da sam
tada vidjela.
Sjetim se da sam panično tražila po internetu informacije o
lomovima kralježnice.
Neki su momci ustajali iz invalidskih kolica nakon pet ili deset
godina truda. Neki su bili sretni u kolicima. Neki su se u kolicima
ženili, igrali tenis i smijali se.
Nisam te htjela ostaviti.
Nisam te mogla ostaviti.
Nisam te željela ostavljati.
Ljubav je samo rasla. Samo se protezala. Iz sata u sat, iz dana u
dan, voljela sam te sve više.
Ti si bio moj netko. Moj svatko. Sve što sam imala i sve što nikad
nisam imala.

268
Zamišljala sam kako ćeš se umorno nasmijati kada uđem u
bolničku sobu.
Vježbala sam malenu snagu kojom ću ti stisnuti ruku. Smišljala
sam što ću ti reći. Slagala sam rečenice koje će te utješiti.
Odlučila sam ostati. Poželjela sam ostaviti i kuću, i majku, i oca,
i grad, i studij i biti tvoj netko.
Poželjela sam postati i ostati jedina koja te nije izdala.

Molila sam Boga. Molila sam Boga za tebe.

Ti si jedini čovjek na ovom svijetu za kojeg sam molila Boga.
Želja da te vidim bila je veća od svake želje koju sam osjetila u
svom životu.
A čekanje je ubijalo.

Zašto onako sporo nisu prolazili dani kad smo bili sretni?

269
 XXXVII.

– Ne vjerujem da će te Kolarević primiti. Jutros mu je bila

majka i nije ju htio vidjeti.
Mariju je dobro stajala bijela kuta. Morala sam primijetiti.
Valjda se ljudski mozak od velikog šoka počne braniti na
bizarne načine.
– Reci mu da sam tu. Ja ću čekati.
Bolnica je mirisala na smrt i bol. Na patnju. Na suze.
Kroz hodnike je naišlo sto ljudi i nitko se nije nasmijao. To je
najstrašnije mjesto na svijetu.
To je naša posljednja postaja. To je ledeni pakao. To su hladne
ruke liječnika kojemu si samo broj koji će, za tjedan dana kada ti
umreš, popuniti netko drugi.
Mario se zadržao u sobi.
Na plastičnoj stolici do mene sjedila je starica. Zadebljali je
palac držala na otvoru boce vode i gledala u prazno. Njezine
su ruke bile napaćene životom, strahom, motikom i prljave od
zemlje koja se nije dala oprati.
Svi mi imamo nekoga svog u toj bolnici. U tom užasu.
I oni imaju svog nekog tko čeka da ga liječnik pusti unutra.
Miki je imao i mene i majku.
Zašto nije htio vidjeti svoju majku?
Kažu da bolesnici nakon nesreće teško prihvaćaju stvarnost
i odbijaju vidjeti svoje roditelje, braću, prijatelje i supružnike.
Starica do mene nije bila Marija Kolarević. Marija Kolarević

270
sigurno nema ovakve ruke. Nema ovakvo lice. Ne odijeva se
ovako.
– Uđi, imaš deset minuta. Htio je bananu. Banane su u
ormariću. Na ormariću imaš žličicu. Tako mu je daj.
Bilo je to najtežih dvadeset koraka u mome životu, do tad.
Ušla sam u sobu.
Ležao je na ravnoj dasci, licem okrenut prema prozoru. Nije
se okrenuo kada je čuo da su se vrata otvorila.
– Miki…
Okrenuo se.
Nikada neću zaboraviti taj prizor. Pred očima mi je u
milisekundi prošlo tisuću slika.
Vidjela sam ga kako ulazi u Gradsku kavanu nakon promocije
knjige. Opet mi se učinilo da gledam reklamu za skupi parfem.
Vidjela sam ga kako mi otvara vrata automobila tu večer.
Zamirisala je njegova košulja opet.
Vidjela sam ga pored prozora u Splitu kako puši prvu cigaretu.
Vidjela sam savršeno tijelo i prelijepo lice koje baca osmijeh u
krevet u kojem sam ležala.
Vidjela sam kako me bolesnu nosi kroz duboki snijeg. I
smijao se na tim slikama. Kako se samo smijao.
Zaplakala sam.
Sjela sam na drvenu stolicu pored kreveta i uzela ga za ruku.
– Sve će biti dobro. Živ si. Lom nije strašan. Prohodat ćeš za
pola godine.
Ležao je potpuno nemoćan, a ja sam po kesama
tražila bananu koju ću oguliti. Buljio je u strop.
– Reci nešto, Miki, molim te.

