Lice i naličje kritike gnusnog čina

Jovan Malešević

Kada je u automobilskoj nesreći 1960. godine poginuo Alber Kami, njegova Francuska je ostala
bez moralnog usmjerenja i oličenja društvene savjesti. Bio je to čovjek koji je bio princip
ispravnosti i jezgro vrijednosti na koje se nesigurno društvo moglo osloniti u svakoj nevolji. Žan-
Pol Sartr je, tek nakon smrti intelektualnog protivnika, prepoznao Kamijevu pravu vrijednost i
shvatio kolika je nesreća snašla Francusku njegovom smrću. Kami je bio onaj tip intelektualca
koji je prevazilazio bazične dnevno-političke rasprave, ideološke podjele i nužnosti grupisanja
svih događaja u tabore koje imaju isključivo pravo na tumačenje stvarnost. On se iz svega toga
izdizao i sa visina je mnogo trezvenije vidio i mnogo jasnije pojašnjavao stvari koje se obrušavaju
na narod i na društvo. Umjesto toga, današnja društva mahom funkcionišu kroz podjele na
’tabore prijatelja i neprijatelja’ koji stvarnost vide u binarnom kodu postavljenom tako da a priori
odbacuje prijedloge suprotne grupe mislilaca, bez obzira na kakvim vrijednostima ti prijedlozi
počivaju.

Nakon što je region potreslo priznanje mlade glumice Milene Radulović da je bila žrtva silovanja
čuvenog učitelja glume Mike Aleksića, poslije kog je uslijedilo priznanje i ostalih žrtava, nije bilo
potrebno mnogo vremena da interesovanje javnosti dostigne nezapamćene visine. Iz dobrih i
opravdanih razloga. Međutim, pravo pitanje je da li je ova društvena kritika konstruktivna u
onom smjeru i obimu u kome je ona iznesena. Da li ta kritika suštinski nečemu doprinosi?

Prve teške reakcije na ovaj čin pristizale su iz građanskog bloka. Aleksandar Trifunović, glavni
urednik BUKA-e, obrušio se na govor mržnje na internetu izvlačeći zaključak da se radi o ’društvu
koje tradicionalno odobrava nasilje nad ženama’. Proslavljeni srpski režiser Srđan Dragojević je
napomenuo da ’srpsko društvo počiva na silovanju’, dok je novinarka Brankica Stanković kazala
kako je Mika Aleksić „čitao“ Oče naš dok je vršio čin silovanja. Ovaj građanski tabor kritike nije se
fokusirao na suštinu samog događaja, već je svoje tumačenje bazirao na sociološkom pristupu.
U takvom viđenju stvari, pitanje nije bilo postoji li mogućnost rješavanja ovog problema,
odnosno mogu li se ovakvi gnusni činovi silovanja svesti na minimum ako se već ne mogu
potpuno spriječiti. Na kraju krajeva, oni uopšte nisu razmatrali mogućnost prilagođavanja i
izmjene državnog sistema. Ideja koja se krije iza svega jeste da se grupa ljudi, koja se na
društvenim mrežama služi najgnusnijim riječima da opravdaju ovaj čin silovanja i da
nipodaštavaju žrtve, percipira kao cjelokupno društvo ili da se za Miku Aleksića kaže kako je on
„ogledalo našeg društva“. U takvom pristupu građanista, sve i jedan član društva koji je iskazao
istinsku podršku žrtvama nasilja, a koji je pri tome i osudio govor mržnje na internetu, etiketiran

1
je kao subjekt koji odobrava nasilje nad ženama, kao onaj pojedinac koji je sazrio i vaspitan na
činjenicama da je njegov razlog postojanja baziran na vrijednostima nasilja i silovanja, samo
zbog toga što se rodio kao Srbin. Rješenje ovog problema, u očima takvog građanskog tabora,
ne može da postoji, jer je društvo zasnovano na neizbrisivim životinjskim nagonima koje se ne
mogu promijeniti.

