PETI DIO

SAUČESNIŠTVO U KRIVIČNOM DJELU

GLAVA PRVA

POJAM SAUČESNIŠTVA

I. POJAM SAUČESNIŠTVA I UVJETI ZA NJEGOVO POSTOJANJE

1.1. Pojam i značaj saučesništva

Krivično djelo može biti ostvareno nekim činjenjem ili nečinjenjem od strane jedne
osobe ili zajedničkim djelovanjem više osoba. Ukoliko je krivično djelo rezultat
djelovanja više osoba tada pod određenim uvjetima postoji saučesništvo u ostvarenju
krivičnog djela. Osobe čijim je djelovanjem ostvareno krivično djelo nazivaju se
saučesnici. Takve situacije u kojima se jedno krivično djelo javlja kao rezultat djelovanja
više osoba u praksi su veoma česte. Tako, ne primjer, organizirani kriminal kao najteži
oblik savremenog kriminaliteta po svojoj definiciji i prema prirodi stvari podrazumijeva
da u njemu, na neki način, učestvuje veći broj osoba. Pošto se učestvovanje više osoba u
ostvarenju krivičnog djela može ispoljiti na veoma različite načine sa čitavim nizom
specifičnih problema, to se i pred krivičnim pravom javlja pitanje na koji način rješavati
takve situacije. Zbog toga savremeno krivično pravo pridaje posebnu pažnju reguliranju
materije koja se odnosi na problematiku saučesništva.

Naime, kad u ostvarenju krivičnog djela učestvuje više osoba, neminovno se javlja
pitanje kako razriješiti taj problem sa aspekta krivice i kažnjivosti svake od tih osoba. U
tom smislu pred krivičnim pravom stoje samo dvije osnovne mogućnosti za rješenje tog
problema. U jednom slučaju može se prihvatiti monistički sistem ili model prema
ekstenzivnom shvaćanju učiniteljstva ili izvršilaštva i sve osobe koje su na bilo koji način
doprinijele ostvarenju krivičnog djela smatrati učiniteljem i na njih primijeniti kaznu koja
je za to djelo propisana u zakonu. To znači da ovaj model ne zahtijeva postojanje
posebnih odredbi općeg dijela o pojedinim oblicima saučesništva, kao ni o krivičnoj
odgovornosti i kažnjivosti saučesnika. Prema drugoj varijanti može se prihvatiti
dualistički sistem utemeljen na restriktivnom pojmu učiniteljstva, prema kojem je
učinitelj samo ona osoba koja osobno učestvuje u ostvarenju krivičnog djela, tj. koja
neposredno poduzima radnju koja dovodi do nastupanja zabranjene posljedice, dok se sve
ostale osobe koje svojim radnjama doprinose ostvarenju djela imaju smatrati
saučesnicima. Prema ovom modelu nužne su posebne odredbe općeg dijela da bi došlo do
kažnjavanja podstrekača i pomagača kao saučesnika. U savremenim krivičnim
zakonodavstvima prisutna su oba navedena modela, s tim da uglavnom prevladava
dualistički model. Naše krivično zakonodavstvo usvaja dualistički model ili sistem u

1
reguliranju materije saučesništva, jer u općem dijelu zakona sadrži posebne odredbe i o
pojedinim oblicima saučesništva, kao i odredbe o uvjetima odnosno granicama krivice i
kažnjivosti saučesnika (čl. 29. – 32. KZ BiH; čl. 31. – 34. KZ FBiH; čl. 37. – 40. KZ RS;
čl. 31. – 34. KZ BDBiH).

Saučesništvo predstavlja poseban oblik kriminaliteta koji je u svakom društvu

opasniji od kriminaliteta pojedinaca, tj. od kriminaliteta koji se ostvaruje djelovanjem
jedne osobe. Ono predstavlja tzv. kolektivni kriminalitet kojeg karakterizira kumulacija
kriminalnog nastrojenja, udruženost zločinačkih volja više osoba u pravcu ostvarenja
jednog konkretnog krivičnog djela, a često i više unaprijed brojno neodređenih krivičnih
djela. Učešće više osoba u ostvarenju takvih djela ukazuje na posebnu društvenu opasnost
takvog kriminaliteta, pri čemu sam stepen društvene opasnosti saučesničkog kriminaliteta
zavisi i od oblika saučesništva u svakom konkretnom slučaju. Iz tih razloga savremena
krivična zakonodavstva reguliraju materiju saučesništva na način da postavljaju pravila
koja bi trebala na najbolji način udovoljiti zahtjevima politike suzbijanja te vrste
kriminaliteta u određenoj državi u određeno vrijeme.

1.2. Uvjeti za postojanje saučesništva

Iako se učestvovanje više osoba u ostvarenju krivičnog djela može ostvariti na

različite načine, to ipak ne znači da je svako učestvovanje istovremeno i saučesništvo u
krivičnopravnom smislu. Za postojanje saučesništva, dakle, nije dovoljno samo to da su u
ostvarenju djela uzele učešća više osoba, jer ono može izostati uprkos tome što je više
osoba svojim radnjama stvarno učestvovalo u ostvarenju konkretnog krivičnog djela.

Tako se kao primjer može navesti situacija kad jedna osoba pokuša provaljivanjem učiniti krađu, a
druga osoba, koristeći se radnjom prve osobe, uspije da prodre u prostor gdje se nalazi pokretnina koja je
predmet krađe, te oduzme tu pokretninu. U takvom slučaju te dvije osobe su stvarno svojim radnjama
učestvovale u izvršenju jednog krivičnog djela, ali neće postojati saučesništvo u izvršenju teške krađe
provaljivanjem i te osobe neće se smatrati saučesnicima, jer je njihovo djelovanje samostalno, s obzirom da
jedna osoba nije znala za djelatnost druge. Isti je slučaj kad sa obostranom krivnjom dvojice vozača
motornih vozila strada neka treća osoba, jer ni u tom slučaju kod vozača koji su svojim radnjama doveli do
nastupanja posljedice nema ni svijesti ni volje za zajedničkim djelovanjem.

Prema tome, za postojanje saučesništva potrebno je da, pored učešća više osoba u
ostvarenju krivičnog djela, između tih osoba kao saučesnika postoji i određena objektivna
i subjektivna veza.

Objektivna veza kod saučesništva sastoji se u tome što sve radnje pojedinih
saučesnika predstavljaju jednu cjelinu u smislu da su sve doprinijele nastupanju
zabranjene posljedice. Drugim riječima, ta veza se sastoji u zajedničkom ostvarenju
bitnih obilježja krivičnog djela, pa posljedica nastupa kao zajednički rezultat radnji svih
saučesnika. Radnje svakog pojedinog saučesnika mogu biti različite, one mogu biti
posebne i odvojene, mogu biti poduzete istovremeno i na istom mjestu, ali mogu biti i
vremenski i prostorno odvojene. Bitno je sa objektivne strane da sve te radnje doprinose
ostvarenju djela, sve vode nastupanju posljedice i svaka od tih radnji mora biti uzročno
povezana sa posljedicom kao njihovim zajedničkim rezultatom.

2
 Subjektivna veza kod saučesništva ogleda se u svijesti svakog pojedinog saučesnika
o zajedničkom djelovanju sa drugim osobama. To znači da je za postojanje saučesništva
nužno da saučinitelji znaju jedan za drugog, a da podstrekač i pomagač znaju za
učinitelja. Nije nužno za postojanje saučesništva da i kod samog učinitelja postoji svijest
o zajedničkom djelovanju. Pojedini saučesnici se mogu i osobno poznavati, ali to osobno
poznanstvo nije uvjet za postojanje saučesništva. Za saučesništvo je bitno da svaki
pojedini saučesnik zna da u ostvarenju nekog krivičnog djela pored njega učestvuju i
druge osobe, koje mogu biti individualno određene i poznate drugim saučesnicima, ali
koje mogu biti i individualno neodređene, već da pripadaju određenom krugu osoba, s
tim da je saučesnicima poznat taj krug kojem pripada i neposredni učinitelj djela. Prema
tome, saučesništvo predstavlja zajedničko ostvarenje krivičnog djela od strane više osoba
koje su svjesne svog zajedničkog djelovanja.

Za saučesništvo je karakteristično umišljajno postupanje saučesnika, jer i

saučinitelj i podstrekač i pomagač uvijek odgovaraju ako su postupali sa umišljajem.
Međutim, za razliku od podstrekača i pomagača koji mogu biti krivi samo ako su
postupali s umišljajem, saučinitelj može biti kriv i ako je postupao iz nehata.

II. OBLICI SAUČESNIŠTVA

2.1. Tri oblika saučesništva i tri vrste saučesnika

Više osoba mogu svojim vremenski i prostorno povezanim ili odvojenim radnjama
ili djelatnostima, svojim činjenjem ili propuštanjem činjenja na koje je postojala dužnost,
na različite načine učestvovati u ostvarenju jednog krivičnog djela. U svim tim
slučajevima radit će se o saučesništvu u ostvarenju krivičnog djela.

Tako, prije svega, dvije ili više osoba mogu zajednički učiniti neko krivično djelo,
bilo da sve te osobe neposredno poduzimaju radnju učinjenja tog krivičnog djela, bilo da
neke od njih poduzimaju radnju učinjenja, a druge neku drugu radnju kojom na
odlučujući način doprinose učinjenju tog krivičnog djela. U takvom slučaju su sve te
osobe učinitelji krivičnog djela, a jedna prema drugoj se pojavljuju kao saučinitelji. U
tom slučaju postoji saučesništvo u obliku saučiniteljstva (čl. 29. KZ BiH; čl. 31. KZ
FBiH; čl. 37. KZ RS; čl. 31. KZ BDBiH). Tako, na primjer, ako dvije osobe zajedno
napadnu treću osobu i nanesu joj teške tjelesne ozljede, obje te osobe bit će saučinitelji
krivičnog djela teške tjelesne ozljede. Isto tako, postojat će saučiniteljstvo ako jedna
osoba drži drugu osobu i time je sprječava da se brani, a treća osoba joj nanese teške
tjelesne ozljede. U ovom slučaju postoji saučiniteljstvo zbog toga što radnja držanja na
odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela teške tjelesne ozljede.

U drugom slučaju u ostvarenju krivičnog djela učestvuje više osoba, s tim da su

samo neke od njih učinitelji krivičnog djela, dok jedna ili više drugih osoba navode
učinitelja na učinjenje krivičnog djela. Osobe koje navode drugu osobu na učinjenje
krivičnog djela su podstrekači, pa u tom slučaju postoji podstrekavanje kao oblik
saučesništva (čl. 30. KZ BiH; čl. 32. KZ FBiH; čl. 38. KZ RS; čl. 32. KZ BDBiH). Tako,

3
na primjer, ako jedna osoba da izvjesnu sumu novca drugoj osobi da ta druga osoba za taj
novac nanese teške tjelesne ozljede trećoj osobi, tada će osoba koja je dala novac biti
podstrekač u krivičnom djelu teške tjelesne ozljede.

U trećem slučaju u ostvarenju krivičnog djela učestvuje više osoba, s tim da su

samo neke od njih učinitelji krivičnog djela, jer svojim radnjama neposredno dovode do
nastupanja zabranjene posljedice, dok jedna ili više drugih osoba pomažu učinitelju u
njegovoj radnji kojom on ostvaruje posljedicu nekog krivičnog djela. U tom slučaju
osobe koje svojim radnjama pomažu učinitelju krivičnog djela su pomagači, pa u tom
slučaju postoji pomaganje kao oblik saučesništva (čl. 31. KZ BiH; čl. 33. KZ FBiH; čl.
39. KZ RS; čl. 33. KZ BDBiH). Na primjer, jedna osoba da učinitelju savjet ili uputstvo
kako da učini neko krivično djelo, druga mu stavi na raspolaganje sredstva za učinjenje
djela, a treća otkloni prepreke koje stoje na putu učinjenja djela. Ukoliko dođe do
učinjenja tog krivičnog djela sve tri navedene osobe će se smatrati pomagačima u
njegovom učinjenju.