271
 Bolno je stisnuo oči i zube.
– Šta hoćeš da ti kažem sem da sam ti čitavo ovo vreme
pričao i pisao stvari u koje sam samo teoretski verovao. Ali,
ponovit ću ti, mila, ne gledaj nazad. Nazad se ne može. I što je
najbitnije, nazad se ne mora. Napred uvek moraš. Nemoj se sa
trideset i šest vraćati u dvadesete. Slomit će te. Slomit će te ljudi,
slomit će te dešavanja, slomit će te grad i Neretva će ti slomiti
kičmu. I ako ti kažu da sve u životu ima svoje “zašto”, nemoj
verovati. Nema. Nemoj se tešiti i tražiti razlog zašto se desilo to
što se desilo. Ustani se sada i idi. Ostvari sve svoje želje. Idi kući,
poljubi Marija, oboji kosu, zatvori se deset dana u sobu i gledaj
francuske filmove, potroši zadnje pare na nešto što ne vredi ni
dinara... Veruj mi sada i nikad više: Lakše je se kajati zbog stvari
koje si uradila, nego zbog onoga što si htela da uradiš, a nisi.
– Zašto mi to govoriš? Ja sam došla. Ja ću ostati. Ja te volim.
– Majo, ustani se i idi. I nemoj da me zoveš. Život je pred
tobom. Zaboravit ćeš ovo sve za godinu dana. Nisu tvoja mala
leđa za veliki krst.
– Neću. Nemoj pričati gluposti. Ja ostajem s tobom. Ti ćeš
prohodati. Sve će biti onako kako smo zamislili. Imaš mene.
– Majo… Idi kući!
– Neću otići. Ti si moj najteži križ, a ja sam tvoj najveći krst.
Sjećaš se? Volimo se, ostalo više ništa nije bitno.
Opet je glavu okrenuo prema prozoru, upravo kad sam
zgulila dio kore banane i počela je skupljati u žlicu.
– Idi.
Ostavila sam bananu i žlicu na noćnom ormariću i obrisala
ruke o traperice.

272
 – Idem, ako me pogledaš u oči i kažeš mi da me ne voliš i da
ti ne trebam.
Okrenuo je glavu. Pogledao me. U očima su mu se ugasila i
posljednja svjetla Mostara.
– Voleo sam te. Voleo sam vreme na koje si me podsetila. Ali
tog vremena više nema.
Zarila sam zube u donju usnu da ne počnem plakati ponovno.
– Nema više Mostara, Majo. Nema više ljudi. Nema više
crkve. Nema više raje. Nema više Armana. Nema više ljubavi.
Nema više mladosti. Nema više ničega.
Zazveckalo je opet dvadeset koraka.
Ostavila sam ga u sobi s trojicom slično nastradalih. Ostavila
sam bananu, žlicu, bolonjez koji sam donijela, novine, zbirku
pjesama koje sam mu poželjela čitati i vlažne maramice s
mirisom moje kupke koji je volio.
Ostavila sam toga dana u toj sobi čitav svoj život.
Čitav svoj život koji mi je on učinio životom. Ostavila sam
tog dana u toj sobi svoju mladost. Svoju nevinost. Jedine svoje
iskrene suze. Jedine svoje molitve.
Ostavila sam maštanja. Ostavila sam snove.
Ostavila sam ljubav.
Onu ljubav koju sam ugrabila kao neku brzu ribu u rijeci.
Ostavila sam svoj jedini čisti osmijeh.
Ostavila sam kuću, djecu, gradove, knjige, mirise i okuse.
Što imaš u životu, ako nemaš ljubavi?
Što si u životu pogodio, ako si promašio ljubav?
Što je dan u životu jednog čovjeka, ako se on završi grljenjem
hladnih jastuka u postelji?

273
 Što je sreća, ako ona nije podijeljena na dvoje? Što je boca
vina, ako je druga čaša prazna?
Što je najljepša haljina, ako ćeš je skidati sama i noć provesti
s nosom u jastučnici?
Što je jutro, ako dišeš sam?
Što ostaje u životu kada ljubav nestane?
…
Život je slomio Mikija Kolarevića. Ljudi su mu slomili srce.
Grad mu je slomio viziju. Razbile su se sve iluzije u godinu dana
njegovih dolazaka.
Arman je slomio njegovu dušu. Publika je slomila njegov
talent. Stari su suradnici slomili njegovu karijeru u Mostaru.
I kad je pomislio da je barem rijeka ostala ista, da je Stari
ostao Stari, Neretva mu je slomila kralježnicu.
Miloš Miki Kolarević napustio je mostarsku bolnicu
sredinom kolovoza te godine, u invalidskim kolicima.
Tako sam čula.

274
 0705-13

Carstvo dajem noćas u zamjenu da mi netko kaže da si prohodao.

Nudim isto carstvo već četiri godine. Svaku Božju noć.
A tebe nema. Nigdje ništa o tebi ne piše.
Ćirilicu sam naučila perfektno, samo da bih mogla pročitati bilo
kakvu vijest o tebi.
Među računima ja još uvijek tražim tvoje pismo. Na svaki se
poziv nadam da si ti.

Znaš, prošle sam godine shvatila zašto si se uopće bio vratio.

Sjećaš se emisije Darka Vukičevića u kojoj si gostovao?
Naletjeh na nju, i od tada je često gledam.
Ispričat ću im i to.
Eto, koliko se pravog života moglo dogoditi u ove četiri godine?
Meni se nije dogodilo ništa.
Kod mene ne postoji nitko.
Ja sam još uvijek u onoj bolnici. Još te držim za ruku.

