Charles Darwin

PODRIJETLO ČOVJEKA
I ODABIR U ODNOSU NA SPOL

Napisao
Charles Darwin

U dva sveska

Preveo i predgovor napisao

Josip Balabanić

Zagreb 2004.
Osuvremenjeno, to jest za više, s obzirom na temeljnu nakanu djela danas
nebitnih a današnjem čitatelju ‘zamarajućih’ poglavlja skraćena inačica
drugoga šire poznatoga Darwinovog djela
 PREDGOVOR

Prošlo je više od 130 godina od izlaska prvog izdanja drugoga

važnog, i široj javnosti poznatijeg, Darwinovog djela Descent of Man, and
Selection in the Relation to Sex (1871), koje se po prvi put pojavljuje u
hrvatskome prijevodu. Prvo je, dakako, i najpoznatije Darwinovo djelo
Postanak vrsta putem prirodnog odabira (1859), koje smo također dosta
kasno, tek nedavno dobili u hrvatskome prijevodu (2000). Evo, dakle, i
Podrijetla čovjeka. Čini se da nam je ono podjednako potrebno kao
Postanak vrsta, čak danas možda i – potrebnije. Naime, u drugoj polovici
netom minulog stoljeća došlo je do blistavog uspona biologije, a ta znanost
s biotehnologijom bit će zasigurno i prva znanost 21. stoljeća. U središtu
našeg interesa našle su se danas, posve drugačije negoli je to bilo moguće u
19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, dvije ponajveće zagonetke: život i
čovjek. Pa ako je Darwin i njegova prva knjiga bila i ostala suvremena u
rješavanju pitanja postanka i evolucije života, sve više se pokazuje kako
nije ništa manje suvremena i druga knjiga o podrijetlu čovjeka. Činjenica
je, naime, da se u traženju evolucijskih iskona naše društvenosti. pozornost
biologa genetičara, etologa, psihologa, filozofijskih antropologa, sociologa
i filozofa sociobiologa ponovno i sve više okreće Darwinovu geniju i
ovome njegovom, inače vrlo opsežnom djelu, Uz želju da hrvatska
znanstvena literatura dobije i to – makar i u ponešto moderniziranom
obliku - kapitalno Darwinovo djelo, jak motiv da pristupim teškom poslu
njegova pohrvaćenja bila je upravo njegova aktualnost.
“Podrijetlu čovjeka” vrlo je opsežan tekst, izvorno prvo izdanje ima
više od 800 str. Ono je opsežnije od Postanka vrsta. Zašto je tako? Zato što
Darwin nije postupio onako kako bismo očekivali, tj. zašto podrijetlo
čovjeka nije, jednostavno, razmotrio u sklopu evolucije primata i viših
majmuna opica? Valja odgovoriti da Darwin svjesno pojavu čovjeka
sagledava u sklopu pojave ili procesa cjelokupne evolucije. Njemu je
čovjek njezin proizvod. Zato dugu raspravu o podrijetlu tog sisavca izvodi
u sklopu evolucije životinjskog svijeta, stavivši naglasak na kategoriju
spolnosti, kategoriju odabira i pojave društvenosti.
Uvod u ovakvo djelo mogao bi poći različitim putovima. Jedan
pokušaj mogao bi poći istim, Darwinovim putem, pozabaviti se istim vrlo
zakučastim temama kojima se on naširoko pozabavio. Pokušat ću upravo
to učiniti, zapitavši se (I) o Darwinovoj metodi, jeziku i stajalištima, (II) o
sadržaju ovog djela i njegovoj važnosti za današnja istraživanja ishodišta
ljudske društvenosti i (III) o mjestu što ga je pri svemu tome Darwin dao
spolnom odabiru ili spolnosti.
Na kraju, radi boljeg razumijevanja zaoštrenosti sukoba između
znanosti i religije u proteklih 150 godina, kojemu je, valja to priznati,
osnovni razlog sam čovjek, u Pogovoru dajem ogled o ustrojstvu
čovjekova bića, jedan mogući pristup u svjetlu filozofije evolucije, te
filozofske i teološke antropologije. Više kao izazov nego kao ponuda
rješenja.

I. DARWINOVA METODOLOGIJA. DARWINOV JEZIK I

STAJALIŠTA, TE ZNANSTVENE POTEŠKOĆE
(1) Darwinova metodologija. Velika je neobičnost ove knjige, što se
već iz samog naslova vidi, da u sebi ima dvije velike teme: podrijetlo
čovjeka i prirodni odabir u odnosu na spol. Prvi dio ovog djela bavi se
izravno pitanjem čovječjeg podrijetla od nekih nižih oblika životinja, te
dokazima u prilog tvrdnji da se čovjek svojim ustrojstvom, duševnim,
moralnim, duhovnim sposobnostima razlikuje od najrazvijenijih životinja
samo u stupnju. Darwin pruža skupni dokaz da s njima dijelimo i
zajedništvo podrijetla. U tome prvom dijelu, dakle, raspravlja opću temu
postanka vrsta na jednome konkretnom slučaju, tvrdeći da ni čovjek nije
stvoren u posebnome činu stvaranja, pa tome u prilog pruža niz dokaza o
neprekinutosti ustrojstava i sposobnosti koje povezuju čovjeka i niže
životinje. U nadmoći ljudske inteligencije i duše vidi samo prilagodbenu
činjenicu koja je omogućila uspon nove ljudske vrste. Razlika od drugih
viših primata tu nije u biti ili naravi sposobnosti, nego je samo u njihovu
stupnju.
Drugi dio knjige želi pokazati kako u mnogih životinja i u čovjeka,
osim općenitog prirodnog odabira djeluje, kao njegov poseban oblik,
spolni odabir. Uslijed toga ne razvijaju se samo tipični oblici kao
pripadnici neke vrste, nego se dolazi i do diferencijacije u izgledu i
sposobnostima u obadva spola, kod najrazličnijih životinja i kod čovjeka. .
Spolna varijacija Darwinu je važno polje djelovanja prirodnog
odabira. Neka nasljedna varijacija takve naravi, izražena redovno i
fenotipski, može predstavljati prednost u “borbi za opstanak” u odnosu na
istovrsne istospolne jedinke koje ju nemaju. Zato što se odabir sa strane
spolnog partnera odvijao i odvija na temelju nekih takvih značajki, Darwin
je uvjeren da je tim putem došlo i do često vrlo izrazitoga spolnog
dvoobličja, dimorfizma. Dvije selekcije nisu istovjetne, iako je spolni
odabir tek jedan od oblika prirodnog odabira. One mogu ići u raskoraku, a
mogu isto tako zajedno postići skladne rezultate. Svoju osnovnu postavku
o ulozi spolnog odabira u postanku čovjeka Darwin je sažeo na samom
kraju ovoga djela (izvornik I. izd., str. 402-405, ovdje str. ).
Metoda koju i u ovoj knjizi Darwin rabi je mnogoslojno poredbena,
hipotetično-deduktivna. Naime, neki ozbiljni kritičari teorije evolucije
putem prirodnog odabira prigovorili su da se Darwinova teorija evolucije
sastoji od niza pričica ili pojedinačnih slučajeva. Tu bi pojedinačne
morfološke ili fiziološke činjenice bile uzete kao “adaptivna” ili
“optimalno izvedena” rješenja radi opstanka, a samo ponašanje (opstanak)
uvjetovao bi morfologiju. U takvu razmišljanju bila bi riječ o tautologiji.
/v. iscrpnu informacija o tome, primjerice, u: S. J. Gould and R. C.
Lewontin, The spandrels of San Marco and the Panglossian paradigm: a
critique of the adaptionist programme, Proc. Roy. Soc., B205, 581-598
(1979) i literaturu koju navode/.
Ima međutim razmatranja koja pokazuju da ipak nije riječ o
teautologiji, ali da je evolucijska misao po sebi metafizična što, opet, ne
znači da teoriju evolucije, kako je ustvrdio K. Popper, ne možemo podvrći
opovrgavanju ili falsifikaciji /K. R. Popper, Unended Quest, Open Court
Publishing Co., LaSalle, III., 1976; izvrsnu kritičku analizu tog
Popperovog stajališta učinio je B. Halstead, Popper: good philosophy, bad
science?, New Scientist, 87, 215-217 (17 July 1980)/.
Doista, ako se ulomci evolucijske zagonetke uzimaju jedan po jedan,
kao niz činjenica koje idu jedna za drugom, svaka ostaje samo dio
pretpostavljenog objašnjenja. Darwin je, međutim, namjerno prikupljao
razne obavijesti za velike prirodne skupine različitih organizama, kao što
su vrste, geografske rase i druge taksonomske cjeline, radi istovremenog
uspoređivanja na nekoj određenoj razini organizacije. Računajući na
neograničenost varijacije, činjenicu nasljednosti i na djelovanje prirodnog
odabira, dokazao je kako je moguće utvrditi trendove unutar ponašanja,
biogeografskih obličja i morfologije organizama. Takve pak usporedbe
omogućuju predviđanja o još neproučenim pojavnostima. Primjerice, koji
je odnos između stupnja spolnog dvoobličja i potrebnog omjera različnosti
u spolova (npr. koliko treba plodnih ženki na jednog mužjaka, koji su
omjeri u veličini tijela), pri čemu je moguće iz spoznatih načela zaključiti
na određene pojavnosti koje možemo očekivati i u skupina koje nismo još
proučili. /usp. T. H. Clutton-Brock, P. H. Harvey, and B. Rudder, Sexual
dimorphism, socioeconomic sex ratio and body weight in primates, Nature,
269, 797-800 (1977)/.
Metoda koju je Darwin upotrijebio, a usavršili mnogi kasniji
evolucijski biolozi i filozofi, omogućuje provjerljiva predviđanja kao i u
fizikalnim znanostima i nije točno da je po srijedi samo skup opisa.
Predviđanja koja su tu moguća ipak se razlikuju od onih u klasičnoj fizici.
Tamo su ona deterministična a ovdje, u evolucijskoj biologiji, slično kao u
ekologiji i u populacijskoj genetici, ona su samo probabilna.

(2) Darwinov jezik i stajališta koja zastupa

Kad čovjek čita današnje znanstvenike sociologe i sociobiologe koji
pišu o evoluciji ili o ponašanju čovjeka, pa usporedi njihov stil s
Darwinovim, vrlo je iznenađen živahnošću i jasnoćom Darwinove
rečenice, ali još više mnogim antropomorfizmima i uključnom
teleolološkom misli koja je tu prisutna. Ghiselin je, međutim, nakon
potanke raščlambe Darwinovih tekstova primijetio kako je golema razlika
između “metaforičke uporabe antropomorfnih izraza i stvarno postavljenih
tvrdnji” /M.T. Ghiselin, The Triumph of the Darwinian Method, University
of California Press, Berkley, 1969/.
Pri tom, današnjeg čitatelja može osobito zasmetati kako Darwin
kojiput govori o ljudskim rasama i o razlici u sposobnostima prema spolu.
Što se rasa tiče, on jasno misli da je vrhunac civilizacije Englez
viktorijanskog doba, kako se ponekad pisalo Homo britannicus. Čini se da
je darwin trajno ostao pod teškim dojmom iskustva koje je imao pri susretu
s Indijancima iz Ognjene zemlje za vrijeme puta oko svijeta. Koliko su
putnici s Beaglea vidjeli, ti ljudi nisu imali nikakve religije, nisu se uopće
brinuli o svojoj kosi i svojoj gruboj odjeći, nisu imali nikakvih moralnih
pravila, a čim bi u njih nastupila glad, pojeli bi i svoje starice. Darwin je,
međutim, opazio da se takvi ljudi nakon nekog vremena u Engleskoj
civiliziraju, da su sposobni za poboljšanje što mu se činilo kao potvrda
puta kojim je prošlo čovječanstvo (princip rekapitulacije).
Što se tiče Darwinova stava oko jednakih ili nejednakih duševnih
sposobnosti obaju spolova, “razlike u duševnim sposobnostima dvaju
spolova,” kako on to kaže, on samo izriče uvriježeno mišljenje svog
vremena uz ponešto nejasan stav da bi žena mogla dostići muškarca ako
odrasta u odgovarajućim okolnostima i dobije odgovarajući odgoj
(izvornik str. 329).

Znanstvene poteškoće u Darwinovu pristupu

U vrijeme kad Darwin toliko ističe nasljednu varijaciju ni on ni
njegovi suvremenici ništa još ne znaju o genetici pa ni o mendelskom
nasljeđivanju pa varijacija kojom se barata govoreći o umjetnom i
prirodnom odabiru zadržava crtu tajanstvenosti. Darwin se cijelog života
nadao da će uspjeti razriješiti pitanje ishodišta i mehanizama nasljedne
varijacije i načina kako navike u ljudi i životinja postanu nasljedne, ali
kako je vrijeme odmicalo vidio je da nema zadovoljavajućeg rješenja. Sam
je pokušao problem postanka nasljedne varijacije i njezina učvršćivanja
riješiti pomoću vlastite hipoteze o nasljeđivanju miješanjem (the blending
inheritance theory), ali mu je Fleeming Jenkin dokazao da bi se u tom
slučaju dogodilo suprotno /usp. David Hull, Darwin and His Critics: The
Reception of Darwin’s Theory of Evolution by the Scientific Community,
Harvard University Press, Cambridge, Mass., 1973, str. 302-350/. Ta
teorija bijaše neprikladna za ono što se vidjelo da se u stvarnosti događa,
gdje prirodne skupine očituju bogatu varijabilnost, gdje je nasljeđivanje
gena mendelsko, bez njihova stapanja (blending). Pet godina prije
objavljivanja ove knjige, Gregor Mendel je (1865) je objavio svoj rad o
zakonima nasljeđivanja.
/G. J. Mendel, 1865. Versuche über Pfflanzen-Hybriden, Verh.
Naturf. Ver. in Brunn, Vol. X (taj svezak za 1865. stvarno je izašao 1866)
Neki misle da je u Velikoj Britaniji Mendelov rad prošao
nezapaženo, ne stoga što je napisan na njemačkom, nego zato što rabi za
britanske prirodoslovce 19. stoljeća neuobičajen matematički jezik. G. De
Beer /Charles Darwin : A Scientific Biography, Doubleday, New York,
1964, str. 179/ je pokazao da je i Darwin žalio što ne zna matematiku.
Zaista, Mendela će biolozi otkriti tek početkom 20. stoljeća /usp. Ernst
Mayr and W. B. Provine (eds.), 1981. The Evolutionary Synthesis:
Perspectives on the Unification of Biology, Harvard University Press,
Cambridge, Mass./
Drugi Darwinov problem: nije mogao dobro razlučiti razliku između
genskog nasljeđivanja i nasljeđivanja navika i ponašanja. Darwin ponavlja
svoje uvjerenje da ako se neka životinja naraštajima ponaša na neki način
da će joj se to kao nešto trajno ustaliti. Danas znamo da ima ponašanja koja
se nasljedno ustale, ali nam je ujedno jasno da to ustaljivanje nema ništa s
učenjem. Velika je razlika između prijenosa ponašanja (behavioral
transmission) i genetičkog prenošenja informacije. Nadalje, kad je Darwin
okrenuo posebnu pozornost spolnom odabiru, naišao je na velike probleme
i stoga što nije ništa znao o genima vezanim uz spol i o ulozi hormona u
razvitku sekundarnih spolnih oznaka.
Posebne su poteškoće oko bilo kakve suvisle i našem vremenu
primjerene evolucijske kronologije u ovoj knjizi. Profesori biologije na
Princeton University John Tyler Bonner i Robert M. May su na to
upozorili u Uvodu u pretisak Podrijetla čovjeka, na koji sam se u ovome
svome uvodu dosta oslonio. Oni pokazuju kako je C. Darwin odstranio sve
brojčane podatke u vezi s geološkom prošlošću, kako u trećem i u kasnijim
izdanjima Postanka vrsta, tako pri pisanju ove knjige. Naime, bio je pod
dojmom fizike lorda Kelvina i dr. koji su na temelju tadašnjeg poznavanja
elektromagnetskih i gravitacijskih sila izveli neke vrlo radikalne zaključke.
Tako je Kelvin pokazao da ako je izvor sunčeve energije gravitacijske
naravi, tada nije Sunce starije od dvadesetak milijuna godina. Isto tako,
neka izračunavanja su pokazivala da je za elektromagnetska (kemijska)
izgaranja potrebno još manje vremena tako da je za Zemljino hlađenje od
usijanog u današnje stanje bilo potrebno tek kojih 20-40 milijuna godina.
To je imalo značiti da je Zemlja stara tek nekoliko milijuna godina ili da u
nečem jako griješi tadašnja fizika. Odgovor će doći, dakako, tek nakon
otkrića slabih i jakih molekularnih sila, kad se shvati da je Sunce nuklearna
peć, a da vrućina u utrobi Zemlje traje kao posljedica raspada radioaktivnih
elemenata. Kao dobar geolog, u prvome izdanju Postanka Darwin je bio
posve blizu našim današnjim izračunavanjima koja ostavljaju također
dovoljno vremena za evoluciju, pa i za evoluciju čovjeka.

II. SADRŽAJ OVE KNJIGE I DANAŠNJI POGLEDI NA

NEKA ISTA PITANJA OKO ČOVJEKOVA PODRIJETLA I
NJEGOVE DRUŠTVENOSTI
Prvi dio
Darwin argumentira osnovnu svoju tezu: sav živi svijet, dakle i
čovjek, nastao je evolucijom. U prilog tome iznosi dokaze iz poredbene
analize morfolgije i ponašanja čovjeka i životinja.
Zaključuje da nema bitne razlike nego je samo razlika u stupnju. Već
u to vrijeme općenito su bili prihvaćeni stavovi oko temeljno zajedničkog
ustrojstva čovjeka i viših kralježnjaka, izuzev ustrojstva samoga mozga. U
tom pogledu, međutim, do razilaženja je došlo pretežito iz vjerskih razloga.
Takav izraziti protivnik potpuno prirodnog podrijetla čovjeka bio je
suotkrivač principa prirodnog odabira, Alfred Russel Wallace, koji je pisao
da čovjekove “intelektualne i moralne sposobnosti… morale su imati
drukčiji postanak … u nevidljivom svijetu Duha”
/ A. R. Wallace, 1889. Darwinism: An Exposition of the Theory of
Natural Selection with Some Its Applications, Macmillan, London.
Navedeno po Bonner and May, , str. xxi/
To je teza koju će kasnije zastupati tzv. umjereni evolucionizam, sve
do najnovijih vremena, ali sa sve manje snage, čak u konzervativnijih
teologa, naime da je bilo neke posebne intervencije izvana u evoluciji
čovjeka iz nekih izumrlih oblika primata. Teza o ljudskoj posvemašnjoj
različitosti od životinjskog carstva pojavila se i dugo je trajala u obliku koji
su zastupali mnogi antropolozi, sociolozi i evolucijski biolozi, naime da je
ljudska kultura nešto tako posebno da ništa slično nema u životinjskom
svijetu. Dosljedno tome, o kulturi je moguće raspravljati samo iz nje same
a ne na temelju nekih zazbiljnosti na nižim, biološkim razinama. To,
međutim, podrazumijeva isto što su zastupali Wallace i umjereni
evolucionisti. To će reći da se čovjek po svome tijelu nedvojbeno razvio iz
neke životinje, ali je njegov um (duh) tako različit od životinjskoga da tu
evolucijska biologija nema što kazati. Pruža se otpor primjeni načela
evolucijske biologije na objašnjenje postanka ljudske društvenosti. Otpor
je bio i ostao tako da je Sociobiology: The New Synthesis E. O Wilson-a
kad je izašla 1975. izazvala burne reakcije mnogih sociologa, antropologa,
filozofa i teologa.
Nije tu dakako riječ samo o složenoj stvarnosti kulture i društvene
organizacije, nego i o raznim drugim ljudskim sposobnostima i
osobitostima, kao što su svijest, moralnost, jezik i ine duševne sposobnosti.
Uspon sociobiologije u posljednjih tridesetak godina urodio je sve
ozbiljnijim proučavanjem svih tih pojava. Tako je Griffin /D. R. Griffin,
1976. The Question of Animal Awarness, Rockefeller University Press,
New York/.upozorio na stvarnu neprekinutost ili stupnjevitost između ljudi
i nižih životinja u pogledu svjesnosti. Na to su došla druga istraživanja i
nemoguće se oteti dojmu kako je Darwin tolike stvari uvidio i na druge
načine pokušao dokazati upravo u ovome djelu, pa i u pitanju svijesti!
Slično se može reći za područje psihologije. Naročito poglavlja 3, 4 i
5. ove knjige imaju elemenata koji pokazuju kako Darwin analizira psihu
životinja i čovjeka. H. E. Gruber i P. H. Barrett (1974) su pokazali koliko
je Darwin od 1837-39. bio obuzet razmišljanjem o pamćenju i navikama,
imaginaciji, jeziku, estetskom osjećanju, emocijama, motivacijom i
voljom, životinjskom inteligencijom, psihopatologijom i snovima. /Gruber,
H. E. and P. H. Barrett, 1974.
Darwin on Man: A Psychological Study of Scientific Creativity (by
H. E. Gruber), Together with Darwin’s Early and Unpublished Notebooks
(transcribed and annotated by P. H. Barrett), Dutton, New York. Darwin je
u ovoj knjizi i u djelu The Expression of the Emotions in Man and Animals
upotrijebio neke metode i došao do nekih uvida koje ponovno tek otkrili
neki psiholozi s obzirom na izražavanje emocija /P. Ekman (ed.), 1973.
Darwin and Facial Expression: A Century of Research in Review,
Academic Press, New York.; Ekman, P. and H. Oster, 1979. Facial
expressions of emotion, Ann. Rev. Psych., 30, 527-554./, ali i u istraživanju
mentalnih sličnosti između čovjeka i drugih životinja. Sama Darwinova
knjiga je ponosna potvrda onome što je napisao desetak godina ranije u
Postanku:
“Psihologija će biti zasnovana na novim temeljima, na nužno
postupnom stjecanju svake duševne moći i sposobnosti” (izvornik, str. 488,
hrv. prij. 371).
Darwin nije htio biti filozof, ali se neizbježno i on upleo u vrlo stari
prijepor oko naravi i podrijetla ljudskih moralnih i etičkih sposobnosti. Od
novijih autora, važne su rasprave o ljudskoj prirodi u djelima, npr. Wilson,
E. O. 1978. On Human Nature,Harvard University Press, Cambridge,
Mass. i Alexander, R. D. 1979. Darwinism and Human Affairs, University
of Washington Press, Seattle., te Stent, G. S., 1979 (ed.). Morality in
Animals (Report of a Dahlem Workshop), Verlag Chemie, Weinheim.

Upravo je nevjerojatno koliko je Darwin svojim Podrijetlom čovjeka

i u tom pogledu suvremen. Jednako kao što je i njegov pothvat da dovede u
korelaciju mozak s ljudskim duhom. Kao što je primijetio Gruber, upravo
je nevjerojatno kako je rano (već 1837) (Bonner, xxiii) poistovjetio
“duševne sposobnosti” s “ustrojstvom mozga”. Evolucijska sinteza
povezala je Darwinove osnovne ideje oko prirodnog odabira sa strogim
opisom kako može dolaziti do promjene u učestalosti gena u populacijama
na koje su akazali Fisher, Haldane, Wright i dr. /prikaz npr. u Crow, J. F.
and M. Kimura, 1970. An Introduction to Population Genetics Theory,
Harper and Row, New York/. Prvi je zadatak bio pobliže odrediti što je to
“darwinska podobnost” kao broj potomaka koji će preživjeti i doći do
spolne zrelosti. Ta podobnost ovisi o mnogo čimbenika (o vjerojatnosti
uspješnog nalaženja partnera, o omjeru između broja mužjaka i ženki u
potomstvu, konačno o preživljavanju u “borbi za opstanak” i uspješnoj
reprodukciji. Nije toliko zapravo presudno koliko izravnih potomaka neka
jedinka ostavi nego koliko njezinih gena prijeđe u potomstvo. Njih ima i u
bliskim srodnicima koji se množe pa neka njihova količina čini “uključnu
podobnost” (Hamilton) koja je važna u razumijevanju sposobnosti za neke
oblike društvenog ponašanja.. Ona je bitna, primjerice, u objašnjenju
postanka mnogih oblika nesebičnog ponašanja, kao ponašanja upozorivača
na opasnost uz izlaganje vlastita života ili podizanja potomstva. Darwin je
osjetio da dublji odgovor na pitanja postanka druževnih oblika ponašanja
kod kukaca treba tražiti u ustrojstvu njihovih srodničkih odnosa, ali bez
poznavanja genetike bio je bespomoćan. Wilson u Sociobiologiji se u
svome evolucijskom razmišljanju usmjerio na ekologiju i na ponašanje u
društvenim skupinama, na teritorijalnost, sustave parenja, optimalnost
skupina, komunikaciju unutar skupina i među skupinama, druževni
parazitizam.
Došlo je do primjene sociobioloških načela na čovjeka.
/Chagnon, N. A. and W. Irons (eds.), 1979. Evolutionary Biology and
Human Social Behavior: An Anthropological Perspective, Duxbury Press,
North Scituate, Mass./

Velik napor uložen je da se ispita moguća povezanost između

evolucijske i kulturalne promjene. Ako je kultura prijenos obavijesti
ponašanjskim sredstvima, onda ima mnogo primjera kulture i među
životinjama koje imaju također sposobnost podučavati i učiti. Tu se,
svakako, nameće teško pitanje o granicama i opsegu genetičkog i
negenetičkog prenošenja ili posredovanja raznih oblika ponašanja.
/Bonner, J. T. 1980. The Evolution of Culture in Animals, Princeton
University Press, Princeton, N.J./. O tome obilato dokumentirano
raspravlja i Darwin u ovoj knjizi.
Populacijska genetika pružila je mnoga korisna objašnjenja, ali su
neki istraživači upozorili i na važnost lamarckovskog oblika nasljeđivanja
(prenošenja) nekih oblika ponašanja. /Cavalli- Sforza, L. and M. W.
Feldman, 1981. Cultural Transmission and Evolution: A Quantitative
Approach, Princeton University Press, Princeton, N.J.
Lumsden, C. and E. O. Wilson, 1980. Gene-Culture Coevolution,
Harvard University Press, Cambridge, Mass.
May, R. M. 1977. Population genetics and cultural inheritance,
Nature, 268, 11-13/ Darwin je problem dobro osjetio, ali nije imao na
raspolaganju znanja iz genetike.

III. DRUGI DIO DJELA "PODRIJETLO ČOVJEKA":

ODABIR U ODNOSU NA SPOL
Spolni odabir Darwin je doživljavao kao nešto donekle različito od
općega prirodnog odabira. Prirodni odabir mu je naprosto preživljenje,
opstanak jedinke, dok spolni odabir uključuje cijeli sklop fizikalnog i
biološkog okoliša neke vrste, poimence oblike sustava parenja (npr.
monogamne, poligamne, promiskuitetne odnose) a to proizvodi evolucijske
posljedice u izgledu jedinki i u spolnome dvoobličju.
Danas nam je već podosta jasno koja je prednost spolnog
razmnožavanja pred drugim oblicima razmnožavanja kojih također ima u
živome svijetu. U diploidnom spolnom sustavu (kakav je i naš ljudski)
potomstvo u prosjeku učestvuje na polovici roditeljskih gena, ali i
potomstvo pripadnika nekog legla ima četvrtinu tih istih gena, a potomstvo
u trećem naraštaju (rođaci) imaju šesnaestinu, itd. Zato može doći do
odabira istih gena i bez izravnog imanja velikog broja potomstva, a
veličina takvog uspjeha (“inclusive fitness”, Hamilton) i odabirni pritisak
(selection pressure) ovisi o čvrstini srodstvene povezanosti (kin selection).
Sve to duboko pronicavo naslutio je C. Darwin a takve i većina nekih
drugih njegovih ideja, kojima se bavi u Podrijetlu, pokazala se u biti
točnom. Na to je upozorio npr. John Maynard Smith u knjizi The Evolution
of Sex, /1976. Cambridge University Press, Princeton, N.J./ U postavljanju
svoje teorije evolucije, on je prvi pošao od “prirodnog procesa
razmnožavanja” i izvrsno dobro osjetio bitnu važnost spolnog
razmnožavanja kao ishodišta neograničene varijabilnosti. On je ispravno
tvrdio da odabir poglavito i izravno dohvaća jedinku a ne skupinu
(populaciju). Varijabilnost kao plod spolne rekombinacije otvara
mogućnosti prilagodbe. Zato je Ernst Mayr njegovu teoriju označio kao
varijacijsku teoriju evolucije. Prema tome, darvinizam nije ni
transformizam ni (trans)mutacionizam nego varijacijska teorija koja
ishodišno i prvenstveno polazi od nutarnjega ili genetičkog čimbenika. On
je nadahnuo mnoge svoje sljedbenike tako da je spolnost bila u središtu
proučavanja mnogih velikih biologa, od Augusta Weismanna do novijih
poput M. T. Ghiselina, G. C. Williamsa i J. Maynarda Smitha.
Darwin i biolozi njegova vremena nisu, međutim, ništa znali o
spolno vezanom nasljeđivanju, o spolnim kromosomima, o razilaženju u
sekundarnim spolnim značajkama pod djelovanjem hormona i sl. pa odatle
i mnoge nedoumice i u ovoj knjizi.

Zaključak
Darwinov Postanak vrsta je djelo koje je štivo neprolazne
vrijednosti. Bilo je takvo u svome vremenu, kad se 1859. pojavilo, i ostalo
je takvo sve do danas, poradi izvorne snage principa koje u svezi s
prirodnim procesom biološke evolucije otkriva i načina kako ih
dokumentira obiljem tada dostupnih i vrlo raznovrsnih znanstvenih
činjenica. Manje upućeni ljudi, pa i prirodoslovci, čuli su doduše i za drugo
Darwinovo šire poznato djelo Podrijetlo čovjeka, ali sigurno ni ne
pomišljaju da upravo to djelo u posljednjih tridesetak godina, iz godine u
godinu, ponovno sve više dobiva na važnosti. Ako se pogleda Science
Citation Index, vidjet ćemo da se na to djelo godišnje pozove više desetaka
najozbiljnijih autora u svojim sociobiološkim, antropološkim,
psihologijskim, sociologijskim i drugim istraživanjima. Svuda gdje se
pokušava doći do bioloških ishodišta društvenih institucija ili ponašanja.
 PODRIJETLO ČOVJEKA
I ODABIR U ODNOSU NA SPOL

SVEZAK I.

Prvi dio: Podrijetlo čovjeka

Prvo poglavlje
DOKAZ DA JE ČOVJEK POSTAO OD NEKOGA NIŽEG OBLIKA
Narav dokaza koji se odnose na postanak čovjeka – Homologna
ustrojstva u čovjeka i nižih životinja – Različite točke podudarnosti –
Razvitak – Rudimentarna ustrojstva, mišići, osjetila, dlaka, kosti, organi za
razmnožavanje itd. – Odnos tih triju velikih klasa činjenica spram
postanka čovjeka

Drugo poglavlje
USPOREDBA DUHOVNIH SPOSOBNOSTI ČOVJEKA I NIŽIH
ŽIVOTINJA
Golema je razlika duhovne sposobnosti između najvišeg majmuna i
najnižeg divljaka - Neki zajednički nagoni - Osjećaji - Znatiželja -
Oponašanje - Pozornost - Pamćenje - Imaginacija - Razum - Postupno
poboljšavanje - Oruđa i oružja koja koriste životinje - Jezik - Samosvijest -
Osjećanje lijepoga - Vjera u Boga, duhovne sile, praznovjerje.

Treće poglavlje
USPOREDBA DUHOVNIH SPOSOBNOSTI ČOVJEKA I NIŽIH
ŽIVOTINJA – nastavak
Moralni osjećaj – Temeljno stajalište – Svojstva društvenih životinja
– Postanak društvenosti – borba između suprotnih nagona – Čovjek je
društvena životinja – Dugotrajniji društveni nagoni pobjeđuju manje
izdržljive nagone – Divljaci cijene samo društvene vrline – Vrline koje štite
pojedinca stečene su na kasnijem stupnju razvoja – Važnost mišljenja
članova iste zajednice o nečijem ponašanju – Prenošenje ćudorednih
sklonosti - Sažetak

Četvrto poglavlje
O NAČINU ČOVJEKOVA RAZVITKA IZ NEKOGA NIŽEG
OBLIKA
Varijabilnost tijela i duha u čovjeka . Nasljednost – Uzroci
varijabilnosti – Zakoni varijacije isti su kod čovjeka i nižih životinja –
Izravno djelovanje životnih uvjeta – Učinci povećane uporabe ili
neuporabe dijelova – Zaustavljeni razvitka – Vrnuće ili reverzija –
Korelativna varijacija – Porast stanovništva – Smetnje porastu
stanovništva – Prirodni odabir – Čovjek najdominantnija životinja na
svijetu – Važnost njegova tjelesnog ustrojstva – Zbog čega je čovjek dobio
uspravan stav – Posljedice u ustrojstvu – Smanjivanje očnjaka – Povećanje
i promjena oblika lubanje – Ogoljelost – Odsutnost repa – Golorukost
čovjeka.

Peto poglavlje
O RAZVITKU INTELEKTUALNIH I MORALNIH SPOSOBNOSTI
TIJEKOM PRVOBITNOG I CIVILIZIRANOG DOBA
Napredak intelektualnih sposobnosti putem prirodnog odabira -
Važnost oponašanja - Društvene i moralne sposobnosti - Njihov razvitak
unutar istog plemena - Utjecaj prirodnog odabira na civilizirane narode -
Dokazi da su civilizirani narodi nekoć bili barbarski

Šesto poglavlje
O SRODNOSTIMA I RODOSLOVLJU ČOVJEKA
Položaj čovjeka u životinjskim nizovima. - Prirodni sustav je
rodoslovan. - Prilagodbene značajke od neznatne vrijednosti. - Razne male
sličnosti između čovjeka i četverorukih (majmuna, Quadrumana). - Mjesto
čovjeka u prirodnom sustavu. - Mjesto postanka i starost čovjeka. -
Odsutnost fosilnih spojnih karika. - Niži stadiji u rodoslovlju čovjeka
pretpostavljeni, prvo, na osnovu njegovih srodnosti i, drugo, njegova
ustrojstva. - Rano androgino (dvospolno) stanje kralježnjaka. - Zaključak.
Sedmo poglavlje
O LJUDSKIM RASAMA
Narav i vrijednost vrstovnih značajki - Njihova primjena na ljudske
rase - Argumenti u prilog i protiv rangiranja takozvanih ljudskih rasa kao
posebnih vrsta - Podvrste - Monogenisti i poligenisti - Konvergencija
značajki - Mnogobrojne točke sličnosti u tijelu i duhu između najrazličitijih
ljudskih rasa - Stanje čovjeka kad se po prvi put širio po zemlji - Svaka
rasa nije potekla od jednog jedinog para - Nestajanje rasa - Oblikovanje
rasa - Učinci križanja - Neznatan utjecaj izravnog djelovanja životnih
uvjeta - Neznatan ili nikakav utjecaj prirodnog odabira - Spolni odabir.

Drugi dio: Spolni odabir

Osmo poglavlje
NAČELA SPOLNOG ODABIRA
Sekundarne spolne oznake - Spolni odabir - Način djelovanja - Višak
mužjaka - Poligamija - Spolnim odabirom obično se preinačuje samo
mužjak - Mužjačka strast - Varijabilnost mužjaka - Odabir sa strane ženke
- Spolni odabir u usporedbi s prirodnim odabirom - Nasljeđe, u
odgovarajućim dobima života, u odgovarajuća doba godine i njegovo
ograničavanje na jedan spol - Odnosi među različitim oblicima nasljeđa -
Uzroci zbog kojih jedan od spolova i mladi nisu preinačeni spolnim
odabirom - Dodatak o razmjerima u brojnosti između mužjaka i ženki u
životinjskom carstvu - O ograničavanju brojnosti dvaju spolova prirodnim
odabirom

SVEZAK II.

Devetnaesto poglavlje
SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA
Razlike između muškarca i žene - Uzroci tih razlika i neke značajke
zajedničke u oba spola - Zakon borbe - Razlike u duhovnim sposobnostima
- i glasu - O utjecaju ljepote prilikom ženidbe u čovječanstvu - Pozornost
što je divljaci pridaju ukrašavanju - Njihova poimanja ženske ljepote -
Sklonost isticanju svih prirodnih posebnosti.

Dvadeseto poglavlje
SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA - nastavak
O učincima neprekidnog odabira žena prema različitim mjerilima
ljepote u svakoj pojedinoj rasi - O uzrocima koji ometaju spolni odabir u
civiliziranih i divljih naroda - Uvjeti koji su pogodovali spolnom odabiru u
prvobitna vremena - O načinima djelovanja spolnog odabira u
čovječanstvu - O ženama u divljih plemena koje imaju nekog utjecaja pri
izboru svojih muževa - Odsutnost dlake na tijelu i razvitak brade - Boja
kože - Sažetak

Dvadeset i prvo poglavlje

SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA - nastavak
O učincima neprekidnog odabira žena prema različitim mjerilima
ljepote u svakoj pojedinoj rasi - O uzrocima koji ometaju spolni odabir u
civiliziranih i divljih naroda - Uvjeti koji su pogodovali spolnom odabiru u
prvobitna vremena - O načinima djelovanja spolnog odabira u
čovječanstvu - O ženama u divljih plemena koje imaju nekog utjecaja pri
izboru svojih muževa - Odsutnost dlake na tijelu i razvitak brade - Boja
kože - Sažetak

Dvadeset i prvo poglavlje

OPĆI SAŽETAK I ZAKLJUČAK
Glavni zaključak da je čovjek potekao od nekoga nižeg oblika -
Načini razvitka - Rodoslov čovjeka - Intelektualne i moralne sposobnosti -
Spolni odabir - Zaključne primjedbe
 Dvije važne napomene hrvatskome izdanju Podrijetla čovjeka

1. Kao što sam prijevod Darwinova djela Postanak vrsta (izd. Ljevak
2000), učinio po prvome njegovom engleskom izdanju, tako sam postupio i
u slučaju prijevoda drugoga šire poznatog Darwinova djela, Podrijetlo
čovjeka. Prijevod koji je pred vama učinio sam dakle iz prvog izdanja
(London 1871). Isti je razlog i ovdje. Kao kod Postanka vrsta, prvo izdanje
je bolje od drugoga (1874), i od kasnijih. Naime, kao što je poznato,
Darwin je bio dosta osjetljiv na kritike i trajno je pokušavao zadovoljiti
svoje brojne kritičare. Dodatke i promjene, učinjene nakon izlaska prvog
izdanja ovog djela, sam je Darwin, međutim, prikazao i u obliku posebne
tablice pa njezinu presliku donosimo na kraju ove knjige.