2.2. Saučesništvo u užem i u širem smislu

Za razliku od starijeg zakonodavstva prema kojem se pod saučesništvom

podrazumijevalo samo podstrekavanje i pomaganje, s obzirom da se saučiniteljstvo
smatralo kao učiniteljstvo, u savremenoj teoriji krivičnog prava i u savremenom
krivičnom zakonodavstvu saučiniteljstvo se smatra kao poseban oblik saučesništva.
Međutim, ipak se pravi razlika između saučesništva koje obuhvaća samo podstrekavanje i
pomaganje i saučesništva koje, pored podstrekavanja i pomaganja, obuhvaća i
saučiniteljstvo. Razlog tome je što se smatra da se teorijska obrada instituta saučesništva
ne može ograničiti samo na podstrekavanje i pomaganje, već tom obradom moraju biti
obuhvaćeni i pojmovi učiniteljstva i saučiniteljstva, zbog toga što je cijela problematika
saučesništva usko povezana sa pitanjem učiniteljstva. Naime, kad se u ostvarenju
krivičnog djela pojavi više osoba potrebno je, prije svega, utvrditi da li su te osobe
saučinitelji ili su ostvarenju djela doprinijele nekom drugom radnjom, odnosno na neki
drugi način, što ni djelimično ne predstavlja učinjenje tog djela. U tom smislu pravi se
razlika između saučesništva u užem i saučesništva u širem smislu.

Saučesništvo koje obuhvaća samo podstrekavanje i pomaganje označava se kao

saučesništvo u užem smislu, dok se saučesništvo koje pored podstrekavanja i pomaganja
obuhvaća i saučiniteljstvo naziva saučesništvom u širem smislu. Saučesnici u užem
smislu su, dakle, samo podstrekač i pomagač, dok su saučesnici u širem smislu
saučinitelj, podstrekač i pomagač. Takva podjela saučesništva polazi od činjenice da se
saučiniteljstvo nalazi između učiniteljstva i saučesništva u užem smislu, te da se ono
uprkos nekim zajedničkim karakteristikama, po nekim obilježjima razlikuje i od
učiniteljstva, s jedne, i od podstrekavanja i pomaganja, s druge strane. Ovo pojmovno
razlikovanje saučesništva na uže i šire od posebne je važnosti kad je u pitanju određivanje
pojma učiniteljstva, odnosno saučiniteljstva, jer krivični zakoni, neovisno od toga što
predviđaju kažnjivost i za saučesnike u užem smislu, ipak prave razliku i na planu krivice
i na planu kažnjivosti između podstrekača i pomagača, s jedne strane, i učinitelja,
odnosno saučinitelja, s druge strane. Precizno razgraničenje između učiniteljstva,

4
odnosno saučiniteljstva i saučesništva u užem smislu u nekim slučajevima ne predstavlja
poseban problem, dok u nekim slučajevima u tom razgraničenju dolazi do određenih
teškoća.

U razgraničenju učiniteljstva i pojedinih oblika saučesništva, kao i u razgraničenju

između samih pojedinih oblika saučesništva, posebno se javljaju problemi preciznog
razgraničenja između podstrekača i učinitelja, te razgraničenje saučinitelja i pomagača. U
prvom slučaju radi se o tome da se postavlja pitanje da li se učiniteljem može smatrati
isključivo neposredni učinitelj ili se pod taj pojam, pod određenim uvjetima, može
podvesti i neka druga osoba s nekom drugom radnjom koja nije radnja učinjenja. Radi se,
ustvari, o pitanju da li se pod pojam učinitelja može podvesti i pojam posrednog
učinitelja, tj. učinitelja koji krivično djelo izvršava preko neke druge osobe. U drugom
slučaju radi se o teškoćama u razgraničenju između saučiniteljstva kao težeg i pomaganja
kao lakšeg oblika saučesništva, u situacijama kad jedno učešće u ostvarenju krivičnog
djela ima obilježja i jednog i drugog navedenog oblika saučesništva, jer je karakter
poduzete radnje takav da odgovara i saučiniteljstvu i pomaganju. Sporno može biti i
pitanje odnosa podstrekavanja i psihičkog pomaganja, jer i u tom slučaju ista radnja može
predstavljati i jedan i drugi oblik saučesništva.

GLAVA DRUGA

POJEDINI OBLICI SAUČESNIŠTVA

I. UČINITELJSTVO I POSREDNO UČINITELJSTVO

1.1. Pojam učiniteljstva i učinitelja krivičnog djela

Svaka koncepcija o pravnoj prirodi saučesništva u njegovom širem smislu uvijek

polazi od pojma učiniteljstva i učinitelja krivičnog djela. Takav pristup je nužan, prije
svega, da bi se znalo ko je onaj „ko“ koji se u zakonu izričito navodi u opisu najvećeg
broja krivičnih djela i kome je usmjerena krivična sankcija, a, s druge strane, da bi se tog
„ko“ kao učinitelja jasno razlikovalo od ostalih učesnika u ostvarenju nekog krivičnog
djela, tj. od saučesnika koji ulaze u zonu kažnjivosti, kao i od drugih osoba koje su uzele
učešća u djelu, ali koje ni na koji način ne dolaze pod udar krivičnog zakona, kao što je,
na primjer osoba koja je učestvovala u tuči s ciljem da razdvoji učesnike tuče. Iz tih
razloga mora se najprije utvrditi pojam učiniteljstva i učinitelja krivičnog djela. U tom
smislu, u krivičnopravnoj teoriji su poznata dva različita pojma učiniteljstva i učinitelja
krivičnog djela, i to širi ili ekstenzivni i uži ili restriktivni pojam.

Prema ekstenzivnom shvaćanju učiniteljem krivičnog djela se smatra svaka osoba

koja svojom radnjom doprinese ostvarenju krivičnog djela. Pri tome nije bitno da li se ta
radnja sastoji u neposrednom prouzrokovanju posljedice ili je to radnja podstrekavanja ili
pomaganja. Za postojanje učiniteljstva je bitno da je poduzeta radnja jedan od uvjeta
posljedice, da je na neki način uzročno doprinijela nastupanju posljedice, pri čemu je

5
nebitan stepen tog doprinosa. To znači da se prema ekstenzivnom shvaćanju pojma
učinitelja odredbe posebnog dijela krivičnog zakona primjenjuju na svakog ko je na bilo
koji način svojom radnjom doprinio ostvarenju krivičnog djela, pri čemu se ne pravi
razlika između pojedinih učesnika u ostvarenju djela prema stepenu i značaju njihovog
doprinosa, već se svaki takav učesnik smatra učiniteljem djela.

Ekstenzivni pojam učiniteljstva temelji se na ekvivalentnoj teoriji uzročnosti prema kojoj se ne pravi
razlika između uvjeta i uzroka, svi uzroci su jednako vrijedni za nastupanje posljedice, svi doprinosi
njenom nastupanju su jednako vrijedni, pa je zbog toga opravdano svakog učesnika u ostvarenju djela
smatrati njegovim učiniteljem. Takvo shvaćanje učiniteljastva podrazumijeva da se pod pojam učinitelja
krivičnog djela podvedu, pored neposrednog učinitelja, i podstrekači i pomagači, jer su i njihove radnje
uzročno povezane sa posljedicom koja je obilježje krivičnog djela. To onda znači da se ne prihvaćaju
pojmovi podstrekača i pomagača kao pojmovi koji su odvojeni od pojma učinitelja, a u konačnici to znači
da se negira i samo saučesništvo kao poseban institut krivičnog prava, zbog čega nije ni potrebno posebno
regulirati podstrekavanje i pomaganje kao njegove oblike u odredbama općeg dijela krivičnog zakona.
Ekstenzivno svatanje učiniteljstva dovodi do tzv. jedinstvenog pojma učinitelja prema kojem se učiniteljem
krivičnog djela smatra ne samo onaj ko neposredno učini krivično djelo, već i onaj ko ga na to djelo
podstrekne i onaj ko mu u tom djelu pomogne. Stoga će svaki od tih učesnika u ostvarenju krivičnog djela
biti kažnjen kao njegov učinitelj kaznom koja je je u zakonu propisana za onog ko učini to djelo, s tim da
će visina konkretno odmjerene kazne za svakog pojedinog učesnika zavisiti od svih okolnosti koje i inače
utiču na odmjeravanje kazne.

Ovakvo shvaćanje pojma jedinstvenog učiniteljstva je kao zakonsko rješenje prihvaćeno u

austrijskom Krivičnom zakoniku prema kojem se sve osobe koje su učestvovale u ostvarenju krivičnog
djela smatraju učiniteljima, zbog čega taj krivični kodeks i ne sadrži nikakve odredbe o saučesništvu i
saučesnicima. Ipak, i u tom zakonu su posebno istaknuti „učiniteljstvo navođenjem“ i „učiniteljstvo
doprinošenjem“, što su zapravo samo drugi nazivi za podstrekavanje i pomaganje. Prihvaćanje pojma
jedinstvenog učinitelja koje podrazumijeva jednake kaznene okvire za sve učesnike u ostvarenju djela
predstavlja jednostavno i praktično rješenje, ali ono ima i svoje nedostatke koji se ogledaju u tome što
izjednačava vrijednosno različite doprinose ostvarenju djela i ne uvažava prirodne specifičnosti pojedinih
oblika učešća u ostvarenju djela, što omogućava i neprihvaljiva rješenja u sudskoj praksi.

Prema restriktivnom shvaćanju učiniteljem krivičnog djela smatra se samo ona

osoba koja je poduzela radnju učinjenja iz opisa određenog krivičnog djela, koja je dakle
sama svojim djelovanjem ostvarila bitna obilježja nekog krivičnog djela. Sve ostale osobe
koje su svojim radnjama doprinijele nastupanju posljedice, ali čije radnje ni djelimično ne
predstavljaju radnju učinjenja, mogle bi se smatrati samo saučesnicima. Ovo shvaćanje se
može opravdati i subjektivnom redakcijom teksta svake pojedine odredbe posebnog dijela
krivičnog zakona prema kojoj je kazna koja je propisana za svako krivično djelo
usmjerena ka onome ko je svojom radnjom ostvario neposredan uvjet zabranjene
posljedice, tj. prema onome ko je tu posljedicu neposredno prouzrokovao svojim
djelovanjem. Prema tome, kazna je okrenuta ka onome „ko oduzme tuđu pokretninu“ kod
krađe, ka onome „ko usmrti drugog“ kod ubistva, ka onom „ko ne pruži pomoć osobi
koja se nalazi u direktnoj opasnosti za život“ kod nepružanja pomoći, itd., što znači da je
ona okrenuta prema neposrednom učinitelju djela.

Ovo shvaćanje izvršilaštva zasniva se na diferencirajućim ili individualizirajućim teorijama

uzročnosti prema kojima se iz mnogobrojnih uvjeta izdvaja radnja učinjenja iz opisa djela kao uzrok
nastupile posljedice. Prema tome, vidi se da se po restriktivnom shvaćanju učiniteljstva saučesnici uopće
ne bi mogli kazniti na osnovu odredbi posebnog dijela krivičnog zakona, jer se te odredbe odnose samo na
neposredne učinitelje krivičnih djela. Zbog toga su nužne odredbe općeg dijela o kažnjivosti
podstrekavanja i pomaganja.