275
 XXXVIII.

Noć.
Vi ostali niste primijetili da noć mijenja boje. Za vas je nebo
samo plavo i crno.
A noć posjeduje sve boje koje možete zamisliti.
Ima oko 19 nijansi plave. Do crne.
Narančasta. Ljubičasta. Zelena.
Crvenu najviše volim. Podsjeća me na djetinjstvo… Na
male pseće šape koje poskakuju u snijegu… Na majku... Na
provinciju…
Ove crne noći sve su iste.
Kucanje u Andreino utočište grešnika.
Pijanci.
Hladno je. Puste su ulice, puste benzinske crpke, puste klupe
u parkovima i kod ekonomske.
Izgubljena lica rijetkih prolaznika. Poneka upaljena cigareta
na nečijem balkonu i prozoru.
Bež baloneri. Narkomanske igle i pogledi.
Unutra je, ipak, toplo.
Spavaju svi koje volim, ali i ovi koji mi idu na živce.
Odvajam se od svijeta koji ne razumijem, pa sam budna kada
taj svijet spava.
Huči lift u zgradi svako sat ili dva. Noćna dostava cigareta ili
opijeni studenti na stubištu.
Poneki kratki seksualni odnos u stanu prekoputa. Zalupljena

276
vrata kad on odlazi. Ponekad i svađa na pragu i glasno lupanje
šakama o zid.
U mome stanu savršeni mir. Voda. Cigarete.
Prošlo je 365 noći.
Tristo šezdeset pet puta je svanulo iznad Mostara.
Vani su se izmjenjivale kiše, zvijezde, mjesečine i snjegovi, a
unutra je sve bilo isto. Potpuno isto.
Spavala sam kad je svijet bio budan i bila budna kada su
spavali.
Počela sam pisati, da i ja sebi objasnim ovaj život koji me
zapao. Tukla je mašina u savršenoj tišini noći kao stara singerica
moje majke.
U praznu crtu na tražilici stalno sam upisivala isto ime i
prezime. Pretraživala sam svijet da ga pronađem i zavirim u
njegov.
Naletjela sam tako, godinu dana nakon što sam ga posljednji
put vidjela, na TV emisiju neke lokalne beogradske televizije.
Snimljena je kada sam ja bila treći razred srednje škole.
Novinar je češljao Kolarevićevu karijeru i sva njena područja.
S njime su u studiju sjedila i još dva Mostarca trajno nastanjena
u Beogradu.
Dotaknuli su se nacionalizma, Svetlane Ražnatović, Vuka
Draškovića, Josipa Broza Tita, Džemala Bijedića, Emira
Kusturice i još nekoliko meni nepoznatih osoba.
Kolarević je o svemu govorio mirno, staloženo i objektivno.
Na pitanje voditelja za koga navija – Zvezdu ili Partizan,
Kolarević se brecnuo i rekao:
– Mostar u srcu, Velež do groba.

277
 – Znao sam da će to biti Vaš odgovor, pa smo specijalno za
vas pripremili nešto. Znam da ovu pesmu niste čuli dvadeset
godina. Hoćete pogledati i poslušati?
Voditelj, ostali gosti i Kolarević su se okrenuli prema
videozidu.
Krenuli su kadrovi Starog mosta i neka nepoznata melodija.
I onda je Željko Samardžić počeo pjevati: Rođeni, rođeni,
kraj Neretve rođeni…
Mikijeve su oči zasuzile već na prve stihove.
Današnji novinari nekad, uistinu, znaju udariti gdje najslađe boli.
Na stihove: Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav
spaja… Kolarević je plakao kao malo dijete.
I eto.
Miki Kolarević nikada nije zaplakao za svojom kćerkom, nije
plakao kad mu je otac umro, ni kada je slomljene kralježnice
ležao na tvrdoj dasci.
Zaplakao je pred čitavom Srbijom na jednu običnu pjesmu.
Uvjerena sam da se tu večer odlučio vratiti u Mostar. I stvarno
se vratio, ili navratio, godinu dana kasnije.
Onoga dana kada me povezao da ne pokisnem.

278
 XXXIX.

Je li u životu ostalo imalo lijepog? Ima li život još išta za

mene?
Prošla je još jedna godina. I počeo je život koji mi je Miki
najavio.
Prvi sam put zaista čula vukove koji viju, kao onoga hladnog
nedjeljnog jutra. Stajao je pokraj prozora i pušio prvu cigaretu.
Ugasio je cigaretu i vratio se u krevet.
– Što je to vani? – upitala sam formalno.
Reče mi on:
– Vani vukovi viju.
Toga sam se jutra vraćala nekom bezveznom linijom iz Mostara
u provinciju. U čekanju autobusa pridružila mi se jedna djevojka,
čiji je pogled pratio neke teške misli negdje daleko. Držala je paketić
umotan u smeđi papir i grčevito stiskala torbu na ramenu.

Njezina je bunda izašla iz mode, pa se opet bila vratila u modu,

i sada opet izašla. Njezine su čizme duboke i tople, i ako ćete
upitati trendsetterice s Instagrama – veoma ružne.
Tople su i njezine samtne hlače.
– Hoćeš zapaliti jednu sa mnom? – pokušala sam započeti
razgovor, dok vozač popije rakiju i otvori nam autobus.
– Neću, fala ti. Ne pušim.
U njezinom sam naglasku shvatila da je moja, malo više nego
ove ostale.