2. Ovo djelo napisano je u vremenu kad su ljudi živjeli sporije i

opuštenije, kad su – za razliku od nas - “imali vremena”. Ono je svojim
ustrojstvom plod takva usporenijeg življenja. Za naše vrijeme ovo djelo je
naprosto preopširno. Poodavno je zapaženo (usp. Bonner, J. T. & R. M.
May, 1981, XXXV-VI) da se ono danas može tiskati i čitati u nešto
skraćenom (moderniziranom) obliku, a da se ništa ne izgubi od obavjesne
snage Darwinova izlaganja i samoga djela. Konkretno, to se odnosi na
Drugi dio Podrijetla, gdje on iznosi mnoštvo svih podataka i činjenica koje
je znao u prilog djelovanja spolnog odabira! Sve to može se danas u
jednome prijevodu bez velike štete jednostavno izostaviti. U tom smislu, u
ovome hrvatskome prijevodu ispuštamo tekst od devetog do devetnaestog
poglavlja, Dugi katalog primjera spolnog dvoobličja (dimorfizma) kod
beskralježnjaka, zatim riba, vodozemaca i gmazova, ptica i sisavaca, koje
Darwin niže u beskraj kao primjere djelotvornosti spolnog odabira, kod
današnjeg čitatelja više ne djeluje kao dokaz, nego izaziva zamor. Upravo
stoga u hrvatskome tako moderniziranom izdanju nakon osmoga poglavlja,
tj. pošto su izloženi principi spolnog odabira, preskačemo na devetnaesto i
dvadeseto poglavlje, koja govore o primjeni principa spolnog odabira na
čovjeka. I završavamo zaključnim poglavljem cijelog djela, dakle, dvadeset
i prvim poglavljem.

Prevoditelj i redaktor izdanja

 PODRIJETLO ČOVJEKA
I ODABIR U ODNOSU NA SPOL
 UVOD

Narav ovog djela najbolje će se razumjeti ako ukratko kažem kako je

ono nastalo. Godinama sam skupljao bilješke o postanku ili podrijetlu
čovjeka bez ikakve namjere da to objavim, radije odlučan da ih ne
objavljujem, jer sam držao da bih time samo povećao predrasude protiv
svojih pogleda. Činilo mi se dovoljnim ono što sam u prvome izdanju
svoga djela “Postanak vrsta” napomenuo kako će to djelo “osvijetliti
čovjekovo podrijetlo i njegovu povijest” /usp. hrv. izdanje str. 371, o. pr./,
misleći time da za čovjeka, glede njegove pojave na zemlji, mora vrijediti
isti opći zaključak koji vrijedi za sva ostala organska bića. Sad ta stvar
izgleda posve drukčije. Kad se jedan prirodoslovac kao što je Carl Vogt, u
besjedi predsjednika Nacionalnog instituta u Ženevi (1869), usudio reći,
“personne, en Europe au moins, n’ose plus soutenir la création
indépendente et de toutes pièces, des espèces” /nitko se, bar u Europi, ne
usuđuje poduprijeti mišljenje da su vrste neovisno jedne od drugih i
odjednom stvorene/, onda je jasno da barem jedan veliki broj
prirodoslovaca svakako prihvaća kako su današnje vrste preinačeni
potomci drugih vrsta; priznaju to osobito mlađi i istaknutiji prirodoslovci.
Većina usvaja djelovanje prirodnog odabira iako neki, da li s pravom, to
mora riješiti budućnost, ostaju pri mišljenju da sam ja njegovu važnost jako
precijenio. Od starijih i uvaženih prirodoslovaca neki su, nažalost, još
uvijek protivnici svakog oblika evolucije.
Dosljedno tim pogledima koje je sada usvojila većina prirodoslovaca
i koje će, najzad, kao što to biva u svakom drugom slučaju, prihvatiti i
ostali svijet, našao sam se ponukanim prikupiti svoje bilješke i pogledati
koliko se opći zaključci, do kojih sam došao u svojim ranijim djelima,
mogu primijeniti i na čovjeka. Učinilo mi se to tim potrebnijim što te
poglede nikada dosad nisam namjerno primijenio samo na jednu vrstu. Kad
svoju pozornost omeđimo samo na jedan oblik, lišimo se jakih dokaza koje
smo kadri izvući iz naravi srodnosti kojima su međusobno povezane čitave
skupine organizama - njihova geografskog rasprostranjenja nekada i sada i
njihova susljednog geološkog pojavljivanja. Preostane nam da promatramo
homologna ustrojstva, embrionalni razvitak i rudimentarne organe neke
vrste, bio to čovjek ili neka druga životinja kojoj posvećujemo svoju
pozornost; a te velike skupine činjenica, kako mi se čini, pružaju dovoljan i
potpun dokaz u prilog načela postupne evolucije. Treba, međutim, uvijek
računati na jaku potporu koja se dobiva iz drugih potvrda.
Ovo djelo ima kao svoj jedini cilj ispitati: prvo, potječe li čovjek, kao
i svaka druga vrsta, od nekoga ranijeg oblika; drugo, način njegova
razvoja; i, treće, vrijednost razlika koje postoje među tzv. ljudskim rasama.
Budući da ću se ograničiti na te točke, neće biti potrebno do u pojedinosti
opisivati razlike između raznih rasa jer je to vrlo opsežan predmet koji je
cjelovito objašnjen u mnogim izvrsnim djelima. Neophodna osnova za
razumijevanje podrijetla ljudskog roda je njegova velika starost koju su u
svojim djelima nedavno dokazali toliki ugledni učenjaci, počevši od gosp.
Boucher de Perthesa. Stoga ću te zaključke smatrati dokazanima i mogu
uputiti svoje čitatelje na izvrsne rasprave Sir Charlesa Lyella, Sir Johna
Lubbocka, i drugih. Trebam dalje samo spomenuti skup razlika koje
postoje između čovjeka i čovjekolikih majmuna jer je, po mišljenju
najmjerodavnijih sudaca, Prof. Huxley potpuno dokazao da se čovjek u
svakoj pojedinačnoj vidljivoj značajci manje razlikuje od viših majmuna
nego što se oni razlikuju od nižih članova iz istoga reda Primata.
Ovo djelo jedva da sadrži koju izvornu činjenicu koja bi se odnosila
na čovjeka; ali, pošto su mi se zaključci do kojih sam došao, napravivši
jedan jednostavan nacrt, učinili zanimljivi, pomislio sam da oni mogu biti
zanimljivi i drugima. Često se, i to s pouzdanjem, pojavila tvrdnja da se
čovjekovo podrijetlo neće nikada moći saznati, a neznanje češće pridobije
povjerenje negoli znanje; pa oni koji znaju malo, a ne oni koji znaju
mnogo, izrijekom tvrde da ovaj ili onaj problem znanost neće nikada
riješiti. Sam zaključak da je čovjek, kao i ostale vrste, potomak nekoga
starog, nižeg i izumrlog oblika, nije nimalo nov. Lamarck je davno došao
do tog zaključka koji je kasnije prihvatilo više uglednih prirodoslovaca i
filozofa, primjerice Wallace, Huxley, Lyell, Vogt, Lubbock, Büchner,
Rolle, itd. (1), a naročito Häckel. Taj prirodoslovac, osim svoga velikog
djela “Generelle Morphologie” (1866), nedavno (1868, a drugo izd. 1870)
je objavio i svoje djelo “Natürliche Schöpfungsgeschichte” u kojem
čovjekovo rodoslovlje objašnjava u cijelosti. Da se to djelo pojavilo prije
nego što sam ja svoj ogled napisao, ne bih ga vjerojatno nikad bio
zgotovio. Vidim da je gotovo sve zaključke do kojih sam došao potvrđuje
taj prirodoslovac čije je znanje u mnogom pogledu potpunije od mojega.
Gdje god sam neku činjenicu ili mišljenje uzeo iz spisa Profesora
Haeckela, u tekstu navodim; ostale navode ostavio sam onako kakvi su bili
izvorno u mome rukopisu, navodeći katkad, radi potvrde sumnjivijih ili
zanimljivijih točaka, u podnožnim bilješkama djela iz kojih su uzeti.
Godinama činilo mi se vrlo vjerojatnim da je u postanku ljudskih
rasa važnu ulogu odigrao spolni odabir. Ali u svome djelu "Postanak vrsta"
(prvo izdanje, str. 199) zadovoljio sam se time da samo nabacim to
mišljenje. Kad sam to gledište htio primijeniti na čovjeka, utvrdio sam da
taj predmet moram pretresti u svim njegovim pojedinostima (2). Zbog toga
se drugi dio ovog djela, u kojem raspravljam o spolnom odabiru, u
usporedbi s prvim dijelom, neobično oduljio; ali to se nije dalo izbjeći.
Uz ovu knjigu namjeravao sam dodati jedan esej o izražavanju
različitih osjećaja u čovjeka i nižih životinja. U tom pogledu još prije
mnogo godina moju pozornost privuklo je čudesno djelo Charlesa Bella.
Taj slavni anatom tvrdi da je čovjek obdaren nekim mišićima samo zato da
bi mogao izražavati svoje osjećaje. Budući da se to stajalište očito ne slaže
s mišljenjem da čovjek vuče podrijetlo od nekoga drugog i nižeg oblika, ja
sam ga morao razmotriti. Želio sam također provjeriti u kojoj mjeri na isti
način izražavaju osjećaje različite ljudske rase. No s obzirom na opsežnost
ovog djela, pomislio sam da je bolje da taj ogled, koji sam djelomično
dovršio, ostavim za odvojeno objavljivanje.(1) Kako su djela prvih od
navedenih autora dobro znana, njihove naslove ne moram navoditi; no ako
su naslovi od ostalih manje poznati u Engleskoj, navest ću ih: - ‘Sechs
Vorlesungen über die Darwin’sche Theorie:’ zweite Auflage, 1868, von
Dr. L. Büchner; prevedeno na francuski pod naslovom ‘Conférences sur la
Théorie Darwinienne,’ 1869. ‘Der Mensch, im Lichte der Darwin’sche
Lehre,’ 1865, von Dr. F. Rolle. Neću ni pokušati spomenuti sve autore koji
su u tom pitanju zauzeli isto stajalište. Tako je G. Canestrini objavio
(‘Annuario della Soc. d. Nat.., Modena, 1867, str. 81) vrlo zanimljiv članak
o rudimentarnim značajkama, ukoliko ukazuju na čovjekov postanak.
Drugop djelo objavio je (1869) Dr. Barrago Francesco, a ima naslov na
talijanskom “Čovjek, stvoren na sliku Božju, bio je stvoren i na sliku
majmuna.”(2) Prof. Häckel jedini je nakon objavljivanja ‘Postanka’, u
svojim različitim djelima, vrlo stručno raspravljao o pitanju spolnog
odabira, uviđajući njegovu veliku važnost.
 Prvi dio

PODRIJETLO ILI POSTANAK ČOVJEKA

Prvi dio - PODRIJETLO ČOVJEKA

 Prvo poglavlje

DOKAZ DA JE ČOVJEK POSTAO OD NEKOGA

NIŽEG OBLIKA

Narav dokaza koji se odnose na postanak čovjeka – Homologna

ustrojstva u čovjeka i nižih životinja – Različite točke podudarnosti –
Razvitak – Rudimentarna ustrojstva, mišići, osjetila, dlaka, kosti, organi za
razmnožavanje itd. – Odnos tih triju velikih klasa činjenica spram
postanka čovjeka

Netko tko bi želio riješiti pitanje je li čovjek preinačeni potomak

nekog prethodnog oblika, vjerojatno bi najprije istražio varira li čovjek,
bilo to i najmanje, u tjelesnom ustrojstvu i duhovnim sposobnostima, pa,
ako bi bilo tako, prenose li se te promjene na njegovo potomstvo, u skladu
sa zakonima koji prevladavaju u nižih životinja, kako što su zakoni
prijenosa značajki istom uzrastu ili spolu. Nadalje, istražio bi, koliko nam
dopušta rasuditi naše neznanje, jesu li te promjene rezultat istih općih
uzroka i upravljaju li njima isti opći zakoni kao i u slučaju ostalih
organizama, primjerice korelacija, naslijeđeni učinci porabe i neporabe
organa itd. Istražio bi pojavljuju li se u čovjeka slične anomalije zbog
spriječenog razvitka, udvostručenja dijelova itd., i ne pokazuje li čovjek, u
bilo kojoj od tih anomalija, vrnuće nekome ranijem i starijem tipu
ustrojstva. Naravno, morao bi također istražiti je li se čovjek, poput tolikih
drugih životinja, razvio u varijetete i podrase, koje se jedne od drugih samo
malo razlikuju, ili u rase koje se jedne od drugih toliko razlikuju da se
moraju staviti u sumnjive vrste. Nadalje, kako su te rase raspoređene u
svijetu i, kad se križaju, kako utječu jedna na drugu, u prvom i u daljim
naraštajima. To istražiti i za mnoge druge točke.
Odmah potom, istraživač bi dospio na važnu točku, naime, nije li
čovjek sklon tako brzoj stopi rasta da to povremeno dovodi vrlo žestoke
borbe za opstanak i da se zbog toga korisne varijacije, bilo tjelesne ili
duhovne, održavaju, a one štetne se odstranjuju. Da li Napadaju li i
potiskuju li ljudske rase ili vrste, svejedno je koji ćemo izraz upotrijebiti,
jedne druge tako da neke nakraju budu iskorijenjene? Vidjet ćemo da se na
sva ta pitanja, kao što je zbilja jasno za većinu od njih, mora odgovoriti
potvrdno, na isti način kao i za niže životinje. Ali pojedinačno naprijed
spomenuta razmatranja možemo za neko vrijeme ostaviti po strani i prvo
ćemo ispitati koliko čovječje tjelesno ustrojstvo, više ili manje jasno,
pokazuje tragove čovjekova podrijetla od nekoga nižeg oblika. U daljim
poglavljima razmotrit ćemo čovjekove duhovne moći, usporedivši ih s
duhovnim moćima u nižih životinja.
Tjelesno ustrojstvo u čovjeka. - Opće je poznato da je čovjek građen
po istom općem tipu ili obrascu koji mu je zajednički s ostalim sisavcima.
Sve kosti njegova kostura mogu se usporediti s odgovarajućim kostima u
nekog majmuna, šišmiša, ili tuljana. Tako je i s njegovim mišićima,
živcima, krvnim žilama i trbušnim organima. Mozak, najvažniji od svih
organa, upravlja se po istom zakonu, kao što su to pokazali Huxley i drugi
anatomi. Bischoff 1, koji je protivnik ovog učenja, priznaje da svaka glavna
brazda i vijuga na ljudskom mozgu ima svoju analogiju na mozgu
orangutana; ali on dodaje da se njihovi mozgovi ne slažu potpuno ni u
jednome odsječku razvitka; to uostalom ne treba ni očekivati jer bi inače
po duhovnim sposobnostima oni bili istovjetni. Vulpian 2 kaže: “Les
différences réelles qui existent entre l’encéphale de l’homme et celui des
singes supérieurs, sont bien minimes. Il ne faut pas se faire d’illusions à cet
égard. L’homme est bien plus près des singes anthropomorphes par les
caractères anatomiquesde son cerveau que ceux-ci ne le sont non
seulement des autres mamifères, mais même de certains quadrumanes, des
guenons ou des macaques”. / “Stvarne razlike između mozga u čovjeka i
mozga u viših majmuna krajnje su male. U tome se ne treba nikako
obmanjivati. Po anatomskim osobinama svoga mozga čovjek je bliži
čovjekolikim majmunima nego čovjekoliki majmuni ne samo drugim
sisavcima nego čak i nekim četverorukim majmunima”/. No, bilo bi
suvišno ovdje navoditi druge pojedinosti o podudarnosti između čovjeka i
viših sisavaca u ustrojstvu mozga i svih drugih dijelova tijela.
Može, međutim, biti korisno ako posebno istaknemo nekoliko točaka
koje nisu ni u izravnoj ni u očitoj svezi s ustrojstvom, ali koje vrlo dobro
pokazuju tu podudarnost ili to srodstvo.
Čovjek je sklon od nižih životinja primiti i na njih prenijeti neke
zarazne bolesti, primjerice bjesnoću, boginje, sakagiju, itd., i ta činjenica
potvrđuje, mnogo jasnije nego što bi to učinilo njihovo uspoređivanje pod
najboljim sitnozorom ili najbolja kemijska analiza, blisku sličnost njihovih
tkiva i krvi, kako u najfinjem ustrojstvu tako i u sastavu. Majmuni su
skloni oboljevanju od mnogih istih nezaraznih bolesti kao i mi. Tako je
Renger 3, koji je dugo vremena marljivo promatrao Cebus Azarae u
njegovoj postojbini, utvrdio da je on sklon oboljeti od katara s običnim
simptomima i da katar, ako se češće ponovi, prelazi u sušicu. Ti majmuni
oboljevaju također i od moždanog udara, upale crijeva i očne mrene.
Mladunčad je često pri mijenjanju mliječnih zuba umirala od groznice.
Lijekovi su kod njih izazivali isto djelovanje kao i kod nas. Mnoge vrste
majmuna jako vole čaj, kavu i alkoholna pića; oni također, kao što sam
osobno vidio, sa zadovoljstvom puše duhan. Brehm tvrdi da urođenici
sjeveroistočne Afrike love divlje pavijane tako da im namjeste posude s
jakim pivom kojim se pavijani opiju. On je neke od tih životinja, koje je
držao zatvorene, promatrao u tom stanju i daje zabavan opis o njihovu
ponašanju i neobičnim grimasama. Sutradan su bili vrlo zlovoljni i
nesretni; držeći se za svoje bolne glave objema rukama pružali su bijedan
prizor; kad im je ponudio pivo ili vino, okretali su se s gnušanjem, ali su
rado pili sok od limuna 4. Jedan američki majmun, ateles, pošto je jednoć
opijen rakijom, više nikad je nije htio okusiti, pokazujući se tako
pametnijim od mnogih ljudi. Te sitne činjenice pokazuju kolika mora da je
sličnost između majmunskih i ljudskih okusnih živaca i koliko slično
reagira njihov cjelokupan živčani sustav.
Čovjek pati od nutarnjih nametnika koji ponekad proizvedu kobne
učinke, a trpi i od vanjskih nametnika koji svi pripadaju istim rodovima ili
porodicama kojima i nametnici drugih sisavaca. Poput ostalih sisavaca,
ptica, pa čak i kukaca, čovjek je podložan onome tajanstvenom zakonu koji
daje da se neki normalni procesi, kao trudnoća, pa i inkubacija i trajanje
raznih bolesti, ravnaju prema mjesečevim mijenama 5. Njegove rane
zarastaju na isti način, a batrljci, koji ostanu pošto se otkinu neki od
njihovih udova, imaju kadikad, naročito za vrijeme ranog embrionalnog
razvitka, ponešto od regenerativne moći, kao u najnižih životinja 6.
Cio proces najvažnije funkcije, razmnožavanje vrste, neobično je
sličan u svih sisavaca, počev od snubljenja sa strane mužjaka 7 do rađanja i
dojenja mladunčadi. Kad se izlegu, majmuni su gotovo jednako
bespomoćni kao i naša djeca, a u nekih rodova isto tako jako se razlikuje
od odraslih izgledom kao što se naša djeca razlikuju od svojih posve
razvijenih roditelja 8. Neki pisci isticali su kao važnu razliku što u čovjeka
mladunci spolno dozrijevaju mnogo kasnije nego u bilo koje druge
životinje; ali ako pogledamo ljudske rase koje žive u tropskim krajevima,
onda ta razlika nije velika jer se za orangutana misli da spolno sazrije tek
od desete do petnaeste godine 9. Muškarac se razlikuje od žene veličinom,
snagom tijela, kosmatosti, itd., kao i po duhu, jednako kao što se razlikuju
mužjaci i ženke u mnogih sisavaca. Prema tome, između čovjeka i viših
životinja, naročito čovjekolikih majmuna, postoji vrlo velika podudarnost u
općem ustroju, u finoj građi tkiva, u kemijskom sastavu i u ustrojstvu.
Embrionalni razvitak. – Čovjek se razvija iz jajašca čija veličina u
promjeru iznosi oko 1/125 palca (0,2 cm) a i koje se ni u kojem pogledu ne
razlikuje od jaja drugih životinja. Pa i sam zametak u ranom razdoblju
jedva se može razlikovati od zametaka ostalih kralježnjaka. U to vrijeme
arterije zaokreću u obliku lukova, kao da će nositi krv u škrge kojih u viših
kralježnjaka nema, iako se na obje strane vrata još vide prorezi (f, g, Sl. 1)
koji naznačuju njihov negdašnji položaj. Nešto kasnije, kad se razvijaju
udovi, “noge gmazova i sisavaca”, kao što primjećuje slavni von Baer,
“krila i noge u ptica, jednako kao i ruke i noge u čovjeka, sve potječe od
istoga osnovnog oblika”. “Tek u posljednjim stupnjevima razvitka,” kaže
Prof. Huxley 10, “mlado ljudsko biće pokaže razliku od mladog majmuna
koji u daljem svom razvitku isto toliko odstupa od psa koliko i čovjek. Ma
koliko ta tvrdnja izgledala čudna, ona je posve istinita.”
Budući da mnogi od mojih čitatelja možda nikada nisu vidjeli sliku
nekog zametka, ovdje sam priložio sliku jednoga ljudskog i jednoga psećeg
embrija, otprilike na istom stupnju ranog razvitka, pomno preslikane iz
dvaju neprijeporno ispravnih djela. 11
Poslije netom spomenutih tvrdnji koje su izrekli tako veliki autoriteti,
bilo bi suvišno da ja sada sa svoje strane dajem još neke pozajmljene
pojedinosti koje bi trebale pokazati da ljudski zametak blisko nalikuje
zamecima inih sisavaca. Može se, međutim, dodati da ljudski zametak
takođe u raznim točkama ustrojstva pokazuje sličnosti s nekim nižim
oblicima kad su odrasli. Na primjer, srce u početku izgleda kao nekakva
pulsirajuća krvna žila, nečist se izlijeva jednim klaokalnim prostorom, a
trtična kost (os coccyx) strši kao pravi rep, produžujući se znatno preko
nerazvijenih nogu. 12 Zameci svih kralježnjaka koji udišu kisik iz zraka
imaju neke žlijezde, nazvane Wolffovim tijelima, koje odgovaraju
bubrezima u odraslih riba i jednako funkcioniraju.13 Čak i u jednom
kasnijem embrionalnom odsječku mogu se uočiti neke jake sličnosti
između čovjeka i nižih životinja. Bischoff kaže da moždane vijuge u
ljudskog ploda (foetus) na kraju sedmog mjeseca dostignu otprilike isti
stupanj razvitka koji ima odrasli pavijan. 14 Nožni palac, kao što
primijećuje Prof. Owen 15, “koji je oslonac kad stojimo ili hodamo, možda
je najkarakterističnija osobina u čovjekovu ustrojstvu;” ali kod nekog
zametka dugačkog oko jednog palca /2,5 cm. o. pr./ Prof. Wyman 16 je
našao “da je nožni palac bio kraći od ostalih prstiju i, umjesto da stoji
naporedo s njima, on je bio sa strane stopala pod nekim kutom, kao što je
to trajno, kroz cijeli život, u četverorukih majmuna”. Završit ću jednim
navodom iz Huxleya17 koji, pošto je postavio pitanje postaje li čovjek
nekako drukčije nego pas, ptica, žaba, ili riba, kaže: “Odgovor je posve
nedvojben: način postanka i prvi stupnjevi u ljudskom razvitku neupitno su
istovjetni s onima u životinja koje su na ljestvici odmah ispod njega; u tom
pogledu, bez sumnje, on je kudikamo bliže majmunima nego što su
majmuni psu".
Rudimenti. – Ovaj predmet, premda zapravo nije važniji nego dva
posljednja, ipak ćemo iz više razloga ovdje potpunije raspraviti. 18 Ne
može se navesti niti jedna viša životinja koja ne bi imala neki dio u
rudimentarnom stanju, pa ni čovjek nije iznimka od tog pravila. Mora se
razlikovati rudimentarne organe od organa koji su tek u stanju postanka,
iako u nekim slučajevima to nije lako razlikovati. Prvi su ili posvema
beskorisni, kao što su, primjerice, sise u sisavačkih mužjaka ili sjekutići u
preživača, koji nikad ne izbiju iz desni, ili su za svoje sadašnje imatelje od
tako neznatne koristi da je teško pretpostaviti da su se razvili pod
okolnostima koje vladaju sada. Organi u ovom posljednjem stanju nisu
sasma rudimentarni, ali teže u tom smjeru. Organi, pak, koji tek postaju,
iako se nisu posve razvili, od velike su vrijednosti za svoje imatelje i kadri
su dalje se razvijati. Rudimentarni organi su izrazito promjenjivi, a to je
djelomično razumljivo, jer su oni suvišni, ili gotovo suvišni, i stoga dalje
nisu podložni prirodnome odabiru. Tih organa često sasvim nestane. Kad
se to dogodi, oni se ipak kadikad mogu ponovno pojaviti vrnućem
(reverzijom); a to je pojava koja zaslužuje našu punu pozornost.
Čini se da glavni uzroci da organi postanu rudimentarni leže u
neuporabi nekog organa u onom razdoblju života kad se on poglavito
upotrebljava, a to je općenito kad je organizam zreo, a ujedno je u
odgovarajućem životnom razdoblju u nasljeđu. Izraz “neuporaba” ne
odnosi se samo na smanjeni rad mišića nego uključuje i manji dotok krvi
nekome dijelu ili organu, budući da je on podložan manjem
naizmjeničnom pritisku, ili je na bilo koji način smanjio svoju redovnu
djelatnost. Rudimenti, međutim, mogu se također pojaviti samo kod jednog
spola, na dijelovima koji su ostali normalni kod drugog spola; a takvi
rudimenti, kao što ćemo kasnije vidjeti, često su nastali na poseban način.U
nekim slučajevima organi su se smanjili prirodnim odabirom budući da su,
zbog promjene životnih navika, za vrstu postali štetni. Taj proces redukcije
vjerojatno je često bio potpomognut preko dva principa: principima
kompenzacije i ekonomije razvitka. Ali teško je razumjeti one posljednje
stupnjeve redukcije nakon što je neuporaba učinila sve što se njoj može
jasno pripisati, i kad će ušteda ostvarena ekonomijom razvitka biti vrlo
mala 19.
Konačni i posvemašnji nestanak nekoga već beskorisnog i vrlo
smanjenog dijela, kad se ne može ubaciti u igru niti kompenzacija niti
ekonomija, možda je shvatljiv pomoću hipoteze pangeneze, i očito nikako
drukčije. No kako je pitanje rudimentarnih organa opširno razmotreno i
osvijetljeno u mojim ranijim djelima 20, ovdje o tome ne trebam više
govoriti.
Rudimenti mišića uočeni su na mnogim dijelovima ljudskog tijela; 21
i znatan broj mišića koji su redovno prisutni u nekih nižih životinja mogu
se prigodice u vrlo reduciranom stanju naći i u čovjeka. Svatko je mogao
opaziti sposobnost mnogih životinja, naročito konja, da pomiču svoju kožu
ili da njome podrhtavaju; to izvode pomoću mišića panniculus carnosus.
Ostaci tog mišića u djelatnom stanju pronađeni su u različitim dijelovima
našeg tijela; primjerice, na čelu gdje pomoću njega podižemo obrve.
Platysma myoides, koji je dobro razvijen na vratu, pripada tom sustavu ali
se ne da voljno pokretati. Prof. Turner iz Edinburgha je, kao što me
izvješćuje, ponekad je pronalazio svežnjiće mišića na pet različitih mjesta,
naime pod pazuhom, blizu lopatice itd., a svi bi pripadali sustavu
panniculusa. On je također pokazao 22 da je musculus sternalis ili sternalis
brutorum koji nije produžetak mišića rectus abdominalisa nego je blisko
srodan panniculusu, pronađen u omjeru od oko 3 % u više od 600 trupala.
On dodaje kako taj mišić “izvrsno osvjetljuje tvrdnju da su prigodna i
rudimentarna ustrojstva u svojoj izvedbi vrlo sklona varijaciji.”
Neki ljudi mogu stezati mišiće svoje lubanje koji su u promjenjivom
i djelomično rudimentarnom stanju. Gosp. A. de Candolle mi je priopćio
jedan zanimljiv primjer kako se ta sposobnost dugo održava ili nasljeđuje i
kako može biti neobično razvijena. On poznaje neku porodicu čiji je jedan
član, sadašnja glava porodice, kad je bio mlad, mogao samo pomicanjem
kože na lubanji s glave zbaciti nekoliko teških knjiga; a izvodeći tu
vještinu dobivao je oklade. Njegov otac, stric, djed i svo troje djece imali
su istu tu sposobnost, u istoj neobičnoj mjeri. Prije osam naraštaja, ta se
porodica podijelila u dva ogranka, tako da je glava gore spomenutog
ogranka rođak u sedmom koljenu glavi drugoga ogranka. Taj daleki rođak
prebiva u drugom dijelu Francuske i na pitanje posjeduje li takvu
sposobnost, odmah ju je pokazao. Taj slučaj dobro pokazuje kako se i neka
posve nekorisna sposobnost može postojano prenositi na potomstvo.
Vanjski mišići koji služe za pokretanje uške i nutarnji mišići koji
pokreću njegove različite dijelove, u čovjeka su u rudimentarnom stanju, a
pripadaju sustavu panniculusa; isto tako, oni su nejednaki po razvijenosti,
ili barem po funkcionalnosti. Poznavao sam čovjeka koji je mogao naćuliti
svoja uha naprijed i drugoga koji ih je mogao pomaknuti unazad; 23 i
sudeći po onome što mi je jedan od njih rekao, vjerojatno ako bismo često
dodirivali svoje uši i pritom na njih usmjerivali svoju pažnju, većina od nas
mogla bi ponavljanim vježbanjem donekle ponovno zadobiti tu sposobnost
pokretanja. Sposobnost da se uši usprave i okreću na različite strane
nedvojbeno je od najveće koristi mnogim životinjama jer tako uočavaju
odakle im dolazi opasnost, ali nisam nikad čuo da je neki čovjek imao i
najmanju sposobnost da uspravi svoje uši, - za pokret koji bi mu jedini
mogao biti od koristi. Mogla bi se smatrati rudimentom cijela vanjska ušna
školjka, zajedno s različitim naborima i ispupčenjima (helix i anti-helix,
tragus i anti-tragus, itd.) koja u nižih životinja ojačavaju i podupiru uho
kad je uspravljeno, a da to suviše ne povećava njegovu težinu. Neki
stručnjaci, međutim, pretpostavljaju da hrskavica uha služi za prenošenje
titraja do slušnog živca. Ali gosp. Toynbee 24, pošto je skupio sve podatke
o tom pitanju, zaključuje da vanjska školjka nije ni od koje posebne koristi.
Uške u čimpanze i u orangutana neobično su slične ljudskima i čuvari u
Zoološkom vrtu uvjeravali su me da ih te životinje nikad ne pomiču niti
uspravljaju; one su, dakle, što se tiče funkcije, u istome rudimentarnom
stanju kao i u čovjeka. Zašto su te životinje, kao čovjekovi preci, izgubile
tu sposobnost da uspravljaju svoje uši, ne znamo. Možda su one, iako me
to mišljenje posve ne zadovoljava, zbog svog načina življenja na drveću i
zbog svoje velike snage bile tek neznatno izložene opasnosti pa su svoje
uši tijekom dugih razdoblja samo malo pokretale i tako postupno tu
sposobnost izgubile. Bilo bi to kao u slučaju velikih i teških ptica koje,
živeći na oceanskim otocima, nisu bile izložene napadima zvijeri pa su
stoga izgubile sposobnost da svoja krila rabe za letenje.
Slavni kipar gosp. Woolner upozorio me na jednu malu osobitost na
vanjskome uhu koju je često opazio u muškaraca i u žena i kojoj je posve
shvatio značenje. Prvi put to je privuklo njegovu pozornost dok je radio kip
Pucka (vilenjak iz engleskih priča, nestaško, o. pr.), na kojem je trebao
istaknuti uši. U tu svrhu počeo je istraživati uške u različitih majmuna i
zatim još pomnije uške u čovjeka. Spomenuta osobitost sastoji se od tupog
malog ispupčenja koje izbija iz prema unutra zavijenog oboda ili heliksa.
Gosp. Woolner izradio je točan model jednoga takvog slučaja i od njega mi
poslao priloženi crtež. (Sl. 2) Ti vršci ne ispupčuju se samo prema unutra,
nego često i malo ustranu tako da postaju vidljivi kad se glava gleda
izravno sprijeda ili odostraga. Promjenjive su veličine, a kadikad i s
obzirom na položaj, nalazeći se nešto više ili niže; a ponekad na jednome,
ali ne i na drugome uhu. Mislim da značenje tih ispupčenja danas nije
dvojbeno; ali može se pomisliti da predstavljaju odveć tričavu značajku da
bi bila vrijedna spomena. Takva pomisao, međutim, jednako je pogrešna
koliko je razumljiva. Svaka značajka, bila ne znam koliko sitna, mora biti
posljedica nekoga određenog uzroka; ako se pak pojavljuje na mnogim
jedinkama, zaslužuje da se razmotri. Helix je očito nastao nabiranjem
krajnjeg ruba uške prema unutra i čini se da je do tog nabiranja nekako
došlo tako što je cijelo vanjsko uho uporno okretano natrag. U mnogih
majmuna koji nisu visoko u tome redu, primjerice u pavijana i nekih vrsta
makaka, 25 gornji dio uha je ponešto zašiljen i rub nije uopće unutra
nabran; ali ako bi se sada taj rub nabrao, neizbježno bi se usmjerio prema
unutra a slabašni vršak vjerojatno nešto malo prema vani. To je zaista
uočeno u ponekog primjerka Ateles beelzebuth u Zološkom vrtu, pa sa
sigurnošću smijemo zaključiti da je to slično ustrojstvo - trag nekoć
zašiljenih ušiju - koji se povremeno ponovno pojavljuje u čovjeka.
Žmirnjača (membrana nictitans), ili treći kapak, zajedno s
pripadajućim mišićima i ostalim svojim ustrojstvima, osobito dobro je
razvijena u ptica i za njih ima veliku funkcionalnu važnost jer se brzo može
prevući preko cijele očne jabučice. Pronađena je u nekih gmazova i
vodozemaca, zatim u nekih riba i u morskih pasa. Posve dobro razvijena je
u dvama nižim odjeljcima sisavaca, naime u kljunaša i tobolčara, te u nekih
viših sisavaca, kao u morža. Ali u čovjeka, četverorukih majmuna i u
većine sisavaca, prema općem slaganju anatoma, ona postoji kao puki
rudiment, tzv. polumjesečasti nabor. 26
Osjetilo njuha je od goleme važnosti za većinu sisavaca - za neke,
primjerice za preživače, da se sačuvaju od opasnosti; za druge, kao što su
mesožderi, pri pronalaženju plijena; za ostale, kao što je vepar, služi za
jedno i za drugo. No osjetilo njuha je od krajnje male, ako je uopće od
ikakve, koristi čak divljacima u kojih je općenito nešto razvijenije negoli u
civiliziranih rasa. Ono ih niti čuva od pogibli, niti ih vodi do njihove hrane.
Ne smeta Eskimima da spavaju u vrlo smrdljvom zraku, niti divljacima da
jedu napola usmrđeno meso. Oni koji vjeruju u načelo postupne evolucije
neće lako prihvatiti da je to osjetilo čovjek otpočetka dobio u njegovu
sadašnjem stanju. Tu sposobnost koja je sada u oslabljenom i vrlo
rudimentarnom stanju on nedvojbeno baštini od nekoga dalekog pretka
kojem je ona bila od velike koristi i njome se je neprekidno služio. U
životinja koje to osjetilo imaju jako razvijeno, kao što su psi i konji,
sjećanja na osobe i mjesta vrlo tijesno su povezana za njihovo osjetilo
njuha; i tako možda možemo razumjeti otkuda to da čovječje osjetilo
njuha, kao što je točno primijetio Dr. Maudsley27 “može djelovati naročito
u tom smislu, izazivajući nam jasno u uspomeni pojmove i predodžbe o
zaboravljenim prizorima i mjestima.”
Čovjek se jasno razlikuje od svih ostalih primata po tome što je
gotovo posve gol. Ali pojedine kratke dlake nalaze se rasute po većem
dijelu muškarčevog tijela, a fine malje u žena. Jedinke koje pripadaju
jednoj te istoj rasi jako se razlikuju po tim dlakama, ne samo njihovu obilju
nego i položaju; tako u ponekih Europljana ramena su posve gola dok se u
drugih tu nalaze gusti pramenovi dlaka. 28 Jedva može biti mjesta sumnji
da su te dlake, tako rasute po tijelu, rudiment dlake koja je ravnomjerno
raspoređena po koži u nižih životinja. To mišljenje postaje tim vjerojatnije
kad znamo da se fina, kratka i svijetlo obojena dlaka na udovima i drugim
dijelovima tijela katkad razvije u “gustu, dugu, dosta grubu zagasitu dlaku”
ako se abnormalno hrani u blizini dugotrajno upaljenih površina tijela. 29
Gosp. Paget mi je priopćio da često neki članovi iste porodice imaju
u svojim obrvama po nekoliko dlaka mnogo dužih od ostalih, tako da se
čini kako se čak i ta neznatna osobitost nasljeđuje. Te dlake očito
predstavljaju vibrissae koje u mnogih nižih životinja služe kao organi
opipa. Kod jednoga mladog čimpanze primijetio sam tek nekoliko
uspravnih, oduljih dlaka, kako strše iznad očiju gdje bi, kad bi ih bilo,
trebale biti obrve.
Jedan još zanimljiviji slučaj pruža fina, vunasta dlaka, tzv. lanugo,
kojom je gusto ljudski plod (foetus) prekriven u šestome mjesecu. Prvo se
pojavi u petom mjesecu na obrvama i licu, i naročito oko usta, gdje je
mnogo duža nego ona na glavi. Takve brkove proučavao je Eschricht 30 u
jednog ženskog ploda; ali to nije ništa iznenađujuće, kao što se može u prvi
mah pomisliti, jer za vrijeme ranog razvitka oba spola općenito su slična po
svim vanjskim značajkama. Smjer i raspored dlake po svim dijelovima
tijela u ploda isti su kao i u odrasle osobe, ali su podložni velikoj
promjenjivosti. Tako je cijela površina ploda, uključivši čak čelo i uši,
gusto je obrasla dlakom, ali je značajna činjenica da su dlanovi ruku i
nožna stopala posve goli, slično donjim površinama svih četiriju udova u
većine nižih životinja. Budući da ta podudarnost teško može biti slučajna,
to onda vunastu odjeću ploda moramo smatrati rudimentarnim
predstavnikom onoga prvog stalnog pokrivala od dlake u sisavaca koji se
rađaju dlakavi. Sukladno redovnom zakonu embriološkog razvitka, to
predstavljanje mnogo je potpunije od onoga gdje su dlake razasute po tijelu
odraslih osoba.
Čini se da stražnji kutnjaci, tzv. umnjaci, teže da u civiliziranijih
ljudskih rasa postanu rudimentarni. Ti zubi nešto su manji od ostalih
kutnjaka, kao što je slučaj i s odgovarajućim zubima u čimpanza i
orangutana; i oni imaju samo dva odvojena korijena. Oni ne izbijaju prije
sedamnaeste godine i čuo sam od zubara da su mnogo više nego ostali zubi
skloni kvarenju i da propadaju ranije. Također je značajno da su mnogo
više od ostalih zubiju skloni variranju, kako u građi tako i glede vremena
izbijanja. 31 S druge strane, u tamnoputih rasa umnjaci obično imaju tri
rastavljena korijena i općenito su zdravi; također se manje razlikuju od
drugih kutnjaka u veličini nego što je slučaj u kavkaskih rasa. 32 Prof
Schaffhausen, govoreći o ovoj razlici među rasama, kaže “da zadnji zubni
dio čeljusti postaje sve kraći” u civiliziranih rasa; 33 a ja mislim da se to
skraćivanje može sigurno pripisati tome što se civilizirani čovjek obično
hrani mekom, kuhanom hranom i tako svoje čeljusti manje upotrebljava.
Gosp. Brace me je izvijestio kako u Sjedinjenim Državama postaje sve više
i više običaj da se djeci izvadi poneki kutnjak jer čeljust dovoljno ne raste
da se može razviti normalan broj zuba.
Što se tiče probavnog kanala, poznat mi je samo jedan jedini
rudiment, a to je crvuljak (appendix vermiformis) na slijepom crijevu
(caecum). Slijepo crijevo je ogranak ili divertikul crijeva koji se završava
poput vreće i u mnogih nižih sisavaca biljoždera vrlo je dugačko. U
tobolčara koala ono je više nego triput dulje od cijeloga tijela. 34 Katkad
ima dugačak vrh koji se postupno suzuje, a katkad je suženjima podijeljeno
u dijelove. Čini se da je u nekih životinja slijepo crijevo, zbog promjene u
načinu ishrane ili navika, postalo mnogo kraće, pri čemu je crvuljak
preostao kao rudiment toga skraćenog dijela. Da je crvuljak rudiment,
možemo zaključiti po njegovoj maloj veličini i po dokazima koje je Prof.
Canestrini prikupio 35 prikupio o njegovoj promjenjivosti u čovjeka. Njega
kadikad uopće nema, a kadikad opet jako razvijen.
Kanal je katkad do polovine ili do dvije trećine svoje dužine posve
zatvoren, a završni dio sastoji se od plosnatog masivnog proširenja. U
orangutana je taj crvuljak dugačak i zavijen; u čovjeka počinje s kraja
kratkoga slijepog crijeva (caecum) i obično je dugačak od četiri do pet
palaca /10 do 12 ½ cm, o. pr./, a u promjeru ima samo oko jednu trećinu
palca (8 mm, o. pr.). Ne samo što je nekorisno nego je ponekad uzrok
smrti, pa sam i nedavno čuo za dva takva slučaja. To se dogodi kad neka
sitna tvrda tijela, kao što su sjemenke, uđu u kanal i izazovu upalu. 36
U četverorukih majmuna i nekih drugih redova sisavaca, naročito u
mesoždera, blizu donjeg kraja nadlaktice postoji prolaz nazvan
suprakondiloidni otvor, foramen supracondiloides, kroz koji prolazi veliki
živac prednjeg uda, a često i njegova velika arterija. Sad se na čovječjoj
nadlaktičnoj kosti, kako su dokazali Dr. Struthers 37 i drugi, obično nalazi
trag toga kanala, i on je katkad dosta dobro razvijen, a sastoji se od jedne
kukaste koštane izrasline, dopunjene tetivom. Kad je tu veliki živac. on
uvijek ide kroz njega što jasno pokazuje da tu imamo homologiju i
rudiment suprakondiloidnog otvora nižih životinja. Prof. Turner drži, kao
što mi je priopćio, da se taj kanal nalazi u otprilike 1% svih sadašnjih
kostura, ali se čini da je u stara vremena bio mnogo češći. Gosp. Busk 38 o
tome je prikupio sljedeće dokaze: Prof. Broca “je objavio da taj otvor
imaju 4 ½ % kostiju ruke skupljenih na Cimitère du Sud, južnome
pariškom groblju; a od 32 mišićne kosti nađene u Grotto kod Orronyja, čiji
predmeti su pripisani brončanom dobu, čak osam od trideset i dvije
nadlaktice imalo je taj otvor, ali on misli da je taj tako veliki omjer mogao
nastati otuda što je ta jama bila neka vrst ‘porodične grobnice’. Nadalje, M.
Dupont je našao u pećinama kod Valley of the Lesse 30 % kostiju s tim
otvorom, a to je iz doba sobova* Reindeer, dok ih je M. Leguay našao u
nekoj vrsti dolmena* kod Argenteuila 25% s tim otvorom. I ne bi valjalo
ostaviti nezabilježeno da M. Pruner-Bey tvrdi kako je to općenito stanje na
kosturima Guanča.”* Zanimljiva je činjenica da stare rase, u ovome kao i
nekim drugim slučajevima, pokazuju češće nego sadašnje rase ustrojstva
koja su slična ustrojstvima u nižih životinja. Čini se da je tome jedan od
glavnih uzroka što, na rodoslovnoj liniji, stare rase stoje nešto bliže svojim
dalekim životinjolikim precima, negoli moderne rase.
Trtica u čovjeka (os coccyx), iako ne funkcionira kao rep, jasno
predstavlja taj dio inih kralježnjaka. U prvom razdoblju embrionalnog
razvitka, ona je slobodna i, kao što smo vidjeli, produžuje se iza stražnjih
udova. U nekim rijetkim anomalnim slučajevima, prema Isidoreu Geoffroy
St.-Hilaireu i drugima 39, bilo je poznato da tvori mali vanjski rudiment
repa. Trtična kost je kratka, obično se sastoji samo od četiri kralješka koji
su u rudimentarnom stanju jer, izuzev osnovni kralježak, oni se sastoje
samo iz središnjeg dijela. 40 Oni su opskrbljeni s nekoliko malih mišića od
kojih je jedan, kao što me obavijesti Prof. Turner, jasno opisao Theile kao
rudimentarno ponavljanje repnog ekstenzora (mišića ispružača), koji je
jako razvijen u mnogih sisavaca.
Leđna moždina u čovjeka proteže se naniže samo do posljednjeg
leđnog ili prvog slabinskog kralješka; ali jedna vlaknasta struktura (filum
terminale) spušta se i niz os križnog (sakralnog) dijela moždinskog kanala,
pa čak i iza trtičnih kostiju. Kako me je izvijestio Prof. Turner, gornji dio
toga vlakna je nedvojbeno homologan s leđnom moždinom, ali donji dio
sastoji se očito samo od nježne opne (pia mater) ili od krvožilne koja je
omotava. Čak i u ovom slučaju može se reći da trtica (os coccyx) pokazuje
tragove jednoga tako važnog ustrojstva kao što je leđna moždina, iako ona
nije dalje smještena u koštani kanal. Sljedeća činjenica, za koju dugujem
također Prof Turneru, pokazuje kako trtica jako odgovara pravom repu u
nižih životinja. Nedavno je Luschka pronašao na kraju trtičnih kostiju
jedno vrlo neobično savijeno tijelo koje je povezano sa srednjom
slabinskom arterijom; a to otkriće navelo je Krausea i Meyera da ispitaju
rep jednog majmuna (Macacus) i mačke pa su u oba slučaja našli slično
savijeno tijelo, iako ne sasvim na kraju.
Sustav za razmnožavanje pokazuje različita rudimentarna ustrojstva;
ali ona se razlikuju u jednom vrlo važnom pogledu od gore navedenih
slučajeva. Ovdje ne nailazimo na tragove nekog dijela koji je više izvan
funkcije za vrstu, nego na dio koji funkcionira kod jednog spola dok je kod
drugog spola samo rudiment. Ali, kao i prethodne slučajeve, teško je
pojavu tih rudimenata objasniti sa stajališta da je svaka vrsta posebno
stvorena. na te rudimente vratit ću se kasnije i pokazati da njihovo
postojanje obično zavisi samo od nasljeđa, tj. od sposobnosti da se neke
osobine koje je stekao jedan spol mogu djelomično prenijeti nasljeđem na
drugi spol. Ovdje ću navesti samo nekoliko primjera takvih rudimenata.
Poznato je da mužjaci svih sisavaca, uključujući čovjeka, imaju
rudimentarne sise. U nekim slučajevima one su bile dobro razvijene i
izlučivale su znatne količine mlijeka. Njihova istovjetnost u oba spola
potvrđuje se isto tako i time što one katkad pri oboljenju od boginja
podjednako nabreknu. Mali mjehur žlijezde predstojnice ili prostate
(vesucula prostratica, pogreška, treba naravno prostatica, o. pr.), koji je
proučavan u mnogih mužjaka sisavaca sada se općenito smatra homologom
ženskoj maternici, isto kao i cijev koja je povezuje. Nemoguće je čitati
Leuckertov izvrstan opis ovog organa i njegova objašnjenja a ne priznati
točnost njegovih zaključaka. To je jasno posebno u onih sisavaca u kojih je
maternica dvojna, jer je u mužjaka tih sisavaca mali mjehur također
dvojan.41 Moglo bi se ovdje navesti i nekoliko drugih rudimentarnih
ustrojstava, koja pripadaju sustavu za razmnožavanje. 42

