18

Ovo poglavlje biće posvećeno slučaju Whittaker Chambers. Događaji koji su učinili Whittakera
Chambersa javno poznatim danas su dobro znani. Kurir komunističkog podzemlja u periodu
između 1932-1938. odine, Chambers je „dezertirao“ iz partije i ispričao svoju priču 1939. godine
Adolfu A. Berle Jr, pomoćniku državnog sekretara Roosveltove administracije i čovjeku koji je bio
predsjednikova veza oko pitanja špijunaže. Berle je prenio Chambersove informacije, koje su
uključivale imena partijskih izvora u američkoj vladi, među kojima je bio i Alger Hiss, veoma
veliki potencijal u State Departmentu koji je služio u Agricultural Adjustment Administraciji u
ranim godinama Rooseveltovog predsjednikovanja.

Nekoliko godina se ništa nije dešavalo, iako je Chambers bio istražen i ispitan od strane FBI-a u
toku 1941. godine i ponovo nakon rata. Onda, u julu 1948. godine, The House Un-American
Activities Committee (HUAC) je pozvao Elizabeth Bentley da svjedoči. Bentley koja je naslijedila
Chambersa kao podzemni komunistički kurir u D.C.-u dala je svjedočanstvo koje je po prvi put
potkrijepilo ono što je Chambers ranije rekao. Chambers je odmah pozvan pred HUAC. Njegovo
svjedočenje je impliciralo kako su Alger Hiss i 7 drugih članova komunističke mreže operisali
unutar užih kruga New Deal administracije. U to vrijeme, Chambers nije tvrdio da ima
informacije oko bilo kakve vrste špijunaže koja se sprovodi od strane ove grupe, niti da može
ponuditi dokaze svog svjedočanstva. Članstvo u Komunističkoj partiji u toku 1930-ih godina nije
samo po sebi bilo krivično djelo.

Hiss je takođe bio pozvan da svjedoči pred komitetom. On je imao dobro svjedočenje i negirao
je da je ikad upoznao Chambersa. U kasnijim sesijama Hiss je ipak poklekao i priznao da je
upoznao Chambersa, ali „pod drugim imenom“; i Hissova vlastita verzija sastanka u toku 1930-ih
imala je brojne kontradiktorne detalje. Sve je bilo isto – serija sastanaka ove dvojice ljudi pred
komitetom nisu doveli do napredovanja slučaja protiv Hissa. Ali kada je Chambers ponovio svoje
optužbe – da je Hiss bio komunista i da je možda još uvijek komunista – na radio programu, bez
benefita da ga zaštiti saslušanje pred HUAC-om, Hiss je Chambersa tužio za klevetu 27.
seprembra 1948. godine.

Kako je bio prisiljen da dođe do nekih dokaza osim vlastitog sjećanja, čak i ako bi to uključivalo
jednog bivšeg komunističkog svjedoka, Chambers je konačno povukao svoje ranije odbijanje i
potvrdio da su Alger Hiss i drugi bili uključeni u akt špijunaže. On je ovu tvrdnju osnažio
mogućnošću da dođe do dokumenata i mikrofilmova sa njihovih tajnih mjesta koje je on sakrio
u vrijeme svog otpadništva u toku 1938. godine kao neku vrstu osiguranja od sovjetskog

1
otpadništva. Na dan 15. decembra 1948. godine, Alger Hiss je osuđen po dvije tačke
krivokletstva: da je negirao pod zakletvom da je vidio Chambers ikada poslije 1. januara 1937.
godine, i zbog toga što je tvrdio, isto tako pod zakletvom, da on nikad nije predao vladine
dokumente Chambersu. Prema obje ove tačke, dokazi u vidu novih materijala su bili ključni. Hiss
nije mogao biti optužen za akt špijunaže, jer je nastupila zastara, ali osuda za krivokletstvo je bila
više nego jasna.