279
 – Jesi s Kupresa? – upitala sam.
– Kako znaš? – dobacila mi je neki umorni osmijeh. Kladim
se da joj je to bio prvi osmijeh u posljednjih tjedan dana.

Rekla mi je da je u paketiću kemoterapija za njezinog tatu,

koji ima rak kostiju. Dat će paketić ovom vozaču da ga njezina
mama preuzme u Kupresu, jer su Bosanci dobri i suosjećajni
ljudi. Uvijek će pomoći.
Pojavio se vozač i napisao mi kartu.
Ona mu je pružila paketić i rekla:
– Unutra je kemoterapija, hoćete li, molim Vas, čekat će
mama u Kupresu? I ako vam nije problem, samo da ga stavite na
sjedište, da se ne pregrije?
A onda se u Bosancu probudio vuk.
– Sestro, za take stvari imaš kurire, imaš brzu poštu! Ja ni za
čije pakete ne odgovaram!
Uzeo je paketić s kemoterapijom i ubacio ga među neke
šarafcigere, kao da je u paketu motorno ulje.
A ona je otišla.
Poslala bi ona to brzom poštom da ima 17 maraka viška.
Sjela bi njezina majka u auto i došla u Mostar po to, da ima
za gorivo.
Nikada mi se tako srce nije skupilo, kao toga jutra.
I tisuću suza u grlu. I tisuću damara želje da se ko čovjek
isplačem za tom djevojkom i s tom djevojkom.
Vukovi su počeli vijati, doista.
On nije bio lud kada ih je slušao.
Upitala sam ga – što da radim s vukovima i kako se braniti?

280
 A on je rekao:
– Majo, ako si s vukovima – vij! Inače si gotova. Ne možeš
sama protiv svih. Progutat će te. Moraš vijati.
Vrijeme je prolazilo, a on je ostajao. Svaka njegova mudra
riječ virila je ispred događaja.
Ali moglo je biti i drugačije.
Nije me morao ostaviti samu među vukovima.
Vukovi su vijali zdravi. Ono malo dobrih ljudi su, vjerojatno,
ležali slomljenog srca, slomljene perspektive i slomljene
kralježnice.

Prošla su četiri moja i četiri njegova Božića. Četiri moja i

četiri njegova rođendana.
Nikada me više nije nazvao.
Njegov stari broj, koji sam okrenula svakoga sedmog petog u
godini, odavno se više ne koristi.
Ali ostala je prokleta nada.
Nada je čovjeku najbolji prijatelj i najveći neprijatelj. Ne daš
joj da ode i ne možeš je otjerati kada ti se natakne na srce.
Koliko bi život samo bio ljepši da nada ne postoji!
Kako bi se lako zaboravilo!

Život, uistinu, nije film, ali ga vrijedi živjeti zbog filmskih

trenutaka.
Postoje, pak, i oni glupi filmovi s previše slučajnosti. Kao onaj
u kojemu on na kraju dobije novčanicu na kojemu mu je ona
nekada davno zapisala broj telefona.

281
 Takav trenutak me uhvatio jedne jeseni. Dvije godine i mjesec
dana nakon što sam Kolarevića posljednji put vidjela.
Poželjela sam popiti kavu u Starom gradu. Ipak sam ja duševni
mazohist koji obožava patiti svoju dušu teškim uspomenama.
Željko i ja smo sjedili na istoj terasi na kojoj je Miki sreo
Armana posljednji put.
Ja sam pila kavu udubljena u svoje teške misli, a Željko je
listao novine.
– Majke mi, evo, da čovjek ima para, u ovom Mostaru ne
možeš kupiti povoljan stan. Ili je u pizdi materinoj ili košta ko
svetog Petra kajgana.
– Ljudi, bolan, ne prodaju stanove. Vidiš li ti koliko studenata
ima? Bolje je pomalo ubirati novac svaki mjesec i imati sigurna
primanja – dodala sam gotovo nezainteresirano.
– Ej, slušaj ovaj oglas: Četverosoban stan u centru, renoviran,
s bibliotekom i koncertnim glasovirom prodajem. Vrlo hitno i
povoljno!
Njegova se rečenica izgubila negdje u dimu cigarete i mirisu
turske kave.
A onda se vratio film.
– Pročitaj ponovno taj oglas.
– Četverosoban stan u centru, renoviran, s bibliotekom i
koncertnim glasovirom prodajem. Vrlo hitno i povoljno.
Željko je prelistao stranicu i dodao:
– Nemaš za cigarete, što te to zanima? Ustvari, nemam ni ja
pa, evo, opet čitam.
Srce mi je počelo lupati. Otela sam mu novine i panično
počela tražiti oglas.