Bjelodana je važnost tih triju upravo iznijetih velikih skupina

činjenica. Ali bilo bi posve suvišno ovdje ukratko ponoviti niz dokaza koje
sam podrobno iznio u svojem ‘Postanku vrsta.’ Homologna građa cijelog
kostura u članova iste klase shvatljiva je ako priznamo njihovo podrijetlo
od zajedničkog pretka, uključivši njihovu naknadnu prilagodbu na različite
uvjete. S bilo kojega drugog gledišta posve je neobjašnjiva sličnost u
izgledu čovječje ili majmunske ruke, konjske noge, moržove peraje, krila
šišmiša, itd. Nije znanstveno objašnjenje ako kažemo da je sve to građeno
po istome idealnom planu. Što se tiče razvitka, na temelju načela varijacija
do kojih dolazi u jednome nešto kasnijem embrionalnom razdoblju, i koje
se stečene u odgovarajućem razdoblju naslijeđuju, možemo jasno razumjeti
kako to da zameci čudesno različitih oblika, i nadalje, više ili manje
savršeno, zadrže ustrojstvo svoga zajedničkog pretka. O toj začuđujućoj
činjenici da se zameci čovjeka, psa, morža, šišmiša, gmaza, itd. početno
jedva mogu razlikovati, nikada nitko nije dao neko drugo objašnjenje. Da
bismo razumjeli postojanje rudimentarnih organa, moramo jedino
pretpostaviti da je neki negdašnji predak imao te dijelove o kojima je riječ
u savršenom stanju i da su se oni pod promijenjenim životnim navikama
jako smanjili, bilo jednostavno zbog neuporabe, bilo putem prirodnog
odabiranja onih jedinki koje su bile najmanje opterećene nekim suvišnim
dijelom, uz potporu inih ranije spomenutih uzročnika.
Tako smo kadri razumjeti odakle to da su čovjek i ostali kralježnjaci
sagrađeni po istome općem obrascu, zašto prolaze kroz iste rane stadije
razvitka, i zašto zadržavaju neke zajedničke rudimente. Stoga treba
otvoreno priznati njihovo zajedničko podrijetlo. Prihvatiti neko drugo
mišljenje znači priznati da je naše vlastito ustrojstvo, kao i ustrojstvo svih
ostalih životinja oko nas, samo neka vrst zamke da nas uhvati u
razmišljanju. Taj zaključak dobiva na snazi bacimo li svoj pogled na
članove cijeloga životinjskog carstva i na dokaze iz njihovih sličnosti ili
klasifikacije, njihova zemljopisnog rasporeda i njihova geološkog
uzastopnog slijeda. Da usvojimo taj zaključak smeta nam samo naša
prirodna predrasuda, i ona nadutost koja je navela naše pretke na tvrdnju da
potječu od polubogova. Ali ubrzo doći će vrijeme kad će se s čuđenjem
pomišljati kako su prirodoslovci, koji su bili dobro upoznati s usporednom
građom i razvitkom čovjeka te ostalih sisavaca, mogli misliti da je svaka
vrsta djelo jednoga posebnog čina stvaranja.
 Drugo poglavlje

USPOREDBA DUHOVNIH SPOSOBNOSTI

ČOVJEKA I NIŽIH ŽIVOTINJA

Golema je razlika duhovne sposobnosti između najvišeg majmuna i

najnižeg divljaka - Neki zajednički nagoni - Osjećaji - Znatiželja -
Oponašanje - Pozornost - Pamćenje - Imaginacija - Razum - Postupno
poboljšavanje - Oruđa i oružja koja koriste životinje - Jezik - Samosvijest -
Osjećanje lijepoga - Vjera u Boga, duhovne sile, praznovjerje.