Hissovo prvo suđenje, koje je trajalo od 1. juna do 8. jula 1949. godine, rezultiralo je
neodlučnom porotom. Drugo suđenje je počelo 17. novembra 1949. godine i trajalo je sve do
21. janura 1950. godine, kada je Hiss jednoglasno bio proglašen krivim za krivokletstvo i osuđen
na 5 godina zatvora. On je kasnije odslužio 44 mjeseca. U toku ostatka svog života (umro je
1996. godine), Hiss je i dalje tvrdio da nije kriv. Njegovi zahtjevi za ponovnim suđenjem bili su
odbijeni, ali za mnoge ljude, njegovi protesti nevinosti su bili znak da govori istinu.

Mnogi su predlagali da je riječ o pogrešnoj primjeni pravde, o namještaljci, zavjeri. Materijalni

dokazi su bili dovoljno oštećeni, a da se ne spominje Chambersovo sjećanje obilnih krucijalnih
dokaza oko Hissa i njegovih aktivnosti koje niko nije preispitao.

Na osnovu skoro otvorenih sovjetskih arhiva, mi imamo potvrdu da je Chambers govorio istinu
oko komunističkih izvora u vladi SAD-a i oko vrsta materijala koji su oni pružali Sovjetima.
Posebno su ruski dokazi potkrijepili Chambersovu tvrdnju da je njegova cijela grupa bila vođena
od strane Mađara pod imenom Josef Peters.

Još jedan od špijuna, Noel Field, čini nedvosmisleno jasnim da Hiss, kao i on sam, jeste bio
komunistički operativac. Field nije imao razloga da laže jer ono što je on rekao nije bilo za javnu
upotrebu. U bilo kom slučaju, on je govorio svoju priču o čovjeku koji je znao mnogo više o
ovome od njega, i koji je mogao (i koji jeste) to provjeriti u Budimpešti i Moskvi. Nakon
njegovog puštanja, Field je pisao otvoreno Hissu iz Budimpešte 1957. godine, nudeći mu da ga
oslobodi krivice. Hiss je pristojno odbio. Hissovi podržavaoci su umnogome koristili ovo pismo
da dokažu Hissovu nevinost, ali sada se čini da se radilo o vježbi dezinformacija, gdje su mnogi
raniji nacrti ovog pisma zadržani u mađarskim partijskim arhivama sve dok na njih nije nabasala
istoričarka Schmidt. Konačno, Schmidt je vidjela pisanu autobiografsku notu za mađarsku tajnu
službu od strane istog Josefa Petersa kog je Chambers identifikovao, koji sve ovo potvrđuje u
pismu.

I na taj način to potvrđuje i samom Whittakeru Chambersu. U toku života, ali i toku smrti on je
poređen sa čovjekom kog je srušio. Chambers je imao mali broj prijatelja, što je i rezultat

2
njegovog usamljenog svjedočenja i njegove otpadničke komunističke prošlosti. On je isto tako
bio poznat po nedostatku pažnje prema svom izgledu, od glave do pete. Hiss je, sasvim
suprotno, bio visok i zgodan; on je divno izgledao u odijelu. Kao što je Maurice Barres zaključila
iz jevrejsta Alfreda Dreyfusa da on mora biti sposoban za izdaju, isto tako su oni koji su bili
podržavaoci Hissa zaključili iz njegove društvene kvalitete da on nije mogao biti sposoban za
izdaju.

I ipak, kako nas na to Tanenhaus podsjeća, ova dva čovjeka su u mladosti toliko bila slična.
Obojica su poticala iz nesigurnih porodica niže srednje klase na prelazu vijekova, ali se Hiss
uspio popeti na jednu višu stepenicu socijalne ljestvice. Dva čovjeka, koji su rođena u tri godine
razmaka, patili su od poprilično sličnih porodičnih tragedija. Chambersov brat Richard, četiri
godina mlađi ubio se 1926. godine u 22. godini života, dok je njegov otac umro tri godine
poslije od bolesti jetre. Hissov otac je prerezao vlastito grlo u toku 1907. godine, kada je Alger
imao svega 2.5 godine. Njegov brat Bosley, stariji od njega četiri godine, bio je alkoholičar i
umro je od otkazivanja jetre 1926. godine. Hissova starija sestra oduzela si je život svega tri
godine kasnije.