6
 Naše krivično zakonodavstvo, kao i većina stranih krivičnih zakona, sadrži odredbe
o saučesništvu, o njegovim oblicima, te o krivici i kažnjivosti saučesnika. Kod nas je i u
teoriji i u zakonodavstvu prihvaćen restriktivni pojam učiniteljstva u njegovom najužem
smislu, tj. kao neposredno učiniteljstvo, zbog čega je saučiniteljstvo svrstano u
saučesništvo. Zbog toga su odredbe općeg dijela o saučesništvu nužne da bi se osigurala
krivica i kažnjivost saučesnika, jer se pri restriktivnom određenju učiniteljstva kazna koja
je predviđena za učinitelja ne bi odnosila na saučesnike, što je s kriminalnopolitičkog
aspekta nedopustivo. Prema tome, odredbe o krivici i kažnjivosti saučesnika predstavljaju
osnove proširenja kažnjivosti za situacije u kojima u ostvarenju djela učestvuje više
osoba, pri čemu neke od tih osoba svojim radnjama samo doprinose nastupanju
posljedice, a nisu ni djelimično radnje učinjenja nekog krivičnog djela. U tome je njihov
smisao i njihovo opravdanje.

1.2. Posredno učiniteljstvo

1.2.1. Pojam posrednog učiniteljstva

Sa pitanjem učiniteljstva usko je povezano i pitanje posrednog učiniteljstva. Tu se

radi o pitanju da li se osoba koja se posluži drugom osobom kao sredstvom za realiziranje
svoje odluke o ostvarenju obilježja nekog krivičnog djela smatra posrednim učiniteljem
tog krivičnog djela ili se učiniteljem smatra samo ona osoba koja je poslužila kao
sredstvo, a koja je poduzela radnju učinjenja djela. Ako se prihvati ovo drugo shvaćanje
prema kojem je učinitelj samo ona osoba koja je svojim neposrednim djelovanjem
dovede do nastupanja posljedice, onda je suvišna i svaka daljnja rasprava o pojmu
posrednog učiniteljstva. Međutim, činjenica je da pojam posrednog učiniteljstva prihvaća
i krivičnopravna teorija i sudska praksa, a taj pojam je kao zakonska kategorija prihvaćen
i u nekim savremenim krivičnim zakonodavstvima.

Konstrukcija posrednog učiniteljstva nastala je, prije svega, kao rezultat nastojanja da se otklone
nedostataci teorije potpune ili ekstremne akcesornosti saučesništva prema kojoj su saučesnici krivi samo
ukoliko je kriv i neposredni učinitelj djela. Ukoliko, međutim, neposredni učinitelj krivičnog djela nije kriv
iz nekih razloga, tada nisu krivi ni saučesnici u tom djelu. Kako bi ovakvo shvaćanje dovodilo do
nelogičnih rješenja u sudskoj praksi, nužno je bilo da se ono koriguje. To korigiranje je učinjeno na način
da se u situacijama u kojima je na učinjenje nekog krivičnog djela podstreknut učinitelj koji nije kriv, jer je
npr. zbog duševne bolesti neuračunljiv ili je dijete, zbog čega se i ne može smatrati učiniteljem krivičnog
djela, uzima da je takav učinitelj samo sredstvo u rukama onog ko ga je na to djelo podstrekao, s tim da se
osoba koja je podstrekla na učinjenje krivičnog djela neće smatrati podstrekačem, već posrednim
učiniteljem tog krivičnog djela.

Ovaj problem saučesništva u djelu učinitelja koji nije kriv danas je uglavnom riješen usvajanjem
teorije limitirane ili ograničene akcesornosti saučesništva prema kojoj se za postojanje saučesništva i za
krivicu saučesnika ne traži krivica učinitelja. Međutim, i pored prihvaćanja ograničene akcesornosti
saučesništva postoje određene situacije u kojima je nužno primijeniti konstrukciju posrednog učiniteljstva,
jer se u tim situacijama određena osoba po teoriji ograničene ili limitirane akcesornosti ne bi mogla
smatrati podstrekačem, što ustvari znači da se ne bi mogla ni kazniti. Prema tome, i kod posrednog
učiniteljstva se radi o učešću više osoba u ostvarenju nekog krivičnog djela, s tim da se osoba koja
poduzima radnju učinjenja smatra samo sredstvom, a ne i učiniteljem djela. Kod posrednog učiniteljstva
učinitelj je ona osoba koja, imajući sva subjektivna obilježja krivičnog djela, iskoristi drugu osobu za
realizaciju svoje kriminalne namjere, za ostvarenje krivičnog djela, pri čemu se ta druga osoba ne može

7
smatrati učiniteljem jer joj u potpunosti nedostaje subjektivna strana krivičnog djela. To znači da je
posredni učinitelj ustvari intelektualni i voljni učinitelj djela, on iako neposredno ne poduzima radnju
učinjenja djela postupa sa sviješću i voljom kao u svom djelu, on je taj koji djelo ostvaruje kao svoje, a ne
kao tuđe, dok je neposredni učinitelj samo sredstvo u njegovim rukama koje poduzima radnju kojom se
ostvaruju objektivna obilježja određenog krivičnog djela.

Posredno učiniteljstvo se razlikuje i od saučiniteljstva ili saizvršilaštva i od

saučesništva u užem smislu, tj. podstrekavanja i pomaganja. U odnosu na saučiniteljstvo
razlika se ogleda u tome što saučiniteljstvo kao oblik saučesništva podrazumijeva svijest i
volju za zajedničkim djelovanjem u ostvarenju krivičnog djela, što kod posrednog
učiniteljstva nije slučaj. U odnosu na saučesništvo u užem smislu, tj. podstrekavanje i
pomaganje, razlika se ogleda u tome što podstrekač i pomagač ne učestvuju u svom, već
u tuđem djelu, tj. u djelu učinitelja, te što je njihov uticaj na ostvarenje djela mnogo manji
nego kod posrednog učiniteljstva.

Suština posrednog učiniteljstva sastoji se u tome da se krivično djelo ostvaruje

preko druge osobe, korištenjem te druge osobe, s tim da ona osoba koja drugu osobu
koristi kao sredstvo ili oruđe za učinjenje djela upravlja djelatnostima te druge osobe,
upravlja njenim radnjama, odnosno upravo ta osoba ima vlast nad djelom, jer ima vlast
nad neposrednim učiniteljem kao sredstvom. Tu leži bitna razlika između posrednog
učinitelja i podstrekača, jer podstrekač nema vlast nad podstreknutim kao učiniteljem, a
time nema ni vlast nad djelom. Kod podstrekavanja podstreknuti je glavni učinitelj djela i
on donosi konačnu odluku o učinjenju djela, a ne podstrekač, dok je kod posrednog
učiniteljstva vlast nad djelom u rukama posrednog učinitelja, dok se neposredni učinitelj
kao sredstvo uvijek nalazi u odnosu podređenosti prema posrednom učinitelju. Ta
podređenost neposrednog učinitelja posrednom učinitelju može nastati kao rezultat
primjene sile, zatim zbog zablude, kao i zbog toga što neposrednom učinitelju nedostaje
određeno svojstvo ili poseban subjektivni odnos prema djelu. Čak i u onim situacijama u
kojima je neposredni učinitelj kao zlouporijebljeno sredstvo kriv, jer se iz nehata našao u
zabludi o obilježjima djela, njegova odgovornost je uvijek u drugom planu u odnosu na
odgovornost posrednog učinitelja koji je nositelj vlasti nad djelom.

Posredni učinitelj može biti samo ona osoba koja može biti i učinitelj određenog
krivičnog djela. To znači da posredni učinitelj mora posjedovati sve subjektivne
pretpostavke kažnjivosti, kao i ona posebna subjektivna obilježja koja se traže kod
određenih bića krivičnih djela, kao što je postupanje s određenom namjerom, u
određenom cilju ili iz određenih pobuda. To je posebno važno kod delicta propria kod
kojih ne može biti ni učinitelj, pa tako ni posredni učinitelj, osoba koja nema traženo
svojstvo. Kod posrednog učiniteljstva samo je ostvarenje objektivnog bića djela
prepušteno neposrednom učinitelju. Iz tih razloga i teorija i sudska praksa, kao i zakonska
rješenja koja na tom planu postoje, prihvaćaju jedinstven stav u odnosu na kažnjivost
posrednog učinitelja – on se kažnjava na isti način kao i da je neposredni učinitelj
konkretno učinjenog krivičnog djela. Takvim pristupom izražava se i pravilna pravna
kvalifikacija situacija posrednog učiniteljstva koje se ne bi mogle ispravno pravno
ocijeniti kroz institute saučesništva u užem smislu, a ujedno se ispravno procjenjuje i
društvena opasnost posrednog učiniteljstva, odnosno posrednog učinitelja.

8
 Posredni učinitelj odgovara i za pokušaj krivičnog djela. Međutim, postojanje
pokušaja se ne vezuje za djelatnost posrednog učinitelja, već u takvim situacijama
pokušaj postoji kad neposredni učinitelj poduzme radnju učinjenja krivičnog djela, jer tek
njegova radnja predstavlja ugrožavanje zaštićenog dobra.

Na isti način se kod posrednog učiniteljstva rješava i pitanje mjesta i vremena

učinjenja krivičnog djela. To znači da se mjesto i vrijeme učinjenja krivičnog djela
određuju prema mjestu i vremenu djelovanja neposrednog učinitelja.

Kako su situacije u kojima postoji opravdanje za primjenu konstrukcije posrednog

učiniteljstva u stvarnosti dosta rijetke, to ovaj institut ima dopunski karakter u odnosu na
pojedinačno učiniteljstvo i saučesništvo u užem smislu (podstrekavanje i pomaganje).
Kako savremeno krivično zakonodavstvo na planu kažnjavanja u pravilu izjednačava
učinitelja i podstrekača, neće doći do znatnije razlike u visini kazne u slučaju da sud
pravilno ne kvalificira određeno ponašanje, npr. da ocijeni da se radi o podstrekavanju
umjesto o posrednom učiniteljstvu. Međutim, ako je u pitanju radnja koja se u svom
pojavnom obliku može označiti kao pomaganje, tada nije svejedno da li će se ona
okvalificirati kao posredno učiniteljstvo, jer se za pomaganje u savremenom krivičnom
zakonodavstvu redovno predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja.

1.2.2. Oblici posrednog učiniteljstva

Krivičnopravna teorija i sudska praksa su na osnovu općih postavki o institutu

posrednog učiniteljstva oblikovale nekoliko njegovih osnovnih tipičnih oblika. U tom
smislu uzima se da je opravdana primjena konstrukcije posrednog učiniteljstva u
slijedećim situacijama:

1) Kad se neposredni učinitelj nalazi u neotklonjivoj, pa čak i otklonjivoj stvarnoj

zabludi, neovisno od toga kako se našao u zabludi. Takav neposredni učinitelj izvršava
protupravnu radnju, ali ne postupa dolusno, već se posredni učinitelj koristi njime kao
nedolusnim sredstvom, kao nesvjesnim i nevoljnim oruđem, i upravo taj posredni
učinitelj u toj situaciji ima vlast nad djelom. Takav posredni učinitelj se ne može smatrati
podstrekačem, jer on kod neposrednog učinitelja ne stvara odluku na učinjenje djela, već
ga zbog njegove zablude, zbog njegovog neznanja, samo koristi kao sredstvo za učinjenje
djela. Tako je, na primjer, posredni učinitelj krivičnog djela krivotvorenja novca gazda
koji je svoju neuku kućnu pomoćnicu poslao na tržnicu da proda određen broj
krivotvorenih novčanica, s tim da ona nije znala da se radi o krivotvorenom novcu, jer je
on posredstvom drugog stavio u opticaj krivotvoreni novac.