U prethodnom poglavlju vidjeli smo da čovjek u svome tjelesnom

ustroju nosi jasne tragove svog podrijetla od nekoga nižeg oblika; ali može
netko prigovoriti da tu mora biti neka pogreška u zaključivanju budući da
se čovjek po snazi svoga duha toliko razlikuje od svih drugih životinja.
Nema sumnje da je razlika u tom pogledu golema, čak ako usporedimo duh
najvišeg majmuna s duhom nekoga od najnižih divljaka koji uopće nema
riječi da izrazi broj veći od četiri i koji ne upotrebljava apstraktne izraze za
obične predmete ili čuvstva. 43 Ta bi razlika bez sumnje ostala još uvijek
golema pa i kad bi se neki od viših majmuna, u usporedbi s ostalim
majmunima, usavršio i civilizirao u onoj mjeri u kojoj je to učinjeno s
psom u usporedbi s njegovim roditeljskim oblikom, vukom ili šakalom.
Stanovnici Ognjene zemlje spadaju među najniže barbare, ali ja sam bio
uvijek iznenađen kako mnogo su tri urođenika na brodu “Beagle,” koji su
nekoliko godina živjeli u Engleskoj i nešto malo mogli razgovarati na
engleskom, sličila nama po ćudi i u odnosu na naše duhovne sposobnosti.
Ako nijedno organsko biće izuzev čovjeka ne bi imalo nikakve duhovne
moći, ili ako bi čovjekove duhovne moći bile posve druge naravi od onih u
nižih životinja, tada se ne bismo nipošto mogli uvjeriti da su se ove naše
postupno razvile. Ali može se jasno pokazati da nema nikakve temeljne
razlike te vrsti. Moramo također priznati da je u duhovnoj sposobnosti
mnogo veća udaljenost između nekih od najnižih riba, kao što su zmijuljica
(Petromyzon) ili kopljača (amfioksus) , i nekoga višeg majmuna, nego što
je između nekog majmuna i čovjeka; čak i taj je razmak popunjen
bezbrojnim postupnostima.
A nije tek neznatna razlika u moralnom raspoloženju između nekog
barbara, poput čovjeka kojeg je opisao stari moreplovac Byron, i koji je
smrskao svoje dijete o stijenu zato što je ispustilo košaru s ježincima, i
jednoga Howarda ili Clarksona; pa u intelektu, između nekog divljaka koji
ne upotrebljava apstraktne riječi i Newtona ili Shakespearea. Razlike te
vrsti, između najvećih ljudi iz najviših rasa i najnižih divljaka, povezane su
najfinijim stupnjevima. Zato je moguće da su one mogle prelaziti jedne u
druge i razviti se jedne iz drugih.
U ovom poglavlju želim jedino pokazati da ne postoji temeljna
razlika u duhovnim sposobnostima između čovjeka i najviših sisavaca.
Svaki odsječak o tom predmetu mogao bi se razraditi u poseban ogled, ali
ovdje ih treba izložiti ukratko. Kako nikakva klasifikacija duhovnih moći
još nije opće prihvaćena, to ću ja svoje primjedbe poredati onako kako
najbolje odgovara mojoj svrsi; pa ću izabrati one činjenice koje su me se
najvećma dojmile, u nadi da će se one donekle dojmiti i čitatelja.
Glede životinja koje su vrlo nisko na ljestvici, neke dodatne činjenice
iznijet ću govoreći o Spolnom odabiru, i pokazati da su njihove duhovne
moći više nego što bi se moglo očekivati. Za nas je važno i to da se
sposobnosti u jedinki iste vrste mijenjaju, pa će o tome ovdje biti dodano
nekoliko ilustracija. Ali bilo bi suvišno upuštati se u mnoge pojedinosti o
ovom poglavlju jer sam, na osnovu mnogih proučavanja, vidio da je
jednodušno mišljenje svih onih koji su dugo obraćali pozornost
životinjama mnogih vrsta, uključujući tu i ptice, da se jedinke mnogo među
sobom razlikuju u svakoj duhovnoj osobini. Istraživati na koji su se način
po prvi put razvile duhovne sposobnosti u važnijih organizama, isto tako je
uzaludno kao i istraživati kako je prvi put nastao život. To su problemi
daleke budućnosti, ako ih čovjek uopće ikada riješi.
Budući da čovjek ima ista osjetila kao i niže životinje, moraju biti isti
i njegovi temeljni nutarnji poticaji. Čovjek ima s njima zajedničke i neke
nagone, kao nagon za samoodržanjem, spolnu ljubav,ljubav majke prema
svom novorođenčetu, nagon novorođenčeta da siše itd. Ali čovjek ima
možda nešto manje nagona nego životinje koje su mu po organizaciji
najbliže.
Orangutan na Malajskom otočju, i čimpanza u Africi, priređuju
površine na kojima spavaju i budući da obje te životinje imaju istu naviku,
moglo bi se smatrati da to čine nagonski; ali možda do toga dolazi stoga
što obje životinje imaju slične potrebe i slične sposobnosti razmišljanja.
Kao što možemo pretpostaviti, ti majmuni izbjegavaju mnoge tropske
otrovne plodove, dok čovjek nema takva znanja; ali budući da naše domaće
životinje, kad ih se prenese u tuđe predjele i kad prvi put izađu u proljeće,
često jedu otrovne trave koje kasnije izbjegavaju, to ne možemo sa
sigurnošću znati ne uče li i majmuni na temelju vlastitog iskustva, ili
iskustva svojih roditelja, koje plodove treba odabrati. Sigurno je, međutim,
kao što ćemo sad vidjeti, da se majmuni nagonski boje zmija i, vjerojatno,
drugih opasnih životinja.
Bode oči kako više životinje imaju malo nagona i da su im oni
razmjerno jednostavni, suprotno od nagona u nižih životinja. Cuvier je
smatrao da nagon i pamet međusobno stoje u obrnutom omjeru, a neki su
pak mislili da su se intelektualne sposobnosti viših životinja postupno
razvile iz njihovih nagona. Ali Pouchet je, u jednome zanimljivom ogledu,
44
dokazao da takve obrnute proporcionalnosti zapravo nema. Oni kukci
koji imaju najsloženije nagone zasigurno su i najinteligentniji. Među
kralježnjacima, najneinteligentiniji članovi, ribe i vodozemci, nemaju
složene nagone, a među sisavcima najistaknutija životinja po svojim
nagonima, dabar, vrlo je inteligentna kao što će priznati svatko tko je čitao
izvrsno djelo gosp. Morgana o toj životinji. 45
Premda su se, po gosp. Herbertu Spenceru46, prvi počeci inteligencije
razvili umnožavanjem i koordinacijom refleksnih radnji, i premda mnogi
od jednostavnijih nagona postupno prelaze u takve radnje i teško se od njih
mogu razlikovati, kao u slučaju sisanja mladunčadi, ipak se čini da su
složeniji nagoni nastali neovisno od inteligencije. Ja, međutim, uopće ne
želim zanijekati da nagonske radnje mogu izgubiti svoj utvrđeni i
nenaučeni značaj i da ne mogu biti zamijenjene drugim radnjama koje se
izvode uz pomoć slobodne volje. S druge strane, neke inteligentne radnje,
pošto su obavljane kroz mnogo naraštaja - kao kad ptice na oceanskim
otocima najprije nauče izbjegavati čovjeka - pretvore se u nagone i postanu
nasljedne. Tada se za njih može reći da su po svojoj naravi degradirane jer
se više ne obavljaju pod utjecajem razuma ili na temelju iskustva. No čini
se da je većina složenijih nagona dobivena na posve drukčiji način,
prirodnim odabiranjem varijacija jednostavnijih nagonskih radnji. Čini se
da takve varijacije, djelujući na moždanu organizaciju, nastaju iz onih istih
nepoznatih uzroka koji izazivaju i sitne varijacije ili individualne razlike u
drugim dijelovima tijela; a za te se varijacije, zbog našeg neznanja, često
kaže da nastaju spontano. Mislim da do nekog drugog zaključka ne
možemo doći ni s obzirom na postanak najsloženijih nagona dok
razmišljamo o čudesnim nagonima neplodnih mravinjih i pčelinjih radilica,
koje ne ostavljaju potomstvo, da naslijedi učinke iskustva ili preinačenih
navika.
Premda može, kao što smo upravo vidjeli kod spomenutih kukaca i u
dabra, neki visoki stupanj inteligencije zasigurno postojati istodobno sa
složenim nagonima, ipak nije nevjerojatno da oni u svome razvoju mogu
biti donekle u sukobu. Malo se zna o ulogama mozga, ali možemo zapaziti
da čim intelektualne sposobnosti postanu visoko razvijene, različiti dijelovi
mozga moraju biti povezani vrlo zamršenim kanalima međuveza; a uslijed
toga svaki dio za sebe težio bi možda da postane manje podoban odgovoriti
na svaki pojedinačan osjet ili asocijaciju nekako određeno i jednolično, to
jest na nagonski način.
Mislio sam da je ova digresija potrebna jer mi lako možemo
podcijeniti duhovne sposobnosti viših životinja, a osobito čovjeka, kad
njihove radnje zasnovane na pamćenju prošlih događaja, na predviđanju,
razumu i imaginaciji, uspoređujemo s posve sličnim nagonskim radnjama u
nižih životinja; u ovome posljednjem slučaju sposobnost za izvođenje
takvih radnji dobivena je korak po korak posredstvom varijabilnosti
mentalnih organa i prirodnim odabirom, bez ikakve svjesne inteligencije sa
strane životinje tijekom svakoga sljedećeg naraštaja. Nema sumnje da u
čovjeka, kao što je ustvrdio gosp. Wallace, 47 mnogo inteligentno
djelovanje valja pripisati oponašanju a ne razumu; ali velika je razlika
između tih radnji i mnogih koje izvode niže životinje, naime, da čovjek ne
može, napraviti u svome prvom pokušaju, samo svojom sposobnošću
oponašanja, na primjer, kamenu sjekiru ili kanu. Svoj posao on mora
naučiti vježbom; s druge strane, dabar može napraviti svoj bedem i kanal, a
ptica svoje gnijezdo, jednako dobro, ili gotovo jednako dobro, pri prvom
pokušaju kao kad su već vremešni i iskusni.
Ali vratimo se svome neposrednom predmetu. Niže životinje, kao i
čovjek, osjećaju očito zadovoljstvo i bol, sreću i nesreću. Sreća se nigdje
bolje ne očituje nego kod mladih životinja, kao psića, mačića, janjaca, itd.,
kad se zajedno igraju, kao i naša djeca. Čak se i kukci igraju zajedno, kao
što je opisao izvrsni opažač P. Huber 48, koji je opazio kako se mravi
natjeravaju i tobože grizu jedan drugoga, kao što čine mnogi psići.
 Činjenica da se i u nižih životinja pojavljuju ista uzbuđenja kao i u
nas tako je dobro utvrđena da neće biti potrebno čitatelje zamarati mnogim
pojedinostima. Strah djeluje na njih na isti način kao i na nas, izazivajući
drhtanje mišića, lupanje srca, opuštanje mišića stezača (sfinktera),
kostriješenje dlake. Nepovjerenje, to čedo straha, vrlo je karakteristično za
većinu divljih životinja. Odvažnost i plašljivost krajnje su promjenjive
osobine u pripadnika iste vrste, kao što se to jasno vidi kod naših pasa.
Neki psi i konji su loše ćudi i lako pobijesne; drugi su dobroćudni: te
osobine zasigurno su nasljedne. Svatko zna koliko su životinje sklone da se
razdraže i kako to one jasno pokazuju. Mnoge, vjerojatno istinite zgode su
opisane kako su razne životinje dugo otezale i onda izvele osvetu.
Pouzdani Rengger i Brehm 49 tvrde da su se američki i afrički majmuni
koje su oni pripitomili zaista osvećivali. Poznata je ljubav psa prema
svome gospodaru; poznato je da je jedan milovao svoga gospodara koji je
bio u smrtnoj borbi, a svatko je čuo o patnjama psa pri vivisekciji koji liže
ruku operatora; tog čovjeka, osim ako mu je srce od kamena, mora osjećati
grižnju savjesti sve do zadnjega časa svog života. Kao što je opazio
Whewell50: “Onaj tko čita o dirljivim primjerima materinske ljubavi, tako
često zabilježene u žena svih naroda, i u ženki sviju životinja, može li
sumnjati da je u obadva slučaja na djelu jedno te isto počelo?”
Vidimo da se materinska ljubav izražava u najmanjim pojedinostima;
tako je Rengger promatrao jednog američkog majmuna (nekog Cebusa)
kako brižno tjera muhe koje su dosađivale njezinom mladunčetu;
Duvaucel, pak, je gledao jednoga hilobatesa (Hylobates) kako na nekom
potoku umiva lice svog mladunca. Tuga majmunica zbog gubitka njihovih
mladih tako je velika da je redovito izazivala smrt u nekih vrsta koje je
Brehm držao u zatočeništvu u Sjevernoj Africi. Majmunsku siročad uvijek
usvoje i brižno čuvaju drugi majmuni, podjednako mužjaci i ženke.
Jedna pavijanica imala je tako široko srce da je usvajala ne samo
majmunčad drugih vrsta nego je krala psiće i mačiće koje je stalno nosila
unaokolo. Njezina dobrota, međutim, nije išla tako daleko da dijeli svoju
hranu sa svojim usvojenim potomstvom, što je Brehma jako iznenadilo jer
su njegovi majmuni uvijek sve posve pravično dijelili sa svojim vlastitim
mladuncima. Jedno usvojeno mače ogreblo je gore spomenutu osjećajnu
pavijanicu, koja je zasigurno imala fin intelekt, jer bijaše vrlo iznenađena
videći da je ogrebena pa je odmah pregledala mačićeve noge i bez mnogo
buke odgrizla mu nokte. Čuo sam od čuvara u Zoološkom vrtu kako je
neka stara pavijanica (C. chacma) bila usvojila jednoga rezus-majmuna, ali
kad su u kavez stavili jednog mladog drila i mandrila, čini se da je shvatila
kako su joj ti majmuni, iako vrstovno različiti, ipak srodniji jer je
odjednom odbacila rezusa a usvojila tu dvojicu. Mladi rezus, kao što sam
vidio, bio je jako nezadovoljan što je tako odbačen i on je, kao kakvo
derište, zadirkivao i napadao mlade drila i mandrila kad god je to mogao
bez pogibli učiniti; takvo ponašanje izazvalo je veliko negodovanje u stare
pavijanice. Majmuni će također, kako tvrdi Brehm, braniti svog gospodara
ako ga netko napadne, kao što i pse koje vole brane od drugih pasa. Ali tu
dodirujemo pitanje simpatije na koje ću se kasnije osvrnuti. Neki
Brehmovi majmuni jako su uživali zadirkujući na različite duhovite načine
nekoga starog psa kojeg nisu voljeli, a jednako tako i druge životinje.
Većina najsloženijih emocija zajedničke su višim životinjama i
nama. Svatko je vidio kako je pas ljubomoran glede osjećaja svoga
gospodara, ako on iskaže naklonost spram bilo kojega drugog stvorenja; a
isto to promatrao sam kod majmuna. To dokazuje ne samo da životinje
vole, nego i da žele biti voljene. Očito je da životinje osjećaju suparništvo.
One vole odobravanje ili pohvalu; i dok neki pas u zubima nosi svome
gospodaru košaricu on pokazuje velik stupanj samozadovoljstva i ponosa.
Mislim da pas, bez svake sumnje, osjeća stid, kao nešto posve različito od
straha, i nešto vrlo nalik skromnosti kad odveć često moljaka hranu. Veliki
pas s prezirom gleda na režanje nekoga malog psa, a to se može označiti
kao velikodušnost. Neki promatrači tvrde da majmuni ne vole da im se
ljudi smiju; a sami se katkad prave da su tobože uvrijeđeni. U Zoološkom
vrtu gledao sam jednog pavijana kako se vazda razbijesnio kad god bi
njegov čuvar pred njim izvukao i glasno počeo čitati nekakvo pismo ili
knjigu; a njegov bijes bio je tako silovit da je, kako sam se sam jednoć
osvjedočio, tako ugrizao svoju vlastitu nogu da mu je i krv potekla.
Promotrit ćemo sada one intelektualnije emocije i sposobnosti koje
su vrlo važne budući da čine osnovicu za razvitak viših duhovnih moći.
Životinje očito vole uzbuđenja i pate od dosade, kao što se to može vidjeti
kod pasa i, prema Renggeru, kod majmuna. Sve životinje osjećaju čuđenje,
a mnoge pokazuju znatiželju. Zbog ove potonje osobine, one često stradaju
kao kad lovac smišlja svakojaka lukavstva i tako ih namami; sam sam se o
tome osvjedočio u slučaju jednog jelena, a tako je i s opreznom divokozom
i s nekim vrstama divljih pataka. Brehm pruža zanimljiv iskaz o
nagonskom strahu što su ga njegovi majmuni iskazivali prema zmijama; ali
njihova znatiželja bila je tako velika da se povremeno nisu mogli suzdržati
a da svoj užas ne nahrane na posve ljudski način, podizanjem poklopca
kutije u kojoj su bile zmije. Tom pričom bio sam toliko iznenađen da sam
u majmunsku kuću u Zoološkom vrtu unio jednu nadjevenu i sklupčanu
zmiju; i uzbuđenje koje sam time izazvao jedan je od najneobičnijih
prizora koje sam ikad doživio. Najviše su se uzbudili pripadnici triju vrsta
cerkopiteka; oni su se ustrčali po svojim kavezima ispuštajući oštre krikove
upozorenja na opasnost koje su drugi majmuni razumjeli.
Pozornost na zmiju nije obratilo samo nekoliko mladih majmuna i
jedan stari pavijan vrste anubis. Zatim sam nadjeveni primjerak stavio na
pod u jedan prostraniji odjeljak. Nakon nekog vremena svi su se majmuni
skupili oko nje u velikom krugu i piljeći ukočeno pružali su vrlo zabavnu
sliku. Postali su krajnje nervozni pa kad se je slučajno pomakla slamom
djelomice prekrivena drvena kugla, kojom su se obično igrali, svi su se
smjesta razbježali. Ti su se majmuni sasvim drukčije ponašali kad su u
njihove kaveze stavili mrtvu ribu, miša ili neke druge nove predmete; jer
iako bi se najprije preplašili, odmah bi se zatim približili , dodirivali ih i
ispitivali. Potom sam u papirnu vreću, koja je na vrhu bila ovlaš
preklopljena, stavio živu zmiju i postavio je u jedan od prostranijih
odjeljaka. Jedan majmun odmah je prišao, oprezno je malko otvorio vreću,
povirio u nju i naglo je odgurnuo. Tada sam se osvjedočio o onome što je
Brehm opisao jer je dolazio jedan majmun za drugim, s visoko podignutom
i u stranu okrenutom glavom, i nisu mogli suzdržati se da kratko ne zirnu u
prevrnutu vreću, na stravični predmet koji je mirno ležao na dnu vreće.
Čovjek bi gotovo pomislio da majmuni imaju neko znanje o zoološkom
srodstvu, jer su oni koje je Brehm držao pokazivali čudan, iako neosnovan,
nagonski strah od bezazlenih guštera i žaba. Isto tako, poznato je da se
jedan orangutan jako uzbunio čim bi ugledao kornjaču. 51
Počelo oponašanja vrlo je jako u čovjeka, a osobito u čovjeka u
barbarskom stanju. Desor 52 je primijetio da nijedna životinja ne oponaša
svojevoljno neku ljudsku radnju sve dok uspinjući se ljestvicom ne
dođemo do majmuna za koje je dobro poznato da su smiješni podrugljivci.
Ponekad, međutim, jedne životinje oponašaju radnje drugih životinja:
tako su pripadnici dviju vrsta vukova koje su othranili psi naučili lajati, kao
što kadikad čine šakali, 53 ali može li se to nazvati voljnim oponašanjem,
drugo je pitanje. Prema jednom iskazu koji sam pročitao, ima razloga
povjerovati da se psići koje se mačke odgojile ponekad nauče oblizivanjem
svojih nogu umivati lice: barem to je sigurno kao što sam čuo od posve
vjerodostojnog prijatelja da se neki psi tako ponašaju. Ptice oponašaju pjev
svojih roditelja, a ponekad i pjev drugih ptica; papige su pak vrlo poznati
oponašatelji svakog zvuka koji slušaju često.
Teško da je ikoja sposobnost važnija za čovječji duhovni napredak
od moći njegove pozornosti. Životinje tu moć jasno očituju, kao mačka kad
čeka uz neku rupu i spremna je skočiti na svoj plijen. Divlje životinje tako
usredotočene budu ponekad toliko odsutne da im se čovjek s lakoćom
može približiti. Gosp. Bartlett priopćio mi je jedan zanimljiv dokaz koliko
je ta sposobnost kod majmuna promjenjiva. Neki čovjek koji dresira
majmune za nastupe obično je nabavljao obične vrste majmuna od
Zoološkog društva po cijeni od pet funti za svakoga; ali on je ponudio da
će platiti dvostruko ako može tri ili četiri majmuna uzeti na nekoliko dana
da bi odabrao jednoga. Kad su ga pitali kako će moći tako brzo doznati
hoće li neki majmun postati dobar glumac, on je odgovorio da sve ovisi o
njihovoj sposobnosti da budu pozorni. Ako, u vrijeme dok on nekome
majmunu nešto govori i objašnjava, njegovu pozornost lako rastrese,
primjerice nekakva muha na zidu ili bilo kakva sitnica, takav slučaj je
beznadan. Kad je on pokušao da nekoga ravnodušnog majmuna na
vježbanje prisili kažnjavanjem, on bi se ozlovoljio. S druge strane, majuna
koji ga je pozorno slušao uvijek je mogao uvježbati.
Gotovo je suvišno dokazivati da životinje, za osobe i mjesta,
posjeduju izvrsno pamćenje. Jedan pavijan na Rtu Dobre Nade, kako mi je
pripovjedio Sir Andrew Smith, veselo ga je prepoznao pošto je devet
mjeseci bio odsutan. Ja sam imao psa koji se ponašao divlje i odbojno
prema svim stranim osobama pa sam namjerno ispitao njegovo pamćenje
pošto sam izbivao pet godina i dva dana. Prišao sam kućici u kojoj je živio
i zazvao ga na svoj stari način; nije pokazao neko veselje, ali je smjesta
pošao sa mnom u šetnju i slušao me, točno onako kao da smo se rastali
prije pola sata. Neki niz starih asocijacija, koje su spavale tijekom pet
godina, u njegovu duhu nenadano se probudio. Čak i mravi, kako je
dokazao P. Huber 54, prepoznavali su svoje sudrugove, pripadnike istog
mravinjaka, i nakon četveromjesečne odvojenosti. Izvjesno je da su
životinje kadre na neki način rasuđivati o vremenskim razmacima među
događajima.
Imaginacija (mašta) jedna je od najviših čovjekovih prednosti.
Pomoću te sposobnosti čovjek, neovisno o volji, sjedinjuje prijašnje slike i
misli te tako stvara sjajne i nove rezultate. Neki pjesnik, kao što primjećuje
Jean Paul Richter 55, "koji mora razmišljati hoće li neki njegov lik reći 'da'
ili 'ne' - dovraga s njim! On je samo bedasto truplo." San nam nudi najbolji
pojam o toj sposobnosti. Kao što opet kaže Jean Paul: "San je neka vrst
nehotične poezije." Naravno, vrijednost proizvoda naše mašte ovisi o
broju, točnosti i jasnoći naših dojmova, o našem rasuđivanju i ukusu pri
odabiru ili odbacivanju nehotičnih kombinacija, a u nekoj mjeri i o moći da
ih svojevoljno posložimo. Kako psi, mačke, konji a vjerojatno i sve više
životinje, čak i ptice, kao što tvrde mjerodavni 56, imaju žive snove, što
dokazuju njihovi pokreti i glasanja, moramo prihvatiti da imaju i neku
sposobnost imaginacije.
Od svih sposobnosti ljudskog duha, priznat će se, mislim, da je
razum na samome vrhu. Danas je malo onih koji bi osporavali da i
životinje imaju neku moć razmišljanja. Neprestano vidimo kako životinje
zastaju, rasuđuju i odlučuju. Znakovita je činjenica da što više neki
prirodoslovac proučava navike neke životinje to više pripisuje razumu, a
manje nenaučenim nagonima. 57 Vidjet ćemo u sljedećim poglavljima da
neke životinje koje su krajnje nisko na ljestvici očituju neku količinu
razuma. Nema sumnje da je često teško razlučiti između moći razuma i
moći nagona. Tako Dr. Hayes, u svome djelu "The Open Polar Sea"
višekratno ponavlja da su se njegovi psi kad bi došli na tanak led, umjesto
da nastave vući saonice zbijeni jedan uz drugoga, razmicali i jedan od
drugoga udaljavali kako bi tako svoju težinu ravnomjernije raspodijelili.
To je često bilo prvo upozorenje i obavijest putnicima da nastaje led koji je
tanak i pogibeljan. No, jesu li psi tako postupali na temelju pojedinačnog
iskustva, ili slijedeći primjer starijih i mudrijih pasa, ili na temelju neke
nasljedne navike, to jest nagona? Taj nagon možda je nastao prije dugo,
dugo vremena kad su urođenici pse prvi put upotrijebili za vuču svojih
saonica; ili su možda polarni vukovi, preci eskimskoga psa, stekli taj nagon
koji ih je navodio da, naišavši na tanak led, svoj plijen ne napadaju zbijeni
u čoporu. Na takva pitanja najteže je odgovoriti.
U različitim djelima spominje se tako mnogo činjenica koje dokazuju
da životinje imaju neki stupanj razuma da ću ja ovdje iznijeti samo dva ili
tri primjera, za koje jamči Rengger, a tiču se američkih majmuna, koji stoje
nisko u svome redu. On pripovjeda da su njegovi majmuni kad im je prvi
put dao jaja, ta jaja smrskali i tako mnogo izgubili od njihova sadržaja;
nakon toga oni su lagano udarali jednim krajem jaja o neki tvrdi predmet i
čistili komadiće kore svojim prstima. Ako su se posjekli samo jednom
kakvim oštrim oruđem, oni ga više ne bi dirali, ili bi se njime poslužili uz
najveći oprez. Često su im davali grudice šećera umotane u papir, a
Rengger je ponekad u papir umotao živu osu tako da bi ih ona pri hitrom
odmatanju ubola; pošto se to jedanput dogodilo, oni su vazda zamotuljke
prinosili svojim ušima da bi otkrili ako se u njima nešto miče. Svatko koga
takve činjenice, kakve uostalom može promatrati i kod svojih pasa, ne
uvjeravaju da i životinje mogu misliti, ne bi uvjerilo da ne znam što još
dodam. Ipak, spomenut ću jedan slučaj u pasa, koji se temelji na posebnim
iskazima dvojice promatrača, a teško da je inačica bilo kojeg nagona.
Gosp. Colquhoun 58 pogodio je u krilo dvije divlje patke koje su pale
na suprotnu stranu nekog potoka; njegov pas pokušao ih je prenijeti obje
odjednom, ali nije uspio; on je tada, iako nikada prije divljači nije ni pera
iščupao, jednu patku namjerno ubio, drugu prenio, da se onda vrati po tu
mrtvu pticu. Pukovnik Hutchinson pripovijeda o dvjema jarebicama, od
kojih je istim puščanim hicem jedna bila ubijena a druga ranjena; ova
posljednja je odlepršala i pas ju je uhvatio; pri povratku naišao je na onu
mrtvu pticu; "zaustavio se, očito vrlo iznenađen, pa je nakon jednog ili dva
pokušaja, videći da ne može ponijeti tu ubijenu bez opasnosti da pusti
pobjeći ranjenu koju je već nosio, na trenutak je razmislio i tada, snažnim
ugrizom, namjerno ju je usmrtio i potom obje zajedno prenio. Bio je to
jedini znani slučaj da je taj pas hotice oštetio lovinu." Tu imamo razum,
iako nesavršen, jer je pas mogao prvo prenijeti ranjenu pticu a onda se
vratiti po onu mrtvu, kao u slučaju onih dviju divljih pataka.
Mazgari u Južnoj Americi kažu: "Neću vam dati mazgu koja ima
najugodniji korak, nego la mas racional - onu koja najbolje razmišlja;" a
Humboldt 59 dodaje: "Taj pučki izraz, nastao na temelju dugog iskustva,
pobija možda bolje od svih razloga spekulativne filozofije mišljenje da su
životinje samo živi strojevi."
Mislim da je sad vidljivo kako čovjek i više životinje, naročito
čovjekoliki majmuni, imaju neke zajedničke nagone. Svi imaju ista
osjetila, pobude (intuiciju) i osjećaje - slične strasti, uzbuđenja (afekte) i
ganuća (emocije), čak i one najsloženija; osjećaju čuđenje i znatiželju;
posjeduju iste sposobnosti oponašanja, pozornosti, pamćenja, mašte
(imaginacije) i razmišljanja, iako u vrlo različitom stupnju. Pa ipak, mnogi
su autori ustrajali u mišljenju da je čovjek odijeljen putem svojih duhovnih
sposobnosti neprijelaznom zaprekom od svih nižih životinja. Nekoć sam
prikupio zbirku od preko dvadesetak takvih izjava, ali one nisu vrijedne da
ih ovdje donosim budući da sama tolika različitost i mnogobrojnost
dokazuje težinu, ako ne i nemoć, takva pokušaja. Tvrdilo se da je samo
čovjek sposoban da se progresivno poboljšava, da se samo on služi oruđem
i vatrom, odomaćuje druge životinje, posjeduje vlasništvo ili upotrebljava
jezik; da nijedna druga životinja nije sebesvjesna, da ne shvaća sebe, da
nema moć apstrakcije niti posjeduje opće pojmove; da samo čovjek ima
osjećaj ljepote, da je jedini sklon ćudljivosti, ima osjećaj zahvalnosti,
tajanstvenosti (misterija), itd; da jedini vjeruje u Boga, da samo on ima
savjest. Ja ću se usuditi učiniti nekoliko primjedbi na najvažnije i
najzanimljivije od tih točaka.
Nadbiskup Sumner je smatrao 60 da je jedino čovjek sposoban za
progresivno poboljšanje. Što se životinja tiče, pogledamo li prvo jedinku,
svatko tko ima iole iskustva u namještanju zamki zna da je mlade životinje
mnogo lakše uloviti nego stare; i da im se neki neprijatelj može mnogo
lakše približiti. Štoviše, nemoguće je uhvatiti veći broj starih životinja na
istome mjestu i u istovrsnu stupicu ili ih uništiti istovrsnim otrovom; čak je
nevjerojatno da bi sve uzele otrov i nemoguće je da bi se sve uhvatile u istu
klopku. Mora da se one uče oprezu videći svoju ulovljenu ili otrovanu
braću. U Sjevernoj Americi, gdje se krznaši progone već vrlo dugo, po
jednodušnom priznanju svih opažača, oni iskazuju gotovo nevjerojatni
stupanj pronicavosti, opreznosti i lukavosti; ali tamo se lovi zamkama već
tako dugo da se tu uplelo i nasljeđe.
Ako motrimo više uzastopnih naraštaja, ili neku cijelu rasu, nema
sumnje da ptice i druge životinje postupno dobivaju i gube oprez prema
čovjeku ili drugim neprijateljima; 61 a taj oprez poglavito je nasljedna
navika ili nagon, ali djelomično i posljedica pojedinačnog iskustva. Dobar
opažač Leroy 62 tvrdi da su liščići u krajevima gdje lisice mnogo love već
kad prvi put izlaze iz svojih rupa nepobitno mnogo oprezniji negoli stare
lisice u krajevima gdje ih jako ne uznemiruju.
Naši domaći psi potekli su od vukova i šakala, 63 i premda možda
nisu dobili u prepredenosti, a možda su izgubili u opreznosti i
sumnjičavosti, ipak su napredovali u nekim moralnim svojstvima, kao u
privrženosti, vjernosti i ćudi, a vjerojatno i u općoj inteligenciji. Obični
štakor nadvladao je i potisnuo više vrsta štakora diljem Europe, u
dijelovima Sjeverne Amerike, Novom Zelandu i u novije doba na Tajvanu,
kao i na području Kine. Gosp. Swinhoe, 64 koji opisuje ove posljednje
slučajeve, pobjedu običnog štakora nad velikim štakorom Mus coninga
pripisuje njegovoj nadmoćnoj lukavosti; a to svojstvo može se pripisati
dugotrajnoj vježbi svih svojih sposobnosti da ga ne bi istrijebio čovjek, kao
što je istrijebio gotovo sve manje lukave ili manje pametne štakore.
Tvrditi, bez ikakva izravnog dokaza, da tijekom vremena nijedna životinja
nije umno ili u drugim duhovnim sposobnostima napredovala, isto je što i
dovesti u pitanje razvoj vrsta. Na drugom mjestu ćemo vidjeti da, prema
Lartetu, današnji sisavci, koji pripadaju različitim redovima, imaju veći
mozak nego njihovi drevni tercijarni prototipovi.
Često je rečeno da nijedna životinja ne upotrebljava nikakvo oruđe;
no čimpanza u svome prirodnom stanju razbija pomoću kamena jedan
tamošnji plod nalik orahu. 65 Rengger 66 je lako naučio jednog američkog
majmuna da takvim razbijanjem otvara tvrde kokosove orahe; a poslije
toga je on po vlastitu nahođenju on je rabeći kamen otvarao druge vrste
oraha, kao i kovčege. On je isto tako skidao sočnu koru s ploda ako je
imala neugodan okus. Drugi je majmun naučen da pomoću štapa otvara
poklopac jednog velikog kovčega, a poslije toga je upotrebljavao taj štap
kao polugu da pomakne teške predmete; a ja osobno vidio sam kako je
jedan mladi orangutan uvukao jedan kraj štapa u pukotinu pa rukom
uhvatio drugi kraj štapa kojim se uistinu poslužio kao polugom. U netom
spomenutim slučajevima kamenje i štapovi upotrebljeni su kao oruđa. Ali
upotrebljeni su i kao oružje. Brehm 67 tvrdi, oslanjajući se na autoritet
slavnog putnika Schimpera, da u Etiopiji jedna vrsta pavijana
(Cinocephalus gelada), kad silaze s planine u čoporima da opljačkaju
polja, ponekad susreću čopore druge vrste (C. hamadryas), nakon čega
nastane borba. Geladi otkotrljavaju naniže veliko kamenje koje hamadrijasi
nastoje izbjeći, a zatim se te dvije vrste, praveći veliku gužvu, bjesno sruče
jedna na drugu. Kad je Brehm pratio Vojvodu od Coburg-Gotha, u prolazu
Mensa u Etiopiji pripomogao je u takvom napadu, pucanjem iz puške na
jedan čopor pavijana. Vraćajući se ti pavijani su s planine nakotrljali toliko
kamenja, od kojih su neki bili veliki kao ljudska glava, da su napadači bili
prisiljeni hitro se povući, a prolaz je za tu karavanu za neko vrijeme bio
stvarno neprohodan. Valja spomenuti da su ti pavijani to učinili složno.
Gosp. Wallace 68 u tri navrata je gledao kako orangutanske ženke, u pratnji
svojih mladih, “u pravom nastupu bijesa, lome grane i velike bodljikave
plodove s Durianova drveta, šaljući kišu projektila tako da se drvetu zaista
nismo mogli približiti.”
U Zoološkom vrtu, jedan majmun, koji je imao slabe zube,
upotrebljavao je jedan kamen za krckanje oraha i čuvari su me uvjeravali
da kamen ta životinja, poslije uporabe, sakrije u slamu i ne dopušta ni
jednom drugom majmunu da ga dira. Tu, dakle, imamo pojam vlasništva;
no takav pojam ima i svaki pas za svoju kost i većina ili sve ptice za svoja
gnijezda.
Vojvoda od Argylla 69 izjavljuje da je izradba posebnih oruđa za
posebne svrhe apsolutna osobitost čovjeka i smatra da to čini neizmjernu
provaliju između njega i životinja. Nema nikakve sumnje, tu jest vrlo
važna razlika, ali mi se čini da je mnogo istine u mišljenju J. Lubbocka 70
kad kaže da je pradavni čovjek pri prvoj upotrebi kremena za neku svrhu
vjerojatno taj kamen slučajno razdrobio i zatim je iskoristio oštre komade.
Od tog stupnja trebao mu je samo mali korak da namjerno počne lomiti
kremen, a potom ne mnogo koraka da ih grubo obrađuje. Za ovaj posljednji
napredak, međutim, ako je suditi prema golemom vremenskom intervalu
koji je protekao prije nego što su ljudi mlađeg kamenog doba počeli oštriti
i gladiti svoja kamena oruđa, možda je moralo proći mnogo vremena. Pri
lomljenju kremena, kao što također kaže Sir J. Lubbock, bile bi skakale
iskre a pri oštrenju nastajala je toplina: i “tako su se možda rodila dva
obična načina dobivanja vatre.” Narav ognja čovjek je mogao upoznati u
mnogim vulkanskim područjima gdje lava povremeno poteče kroz šumu.
Čovjekoliki majmuni, vođeni vjerojatno nagonom, grade si privremene
platforme, ali kako su mnogi nagoni pod općim nadzorom razuma, oni
jednostavniji, kao što je taj da se gradi platforme, mogli su lako prijeći u
voljno i svjesno djelovanje. Za orangutana je poznato da se za spavanje
prekriva lišćem pandanusa, a Brehm tvrdi da se jedan od njegovih pavijana
štitio od sunčane žege navlačeći na glavu nekakvu hasuru. U ovim
posljednjim navikama možemo vidjeti prve korake prema nekim
jednostavnijim vještinama, naime, prema jednostavnoj arhitekturi i odijeći,
kakve su se pojavile kod čovjekovih ranih predaka.
Govor. – Ova sposobnost s pravom se smatrala kao jedna od glavnih
razlika između čovjeka i nižih životinja. Ali, kao što primjećuje visoko
mjerodavan sudac nadbiskup Whately, čovjek “nije jedina životinja koja
rabi govor da izrazi što se odigrava u njegovu duhu i koja može, više ili
manje, razumjeti što je tako izrazio drugi.” 71 Paragvajski Cebus azarae
kad ga draže proizvodi najmanje šest različitih glasova koji u ostalih
majmuna pobuđuju slične emocije. 72 Mi razumijemo pokrete lica i druge
kretnje u majmuna, a oni djelomično razumiju naše, kao što to tvrde
Rengger i drugi istraživači. Još je značajnije da je pas, pošto je odomaćen,
naučio lajati 73 u četiri ili pet različitih tonova. Iako je lajanje nova vještina,
divlju psi, preci našeg psa, izražavali su svoja osjećanja raznovrsnim
krikovima. U domaćeg psa imamo lajanje iz revnosti, kao dok goni divljač;
lajanje iz ljutnje, kao kad reži; štektanje ili zavijanje kao lavež iz očaja,
primjerice kad je čvrsto zatvoren; lajanje od veselja, kao kad sa svojim
gospodarom kreće u šetnju, i jedno posve posebno lajanje kad traži ili moli,
na primjer da mu se otvori vrata ili prozor.
 Artikulirani govor, međutim, čovjek je posebnost, ali, zajedno s
drugim životinjama, da izrazi svoje raspoloženje, on upotrebljava
neartikulirane povike popraćene kretnjama i pokretima mišića lica. 74 To se
naročito događa kod najjednostavnijih i najživljih osjećaja koji su tek malo
u vezi s našom višom inteligencijom. Naši povici izazvani bolom, strahom,
iznenađenjem, srdžbom, zajedno s popratnim pokretima, i ono majčino
mrmorenje svome ljubljenom djetetu, rječitiji su od svih riječi. Ono što
razlikuje čovjeka od životinje nije samo moć artikulacije ili izgovaranja
riječi, jer svatko zna da i papige mogu govoriti, nego je to njegova velika
sposobnost da određene glasove poveže s određenim pojmovima, a to je
očito posljedica razvitka duhovnih sposobnosti.
Kao što primjećuje Horne Tooke, jedan od utemeljitelja plemenite
znanosti filologije, govor je vještina nalik vještini spravljanja piva ili
pečenja kruha, ali još bolje mogao bi se usporediti s pisanjem. Sigurno to
nije istinski nagon, jer svaki jezik mora se učiti. Ipak, govor se jako
razlikuje od svih običnih vještina jer čovjek ima nagonsku potrebu da
govori, kao što to vidimo iz brbljanja naše male djece, dok nijedno dijete
nema nagonsku potrebu da vari pivo, peče kruh ili da piše. Osim toga,
nijedan filolog danas ne misli da je ijedan jezik svjesno izmišljen; svaki
jezik se je polako i nesvjesno razvio, kroz mnogo stupnjeva. Pjev kojim se
glasaju ptice u mnogom pogledu ponajvećma je sličan govoru jer sve
pripadnice iste vrste oglašuju se istim nagonskim glasovima da izraze svoje
emocije, a sve vrste koje imaju sposobnost pjevanja tu moć nagonski
očituju; ali sadašnji pjev, pa i glasove za dozivanje, nauče od svojih
roditelja ili od usvojitelja. Ti glasovi, kao što je Daines Barrington
dokazao75, “nisu ništa više urođeni nego govor u čovjeka.” Prvi pokušaji
pjevanja “mogu se usporediti s nesavršenim naporom djeteta da brblja.”
Mladi mužjaci neprekidno se vježbaju ili, kako kažu ptico-lovci, upamćuju,
tijekom deset do jedanaest mjeseci. Njihovi prvi pokušaji jedva su
rudiment budućeg pjeva; ali što su stariji, možemo osjetiti kamo smjeraju; i
nakraju za njih se kaže da “svoju pjesmu pjevaju zaokruženo.” Ptići koji
nauče pjevanje neke druge vrste, kao što je u slučaju kanarinki uzgojenih u
Tirolu, svoje novo pjevanje podukom prenesu i na potomstvo. Male
prirodne razlike u pjevanju u pripadnika iste vrste, koji nastavaju različite
predjele, mogu se, kao što zgodno opaža Barrington, usporediti s
“pokrajinskim narječjima;” a pjev različitih ali srodnih vrsta može se
usporediti s jezicima različitih ljudskih rasa. Ja sam iznio gornje
pojedinosti da pokažem kako čovjek nije nešto posebno kad nagonski teži
stjecanju neke vještine.
Što se tiče postanka artikuliranog govora, pošto sam čitao, s jedne
strane, vrlo zanimljiva djela Gosp. Hensleigha Wedgwooda, Vlč. F. Farrara
i Prof. Schleichera, 76 i, s druge, znamenita predavanja Prof. Maxa Müllera,
ne mogu sumnjati da je govor nastao, uz pripomoć znakova i tjelesnih
kretnji, oponašanjem i preinačavanjem raznih prirodnih glasova, glasanja
drugih životinja i vlastitih nagonskih ljudskih povika. Kad budemo
raspravljali o spolnom odabiru, vidjet ćemo da je prvobitni čovjek, ili
radije neki čovjekov rani predak, vjerojatno vrlo mnogo upotrebljavao svoj
glas, kao što to danas čini jedan gibon, za proizvodnju ravnomjernih
promjena u glasu ili pravih glazbenih kadenci, tj. u pjevanju; iz jedne vrlo
raširene analogije možemo zaključiti da je ta sposobnost naročito dolazila
do izražaja za vrijeme snubljenja, da bi se izrazile različite emocije, kao
ljubav, ljubomora, likovanje, a služila je i za izazivanje suparnika.
Oponašanje muzikalnih povika pomoću artikuliranih glasova moglo
je biti ishodište za riječi koje izražavaju razne složene osjećaje. Pošto je
riječ o predmetu oponašanja, zaslužuje pozornost snažna sklonost u naših
najbližih srodnika, majmuna, u mikrocefalnih idiota, 77 i u barbarskih rasa
čovječanstva da oponašaju što god čuju. Budući da majmuni razumiju
mnogo od onoga što im čovjek govori i budući da se u prirodnome stanju
oni ispuštaju različite glasovne znakove opasnosti svojim drugovima, 78 ne
čini se uopće nevjerojatnim da je neka neobično pametna majmunolika
životinja naučila oponašati režanje nekog grabežljivca da bi tako upozorila
svoju majmunsku družinu o naravi opasnosti koja im je zaprijetila. Pa je to
mogao biti prvi korak u nastanku govora.
Budući da se glas sve više i više upotrebljavao, organi glasa bili bi
se, po načelu nasljeđivanja učinaka upotrebe, sve više jačali i usavršavali
pa bi to bilo moralo utjecati na sposobnost govorenja. Ali nesumnjivo je
bio još važniji odnos između neprekidne uporabe govora i razvitka mozga.
Duhovne sposobnosti u nekoga ranoga čovjekova pretka morale su biti
mnogo razvijenije nego što su u bilo kojega današnjeg majmuna, čak prije
nego što je mogao biti u upotrebi i najnesavršeniji oblik govorenja; ali s
pouzdanjem možemo vjerovati da su neprekidna uporaba i napredovanje te
sposobnosti mora da su djelovali na duh olakšavajući mu potičući ga na
stvaranje dugih nizova misli. Neki takav složeni niz misli nije se mogao
načiniti bez pomoći riječi, izgovorenih ili neizgovorenih, kao ni drevno
računanje bez uporabe brojki ili algebre. Čini se, također, da je čak za
redovit niz misli traži barem neki oblik govora jer je opaženo kako se
gluha, nijema i slijepa djevojka Laura Bridgman dok je sanjala služila
svojim prstima. 79 Unatoč tomu, dugačak niz živahnih i međusobno
povezanih misli može proći dušom bez ikakva oblika govora, kao što
možemo zaključiti na temelju dugotrajnog sanjanja u pasa. Vidjeli smo,
također, da su lovački psi donosači plijena donekle sposobni razmišljati i to
oni očito čine bez pomoći govora. Da postoji tijesna povezanost između
mozga, kakav je sada razvijen u nas, i sposobnosti govorenja dobro se
vidjelo u slučaju onih čudnih moždanih oboljenja gdje je posebno
pogođeno govorenje, kao kad se izgubi sposobnost da se čovjek sjeti
imenica, dok se drugim vrstama riječima može ispravno služiti. 80 Više nije
nevjerojatno da se nasljeđuju učinci stalne uporabe glasovnih i duhovnih
organa, kao u slučaju rukopisa koji ovisi dijelom o građi ruke a dijelom o
raspoloženju duha; a rukopis se zasigurno nasljeđuje. 81
Nije teško razumjeti zašto su se nekoć usavršili za govor upravo oni
organi koji se sada rabe u tu svrhu, a ne neki drugi organi. Mravi imaju
znatne sposobnosti da međusobno komuniciraju pomoću svojih ticala, kao
što je to pokazao Huber, koji njihovu govoru posvećuje cijelo jedno
poglavlje. Mi smo mogli kao uspješno sredstvo upotrebljavati svoje prste,
jer izvježbana osoba u stanju je nekoj gluhoj osobi prenijeti svaku riječ
koja se brzo izgovori na javnome sastanku; ipak tada bi ozbiljnu poteškoću
predstavljao gubitak ruku za druge poslove dok bismo ih tako
upotrebljavali. Kako svi viši sisavci imaju glasovne organe sagrađene po
istome općem planu kao što su i naši, i upotrebljavaju ih kao sredstva za
općenje, bilo je posve vjerojatno, ako se sposobnost općenja trebala
usavršiti, da su se morali dalje usavršiti upravo ti isti organi; i upravo to se
postiglo putem pridodanih i izvrsno prilagođenih dijelova, to jest jezika i
usana. 82 Činjenica da viši majmuni ne upotrebljavaju svoje glasovne
organe za govor, nesumnjivo dolazi otuda što nemaju dovoljno razvijenu
inteligenciju. To što oni imaju organe koji bi se nakon dugotrajne upotrebe
bili mogli upotrebljavati za govorenje, što oni ipak ne čine, nalik je slučaju
u mnogih ptica gdje mnoge od njih imaju organe podobne za pjevanje, ali
uopće nisu pjevice. Tako, slavuj i gavran imaju slično građene glasovne
organe, ali ih slavuj upotrebljava za raznoliko pjevanje a gavran za puko
graktanje. 83
Zanimljive su podudarnosti u postanku različitih jezika i pojedinih
vrsta, te dokazi da se u oba slučaja radi o postupnom procesu. 84 Ali mi
možemo pratiti postanak mnogih riječi dalje unatrag nego u slučaju vrsta
jer smo kadri raspoznati kako su nastale iz oponašanja raznih glasova, kao
u alternativnoj poeziji. U različitim jezicima nalazimo iznenađujuće
podudarnosti (homologije) poradi zajedničkog podrijetla i sličnosti poradi
sličnosti u procesima postanka.
Mijenjanje nekih slova ili glasova kad se mijenjaju druga slova ili
glasovi vrlo je nalik korelacijskom rastu. U oba slučaja imamo udvajanje
dijelova, učinke duge i neprekidne uporabe, itd. Još je mnogo važnija česta
prisutnost rudimenata, u jezicima i u vrstama. Slovo m u riječi am (jesam,
sam) znači što i I (ja), tako da izraz I am (ja sam) ima u sebi jedan suvišan i
beskoristan rudiment koji se zadržao. Isto tako, u korijenskom sricanju
riječi često nailazimo na rudimente starih oblika izgovora. Jezici, kao i
organska bića, mogu se klasificirati u skupine, pri čemu su jedne ispod
drugih; i mogu se klasificirati ili prirodno, u skladu s podrijetlom, ili
umjetno, prema drugim oznakama. Dominantni jezici i narječja proširuju
se nadaleko i postupno dovode do nestanka drugih jezika. I kao što
primjećuje Sir C. Lyell, kad jednom izumru, jednako kao i vrste, nikad se
više ne vrate. Isti jezik ne može nastati na dva različita mjesta. Različiti
jezici mogu se međusobno križati ili uzajamno pomiješati. 85 U svakome
jeziku zapažamo varijabilnost i neprekidno pojavljivanje novih riječi, ali
riječi, kao i cijeli jezici, postupno odumiru. Kao što je ispravno primijetio
Max Müller,86 U svakom jeziku neprekidno se vodi borba za život među
riječima i gramatičkim oblicima. Stalno zadobivaju prevagu bolji, kraći i
lakši oblici koji svoj uspjeh duguju vlastitoj nutarnjoj snazi.” Mislim da se
tim važnijim uzrocima preživljavanja nekih riječi, može dodati puka želja
za novotarijama jer je u ljudskom duhu snažna želja za sitnim promjenama
u svemu. Preživljavanje ili očuvanje nekih povlaštenih riječi u borbi za
opstanak – to je prirodni odabir.
Često je rečeno da je savršena pravilnost i čudesna složenost građe
jezika mnogih barbarskih naroda dokaz ili da su ti jezici božanskog
postanka ili dokaz visokog umijeća i negdašnje uljuđenosti svojih
utemeljitelja. Tako F. von Schlegel piše: “U onim jezicima za koje se čini
da su na najnižem stupnju intelektualne kulture, često opazimo vrlo visok i
razrađen stupanj umijeća u njihovom gramatičkom ustrojstvu. To je
naročito slučaj u Baska i Laponaca te mnogih američkih jezika." 87 Ali
neprijeporno je pogrešno ako govorimo o bilo kojem jeziku kao umijeću, u
smislu da je marljivo i metodički napravljen. Danas filolozi drže da su
konjugacije, deklinacije itd. izvorno postojale kao posebne riječi koje su se
naknadno spojile; i kako te riječi izražavaju najočitije odnose među
stvarima i osobama, nije čudno što bi ih ljudi većine rasa bili upotrebljavali
od najstarijih vremena. Što se tiče savršenstva, sljedeća ilustracija najbolje
pokazuje kako lako možemo pogriješiti: neki stapčar (krinoid) ponekad se
sastoji od najmanje 150.000 pločica, 88 koje su sve savršeno simetrično
poredane u zrakastim (radijalnim) linijama, ali prirodoslovac neće reći da
je takva životinja savršenija od neke bilateralno simetrične životinje koja u
usporedbi s njime ima malo dijelova, a oni nisu, izuzev onih na suprotnim
stranama tijela, jedni nalik drugima. Sasvim opravdano, on smatra da se
savršenstvo mjeri prema diferencijaciji i specijalizaciji organa. Tako je i s
jezicima, pa one najsimetričnije i najsloženije ne smijemo smatrati
savršenijima od nepravilnih, pojednostavljenih i bastardnih jezika koji su
uzajmili jake izraze i spretne oblike konstrukcija od raznih osvajačkih,
pobijeđenih ili doseljenih rasa.
Na temelju tih nekoliko, k tome nepotpunih primjedbi zaključujem
da krajnje složena i pravilna građa mnogih barbarskih jezika nije nikakav
dokaz o njihovu postanku posebnim činom stvaranja. 89 Niti je, kao što
smo vidjeli, sposobnost artikuliranog govora po sebi nepobitan prigovor za
mišljenje da se čovjek razvio od nekog nižeg oblika.

Samosvijest, individualnost, apstrakcija, opći pojmovi, itd. – Bilo bi

beskorisno pokušati raspraviti te visoke sposobnosti koje, prema nekim
današnjim autorima, predstavljaju jedinu i posvemašnju razliku između
čovjeka i životinja, jer se jedva dva autora slažu oko njihove definicije. U
čovjeka te sposobnosti nisu se mogle u potpunosti razviti sve dotel dok
njegove duhovne moći nisu dospjele do visoke razine, a ona uključuje
uporabu govora. Nitko ni ne pomišlja da neka niža životinja razmišlja
otkud dolazi ili kamo ide, - što je smrt ili što je život, itd. Ali jesmo li
sigurni da neki stari pas, izuzetna pamćenja i s nekom snagom imaginacije,
kao što pokazuju njegovi snovi, nikad ne razmišlja o svojim starim
zadovoljstvima u lovu? A to bi bio neki oblik samosvijesti. S druge strane,
kao što je primijetio Büchner, 90 kako malo je kadra izraziti svoju
samosvijest, ili razmišljati o naravi vlastitog postojanja, neka radom
opterećena žena nekog degradiranog Australca koja se služi jedva kojom
apstraktnom riječi i ne zna brojiti više od četiri.
Neupitno je da životinje održavaju svoju duhovnu individualnost.
Kad je moj glas probudio niz starih asocijacija u duhu gore spomenutog
psa, to znači da je on morao zadržati svoju duhovnu individualnost iako se
u proteklih pet godina vjerojatno više od jedanput promijenio svaki atom
njegova mozga. Taj pas mogao bi iznijeti onaj dokaz, što je nedavno
naveden da u prah smrvi sve evolucioniste, i reći: "Ustrajavam usred svih
duhovnih načina i materijalnih mijena ... Naučavanje da atomi ostavljaju
svoje dojmove u nasljedstvo atomima, koji ih nadomještaju, suprotno je
načinu izražavanja svijesti pa je stoga lažno; ali kako je to naučavanje
nužno potrebno evolucionizmu, onda je i ta hipoteza lažna." 91
Osjećaj lijepoga. - Bilo je izjava da je taj osjećaj čovjekova
posebnost. Ali kad gledamo kako kod ptica neki mužjak pred ženkama
uporno pokazuje svoje perje i sjajne boje, dok druge ptice koje nisu tako
ukrašene to ne rade, nemoguće je sumnjati da se ženke dive ljepoti svojih
muških partnera. Budući da se žene posvuda kite takvim perima,
neprijeporna je ljepota tih ukrasa.
Dodatni dokaz da ptice posjeduju neki osjećaj lijepoga pružaju
ukusno ukrašena mjesta za igru u Bowerovih* ptica Chlamydodera (iz por.
droplji, Otidae, o. pr.) kao i gnijezda kolibrića. Tako i glede ptičjeg
pjevanja, ženke se jamačno dive slatkim napjevima koje mužjaci izvode za
vrijeme parenja, o čemu će kasnije još biti dokaza. Ako ptičja ženka ne bi
bila sposobna osjetiti ljepotu boja, ukrasa i glasova svojih muških partnera,
onda bi bio bezvrijedan sav trud i muka koje oni prolaze da pred ženkama
da pokažu svoje čari, a to nije moguće prihvatiti. Zašto neke sjajne boje i
zvukovi, kad su skladni, izazivaju zadovoljstvo, mislim da je jednako teško
objasniti kao i zašto su neki okusi ili mirisi ugodni; no svakako mi i mnoge
niže životinje divimo se istim bojama i istim zvukovima.
Ljubav za lijepo, barem što se tiče ženske ljepote, nema neko
posebno mjerilo u čovječjem duhu jer, kao što ćemo kasnije pokazati, vrlo
se razlikuje u različitih ljudskih rasa, pa nije jednaka čak ni u raznih naroda
iste rase. Sudeći po odvratnim ukrasima i jednako odvratnoj glazbi kojima
se divi većina divljaka, moglo bi se reći da njihova estetska sposobnost nije
tako visoko razvijena kao u nekih životinja, primjerice, u ptica. Jasno je da
nijedna životinja nije sposobna diviti se takvim prizorima kao što je
zvjezdano nebo noću, neki krajolik ili profinjena glazba; ali te tako visoke
ukuse, koji ovise o kulturi i složenim asocijacijama, nemaju barbari ili
neobrazovane osobe.
Mnoge sposobnosti koje su čovjeku bile od neprocjenjive vrijednosti
za njegov progresivni razvoj, kao sposobnosti imaginacije, čuđenja,
znatiželje, neograničeno osjećanje lijepoga, sklonost oponašanju i ljubav
prema uzbuđenju ili neobičnosti, nepogrešivo su morale dovesti do
najćudljvijim promjenama u navikama i običajima. Na ovome sam se
zaustavio jer je jedan noviji pisac 92 čudno naveo ćudljivost "kao jednu od
najupadljivijih i najtipičnijih razlika između divljaka i životinja." Ali ne
samo da možemo razumjeti zašto je ćudljiv čovjek, nego ćemo kasnije
vidjeti da su u svojim naklonostima, nenaklonostima i osjećanju lijepoga
ćudljive i niže životinje. Također ima dobra razloga vjerovati da i one vole
novotarije, upravo radi novotarija.
Vjerovanje u Boga - religija. - Nema dokaza da je čovjek otpočetka
bio obdaren plemenitim vjerovanjem u opstojnost jednoga Svemogućeg
Boga. Naprotiv, ima mnogo dokaza, ne od užurbanih putnika nego od ljudi
koji su dugo živjeli s divljacima, da su postojale i da još postoje mnoge
rase koje uopće nemaju pojam o jednome ili o više bogova i koji u svojim
jezicima uopće nemaju riječ za neki takav pojam. 93 Naravno, to pitanje
posve se razlikuje od jednoga drugog, višeg pitanja, postoji li Stvoritelj i
Zakonodavac svemira; a na nj su potvrdno odgovorili najviši umovi koji su
ikad postojali.
Ako, međutim, pod pojmom “religija” uključimo vjerovanje u
nevidljive ili duhovne sile, tada je to sasvim nešto drugo; naime, čini se da
je to opće vjerovanje gotovo u svih manje civiliziranih rasa. I nije teško
shvatiti kako je ono nastalo. Čim su se djelomično razvile važne
sposobnosti mašte, čuđenja i znatiželje, zajedno s nekom snagom
razmišljanja, čovjek je prirodno počeo žudjeti da shvati što se to oko njega
događa i neodređeno umovati o svome postojanju. Kao što je Gosp.
M’Lennan 94 primijetio “Čovjek za sebe mora izmisliti nekakvo
objašnjenje pojave života; i sudeći po općenitosti te pojave, kako se čini,
ljudi su najprije došli do najjednostavnije pretpostavke da prirodne pojave
treba pripisati prisutnosti nekakvih duhova koji djeluju u životinjama,
biljakma i stvarima, a i u prirodnim silama, a za koje su ljudi svjesni da ih i
sami posjeduju.” Taj pojam o duhovima, kao što je Gosp. Tylor jasno
pokazao, mogao se roditi iz snova, jer divljaci ne mogu lako razlučiti
između subjektivnih i objektivnih dojmova. Kad neki divljak misli o
sanjama, on za likove koji mu se pojavljuju vjeruje da moraju doći iz
daljine i da su više od njega, ili da “duša spavača iziđe na svoje putovanje
pa se vrati sa sjećanjem o onome što je vidjela.” 95 Ali sve dotle dok se u
čovječjem duhu nisu posve dobro razvile gore spomenute sposobnosti
imaginacije, znatiželje, razuma itd., na vjerovanje u duhove nisu ga naveli
ni njegovi snovi ništa više nego što je to u slučaju bilo kojeg psa.
Tu sklonost divljaka da zamišljaju kako su prirodni predmeti i sile
prožeti duhovnim ili životnim esencijama možda mogu osvijetliti jednom
malom činjenicom koju sam jednom opazio: jednoga vrućeg i mirnog dana
moj pas, posve odrasla i vrlo pametna životinja, ležao je na tratini;
nedaleko odatle povremeno bi puhnuo lagani povjetarac i pomaknuo
otvoreni suncobran, što bi pas, da je nekoga bilo kraj suncobrana, posve
zanemario. Ali ovako, svaki put kad bi se suncobran malko pomakao, pas
bi počeo bijesno režati i lajati. Mislim da je on u sebi brzo i nesvjesno
razmišljao kako to gibanje bez ikakva vidljivog uzroka ukazuje na
prisutnost nekoga stranog živog čimbenika, a na njegovu području nije
smjelo biti nikakva stranca.
Od vjerovanja u duhovne sile bio bi lak prijelaz na vjeru u postojanje
jednoga ili više bogova. Jer divljaci prirodno duhovima pripisuju iste
strasti, istu osvetoljubivost ili najjednostavniji oblik pravde, a i sve
sklonosti koje sami imaju. U tom pogledu, kako se čini, stanovnici
Ognjene zemlje nalaze se na pola puta jer kad je kirurg na “Beagleu”
ustrijelio nekoliko pačića za zbirku, York Minster je vrlo svečano izjavio:
“Ah, gosp. Bynoe, mnogo kiše, mnogo snijega, puhati mnogo,” a to je
očito imala biti nekakva osvetnička kazna zbog uništavanja ljudske hrane.
Naime, drugom zgodom, ispričao je kako je, kad je njegov brat ubio
“jednog divljeg čovjeka,” dugo bjesnila oluja, kako je palo mnogo kiše i
snijega. Ipak, nismo uspjeli otkriti da stanovnici Ognjene zemlje vjeruju u
nešto što bismo nazvali Bogom ili da imaju kakve vjerske obrede; a Jemmy
Button je opravdano s ponosom i odlučno tvrdio da tamo u njegovoj zemlji
nema vragova. Ta potonja tvrdnja tim je značajnija što je u divljaka
vjerovanje u zle duhove češće nego vjerovanje u dobre duhove.
Osjećaj religiozne odanosti vrlo je složen jer se sastoji od ljubavi,
posvemašnjeg podlaganja jednome uzvišenom i tajanstvenom gospodaru,
uz snažan osjećaj ovisnosti, 96 straha, štovanja, zahvalnosti, a možda i
nekih drugih elemenata. Nijedno biće nije moglo iskusiti tako složenu
emociju sve dok nije u svojim umnim i ćudorednim sposobnostima doseglo
barem umjereno visok stupanj. Unatoč tome, neko daleko približavanje
tom stanju duha opažamo u dubokoj ljubavi psa prema svome gospodaru,
koja je popraćena potpunim podlaganjem, nekim strahom i možda drugim
osjećajima. Ponašanje nekog psa kad se vraća svome gospodaru poslije
duge odsutnosti i, mogu dodati, nekog majmuna njegovu dragom čuvaru,
posve se razlikuje od ponašanja prema svojim sudrugovima, prema kojima,
čini se, iskazuju nešto manje veselja i u svakom postupku očituju osjećaj
jednakosti. Profesor Braubach 97 ide tako daleko da smatra kako pas gleda
na svog gospodara kao na kakvog boga.
Iste one duhovne sposobnosti koje su čovjeka prvo odvele da
povjeruje u nevidljive duhovne čimbenike, zatim u fetišizam, mnogoboštvo
i, konačno, u jednoboštvo, morale su ga neminovno, dok su mu
sposobnosti razmišljanja bile slabo razvijene, odvesti do raznih čudnih
praznovjerja i običaja. Na mnoge od njih strašno je i misliti, kao što je
žrtvovanje ljudskih bića nekome krvožednom božanstvu, utvrđivanje
nečije nevinosti tzv. božjim sudom putem otrova ili ognja, čaranja, itd. No
ipak, dobro je kadikad razmišljati o tim praznovjerjima jer nam ona
pokazuju koliko neizmjerno dugujemo usavršavanju našeg razuma,
znanosti i našem naraslom znanju.98 Kao što Sir J. Lubbock lijepo
primjećuje, “nije pretjerano reći da ponad života divljaka, poput gusta
oblaka, leži strašna groza nepoznatog zla, zagorčivši svako zadovoljstvo.”
Te žalosne i neizravne posljedice naših najviših sposobnosti možemo
usporediti s uzgrednim i povremenim pogreškama od nagona nižih
životinja.
 Treće poglavlje

