JASEN BOKO, Dioklecijan: biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili

progonitelj kršćana?, Zagreb, Profil Knjiga d.o.o. 2016., 335 str.

Jasen Boko (rođen 1961.), dalmatinski je dramaturg i dramski kritičar. Diplomirao je

dramaturgiju i svjetsku književnost u Beogradu. Radio je u rudnicima zlata u Australiji i tvornici
ribe na norveškom sjeveru, brao maline u Quebecu, studirao u New Yorku, autostopirao u
Burmi i Iranu, penjao se po Himalaji, kupao u Titicaci, nosio eksploziv u kamenolomu, rušio
dimnjake u napuštenim tvornicama, spuštao se niz kanjone, putovao Svilenom cestom, po
zanimanju je, kaže, nomad. Predavač je kolegija lutkastvo i scenska kultura te scenska kultura
na Filozofskom fakultetu u Splitu. Objavio je dvanaest knjiga među kojima su: biografija
pjesnika Tina Ujevića, Tin: trideset godina putovanja (2005.), putopis Na Putu svile: kako nam
je lagao Marko Polo (2009.), Tragovima Odiseja: kontroverzni putopis o lutanju grčkog junaka
Jadranom (2012.), koja je nagrađena „Kiklopom“ za najbolju publicističku knjigu te godine te
putopis Za Aleksandrom Velikim u srce Azije: zapisi iz zemalja gdje mitovi još žive (2014.)

Dioklecijan: biografija kontroverznoga rimskog cara: reformator ili progonitelj

kršćana? (2016.), najnovija je knjiga Jasena Boka. Sudeći po naslovu knjige, čini se da je riječ
o jednom stručnom, formalnom tekstu koji se bavi isključivo suđenjem Dioklecijana kako bi se
saznalo je li on junak ili zločinac. Ova je knjiga sve, samo ne ozbiljna. Jasen se Boko dotiče
aktualnih tema poznatih ljudima koji prate vijesti u Hrvatskoj; spominju se Ustaše, partizani,
udruga U ime obitelji, Željko Kerum, Zlatko Hasanbegović i mnogi drugi. Zbog ovih referenci,
autor je postigao samo to da se knjiga ne isplati prevoditi jer je nitko izvan prostora bivše
Jugoslavije neće razumjeti. Sastoji se od 55 kratkih poglavlja i fantastičnog prologa i epiloga
u kojima pripovjedač izdaleka promatra Dioklecijana. Poglavlja nemaju stabilan kronološki
slijed, česte su retrospektive i retardacije. Mnoga poglavlja imaju komičan naslov. Npr. 15. (str.
81.-86.) „Dosadno, ali nužno poglavlje o reformama“, 16. (str. 87.-91.) „Kako vjerom u Boga
izbjeći porezna davanja“ i 23. (str. 126.-131.) „Imaš zeta – imaš tovara!“.

