5

Albert Camus je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Francuskoj, 04. januara 1960. godine, u 46-oj
godini života. Bez obzira na Nobelovu nagradu za književnost, koju je i dobio svega tri godine
prije smrti, njegova reputacija je bila u padu. Camusov najbolji period, kako se činilo, nalazio se
daleko iza njega; prošlo je mnogo godina od kada je objavio bilo šta ozbiljno.

Za ovaj pad kritičkog poštovanja, Camus je sam bio djelimično kriv. Ako je njegova književna
reputacija, kao autora L’Etranger i La Peste bila nepravedno umanjena u savremenim
shvatanjima usljed Camusovih neuspješnih poduhvata u filozofskim debatama, upravo je
njegova uloga kao vodećeg javnog intelektualca Francuske, moralni glas svoje ere, ta koja je
imala ogromnu težinu po njega u poslednjoj dekadi života. Upravo je Camus bio taj čije su
maksime postale moralni ton generacije Otpora kako se suočavala sa dilemama i razočarenjima
Četvrte Republike. Do kasnih 50-ih ovaj teret je postao nepodnosiv, izvor konstantne
nelagodnosti u Camusovim pisanijama i govorima – I speak for no one: I have enough difficulty
speaking for myself. I am no one’s guide. I don’t know, or I know only dimly, where I am headed.

Najgora od svih, za Camusa i njegovu publiku, bila je dilema koja je postavljena usljed tragedije
francuskog Alžira. Kao i većina intelektualaca njegove generacije, Camus je bio ogorčeno kritičan
prema Francuskoj politici prema Alžiru; on je osudio mučenja i teror u vladinom „prljavom ratu“
protiv arapskih nacionalista, i on je bio vokalan i dobro informisani kritičar kolonijalne
diskriminacije protiv domorodačke arapske populacije još od 30-ih (u trenucima kada je većina
pariskih intelektualaca koji će se kasnije izdvojiti u antikolonijalnoj borbi znala malo, i malo
brinula oko uslova i potreba francuskih prekomorskih teritorija). Ali Camus je rođen u Alžiru, kao
sin siromašnih evropskih imigranata. On je odrastao u Alžiru i iskoristio to iskustvo za najbolje
radove koje je napisao. Kako nije bio u stanju da zamisli Alžir bez Evropljanja, ili da zamisli
domorodačke Evropljane njegovog miljea odsječene od svog korijena, nije uspio da opiše
najbolje srednje rješenje – major and conspicious amends have to be made... to the Arab
people. But by all of France and not with the blood of the French of Algeria. Kako se situacija
između Francuske i Alžira sve više polarizovala, Camusova potraga za liberalnim kompromisom
počela je da se čini odbačenom i irelevantnom. On se povukao u tišinu.

U godinama koje su uslijedile nakon Camusove smrti, njegovo viđenje stvari je nastavilo da biva
sve više zanemareno. Sve više ljudi koji su živjeli u metropolskoj Francuskoj su bili nezabrinuti
oko sudbine Alžira i njenih različitih zajednica, bilo to Arapi ili Evropljani; što se tiče
intelektualaca, njihovi interesi u 60-im i 70-im bili su toliko daleko od Camusovih da su ga oni

1
prezirali, umanjivali i konačno zanemarili. Njegovo mjesto je preuzela radikalna i duboko
netolerantna polarizacija mlađih generacija, rastrgnuti tiers-mondisme kasnijeg Sartrea i
njegovih sljedbenika, „anti-humanistička“ moda među naučnicima, nova moda u književnosti
koja je dovela do pada statusa pisac. U svijetu Barthesa, Robbe-Griller, Levi-Strauss, i Foucalt,
Camus je bio depasse. Nije da se njega nije čitalo: L’Etranger, La Peste i Caligula bili su poznati
tekstovi na fakultetskim kurikulumima u Francusko, ali i onima van Francuske. Albert Camus je
postao za vlastitog života i veoma kratko poslije, svjetski poznati „klasik“. I ovo je, takođe, bilo
protiv njega.

U prepunom sjemenu, pokvarenoj javnoj atmosferi umiruće Miteranove ere, jasan moralni glas je
očigledno nedostajao. Nadalje, Francuzi su postali mračno svjesni propalih i zanemarenih uslova
njenog književnog nasljedstva; Albert Camus je predstavljao jednu od poslednjih era velikih
francuskih pisaca, veza sa svijetom Roger Martin du Garda, Jules Romains, Gide, Mauriac, i
Marlaux. Jedan recenzent, razmišljajući o uspjehu Le premier homme, pitao se da li Francuzi ne
„slave mit brilijantnog života, transformisanog od strane slučajne smrti u sudbinu, znak izvan
groba, ponovni pristup nečemu u dane kada se francuska književnost ubrajala u nešto“. Postoji
istina po ovom pogledu, ali kako bismo cijenili savremeni uticaj Camusa mi moramo da idemo
malo dalje.

Camusovo odbacivanje nasilja, terora u bilo kojoj formi, redukovalo ga je na impotentnu ćutnju
na vrhuncu alžirskog građanskog rata i donijela mu nepristupačnu generaciju koja je slijedila. Ali
do kasnih 70-ih, ni sa čim osim krvi i pepela da se pokaže njegova podrška revolucionarnoj
represiji u Evropi, Kini, Kubi i Kambodži, francuski mislioci su se zaputili u perspektivu
nevjerovatno blizu one Camusove – iako često bez priznanja: bila je jedna stvar ponoviti
Camusovo upozorenje da „il est des moyens qui ne s’excusent pas“, a nešto sasvim drugo
priznati da je Camus bio u pravu od početka. Takozvani Novi filozofi, kao što su Andre
Glucksmann ili Bernard-Henri Levy, nisu rehabilitovali Camusa, ali su oni doprinijeli procesu
vraćanja Camusa, dok su oni koji su ga nekad prezirali zbog njegove „moralizovane“ opsesije,
sada izgubili sve. Lucidnost i moralna hrabrost Camusa sija danas na način na koji to nije bilo
moguće 1958 – as for me, I find it disgusting to beat the other man’s breast, in the manner of
our judge-penitents.