USPOREDBA DUHOVNIH SPOSOBNOSTI

ČOVJEKA I NIŽIH ŽIVOTINJA – nastavak

Moralni osjećaj – Temeljno stajalište – Svojstva društvenih životinja

– Postanak društvenosti – borba između suprotnih nagona – Čovjek je
društvena životinja – Dugotrajniji društveni nagoni pobjeđuju manje
izdržljive nagone – Divljaci cijene samo društvene vrline – Vrline koje štite
pojedinca stečene su na kasnijem stupnju razvoja – Važnost mišljenja
članova iste zajednice o nečijem ponašanju – Prenošenje ćudorednih
sklonosti - Sažetak

Potpuno prihvaćam mišljenje onih autora 99 koji smatraju da je

moralni osjećaj ili savjest daleko najvažnija razlika između čovjeka i nižih
životinja. Taj osjećaj, kao što primjećuje Mackintosh 100 "punim pravom
stoji iznad svakoga drugog načela ljudskog djelovanja;" ono se sažima u
kratkoj, ali zapovjednoj riječi treba, tako punoj visokog značenja. To je
najplemenitija od svih čovjekovih osobina koja ga nagoni da, bez imalo
oklijevanja, izloži pogibli vlastiti život za život svoga bližnjega; ili da ga,
naprosto natjeran dubokim osjećanjem prava ili dužnosti, nakon nekog
razmišljanja, žrtvuje za neku veliku stvar. Immanuel Kant kliče:
"Dužnosti! Čudna misli koja ne djeluješ ni umilnim dodvoravanjem, ni
laskanjem, ni ikakvim groženjem, nego jednostavno uzdižući visoko u duši
svoj ogoljeni zakon i zadobivajući tako uvijek za se poštovanje, premda ne
uvijek i poslušnost; ti, pred kojom svi prohtjevi zanijeme, ma koliko se
potajno bunili; odakle ti izvor?" 101
To krupno pitanje obrađivali su mnogi jako sposobni pisci 102 a mene
opravdava što ga se ovdje dotičem nemogućnost da ga preskočim i to što
mu, koliko mi je poznato, nitko nije pristupio isključivo sa stajališta
prirodne znanosti. Ovo istraživanje ima, također, dodatnu korist kao
pokušaj da se vidi do koje mjere se proučavanjem nižih životinja može
osvijetliti jednu od najviših čovjekovih psihičkih sposobnosti.
Sljedeća tvrdnja čini mi se vrlo vjerojatnom - naime da bi svaka
životinja koja je obdarena jako izraženim društvenim nagonima 103
neizbježno zadobila moralni osjećaj ili savjest čim bi njezine intelektualne
sposobnosti bile tako dobro, ili gotovo tako dobro razvijene kao u čovjeka.
Jer, prvo, društveni nagoni navode neku životinju da uživa u društvu svojih
sudrugova, da prema njima ima neku količinu simpatije i da im iskazuje
razne usluge. Te usluge mogu biti zadane i očito nagonske naravi, ili mogu
biti samo želja i spremnost, kao što je kod većine viših društvenih
životinja, da svoje potpomažu na neke opće načine. Ali ti osjećaji i usluge
ne protežu se nipošto na sve jedinke iste vrste, nego samo na one koje
pripadaju istoj zajednici. Drugo, čim se duhovne sposobnosti visoko
razviju, slike svih prošlih radnji i pobuda neprekidno će prolaziti kroz
mozak svake jedinke, a na to osjećaj nezadovoljstva koji, kao što ćemo
kasnije vidjeti, redovito proizađe iz nekoga nezadovoljenog nagona, mora
da je izbio nakon svake spoznaje da je neki postojani i trajno prisutni
društveni nagon ustuknuo pred nekim drugim nagonom, koji je u tom
trenutku bio jači, ali po svojoj naravi niti je trajan niti za sobom ostavlja
doista živi dojam.
Tako je jasno da su mnoge nagonske želje, primjerice glad, po svojoj
naravi kratkotrajne i, pošto se zadovolje, ne može ih se lako i živo dozvati
u sjećanje. Treće, pošto je stečena sposobnost govora pa su članovi iste
zajednice mogli izraziti svoje želje, prirodno je da je vodič pri djelovanju,
u velikoj mjeri, postalo javno mnijenje po kojem svaki član mora djelovati
na opće dobro. Ali još uvijek su društveni nagoni davali poticaj da se radi
na dobro zajednice pri čemu je tom poticaju dolazila potpora, usmjeravanje
a ponekad je čak preusmjeravan javnim mnijenjem, tom snagom koja se,
kao što ćemo upravo vidjeti, oslanja na nagonsku simpatiju. Naposljetku,
navika jedinke ima vrlo važan udio u usmjeravanju ponašanja svakog
člana, jer društveni nagoni i pobude, kao i svi drugi nagoni, vrlo se
pojačavaju navikom, pa to vrijedi i za podlaganje željama i sudovima
zajednice. Sada moramo raspraviti tih nekoliko podređenih postavki, neke i
vrlo opširno.
Možda je dobro da najprije kažem kako ne želim tvrditi da bi ijedna
sasvim društvena životinja, pa kad bi njene umne sposobnosti također
postale tako djelatne i visoko razvijene kao u čovjeka, stekla isti moralni
osjećaj kao što ga mi imamo. Kao što različite životinje imaju neki osjećaj
lijepog, premda se dive vrlo različitim stvarima, isto tako mogle bi one
imati neki osjećaj za ispravno i pogrešno, ali pod njegovim vodstvom ipak
slijediti vrlo različite smjerove ponašanja. Ako bi, na primjer, da uzmemo
jedan krajnji slučaj, ljudi bili odgojeni pod točno istim uvjetima kao pčele,
jedva da možemo pomisliti da bi naše neudane žene, kao što čine pčele
radilice, smatrale svojom svetom dužnošću poubijati svoju braću, a da bi
majke htjele poubijati svoje plodne kćeri, a da nitko ne bi pomislio da se
umiješa. Čini mi se, međutim, da bi pčela, ili bilo koja druga društvena
životinja, u slučaju koji smo pretpostavili, dobila neki osjećaj što je
ispravno a što krivo, odnosno neku savjest. Jer svaka bi jedinka imala neki
inutrašnji osjećaj da posjeduje neke jače ili dugotrajnije nagone, kao i
druge koji su slabiji i kratkotrajniji, pa bi se stoga često vodila borba oko
toga koji bi poriv valjalo slijediti, i budući da bi se minuli dojmovi
uspoređivali za vrijeme njihova neprekidnog prolaženja duhom, dolazilo bi
do osjećaja zadovoljstva ili nezadovoljstva. U tom slučaju, jedan nutarnji
upozoravatelj govorio bi životinji kako bi bolje bilo da je slijedila jedan
poriv, a ne onaj drugi. Trebalo je taj jedan put slijediti zato što je taj
ispravan, dok je drugi pogrešan; ali na to ću se još vratiti.
Društvenost. – Mnoge vrste životinja su društvene; nalazimo čak da
zajedno žive pripadnici različitih vrsta, primjerice neki američki majmuni i,
u združenim jatima, vrane gačac (Corvus frugilegus, o. pr.), čavke i čvorci.
Isto raspoloženje pokazuje čovjek svojom velikom ljubavlju prema psu, na
koju pas s interesom uzvraća. Svatko je morao opaziti kako su tužni konji,
psi, ovce itd. kad ih odvode od njihovog društva i s koliko uzbuđenja
barem prve dvije vrste pokazuju kad se ponovno nađu. Zanimljivo je
razmišljati o osjećajima nekog psa koji satima ostaje miran u nekoj
prostoriji sa svojim gospodarom ili s nekim članom obitelji a da mu nitko
ne pruži ni najmanji znak da ga je opazio; ali ako je i nakratko ostavljen
sam, počne žalosno lajati i zavijati. Svoju pozornost ograničit ćemo na više
društvene životinje, isključivši kukce, premda se oni uzajamno pomažu na
mnogo raznih načina. Najopćenitija usluga što je više životinje pružaju
jedna drugoj svodi se na međusobno upozoravanje na opasnost pomoću
osjetila koja su svima zajednička. Svaki lovac zna, kao što kaže Dr. Jaeger
104
, kako je teško približiti se nekom životinjskom stadu ili čoporu. Mislim
da divlji konji i goveda ne daju nikakve znake za opasnost; ali postupak
onoga koji prvi uoči neprijatelja, upozori ostale. Kunići dadnu znak glasno
udarivši o tlo svojim stražnjim nogama; ovce i divokoze čine isto ali
prednjim nogama, zafrktavši pritom kroz nozdrve. Mnoge ptice i neki
sisavci postavljaju stražu, za koju kažu 105 da je kod morževa obavljaju
ženke. Vođa majmunskog čopora ima ulogu stražara i proizvodi uzvike
kojima obavješćuje kako o opasnosti tako o sigurnosti. 106 Društvene
životinje pružaju jedne drugima mnoge male usluge; jedni drugima konji
grickaju a krave ližu mjesto gdje ih svrbi; majmuni jedan drugome trijebe
vanjske nametnike; a Brehm pripovijeda kako su se jedni majmuni
Cercopithecus griseo-viridis, pošto se čopor probio kroz nekakav trnovit
guštik, ispružili na granama a drugi su, sjedeći uz njih, “savjesno
pregledavali njihovo krzno i izvadili svaki trn ili njegovu krhotinu.
Životinje jedne drugima čine i važnije usluge. Tako vukovi i neki
drugi grabežljivci love u skupini i jedna drugoj pomažu kad je u napadu na
svoju žrtvu. Pelikani love ribu složno.
Hamadryas-pavijani prevrću kamenje kako bi našli kukce, i sl.; a kad
neki od njih naiđe na veliki kamen, okupe se koliko ih može stati i prevrnu
ga te podijele lovinu. Društvene životinje uzajamno brane jedna drugu.
Mužjaci nekih preživača kad zaprijeti opasnost stanu sprijeda i brane krdo
svojim rogovima. U jednome kasnijem poglavlju navest ću slučajeve kad
su dva mlada bika složno napala jednoga starog bika i kad su dva pastuha
zajednički pokušala otjerati, od stada kobila, trećega pastuha. Brehm je
susreo u Etiopiji veliki čopor pavijana koji je prelazio jednu dolinu: neki su
se već bili popeli na suprotni obronak, dok su drugi još bili u dolini; ove su
napali psi, no stari mužjaci smjesta jurnu s litica te su razjapivši čeljusti
počeli tako strašno urlati sad su se psi užurbano povukli. Psi su se ohrabrili
za ponovni napad; ali kroz to vrijeme svi pavijani bili su se već popeli na
uzvisinu, osim jednoga otprilike šestmjesečnog mladunca koji se popeo na
jednu stijenu gdje je bio opkoljen i glasno zvao u pomoć. Tada jedan od
najvećih mužjaka, pravi junak, ponovno siđe s brda, polako priđe
mladunčetu, podraga ga i pobjedonosno ga iznese. Psi su pritom bili odveć
iznenađeni da bi ga napali. Ne mogu odoljeti da ne iznesem još jedan
prizor kojemu je bio očevidac isti taj prirodoslovac; Orao je uhvatio
jednoga mladog cerkopiteka kojeg nije odmah odnio jer se taj prilijepio uz
jednu granu i glasno zvao za pomoć; na to ostali članovi čopora uz silnu
dreku priskoče da ga spase, okruže orla i iščupaju mu toliko perja da on
nije više mislio na plijen nego samo kako da utekne. Taj orao, domeće
Brehm, sigurno više neće nikad napasti nekog majmuna koji je u čoporu.
Druževne životinje jamačno osjećaju jedna prema drugoj ljubav koju
odrasle nedruževne životinje ne osjećaju. Dvojbenije je koliko one u većini
slučajeva jedne s drugima stvarno suosjećaju u mukama i zadovoljstvima,
pogotovo u zadovoljstvima. Gosp.Buxton, međutim, koji je imao
izvanrednu moć opažanja 107, pripovijeda kako su se njegove makaovke
(macaws, tj. razne vrste papaiga ara, o. pr.) koji su slobodno živjeli u
Norfolku, “pokazivali neobično zanimanje” za jedan par ptića u gnijezdu i
kad god bi ženka iz njega izišla, skupina papagaja bi je okružila “strahovito
kriješteći u njenu čast.” Često je teško procijeniti suosjeća li štogod jedna
životinja s drugom životinjom koja pati. Tko zna što osjećaju krave kad
okruže i pažljivo motre nekoga svog pripadnika dok ugiba? Vrlo je
pouzdano da katkad nemaju nikakva osjećaja simpatije, jer hoće izbaciti
neku ranjenu životinju iz krda ili je bodu ili grizu dok je ne umore. To je
gotovo najmračnija činjenica u cijelom prirodopisu, ali samo ako nije
točno objašnjenje koje se pojavilo, da im njihov nagon ili razum nalaže da
izbace svoga ranjenog člana kako grabežljivci, uključujući čovjeka, ne bi
došli u napast da krenu za tom skupinom. U tom slučaju, njihovo
ponašanje nije mnogo gore od ponašanja sjevernoameričkih Indijanaca koji
svoje iznemogle članove ostavljaju da umru na proplancima ili od
stanovnika Ognjene zemlje koji svoje roditelje kad ostare ili se razbole žive
zakopaju. 108.
Mnoge životinje, međutim, u jadu i opasnosti jamačno jadna s
drugom suosjećaju. Tako je čak kod ptica; kapetan Stansbury 109 pronašao
je u jednome slanom jezeru u Utahu jednoga starog i posve slijepog
pelikana koji je bio vrlo ugojen i kojeg mora da su dugo hranili njegovi
drugovi. Gosp. Blyth, kao što mi je pisao, gledao je kako u Indiji gavrani
hrane dva lili tri svoja posve slijepa druga; a čuo sam za jedan sličan slučaj
domaće kokoši. Možemo, ako tako želimo, takve radnje nazvati
nagonskima; ali takvi slučajevi toliko su rijetki da bi se otuda mogao
razviti neki posebni nagon. 110 Ja osobno gledao sam jednoga psa koji
nikad nije prošao pokraj svoje velike prijateljice, jedne bolesne mačke koja
je ležala u košari, a da je nije malo liznuo svojim jezikom, što je u psa
najsigurniji znak srdačnosti.
Simpatijom se mora nazvati ono što navodi nekoga odvažnog psa da
poleti na svakoga tko napadne njegova gospodara, čim on to sigurno
poželi. Gledao sam jednu osobu koja je hinila da će pljusnuti gospođu koja
je na krilu držala svog vrlo plašljivog malog psa i takvo nešto nikad prije
nisu izveli. Malo stvorenje smjesta je pobjeglo, ali kad je s tobožnjim
šamarom bilo gotovo, bilo je zaista dirljivo gledati kako je on ustrajno
nastojao liznuti gospodaričin obraz i utješiti je. Brehm 111 piše da kad
nekog pavijana u zatočeništvu počnu goniti da dobije kaznu, ostali pavijani
pokušavaju ga zaštititi. U gore navedenim slučajevima mora da je
suosjećanje (simpatija) navelo pavijane i cerkopiteke na obranu njihovih
mladih drugara od pasa i od orla. Još ću navesti samo jedan primjer
suosjećajnog i junačkog ponašanja u malog američkog majmuna.
Prije nekoliko godina pokazao mi je jedan čuvar u Zoološkom vrtu
nekoliko dubokih i jedva zacijeljenih rana na svome zatiljku koje mu je
zadao jedan razjaren pavijan dok je klečao na podu. U istome tom
prostranom odjeljku živio je i mali američki majmun, koji je tog čuvara
jako volio, a velikog pavijana se strašno bojao. Ipak, kad je vidio da mu je
prijatelj čuvar u velikoj pogibelji, pohitio mu je u pomoć pa je kričanjem i
lupanjem tako zbunio pavijana da se taj čovjek, pošto je bio, kako mu je
rekao njegov liječnik, u velikoj životnoj opasnosti, mogao izvući.
Osim ljubavi i simpatije. životinje pokazuju i druge osobine koje
bismo kod sebe nazvali moralom i ja se slažem s Agassizom 112 da psi
imaju nešto vrlo nalik savjesti. Oni zasigurno imaju neku sposobnost
samosvladavanja i ona se ne pojavljuje u potpunosti kao ishod straha. Kao
što primjećuje Braunbach, 113 pas će se suzdržati od krađe hrane i kad
nema njegova gospodara. Psi su dugo važili kao pravi uzor vjernosti i
poslušnosti. Sve životinje koje živeći u nekoj skupini brane jedna drugu, ili
zajednički napadaju svog neprijatelja, moraju u nekom stupnju biti
uzajamno vjerne; a one koje slijede nekog vođu moraju u nekom stupnju
biti poslušne. Kad pavijani u Etiopiji 114 krenu u pustošenje nekog nasada,
u tišini slijede svog vođu, pa ako neka neoprezna mlada životinja ispusti
glas, da ga nauče šutnji i poslušnosti od drugih dobije pljusku; ali čim su
sigurni da više nema opasnosti, svi uz mnogo buke pokažu svoje veselje.
Što se tiče poriva koji navodi neke životinje da se združuju i da jedna
drugoj na razne načine pomažu, možemo zaključiti da ih na to u većini
slučajeva nagoni onaj isti osjećaj zadovoljstva ili uživanja koje one imaju
pri obavljanju ostalih nagonskih radnji; ili isti onaj osjećaj nezadovoljstva
kao kad se ne obave neke druge nagonske radnje. Vidimo to u bezbroj
primjera i to na jedan izrazit način pokazuju stečeni nagoni naših domaćih
životinja. Tako mlad ovčarski pas uživa u tjeranju stada ovaca i da ga
optrčava ali ne i u tome da ih razdire; mladi pas lisičar uživa u lovu na
lisice dok neke druge vrsti pasa, kao što sam se sam uvjerio, jasno preziru
lisice. Koliko li je samo jak osjećaj unutrašnjeg zadovoljstva koji nagoni
neku pticu, tako punu života, da danima leži na svojim jajima. Ptice selice
osjećaju se sasvim jadno ako su spriječene da odsele a možda se pri
polasku na svoj dugi let raduju. Neki malobrojni nagoni proizlaze samo iz
bolnih osjećaja, primjerice iz straha koji dovodi do samoočuvanja ili se
posebno odnosi na neke neprijatelje. Nitko, pretpostavljam, nije kadar
analizirati osjećaje užitka ili bola. U mnogim slučajevima, međutim,
vjerojatno je da nagoni uporno dolaze samo po sili nasljeđa, bez poticaja
bilo užitka bilo bola. Neki mlad prepeličar kad prvi put njušeći slijedi trag,
očito ne može pomoći u nalaženju plijena. Za neku vjevericu u kavezu,
koja tako uzima lješnjake koje ne može pojesti kao da ih hoće zakopati u
zemlju, teško je reći radi li to iz užitka ili od muke. Stoga može biti
pogrešna opće prihvaćena pretpostavka da ljude na bilo koje djelovanje
mora pokretati iskustvo nekog užitka ili bola. Premda se može slijepo i
uključno slijediti neka navika, neovisno o nekom užitku ili bolu koji se u
tom trenu osjeća, ipak opće iskustvo kaže da se obično pojavljuje neki
neodređeni osjećaj nezadovoljstva ako je se nasilno ili naglo spriječi; i to
naročito vrijedi za osobe slabog intelekta.
Često se pretpostavljalo da su životinje u prvom redu stvorene kao
društvena bića i da se zato osjećaju nelagodno kad su jedne od drugih
odvojene, a ugodno dok su zajedno. Alo mnogo je vjerojatnije mišljenje da
su se takva osjećanja po prvi put razvila kako bi se te životinje, koje će od
života u zajednici imati korist, navele da žive zajedno. Upravo na isti način
kao što je osjećaj gladi i uživanje pri jelu, bez sumnje, od samog početka
bio stečen da bi se tako životinje pokrenule da jedu. Osjećaj zadovoljstva u
društvu vjerojatno je proširenje roditeljske ljubavi ili one sa strane poroda;
to, pak, proširenje moguće je poglavito pripisati prirodnom odabiru, ali
djelomično možda i pukoj navici. Jer kod onih životinja koje su osjetile
blagodati živeći u bliskoj povezanosti, one jedinke koje su osjećale najveće
zadovoljstvo u društvu najbolje su mogle izbjeći razne opasnosti, dok su
one koje su se najmanje brinule za druge članove i koje su živjele
osamljeno stradavale u većem broju. Što se tiče postanka roditeljske
ljubavi i one sa strane poroda, koja očito leži u temelju društvenih
naklonosti, beznadno je svako domišljanje. ali možemo zaključiti da je ona
u velikoj mjeri dobivena prirodnim odabirom. Tako je sigurno bilo barem u
slučaju onoga neobičnog i suprotnog osjećanja mržnje među najbližim
srodnicima, kao što je to kod pčela radilica koje ubijaju svoju braću trutove
i kod matica koje ubijaju svoje sestre-matice; ta želja za uništenjem svojih
najbližih srodnika, umjesto da ih se ljubi, ovdje je bila u službi zajednice.
Nadasve važno osjećanje simpatije različno je od osjećanja ljubavi.
Majka može strastveno voljeti svoje čedo koje mirno spava, ali teško da se
može reći da prema njemu osjeća simpatiju. Nečija ljubav prema svome
psu nije isto što i simpatija, a to isto vrijedi za ljubav psa prema svome
gospodaru. Adam Smith je nekoć ustvrdio, kao i Gosp. Bain u novije
vrijeme, da se osnova za simpatiju nalazi u našem snažnom zadržavanju
sjećanja na vlastita stanja negdašnjega bola ili užitka. Stoga “pogled na
drugu osobu koja trpi od gladi, hladnoće, umora, oživljuje u nama neko
sjećanje na ona stanja koja su, čak dok samo mislimo na njih, bolna.” Mi
smo dakle skloni ublažiti patnje drugih kako bismo istodobno ublažili
vlastite mučne osjećaje. Na sličan način upućeni smo da učestvujemo u
zadovoljstvima drugih. 115 Ali ja ne mogu razumjeti kako s tog gledišta
objasniti činjenicu da neka osoba koju volimo izaziva simpatiju u
neizmjerno većem stupnju nego ona prema kojoj smo ravnodušni. Već sam
pogled na patnju, neovisno o ljubavi, bio bi dovoljan da se u nama probude
živa sjećanja i asocijacije. Simpatija se prvobitno mogla pojaviti onako
kako smo ranije spomenuli; ali sada ona je, kako se čini, prešla u nagon
koji je posebno usmjeren prema voljenim predmetima, na isti način kao što
je strah u životinja posebno usmjeren na neke neprijatelje. Budući da se
simpatija tako usmjerava, svoje granice širi i uzajamna ljubav među
članovima jedne te iste zajednice. Neki tigar ili lav nesumnjivo osjeća
simpatiju, odnosno suosjeća u patnjama svojeg mladunčeta, ali ne i u
patnjama neke druge životinje. U izrazito društvenih životinja to osjećanje
protegnut će se više ili manje, kao što nam je poznato, na sve članove
zajednice. U čovječanstvu, kao što je pokazao Gosp. Bain, moć simpatije
pojačana je vjerojatno sebičnošću, iskustvom i oponašanjem, jer mi se
nosimo nadom da će nam se zauzvrat za našu ljubaznost prema drugima
uzvratiti dobrotom; i možda je nedvojbeno da se osjećaj simpatije biva
mnogo ojačan navikom. Ma koliko bio složen način na koji je to osjećanje
moglo nastati, pošto je od velike važnosti za sve one životinje koje se
međusobno pomažu i brane, ono mora da se povećavalo putem prirodnog
odabira jer one zajednice koje su imale najveći broj suosjećajnih članova
doživljavale su procvat i imale najviše potomaka.
U mnogo slučajeva nemoguće je presuditi jesu li neki društveni
nagoni stečeni putem prirodnog odabira ili su neizravni rezultat drugih
nagona i sposobnosti, kao što su simpatija, razum, iskustvo i sklonost
oponašanju; ili, dalje, da nisu naprosto rezultat dugotrajne navike. Jedan
tako važan nagon kao što je postavljanje straže da se zajednica zaštiti od
opasnosti, teško da je mogao biti neizravan rezultat neke druge
sposobnosti; stoga on mora da je stečen izravno. S druge strane, navika
koju imaju mužjaci nekih društvenih životinja da zajednicu brane i da
napadaju njene ili neprijatelje ili svoj plijen zajedno, možda je mogao
proizaći iz uzajamne simpatije; ali smionost i u većini slučajeva snaga
morali su biti prethodno stečeni, vjerojatno pomoću prirodnog odabira.
Među raznim nagonima i navikama, neki su jači od drugih, to jest,
oni kad se vrše pružaju više zadovoljstva nego drugi i više tjeskobe kad se
spriječe; ili, što je vjerojatno podjednako važno, oni se postojanije prenose
putem nasljeđivanja bez izazivanja nekakva posebnog osjećaja
zadovoljstva ili bola. Znamo sami da je neke navike mnogo teže suzbiti ili
promijeniti nego druge. Otuda u životinja može se često opaziti kako
nastane borba između različitih nagona, ili između nekog nagona i neke
ustaljene sklonosti; kao kad neki pas goni zeca i viknu mu da se vrati, on
stane, oklijeva, krene iznova ili se posramljen vrati svome gospodaru; ili
borba između ljubavi neke kuje prema svojoj štenadi i ljubavi prema
svome gospodaru jer se može opaziti kako se šulja k njima, kao napola
posramljena što ne prati gospodara. Ali najčudniji primjer, meni poznat,
gdje jedan nagon nadvlada drugi jest nagon seljenja koji nadjača majčinski
nagon. Prvi je strahovito jak i zarobljena ptica će, kad joj dođe njezino
vrijeme, svojim grudima udarati o rešetke svog kaveza sve dok sva ne bude
operušana i krvava. On nagoni mlade losose da iskaču iz slatke vode gdje
bi mogli i nadalje živjeti i tako nehotice počine samoubojstvo. Svakome je
poznato koliko je jak majčinski nagon koji čak plašljive ptice tjera da se
suoče s velikom pogibli, iako s ustezanjem i u suprotnosti s nagonom
samoodržanja. Ipak, nagon seljenja tako je moćan da u kasnu jesen
lastavice i piljci (Delichon urbica, o. pr.) često napuste svoje nejake ptiće,
ostavivši ih da jadno skončaju u svojim gnijezdima.116
Možemo opaziti da neki nagonski poriv, ako je vrsti na bilo koji
način od veće koristi nego neki drugi ili suprotan nagon, putem prirodnog
odabira pretvorit će se u još snažniji i od ta dva nagona, jer će jedinke u
kojih je on najrazvijeniji preživljavati u najvećem broju. Može se doista
sumnjati je li ti slučaj s nagonom seljenja u odnosu na majčinski nagon.
Velika postojanost ili trajno djelovanje prvog nagona u neka godišnja doba
i tijekom cijelog dana mogu da mu povremeno dadnu neograničenu moć.
Čovjek je društvena životinja. - Svatko će priznati da je čovjek
društveno biće. Vidimo to u njegovu zazoru od samoće i u njegovoj želji za
društvom i izvan svoje obitelji. Samica je jedna od najtežih kazna na koju
se čovjek može osuditi. Neki autori pretpostavljaju da su ljudi prvobitno
živjeli u pojedinačnim porodicama, ali dan-danas, iako pustošima nekih
divljih zemalja lutaju porodice pojedinačno, ili samo dvije ili tri zajedno,
one su vazda, koliko ja mogu otkriti, s porodima koje žive u toj istoj oblasti
prijateljski povezane. Takve se porodice prigodice sastaju na vijećanje i
ujedinjuju se radi zajedničke obrane. Nije protudokaz da divljak nije
društvena životinja ni činjenica da plemena koja nastavaju susjedne oblasti
gotovo neprestance među sobom ratuju, jer se društveni nagoni nikad ne
protežu na sve jedinke iste vrste. Sudeći iz analogije prema većini
majmuna, vjerojatno je i rani majmunoliki čovjekov predak isto tako bio
društven, ali to za nas i nije od osobite važnosti. Iako čovjek, onakav kakav
postoji danas, koji je izgubio nagone koje su mogli imati njegovi prvobitni
preci, ima samo malo osebujnih nagona, ipak to nije razlog da on nije
mogao, iz nekoga vrlo dalekog razdoblja, sačuvati neki stupanj nagonske
ljubavi i simpatije za svoje sudrugove. Svi mi zaista smo svjesni da takve
osjećaje simpatije imamo, 117 ali naša svijest nam ne kaže jesu li oni
nagonski, tj. jesu li postali davno, na isti način kao i u nižih životinja, ili ih
je svatko od nas stekao u svojim ranim godinama.
Budući da čovjek jest društvena životinja, vjerojatno je također da je
on nasljeđivao nekakvu sklonost da bude vjeran svojim sudrugovima jer to
je zajednička osobina većine društvenih životinja. On bi isto tako bio imao
neku sposobnost da vlada samim sobom i možda da sluša vođu svoje
zajednice. On bi bio još imao nasljednu sklonost da, zajedno s drugima,
brani svoje bližnje i bio je spreman pomagati im na svaki način ako to nije
odviše u sukobu s njegovim vlastitim dobrom ili njegovim jakim željama.
U iskazivanju pomoći članovima iste zajednice, društvene životinje
koje su na samom dnu ljestvice rade to gotovo isključivo vođene različitim
nagonima, a životinje koje su na višem stupnju rade to također u velikoj
mjeri pod vodstvom posebnih nagona, ali njih isto tako djelomično pokreće
uzajamna ljubav i simpatija, očito uz neku količinu razuma. Iako čovjek,
kako smo već rekli, nema nikakve posebne nagone koji bi ga uputili kako
pomagati svojim bližnjima, ipak on još ima sklonosti i, zahvaljujući svojim
usavršenim umnim sposobnostima, u tom pogledu prirodno se jako
usmjerava po razumu i iskustvu. Isto tako, nagonska simpatija svakako
navodi čovjeka da jako cijeni odobravanje sa strane svojih bližnjih jer,
kako je jasno pokazao Gosp. Bain, 118 želja za pohvalom i snažan osjećaj
slave, a još više strah od prezira i sramote, “nastaju uslijed djelovanja
simpatije.” Dosljedno tome, mora da je čovjek uvelike bio pod utjecajem
želja, odobravanja i prijekora svojih bližnjih, koje su oni izražavali svojim
kretnjama i govorom. Pa tako društveni nagoni, koje je čovjek morao steći
još dok je bio u vrlo sirovom stanju, i koje su vjerojatno bili stekli još
njegovi prvobitni majmunoliki preci, daju još uvijek poticaj nekim
njegovim najboljim činima, ali njegovi čini upravljaju se u velikoj mjeri
prema željama i sudu njegovih bližnjih i, nažalost, još češće prema
vlastitim jakim, sebičnim željama. Ali budući da se osjećanja ljubavi i
simpatije te moć samosvladavanja ojačavaju navikom, a moć razmišljanja
postaje jasnijom dotle da čovjek zna ispravno prosuditi o mišljenju svojih
bližnjih, on se osjeća primoranim, neovisno o kratkoročnom zadovoljstvu
ili boli, da postupa po određenim pravilima. On je tada u stanju reći: Ja
sam najviši sudac svoga ponašanja, i da se poslužim Kantovim riječima: Ja
neću da u svojoj osobi povrijedim dostojanstvo čovječanstva.
Dugotrajniji društveni nagoni pobjeđuju manje izdržljive nagone. -
Još nismo, ipak, razmotrili glavnu točku oko koje se vrti cijelo ovo pitanje
moralnog osjećaja. Zašto netko osjeća da se mora pokoriti radije jednoj
nagonskoj želji, a ne drugoj? Zašto gorko žali ako je popustio jakom
porivu samoodržanja i nije riskirao svoj život da spasi život bližnjega; ili
zašto se kaje ako je ukrao hranu primoran velikom glađu?
Prije svega, bjelodano je da su u čovječanstvu nagonski porivi ili
impulsi različitih stupnjeva jakosti; neka mlada i bojažljiva majka, tjerana
svojim majčinskim nagonom, ne oklijevajući ni časa, uletjet će u najveću
opasnost za svoje dijete, ali ne i za bilo kojeg bližnjega. Mnogi ljudi, čak i
dječaci, koji nikad prije nisu riskirali svoj život za nekog drugoga, ali su u
njima bile dobro razvijene hrabrost i simpatija, prezrevši nagon
samoodržanja, bacili su se odjednom u bujicu da spase bližnjega koji se
davi. U tome slučaju, čovjeka goni ona ista nagonska pobuda koja je bila
uzrokom da je i onaj junački mali američki majmun, kao što smo opisali
ranije, napao velikog i strašnog pavijana da spasi svog čuvara. Čini se da
su radnje koje smo gore opisali jednostavno rezultat činjenice da društveni
i majčinski nagoni imaju veću snagu od bilo kojega drugog nagona ili
pobude, jer one su tako brzo izvršene da bi došle od razmišljanja, ili da bi
bile od osjećanja zadovoljstva ili boli, premda bi onemogućene mogle
izazvati tešku nelagodu.
Svjestan sam da neki tvrde kako radnje koje su, kao u gore
navedenim slučajevima, izvedene impulzivno ne spadaju u područje
moralnog osjećanja i da se ne mogu zvati moralnima. Oni ograničavaju taj
izraz na radnje koje su učinjene promišljeno, nakon svladavanja nekih
suprotnih želja ili za radnje koje su izazvane kakvom uzvišenom pobudom.
Ali čini se da je jedva moguće povući neku oštru crtu da se razluče
spomenute dvije vrsti radnji iako se stvarno mogu razlikovati. Što se
upravo uzvišenih pobuda tiče, zabilježeni su mnogi primjeri gdje su
barbari, bez nekakvog osjećaj za opće dobro čovječanstva i ne postupajući
prema bilo kakvoj religioznoj pobudi, promišljeno radije žrtvovali svoje
živote 119 nego da bi izdali svoje sudrugove; a takvo ponašanje zasigurno
treba smatrati moralnim. Što se tiče promišljanja i pobjede nad suprotnim
pobudama (motivima), životinje se mogu kolebati između suprotnih
nagona kad valja spašavati u opasnosti svoj porod ili drugove, a ipak
njihove radnje, iako su za dobro drugih, nećemo nazvati moralnima.
Uostalom, i mi kad nešto činimo vrlo često, radit ćemo to naposljetku bez
promišljanja ili oklijevanja, i tada se to teško može razlikovati od nagona, a
ipak jamačno nitko neće smatrati da je zato takva radnja prestala biti
moralna. Naprotiv, svi mi osjećamo da se za neki čin ne može smatrati da
je savršen ili da je učinjen na najplemenitiji način, ako nije učinjen
impulzivno, bez razmišljanja ili muke, onako kako radi čovjek kome su
takva poželjna svojstva urođena. Onaj tko se muči da nadvlada svoj strah
ili manjak simpatije prije svog djelovanja, zaslužuje, međutim, u neku ruku
veće povjerenje od čovjeka kojeg na dobar čin bez naprezanja navodi
njegovo urođeno raspoloženje. Kako nismo kadri praviti razliku među
motivima, sve radnje neke klase svrstavamo među moralne ako ih je
učinilo neko moralno biće. Moralno biće je ono koje je kadro uspoređivati
svoje prošle i buduće čine ili motive, te ih odobrava ili osuđuje.
Nemamo razloga pretpostaviti da ijedna niža životinja ima tu
sposobnost; stoga kad se neki majmun suoči s opasnošću da spasi svog
druga ili kad se pobrine za neko majmunsko siroče, njegovo ponašanje
nećemo nazvati moralnim. Ali u slučaju čovjeka, kojega jedinog sa
sigurnošću možemo smatrati moralnim bićem, radnje određene klase zovu
se moralnima, bilo da su učinjene promišljeno nakon borbe sa suprotnim
pobudama, ili iz učinaka polako stečene navike, ili impulzivno putem
nagona.
Ali vratimo se našem neposrednijem predmetu. Premda su neki
nagoni jači od drugih, pa time vode odgovarajućim radnjama, ipak ne treba
držati da su društveni nagoni u čovjeka obično jači, ili da su putem
dugotrajne navike postali jači nego, primjerice, nagoni samoodržanja,
gladi, požude, osvete itd. Zašto onda čovjek žali, čak ako se trudi da
suzbije neko takvo žaljenje, što se poveo radije za jednim prirodnim
porivom nego za drugim; i zašto i nadalje osjeća da zbog svog vladanja
mora žaliti? U tom pogledu čovjek se duboko razlikuje od nižih životinja.
Mislim, međutim, da mi možemo donekle jasno objasniti razlog te razlike.
Zbog djelovanja svojih duhovnih sposobnosti, čovjek ne može
izbjeći razmišljanje: dojmovi i slike iz prošlosti neprekidno i razgovijetno
prolaze njegovim duhom. U onih životinja, pak, koje trajno žive u nekom
društvu, društveni nagoni su prisutni uvijek i uporno. Takve su životinje
uvijek spremne da dadu znak za opasnost, da brane zajednicu ili da pruže
pomoć svojim drugovima u skladu sa svojim navikama; one u svako
vrijeme prema njima osjećaju, bez poticaja neke posebne strasti ili želje,
neki stupanj ljubavi i simpatije; ako su dugo od njih odvojene, one su
nesretne, a u njihovu društvu su sretne. Tako je i s nama. Čovjek koji ne bi
posjedovao takve osjećaje bio bi neprirodno čudovište. S druge strane,
želja da se utaži glad ili zadovolji neka strast, npr. osveta, po samoj svojoj
naravi je privremena i za neko vrijeme može biti potpuno zadovoljena.
Nije lako, a možda je i jedva moguće, posve živo zamisliti osjećanje, na
primjer, gladi a, doista, kako je višeput rečeno, ni bilo koje druge patnje.
Nagon samoodržanja se osjeti samo u prisutnosti neke opasnosti i mnogi
strašljivac mislio je za sebe da je hrabar sve dok se sa svojim neprijateljem
nije sreo licem u lice. Hlepnja za tuđim vlasništvom možda je jednako
postojana kao i svaka druga želja, ali čak i u tom slučaju zadovoljenje
stvarnim posjedovanjem izaziva slabiji osjećaj nego što je sama želja:
mnogi kradljivac, kome krađa nije navika, pošto je u krađi uspio, čudio se
zašto je nešto ukrao.
Prema tome, budući da čovjek ne može spriječiti da stari dojmovi
stalno ne prolaze njegovim duhom, on je prisiljen uspoređivati slabije
dojmove o, na primjer, negdašnjoj gladi, ili o zadovoljenoj osveti, ili o
opasnosti koju je izbjegao na račun drugih ljudi, s nagonom simpatije i
dobrohotnosti spram svojih bližnjih, koji je ipak u njegovu duhu nazočan i
vazda u nekom stupnju djelatan. Tada on u svojoj mašti osjeti da je
dopustio jačem nagonu da prevlada nad onim koji u usporedbi s njime sada
izgleda slabiji pa ga zato neizbježno obuzme onaj osjećaj nezadovoljstva
kojim je obdaren čovjek, kao i svaka druga životinja, da bi mogli slijediti
svoje nagone. Gore spomenuti slučaj lastavice nudi nam jednu, premda
izokrenutu, sliku kako jedan privremeni, ali za neko vrijeme vrlo postojan
nagon nadvlada neki drugi koji je obično jači od svih ostalih nagona. U
određeno godišnje doba čini se da su te ptice po cijeli dan obuzete željom
da odsele; njihove navike se mijenjaju; postaju nemirne, bučne su,
skupljaju se u jata. Dok ptica majka hrani svoje ptiće ili leži na gnijezdu,
majčinski nagon je vjerojatno jači od selidbenog, ali postojaniji nagon
prevlada i, najzad, u trenutku kad joj mladi nisu pred očima, ona poleti i
napusti ih. Stigavši na kraj svoga dugog puta, a selidbeni nagon prestao je
djelovati, kakvu li bi grižnju savjesti osjećala svaka ptica ako, obdarena
velikom duhovnom sposobnošću, ne bi bila u stanju spriječiti da se pred
njenim duhom neprestano pojavljuje slika njezinih mladih, koji od studeni
i gladi ugibaju na hladnom sjeveru.
U trenutku djelovanja, čovjek će nedvojbeno biti sklon slijediti jači
poriv i, premda ga on ponekad može usmjeriti na najplemenitija djela,
mnogo češće navede ga da zadovolji svoje želje, na račun drugih ljudi. Ali
nakon njihova zadovoljenja, kad se prošli i slabiji dojmovi usporede s
trajno postojanim društvenim nagonima, sigurno stiže kazna. Čovjek se
tada osjeti sam sa sobom nezadovoljan i više ili manje čvrsto odluči da će
ubuduće raditi drukčije. To je savjest, jer savjest gleda u unatrag i
prosuđuje prošle čine, izazivajući onu vrst nezadovoljstva koje, ako je
slabašno, zovemo žaljenjem a, ako je žestoko grižnjom savjesti i kajanjem.
Nema dvojbe da se te senzacije razlikuju od onih koja imamo pošto
ostali nagoni ili želje ostanu nezadovoljeni, ali svaki nezadovoljeni nagon
ima posve vlastitu poticajnu senzaciju, koju osjetimo kad smo gladni,
žedni, itd. Čovjek će, pod utjecajem takvih poticaja, putem dugotrajne
navike steći tako savršeno samosvladavanje da će se najzad njegove želje i
strasti spremno pokoravati njegovim društvenim simpatijama i više među
njima neće biti borbe. Čak izgladnjeli čovjek, ili čovjek koji žudi za
osvetom, neće misliti na krađu hrane, ili na izvršenje svoje osvete. Moguće
je ili, kao što ćemo kasnije vidjeti, čak je vjerojatno da se navika
samosvladavanja, poput drugih navika, može naslijediti. Tako čovjek
pomoću stečene a možda i naslijeđene navike napokon dolazi do osjećaja
da je za nj najbolje da se pokorava svojim najpostojanijim nagonima.
Zapovjedna riječ treba čini se da uključuje svijest o postojanju urođenog ili
djelomično stečenog postojanog nagona koji joj služi kao vodič, izložen
neposluhu. Mi riječ treba koristimo tek nešto malo u metaforičkom smislu
kad kažemo da lovački psi treba da love, psi pointeri (pokazači) da
pokazuju gdje je lovina, a psi donosači da je donose. Ako zakažu i to ne
čine, oni zakažu u svojoj dužnosti i rade loše.
Ipak, ako se u čovjeku rodi želja ili nagon, koji ga navedu na čin
protivan dobru drugih, kad o tome razmišlja, jer su oni bili jednako snažni,
ili snažniji od društvenog nagona, on neće osjetiti gorkog žaljenja što je
tako postupio, ali on će biti svjestan da bi naišao na neodobravanje kad bi
njegov postupak bio znan njegovim bližnjima, pa je malo onih koji nemaju
ni toliko simpatije da u takvim okolnostima ne osjećaju nelagodu. No ako
on takve simpatije nema, i ako su njegove želje koje ga u nekom trenutku
navode na loše radnje jake, a kad o njima razmišlja ne prevladaju postojani
društveni nagoni, tada je to u biti loš čovjek; 120 i jedina preostala pobuda
koja još takvog obuzdava je strah od kazne i uvjerenje kako će na dugi rok
za same njegove sebične interese biti najbolje da se više obazire na dobro
drugih nego na svoje dobro.
Bjelodano je da svaki čovjek može mirne savjesti zadovoljiti svoje
želje ako one nisu u nesuglasju s društvenim nagonima, to jest s dobrom
drugih ljudi; ali da bi bio posve slobodan od samopredbacivanja, ili barem
od tjeskobe, gotovo je nužno da se kloni neodobravanja sa strane svojih
bližnjih, bilo ili ne bilo ono utemeljeno. On ne smije probiti ustaljene
navike svog života, naročito ako su one zasnovane na razumu, jer ako to
učini zasigurno će osjetiti nezadovoljstvo. Isto tako, on se ne smije zaobići
osudu sa strane Boga ili bogova u koje, suglasno svojoj spoznaji ili
praznovjerju, može vjerovati, ali u tom slučaju često pridolazi dodatni strah
od božanske kazne.
U početku su na cijeni samo strogo društvene vrline. - Gore izneseno
gledište o prvom postanku i naravi moralnog osjećaja, koji nam kaže što
treba činiti, i savjesti, koja nas prekorava ako to ne slušamo, dobro se slaže
s onim što nam je poznato o nerazvijenom stanju te sposobnosti u
čovječanstvu. Vrline koje mora da su, barem općenito, imali priprosti ljudi,
da bi se mogli udruživati u nekakvu zajednicu, upravo su one za koje još
uvijek držimo da su najvažnije. Ali njih su gotovo isključivo iskazivali u
odnosu na pripadnike istog plemena, a njima suprotne postupke nisu
smatrali zločinom u odnosu na ljude iz drugih plemena. Nijedno pleme ne
bi se moglo održati na okupu ako bi ubojstvo, razbojništvo, izdaja itd. bili
opća pojava; stoga su takvi zločini u granicama istog plemena "udaraju
žigom vječite sramote," 121 ali učinjeni izvan tih granica ne izazivaju takvu
osudu. Neki sjeveroamerički Indijanac je jako zadovoljan samim sobom, a
priznanje mu odaju i drugi, što je skalpirao nekog pripadnika drugog
plemena; a neki Dyak odrubi glavu nekome koji mu ništa nije naudio i suši
je kao trofej. Ubijanje djece bilo je jako rašireno diljem svijeta 122 i nije
nailazilo ni na kakvu osudu, nego se za čedomorstvo, osobito za ubijanje
ženske djece, smatralo da je za pleme dobro, ili barem da nije štetno.
Samoubojstvo se nekoć općenito nije smatralo zločinom 123 nego
dapače činom hrabrosti koji zavređuje poštovanje, a još uvijek se dosta
pojavljuje u nekih poluciviliziranih naroda bez osude jer gubitak pojedinca
narod i ne osjeti: koje mu drago objašnjenje dali, kao što sam čuo od Sir J.
Lubbocka, samoubojstvo je među najnižim barbarima rijetkost. Zapisano je
da se neki Indijanac Thug izrijekom kajao što nije zadavio i opljačkao
onoliko putnika koliko i njegov otac prije njega. Na nekom nerazvijenom
stupnju civilizacije, pljačkanje stranaca čak se općenito smatralo dostojnim
poštovanja.
Teški grijeh ropstva bio je gotovo opće raširen, a postupak s
robovima često sramotan. Kako se barbari ne obaziru na mišljenje svojih
žena, sa ženama se općenito postupa kao s robljem. Većina divljaka posve
je ravnodušna spram muka tuđinaca, ili čak gledajući ih uživa. Dobro je
poznato da su žene i djeca sjeveroameričkih Indijanaca pomagali pri
mučenju neprijatelja. Neki divljaci upravo odvratno uživaju u okrutnosti
prema životinjama, 124 a čovječnost im je nepoznata krepost. No ipak,
osjećaji simpatije i uslužnosti opće su rašireni, naročito za vrijeme bolesti,
među članovima istog plemena, a katkad se protežu i preko plemenskih
granica. Dobro je poznata dirljiva priča Mango Parka o dobroti jedne
crnkinje iz unutrašnjosti prema njemu. Moglo bi se navesti mnogo primjera
plemenite vjernosti divljaka jednih prema drugima, ali ne i prema
strancima; opće iskustvo opravdava pravilo Španjolaca: “Nikada, nikada ne
vjeruj Indijancu.” Ne može biti vjernosti bez istinitosti i ta temeljna krepost
nije rijetka među članovima istog plemena: tako je Mango Park čuo kako
crnkinje uče svoju djecu da ljube istinu. To je, pak, jedna od vrlina koja se
tako duboko usadi u duhu da je divljaci ponekad, čak uz visoku cijenu,
iskazuju i prema tuđincima; ali rijetko se kad smatralo grešnim lagati
svojim neprijateljima, kako to jasno pokazuje povijest moderne
diplomacije. Čim je neko pleme priznalo nekoga za vođu, neposluh postaje
zločin, a čak puzavo pokoravanje smatralo se svetom vrlinom.
Kako u divlja vremena nitko nije bio u stanju biti koristan ili vjeran
svome plemenu bez hrabrosti, ta osobina je općenito izdignuta na najvišu
razinu; pa premda, u civiliziranim zemljama, neki dobar ali plašljiv čovjek
može biti zajednici daleko korisniji od nekoga neustrašivog čovjeka, mi i
ne misleći nagonski cijenimo tog hrabroga, a ne bojažljivca, ma kako ovaj
bio dobar. S druge strane, opreznost koja se ne odnosi na dobro ostalih,
iako je vrlo korisna vrlina, nikad nije na visokoj cijeni. Budući da nijedan
čovjek nije u stanju iskazati vrline koje su potrebne za dobrobit njegova
plemena ako se ne žrtvuje, ako se ne svladava i ako nema ustrajnosti, ta
svojstva su bila, u sva vremena, visoko i opravdano vrlo cijenjena.
Američki divljak svojevoljno se podvrgava, a da ne pisne, najstrašnijim
mukama kako bi pokazao i ojačao svoju duhovnu snagu i odvažnost, a mi
ne možemo a da mu se ne divimo, ili čak divimo se nekome indijskom
fakiru koji, iz nekakve smiješne vjerske pobude, visi obješen o neku kuku
zabodenu u njegovo meso.
Druge vrline samonadzora, za koje nije očito ma da stvarno mogu
biti usmjerene na dobro plemena, divljaci nikada ne cijene premda su sada
na velikoj cijeni u civiliziranih naroda. Kod divljaka ne odbacuje se ni
najveća neumjerenost. Zaprepašćujuća je ponekad njihova krajnja
raspuštenost, da neprirodne zločine i ne spominjemo.125 Čim je, međutim,
općenito ustalila ženidba, bila ona monogamna ili poligamna, ljubomora će
dovesti do utuvljivanja ideje o ženskoj besprijekornosti; pa kako se to
cijenilo, nastojat će se protegnuti i na neudane ženske. Vidimo sve do dana
današnjeg kako se to polako širi na pripadnike muškog spola. Spolna
čistoća zahtijeva nadasve samosvladavanje; zato je ona u povijesti morala
civiliziranog čovjeka bila poštovana od davnih vremena. Stoga se
besmisleni život u celibatu odavna smatrao vrlinom.126 Odbojnost spram
bestidnosti, koja nam se čini tako prirodnom da pomišljamo kako nam je
urođena, i koja je tako vrijedna pomoć čistoći, moderna je vrlina koja, kako
primjećuje Sir G. Staunton, 127 isključivo pripada civiliziranome životu. To
dokazuju drevni vjerski obredi raznih naroda, slikarije na zidovima
Pompeja i običaji mnogih divljaka.
Vidjeli smo dakle da divljaci djelovanja smatraju dobrim ili zlim, a
tako ih je vjerojatno promatrao i prvobitni čovjek, samo prema tome koliko
se ona na jasan način odnose na dobrobit plemena, - ne na dobrobit vrste,
niti na dobrobit čovjeka kao pojedinačnog člana tog plemena. Taj
zaključak dobro se slaže s mišljenjem da je takozvani moralni osjećaj
izvorno potekao iz društvenih nagona, jer se oboje u početku odnosi
isključivo na zajednicu. Poglaviti uzroci niske moralnosti divljaka, gledano
s našeg stajališta, jesu: prvo, suženje simpatije na jedno te isto pleme;
drugo, nedostatne sposobnosti razmišljanja, tako da ne spoznavaju važnost
mnogih vrlina za opće dobro plemena, naročito vrlina samonadzora,;
divljaci, na primjer, ne uspijevaju uvidjeti kako se zla umnožavaju kao
posljedica nedostatka umjerenosti, spolne čistoće, itd.; i, treće, nejaka moć
samosvladavanja jer ta sposobnost nije pojačavana dugotrajnom, možda
nasljednom, navikom, podukom i religijom.
Ja sam ovdje ušao u potankosti o nemoralnosti divljaka 128 jer su neki
autori u novije vrijeme izrazili visoko mišljenje o njihovoj moralnoj naravi
ili su većinu njihovih zlodjela pripisali pogrešnoj dobrohotnosti. 129 Ti
autori, čini se, temelje svoj zaključak na tome da divljaci imaju, a oni
zaista imaju, često i u visokom stupnju, one vrline koje su korisne, ili čak
nužne, za opstojnost neke plemenske zajednice.
Zaključne primjedbe. - Filozofi derivativne 130 škole o moralu
prvotno su smatrali da temelj moralnosti leži u nekom obliku sebičnosti, ali
je taj u novije vrijeme u "načelu najveće sreće." Sukladno gore iznesenom
gledištu, moralni osjećaj fundamentalno je istovjetan s društvenim
nagonima, a u slučaju nižih životinja bilo bi apsurdno govoriti o tim
nagonima kao razvijenim iz sebičnosti, ili radi sreće zajednice. Izraz opće
dobro može se definirati kao sredstva pomoću kojih se može u punoj snazi
i zdravlju uzgojiti najveći mogući broj jedinki, s njihovim savršenim
sposobnostima, u uvjetima kojima su one izložene. Kako su se društveni
nagoni u čovjeka i u nižih životinja nedvojbeno razvili istim stupnjevima,
bilo bi uputno, ako je provedivo, u oba slučaja upotrijebiti istu definiciju i
kao mjerilo moralnosti uzeti opće dobro ili dobrobit zajednice, prije nego
opću sreću. No toj definiciji možda bi trebalo neko ograničenje za volju
političke etike.
Kada netko riskira svoj život da spasi život bližnjega, onda je čini se
točnije reći da on radi za opće dobro ili dobrobit, nego za opću sreću
čovječanstva. Nema sumnje da se dobrobit i sreća pojedinca obično
podudaraju, a neko zadovoljno i sretno pleme bolje će napredovati nego
neko koje je nezadovoljno i nesretno. Vidjeli smo da u prvo doba ljudske
povijesti izražene želje zajednice mora da su prirodno znatno utjecale na
ponašanje svakog člana; i budući da svi žele sreću, “načelo najveće sreće”
moralo je postati vrlo važnim drugotnim vođom i ciljem, pri čemu su
društveni nagoni, uključivši simpatiju, služili uvijek kao glavni poriv,
impuls i vodstvo. Tako se otklanja prigovor da najplemenitiji dio naše
naravi počiva na niskom počelu sebičnosti; osim dakako ako nećemo
sebičnošću nazvati zadovoljstvo koje osjeća svaka životinja kad slijedi
svoje nagone, i nezadovoljstvo kad je u tome spriječena.
Kao što smo upravo primijetili, izražene želje i mišljenja članova iste
zajednice, najprije usmeno a zatim i u pisanom obliku, služe kao vrlo
važan drugotni vođa ponašanja, kao pripomoć društvenim nagonima, ali
ponekad s njima i u sukobu. Kao dobar primjer za ovu potonju činjenicu je
Zakon časti, tj. zakon o mišljenju sebi ravnih, a ne svih sunarodnjaka.
Povreda toga zakona, čak i onda kad se zna da ona uopće nije u neskladu s
pravom moralnošću, u mnogih ljudi prouzročila je više duševnih patnji
nego neki stvarni zločin. Isti taj utjecaj raspoznajemo i u gadnom osjećaju
stida koji je većina od nas osjetila čak i poslije mnogo godina, kad smo se
sjetili neke slučajne povrede kakva neznatnog ali utvrđenog pravila
bontona. Sud zajednice obično se ravna prema nekom grubom iskustvu o
onome što je najbolje na dugi rok za sve članove; ali taj sud nerijetko je
pogrešan zbog neznanja i slabe sposobnosti razmišljanja. Stoga u cijelom
svijetu svemoćno vladaju najčudniji običaji i praznovjerja, u posvemašnjoj
suprotnosti s pravom dobrobiti i srećom čovječanstva. Vidimo to u
užasnutosti koju osjeća neki hindus koji se ogriješio o svoju kastu, u sramu
muslimanke koja je pokazala svoje lice, i u mnogim drugim primjerima.
Bilo bi teško povući razliku između grižnje savjesti u nekog hindusa
koji je jeo zabranjenu, nečistu, hranu od one koju osjeća kad počini krađu,
samo što bi prva vjerojatno bila žešća.
Mi ne znamo kako su nastala tako mnoga apsurdna pravila
ponašanja, kao i toli mnogobrojna apsurdna religijska vjerovanja, niti kako
su u svim dijelovima svijeta tako duboko utisnuta u ljudsku dušu, ali
vrijedi primijetiti da neko mišljenje, koje se uporno utuvljuje za ranih
godina života dok je mozak vrlo prijamljiv za dojmove, čini se da gotovo
zadobije narav nagona; a prava bit nekog nagona u tome je da se za njim
ide neovisno o razumu. A mi ne možemo reći zašto neka divlja plemena
cijene daleko više nego druga neke uzvišene vrline, primjerice ljubav
prema istini; 131 pa ni zašto slične razlike postoje čak među civiliziranim
narodima. Kad znamo kako čvrsto su se u ljudskoj duši ukorijenili mnogi
čudni običaji i praznovjerja, ne treba nas iznenaditi što nam vrline
samonadzora, koje su tako oslonjene na razum da nam se čine urođenima,
moraju izgledati prirodnima iako ih čovjek u svome ranom stanju nije
cijenio.
Unatoč mnogim izvorima sumnje, čovjek može redovito i spremno
razlikovati između viših i nižih moralnih pravila. Viša se zasnivaju na
društvenim nagonima i odnose se na dobro drugih. Ona nalaze oslonac u
odobravanju naših bližnjih i u razumu. Niža pravila, iako je neka od njih
teško nazvati nižima, na primjer kad zahtijevaju samožrtvovanje, odnose se
poglavito na samog pojedinca i svoj postanak duguju javnom mnijenju,
dozrelom putem iskustva i odgoja, jer tih pravila u primitivnih plemena
nema.
Budući da je čovjek napredovao u civilizaciji, a mala plemena
sjedinjavala se u veće zajednice, i najpriprostiji razum govorio je svakom
pojedincu da mora proširiti svoje društvene nagone i simpatije na sve
članove istog naroda iako ih osobno ne poznaje. Kad je ta točka jedanput
dosegnuta, onda je samo ostala jedna umjetna smetnja da svoje simpatije
protegne na ljude svih naroda i rasa. Dakako, ako su te ljude od njega
odvajale velike razlike u izgledu i navikama, iskustvo nam nažalost
pokazuje kako dugo vremena mora proći prije nego što ih počnemo gledati
kao svoje bližnje. Čini se da je simpatija dalje od područja čovjeka, to jest
čovječnost prema nižim životinjama, jedna od posljednjih moralnih
stečevina. Divljaci je očito nemaju, izuzev prema svojim životinjama-
miljenicima. Kako malo bijaše poznata starim Rimljanima, vidi se po
njihovim odvratnim gladijatorskim igrama. Pravi pojam čovječnosti,
koliko sam mogao vidjeti, bio je nov većini gauča iz pampasa. Ta vrlina,
jedna od najplemenitijih kojima je čovjek obdaren, čini se da je nastala
slučajno iz naših simpatija koje su bile sve nježnije i sve su se više širile,
dok se nisu raširile na sva osjećajna bića. Čim je tu vrlinu počela cijeniti i u
život provoditi nekolicina ljudi, ona se putem poduke i primjera, a konačno
putem javnog mnijenja, proširila na mladež.
Najviši stupanj što ga u svojoj moralnoj kulturi možemo dostići je
onaj kad spoznamo da trebamo nadzirati svoje misli i "čak ni u najdubljoj
primisli ne snovati ponovno grijehe koji su nam prošlost učinili tako
ugodnom." 132 Sve što neko zlo djelo čini duhu privlačnim, znatno
olakšava njegovo izvršenje. Kao što je davno rekao Marko Aurelije:
"Kakve su ti obično misli, takav je i značaj tvog duha, jer je duša obojena
mislima." 133
Naš veliki filozof Herbert Spencer nedavno je objasnio svoje poglede
na moralni osjećaj. On kaže134 "Držim da je iskustvo o koristi, organizirano
i učvršćivano kroz sve minule naraštaje ljudske rase, proizvelo
odgovarajuće preinake koje su se, neprekidnim prenošenjem i
nakupljanjem, u nama pretvorile u izvjesne sposobnosti moralne intuicije -
u izvjesne emocije koje odgovaraju ispravnom i lošem vladanju, koje očito
nemaju nikakva temelja u pojedinačnim iskustvima o korisnosti." Kako mi
se čini, nije ni najmanje po sebi nevjerojatno, da su plemenite sklonosti
više ili manje jako nasljedne, jer sam čuo, da i ne spominjem različite ćudi
i navike koje se prenose u nasljeđe kod mnogih naših domaćih životinja, o
slučajevima u kojim se želja za krađom i sklonost laganju stalno pojavljuje
u porodicama naših nižih staleža; i budući da je krađa u imućnim klasama
vrlo rijedak prijestup, teško je proglasiti slučajnošću kad se ta sklonost
pojavi u dva ili tri člana iste porodice. Ako su pak nasljedne loše sklonosti,
onda je vjerojatno da se jednako tako nasljeđuju i dobre. Ako se isključi to
načelo nasljeđivanja moralnih sklonosti, ne možemo razumjeti razlike za
koje se smatra da u tom pogledu postoje među ljudskim rasama. O tome,
međutim, teško da imamo dovoljno dokaza.
Čak u djelomičnom nasljeđivanju sklonosti prema vrlinama mora da
je bilo golema pomoć onome prvobitnom porivu, koji je izravno proizašao
iz društvenih nagona a posredno iz odobravanja naših bližnjih. Ako na
trenutak prihvatimo da su se sklonosti ka vrlinama nasljeđivale, čini se
vjerojatnim, barem što se tiče čednosti, umjerenosti, čovječnosti prema
životinjama, itd. da su one najprije utiskivane u duševnu organizaciju
putem navike, poduke i primjera, neprekidno kroz više naraštaja iste
porodice, a u nekom posve podređenom stupnju, ili nikako, putem
pojedinaca koji su, imajući takve vrline, uspijevali u borbi za život. Glavni
izvor sumnje glede takvog nasljeđivanja za mene je taj što bi se, po tome
istom načelu, oni besmisleni običaji, praznovjerja i ukusi, poput gnušanja
nekog hindusa prema “nečistoj” hrani, trebali nasljeđivati. Premda to po
sebi možda nije manje vjerojatno nego da životinje mogu steći nasljedni
ukus za neke vrste hrane ili strah od nekih neprijatelja, nisam naišao ni na
kakav dokaz koji bi potvrdio nasljednost praznovjernih običaja ili
besmislenih navika.