Bez obzira na oslonac koji je dobio od Harvard Law School i nevjerovatnog CV-a, Hiss je imao
više toga zajedničkog sa Chambersom nego što to danas savremenici vide. A Chambers je
vjerovao u tu povezanost. Kako i je opisao Hissa 1948. godine – on je najbliži prijatelj kog sam
imao u Komunističkog partiji.

At heart, the Great Case was this critical conflict of faiths; that is why it was a great case.
On a scale personal enough to be felt by all, but big enough to be symbolic, the two
irreconciable faiths of our time – Communism and Freedom – came to grips in the
persons of two conscious and resolute men. Indeed, it would have been hard, in a world
still only dimly aware of what the conflict is about, to find two other men who knew so
clearly.

Chambers je napustio svoje književne ambicije u mladosti kako bi se posvetio Komunističkom

pokretu. On se pridružio partiji 1925. godine, postao član podzemlja 1932. godine i radio je
marljivo za ovu ideju sledećih 6 godina. Za njega, kao i za mnoge druge, partija je ponudila
zamjenu za porodicu, zajednicu i vjeru. Ali Chambers se približio komunizmu poslije neuspješnih
pokušaja da pronađe Boga, što je i jedan od razloga zašto je ostao autsajder i kad se pridružio
partiji. U SAD-u, kao i u Evropi, mlade snage komunista su bile uglavnom disproproporcionalno
radikalizovani imigranti, od kojih su mnogi bili Jevreji, za koje konvencionalna religija nije bila
opcija, prije ili poslije njihovog odnosa sa lenjinizmom. Kada su napustili komunistički pokret, oni

3
su imali tendenciju da skrenu u trockizam, naučni neo-marksizam, čak i liberalni anti-
komunizam, kao i da se uključe u ne-komunističke radničke organizacije.

Za Chambersa takvi putevi povratka su bili zatvoreni. On je bio spreman na sve ili ništa. Ovaj
beskompromisni mentalitet mu je služio dobro kada je shvatio, prije većine svojih komentatora,
da staljinizam nije bila perverzija lenjinističke utopije, već njena prava esencija; ipak to je ostavilo
Chambersa daleko izolovanijim nego ikad, sa malo simpatizera, a još manje prijatelja. Čak i
poslije Hiss afere – u toku koje se pokušao ubiti otrovom za pacove i prema tome okončati ovu
samonametnutu kalvariju – on je ostao usamljenik, kome su se divili ljudi zbog reakcionarne i
nativisističke opsesije koje on nije dijelio.

U toku 1950-ih, njegova ćerka je bila ucijenjena od aplikacije za Shawrthmore. Umro je u julu
1961. godine sam kao što je i živio. Jasno je da se Chambersa trebalo mrziti tako mnogo u toku
1950-ih, i to ne samo zbog njegovog otpadništva. Upravo je Hiss afera dala ključni zamah
Josephu McCarthy-u i njegovim pristalicama.

Ali Tanenhaus, koji je nevjerovatno nepristrasan u svojoj diskusiji oko McCarthyeve ere, pokazuje
veoma ubjeđujuće da sam Chambers nije bio lovac na vještice. On se na početku nije htio
pojaviti pred HUAC-om, a kada se pojavio, kao i Walter Krivitsky prije njega, on je bio šokiran
neznanjem i nedostatkom političke sofisticiranosti njegovih ispitivača. On je bio dovoljno
posvećen povodu anti-komunizma da shvati veoma brzo da je McCarthy njegov najveći
neprijatelj, i zadržao je dovoljno svog marksizma da vidi da se pametni mladi čovjek National
Review potpuno protivi onome što je stvarnost u njihovim pozivima da ponište New Deal i u
njihovom neuspjehu da naprave razliku između Josifa Staljjna i Nikite Hruščova.

Ipak, čak i oni koji su prisiljeni da priznaju kako je Chambers vjerovatno govorio istinu oko Hissa
pronalaze njegovo ponašanje neopravdanim. Za takve ljude, Hiss je bio nevin čak i ako bude
proglašen krivim. New Deal, koji se povlačio iz sjećanja bio je previše svet za liberale. Ako su
idealistički New Dealers davali tajne Sovjetskom savezu, on je to činio na ličnom nivou.