282
 – Majo, koji je tebi vrag?
– Miki. To je on. On prodaje stan.
– Sto posto. Preko oglasa će onakav stan prodavat, jesi dobra ti?
Mirno je uzeo novine, ipak, i vratio se na oglas.
– Što piše? Koja adresa?
– Fejićeva 17.
– Zovi. Odmah zovi taj broj i reci da dolazimo pogledati stan!
Pogledao me blijedo.
– Jesi ti normalna? Majo, prošle su dvije godine. Zaboravi to.
Moraš nastaviti živjeti i zaboraviti.
Novine su i dalje stajale na stolu, otvorene na stranici na
kojoj je bio oglas.
Uzela sam ih i utipkala broj. Htjela sam samo čuti glas
i poklopiti slušalicu. Njegov glas, jedinstven u milijunima,
popravio bi mi dan.
Prekinula bih vezu i nastavila živjeti, samo da ga čujem.
Međutim, javila se starija ženska osoba.
– Halo, Vi prodajte stan? – namjestila sam glas na neki
nepoznat zvuk.
– Posredujem. Zainteresovani ste?
– Jesam, da. Kada mogu doći pogledati? – upitala sam
odmičući se da mi Željko ne bi oteo telefon.
– Ako ste u blizini, možete odmah…
– Važi. Zovem Vas za pola sata. Koga da tražim?
– Biljanu. Tražite Biljanu.
Otrčala sam. Valjda je Željko platio obje kave.

283
 0705-14

Javila se tvoja tetka Biljana.

Morala sam otići tamo. Ostavila sam u tom stanu jednu haljinu,
dva šampona, kutiju cigareta i milijun uspomena.
Ostavila sam tamo onu zimu. Onaj snijeg.
Ostavila sam čelo koje si ljubio da mi izmjeriš temperaturu.
Ostavila sam glazbu. Ostavila sam Krležu na noćnom ormariću.
Ostavila sam poeziju u krevetu. Miris tvoje brade.
Morala sam otići tamo.

284
 XL.

– Stan treba očistiti. Dvije godine nitko nije bio tu. Tek sam
jutros dobila ključ. Nisam stigla ni posteljinu promijeniti, ja se
izvinjavam. Uranili ste – rekla je Biljana otključavajući vrata.
– U redu je.
– Vidjet ćete, vrlo je lijep stan.
– Vjerujem.
Opet mi se srce podiglo u grlo. Opet je počelo pumpati suze
na oči. Progutala sam ga, nakratko, i upitala:
– Zašto se stan prodaje?
– Lični razlozi. Vlasnik odselio. Velika je šteta da ovakav stan
propada.
Ostavila je ključeve na komodu u hodniku i skinula jaknu.
– Izvinite, činite mi se vrlo mlada. Stan se urgentno prodaje,
ali nije jeftin.
Otvorila je vrata dnevnoga boravka. Vratila sam se dvije i pol
godine unatrag.
Kako sam se samo divila svim tim knjigama. Bile su to iste te
knjige. Isti taj kauč. Isti. Onaj kauč na kojemu me Miki prvi put
dodirnuo.
– Hoćete kafu? – upitala je Biljana u hodu prema kuhinji.
– Može.
Prelazila sam rukom preko sofe. Nizala slike. Čula muziku.
Čula njegov glas koji govori da se dom ne smije prodavati.
Da je dom pripadanje. Da je dom djetinjstvo. Majka. Život.

285
 Miki je svoj dom stavio u jeftini oglas, da ga se što prije riješi.
Srce se ponovno vratilo u grlo i pljusnulo suze na oči.
Nisam se mogla zaustaviti.
Ona se pojavila na vratima s kavom. Plakala je i ona.
– Čim sam te vidjela znala sam da si ti Maja. Ali, evo, nisam
znala kako da te pitam.
– Oprostite, gospođo, morala sam. Oprostite, molim Vas.
– Dobro je, sine. Dobro je. Znam ja što znači voljeti nekoga.
– Gdje je on? Je li prohodao? – upitala sam i stisnula zube, da
odgovor bude što bezbolniji po mene.
– U Beogradu. Radi na tome. Doktori ne vide problem, ali
ne ustaje iz kolica – popila je dvije suze koje su joj pale na usne
i zašećerila kavu.
– Zašto prodaje stan?
– Ne znam. Ne znam šta mu se desilo. Zatvorio se. Ne priča.
Pokušala sam uticati, ali ne popušta. Stan se mora prodati do
proljeća.
– Znači, ne namjerava se vraćati?
– Ne. Marija kaže da se zakleo.
Pila sam toga jesenjeg poslijepodneva kavu skoro istu kao
ona koju je Kolarević znao skuhati.
Njezin je okus budio neke stare okuse. Miris vraćao vrijeme
unatrag.
– Mogu li ja do spavaće sobe? Malo je nezgodno, ali tamo
ima nekih mojih stvari.
Potvrdno je kimnula glavom. Zapalila je dugi york i naslonila se.
Miki me nosio niz hodnik kao da ćemo prvi put voditi ljubav.
Čula sam kako se smije. Čula sam kako naglas mašta. Savijao