Naposljetku, društveni nagoni, koje je čovjek, kao i niže životinje,

stekao nesumnjivo za dobro zajednice, bit će da su još otpočetka u njemu
porodili neku želju da pomaže svojim drugovima i neki osjećaj simpatije.
Takvi porivi bit će da su mu već u vrlo rano doba služili kao nekakvo
grubo pravilo za razlikovanje ispravnog i neispravnog. Ali njegova se
moralna razina sve više i više podizala što je čovjek postupno sve više
napredovao u svojoj intelektualnoj snazi i bio sve sposobniji uvidjeti sve
udaljenije posljedice svojih čina, što je sve više stjecao znanje, potrebno za
odbacivanje štetnih običaja i praznovjerja; što se sve više i više obazirao ne
samo na dobro nego i na sreću svojih bližnjih; što su njegove simpatije,
potpomognute navikom, proisteklom iz korisnog iskustva, podučavanja i
primjera, postajale sve nježnije i vrlo raširene, protežući se na ljude svih
rasa, na tupave, sakate i druge nekorisne članove društva i, na koncu
konca, na niže životinje. A moralisti derivativne škole i neki od intuitivista
priznaju da se moralna razina počela uzdizati još u jedno davno doba
ljudske povijesti. 135
Kao što se može ponekad promatrati borba što se vodi među raznim
nagonima nižih životinja, ne smije nas iznenađivati da i u čovjeka mora biti
borbe između njegovih društvenih nagona i vrlina koje su iz njih nastale i
njegovih nižih, a ipak trenutačno jačih, poriva i želja. Tim manje nas to,
kao što je primijetio gosp. Galton, 136 iznenađuje budući da je čovjek iz
barbarskog stanja izašao u razmjerno bliskoj prošlosti. Pošto smo podlegli
nekoj napasti, obuzme nas osjećaj nezadovoljstva, nalik nezadovoljstvu
koje osjetimo kad nisu zadovoljeni neki drugi nagoni, u ovom slučaju
zvanom savjest. Mi, naime, nismo u stanju spriječiti da negdašnje slike i
dojmovi neprekidno ne prolaze našim duhom i da ih u njihovu oslabljenu
stanju uspoređujemo s vazda prisutnim društvenim nagonima, ili s
navikama koje su dobivene u ranoj mladosti i učvršćivane tijekom cijeloga
našega života, možda i naslijeđene, tako da na kraju izgledaju snažne
gotovo kao nagoni. Glede budućih naraštaja nema razloga bojati se da će
društveni nagoni oslabjeti i smijemo očekivati da će kreposne navike
ojačati, ustaljene možda putem nasljeđa. U tom slučaju, borba između
naših viših i nižih poriva bit će manje ljuta, a triumfirat će krepost.

Sažetak dvaju posljednjih poglavlja. - Nema sumnje da postoji

neizmjerna razlika između duha najnižeg čovjeka i duha najviše životinje.
Kad bi neki čovjekoliki majmun mogao o sebi nepristrano suditi, priznao
bi da, iako je kadar vješto isplanirati pljačku nekog vrta, iako može
upotrebljavati kamenje za borbu ili za otvaranje oraha, misao o preradi
kamena u neko oruđe ipak potpuno stoji izvan njegova domašaja. Nadalje,
priznao bi, da još manje može slijediti neko metafizičko razmišljanje, ili
rješavati matematički problem, ili razmišljati o Bogu, ili se diviti nekom
sjajnom prizoru u prirodi. Neki majmuni, međutim, vjerojatno bi izjavili da
se oni mogu diviti, i da se dive, obojenoj koži i krznu svojih spolnih
partnera. Oni, iako mogu pomoću svojih krikova postići da drugi majmuni
razumiju neke od njihovih zapažanja i jednostavnije želje, priznali bi da
njihovim duhom nije nikad prošla misao da pomoću određenih glasova
izraze određene pojmove. Oni bi mogli istaknuti da su spremni na razne
načine pomoći pripadnicima vlastitog čopora, riskirati za njih i svoj život, i
preuzeti brigu za njihovu siročad; ali, isto tako, morali bi potvrditi da je
nesebična ljubav za sve žive stvorove, ta najplemenitija čovjekova osobina,
posve izvan njihove moći shvaćanja.
Pa ipak, razlika u duhu između čovjeka i najviših životinja, ma
koliko da je velika, zasigurno je u stupnju a ne u vrsti. Vidjeli smo da
osjećaji i intuicije, razne emocije i sposobnosti, kao što su ljubav,
pamćenje, pozornost, znatiželja, oponašanje, razum, itd, kojima se čovjek
ponosi, mogu naći u nekakvom početnom, ili čak kadikad u dobro
razvijenom stanju, u nižih životinja. One su također kadre za neko
nasljedno poboljšanje, kao što smo vidjeli u domaćeg psa u usporedbi s
vukom ili šakalom. Ako se ustvrdi da su neke sposobnosti, kao
samosvijest, apstrakcija, itd. isključivo čovjekova posebnost, onda je zaista
moguće da su one uzgredni rezultati drugih visoko razvijenih intelektualnih
sposobnosti, a one su opet poglavito rezultat stalne uporabe vrlo razvijenog
govora. U kojoj dobi novorođeno dijete ovlada sposobnošću apstrahiranja,
ili kada postane svjesno i počne razmišljati o vlastitom postojanju? Nismo
u stanju odgovoriti; niti možemo odgovoriti gledajući uspon organskom
ljestvicom. Govor kao napola-vještina i napola - nagon još uvijek nosi
biljeg svoje postupne evolucije. Uzvišena vjera u Boga ne pojavljuje se
posvuda gdje ima čovjeka, a vjerovanje u djelatne duhovne sile prirodno
slijedi iz čovjekovih inih duhovnih sposobnosti. Moralni osjećaj čini
možda najbolju i najvišu razliku između čovjeka i nižih životinja, ali ne
trebam više ništa reći o tom predmetu pošto sam se maloprije toliko
potrudio da pokažem kako društveni nagoni, - to prvobitno počelo
čovjekova moralnog ustrojstva 137 - uz pomoć djelatnih intelektualnih moći
i učinaka navike, prirodno vode do zlatnog pravila: "Što želiš da ljudi čine
tebi, to isto čini ti njima," i to je temelj moralnosti.
O jednome od sljedećih poglavlja učinit ću neke primjedbe o
vjerojatnim koracima i sredstvima po kojima se postupno razvila
nekolicina čovjekovih duhovnih i moralnih sposobnosti.
Nepotrebno je poricati da je to moguće kad svakodnevno taj razvitak
gledamo u svakog djeteta; i kad možemo pratiti savršenu postupnost od
duha kakvoga potpunog idiota, nižeg od duha i najniže životinje, do duha
kakvog Newtona.
 Četvrto poglavlje

O NAČINU ČOVJEKOVA RAZVITKA IZ

NEKOGA NIŽEG OBLIKA

Varijabilnost tijela i duha u čovjeka . Nasljednost – Uzroci

varijabilnosti – Zakoni varijacije isti su kod čovjeka i nižih životinja –
Izravno djelovanje životnih uvjeta – Učinci povećane uporabe ili
neuporabe dijelova – Zaustavljeni razvitak – Vrnuće ili reverzija –
Korelativna varijacija – Porast stanovništva – Smetnje porastu
stanovništva – Prirodni odabir – Čovjek najdominantnija životinja na
svijetu – Važnost njegova tjelesnog ustrojstva – Zbog čega je čovjek dobio
uspravan stav – Posljedice u ustrojstvu – Smanjivanje očnjaka – Povećanje
i promjena oblika lubanje – Ogoljelost – Odsutnost repa – Golorukost
čovjeka.