2) Kad neposredni učinitelj nije slobodan u postupanju, odnosno kad on predstavlja

neslobodno sredstvo, zbog toga što djeluje pod prisilom koju na njega vrši posredni
učinitelj. Sila koju jedna osoba kao posredni učinitelj primjenjuje prema drugoj osobi kao
neposrednom učinitelju mora biti apsolutna ili neodoljiva, tako da prisiljavana osoba
nema nikakvu slobodu odlučivanja. U takvom slučaju učinitelj, i to posredni, je osoba
koja je primijenila silu kojoj se nije moglo suprotstaviti, kao što je npr. primjena

9
omamljujućih sredstava prema neposrednom učinitelju.1 Treba istaći da u literaturi
postoje i shvaćanja prema kojima se kod primjene neodoljive sile ne može raditi o
posrednom učiniteljstvu.2

Neposredni učinitelj će predstavljati neslobodno sredstvo i kad on djeluje pod

uticajem prijetnje koja dolazi od posrednog učinitelja. Kod prijetnje on, istina, ima
donekle mogućnost izbora u odlučivanju, s tim da je njegova odluka od njega prijetnjom
iznuđena. Ukoliko se pri tom izboru odluči za ono što se prijetnjom od njega traži, a što
predstavlja učinjenje nekog krivičnog djela, da bi time izbjegao ono što mu se u
protivnom prijetnjom stavlja u izgled, a to je za njega neko zlo, tada je takav neposredni
učinitelj prijetnjom prisiljen na učinjenje tog krivičnog djela. Takva prijetnja se može
smatrati kao istovremena neskrivljena opasnost u smislu krajnje nužde, pa u tom
kontekstu treba i sagledavati zlo koje je ostvareno učinjenjem krivičnog djela i zlo koje se
prijetnjom stavljalo u izgled. To zlo koje se ostvaruje učinjenjem krivičnog djela bi
svakako moralo biti manje ili, u najmanju ruku, jednako zlu koje se neposrednom
učinitelju stavljalo u izgled. U takvom slučaju prisila je razlog isključenja protupravnosti
djela od strane neposrednog učinitelja, pa se osoba koja je prijetnjom prisilila
neposrednog učinitelja na učinjenje djela ima smatrati njegovim posrednim učiniteljem.

Tako se u literaturi po ovom osnovu mogu sresti primjeri kad neka osoba pištoljem prisili liječnika da
izvrši protupravni prekid trudnoće, pa ukoliko on to i učini postupao je u krajnjoj nuždi, isključena je
protupravnost jer je učinjeno zlo manje od zla koje je prijetilo, a osoba koja ga je prisilila na izvršenje
prekida trudnoće je posredni učinitelj tog krivičnog djela. Isto tako, kao primjer se navodi i situacija kad
čuvar koncentracionog logora prisili jednog zatvorenika da ubije drugog, tada se radi o postupanju u
krajnjoj nuždi, koja isključuje protupravnost jer je učinjeno zlo jednako zlu koje je prijetilo, pa je i u tom
slučaju posredni učinitelj ubistva zapravo čuvar u logoru.

3) Kad se neposredni učinitelj javlja kao nekvalificirano dolozno oruđe predstavlja

situaciju u kojoj se jedna osoba koja posjeduje određeno svojstvo potrebno za učinitelja
određenog krivičnog djela koristi drugom osobom koja nema takvo posebno svojstvo. To
je slučaj posrednog učiniteljstva kod posebnih krivičnih djela, tzv. delicta propria. U
takvim slučajevima osoba sa potrebnim svojstvom navodi osobu bez tog svojstva na
umišljajno ostvarenje krivičnog djela.3

Tako, na primjer, doktor medicine navede neku osobu koja uopće nema status zdravstvenog radnika
da nekom pasijentu da neku tvar koja uopće nije lijek koji je potreban, već koja predstavlja očito
neprikladno sredstvo liječenja. U takvom slučaju neposredni učinitelj koji je iskorišten kao sredstvo, iako
postupa s umišljajem, ne može biti učinitelj krivičnog djela nesavjesnog liječenja, jer nema svojstvo
liječnika, odnosno doktora medicine, pa je doktor medicine ustvari posredni učinitelj tog krivičnog djela,
jer on posjeduje posebno svojstvo koje se po zakonu traži za postojanje tog krivičnog djela.

1
Takvo shvaćanje je došlo do izražaja u čl. 21. st. 3. važećeg Krivičnog zakonika Republike Srbije, prema
kojem se kod učinjenja krivičnog djela pod dejstvom neodoljive sile učiniteljem krivičnog djela smatra
osoba koja je primijenila neodoljivu silu.
2
(B. Pavišić – P. Vejić – V. Grozdanić, Komentar Kaznenog zakona, str. 154.)
3
U odnosu na ovu situaciju potrebno je istaći da u literaturi postoje i drugačija mišljenja. Naime, prema
jednom mišljenju uzima se da je kod tzv. pravih delicta propria posredno učiniteljstvo moguće samo ako i
posredni i neposredni učinitelj imaju ona posebna svojstva koja se prema zakonskom opisu određenog
krivičnog djela traže za njegovog učinitelja (F. Bačić – Š. Pavlović, Komentar Kaznenog zakona, str. 158.).

10
 4) Kad je neposredni učinitelj osoba koja nije kriva, kao što je npr. slučaj kad se za
učinjenje nekog krivičnog djela koristi neuračunljiva osoba ili dijete. U takvom slučaju
uglavnom se u teoriji uzima da se radi o posrednom učiniteljstvu, iako postoje i mišljenja
prema kojima se u tim slučajevima može raditi o posrednom učiniteljstvu samo ukoliko
su neuračunljiva osoba ili dijete u potpunosti bilo ovisni o tuđoj volji, tj. o volji
posrednog učinitelja koji ih je iskoristio za učinjenje djela. U protivnom, ako
neuračunljiva osoba ili dijete imaju sposobnost da sami donose odluke, treba uzeti da se
ne radi o posrednom učiniteljstvu, već o podstrekavanju.

Tako, na primjer, ako bi se za izvršenje krivičnog djela koristilo petogodišnje dijete kod kojeg ne
postoji ni minimum subjektivnog supstrata koji se traži za učiniteljstvo, uvijek bi se radilo o posrednom
učiniteljstvu. Međutim, ako je u pitanju dijete koje tek što nije navršilo četrnaest godina, tada bi se njegovo
navođenje na učinjenje djela moglo ocijeniti kao podstrekavanje.

5) Kad se neposredni učinitelj javlja kao nenamjerno dolozno sredstvo su situacije u

kojima je za postojanje djela nužno da postoji određena namjera na strani učinitelja. U
takvim slučajevima neposredni učinitelj ostvaruje krivično djelo s određenom namjerom
koja je obilježje bića tog djela, s tim da ta namjera ne postoji kod njega, već kod druge
osobe koja ga je navela na učinjenje tog djela, a to je ustvari osoba koja je posredni
učinitelj tog djela.

Tako, na primjer, ako neko navede drugu osobu da oduzme neku tuđu pokretninu, i ova osoba to učini
s umišljajem, ali bez namjere da time sebi ili nekom drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, tada ta
osoba neće biti učinitelj krivičnog djela krađe, jer joj nedostaje namjera pribavljanja protupravne imovinske
koristi, bez čega krivično djelo krađe ne može postojati, već će posredni učinitelj krađe u tom slučaju biti
osoba koja je tu osobu navela na učinjenje tog krivičnog djela, pod uvjetom da kod te druge osobe postoji
namjera pribavljanja takve imovinske koristi.

6) Kad neposredni učinitelj kao sredstvo ne ostvaruje zakonska obilježja određenog

krivičnog djela. U takvom slučaju posredni učinitelj se koristi zabludom druge osobe kao
žrtve i time je navede na postupak kojim će se ona tjelesno povrijediti ili usmrtiti.

Tako se, kao primjer, mogu navesti situacije kad jedna osoba navede drugu osobu da popije određenu
tvar kao da je lijek, ili da dodirne električni vod pod visokim naponom, ili da prema sebi okrene vatreno
oružje i da povuče okidač kao da je to oružje prazno. Ukoliko u takvim situacijama dođe do tjelesnog
povređivanja ili do smrti žrtve, osoba koja je žrtvu navela na takve postupke ima se smatrati posrednim
učiniteljem krivičnih djela teške tjelesne povrede ili ubistva, jer je korištenjem zablude kod žrtve ona
praktično imala vlast nad postupcima žrtve koji su doveli do tjelesnog povređivanja ili do nastupanja smrti.
Tu se neće raditi o učinjenju krivičnog djela učestvovanja u samoubistvu kroz navođenje drugog na
samoubistvo (čl. 170. st. 1.), jer to djelo podrazumijeva samoubistvo žrtve u smislu njene slobodne odluke
da se usmrti. Neće se raditi ni o podstrekavanju kao obliku saučesništva, jer žrtva kao iskorišteno sredstvo
ne ostvaruje protupravnu radnju kao obilježje krivičnog djela.

7) Poseban oblik posrednog učiniteljstva koji se javlja u novije vrijeme postoji u

situacijama u kojima se koristi organizirani aparat moći. Takvi učinitelji su osobe koje se
iz pozadine koriste aparaturom moći za ostvarenje svojih zločinačkih ciljeva, oni ne
poznaju neposredne učinitelje koji ni ne moraju biti osobno individualizirani, ali znaju da
će njihove odluke biti provedene, jer su podređeni kao dio aparata dužni da ispunjavaju
zahtjeve koji dolaze iz centra. Kod podređenih kao neposrednih učinitelja nema ni
zablude ni prisile, oni jednostavno poslušno ispunjavaju naloge koji dolaze iz centra, jer

11
će inače biti zamijenjeni drugima. Neposredni učinitelji, iako su i sami krivično
odgovorni, ipak su samo sredstvo za ostvarenje krivičnih djela čije izvršenje im nalažu
njima nadređeni svojim naredbama. U takvim situacijama ne radi se o saučiniteljstvu, jer
nema dogovora za zajedničkim djelovanjem, a neće se raditi ni o podstrekavanju od
strane nalogodavaca, jer odgovornost za podstrekavanje ne bi izrazila pravu odgovornost
nalogodavaca čija djelatnost ima primarni karakter, a nije akcesorna od djelatnosti
neposrednih učinitelja.

1.2.3. Situacije u kojima nije moguće postojanje

posrednog učiniteljstva

Postoje određene situacije u kojima nije moguće posredno učiniteljstvo. Tako, prije
svega, posredno učiniteljstvo nije moguće kod tzv. vlastoručnih krivičnih djela, jer takva
djela po definiciji može učiniti samo učinitelj osobno, zbog čega je isključena mogućnost
da se takva djela učine posredstvom drugog. Tako, na primjer, ako jedna osoba svjesno i
voljno dovede u zabludu drugu osobu u pogledu nekih činjenica tako da ta druga osoba
kao svjedok da lažan iskaz pred sudom, tada se osoba koja je svjedoka dovela u zabludu
neće smatrati posrednim učiniteljem krivičnog djela davanja lažnog iskaza (čl. 348.), već
će se smatrati podstrekačem u tom krivičnom djelu. Takva djela su i rodoskrvnuće (čl.
213.) i dvobračnost (čl. 214.), jer i ta djela mogu postojati samo ako ih učinitelj učini
osobno, a ne mogu se počiniti posredstvom drugog. I kod tih djela osoba koja navede
neposrednog učinitelja na njihovo učinjenje može biti samo podstrekač.