Šalu na stranu, knjiga izvrsno prikazuje Dioklecijanov život. Boko o njemu priča kao
da ga je nekoć poznavao. Dioklecijana upoznajemo kao mladog Diokla, ambicioznog Ilira koji
sanjari o tome kako će osnovati novi grad upotpunjen najljepšom palačom. Prva dva problema
kojima se 1. (str.7.-10.) i 2. (str. 11.-15.) poglavlje bave su kako je Dioklo dobio svoje ime – po
majci Diokleji ili po gradu Diokleji (Duklji pokraj Podgorice). Poglavlje 5. (str. 26.-29.) govori
o Dioklovoj vojnoj službi od običnog vojnika, preko konjanika do zapovjednika novoosnovanih
domestika. Prekretnica Dioklovog života bila je u nepoznatoj belgijskoj krčmi u kojoj mu je,
Prema Flaviju Vopisku, autoru djela Povijesti, prorečeno da će postati carem jednom kad ubije
Vepra. Tada se u Dioklu budi strast za lovom kao što je opisano u poglavlju 9. (str. 46.-50.) „U
lovu na sudbinskog vepra“. I zaista, Dioklo je ubio Arija Apera (lat. aper = vepar),
zapovjednika pretorijanaca i svog protivnika u utrci za prijestolje. Nakon što je postao car,
Dioklo mijenja ime nekoliko puta, sve dok nije postao Dioklecijanom. Nedugo zatim,
proglašava diarhiju sa svojim najboljem prijateljem i posvojenim bratom, Maksimijanom,, a
nekoliko godina kasnije i tetrarhiju sa sobom i Maksimijanom kao augustima i braćom te sa
posvojenim sinovima i zetovima na mjestima cezara, Galerijem i Konstancijem Klorom, koje
su oženili svojim kćerima, Teodorom i Valerijom. Ove izuzetno komplicirane obiteljske veze
Jasen Boko objašnjava u poglavlju 17. (str. 92.-97.) Dioklecijanova vladavina bila je
karakterizirana čestim (građanskim) ratovima. Njegovi suparnici bili su pretendent Karin s
kojim se sukobio na Moravi (više u poglavlju 11. (str. 57.-63.)), Kvadi, Sarmati, Alemani,
bagaudi (kelt. pobunjenici, više u poglavlju 12.) i najveći neprijatelj Maksimijana - Karauzije,
kojim se povremeno bavi prva četvrtina knjige. Vrhunac Dioklecijanove i Galerijeve vojne
karijere bio je rat s Perzijom (296. – 298.), koje je Boko maštovito opisao u već spomenutom
poglavlju 23 (str. 126.-131.). Nakon rata s Perzijom, u poglavlju 24. (str.132.-137.), započinje
važan period u Dioklecijanovu životu – boravak u Egiptu. Fasciniran egipatskom arhitekturom,
naređuje da se 12 sfingi i nepoznati broj stupova transportira u Solin, gdje planira izgraditi novu
palaču. Tijekom boravka u Egiptu, Dioklecijan se sukobio s novim kultom – maniheizmom,
kojega osuđuje u poglavlju 28. (str. 153.-158.), čime je samo olakšao širenje kršćanstva, kojeg
je zabranio u svom slavnom ediktu objavljenom nakon prvog od dva požara u Nikomediji nakon
kojeg slijede još tri edikta, od kojih četvrti osuđuje kršćane na smrt izuzet onih koji su spremni
javno žrtvovati u čast Jupiteru i time potvrditi svoju odanost caru i državi. Od 34. do 46. (str.
188.-253.) poglavlja autor se suočava s raznim ranokršćanskim legendama o Dioklecijanovom
progonu za koje, kako tvrdi, nema čvrstih dokaza. Tih 12 poglavlja odnose se na podnaslov
knjige; razlog zašto će neki čitatelji uzeti knjigu u ruke, a drugi (uključujući mene) jednostavno
preskočiti tih 65 stranica martirskih nebuloza. Posljednje poglavlje s kršćanima u glavnoj ulozi
jest poglavlje 46. (str. 254.-258.) u kojemu autor promatra kršćanstvo kao uzrok pada Zapadnog
Rimskog Carstva. Dioklecijanova i Maksimijanova abdikacija 1.5.305. spominje se u poglavlju
48. (str. 266.-273.) nakon kojega slijedi Dioklecijanovo povlačenje u Salonu. Kriza nakon
abdikacije dvojice augusta, kao što opisuje poglavlje 51. (str. 289.-296.), rezultat je imenovanja
ratnika Maksimina Daje i Severa II. cezarima. Nakon smrti Konstancija Klora, Galerije
proglašava njegovog sina, Konstantina I. augustom , nakon čega se Galerijev zet Maksencije,
koji postavlja svoga oca Maksimijana kao suvladara. Kratak povratak na političku scenu
odlaskom na vijećanje u Karnunt 308. S ciljem da reorganizira raspalu novu tetrarhiju,
Dioklecijan postavlja nove (stare) auguste i cezare. Priča o tetrarhiji završava 52. (str. 297.-
302.) poglavljem Galerijevom smrću te prethodnim donošenjem edikta o vjerskoj toleranciji i
dolaskom Konstantina I., Licinija i Makimina Daju (ne zadugo) na mjesta vladara. Maksimin
Daja, koji je zamrzio Dioklecijana i njegovu obitelj, šalje Valeriju i Prisku u smrt, što u
konačnici šalje samog Dioklecijana u prijevremenu smrt.

Knjiga sadrži putopisni segment u poglavlju 21. (str. 116.-120.), u kojem se autor uputio
u turski grad Izmit, izgrađen na temeljima Dioklecijanove prijestolnice, Nikomedije, u kojoj je
sagradio svoju prvu palaču. Poglavlja 49. i 50. (str. 274.-288.) govore o izgradnji i arhitekturi
Dioklecijanove palače u Splitu., a slike palače nalaze se zakopane u poglavlju 37. (str. 204.-
208.). U poglavlju 2. (str. 11.-15.) i 22. (str. 121.-125.) Boko spominje dvije legende o
Dioklecijanu – o caru Dukljaninu i o Albi, Dioklecijanovoj kćeri koja je prva nastanila Veliku
Britaniju (lat. Albion).

Antički autor s kojim se Boko konstantno sukobljava jest Firmijan Laktancije,

Dioklecijanovim bivšim učiteljem retorike i njegovim djelom O smrtima progonitelja.
Nažalost, on je uz Flavija Vopiska i Historiu augustu više - manje jedini stari izvor o
Dioklecijanovoj vladavini kojega Boko navodi. Samo djelo ima sumnjiv kredibilitet, navodi se
malo činjenica, a postavlja puno hipoteza. Fusnote su rijetke, a više od polovice odnose se na
Laktancija. U poglavlju 36. (str. 199.-203.) nakon iznošenja nepripisanog citata, čitatelja koji
traži navod među fusnotama naziva zaluđenim fanatikom te mu savjetuje da se obrati psihijatru.

Unatoč zasluženim kritikama, knjiga je poprilično zabavna za čitanje, ali samo u

rekreativne svrhe. Ne bih je preporučio kao znanstvenu literaturu, a vjerujte mi, iz iskustva
pričam – ni za prikazivanje. Dragi čitatelji, koristite Bokovog Dioklecijana kao alat za
izvlačenje smiješnih faktoida iz povijesti te kao oružje protiv kvazi – vjernika. Dragi
knjižničari, dobro razmislite hoćete li svrstati ovu knjigu pod povijest ili komediju jer ova
knjiga pripada negdje između.

Antonio Baljak, prosinac 2016.