U prvome poglavlju vidjeli smo kako homologna ustrojstva u

čovjeka, njegov embriološki razvitak i rudimenti koji su se još sačuvali, na
najjasniji način pokazuju da je on potekao od nekog nižeg oblika.
Posjedovanje uzvišenih duhovnih sposobnosti ne predstavlja nesvladiv
prigovor tom zaključku. Da se neko majmunoliko stvorenje moglo
preobraziti u čovjeka, taj rani oblik, kao i mnoštvo naknadnih karika,
morali su nužno varirati u duhu i tijelu. O tome je nemoguće dobiti izravan
dokaz; ali ako se može pokazati kako čovjek sada varira – da njegove
varijacije izazivaju isti opći uzroci, i da se pokoravaju istim općim
zakonima, kao i u slučaju nižih životinja – tada jedva ima sumnje da su se i
negdašnje među-spone mijenjale na isti način.
Isto tako, mora da su se donekle tako gomilale i učvršćivale
varijacije na svakome slijedećem stupnju podrijetla.
Činjenice i zaključci koji će se iznijeti u ovom poglavlju odnose se
gotovo isključivo na vjerojatna sredstva kojima je obavljena čovjekova
preobrazba, imajući pred očima njegovo tjelesno ustrojstvo. Sljedeće
poglavlje bit će posvećeno razvitku njegovih intelektualnih i moralnih
sposobnosti. No ovo razmatranje tiče se i postanka različitih rasa ili vrsta
čovječanstva, koji god izraz da se želi.
Bjelodano je da je čovjek sada podložan velikoj varijabilnosti. Ni
dvije jedinke iste rase nisu posve jednake. Možemo usporediti milijune lica
i svako će biti drukčije. Isto tako postoji velika raznolikost u omjerima i
veličini raznih dijelova tijela, pri čemu je jedna od najčešćih razlika u
dužini goljenica. 138 Iako u nekim dijelovima svijeta prevladava izdužena
lubanja a u drugim prevladava kratka, ipak čak unutar iste rase postoji
velika razlika u obliku, primjerice u urođenika Amerike i Južne Australije,
(ova posljednja rasa “vjerojatno je po krvi, običajima i govoru čista i
homogena kao ni jedna druga”) pa čak u stanovnika jednoga tako
zatvorenog područja kao što su Sendvički* otoci. 139 Jedan ugledni zubar
me uvjerava da gotovo jednaka raznolikost postoji i u zubima, kao u
licima. Glavne arterije teku tako često nenormalno da se smatralo, za
kirurške zahvate, korisnim na osnovu 12000 trupala izračunati učestalost
svakog pojedinog toka. 140 Nadasve su promjenljivi mišići. Tako je za
nožne mišiće Prof. Turner 141 utvrdio da na više od pedeset tjelesa ni dva
nisu bila strogo jednaka, a u nekih su bila znatna odstupanja. Prof. Turner
dodaje da se sposobnost izvođenja pokreta, koji su vlastiti tim mišićima,
morala, u skladu s više odstupanja, preinačiti. Gosp. J. Wood kaže 142 da je
u trideset i šest osoba našao 295 mišićnih varijacija, a pri drugom
ispitivanju istog broja osoba čak 558 varijacija, pri čemu je obje strane
tijela računao kao jednu. U ovom potonjem uzorku, ni jedno od preko 36
tjelesa “nije bilo bez ikakvog odstupanja, ako kao mjerilo uzmemo opise
mišićnih sustava u anatomskim udžbenicima.” Samo jedno tijelo imalo je
izvanredno velik broj od dvadeset i pet različitih abnormalnosti. Isti mišić
ponekad varira na mnogo načina tako da je Prof. Macalister opisao 143 čak
raznih varijacija u mišića palmaris accessorius.
Glasoviti stari anatom Wolf 144 tvrdi da su utrobni dijelovi tijela
promjenljiviji od vanjskih:
Nulla particula est quae non aliter et aliter in aliis se habeat
hominibus. /Nema ni jednog djelića a da u raznim ljudima uvijek ne bi bio
drukčiji/. Čak je napisao raspravu o izboru tipičnih primjera utrobnih
organa za prikazivanje. Rasprava o idealnoj jetri, plućima, bubrezima, itd.,
kao i o ljudskome božanskom licu, čudnovato zvuči u našim ušima.
 Varijabilnost ili raznolikost duhovnih sposobnosti kod ljudi iste rase,
da ne spominjemo još veće razlike među ljudima različitih rasa, tako je
poznata da ovdje o tome nije potrebno prozboriti ni riječi. Tako i kod nižih
životinja, kao što je pokazano pomoću više primjera u prethodnom
poglavlju. Svi koji su imali posla sa zvjerinjacima priznat će tu činjenicu a
vidimo to jasno u naših pasa i drugih domaćih životinja. Brehm posebno
ističe da je svaki majmun od onih koje držao u zatočeništvu u Africi imao
posebnu ćud i raspoloženje. On spominje jednog pavijana koji se isticao
svojom inteligencijom. I čuvari u Zoološkom vrtu upozorili su me na
jednog majmuna, pripadnika majmunima Novog svijeta, koji je također
zapažen zbog inteligencije.
Rengger, također, ističe različnost u raznim duhovnim
sposobnostima majmuna pripadnika iste vrste koje je uzgajao u Paragvaju;
a ta raznolikost, dodaje on, djelomično je urođena a djelomično je rezultat
načina na koji su s njima postupali ili kako su ih gajili. 145
Već sam drugdje 146 toliko govorio o nasljeđu, da ovdje jedva da još
treba nešto dodati. O nasljeđivanju najbeznačajnijih kao i najvažnijih
značajki, o čovjeku je prikupljen veći broj činjenica, nego o bilo kojoj
nižoj životinji, premda ih i za ove potonje ima obilato. Tako, glede
duhovnih svojstava, njihovo nasljeđivanje je očito u naših pasa, konja i
drugih domaćih životinja. Osim toga, jamačno se nasljeđuju posebni ukusi
i navike, opća inteligencija, smionost, loš i dobroćudan temperament itd.
Kod čovjeka, slične činjenice vidimo gotovo u svakoj obitelji; a sada iz
divnih radova gosp. Galtona 147 znamo da genijalnost, kao čudesna složena
kombinacija visokih sposobnosti, teži da bude naslijeđena; i, s druge
strane, isto tako posve je sigurno da se ludilo i poremećene duhovne
sposobnosti održavaju u istim porodicama.
Što se tiče uzroka varijabilnosti, u svakom slučaju mi smo veliki
neznalice, ali možemo vidjeti da su one, u čovjeka kao i u nižih životinja,
nekako povezane s uvjetima kojima je svaka vrsta bila izložena tijekom
više naraštaja. Domaće životinje variraju više od onih u prirodnom stanju i
to očito valja pripisati raznovrsnijoj i promjenjivoj naravi njihovih uvjeta.
Različite ljudske rase u tom pogledu nalikuju domaćim životinjama i tako
biva s jedinkama iste rase kad naseljavaju vrlo prostrana područja, kao ona
u Americi. Mi vidimo utjecaj raznolikih uvjeta u civiliziranijih naroda
kojih članovi pripadaju različitim slojevima i bave se različitim
zanimanjima, pokazujući pri tom višu razinu osobnosti od pripadnika
barbarskih naroda. Ali glede jednolikosti divljaka često se pretjeralo i u
nekim slučajevima jedva se može reći da postoji.148 Pogrešno je ipak reći
za čovjeka, čak ako promatramo samo uvjete kojima je bio izvrgnut, da je
on bio "kudikamo više domestificiran"149 nego bilo koja druga životinja.
Neke divlje rase, kao što su Australci, nisu izloženi raznolikijim uvjetima
nego mnoge vrste koje imaju vrlo široku rasprostranjenost. Čovjek se jako
razlikuje od svake prave domaće životinje u jednome drugom i mnogo
važnijem pogledu jer njegovo razmnožavanje nije bilo pod nadzorom bilo
putem metodičnog bilo putem nesvjesnog odabira. Nijednu ljudsku rasu ili
skupinu nisu drugi ljudi tako potpuno podjarmili da bi neke jedinke
zadržavali i tako nesvjesno odabirali zato što bi svojim gospodarima bile
nekako korisnije. Niti su namjerno izdvajani i sparivani određeni muškarci
i žene, izuzev u dobro poznatom slučaju pruskih grenadira; a u tom slučaju
ljudi su se pokorili, kao što se moglo očekivati, zakonu metodičnog
odabira jer se tvrdi da su se mnogi visoki ljudi odrasli u selima u kojima su
živjeli grenadiri sa svojim visokim ženama.
Ako smatramo da sve ljudske rase čine jednu vrstu, onda je njen
životni prostor golem, ali i neke odijeljene rase, kao Amerikanci i
Polinezijci, imaju vrlo velik prostor. Dobro je poznat zakon da su široko
rasprostranjene vrste varijabilnije od vrsta omeđenih na uske prostore, pa
se ljudska varijabilnost može s više točnosti usporediti s varijabilnošću
široko raširenih vrsta negoli s varijabilnošću domaćih životinja.
Čini se da je varijabilnost u čovjeka i u nižih životinja ne samo da
potječe od istih općih uzroka, nego su u oba slučaja zahvaćene iste
značajke na veoma sličan način. To su dokazali Godron i Quatrefages s
toliko pojedinosti da meni preostaje samo se pozvati na njihova djela. 150
Nakaznosti, koje se postupno pokazuju kao male varijacije, tako su nadalje
slične kod čovjeka i nižih životinja da se za jedne i druge mogu
upotrebljavati isti nazivi i ista klasifikacija, kako se može vidjeti i velikom
djelu Isidorea Geoffroya St.-Hilairea. 151 To je nužna posljedica istih
zakona promjene koji prevladavaju diljež životinjskog svijeta. U svome
djelu o mijenjanju domaćih životinja pokušao sam u grubo utvrditi zakone
varijacije u odjeljcima: - Izravno i presudno djelovanje promijenjenih
uvjeta koje se pokazuje tako što se sve jedinke iste vrste, pod istim
uvjetima, mijenjaju na isti način. Učinci dugotrajne porabe ili neporabe
dijelova. Kohezija homolognih dijelova. Varijabilnost mnogostrukih
dijelova. Nadoknada rastenja, ali u slučaju čovjeka nisam naišao valjanih
potvrda tog zakona. Učinci mehaničkog pritiska jednog dijela na drugi,
primjerice zdjelice na lubanju djeteta u majčinoj utrobi. Zapreke razvitku
što dovede do smanjenja ili nestanka dijelova. Ponovno pojavljivanje već
dugo izgubljenih značajki vrnućem, reverzijom. I najzad, korelativna
varijacija. Svi ti tzv. zakoni primjenjuju se jednako na čovjeka i na niže
životinje, a većina čak i na biljke. Bilo bi suvišno ovdje o svima njima
raspravljati,152 ali su neki toliko važni da se o njima mora dosta opširno
progovoriti.

Izravno i presudno djelovanje promijenjenih uvjeta. - To je vrlo

zamršena stvar. Nemoguće je osporiti da promjenom uvjeta dolazi do
nekog učinaka, katkad i do znatnog učinka, na vrlo raznovrsne organizme.
I na prvi pogled čini se vjerojatnim da bi taj rezultat, ako bi dovoljno dugo
potrajao, bio trajan. Ali ja nisam uspio u prilog tome zaključku dobiti jasni
dokaz a, s druge strane, barem što se tiče beskonačnog broja kolebljive
varijabilnosti zbog koje su cijeli organizmi u nekom stupnju podatni,
plastični.
U Sjedinjenim Državama mjereno je više od 1,000.000 vojnika koji
su sudjelovali u prošlome ratu i zabilježene Države u kojima su rođeni o
odrasli. 153 Iz tog strahovito velikog broja opažanja dokazano je neki
mjesni utjecaji izravno djeluju na uzrast i dalje doznajemo da "izrazit
utjecaj na uzrast ima Država u kojoj se fizičko odrastanje uglavnom
dogodilo, i Država rođenja, odakle su preci." Tako je utvrđeno "da
prebivanje za vrijeme odrastanja u zapadnim Državama pogoduje
postizanju višeg uzrasta." S druge strane, sigurno je da kod pomoraca
njihov način života usporuje rastenje, kao što pokazuju "velike razlike
između uzrasta vojnika i mornara u dobi od 17 i 18 godina." Gosp. B. A.
Gould pokušao je utvrditi narav utjecaja koji tako djeluju na uzrast, ali
došao je samo do negativnih rezultata, naime, da ti utjecaji nisu povezani s
podnebljem, s visinom te oblasti, kraja, a čak da "ni u kojem stupnju koji
se dade provjeriti" ne ovisi o postojanju ili odsutnosti životnog izobilja.
Ovaj posljednji zaključak upravo je suprotan rezultatu do kojeg je došao
Villermé na temelju statističkih podataka o visini novaka u raznim
dijelovima Francuske. Kad usporedimo razlike u visini između
polinezijskih poglavica i nižih redova na tim istim otocima, ili između
stanovnika plodnih vulkanskih i niskih neplodnih koraljnih otoka u istom
oceanu, 154 ili nadalje između stanovnika Ognjene zemlje na njezinim
istočnim obalama i onih na zapadnim obalama, gdje se sredstva za život
jako razlikuju, teško je izbjeći zaključak da dobra hrana i izobilje ipak
utječu na uzrast. Ali upravo navedene tvrdnje pokazuju kako je teško doći
do preciznog rezultata. Dr. Beddoe je nedavno dokazao da su život u
gradovima i neka zanimanja, u Britanaca, štetno utjecala na njihov uzrast i
on zaključuje da je to donekle nasljedno, slično onom nasljeđivanju u
Sjedinjenim Državama. Dr. Beddoe dalje smatra da posvuda "gdje neka
rasa dostigne vrhunac u tjelesnom razvitku, ona dopre i do vrhunaca u
energiji i moralnoj snazi."155
Proizvode li vanjski uvjeti neki drugi izravni učinak, nije poznato.
Moralo bi se očekivati da su klimatske razlike bile od znatna utjecaja
budući da pluća i bubrezi na niskoj temperaturi, a jetra i koža na višoj
temperaturi, postaju aktivniji.156 Nekad se mislilo da su boju kože i
svojstva kose određeni svjetlošću ili toplinom; i premda se teško može
zanijekati neki učinak koji je tako nastao, gotovo svi istraživači sada se
slažu da je taj učinak vrlo malen, čak i pošto su pod takvim utjecajem bili
mnogi naraštaji. No o tom predmetu pobliže ćemo raspraviti kad budemo
govorili o različitim rasama čovječanstva. Što se tiče naših domaćih
životinja, tu imamo razloga vjerovati da hladnoća i vlaga izravno utječu na
rastenje dlake, ali što se tiče čovjeka, za to nisam našao nikakva dokaza.

Učinci povećane porabe i neporabe dijelova. - Dobro je poznato da

se mišići u onog tko ih upotrebljava jačaju i da ih potpuna neupotreba, ili
uništenje njihova živca, slabi. Kad se oko razori, očni živac često atrofira.
Kad se podveže neka arterija, onda ne samo da pobočni kanali povećaju
promjer, nego im odebljaju i ojačaju stijenke. Kad jedan bubreg zbog
oboljenja prestane funkcionirati, drugi postaje veći i udvostruči djelovanje.
Kad se kosti više opterete, postanu ne samo deblje, nego i duže. 157
Različita zanimanja, kad se redovno obavljaju, dovode do promjene u
omjeru raznih dijelova tijela. Tako je Povjerenstvo Sjedinjenih Država 158
ustanovilo goljeni mornara koji su sudjelovali u prošlom ratu bile 0,217
inča (5,2 mm, o. pr.) duže od goljeni pješaka iako su mornari bili prosječno
niži, dok su im ruke bile prosječno 1,09 inča (26 mm, o. pr.) kraće a time i
razmjerno kraće u odnosu na njihovu manju težinu. Ta kratkoća ruku očito
je posljedica njihove veće uporabe, što je neočekivani rezultat; no, mornari
upotrebljavaju svoje ruke poglavito za povlačenje a ne za dizanje tereta.
Opseg vrata i visina svoda stopala su veći dok je opseg prsiju, struka i
bokova u mornara manji nego u pješaka.
Da li bi neke od spomenutih modifikacija postale nasljedne ako bi
mnogo naraštaja provodilo taj isti način života, ne znamo, ali je to
vjerojatno. Rengger 159 tanke goljenice i jake ruke paragvajskih Indijanaca
pripisuje tome što su cijeli naraštaji gotovo sav svoj život provodili u
kanuima, dok su im donji udovi stajali nepokretno. Ini autori došli su do
sličnog zaključka u drugim sličnim slučajevima. Prema Cranzu, 160 koji je
dugo živio s Eskimima, "urođenici su uvjereni da su sposobnost i vještina u
hvatanju tuljana (što je njihovo najviše umijeće i odlika) nasljedni; doista,
ima nešto u tome jer će se sin nekoga glasovitog lovca na tuljane u tome
odlikovati makar izgubio oca u djetinjstvu." Ali u tom slučaju, kako se
čini, nasljeđuje se duševna prikladnost, gotovo onoliko koliko i tjelesno
ustrojstvo. Postoji tvrdnja da su šake engleskih radnika već kod rođenja
veće nego šake gospodske djece. 161 Zbog korelacije koja, barem u nekim
slučajevima, postoji 162 između razvitka udova i čeljusti, moguće je da u
klasa koje ne rade mnogo sa svojim rukama i nogama stoga dođe do
redukcije u veličini čeljusti.
Sigurno je da su one općenito manje u finih i civiliziranih ljudi nego
u ljudi koji teško rade i u divljaka. No u divljaka, kao što je primijetio H.
Spencer, 163 mora de je veća uporaba čeljusti za žvakanje grube i prijesne
hrane izravno djelovala na žvačne mišiće i kosti na kojima su im hvatišta.
U djece je davno prije rođenja koža na stopalima deblja nego na bilo kojem
drugom dijelu tijela; 164 i jedva može biti dvojbe da je to posljedica
naslijeđenih učinaka pritiskanja u dugom nizu pokoljenja.
Svatko zna da su urari i graveri skloni da postanu kratkovidni dok su
pomorci i pogotovo divljaci općenito dalekovidni. Kratkovidnost i
dalekovidnost zasigurno teže da se nasljeđuju. 165 Što Europljani, u
usporedbi s divljacima, imaju slabije osjetilo vida i druga osjetila,
nedvojbeno je nagomilani i naslijeđeni učinak smanjene uporabe tijekom
mnogih naraštaja; jer Rengger 166 tvrdi da je u više navrata promatrao
Europljane koji su odrasli s divljim Indijancima i s njima proveli cijeli svoj
život a im ipak nisu bili ravni po oštrini osjetila. Taj isti prirodoslovac
primjećuje da su lubanjske šupljine za smještaj raznih osjetila u američkih
domorodaca veće negoli u Europljana i da to nesumnjivo ukazuje na
odgovarajuću razliku u veličini samih organa. Blumenbach je također
upozorio na veličinu nosnih šupljina na lubanjama američkih urođenika i tu
činjenicu povezuje s njihovim vrlo oštrim njuhom. Po Pallasu, Mongoli sa
ravnica Sjeverne Azije imaju čudesno savršena osjetila; a Prichard misli da
je velika širina njihovih lubanja na razini jagodičnih kostiju posljedica
njihovih izvanredno razvijenih osjetila. 167
Kvečua-Indijanci žive na peruanskim visoravnima i Alcide d'Orbigny
kaže 168 da su stoga što stalno udišu vrlo razrijeđen zrak, zadobili
izvanredno velik grudni koš i pluća. Plućne alveole su im, također, veće i
brojnije nego u Europljana. U ta opažanja se posumnjalo, ali gosp. D.
Forbes obavio je pomna mjerenja kod mnogih Aymarasa, jedne srodne
rase, koja živi na visini između deset i petnaest tisuća stopa (između 3048 i
4572 m, o. pr.) i on mi priopćuje 169 da se oni, opsegom i dužinom tijela,
vrlo jasno razlikuju od ljudi svih drugih rasa koje je proučavao. U njegovoj
tablici mjerenja, visina svakog pojedinog čovjeka predstavljena je kao
1000, a druge mjere su umanjene prema tom standardu. Tu se vidi da je
ispružena ruka Aymara kraća od ruke Europljanina,a mnogo je kraća nego
u crnca. Isto tako, kraće su i golijeni te pokazuju neobičnu posebnost da je
u svakog Aymara bedrena kost stvarno kraća nego goljenica (tibia). Dužina
bedrene kosti prema dužini goljenice prosječno je 211 prema 252, dok su u
Europljana, izmjerene istovremeno, bedrene kosti spram goljenica bile 244
prema 230, a kod tri crnca 258 prema 241.
Isto tako je nadlaktica razmjerno kraća od podlaktice. Čini se da je
do skraćivanja tog dijela ruke, koji je najbliži tijelu, kako mi je sugerirao
gosp. Forbes, došlo kao nadoknada, kompenzacija, u odnosu na veliko
izduženje trupa. Aymaras pokazuju i neke druge posebnosti u ustrojstvu,
na primjer, vrlo malo ispupčenje pete.
Ti ljudi tako su dobro prilagođeni na svoja hladna i visoka
obitavališta da su u strahovito velikom broju umirali kad su ih nekoć
Španjolci s visina selili na niske Istočne ravnice, kao i sada kad su
namamljeni dolje da zarade kao ispirači zlata. Gosp. Forbes je ipak našao
nekoliko nemiješanih obitelji koje su preživjele kroz dva naraštaja i on je
opazio da su još i nadalje naslijeđene njihove karakteristične posebnosti.
Ali bilo je, i bez mjerenja, očito da su se sve one smanjile, a mjerenjem je
utvrđeno da njihova tijela više nisu tako izdužena kao kod ljudi na
visoravni dok su im se bedrene kosti nešto izdužile, kao i goljenice,
premda u nešto manjem stupnju. Te stvarne mjere mogu se potražiti u
spisu gosp. Forbesa. Prema tim vrijednim opažanjima, mislim, ne može biti
sumnje da prebivanje tijekom mnogih naraštaja na velikoj visini teži, kako
izravno tako neizravno, izazvati nasljedne modifikacije u omjerima između
dijelova tijela. 170
Iako se čovjek tijekom posljednjih etapa svog postojanja možda nije
mnogo preinačio putem povećane ili smanjene uporabe dijelova, prethodno
spomenute činjenice pokazuju da se sklonost u tom pogledu kod njega nije
izgubila, a pouzdano znamo da isti zakon zaista vrijedi i za niže životinje.
Možemo, dakle, zaključiti da je prirodni odabir onda kad su u dalekoj
prošlosti čovjekovi preci bili u prijelaznom stanju, kad su se pretvarali iz
četveronožaca u dvonošce, snažnu potporu vjerojatno nalazio u
nasljeđivanju učinaka veće ili manje uporabe različitih dijelova tijela.

Zaustavljanje razvitka. - Postoji razlika između spriječenog razvitka i

spriječenog rastenja, jer dijelovi koji su spriječeni u razvitku nastavljaju
rasti, zadržavajući nadalje svoje tadašnje stanje. Tu spadaju nakaznosti i za
neke od njih je poznato da se s vremena na vrijeme nasljeđuju, npr.
nesraslo nepce. Za našu svrhu ovdje će biti dovoljno spomenuti
zaustavljeni razvitak mozga u mikrocefalnih idiota, kao što je to, u svojoj
velikoj raspravi, opisao Vogt.171 U njih su lubanje manje, a moždane vijuge
manje složene negoli u normalnih ljudi. Čeoni sinus ili nadočni lukovi vrlo
su razvijeni a čeljusti u "effrayant" stupnju (tj. strašno, o. pr.) isturene tako
da ti idioti donekle sliče nižim tipovima čovječanstva. Njihova
inteligencija i većina njihovih duhovnih sposobnosti krajnje su slabašni.
Oni ne mogu naučiti govoriti i posve su nesposobni za dulju pozornost, ali
su jako skloni oponašanju. Oni su snažni i izuzetno pokretljivi, neprestano
pocupkuju i skaču unaokolo praveći grimase. Često uzlaze stubama
četveronoške i čudno vole penjanje po pokućstvu i drveću. To nas podsjeća
na užitak koji pokazuju gotovo sva djeca u pentranju po stablima, a to nas
sa svoje strane podsjeća kako janjad i kozlići, izvorno brdske životinje,
uživaju dok skakuću na bilo kakvom, pa i malom, uzvišenju.

Vrnuće, reverzija. - Mnogi slučajevi koji će se ovdje iznijeti mogli su

doći i pod prethodni naslov. Kad god je neko ustrojstvo zaustavljeno u
svome razvitku, ali produži dalje rasti dok ne postane jako slično
odgovarajućem ustrojstvu u nekog nižeg i odraslog člana iste skupine,
onda to možemo smatrati u nekom smislu kao slučaj vrnuća. Niži članovi
neke skupine daju nam nekakvu sliku kako je vjerojatno bio građen
zajednički predak, i teško je vjerovati da bi neki složeni dio bio zaustavljen
u ranoj etapi embrionalnog razvitka kako bi mu bilo omogućeno da raste
tako kao da će konačno obavljati svoju posebnu funkciju, osim ako on tu
sposobnost nastavljanja rastenja nije zadobio u nekom ranijem stadiju
postojanja, kad je sadašnje neobično ili zaustavljeno ustrojstvo bilo
normalno. Za jednostavni mozak nekoga mikrocefalnog idiota, time što
sliči mozgu nekog majmuna, možda se u tom smislu može reći da je slučaj
vrnuća. Ima drugih slučajeva koji bolje spadaju pod ovaj naš naslov o
vrnuću. Neka ustrojstva koja se redovito pojavljuju kod nižih članova
skupine u koju spada čovjek, katkad se pojavljuju i u čovjeka iako nisu
nađena u normalnog čovječjeg zametka; ili, ako se normalno nalaze kod
čovječjeg zametka, razviju se na nenormalan način, iako je taj način
razvitka svojstven nižim članovima iste skupine. Ove napomene bit će
jasnije iz objašnjenja koja slijede.
U različitih sisavaca maternica pokazuje sve stupnjeve, počev od
dvojnog organa s dva ušća i dva kanala, kao što je to u tobolčara, pa do
jednoga jednostavnog organa koji pokazuje dvojnost samo time što ima
jedan slab unutrašnji nabor, kao što je to u viših majmuna i čovjeka.
Glodavci pokazuju savršen niz stupnjeva između ta dva krajnja stanja. U
svih sisavaca maternica se razvija iz dvije priproste primitivne cijevi, čiji
donji dijelovi čine rogove (cornua) i Dr. Farre kaže da je "tijelo maternice
u čovjeka nastalo tako što su se dva roga sjedinila svojim donjim
krajevima, dok kod onih životinja kod kojih srednji dio ili tijelo maternice
ne postoji, rogovi ostaju nesjedinjeni. Tijekom razvitka maternice, oba
roga postupno se skraćuju dok se nakraju ne izgube ili, bolje rečeno, dok se
ne apsorbiraju u tijelo maternice." Kutovi maternice još su i nadalje poput
rogova, čak i kod životinja koje su na ljestvici visoko, primjerice u nižih
majmuna i njihovih srodnika lemura.
Sada u žena nisu rijetkost anomalni slučajevi da potpuno razvijena
maternica ima rogove, ili je djelomično podijeljena u dva organa i takvi
slučajevi, prema Owenu, ponavljaju onaj "stupanj usredotočenog razvitka"
koji su dostigli neki glodavci. Tu imamo možda samo jedan jednostavan
primjer zaustavljanja embrionalnog razvitka dok su rastenje i potpun
funkcionalni razvitak nastavljeni do kraja, jer za vrijeme trudnoće svaka
strana djelomično dvostruke maternice sposobna je obaviti funkciju
maternice. U drugim i rjeđim slučajevima, izgrade se dvije jasno odvojene
maternične šupljine od kojih svaka ima vlastito ušće i kanal. 172 Takav se
stadij ne pojavljuje kod normalnog embrionalnog razvitka i teško je
vjerovati, iako možda nije nemoguće, da bi dvije jednostavne, sitne,
primitivne cijevi (ako je dopušteno upotrijebiti taj izraz) znale da se razviju
u dvije različite maternice, svaka sa svojim dobro izgrađenim ulazom i
kanalom, i svaka opskrbljena mnogobrojnim mišićima, živcima,
žlijezdama i krvnim žilama, ako one nisu prošle kroz jedan takav tijek
razvitka kakav postoji kod današnjih tobolčara. Nitko valjda ne misli da je
tako savršeno ustrojstvo kao što je dvostruka maternica u žene moglo biti
rezultat pukog slučaja. Ali načelo vrnuća, pomoću kojeg se davno nestala
spavajuća ustrojstva ponovno pojavljuju, moglo bi poslužiti kao vođa za
potpuni razvitak tog organa, čak i poslije jako mnogo vremena.
Pošto je Profesor Canestrini 173 pretresao prethodni i razne slične
slučajeve, došao je do istog zaključka onome koji sam upravo iznio. On
navodi još jedan primjer, slučaj jagodične kosti koja se u nekih viših
majmuna (Quadrumana) i drugih sisavaca normalno sastoji od dva dijela.
U takvu stanju ona je u dvomjesečnog ljudskog zametka i takva ponekad
zaostane, kao zaustavljeni razvitak, u odraslog čovjeka, češće u nižih
prognatnih rasa. Otuda Canestrini zaključuje da je neki davni predak
čovjeka morao imati takvu kost kao normalno podijeljenu u dva dijela,
koja su se kasnije spojila. Čeona kost u čovjeka sastoji se od jednog dijela,
ali u zametka i u djece, te gotovo u svih nižih sisavaca, ona se sastoji od
dva dijela odvojena jasnim šavom. Taj šav ponekad se zadrži, više ili
manje jasno, i u odraslih ljudi, a češći je u drevnih nego u sadašnjih
lubanja, naročito, kao što je opazio Canestrini, u lubanja koje su iskopane
iz diluvija i pripadaju brahicefalnom tipu. Ovdje, ponovno, on dolazi do
istog zaključka kao i u sličnom slučaju za jagodične kosti. U tom, kao i u
drugim primjerima koji će odmah biti navedeni, uzrok da se stare rase
češće približuju u nekim značajkama nižim životinjama nego novije rase,
čini se da je taj što novije rase stoje u dugoj liniji potomaka na nešto većoj
udaljenosti od svojih ranijih polu-ljudskih predaka.
Mnogi prirodoslovci 174 iznijeli su kao slučajeve vrnuća, više ili
manje slične naprijed navedenima, ali to se čini dosta sumnjivo jer u nizu
sisavaca morali bismo se spuštati vrlo duboko da bismo naišli na takva
ustrojstva kao normalna. 175
Očnjaci su u čovjeka savršeno učinkovito oruđe za žvakanje. Ali, kao
što primjećuje Owen, 176 na njihov pravi očnjački značaj "ukazuje stožasti
oblik krune, koja završava tupim vrhom, ispupčenim izvana i ravnim ili
blago uleknut unutra, na čijoj je osnovici jedan slab izraštaj. Konusni oblik
najbolje je izražen u tamnoputih rasa, naročito u Australaca. Očnjaci su
dublje usađeni i imaju jači korijen nego sjekutići." Pa ipak čovjek se više
tim zubima ne služi kao naročitim oruđem za čerečenje svojih neprijatelja
ili plijena; stoga se oni mogu, što se tiče njihove prave funkcije, smatrati
kao rudimentarni. Kao što primjećuje Haeckel, 177 u svakoj boljoj zbirci
ljudskih lubanja može se naći poneka s očnjacima koji za razliku od ostalih
zuba znatno strše, samo što je to u manjoj mjeri, kao u čovjekolikih
majmuna. U takvim slučajevima, postoje praznine između zuba na jednoj
čeljusti za prihvat očnjaka suprotne čeljusti. U jednoj kafirskoj lubanji,
koje sliku donosi Wagner, taj međuprostor je začudno velik. 178 Uzme li se
u obzir koliko malo je istraženo drevnih lubanja, u usporedbi s novijima,
zanimljiva je činjenica da bar u tri slučaja očnjaci strše jako, a u slučaju
čeljusti iz Naulette rečeno je da su golemi. 179
Kod čovjekolikih majmuna potpuno razvijene očnjake imaju samo
mužjaci, ali u ženke goriline, a u manjem stupnju i orangutanove, ti zubi
znatno strše između ostalih zuba; stoga činjenica da katkad očnjaci znatno
strše i u žena, u što sam se sam uvjerio, ne može se nikako uzeti kao
ozbiljan prigovor mišljenju da ponekad znatno razvijeni očnjaci u čovjeka
nisu vrnuće k nekome majmunolikom pretku. Onaj tko s prezirom
odbacuje mišljenje da oblik njegovih vlastitih očnjaka, i njihova kadikad
velika razvijenost u inih ljudi, dolazi otud što su naši davni preci bili
naoružani tim strašnim oruđem, otkrit će vjerojatno svojim prezrivim
osmjehom, liniju njihova podrijetla. Jer, iako je daleko od namjere i od
mogućnosti da te zube upotrijebi kao oruđe, ipak će nesvjesno stegnuti
njihove "režeće mišiće" (kako ih je nazvao Sir C. Bell)180 i pokazati ih
pripravne za akciju, poput psa koji je spreman za borbu.
Mnogi mišići koji su svojstveni četverorukim majmunima
(Quadrumana) i drugim sisavcima ponekad su razvijeni i u čovjeka.
Profesor Vlaković 181 istražio je kod četrdeset muškaraca i u
devetnaestorice je našao jedan mišić koji je nazvao ishio-pubičnim; u
trojice drugih muškaraca taj mišić bio je predstavljen ligamentom, a kod
ostale osamnaestorice nije mu bilo ni traga. Samo u dvije od trideset žena,
taj mišić bio je s obje strane, ali u tri druge bio je prisutan rudimentarni
ligament. Stoga se čini da je taj mišić češći kod muškog nego kod ženskog
spola; a prema temeljnom načelu da čovjek vuče podrijetlo od nekoga
nižeg oblika, njegova nazočnost je shvatljiva, jer taj je mišić pronađen kod
mnogih nižih životinja, a kod svih njih on služi isključivo kao pomoć
mužjaku prilikom parenja.
Gosp. J. Wood je u nizu svojih izvrsnih rasprava 182 opisao do u
tančine velik broj mišićnih varijacija u čovjeka, koje su nalik normalnim
ustrojstvima u nižih životinja. Uzmemo li u obzir samo mišiće koji jako
sliče mišićima što se redovito nalaze u naših najbližih srodnika, u majmuna
(Quadrumana), i odveć ih je mnogo da bismo ih ovdje mogli navesti. Samo
kod jednog čovjeka, čije tijelo je bilo snažne građe i lubanja vrlo dobro
sazdana, uočio je sedam mišićnih varijacija, od kojih je svaka jasno
predstavljala mišiće svojstvene različitim vrstama majmuna. Taj čovjek
imao je, na primjer, s obje strane vrata pravi i snažan "levator claviculae,"
onakav kakav je pronađen u svih vrsta majmuna, i kakav se nalazi, kažu,
otprilike u jednoga od šesdeset ljudi. 183 Nadalje, taj čovjek imao je "jedan
naročiti abduktor metatarzalne kosti petoga nožnog prsta, onakav kakav
imaju, kao što su to pokazali profesor Huxley i gosp. Flower, svi viši i niži
majmuni." Šaka i ruka u čovjeka imaju izrazito osebujno ustrojstvo, ali su
njihovi mišići podložni krajnjem variranju, pri čemu su nalik
odgovarajućim mišićima u nižih životinja. 184 Takve sličnosti su ili potpune
ili nepotpune, u ovome posljednjem slučaju još i jasno prijelazne naravi.
Neke varijacije su običnije u muškaraca, druge u žena, što nismo u stanju
obrazložiti.
Gosp. Wood, pošto je opisao mnoge slučajeve, stavlja ovu sadržajnu
primjedbu: "Upadljiva odstupanja mišićnih ustrojstava od redovnog tipa
teku žlijebovima ili smjerovima za koja se mora pretpostaviti da
upozoravaju na nekog neznanog čimbenika koji je od velike važnosti za
cjelovito poznavanje opće i znanstvene anatomije." 185
Vrlo je vjerojatno da je taj nepoznati čimbenik vrnuće, povratak na
raniji oblik postojanja. Posve je nevjerojatno da bi neki čovjek pukim
slučajem morao imati ne manje od sedam mišića koji su abnormalno slični
mišićima nekih majmuna, ako među njima nema nikakve genetičke
povezanosti. S druge strane, ako je čovjek potekao od nekoga
majmunolikog stvorenja, nemoguće je navesti nikakav valjani razlog zašto
se u njemu neki mišići ne bi mogli iznenada ponovno pojaviti poslije
razmaka od mnogo tisuća naraštaja, onako kao što se u konja, magarca i
mazge najednom pojavljuju tamne pruge po nogama i plećkama poslije
razmaka od stotina ili, vjerojatnije, tisuća naraštaja.
Ti različiti slučajevi vrnuća tako su blisko povezani sa slučajevima
rudimentarnih organa, koji su navedeni u prvome poglavlju, da se mnogi
od njih podjednako opravdano mogli naći u bilo kojemu od ta dva
poglavlja. Tako za ženinu maternicu s dva roga može se reći da
predstavlja, u rudimentarnom stanju, isti taj organ u njegovu normalnom
stanju kod nekih sisavaca. Neki dijelovi koji su kod čovjeka rudimentarni,
npr. trtična kost (os cocygs) u oba spola i sise u muškog spola, uvijek
postoje, dok se drugi, primjerice suprakondiloidni otvor, pojavljuju samo
povremeno, pa bi se mogli staviti u poglavlje o vrnuću. Ta različita
ustrojstva što se pojavljuju u vrnućima, kao i ona prava rudimentarna,
nepogrešivo ukazuju na podrijetlo čovjeka od nekoga nižeg oblika.
 Korelativne promjene. - U čovjeka, kao i u nižih životinja, mnoga
ustrojstva su među sobom tako tijesno povezana da kad se mijenja jedan
dio onda se mijenja i drugi premda u većini slučajeva nismo u stanju
navesti razlog. Ne možemo reći da li jedan dio upravlja drugim, ili oba
ovise o nekome dijelu koji se ranije razvio. Isto tako, kao što je to
višekratno isticao I. Geoffroy, tijesno su povezana međusobno i različita
nakazna ustrojstva. Istodobnoj promjeni naročito su sklona homologna
ustrojstva, kao što to vidimo za obje strane tijela te gornje i donje udove.
Meckel je još davno primjetio da kad mišići ruke odstupe od svoga
tipa, onda gotovo uvijek sliče nožnim mišićima, a obratno je s nožnim
mišićima. Organi vida i sluha, zubi i kosa, boja kože i kose, boja i
konstitucija više ili manje su korelativni.186 Profesor Schaaffhausen prvi je
upozorio na očit odnos koji postoji između mišićnog sklopa i jako
izraženih nadočnih grebena, tako karakterističnih za niže ljudske rase.
Osim varijacija koje se mogu, s više ili manje vjerojatnosti, staviti
pod prethodne naslove, postoji velika skupina varijacija koje se privremeno
mogu nazvati spontanima jer nam se čini, zbog neznanja, da nastaju bez
ikakva uzroka. Može se, međutim dokazati, da takve varijacije, biloda se
sastoje iz malih individualnih razlika bilo iz velikog i naglog odstupanja u
ustrojstvu, ovise mnogo više o konstituciji organizma nego o naravi uvjeta
kojima je bio podvrgnut. 187