Posredno učiniteljstvo neće postojati ni u slučaju ako se neko posluži drugom

osobom kao običnim mehaničkim sredstvom ili kao predmetom za učinjenje nekog
krivičnog djela. Tu se učinitelj ne služi drugom osobom kao osobom koja neposredno
poduzima radnju učinjenja, ne služi se njenom radnjom, već se naprosto koristi tijelom
druge osobe kao sredstvom ili kao predmetom za izvršenje djela.

Tako, na primjer, ako jedna osoba namjerno gurne drugu osobu na neki izlog što dovede do pucanja
stakla, čime se ostvaruju obilježja krivičnog djela oštećenja tuđe stvari (293.), tada je osoba koja je gurnula
drugu osobu na izlog neposredni učinitelj tog krivičnog djela, a nije posredni učinitelj zbog toga što gurnuta
osoba ne poduzima nikakvu radnju, već je ta gurnuta osoba, odnosno njeno tijelo, iskorišteno samo kao i
bilo koji drugi predmet za učinjenje tog krivičnog djela.

Kod delicta propria smo već naveli da je posredno učiniteljstvo moguće ako
određena osoba ima svojstvo koje se traži kod nekog krivičnog djela, a koja navede na
umišljajno učinjenje tog krivičnog djela neku osobu koja nema to svojstvo. Međutim, u
obrnutom slučaju kod delicta propria nije moguće posredno učiniteljstvo, jer posredni
učinitelj kod delicta propria može biti samo ona osoba koja može biti i pojedinačni ili
samostalni učinitelj takvog krivičnog djela.

Tako, na primjer, ne može biti posredni učinitelj krivičnog djela krivotvorenja službene isprave (čl.
389.), neka osoba koja nije službena ili odgovorna osoba, a koja navede službenu illi odgovornu osobu da
joj u zabludi izda neku službenu ispravu s neistinitim sadržajem, jer to djelo može učiniti samo službena ili
odgovorna osoba.

12
 Posredno učiniteljstvo nije moguće ni kod garantnih krivičnih djela nečinjenja.
Razlog tome je što osoba koja propusti svoju obavezu garanta nema vlast nad postupcima
neposrednog učinitelja.

Tako, na primjer, ako roditelj vidi da neko tuče njegovo dijete i da mu nanosi teške tjelesne ozljede, i
pri tome ništa ne čini da to spriječi, iako je to bio dužan i mogao, tada će on kao roditelj odgovarati za
krivično djelo teške tjelesne ozljede učinjene nečinjenjem. U takvom slučaju će se i roditelj i ta druga osoba
koja je neposredno nanijela tjelesne ozljede smatrati samostalnim i paralelnim učiniteljima tog krivičnog
djela. Posredno učiniteljstvo je isključeno, jer roditelj kao garant nema vlast nad postupanjem neposrednog
učinitelja. Neće postojati ni saučiniteljstvo, jer kod roditelja i neposrednog učinitelja nema svijesti i volje za
zajedničkim djelovanjem, dok je saučesništvo u obliku podstrekavanja isključeno, jer roditelj nije svojim
postupcima naveo neposrednog učinitelja na učinjenje tog krivičnog djela.

II. SAUČINITELJSTVO

2.1. Pojam saučiniteljstva i saučinitelja krivičnog djela

Saučiniteljstvo kao oblik saučesništva predstavlja svjesno i voljno zajedničko

ostvarenje krivičnog djela od strane više osoba. Svaka od tih osoba mora ispunjavati
uvjete koji se po zakonu traže za učinitelja određenog djela. U tom smislu svaki
saučinitelj je ujedno i učinitelj djela, pa se može reći da je saučiniteljstvo, pored
neposrednog i posrednog učiniteljstva, jedan zaseban oblik učiniteljstva. Međutim, treba
imati u vidu da se saučiniteljstvo, uprkos nekim zajedničkim karakteristikama, po nekim
svojim obilježjima razlikuje i od neposrednog i od posrednog učiniteljstva, s jedne strane,
a pogotovo od podstrekavanja i pomaganja kao saučesništva u užem smislu, s druge
strane. Iz tih razloga se u teoriji i kaže da se saučiniteljstvo nalazi između učiniteljstva i
saučesništva u užem smislu.

Iako i saučinitelji učestvuju u ostvarenju svog i zajedničkog djela poduzimajući

radnje kojima u značajnoj mjeri doprinose njegovom ostvarenju, saučiniteljstvo se
razlikuje od učiniteljstva po tome što radnje saučinitelja mogu biti i šire postavljene od
radnji neposrednog učinjenja. Drugim riječima, saučiniteljske radnje mogu obuhvatiti i
takve djelatnosti koje se ni ekstenzivnim tumačenjem ne bi mogle podvesti pod radnju
učinjenja iz zakonskog opisa djela. S druge strane, u odnosu prema saučesništvu u užem
smislu, razlika se ogleda u tome što podstrekač i pomagač svojim radnjama ne učestvuju
u svom, već u tuđem djelu, dakle u djelu koje svojom radnjom ostvaruje druga osoba.
Osim toga, kako saučinitelj postupa u svom i zajedničkom, a ne u tuđem djelu, on je
jedna vrsta učinitelja djela, što znači da za njegovu odgovornost ne važi princip
akcesornosti u smislu da odgovornost za njegov doprinos djelu zavisi od radnje učinjenja
neke druge osobe. Naprotiv, prema teoriji limitirane akcesornosti, odgovornost
podstrekača i pomagača zavisi od radnje učinitelja, odnosno od njegovog djela shvaćenog
u objektivnom smislu, dakle neovisno od njegove krivice. Pri tom, saučinitelji odgovaraju
i za umišljajno i za nehatno učešće u ostvarenju djela, dok podstrekač i pomagač
odgovaraju samo za svoj umišljajni doprinos ostvarenju krivičnog djela.

U savremenim krivičnim zakonodavstvima mogu se sresti manje ili više precizne

legalne definicije pojma saučiniteljstva. Takva situacija je i u Bosni i Hercegovini, jer

13
naše krivično zakonodavstvo sadrži definicije saučiniteljstva kao oblika saučesništva (čl.
29. KZ BiH; čl. 31. KZ FBiH; čl. 31. KZ BDBiH; čl. 37. KZ RS), prema kojima
saučiniteljstvo postoji ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili
poduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela,
zajednički učine krivično djelo.

Međutim, uprkos postojanju legalnih definicija pojma saučiniteljstva u našem

krivičnom zakonodavstvu, ne bi se moglo reći da su time riješena i sva moguća sporna
pitanja koja se odnose na ovaj oblik saučesništva. Tu je prije svega dobro poznati stari
problem razlikovanja i preciznog razgraničenja saučiniteljstva i saučesništva u užem
smislu, a posebno razgraničenja saučiniteljstva od pomaganja. Naime, sa izuzetkom
situacija učešća u radnji učinjenja u kojima je postojanje saučiniteljstva nesporno, i dalje
je otvoreno pitanje preciznog određenja samog pojma saučiniteljstva i njegovog
preciznog razgraničenja od pomaganja. Drugim riječima, i dalje nije do kraja riješeno
pitanje postojanja saučiniteljstva u situacijama u kojima se u djelu ne učestvuje u samoj
radnji učinjenja, već, kako zakon kaže, „poduzimajući što drugo čime se na odlučujući
način doprinosi učinjenju krivičnog djela“. Osim toga, kada je riječ o razgraničenju
saučiniteljstva od pomaganja mora se imati u vidu činjenica da je to razgraničenje od
izuzetnog značaja i sa teorijskog i sa praktičnog aspekta. Na planu krivice to se ogleda u
tome što je saučinitelj kriv i za svoje nehatno postupanje, dok nehatno pomaganje nije
krivičnopravno relevantno. Na planu kažnjivosti razlika je u tome što se saučinitelj
kažnjava u granicama kazne koja je propisana za određeno krivično djelo, dok se
pomagač može i blaže kazniti. Najzad, treba imati u vidu i to da neka krivična djela, u
njihovom osnovnom ili kvalificiranom obliku, može učiniti samo više osoba svojim
zajedničkim djelovanjem, a pod tim se podrazumijeva isključivo više saučinitelja, kao što
su: pobuna osoba kojima je oduzeta sloboda (čl. 354. st. 1.), sudjelovanje u grupi ljudi
koja spriječi službenu osobu u obavljanju službene radnje (čl. 360. st. 1.), silovanje (čl.
203. st. 2.), teška krađa (čl. 287. st. 4.), razbojnička krađa (čl. 288. st. 2.), razbojništvo
(čl. 289. st. 2.), itd.

Prema tome, sagledavajući zakonska rješenja kojima je određen pojam

saučiniteljstva u našem krivičnom zakonodavstvu, a stanje nije bitno drugačije ni u
savremenom uporednom zakonodavstvu, može se reći da je u njima naznačeno nekoliko
bitnih obilježja saučiniteljstva koja se moraju uvažavati pri općem teorijskom određenju
tog krivičnopravnog instituta, a posebno u praksi pri njegovom razgraničenju od
pomaganja u svakom pojedinom slučaju. Ta obilježja su: 1) zajedničko učinjenje djela od
strane dvije ili više osoba, 2) zajedničko učinjenje djela se može realizirati ili kroz učešće
u radnji učinjenja ili kroz poduzimanje neke druge radnje koja nije radnja učinjenja i koja
je izvan bića djela, i 3) te druge radnje koje ni djelimično nisu radnje učinjenja moraju po
svom kvalitetu biti takve da se njima na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog
djela. Postojeće zakonske definicije saučiniteljstva, dakle, ne određuju do kraja njegov
pojam, već se naznačava samo nekoliko njegovih bitnih elemenata pomoću kojih se nešto
jasnije, u odnosu na naše ranije rješenje, postavljaju granice ovog oblika saučesništva. Iz
tih razloga u savremenoj krivičnopravnoj literaturi se mogu sresti i mišljenja prema
kojima je, imajući u vidu složenost ove problematike, ustvari veoma teško i ponuditi
takvu zakonsku definiciju koja bi pružala odgovore na sva sporna pitanja i sve probleme

14
koji se javljaju i koji se mogu pojaviti kod ovog instituta. Stoga se i smatra da je i na
teorijskom i na praktičnom planu obaveza da se, polazeći od postojećih zakonskih
definicija, izgradi jedna cjelovita koncepcija saučiniteljstva na bazi aktuelnih teorija koja
bi ponudila kriterije za određivanje njegovog pojma i za njegovo razgraničenje od
pomaganja kao oblika saučesništva.4

2.2. Teorije o saučiniteljstvu u krivičnom pravu

Tokom historijskog razvoja krivičnog prava nastale su i razvijale se mnogobrojne

koncepcije kojima se, na osnovu različitih shvaćanja o pojmu samog učiniteljstva,
nastojalo odrediti i pojam saučiniteljstva i postaviti jasne, precizne, prihvatljive i u praksi
lako primjenjive kriterije za njegovo razgraničenje prema podstrekavanju i pomaganju
kao oblicima saučesništva u užem smislu. Svi ti različiti teorijski pristupi toj problematici
u literaturi se obično dijele na tri grupe, i to na objektivne, subjektivne i mješovite tj.
objektivno-subjektivne teorije o učiniteljstvu odnosno o saučiniteljstvu. Njihov prikaz i
kritička ocjena nužne su pretpostavke za pravilno sagledavanje i razumijevanje
savremenih shvaćanja o saučiniteljstvu i kao obliku učiniteljstva i kao obliku
saučesništva u širem smislu. Ovo tim prije što se u novije vrijeme upravo pod utjecajem
savremenih koncepcija na zakonodavnom planu bilježe drugačiji pristupi uređenju
materije saučesništva uopće, pa time i onih pitanja koja se neposredno odnose na
problematiku saučiniteljstva.