286
mi je palačinke na mramornoj ploči. Svirao mi je glasovir negdje
u daljini.
Ušla sam u sobu.
Krleža je nijemo i na rubu pameti ležao na noćnom ormariću,
točno tamo gdje sam ga ostavila. Vjetar je nosio kapljice kiše
s ograde balkona prekoputa. U otvorenom ormaru je visjela
njegova crna košulja, kao sjena.
U ogledalu smo se smijali. Popravljao je kravatu.
Krevet je ostavio nepospremljen. Još se vidio otisak vrata na
jastuku. Sjela sam na rub kreveta. Počeo me je češljati u mislima.
Čula sam kako su se zatvorila vanjska vrata stana. Biljana je
otišla i ostavila me.
Počela je kiša i zamirisala je soba, kao da je vjetar donio dah
parfema. Spustila sam se na krevet.
I opet se stvorio. Kiša je padala sve jače.
Jasno sam čula violine…
U Mostaru sam voleo jednu devojku
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava 
Jao kad bih znao ko je sada ljubi 
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi…

Kao da me dodirnuo po ustima…

Jao kad bih znao ko to u meni bere

Kajsije još nedozrele 
Govorio sam joj ti si derište ti si

287
 Balavica 
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči

Plakala sam bez njegovih ruku. Bez njegovih riječi.

Bio je to spektakularan kraj bez ikakvog spektakla. Bez onog
– Javi se ponekad, uvijek ću ti biti prijatelj. Bez lažnih obećanja.
Bez floskula. Bez ideja da ćemo ipak negdje, nekad, jednom…
Kraj. Jebote. Kraj.
0705-15

Sad je novo ljeto. Sad sam sasvim druga. Pišem neke pjesme.
U jednom listu, tik na kraju, kartica za Žuljavu Maju, i ništa
više.
Možda sam se pomirila sa sudbinom? Možda sam i preboljela?
Možda sam samo naučila živjeti ovako.
Poljubila sam Marija. Ove godine. Znam se zatvoriti deset
dana i potpuno sama gledati filmove.
Obojila sam kosu. Znam potrošiti sve novce za nešto što
marke ne vrijedi…
Ali, evo, ne živim sasvim. Još grickam dane, kao miš.

Što da ti kažem na kraju, mili moj?

Kaže Gatalo da su samo konačni rastanci dostojanstveni i lijepi.
Neka mu bude.
Ali, ko jebe dostojanstven rastanak! Najljepši je rastanak onaj
koji se nikada ne dogodi.

288
Završila sam fakultet. Sad sam povjesničarka umjetnosti.
Ali ne vidim umjetnost. Slike su i dalje nerazumljive, kao carevo
novo ruho. Dobre su kada neka faca kaže da su dobre, i to je to.

Čitam prave knjige. Čak povremeno slušam i klasičnu glazbu.

Pa i Deep Purple.
Ali ne vidim umjetnost.
Sva umjetnost svijeta za mene se sakrila u tvojim riječima.
Najljepše uopće nisi zapisao u svojim knjigama, pa sam ih ja
zapisala u ovoj. Nadam se da se ne ljutiš.
Rekao si jednom da se dva pisca ne mogu voljeti i da jedno
mora biti mrtvo da bi ga ovo drugo voljelo.
Tu sad postoje dvije teorije. Ili sam ja odavno mrtva pa te
volim, ili si ti mrtav, ponovno, ili ja uopće nisam pisac.
Najsretnija bih bila kad bi ovo posljednje bilo istina.
Bilo ih je nekoliko u ove četiri godine. I znala sam se zaljubiti.
Ali voljela nisam nikad više. Nitko od njih nije bio ni deseti
dio tebe.
Ti si taj čovjek. Taj gigant. Ta država u državi.
Ti. A ne ja.
Valjda smo gotovi. Lijepo mi spavaj, Miki. Naučio si me sve
što znam u životu. Podizao si me kad sam padala i spuštao si me
kad sam letjela.
Sjećanje na tebe me i dan-danas i podiže i spušta.
P. S.
Ne osjećam još miris tiskare. Svaki roman mora sazreti.
Ali, evo, proganja me neki ludi osjećaj da ovaj još uvijek nije
gotov. Možda samo nada.

289
 Ne mogu je se još uvijek riješiti.
Nada je kao herpes na ustima. Kad god misliš da se više neće
pojaviti, ona izbije veća nego ikada.

290
 XLI.

Prošla je godina dana od posljednje riječi koju sam zapisala.

Točka na prethodnoj stranici na mome pisaćem stroju zazvučala
je kao gong.
Kao glasni kraj. Napatila su me sjećanja na toga čovjeka.
Ostavila sam papire u ladici i čekala da sazriju. Ili sam, možda,
čekala nešto drugo?
Završila sam fakultet na jedvite jade.
Maja Žulj je zaposlena u struci. Lijepo zvuči.
Lijepo bi zvučalo i da se bar jedno dijete koje u skupini od
šezdeset osnovnoškolaca dođe u muzej stvarno zainteresira za
sliku o kojoj govorim.
Ipak, dobro sam. Jako sam dobro.
Dvadeset i peta je tu. I počeo je onaj pravi život na koji su me
upozoravali.
Miki Kolarević danas ima 41 godinu. Tako puno, a opet tako
malo. Nikad više ništa o njemu nisam čula.
Nisam se udavala. Ne razmišljam o muškarcima. Volim se
vidjeti sretnu i mahnuti si u izlogu.
Život je jedno dosadno đubre koje nas uvijek udari kad se
najmanje nadamo.

Padala je kiša na Balaševićevom koncertu.