Trideset godina poslije sticanja nezavisnosti, Alžir je ponovo u nevolji, podijeljen i krvaviji usljed
fundamentalističkih pokreta privremeno držanih pod kontrolom od strane vojnih dikatura.
Koliko god beznadežno naivno Camusov žalba za kompromis bila između asimilacionističkog
kolonijalizma i militantnog nacionalizma, njegova progozna za budućnost države rođenog iz
terora i građanskog rata je bila poprilično tačna – tomorrow Algeria will be a land of ruins and

2
of corpses that no force, no power in the world, will be able to restore in our century.“ Ono što
je Camus shvatio bolje i ranije od ostalih (metropolitanskih) savremenika bilo je da nije arapski
nacionalizam – predviđena još 1945. godine da se od Arapa ne može duže očekivati da tolerišu
uslove pod kojima se njima vlada – već partikularna kultura alžirskih evropskih stanovnika, ta
koja će dovesti do problema ukoliko se neko pokaže dovoljno hrabrim da to razbije.

Izvan pažnje posvećene ocu, majci i obrazovanju mladog protagoniste, Le premier homme
adresira tri teme koje se već mogu pronaći u ranijim esejima i pričama Camusa: senzualnost,
siromaštvo i posebno značenja Alžira (za njega).

In the childhood chapters Arabs come and go fleetingly, part of the natural streetscape of
a mixed community, but when the older Jacques visits his birthpace and gets into
conversation with a colon, the latter explains to him that it is inevitable that Europeans
and Arabs will now fight each other, brutally. And then they will once again live together.
Why? Because that is what this land desires.

I pored svih različitih značenja i tema, Camus se itekako posvećuje temi siromašnih. Istinski
siromašni, kako on naglašava, malo i govore o prošlosti – oni su previše opsesivni sa brigom oko
preživljavanja u sadašnjosti – the very purpose of the novel tear this impovershied family from
the destiny of the poor which is to disappear from history without trace. The Voiceless.

Le premier homme nije samo rekapitulacija ili razvoj Camusovih ranijih priča i eseja – od kojih su
mnoge ovdje pomenute – već isto tako neprocjenjiv podsjetnik oko onoga što je centralno
njegovoj brizi, a šta je bilo tek periferno savremenom stavu. Većina ove ideje „apsurdnosti“, po
kojoj je on i postao poznat, može se sada shvatti kao Camusov način da pokuša iskazati važnost
mjesta i senzacije. Prema tome postoji dio u Sizifu u kome on kaže – in a universe suddenly
divested of illusions and lights, man feels an alien, a stranger. His exile is without remedy since
he is deprived of the memory of a lost home or the hope of a promise land. This divorce
between a man and his life, the actor and his setting, is properly the feeling of absurdity.

U čitanje Le premier homme nas se isto tako podsjeća, silom, da je jedan od najtrajnijih poruka
Camusovog opusa bila nelagodnost; on je bio autsajder u Parizu, etranger u jednom drugom
smislu od onog kog je koristio u svom poznatom djelu. Nije se radilo o tome da se on osjećao
bez mjesta ili bez uloge intelektualca, radije je riječ bila o dvije sukobljene ličnosti u igri, od kojih
je samo jedna shvaćena i cijenjena od njegovih kolega. Kada je, za vrijeme alžirskog konflikta,
pokušao da objasni drugi dio i prema tome njegovu vlastitu mučnu ambivalentnost, samo su
neki shvatili – the Mediterranean separated within me two universes, one where memories and

3
names were conserved in measured spaces, the other where the traces of man were swept
across great distances by the sandy wind.

Poslije dvije dekade bolne i nesavršenog istraživanja oko njene problematične istorije, sa
Vichyem i i gnojnom ranom i intelektualnim divovima skorije prošlosti redukovanih na ruševine
sramotnih citata, Camus Pravedni opstaje, u predviđajućim riječima jednog kritičara –
najplemenitji svjedok prostačkog doba. U eri samopromocije medijskih intelektualaca,
Camusova patentna iskrenost, ono što je njegov bivši učitelj nazvao „ ta pudeur instinctive,“ ima
privlažnsot iskrenog članka, ručno izrađenog remek-djela u svijetu plastičnih reprodukcija. Jean-
Paul Sartre, koji je učinio toliko mnogo da ocrni reputaciju njegovog prijatelja, i čija bi lična
zastupanje nasilja i terora iskreno potreslo Camusa da ih he doživio, prošao je dug put da
nadoknadi štetu u čitulji kojoj je dao doprinos u France-Obsevateur. Camus je, kako je Sartre
docnije napisao, „predstavljao u ovom vijeku... savremenog nasljednika te daleke liniei moralista
čiji rad je možda sastavni dio onoga što je najdistinktivnije za Francusku“. Sartre je zasigurno bio
u pravu, i zakasnjela publikacija Camusovog posljednjog romana je oštar podsjetnik da
Francuskoj i dalje nedostaje jedan distinktivan glas u posljednjih trideset godina. Glas koji im i
dan-danas nedostaje.