Prema objektivnoj teoriji saučiniteljstvo postoji kada više osoba zajednički

učestvuju u učinjenju radnje određenog krivičnog djela. Saučinitelj je ona osoba koja je
poduzela tjelesni pokret koji se pojavljuje kao uzrok nastupanja posljedice djela. Zbir
svih pokreta saučinitelja čine jedinstven uzrok posljedice. Suučesništvo u užem smislu
postoji kada jedna ili više osoba doprinose učinjenju radnje, ali same ne ostvaruju radnju
učinjenja. Njihove djelatnosti nisu uzrok već uvjet posljedice krivičnog djela. Ova teorija
sužava pojam saučiniteljstva, jer ga svodi samo na osobe koje su svojom radnjom
uzrokovale posljedicu.

Prema subjektivnoj teoriji saučiniteljstvo postoji kada više osoba koje sudjeluju u
učinjenju krivičnog djela hoće to djelo kao svoje, odnosno kada postupaju cum animus
auctoris (sa učiniteljskom voljom). Suučesništvo u užem smislu postoji kada osobe koje
sudjeluju u učinjenju krivičnog djela ne žele to djelo kao svoje već kao tuđe ostvarenje,
odnosno kada postupaju cum animus socii (sa saučesničkom voljom). Prema tome, da li
je osoba saučinitelj ili podstrekač ili pomagač ovisi od toga da li ona hoće to djelo kao
svoje ili tuđe. Ova teorija proširuje pojam saučiniteljstva, a sužava pojam saučesništva.

Prema objektivno-subjektivnoj teoriji za postojanje saučiniteljstva neophodni su i

objektivni i subjektivni elementi. Sa objektivnog stanovišta da bi se jedna osoba mogla
smatrati saučiniteljem ona treba poduzeti takvu djelatnost koja predstavlja radnju
učinjenja ili ulaziti u zbir djelatnosti koje čine radnju učinjenja. Sa subjektivnog
stanovišta nužno je postojanje svijesti o zajedničkom djelovanju na uzrokovanju

4
Tako i: F. Bačić, «Kazneno pravo – Opći dio», Informator, Zagreb, 1998., str. 306.

15
zabranjene posljedice. Nije bitno da li se djelo hoće kao svoje ili tuđe, nego da
saučinitelji posjeduju svijest da zajedničkim djelovanjem uzrokuju posljedicu.

Teorija podjele rada vidi saučiniteljstvo u zajedničkom činjenju krivičnog djela od

strane više osoba na osnovu sporazuma o podjeli djelatnosti, tako da svaka osoba
izvršava svoj dio posla. Sporazum se postiže donošenjem zajedničke odluke o učinjenju
krivičnog djela i podjelom uloga prije pristupanja izvršenju djela, ali on će postojati i
onda kada se neke osobe pridruže osobama koje su već započele učinjenje djela.
Zajednička odluka može biti donijeta unaprijed ili tokom učinjenja, izričito ili prešutno.
Značaj djelatnosti nije bitan. Za postojanje saučiniteljstva bitno je da svako od učesnika
poduzme neku djelatnost, bilo da ona ulazi u sastav radnje učinjenja ili da je povezana s
njom tako da doprinosi zajedničkom ostvarenju djela u okviru sporazuma. Prema tome,
saučinitelj je ona osoba koja na osnovu sporazuma o zajedničkom učinjenju djela
poduzima djelatnosti iz okvira radnje učinjenja i koje su u neposrednoj vezi s njom, a
djelo hoće kao svoje i zajedničko. S ruge strane, suučesnik je osoba koja poduzima
djelatnosti koje nisu usko vezane za radnju učinjenja i ne čine njen sastavni dio.

Prema teoriji vlasti nad djelom saučinitelj je osoba koja na osnovu zajedničke
odluke sudjeluje u radnji učinjenja, odnosno nekom njenom dijelu, ili u nekoj drugoj
radnji koja je izvan bića krivičnog djela ali koja ima veći značaj za ostvarenje
cjelokupnog plana djela i ima vlast nad procesom ostvarenja djela. Saučiniteljstvo i po
ovoj teoriji ima objektivnu i subjektivnu komponentu, ali u okviru objektivne
komponente sadržana je i vlast nad procesom ostvarenja djela. Objektivna komponenta
sastoji se iz učešća saučinitelja u radnji koja je funkcionalno vezana za radnju učinjenja
da s njom čini jednu cjelinu. Upravo učešće u takvoj radnji daje ovom učesniku vlast nad
djelom. Subjektivna komponenta se sastoji u tome što je svaki saučinitelj nositelj odluke i
volje da se djelo učini zajednički, tj. u postojanju sporazuma o zajedničkom učinjenju
djela. Za postojanje saučiniteljstva subjektivni i objektivni elementi su takvog značaja da
njenom nositelju daju vlast nad procesom učinjenja djela. Saučinitelj je onaj učesnik koji
svojom djelatnošću daje ozbiljan doprinos nastanku djela i zajedno sa drugima dominira
procesom učinjenja djela. Onaj ko nema takav položaj ne može imati umišljaj učinitelja
već umišljaj saučesnika.5

2.3. Pojam i vrste saučiniteljstva u krivičnom pravu BiH

Prema odredbi čl. 29. KZ BiH; čl. 31. KZ FBiH; čl. 31. KZ BDBiH; čl. 37. KZ RS
saučiniteljstvo postoji ako više osoba učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili
poduzimajući šta drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela
zajednički čine krivično djelo. Iz ove zakonske formulacije jasno se vidi da naš
zakonodavac u određivanju saučiniteljstva, ne prihvaća isključivo formalno-objektivnu
teoriju, jer se mogućnost saučiniteljstva dozvoljava i kroz poduzimanje radnje koja je
djelimično radnja učinjenja, pogotovo ne prihvaća ekstremnu subjektivnu teoriju na bazi
animusa ili dolusa, već je prihvatio objektivno-subjektivnu koncepciju saučiniteljstva,
koja najviše odgovara teoriji o vlasti nad djelom, koje je izraženo kroz poduzimanje
druge radnje kojom se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela. Pri tome
5
Bačić, 330-332.

16
je otvoreno pitanje koji su objektivni a koje subjektivni elementi neophodni da bi
postojalo saučiniteljstvo.

Sa subjektivne strane traži se da je osoba koja sudjeluje u djelu svjesna djelovanja

ostalih učesnika. To znači da je ona svjesna da njeno postupanje ulazi u sastav djelovanja
drugih osoba, tako da sve pojedine radnje zajedno sa radnjom učinjenja predstavljaju
jedinstvenu cjelinu. Ta subjektivna veza kod više osoba uglavnom se ispoljava u
dogovoru ili sporazumu između dvije ili više osoba o njihovom zajedničkom djelovanju,
bilo kroz prethodni dogovor koji prethodi poduzimanju radnje ili dogovor može uslijediti
i poslije otpočinjanja radnje učinjenja (tzv. sukcesivno ili naknadno saučiniteljstvo). U
svim tim situacijama kod saučiniteljstva postoji svijest o zajedničkom djelovanju gdje je
bitno da je određena osoba kao saučinitelj svjesna djelovanja učinitelja ili drugih
saučinitelja iako oni možda nisu svjesni njegovog saučiniteljskog djelovanja. Ako ne
postoji ovaj minimalni subjektivitet veze tada ne postoji saučiniteljstvo, pa ako dođe do
nastupanja posljedice uslijed djelovanja više osoba koje nisu svjesne djelovanja ostalih
osoba, tada se svaku od osoba smatra samostalnim učiniteljem nekog krivičnog djela.

Objektivni element predstavlja radnja, odnosno neka djelatnost određene osobe da

bi se ona smatrala saučiniteljem. Nesporno je da je saučinitelj ona osoba koja je makar
djelimično poduzela radnju učinjenja. Međutim, kako se radnja saučinitelja ne može
ograničiti samo na radnju učinjenja, postavlja se pitanje koja i kakva radnja je potrebna
da bi se neka osoba tretirala kao saučinitelj djela. Tu se može javiti problem kod
razgraničenja saučiniteljstva i pomaganja, jer objektivno posmatrano ista radnja u jednom
slučaju može predstavljati saučiniteljsku radnju, a u drugom slučaju pomagačku radnju.
U tom smislu prevladava mišljenje da se i subjektivni i objektivni elementi moraju
posmatrati u cjelini i uzajamnoj povezanosti. Sa subjektivne strane sagledava se odnos
učinitelja prema ostvarenom djelu i mora se razlikovati saučiniteljstvo ostvareno učešćem
u radnji učinjenja i saučiniteljstvo ostvareno drugom radnjom. Kod učešća u radnji
učinjenja učesnik je nesumnjivo saučinitelj i subjektivni element se tu iscrpljuje u savjesti
o zajedničkom djelovanju sa drugim osobama, a krivica svakog saučinitelja ovisi od toga
s kojim oblikom vinosti je sudjelovao u radnji učinjenja. Međutim, u drugom slučaju u
kom je određena osoba poduzela takve radnje koje ni djelimično ne predstavljaju radnju
učinjenja, odluka o saučiniteljstvu ne može se donijeti samo na osnovu objektivnih
kriterija, već se mora primijeniti i subjektivni kriterij, što znači da se mora uzeti u obzir i
odnos učinitelja prema djelu, jer nije isto da li se postupa sa saučiniteljskom voljom ili
samo sa voljom da nekom drugom pomogne u učinjenju krivičnog djela. Pri uvažavanju
ovog subjektivnog momenta mora se imati u vidu da je težište na karakteru radnje u
smislu da li je poduzeta radnja takvog značaja i takvog karaktera i da je tako povezana sa
radnjom izvršenja da se može zaključiti da postoji zajedničko učinjenje krivičnog djela.
Iz tog vidimo da subjektivni odnos učinitelja prema djelu može imati samo dopunski
značaj u utvrđivanju saučiniteljstva.

Prema tome, saučiniteljem bi se mogla smatrati i osoba koja je u djelu učestvovala

radnjom koja nije radnja učinjenja, ali koja je najuže objektivno povezana sa radnjom
učinjenja koju je poduzela druga osoba, tako da obje te radnje predstavljaju jednu čvrsto
povezanu cjelinu. Naš zakonodavac je to izrazio kao poduzimanje nečeg drugog čime se

17
na određen način doprinosi učinjenju krivičnog djela. Iz tog možemo zaključiti da sama
učiniteljeva volja bez odgovarajućeg učešća u djelu u kom bi volja i objektivno došla do
izražaja takvom radnjom, koja bi predstavljala realan, značajan doprinos izvršenju
krivičnog djela, ne bi mogla predstavljati osnov za utvrđivanje saučiniteljstva.

Saučiniteljstvo može postojati kod gotovo svih krivičnih djela, ali postoje i takva
krivična djela kod kojih ono nije moguće. Tako kod krivičnih djela delicta propria
saučiniteljstvo može postojati samo kada u njihovom učinjenju sudjeluje više osoba koje
imaju posebna svojstva koje se po zakonu traže za učinitelja takvog djela. To je slučaj
kod pravih službenih i vojnih krivičnih djela, posebno onih kod kojih se traži svojstvo
naredbodavca ili komandne osobe. Saučiniteljstvo nije moguće ni kod svojeručnih
krivičnih djela, tj. onih djela koja može učiniti samo određena osoba i to samo ona
osobno. Tako kod krivičnog djela davanja lažnog iskaza nije moguće saučiniteljstvo jer
dogovoreno lažno svjedočenje ne konstituira saučiniteljstvo budući da svaka osoba daje
iskaz samostalno. Isti je slučaj i sa čedomorstvom koje može učiniti samo majka djeteta.