Sa druge strane, „pravni tabor“ je započeo, poprilično ispod radara i tihim tonom, iznositi zahtjev
za poštovanjem principa presumpcije nevinosti, čiji zastupnici suštinski pokušavaju kazati da ne
aboliraju potencijalne odgovornosti osumnjičenog, ali da bi se sve trebalo sprovesti poštujući
pravnu proceduru. U svojoj suštini krivična sankcija je društvena osuda onog djela i ponašanja
koji se smatraju neprihvatljivim. Ipak, krivična sankcija je pravna faza krivičnog postupka. U
trenutnom slučaju, društvena osuda se desila i prije nego što je krivični postupak sproveden.
Javnost je vodila imaginarni postupak protiv osumnjičenog i za isti ga osudila. U tom smislu,
presumpcija nevinosti i ne može da se ispoštuje jer je za javnost slučaj već okončan. Drugim
riječima, onog trenutka kada je društvo upoznato ovim gnusnim činom kroz priznanje mlade
glumice, princip i mogućnost vođenja nepristrasnog krivičnog postupka su nepovratno
povrijeđeni. Svaki ishod ovog postupka koji neće biti u skladu sa društvenom osudom silovatelja,
odnosno potencijalna oslobađajuća presuda, neće biti prihvaćena od strane društva. Povreda
presumpcije nevinosti ne odnosi se samo na povredu pravnog principa, nego ima i svoje
društvene posljedice – jednom etiketirani pojedinac koji je proglašen za silovatelja teško će moći
ponovo da vodi normalan društveni život, čak iako bi se dokazalo da on nije odgovaran za djelo
koje mu se stavljalo na teret.

Međutim, u svojoj suštiini, a što i kritika građanskog i kritika pravnog bloka ne razumiju, ovaj
istup u javnosti glumica nije išao direktno u smjeru kažnjavanja učitelja glume. Priznanje je bilo
čin hrabrosti kojim se priznaje pretrpljena strahota iz mladosti, ali i hrabrost da se zaštite buduće
djevojke od ovog nemilog događaja. Radilo se o činu koji prevashodno ima preventivni karakter.
I tu je zapravo područje koje društvena kritika nije zahvatala, a što je zapravo trebalo da bude
srž razmatranja. Sva kritika je bila fokusirana ili na pojašnjenje da je silovanje prouzrokovano
nekim inherentnim vrijednostima koje mi kao društvo posjedujemo, ili da, bez obzira na sve
karakteristike slučaj, ovaj društveni problem mora biti ograničen na pravno posmatranje i da se
samo kroz pravnu normu riješi. Sve se zapravo promatra kroz dva tabora – građanističkog i
pravničkog.

Međutim, reakcija države treba da bude sveobuhvatnija. Neophodno je da se kroz istraživanje

pokuša doći do izvjesnih saznanja putem kojih bismo mogli razumjeti zašto žrtve silovanja nisu
spremne odmah da istupe sa priznanjem. Važno je pronaći odgovor na pitanje da li postoje
mogućnosti na osnovu kojih bi država svojim postupcima omogućila psihičke lakše i brže
priznanje žrtvi da su pretrpile silovanje. Žrtve se ne treba osuđivati za dugogodišnju šutnju, nego

2
se sa njima treba raditi kako bi što ranije izliječile data bol. Takav lijek nije plodonosan samo za
žrtvu, nego za i cjelokupno društvo. Takvim društvenim pristupom mi bismo mogli da smanjimo
broj gnusnih činova, da spriječimo da se takvi činovi ponavljaju od jedne te iste osobe, ali i da
osiguramo što bolju zaštitu načela presumpcije nevinosti. U ovom slučaju, stvari su dobrano
izmakle kontroli i ovaj primjer može poslužiti samo kao lekcija iz koje možemo mnoge stvari da
naučimo.

U takvom procesu učenja neophodni su nam intelektualci, oni koji će kroz autoritet uspjeti
ukazati na put kojim bismo trebali krenuti. Potrebno je da se neko izvije kao Kami iz dnevno-
političke svakodnevice, iz ideoloških podjela na tradicionaliste i progresivce, da se shvati da ne
treba samo maštati o boljem društvu, nego jednako posvećeno raditi i na trenutnom. Bez
njegovanja takve misli i bez takvog društvenog pristupa ovaj problem neće biti riješen. Ostaće
samo ogoljena svađa da li je društvo to koje ima prirodnu predispoziciju da zastupa ideju
silovanja i nasilja nad ženema, ili se samo kroz pravne procedure treba rješavati ovakav stravičan
društveni problem. U takvom ograničenom posmatranju stvari, ne možemo doći do kvalitetnih
rješenja, jer ne vidimo problem u njegovoj potpunosti. Bez Kamija u društvu, mi ćemo se ponovo
vraćati na ideološke podjele, dolazićemo do rješenja koji su tu radi prikupljanja političke podrške
i ličnih interesa, a žrtve ćemo zanemariti i posmatrati kao instrumente koje služe ostvarivanju
naših sitnih ciljeva.