291
 Stadion je bio pun. Balašević je mladost svakoga čovjeka.
Služi nam samo da se sjećamo. Ne treba ga uzimati u prevelikim
količinama.
Deset tisuća ljudi pljeskalo je Panonskom mornaru.
Svima su suze bile manje slane kada je počela padati kiša.
Nije tu bilo deset tisuća ljudi. Tu je bilo deset tisuća nesretnih
ljubavi.
Sakrila se i moja negdje u masi.
– Što je ovo? Veliki povratci srbijanskih umjetnika u Mostar,
što su navalili, majke ti?
Željko je tipkao i pio kavu kao da je sam za stolom.
– Daj, ne tlapi. I tebi je srce sinoć bilo ko kuća. Znam ja tebe
malo bolje nego što misliš. I tko je navalio? Ja ne znam ni za
kakav drugi koncert ovih dana…
– Gledaj ti mog rasporeda: znači – sinoć Balašević, večeras
Kolarević, sutra utakmica Velež – Zrinjski, u ponedjeljak obrana
diplomskog… Da sam normalan, poludio bih!
– Ma daj, što se nerviraš. Ja sam sinoć baš napunila baterije.
Osjećam se sjajno – izgovorila sam prije nego sam saslušala
Željkovu rečenicu.
– Sinoć Balašević, večeras – tko????? – ustala sam. Kava se
prolila po Željkovim bež hlačama iz Zare.
– Večeras Kolarević, sutra Zrinjski… – ponavljao je papagajski
dok je rukama tresao kavu s hlača.
– Kakav Kolarević, Željko?
– Miki Kolarević, tvoja stara ljubav. I mogu ti reći da je
stvarno stara ljubav. Sijed čovjek totalno. Daj maramicu!
– Željko, di je Miki Kolarević?

292
 – Mislim da je sad u hotelu. Večeras čita poeziju negdje u
Starom gradu…
– Željko, okrutno se šališ. Neću ovo povjerovati.
– Razočarano sam sjela na mjesto i potražila vlažne maramice
u torbici.
– Ne šalim se. Al mislio sam da ga se ti uopće ne sjećaš. Nisi
ga spomenula već dvije i pol godine. Zapisujem ja sve i pratim
tvoj psihološki razvoj.
– Gdje čita poeziju?
– Kafe bar Back. Majke mi, simbolično. Ali ništa specijalno,
neće tu biti ni trideset ljudi. Samo mi, stari štovatelji lika i djela.
Čak se, mislim, ne može ni ući bez pozivnice i akreditacije. Znaš
da on uvijek glumi facu.
Željko je trljao mrlju na hlačama koncentrirano i pažljivo.
Nije mi ni prigovorio.
Odluta ponekad. Možda nije ni primijetio da sam ja prolila kavu.
– Imaš akreditaciju, Željko?
– Normalno da imam. Ja – stari fan.
– Daj mi akreditaciju!
Pogledao me blijedo i ostavio vlažnu maramicu na stol. Uzeo
je cigaretu i moje kutije i šibicu sa stola. Cigarete palim šibicama
jer su tako ukusnije.
Zapalio je prvu cigaretu u svom životu.
– Ne vjerujem. Ja ne vjerujem.
– Željko, daj mi akreditaciju i diktafon. Neće nitko primijetiti.
– Razočarat ćeš se opet, Majo.
Pružila sam ruku na stol. Pogledala ga kao pas. Morao je
popustiti.

293
 …

– Kafić Back – dobacila sam taksisti gledajući se u maleno

ogledalo i skidajući ruž sa zuba jezikom.
Danas se u Mostaru svi vozimo taksijem. Jeftini su. Za tri
marke se voziš od Rudnika do Panjevine.
– Đe je to, majke ti?
– Na onoj strani.
To se samo tako kaže. Nema meni jedne strane, dok si ti na
drugoj strani.
Hoće li me odmah prepoznati? Hoće li mu biti drago što me
vidi?
Kako on izgleda? Je li se promijenio? Je li stvarno ostario,
kako Željko kaže?
Ma ne. Prošlo je samo pet godina. Ja sam potpuno ista. Ne
može se nitko promijeniti toliko u pet godina.
Što je pet godina? Pa ne stigne se ni fakultet završiti!
Ušla sam u kafić i sjela za stol u kutu. Onako kako volim – da
me nitko ne vidi, a da ja vidim sve.
Skupilo se dvadesetak duša. Svirala je Azra. Svi su gosti
međusobno razgovarali i smijali se. Čekao se početak poetske
večeri.
Ja ne pišem pesme. Ja sam ozbiljan čovek.
Opet su mi se vraćale slike i riječi. Mirisi i zvukovi. Opet sam
uživala čekajući ga.
Kenana sam prepoznala čim je ušao u lokal. Rukovao se
s djevojkama koje su sjedile za stolom do moga i dao znak
konobaru. Čudne su te šifre s konobarima. Oni su kao psihijatri.