2.4. Krivica saučinitelja

Saučinitelj je kriv u granicama svog umišljaja ili nehata (čl. 32. st. 1. KZ BiH). To
znači da jedan saučinitelj ne odgovara za eksces drugog saučinitelja, niti za djelo koje
ovaj ostvari mimo sporazuma. Nehatna odgovornost može postojati samo onda kada je
zakonom predviđena za djelo u pitanju.

Krivica saučinitelja je samostalna. Ona ne ovisi od krivice drugih saučinitelja. Kod

svih saučinitelja ne mora postojati isti oblik krivnje, što znači da u učinjenju istog djela
neki od saučinitelja mogu postupati s umišljajem, a neki iz nehata. Kod svakog
saučinitelja krivnja mora biti samostalno utvrđena, što podrazumijeva i oblik i stepen
krivnje.

Prema odredbi čl. 32. st. 2. KZ BiH saučinitelj koji dobrovoljno spriječi učinjenje
krivičnog djela sud će osloboditi od kazne, što znači da je dobrovoljno sprječavanje djela
od strane saučinitelja poseban opći obligatorni osnov za oslobođenje od kazne.

Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivicu ili dopušta
oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne, mogu se uzeti u obzir samo onom
saučinitelju kod kojeg takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje (čl. 32. st. 3. KZ BiH).

2.5. Nužno i prividno saučiniteljstvo

Saučiniteljstvo je u pravilu fakultativno, što znači da se najveći broj krivičnih djela

može učiniti kako djelovanjem jednog učinitelja, tako i djelovanjem više učinitelja.
Međutim, kod nekih krivičnih djela potrebno je da u njihovom učinjenju sudjeluju dvije
ili više osoba. Tada postoji nužno saučiniteljstvo. Oblici nužnog saučiniteljstva su delikti
susretanja, konvergentni delikti i divergentni delikti.

18
 Delikti susretanja su ona krivična djela kod koji nužni saučinitelji poduzimaju
radnje koje su okrenute jedna nasuprot druge, npr. rodoskrvnuće. Konvergentni delikti su
takva krivična djela kod kojih su radnje saučinitelja okrenute ka postizanju istog cilja,
npr. oružana pobuna, pobuna osoba koje su lišene slobode itd. Divergentni delikti su
krivična djela kod kojih su interesi saučinitelja u sukobu, kao što je to kod krivičnog djela
učestvovanja u tuči.

Od nužnog saučiniteljstva treba razlikovati situacije kad u ostvarenju krivičnih djela

nužno sudjeluju dvije osobe, s tim da zakonodavac predviđa kažnjavanje samo jedne od
tih osoba, kao npr. kod krivičnog djela izvanbračne zajednice s mlađim maloljetnikom
(čl. 216.) kod kojeg je predviđeno kažnjavanje samo punoljetne osobe koja izvanbračno
živi sa mlađim maloljetnikom.

Prividno saučiniteljstvo postoji kada više osoba svojim radnjama zajedno ostvare
posljedicu, pri tome kod njih ne postoji svijest i volja za zajedničkim djelovanjem. Npr.
krivicom dva vozača strada pješak ili biciklista, ali pošto kod njih nema svijesti i volje za
zajedničkim djelovanjem tada svaki odgovara kao samostalan učinitelj tog krivičnog
djela.

III. PODSTREKAVANJE

Podstrekavanje (poticanje) predstavlja poduzimanje takve radnje kojom se kod

druge osobe s umišljajem izaziva ili učvršćuje odluka o izvršenju nekog krivičnog djela.
Da bi postojalo podstrekavanje, kod podstrekavanog ne smije postojati čvrsta odluka o
učinjenju krivičnog djela, ali će postojati podstrekavanje ako je postojala kolebljiva
odluka da se učini krivično djelo. Podstrekač ne sudjeluje u samoj radnji učinjenja i po
tome se razlikuje od saučinitelja. Ako je kod podstreknutog već postojala čvrsta odluka
na učinjenje djela, tada se ne može raditi o podstrekavanju, već je to neuspjelo
podstrekavanje, s tim da ono ponekad može predstavljati i psihičko pomaganje u
učinjenju djela. Od posrednog učinitelja se razlikuje po tome što nema vlast nad voljom
podstreknutog pa o tome hoće li djelo biti učinjeno ne ovisi od njega, nego od
podstreknutog, no o podstrekavanju se može raditi i kad vlast nad drugim postoji, ali je
posredno učiniteljstvo isključeno zato što podstrekač nema traženo svojstvo (kod delicta
propria).

Krivično djelo može biti ostvareno od strane jedne ili više osoba koja svjesno
zajednički podstrekavaju učinitelja na učinjenje krivičnog djela i te osobe su
sapodstrekači. Ako više osoba podstrekava drugog na učinjenje djela, ali nisu svjesni
zajedničkog djelovanja, onda ne postoji ni zajednička volja u pravcu stvaranja odluke kod
podstrekavanog, pa se onda svaka od tih osoba smatra samostalnim podstrekačem.

Podstrekavanje može biti neposredno i posredno. Kod neposrednog podstrekavanja

podstrekač djeluje neposredno na svijest i volju podstrekavanog. Neposredno
podstrekavanje je najčešći oblik podstrekavanja. Posredno podstrekavanje postoji kad
podstrekač izaziva ili učvršćuje odluku na učinjenje djela posrednim putem, tj. kad
podstrekač navodi drugu osobu da ta osoba utječe na treću osobu, da ta treća osoba učini
neko krivično djelo. I posredno i neposredno podstrekavanje je pravo podstrekavanje jer i
19
u tom slučaju postoji uzročna veza između radnje posredničkog podstrekavanja i
posljedice koju je radnjom ostvarila podstreknuta osoba.

Radnja podstrekavanja je svaka ona radnja kojom se može uticati na svijest i volju
druge osobe. Naše krivično zakonodavstvo do izmjena iz 2010. nije ni limitativno niti
egzemplarno navodilo pojedina sredstava podstrekavanja. Prema čl. 30. st. 3. KZ BiH,
kao podstrekavanjem na učinjenje krivičnog djela smatra se naročito: upućivanje molbe,
ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od učinjenja krivičnog djela, davanje ili
obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti ili dovođenje ili
održavanje osobe u stanje stvarne ili pravne zablude.

Način podstrekavanja nije pobliže naveden u zakonu, ali to su najčešće usmene ili
pismene izjave. Podstrekavanje je moguće i gestom, mimikom ili konkludentnim činima.
Ono je moguće samo činjenjem, jer nečinjenjem se ne može kod druge osobe izazvati ili
učvrstiti odluka na učinjenje krivičnog djela.

Da bi se radilo o podstrekavanju mora postojati odnos između podstrekača i

podstreknutog. Taj odnos mora biti takav da podstrekač ima mogućnost svojim
djelovanjem izazvati ili učvrstiti odluku kod druge osobe na učinjenje krivičnog djela. U
tom smislu podstrekač može djelovati ili na određenu osobu ili na određen krug osoba, s
tim da učinitelj pripada tom krugu osoba. To znači da podstrekavana osoba ne mora biti
individualno određeno, ne mora biti poznata podstrekaču, ali mu mora biti poznat krug
osoba iz kog treba da proizvede učinitelja krivičnog djela. Taj krug je prostorno povezan
(osobe u jednoj prostoriji, jednoj zgradi, nekom zbor, itd.), ali ta prostorna povezanost
nije nužna, jer to mogu biti i osobe koje pripadaju nekom udruženju, političkoj stranci,
itd.

Isto tako, mora postojati određeni odnos između podstrakača i krivičnog djela, jer
se podstrekavanje mora odnositi na određeno krivično djelo, to znači da nema
podstrekavanja ako se podstrekavanje na vršenje krivičnog djela uopće ne odnosi na
konkretno krivično djelo, pa čak i kada se odnosi na posebne vrste krivičnih djela (krađe,
ako nije precizirano na koju krađu se podstrekavanje odnosi).

Kada je u pitanju krivnja podstrekača, podstrekač je kriv samo ako je postupao sa

umišljajem (čl. 32. st. 1. KZ BiH). To znači da nehatno podstrekavnje ne dovodi do
krivnje podstrekača, osim ako ne predstavlja neko samostalno nehatno krivično djelo.
Umišljaj podstrekača mora biti dvostran, jer se s jedne strane odnosi na radnju
podstrekavnja, a s druge strane na krivično djelo koje svojom radnjom treba ostvariti
neposredni učinitelj krivičnog djela. Kada je u pitanju radnja podstrekavanja, direktni
umišljaj bi postojao kad je podstrekač bio svjestan da će svojom radnjom sigurno izazvati
ili učvrstiti odluku na učinjenje krivičnog djela, s tim da je on to upravo i htio, a
eventualni umišljaj postoji kada je podstrekač bio svjestan da bi svojom radnjom mogao
izazvati ili učvrstiti odluku na učinjenje krivičnog djela, pa je na to pristao. Kada je riječ
o umišljaju u odnosu na krivično djelo, tada i podstrekač mora biti svjestan stvarnih
obilježja bića krivičnog djela koje će svojom radnjom određeni podstreknuti učiniti, mora
biti svjestan onih obilježja u pogledu kojih se zahtijeva svijest i neposrednog učinitelja

20
koji to djelo ostvaruje sa umišljajem. U odnosu na ona obilježja krivičnih djela kojih
izuzetno mora biti svjestan učinitelj (protupravnost, lični odnos, lične okolnosti), tih
obilježja izuzetno mora biti svjestan i podstrekač. Donekle postoji razlika između
podstrekača i učinitelja kada je u pitanju konkretan oblik krivičnog djela u cjelini, zbog
toga što je učinitelj redovno svjestan stvarnih obilježja krivičnog djela u najkonkretnijem
obliku, dok je konkretizacija u svijesti podstrekača mnogo manja. Podstrekač određuje
osnovne konture krivičnog djela, a podstreknuti ostvaruje to djelo u svim njegovim
pojedinostima. Prema tome, za svijest podstrekača dovoljno je da se ona odnosi na
učinjenje određenog djela, a nije neophodno da su tom sviješću obuhvaćene pojedinosti
koje nisu od bitnog krivičnopravnog značaja.

Podstrekač se kažnjava kao da je krivično djelo sam učinio (čl. 30. st. 1. KZ BiH).
To je opravdano bez obzira na to što podstrekač ne sudjeluje u radnji učinjenja jer je on, u
pravilu, duhovni otac krivičnog djela. Kako će se podstrekač u konkretnom slučaju
kazniti u odnosu na neposrednog učinitelja, ovisi od svih okolnosti važnih za
odmjeravanje kazne, ali nije isključeno i da podstrekač bude kažnjen strože, npr. ako je
podstrekač punoljetna osoba, a podstreknuti maloljetnik. Podstrekača koji dobrovoljno
spriječi učinjenje krivičnog djela sud će osloboditi od kazne, i to je poseban opći
obligatorni osnov za oslobođenje od kazne (čl. 32. st. 2. KZ BiH).

Ne može postojati sticaj podstrekavanja i drugog oblika saučesništva u istom

krivičnom djelu iako se određena osoba može pojaviti u više saučesničkih uloga u istom
krivičnom djelu. U takvim slučajevima, teži oblik saučesništva konzumira lakši oblik, pa
će podstrekač biti konzumiran od saučesnika, a podstrekavanje će u sebi konzumirati
pomaganje kao lakši oblik saučesništva.

Neuspjelo podstrekavnje postoji kada neko s umišljajem podstrekava na učinjenje

krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a
krivično djelo ne bude ni pokušano. Da bi postojalo neuspjelo podstrekavanje, nužno je
da se kumulativno ispune tri uvjeta: 1) da postoji radnja podstrekavnja sa umišljajem u
smislu da je stvarno došlo do djelovanja na svijest i volju podstrekavanog, 2) da se radi o
podstrekavanju na krivično djelo za koje se može izreći tri godine6 ili teža kazna, jer nije
kažnjivo neuspjelo podstrekavanje za svako krivično djelo, i 3) da djelo na koje se
podstrekavalo nije ni pokušano, jer ako je pokušano ne radi se o neuspjelom već o
uspjelom podstrekavanju.