294
 Okreneš prst ovako ili onako i čovjek ti ispunjava želju.
Kenan me pogledao, ali me nije ni prepoznao, ni pozdravio.
Bio je peti sedmoga. Sedam sati i pet minuta, poslijepodne.
Osjetila sam mu parfem među dvadeset sličnih muških
parfema. Osjetila sam njegovu prisutnost. Osjećala sam da
dolazi.
Glasovi su postajali tiši. Ljudi su nestajali polako, zamirisali
su kesteni. Kasna jesen…
Vratila se ona večer u Gradskoj kavani. Vratila se ona
gospođa do mene koja je jela čokoladnu tortu. Vratila se ona
hladna kožna jakna. Onaj prvi poljubac u ruku.
Otvorila su se vrata.
Žamor ljudi polako se vraćao i bivao sve glasniji. Ali izostala
je reklama za skupi parfem.
U lokal se Miki Kolarević dovezao u invalidskim kolicima.
Okretao je kotače rukama i pogledom prebirao ljude za
stolovima. Svi su zašutjeli.
Oči su mu bile umorne. Bore duboke i strašne. Bio je svježe
obrijan i vidio mu se madež na obrazu koji nikad prije nisam
vidjela.
Bio je gotovo potpuno sijed, ali nije oćelavio.
Tanke noge bile su pokrivene nekom crvenom kariranom
dekom, na koju je složio papire za čitanje.
Prsa su bila mršava i ravna, a ispod deke se nazirao trbuh.
Slike su se opet vratile.
Njegova znojna prsa. Njegova ramena široka kao krevet.
Njegovi trbušni mišići tvrdi kao kamen. Noge koje su me nosile
sat vremena kroz snijeg. Savršena crna blistava brada i kratka

295
crna kosa. Sjajne oči. Osmijeh. Ona linija savršenih zubi koju se
ne može nazvati samo osmijehom. Njegov zagrljaj.
Njegove ruke. Njegove velike ruke.
Od toga čovjeka koji je vodio ljubav sa mnom prije pet godina
ostale su, pak, samo ruke.
Samo su one ostale iste. Velike. Zrele.
I one su bile dovoljne. Trebao mi je samo jedan mali indikator
da je to isti čovjek.
Počeo je čitati. Ja sam počela plakati.
Nije prohodao. Ni pet godina nakon nesreće nije prohodao!
Nestao je. Okopnio. Ostario.
Zašto su svi garantirali da može prohodati, a nije? On nije
kukavica. On nikada nije bio kukavica! Da je mogao prohodati,
on bi prohodao!
Kako je moguće da čovjek može ovako ostarjeti za pet
godina? Kako može nestati onakav muškarac?
Valjda naše tijelo samo prati starenje naše duše. Čim se ona
preda i samo čeka smrt, i tijelo ostari.
Bio je to nekad najmlađi tridesetšestogodišnjak kojega sam
ikad vidjela.
Danas je to najstariji četrdesetjednogodišnjak kojega sam
ikad vidjela.
Miki je čitao poeziju. Slušala sam ga i plakala. Plakala sam na
njegove ruke. Na njegove riječi. Nekontrolirano. Uopće me nije
bilo briga ako netko primijeti.
To je i dalje bio on. I ona ista ljubav. Ništa joj nisam uspjela
učiniti sve ove godine. Ostajala je u meni kao virus. Znala se
samo primiriti i čekati da oslabim, pa da me opet sruši. Ostala je
kao neostvarena želja.

296
 Samo se jednom voli. Samo jednom. Sve su ostalo zablude.
Sve su ostalo pokušaji. Sve su ostalo varijacije na temu. Sve su
ostalo predstave. Sve su ostalo odluke i odabiri.
Ali čemu, Majo? Što ti uopće radiš ovdje? Zašto se uvijek
sjetiš samo lijepoga, a zaboravljaš teške riječi?
Zaboravljaš vaš posljednji razgovor u bolnici. Zaboravljaš da
te taj čovjek nikada, zapravo, nije ni volio. Ili je bar tako rekao,
da bi ti lakše otišla.
Završio je čitanje. Nije me primijetio. Niti jednom se nije
nasmijao.
Privukao je kolica stolu u suprotnom kutu i naručio čašu
bijeloga vina.
Svi su gosti kafića stali u red s knjigama koje je trebalo
potpisati, a ja sam i dalje sjedila za stolom i gledala ga.
U kafić su se ušuljali Indeksi. Modra rijeka. Sasvim tiho.
Potpisao je knjigu i posljednjem gostu. Ugasila sam cigaretu i
otpila posljednji gutljaj soka iz čaše.
Sad ili nikad. Ili ću mu reći: Dobra večer, Miki i staviti cigaretu
u usta čekajući da je on pripali ili ću odšetati u novi život.
Ili ću otvoriti vrata nekim boljim danima kojima nije potreban
ostarjeli nepokretni Srbin koji me, možda, nikada nije ni volio,
ili ću sjesti na stolicu pored njega.
Ili ću zažmiriti na to nepoznato tijelo kao na bijedu prosjaka
na ulici, ili ću ponovno dodirnuti te iste ruke?
Ili jesam ili nisam.
Ili sam kukavica koja će mu sada bojažljivo stisnuti ruku, ili
sam kukavica koja će okrenuti glavu i pozvati taksi iza ugla.
Ustala sam.

297
 Bilo je to najtežih dvadeset koraka u mome životu.

Kraj

298