KZ RS u čl. 38. st. 2. predvidio je i nepodoban pokušaj podstrekavanja te propisao da se podstrekač

može osloboditi kazne. U pitanju je poseban oblik neuspjelog podstrekavanja i to podstrekavanje osobe
koja je već odlučila učiniti krivično djelo. Ako takav podstreknuti i učini krivično djelo, nedostaje uzročna
veza između podstrekavanja i donošenja odluke, pa je takvo podstrekavanje neuspjelo, odnosno ostalo u
pokušaju. Taj pokušaj je pak nepodoban zbog nepodobnosti objekta (u ovom slučaju podstreknutog).

U nekim slučajevima krivični zakoni predviđaju navođenje na učinjenje krivičnog

djela kao radnju učinjenja samostalnog krivičnog djela. U takvim slučajevima
podstrekavanje ne predstavlja oblik saučesništva, već samostalno krivično djelo (npr.

6
KZ RS ovu granicu je postavio na pet godina (čl. 38. st. 2. u vezi sa čl. 22. st. 1.).

21
navođenje na samoubistvo kod krivičnog djela učestvovanja u samoubistvu iz čl. 170.,
naređivanje kod krivičnih djela genocida iz čl. 171. KZ BiH i ratnih zločina iz čl. 173-
175. KZ BiH). Odredbe kojima je podstrekavanje predviđeno kao samostalno krivično
djelo imaju primarni karakter u odnosu na odredbe o podstrekavanju i neuspjelom
podstrekavanju kao oblicima saučesništva, koje su supsidijarnog karaktera.

IV. POMAGANJE

Pomaganje je poduzimanje radnje kojom se s umišljajem doprinosi radnji druge

osobe kojom se izvršava neko krivično djelo. Pomagač doprinosi radnji učinjenja, ali ne
poduzima radnju učinjenja jer bi u tom slučaju bio saučinitelj. On djeluje ili prije
izvršenja krivičnog djela ili za vrijeme učinjenja krivičnog djela i na taj način sauzrokuje
nastanak posljedica. To znači da nema pomaganja kad je krivično djelo već izvršeno. Da
bi se radilo o pomaganju kod učinitelja mora postojati čvrsta odluka na izvršenje
krivičnog djela. Ako ta odluka nije čvrsta tada pomagačka radnja postaje podstrekačka
radnja, jer je njome učvršćena odluka na učinjenje krivičnog djela. Iako pomagačka
radnja mora uslijediti prije ili za vrijeme učinjenja, pomaganje će izuzetno postojati i u
onom slučaju kada je pomagačka radnja uslijedila nakon dovršene radnje učinjenja, ali
prije nastupanja zabranjene posljedice – međupomoć (npr. neka osoba je povrijeđeno,a
neka osoba sprječava da mu se pruži pomoć, pa zbog toga nastupi smrt, tada je i
međupomoć pomaganje, jer je i ta pomoć uzročno povezana sa krajnjom posljedicom).
Radnja pomaganja je svaka umišljajna radnja kojom se može doprinijeti učinjenju
krivičnog djela, to je svaka ona radnja kojom se izvršenje djela podupire ili olakšava.

Pomaganje može biti neposredno i posredno. Kod neposrednog pomaganja,

pomagač sam poduzima radnju kojom omogućava, olakšava ili doprinosi učinjenju
krivičnog djela. Kod posrednog pomaganja, on doprinosi učinjenju krivičnog djela na
način da preko druge osobe pomaže učinitelju djela. Tako, posredni pomagač će biti
osoba koja daje savjete i uputstva neposrednom pomagaču kako da pomogne učinitelju u
učinjenju djela. Podstrekavanje na pomaganje je također posredno pomaganje, a isto tako
i pomaganje u podstrekavanju.

Pomaganje može biti psihičko i fizičko. S obzirom da se pomaganje može poduzeti

različitim djelatnostima, naš zakonodavac je u čl. 31. st. 2. KZ BiH odredio da se kao
pomaganje učinjenju krivičnog djela naročito smatraju slijedeće radnje: 1) davanje
savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo (psihičko), 2) stavljanje na raspolaganje
učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela (fizičko), 3) uklanjanje prepreka za
učinjenje krivičnog djela (fizičko), te 4) unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela,
učinitelja, sredstava kojima je djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta
pribavljenih krivičnim djelom. U poduzimanju djelatnosti kojima se doprinosi učinjenju
krivičnog djela i ostvarenju pomaganja može sudjelovati više osoba, kada postoji
sapomaganje.

Za razliku od podstrekavanja koje može biti izvršeno samo činjenjem, pomaganje

može biti izvršeno i činjenjem i nečinjenjem (pozitivno i negativno pomaganje).
Pomaganje nečinjenjem u slučaju ako je postojala dužnost na činjenje kojim bi se
22
spriječilo izvršenje krivičnog djela, pri čemu je nebitno da li je pomagač svojom radnjom
mogao spriječiti učinjenje krivičnog djela, već je dovoljno da je svojom radnjom mogao
otežati učinjenje krivičnog djela.

S obzirom na vrijeme pružanja pomoći razlikuju se prethodno, istovremeno i

naknadno pomaganje. Prethodno pomaganje postoji kad pomagač poduzima djelatnosti
kojima pruža pomoć učinitelju djela prije nego je ovaj poduzeo radnju učinjenja.
Istovremeno pomaganje postoji kad pomagač pruža pomoć učinitelju za vrijeme
poduzimanja radnje učinjenja krivičnog djela. Naknadno pomaganje postoji kad se
poslije učinjenog krivičnog djela učinitelju daje sklonište, skrivaju stvari, uklanjaju
tragovi itd. Naknadno pomaganje predstavlja suučesništvo samo ako je unaprijed
obećano.

Pružanje pomoći nakon ostvarenog krivičnog djela je doticaj s krivičnim djelom

(podržavanje ili prikrivanje). Doticaj se može ostvariti na više načina: prikrivanjem
učinitelja krivičnog djela, tragova krivičnog djela, sredstava kojima je djelo učinjeno,
predmeta pribavljenih krivičnim djelom, ali i prikrivanjem samog krivičnog djela. Doticaj
može biti stvarni (skrivanje tragova ili predmeta krivičnog djela) i lični (pomoć učinitelju
krivičnog djela kako ne bi bio otkriven i uhvaćen). Za doticaj se odgovara samo onda
kada je to zakonom izričito propisano (takav je slučaj sa krivičnim djelom prikrivanja iz
čl. 300., te krivičnim djelom pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela iz čl.
346.). To nije pomaganje kao oblik saučesništva, jer nema uzročne veze između
naknadno pružene pomoći i posljedice koja je već nastupila. Unaprijed obećano
prikrivanje jeste saučesništvo, jer je to uzročno vezano sa kasnijom posljedicom.

Isto kao i podstrekavanje, i pomaganje se mora odnositi na izvršenje određenog

krivičnog djela, što znači da nema pomaganja ako pomagaču nije poznato konkretno
krivično djelo u kojem pruža pomoć određenom učinitelju djela. Osim toga, i kod
pomaganja mora postojati određeni odnos između pomagača i učinitelja djela, jer
pomagač mora znati kojoj individualno određenoj osobi pomaže, odnosno kojem krugu
osoba pripada osoba kojoj će on pomoći u izvršenju krivičnog djela. Za razliku od
saučinitelja, pomagač ne mora biti ni u kakvom dogovoru s neposrednim učiniteljem pa
je pomaganje moguće i kada učinitelj ne zna za njega (tzv. potajno pomaganje).

Kada je u pitanju krivnja, pomagač je kriv u granicama umišljaja, što znači da nema
krivnje ako se radi o nehatnom pomaganju. I umišljaj pomagača je dvostran, jer se i
njegov umišljaj s jedne strane odnosi na samu radnju pomaganja, a s druge strane na
krivično djelo koje će ostvariti izvršilac. U odnosu na radnju pomaganja direktni umišljaj
će postojati ako je pomagač bio svjestan da će pomaganjem sigurno doprinijeti ostvarenju
krivičnog djela, s tim da je pomagač to i htio, a eventualni umišljaj bi postojao kad bi
pomagač bio svjestan da bi radnjom mogao doprinijeti učinjenju krivičnog djela, pa je na
to pristao. U odnosu na krivično djelo, umišljaj pomagača, tj. svijest treba obuhvatiti sva
ona obilježja kojih mora biti svjestan i učinitelj. U odnosu na ona obilježja kojih izuzetno
mora biti svjestan učinitelj, tih istih mora biti svjestan i pomagač (npr. protupravnost,
lični odnos, lične okolnosti).

23
 Ne može postojati sticaj pomaganja i drugog oblika saučesništva u ostvarenju istog
krivičnog djela. Kako je pomaganje najlakši oblik saučesništva, ono će biti konzumirano
ili podstrekavanjem ili saučiniteljstvom.

Pomagač se kažnjava kao da je djelo sam učinio, a može se i blaže kazniti. Iz tog
slijedi da je zakonodavac predvidio mogućnost jednake kažnjivosti za pomaganje i
izvršenje krivičnog djela. Vidimo da je zakonodavac kod pomaganja predvidio
mogućnost blažeg kažnjavanja, pa je pomaganje poseban opći fakultativni osnov za
ublažavanje kazne. Pomagač može biti jednako, blaže ili strože kažnjen u odnosu na
učinitelja krivičnog djela, što ovisi od svih okolnosti objektivne i subjektivne prirode koje
se uzimaju u obzir prilikom određivanja vrste i visine kazne. I za pomagača važi odredba
čl. 32. st. 2. KZ BiH o obligatornom oslobođenju ukoliko on dobrovoljno spriječi
učinjenje krivičnog djela. To sprječavanje može biti izvršeno poslije dovršenja
pomaganja – aktivno djelovanje pomagača, a može uslijediti i u toku samog pomaganja
(dovoljno da pomagač obustavi radnju pomaganja bez koje izvršitelj ne može dovršiti
krivično djelo).

Kao i podstrekavnje i pomaganje je određeno kao posebno krivično djelo, kao što je
npr. kod pomaganja neprijatelju iz čl. 160. KZ BiH, financiranja terorističkih aktivnosti iz
čl. 202. KZ BiH, učestvovanja u samoubistvu iz čl. 170., posjedovanja i omogućavanja
uživanja opojnih droga iz čl. 239. itd.

Pomaganje može biti inkriminirano kao krivično djelo i u slučaju kada se učinitelj
djela ne kažnjava. Takav je slučaj sa krivičnim djelom protupravnog prekida trudnoće iz
čl. 171., kod kojeg je pomaganje trudnoj ženi u vršenju prekida trudnoće kažnjivo, iako
se trudna žena ne kažnjava. Isti je slučaj i kod krivičnog djela učestvovanja u
samoubistvu iz čl. 170. Ova dva slučaj predstavljaju izuzetak od pravila da pomagač ne
može biti posredni učinitelj.

Za razliku od neuspjelog podstrekavanja, neuspjelo pomaganje nije kažnjivo.

Neuspjelo pomaganje može postojati kad pomognuti nije izvršio ili je to izvršio neovisno
od radnje pomaganja. Nepostojanje odredbe o kažnjavanju za neuspjelo pomaganje nije
pravna praznina, već je na taj način zakonodavac izrazio svoj stav prema kom je
pomaganje lakši oblik saučesništva.

24