Porast stanovništva. - Poznato je da su civilizirana pučanstva, pošto

su stavljena pod povoljne uvjete, kao u Sjedinjenim Državama,
udvostručila svoju brojnost u dvadeset i pet godina, a prema Eulerovom
računu, to bi se moglo dogoditi i za nešto više od dvanaest godina. 188 Po
spomenutom računu, sadašnje stanovništvo Sjedinjenih Država, tj. trideset
milijuna, u 657 godina pokrilo bi cijelu zemaljsku kuglu tako gusto da bi
na svaki četvorni jard (lakat, 0.914 m, o. pr.) površine dolazila četiri
čovjeka. Prva ili osnovna smetnja neprekidnom porastu čovječanstva u
tome je što ne može pribaviti sredstva za život i da živi u udobnostima. Da
je tomu tako, zaključujemo iz onoga što vidimo, na primjer, u Sjedinjenim
Državama gdje je lako dobiti sredstva za život i gdje ima dovoljno
prostora. Ako bi se takva sredstva najednom udvostručila u Velikoj
Britaniji, i naš broj brzo bi se udvostručio. Kod civiliziranih naroda prva
smetnja djeluje poglavito tako što ograničava broj brakova. Veća smrtnost
djece kod najsiromašnijih klasa također je vrlo važna, kao i veća smrtnost,
u svim životnim dobima i zbog različitih bolesti, stanovnika koji žive u
prenatrpanim i bijednim stanovima. Kod naroda koji imaju povoljnije
uvjete za život, posljedice teških zaraza i ratova brzo se nadoknade, i više
nego nadoknade. Iseljavanje može, također, privremeno zaustaviti porast
stanovništva, ali kod krajnje siromašnih klasa ono nema znatnijeg utjecaja.
Ima razloga pretpostaviti, kao što je opazio Malthus, da je sada
rasplodna moć u barbarskih naroda manja negoli u civiliziranih. O tome ne
znamo ništa pouzdano jer kod divljaka nema popisivanja stanovništva; ali
prema suglasnim iskazima misionara, i drugih ljudi koji su dugo boravili
kod takvih naroda, čini se da su njihove obitelji obično male i rijetko se
nađe koja velika. To se donekle može pripisati i tome, kako su neki mislili,
što njihove žene dugo doje svoju djecu, ali je također vrlo vjerojatno da su
divljaci, koji često trpe mnoge nevolje i koji ne dobivaju jako krepku hranu
kao civilizirani ljudi, manje plodni. U jednom svome ranijem djelu sam
pokazao189 da su svi naši domaći četveronošci i ptice, kao i sve naše
kultivirane biljke, plodniji od odgovarajućih vrsta u prirodnom stanju. Ne
može se uzeti kao ozbiljan prigovor na taj zaključak to da životinje koje
najedanput dobiju obilje hrane, ili se previše udebljaju, i većina biljaka ako
se premjeste s jako posnog na jako plodno zemljište, postanu više ili manje
neplodne. Stoga bismo mogli očekivati da će civilizirani ljudi, koji su u
nekom smislu jako odnjegovani, biti plodniji nego divlji ljudi. Isto je tako
vjerojatno da će povećana plodnost civiliziranih naroda postati nasljedna
osobina, kao i u naših domaćih životinja; barem se zna da u čovječanstvu
postoji sklonost da se u nekim obiteljima rađaju blizanci. 190
Pri svemu tome što se čini da su divljaci neplodniji od civiliziranih
ljudi, njihov broj bi nedvojbeno brzo porastao kad ih neki uzroci ne bi
uporno sprečavali. Santali, odnosno plemena indijskih planina, u novije
vrijeme dali su dobar primjer za tu činjenicu jer su se, kao što je pokazao
gosp. Hunter, 191 jako umnožili nakon uvođenja cijepljenja i pošto su
suzbijene razne bolesti, a rat strogo zabranjen. Taj porast ne bi, međutim,
bio moguć da se ti priprosti ljudi nisu raspršili u susjedne oblasti kao
nadničari. Divljaci se gotovo uvijek žene, a ipak tu je jedno razborito
ograničenje jer se obično ne mogu vrlo rano oženiti. Mladi ljudi često
trebaju dokazati da mogu uzdržavati ženu pa stoga obično prvo moraju
zaraditi čime će je otkupiti od njezinih roditelja. Teškoća da se dobiju
sredstva za život, u divljaka katkad njihov broj ograničava na mnogo
izravniji način nego u civiliziranih naroda jer sva plemena od vremena na
vrijeme stradaju od ljute gladi. U takva vremena divljaci su primorani
gutati mnogo loše hrane i zdravlje im neminovno stradava. Objavljena su
mnoga izvješća kako im poslije i u vrijeme gladovanja nateknu trbusi i
omršave udovi. Tada su oni, također, prisiljeni mnogo lutati pa, kao što su
me uvjeravali u Australiji, pri tom nastrada mnogo njihove djece. Kako se
gladi pojavljuju periodično, oviseći ponajviše o vremenskim nepogodama,
to je u svim plemenima nužno kolebljiv broj njihovih članova. On ne mogu
postojano i pravilno brojčano rasti jer tu nema umjetnog povećavanja
dotoka hrane. Divljaci pritisnuti nevoljom upadaju u druga područja i zbog
toga nastaje rat; ali oni su sa svojim susjedima gotovo neprekidno u ratu. U
svojoj potrazi za hranom, oni su izloženi mnogim nevoljama na kopnu i
vodi, a u nekim zemljama mnogo stradaju i od većih grabežljivih zvijeri.
Čak u Indiji, mnoge oblasti ostale su bez naroda zbog napada tigrova.
Malthus je raspravljao o tih nekoliko smetnji, ali on dovoljno ne
ukazuje na onu koja je vjerojatno od svih najvažnija, a to je čedomorstvo,
naročito ubijanje ženske djece i običaj izazivanja pobačaja. Ta praksa sada
prevladava u mnogim dijelovima svijeta a čini se da je čedomorstvo, kao
što je pokazao gosp. M'Lennan 192 nekoć bilo još raširenije. Čini se da je
takva praksa proizašla odatle što su divljaci uvidjeli teškoću, ili radije
nemogućnost, da prehrane svu djecu koja se rode. Spomenutim smetnjama
može se pribrojiti i razvrat, ali on ne bi nastao zbog nedostatka sredstava za
život, premda ima razloga vjerovati da razvrat u nekim slučajevima (kao u
Japanu) namjerno potican kao sredstvo za zaustavljanje porasta pučanstva.
Ako bacimo pogled u krajnje daleku prošlost, čovjek prije nego što je
stigao do dostojanstva ljudske naravi većma bi se bio ravnao po nagonu a
manje po razumu, nego što to čine sadašnji divljaci. Naši rani polu-ljudski
preci ne bi bili činili čedomorstvo jer nagoni nižih životinja nisu nikad tako
izopačeni da bi ih naveli na redovno uništavanje vlastitog potomstva. Mora
da nije bilo nikakvog razumnog uzdržavanja od ženidbe i da su se spolovi
još zarana slobodno združivali. Stoga mora da su čovjekovi preci
pokazivali težnju da se naglo umnože, ali neke smetnje, povremene ili
stalne, mora da su sprečavale njegovo umnožavanje, čak i jače nego kod
današnjih divljaka. O točnoj naravi tih smetnji ne možemo reći ništa više
nego o onima kod većine drugih životinja. Znamo da su se konji i goveda,
životinje koje nisu inače odveć plodne, namnožile u golemoj množini kad
su prvi put slobodno puštene u Južnu Ameriku. Slon koji se najsporije
množi od svih poznatih životinja, razmnožavanjem bi za nekoliko tisuća
godina opskrbio bi svijet. Umnožavanje svih vrsta majmuna mora da se
nečim sprečava, ali ne, kao što Brehm kaže, napadima grabežljivih zvijeri.
Nitko neće htjeti tvrditi da je sadašnja moć razmnožavanja kod divljih
konja i goveda u Americi u početku znatno povećala, ili da se ta moć, čim
je neka oblast bila gusto naseljena, nije smanjila. Nema sumnje, u ovom
slučaju kao i u svima drugima, smetnje su djelovale istodobno, i različite
smetnje pod različitim okolnostima; možda su bile od svih njih najvažnije
povremene nestašice koje su ovisile o nepovoljnim vremenskim prilikama.
Mora da je tako bilo i kod davnih predaka čovjeka.

Prirodni odabir. – Vidjeli smo dosad da se u čovjeka mijenjaju i duh

i tijelo, i da te promjene dolaze neizravno ili izravno od istih općih uzroka,
i da se ravnaju prema istim općim zakonima, kao i kod nižih životinja.
Čovjek se raširio daleko licem zemlje i, za vrijeme tih stalnih selidba,193
mora da je bio izložen najraznovrsnijim životnim uvjetima. Stanovnici
Ognjene zemlje, Rta Dobre Nade i Tasmanije, na jednoj polutki, i oni iz
arktičkih oblasti, na drugoj, mora da su prošli kroz mnoge klime i da su
promijenili mnogo puta svoje navike dok nisu došli do svojih sadašnjih
obitavališta.194 Davni ljudski preci mora da su također težili, kao i sve
druge životinje, da se razmnože više nego što su imali sredstava za život;
stoga su povremeno morali biti izloženi borbi za opstanak, a prema tome i
neumoljivom zakonu prirodnog odabira. I zbog toga su se, kadikad ili
redovito, svakovrsne podobne varijacije održavale, a nepodobne su bile
uklanjane. Time ne mislim na velika odstupanja u ustrojstvu, koja se
pojavljuju samo poslije dugih vremenskih razmaka, nego na jednostavne
individualne razlike. Znamo, na primjer, da su mišići naših ruku i nogu, o
kojima ovise naše sposobnosti kretanja, skloni neprestanoj varijaciji, kao
što je i u nižih životinja. 195 Ako su dakle čovjekovi preci koji su
naseljavali neku oblast, naročito oblast u kojoj je dolazilo do nekih
promjena njihovih uvjeta, bili podijeljeni u dvije jednake skupine, onda
mora da je skupina, koja je okupila sve jedinke s najbolje prilagođenim
moćima kretanja za pribavljanje sredstava za život i za vlastitu obranu,
preživljavala prosječno u većem broju, i proizvodila veći broj potomaka,
nego druga skupina koja je bila manje obdarena.
Čovjek i u najprimitivnijem stanju u kojem sada postoji
najdominantnija je životinja što se ikad pojavila na Zemlji. On se proširio
šire od bilo kojeg drugog visoko organiziranog oblika, i svi ostali uzmakli
su pred njim. Jasno je da on tu svoju golemu nadmoćnost ima zahvaliti
svojim intelektualnim sposobnostima, svojim društvenim navikama koje ga
navode da pomaže i brani svoje bližnje, a i svojem tjelesnom ustrojstvu.
Golema vrijednost tih značajki potvrđena je krajnjim pravorijekom borbe
za opstanak. U svezi sa sposobnostima njegovog intelekta mogao se razviti
i njegov artikulirani govor, a o njemu poglavito je ovisio njegov čudesni
uspjeh. Čovjek je izumio i bio je sposoban upotrebljavati razna oružja,
oruđa, zamke, itd. kojima se brani, ubija ili hvata divljač te na drugi način
pomoću njih priskrbljuje hranu. On je napravio splavi ili čamce za ribolov
ili za prijevoz na susjedne plodne otoke. On je otkrio umijeće pravljenja
vatre pomoću koje je moglo tvrdo i drvenasto korijenje mogao učiniti
probavljivim, a otrovno korijenje ili biljke neškodljivima. Spomenuto
otkriće, vjerojatno poslije govora najveće koje je čovjek ikad učinio,
dogodilo se još prije praskozorja ljudske povijesti. Ti različiti pronalasci,
kojima se čovjek jako istaknuo još na najprimitivnijem stupnju, izravnji su
rezultat razvoja njegovih sposobnosti promatranja, pamćenja, znatiželje,
mašte i razuma. Stoga ne mogu razumjeti otkuda to da gosp. Wallace 196
zastupa mišljenje kako je “prirodni odabir bio u stanju obdariti divljaka
samo nešto malo savršenijim mozgom nego što je mozak nekog majmuna.”
Premda su za čovjeka intelektualne sposobnosti i društvene navike
od najveće važnosti, ipak ne smijemo podcjenjivati ni važnost njegova
tjelesnog ustrojstva, kojem će biti posvećen preostali dio ovog poglavlja. O
razvitku intelektualnih i društvenih ili moralnih sposobnosti raspravit ćemo
u sljedećem poglavlju.
Nije laka stvar čak ni precizno udarati čekićem, kao što će to priznati
svatko tko je pokušao učiti tesarski zanat. Da se kamen baci da nešto
pogodi onako točno kao što to izvede stanovnik Ognjene zemlje u obrani,
ili kad gađa pticu, potreban je savršena usklađenost u djelovanju mišića
šake, nadlaktice i ramena, pa još k tome i fino osjetilo opipa. Pri bacanju
kamena ili koplja, i pri mnogim drugim radnjama, čovjek mora čvrsto
stajati na svojim nogama, a i to zahtijeva savršenu usklađenost mnogih
mišića. Da se od kremen okreše u najgrublje oruđe, ili od kosti načini
bodljikasto koplje ili udica, za to treba savršena ruka; jer kao što
primjećuje jedan od najmjerodavnijih sudaca gosp. Schoolcraft, 197 prerada
kamenih komada u noževe, koplja ili vrhove strijela, odaje "izvanrednu
vještinu i dugo vježbanje." Potvrdu o tome nalazimo u činjenici da je kod
prvobitnih ljudi postojala podjela rada; nije svatko izrađivao vlastito
kremeno oruđe ili priprosto posuđe, već su se, kako se čini, samo neki
posvećivali tom poslu, dobivajući nedvojbeno za to dio lovine. Arheolozi
su uvjereno da je proteklo jako mnogo vremena prije nego što su naši preci
došli na pomisao da izrađuju oruđe bruseći komade kremena. Jedva se
može sumnjati da je neka čovjekolika životinja, koja je imala šaku i ruku
dovoljno savršenu da točno baca kamen ili da od kremena pravi grubo
oruđe, mogla, poslije dugog vježbanja napraviti, ukoliko to ovisi samo o
mehaničkoj sposobnosti, gotovo sve što i civilizirani čovjek. U tom
pogledu, ustrojstvo ruke može se usporediti s ustrojstvom glasovnih organa
koje majmuni upotrebljavaju za proizvodnju raznih signalnih krikova ili,
kao što je u jedne vrste, glazbenih kadenci; ali u čovjeka, sasvim slični
glasovni organi prilagođeni su, nasljeđivanjem učinaka uporabe, za
artikulirani govor.
Ako se sad vratimo na najbliže čovjekove srodnike, pa stoga i
najbolje predstavnike naših prvobitnih predaka, nalazimo da su šake u
velikih majmuna (Quadrumana) građene po istome općem obrascu kao i
naše, ali da su kudikamo manje prilagođene za raznoliku uporabu. Njihove
ruke nisu tako dobro udešene za kretanje kao noge u psa, kao što se to
može vidjeti kod majmuna kao što su čimpanza i orangutan, koji hodaju na
vanjskim rubovima dlana, ili na člancima povijenih prstiju šake. 198 Njihove
ruke, međutim, čudesno dobro su prilagođene za pentranje po drveću.
Majmuni obuhvaćaju tanke grane ili lijane palcem na jednoj strani a
prstima i dlanom na drugoj, onako kao što to i mi činimo. Stoga oni mogu
također svojim ustima primjeti i krupne predmete, na primjer grlić boce.
Pavijani prevrću kamenje i čeprkaju svojim rukama korijenje.
Sposobni za primicanje prstiju ruke palcu oni pobiru orahe, kukce ili
druge sitne predmete i nedvojbeno vade na taj način jaja i ptiće iz ptičjih
gnijezda. Američki majmuni udaraju divljim narančama o granje dok im ne
prsne kora i tada ih prstima obiju ruku oljušte. Drugi opet majmuni
pomoću dva palca otvaraju ljušture školjaka. Svojim prstima vade oni jedni
drugima trnje i čičke, a trijebe i jedan drugome nametnike. U prirodnom
stanju, oni pomoću kamena razbijaju tvrde plodove. Oni kotrljaju kamenje
ili ga bacaju na svoje neprijatelje; ipak, ipak, u tim različitim radnjama oni
su nevješti, i kao što sam se osobno uvjerio, nesposobni su s preciznošću
baciti kamen.
Meni se čini posve pogrešnim mišljenje da bi majmunima, zato što
“predmete nespretno grabe" u tu svrhu, jednako kao i njihove sadašnje
ruke, bio mogao poslužiti i "neki manje specijalizirani organ." 199.
Naprotiv, nema razloga sumnjati da bi im savršenije građene ruke bile
prednost, pod pretpostavkom, a to je ovdje važno dodati, da time njihove
ruke ne postanu manje podobne za pentranje po drveću. Ali možemo
naslutiti da bi tako savršena ruka mogla postati nepogodna za pentranje, jer
većina majmuna koji žive po drveću, naime atelesi u Americi, kolobus u
Africi i hilobati u Aziji, imaju bilo vrlo smanjene ili čak rudimentarne
palce, ili su im prsti djelomično srasli tako da su im se ruke pretvorile u
obične kuke za prihvaćanje. 200
Čim je davno neki član iz velikog niza primata, zbog promjene u
načinu priskrbljivanja sredstava za život ili zbog promjene uvjeta u kraju
gdje je živio, počeo nešto manje prebivati na drveću a više na zemlji,
moralo je doći do preinaka i u njegovu načinu hodanja; i tako je morao
postati ili izrazitiji četveronožac ili pak dvonožac. Pavijani mahom borave
po brežuljkastim i kamenitim predjelima, te se samo u nuždi penju na
visoko drveće, 201 i oni imaju hod gotovo kao pas. Samo je čovjek postao
dvonožac i mislim da možemo djelomično objasniti kako je zadobio svoj
uspravan stav, koji je očito jedna od njegovih najuočljivijih razlika u
odnosu na njegove najbliže srodnike. Čovjek ne bi mogao postići svoj
sadašnji dominantni položaj u svijetu bez svojih ruku koje su tako čudesno
prilagođene da rade po njegovoj volji. Sir C. Bell 202 smatra da "ruka
dopunjuje sva oruđa i da, udružena s razumom, daje čovjeku univerzalno
gospodstvo." Ali teško da bi ikada šaka i ruka postale dovoljno savršene za
izradu oružja, ili za sigurno gađanje kamenom i kopljem, dokle god su
redovno upotrebljavane za pokretanje cjelokupne težine tijela ili, kao što je
ranije rečeno, dokle god su bile posebno prilagođene za pentranje po
drveću. Tako gruba uporaba otupila bi u ruke i osjetilo opipa, o kojem
dosta ovisi njihova finija uporaba. Samo ti razlozi bili bi dovoljni da za
čovjeka bude prednost ako postane dvonožac; no i za mnoge radnje bilo je
nužno da se obje ruke i cio gornji dio tijela oslobode; u tu svrhu, pak, on
mora čvrsto stajati na svojim stopalima. Da se taj veliki napredak ostvari,
stopala su postala ravna, a nožni palac se osebujno preinačio, iako je zbog
toga posve izgubio sposobnost hvatanja. Sukladno načelu fiziološke
podjele rada koje vlada u cijelome životinjskom svijetu, čim su se ruke
usavršile za uzimanje predmeta, noge su se morale usavršiti za nošenje i
pokretanje tijela. U nekih divljaka, međutim, noge nisu potpuno izgubile
sposobnost za hvatanje, kao što to oni pokazuju načinima na koje se
pentraju po drveću i pri njihovoj upotrebi na druge načine. 203
Ako je za čovjeka bila prednost što može stajati čvrsto na svojim
nogama i što ima slobodne šake i ruke, o čemu ne može biti dvojbe nakon
njegovih osobitih uspjeha u borbi za život, onda ne mogu vidjeti razlog
zašto to nije mogla biti prednost i za njegove pretke da postanu sve više i
više uspravljeni ili dvonogi. Oni bi na taj način bili postajali sve sposobniji
da se brane kamenjem ili štapovima, da napadnu svoj plijen ili da inače
dođu do hrane. Najbolje građene jedinke mora da su tijekom dugog
vremena najbolje uspijevale i da su se održavale u većem broju. Da su
gorila i nekoliko joj srodnih oblika izumrli, moglo bi se vrlo glasno i
tobože utemeljeno tvrditi da se neka životinja nije mogla postupno
pretvoriti iz četveronošca u dvonošca, jer bi u prijelaznom stanju sve te
jedinke bile slabo podobne za kretanje. Ali mi znamo (i zaista vrijedi o
tome razmišljati) da su neke vrsti čovjekolikih majmuna upravo sada u
tome prijelaznom stanju, a nitko nema dvojbe da su oni općenito dobro
prilagođeni svojim životnim uvjetima. Tako, gorila trči zanoseći se
stražnjim udovima u stranu, ali običnije se kreće oslanjajući se na svoje
podvijene šake. Dugoruki majmuni upotrebljavaju ponekad svoje ruke kao
štake, bacajući naprijed između njih svoje tijelo, a neke vrste hilobata, koje
čovjek nije za to vježbao, mogu uspravno dosta brzo hodati ili trčati, ali,
ipak, kreću se nespretno i nesigurnije od čovjeka. Ukratko, vidimo da su
načini kretanja u sadašnjih majmuna razni prijelazi između načina na koji
se kreće neki četveronožac i onoga na koji se kreće neki dvonožac ili
čovjek.
Kako su čovjekovi preci dobivali sve uspravniji položaj, sa šakama i
rukama sve više i više preinačenim za hvatanje i druge svrhe, sa stopalima
i nogama istovremeno preinačenim za čvrsto nošenje tijela i hod,
neizbježno su bile nužne i bezbrojne druge promjene u ustrojstvu. Zdjelica
se morala proširiti, kralježnica na poseban način saviti, a glava ustaliti u
svome promijenjenom položaju, i sve te promjene zbile su se kod čovjeka.
Prof. Schaffhausen 204 tvrdi da “su snažne mastoidne izrasline na lubanji
rezultat uspravnog stava;” a nema tih izraslina u orangutana i čimpanze,
itd., dok su u gorile manje nego u čovjeka. Mogla bi se ovdje navesti i
razna druga ustrojstva koja su, čini se, povezana s uspravnim položajem
ljudskog tijela. Vrlo je teško odlučiti koliko su te koralitivne promjene
rezultat prirodnog odabira, a koliko su nastupile nasljeđivanjem učinaka
zbog veće uporabe nekih dijelova, ili zbog djelovanja jednog dijela na
drugi. Bez sumnje, ti uzroci promjene često djeluju zajedno i uzajamno:
tako, ako su se neki mišići i koštani nastavci, za koje su oni učvršćeni,
zbog stalne uporabe razvili jače, onda to pokazuje da su se neke radnje
obavljale redovito i sigurno su bile korisne. Stoga su jedinke koje su ih
najbolje obavljale, nužno bile spremne u većem broju se održati.
Slobodna uporaba ruke i šake, što je djelomično uzrok a djelomično
posljedica uspravnog položaja čovjekova tijela, čini se da je dovela na
jedan neizravan način i do drugih preinačenja ustrojstva. Davni muški preci
čovjeka bili su vjerojatno, kao što je ranije rečeno, naoružani velikim
očnjacima, ali kako su se postupno navikavali na porabu kamenja, štapova
ili drugih oružja u borbi s neprijateljima i suparnicima, mora da su sve
manje i manje upotrebljavali za to svoje čeljusti i zube. U tom slučaju,
čeljusti, zajedno sa zubima, mora da su se smanjile, kao što se to može sa
sigurnošću primijetiti u mnogim sličnim slučajevima. U jednome od
sljedećih poglavlja imat ćemo jedan sasvim usporedan slučaj gdje su se
očnjaci u mužjaka preživača smanjili ili sasvim nestali, očito, u vezi s
razvitkom njihovih rogova, a u konja u svezi s njihovom navikom da se
bore sjekutićima i kopitima.
Kod odraslih mužjaka u čovjekolikih majmuna, velik razvoj
čeljusnih mišića učinio je, kao što su Rütimeyer 205 i drugi tvrdili, da se
njihova lubanja jako razlikuje u mnogom pogledu od ljudske lubanje i da te
životinje dobiju "jedan zaista strašan izgled." Stoga, budući da su se
čeljusti i zubi u ljudskih predaka postupno smanjivali, njihova odrasla
lubanja mora da je pokazivala otprilike one iste značajke koje pokazuje u
mladih čovjekolikih majmuna, i dospjela je dotle da vrlo sliči lubanji
današnjeg čovjeka. Veliko smanjivanje očnjaka u mužjaka mora da je, kao
što ćemo kasnije vidjeti, putem nasljeđa, gotovo sigurno utjecalo na zube
ženki.
Kako su se različite duhovne sposobnosti razvile postupno, gotovo
sigurno i mozak mora da je bio sve veći. Nitko nema dvojbi,
pretpostavljam, da je velik obujam mozga u čovjeka, relativno velik prema
njegovu tijelu i u usporedbi s mozgom gorile ili orangutana, u tijesnoj
svezi s njegovim višim duhovnim sposobnostima. Sasvim slične činjenice
vidimo u kukaca, gdje su u mrava moždani gangliji izvanredno veliki; ti
gangliji u svih opnokrilaca su nekoliko puta veći nego u manje
inteligentnih redova, kao što su kornjaši. 206 S druge strane, nitko neće
smatrati da se intelekt dviju životinja ili dvoje ljudi može točno odrediti po
volumenu njihovih lubanja.
Sigurno je da izvrsne duševne aktivnosti može biti i kod krajnje male
apsolutne mase živčane tvari; tako, općenito su poznate neobično raznoliki
nagoni, duhovne sposobnosti i uzbuđenja, afekti u mrava, a ipak njihovi
moždani gangliji nisu veći od četvrtine vrška pribadače. S tog motrišta,
mozak nekog mrava jedna je od najčudesnijih stvari na svijetu, možda
čudesnija i od ljudskog mozga.
 Mišljenje da u čovjeka postoji neka tijesna povezanost između
veličine mozga i razvitka intelektualnih sposobnosti potpomognuto je
usporedbom lubanja divljih i civiliziranih rasa, usporedbom lubanja starih i
sadašnjih naroda, i analogijom cijelog niza kralježnjaka. Dr. J. Barnard
Davis je dokazao 207 mnogim brižnim mjerenjima da prosječni unutarnji
volumen lubanje u Europljana iznosi 92,3 kubična palca,* u Amerikanca
87,5 kubičnih palaca, u Azijata 87,1 i u Australaca samo 81,9 palaca.
Profesor Broca 208 je utvrdio da su lubanje iz grobova grada Pariza,
devetnaesto stoljeće, veće nego lubanje iz grobova dvanaestog stoljeća, da
je omjer 1484 prema 1426, a Prichard je uvjeren da sadašnji stanovnici
Britanije imaju "mnogo prostranije moždane čahure" nego negdašnji. Pri
svemu tome, mora se priznati da su poneke vrlo davne lubanje, kao npr.,
ona glasovita lubanja iz Neandertala, bile dobro razvijene i velike. Što se
tiče nižih životinja, gosp. E. Lartet 209 je uspoređujući lubanje tercijarnih i
današnjih sisavaca, pripadnika istih skupina, došao do važnog zaključka da
je mozak kod kasnijih oblika općenito veći i da su vijuge na njemu
složenije, više prema novijem obliku. S druge strane, ja sam pokazao210
kako su mozgovi u pitomih kunića znatno manjeg obujma u usporedbi s
mozgovima divljih kunića ili zečeva; a to se može pripisati tome što je
pitomim kunićima sloboda kretanja bila jako ograničena kroz mnoge
naraštaje tako da su svoj intelekt, nagone, osjetila i voljne pokrete samo
malo moglo upotrebljavati.
Postupno povećanje moždane i lubanjske težine u čovjeka mora da je
utjecalo na razvoj kralježnice koja ih nosi, naročito dok je čovjek stjecao
uspravni položaj. Kako je ta promjena položaja tijela napredovala, nutarnji
pritisak mozga na oblik lubanje mora da je bio veći, jer mnoge činjenice
pokazuju kako je lako na lubanju utjecati upravo na taj način. Etnolozi
vjeruju da se lubanja mijenja čak i zbog oblika kolijevke u kojoj djeca
spavaju. Trajni grč mišića i nekakav ožiljak od jake opekotine mogu trajno
preinačiti kosti lica. U mladih ljudi u kojih je glava zbog bolesti ostala
ukočena na stranu, ili unazad, jedno oko promijeni svoj položaj i preinače
se kosti lubanje, očito zbog moždanih pritisaka u nekom novom smjeru. 211
Pokazao sam da kod dugouhih zečeva čak jedan tako neznatan uzrok, kao
što je klempavo uho na jednoj strani, povuče gotovo sve kosti lubanje na tu
stranu, tako da im kosti na suprotnoj strani više točno ne odgovaraju.
Naposljetku, ako bi se kod neke životinje veličina tijela jako povećala ili
smanjila, bez ikakve promjene u njenim duhovnim sposobnostima, ili ako
bi se njezine duhovne sposobnosti jako povećale ili smanjile bez ikakve
velike promjene u veličini tijela, oblik lubanje bi se gotovo sigurno
promijenio. To zaključujem iz svojih promatranja na pitomim kunićima od
kojih su neke vrsti postale mnogo veće od divljeg kunića, dok su druge
vrste zadržale približno istu veličinu; ali u oba slučaja mozak je bio u
odnosu na veličinu tijela vrlo smanjen. U početku sam bio vrlo iznenađen
našavši da je u svih tih kunića lubanja postala izdužena ili dolikocefalna;
jer, na primjer, od dvije lubanje približno jednake širine, jedne od divljeg
kunića a jedne od velike domaće vrsti, prva je imala dužinu samo 3.15 a
druga 4.3 palca. 212 Jedna od najizrazitijih razlika među ljudskim rasama je
u tome što je lubanja u jednih izdužena, u drugih okrugla; slučaj kod
pitomih kunića može se djelomično primijeniti za objašnjenje i ovdje, jer
Welcker misli da “niski ljudi više naginju brakicefaliji, a visoki
dolikocefaliji, 213 i visoki ljudi mogli bi se usporediti s kunićima većega i
dužega tijela, od kojih su svi imali izduženu lubanju, drugim riječima, bili
su dolikocefalni.
Na temelju tih različitih činjenica možemo donekle shvatiti kako je
lubanja u čovjeka postala velika i dobila više ili manje okrugao oblik, a to
su značajke kojima se on izrazito razlikuje od nižih životinja.
Druga najočitija razlika između čovjeka i nižih životinja jest golost
njegove kože. Kitovi i dupini (Cetacea), dugongi (Sirenia) i vodenkonji su
goli i to mora da im je od koristi pri proklizavanju kroz vodu, a valjda im
nije štetno zbog gubljenja topline budući da su vrste što žive u hladnijim
područjima zaštićene debelim slojem masti koja im služi u istu svrhu u
koju tuljanima i vidrama služi krzno. Slonovi i nosorozi su gotovo bez
dlake, a kako su neke izumrle vrste koje su nekoć živjele pod arktičkom
klimom bile pokrivene dugom vunom ili dlakom, činilo bi se da su
današnje vrste kod oba roda izgubile svoj kosmati pokrivač pod utjecajem
topline. To je, čini se, tim vjerojatnije što su indijski slonovi koji žive u
visokim i hladnim predjelima dlakaviji 214, nego oni koji žive u nizinama.
Pa možemo li otuda zaključiti da je i čovjek izgubio dlaku zato što je
prvobitno živio u nekoj tropskoj zemlji? To što se dlaka zadržala kod
muškog spola poglavito na prsima i licu, a kod oba spola na spoju udova s
trupom, ide u prilog tom zaključku, podrazumijevajući da je čovjek izgubio
dlaku prije nego što se uspravio, jer dijelovi koji su sada zadržali najviše
dlake onda su bili najbolje zaklonjeni od sunca. Kruna glave, međutim,
pokazuje zanimljivu iznimku jer ona mora da je uvijek bila jedan od
najizloženijih dijelova, a ipak je gusto obrasla dlakom. U tom pogledu u
čovjeka je isto što i u većine četveronožaca u kojih su gornje i izložene
površine dlakavije nego donje. Ipak, činjenica što su drugi članovi iz reda
primata, u koji spada i čovjek, dobro obrasli dlakom, redovito najgušćom
na leđnoj strani, 215 premda ti majmuni žive u različitim toplim krajevima,
u neskladu je s pretpostavkom da je čovjek ogoljen pod utjecajem sunca.
Sklon sam mišljenju, kao što ćemo to vidjeti kad budem govorio o
spolnom odabiru, da je čovjek, ili radije najprije žena, izgubio dlaku iz
estetskih razloga, i, prema tom mišljenju, ne treba nas iznenaditi što se
čovjek u dlakavosti tako jako razlikuje od sve svoje niže braće, jer osobine
dobivene pomoću spolnog odabira često se mogu razlikovati u vrlo
visokom stupnju kod vrlo srodnih oblika.
Prema pučkom shvaćanju, čovjekova je izrazita osobitost da nema
repa; ali kako tog organa nemaju ni oni majmuni koji su čovjeku najbliži,
to odsutnost repa nije isključivo čovjekova oznaka. Ipak, možda je
potrebno priznati da, koliko je meni poznato, još nitko nije pokušao
objasniti kako je rep izgubljen kod nekih majmuna i čovjeka. Njegov
gubitak nas, međutim, ne začuđuje jer on se kadšto znatno razlikuje po
dužini u vrsta istog roda; tako u nekih vrsta makaka duži je nego cijelo
tijelo i sastavljen je od 24 kralješka, u drugih vrsta on je jedva vidljiv
kržljutak, sastavljen od tri ili četiri kralješka. U nekih vrsta pavijana rep
ima 25 kralježaka, dok ih u mandrila ima 10 vrlo malih i zakržljalih repnih
kralježaka, ili prema Cuvieru, 216 kadikad samo 5. Velika raznolikost u
ustrojstvu i dužini repa u životinja koje pripadaju istim rodovima, i imaju
otprilike iste životne navike, čini vjerojatnim da im rep i nije od velike
važnosti, pa ako je tako, mogli bismo očekivati da će on kadikad biti više
ili manje rudimentaran, sukladno onome što neprestance vidimo kod
ostalih ustrojstava. Rep, bio on dugačak ili kratak, gotovo uvijek je prema
vrhu sve tanji, a do toga dolazi, mislim, zbog atrofije završnih mišića te
njihovih arterija i živaca zbog neuporabe, što dovodi do kržljanja završnih
kostiju. Što se tiče trtične kosti (os coccygs), koja se u čovjeka i viših
majmuna jasno sastoji od nekoliko bazalnih i smanjenih elemenata nekoga
redovitog repa, čuo sam pitanja kako su se oni mogli sasvim skriti u tijelo;
ali u tom pogledu nema nikakve poteškoće jer u mnogih majmuna ti
osnovni segmenti pravoga repa također su skriveni. Na primjer, gosp.
Murie me obavješćuje da je na kosturu nekoga ne sasvim odraslog
Maccacus inornatus-a izbrojio devet ili deset repnih kralježaka koji su svi
skupa imali dužinu od samo 1.8 palca (oko 4,6 cm, o. pr.). Od njih, tri
bazalna bila su jasno skrivena u tijelu; ostatak koji je tvorio slobodan dio
repa, bio je dugačak samo jedan palac (2,54 cm, o. pr.) i širok, u promjeru,
pola palca. Ovdje, dakle, tri skrivena repna kralješka jasno odgovaraju
onim četirima repnim kralješcima čovječje trtice.
Nastojao sam ovdje pokazati da je čovjek nekoliko svojih
najizvrsnijih značajki posve vjerojatno stekao, bilo izravno bilo posve
općenito posredno, putem prirodnog odabira. Moramo imati na pameti da
se tako ne mogu steći preinake u ustrojstvu ili sastavu koje nisu ni od
kakve pomoći organizmu da se on prilagodi svojim životnim navikama,
hrani koju uzima, ili pasivno okolišnim uvjetima. Ne smijemo, međutim,
previše vjerovati svojim zaključcima o tome koje su promjene nekom biću
probitačne: trebamo se prisjetiti koliko malo znamo o upotrebi mnogih
dijelova, ili o tome koje promjene u krvi ili tkivima možda pomažu da se
neki organizam prilagodi na novo podneblje ili novu vrst hrane. Ne
smijemo zaboraviti ni načelo korelacije s kojim su, kao što je to pokazao
Isidore Geoffroy za čovjeka, povezana mnoga čudna odstupanja u
ustrojstvu. Neovisno o korelaciji, promjena u jednome dijelu često,
pomoću uvećane ili umanjene uporabe drugih dijelova, vodi drugim
promjenama sasvim neočekivane naravi. Dobro je razmisliti također i o
takvim činjenicama kao što je čudesan rast šišaka na biljkama, prouzročen
otrovom jednog kukca, i o karakterističnim promjenama boje perja kod
papagaja kad se hrane nekim ribama ili kad im se uštrca otrov od žaba
krastača 217, jer iz toga vidimo da sistemske tekućine, ako se promijene za
neku naročitu svrhu, mogu izazvati druge važne promjene. Posebno
moramo imati na umu da su se promjene, koje su stečene i koje su stalno
minuli naraštaji upotrebljavali za neku korisnu svrhu, morale vjerojatno
jako učvrstiti i postati zadugo nasljedne.
Tako se izravnim i neizravnim rezultatima prirodnog odabira sa
sigurnošću može pripisati jedno veliko iako neodređeno područje; ali sad
pošto sam čitao Nägeli-jev ogled o biljkama i napomene raznih autora o
životinjama, naročito one što ih je nedavno dao profesor Broca, priznajem
da sam u ranijim izdanjima svog djela ‘Postanak vrsta’ vjerojatno odveć
mnogo pripisao djelovanju prirodnog odabira, tj. održavanju onoga što je
najpodobnije. Peto izdanje Postanka promijenio sam tako da sam ograničio
svoje primjedbe na prilagodbene promjene ustrojstva. Ranije nisam bio
dovoljno svratio pozornost na postojanje ustrojstava koja, koliko to
možemo sada suditi, niti su korisna niti su štetna, i to je jedan od najvećih
previda što sam ih dosad otkrio u svome djelu. Neka mi se dopusti kazati
kao neko opravdanje, da sam pred očima imao dva cilja: prvo, pokazati
kako vrste nisu stvorene svaka za sebe i, drugo, da je prirodni odabir bio
glavni čimbenik promjene, iako obilato potpomognut nasljeđivanjem
učinaka što potječu od navike i, nešto malo, izravnim djelovanjem
okolišnih uvjeta. Pa ipak nisam bio sposoban da se sasvim oslobodim
svoga ranijeg mišljenja, tada gotovo opće raširenog, da je svaka vrsta
stvorena s nekim naročitim ciljem i to me je odvelo k mišljenju, koje sam
prešutio, da svaki djelić ustrojstva, izuzev rudimente, ima neku naročitu,
ma da nepoznatu ulogu.
Naravno, svaki čovjek s takvim uvjerenjem nužno mora precijeniti
djelovanje prirodnog odabira, u prošlosti ili u sadašnjosti. Neki koji
prihvaćaju načelo evolucije, ali odbacuju prirodni odabir, čini se da
zaboravljaju, kad kritiziraju moju knjigu, da sam ja imao pred očima ona
dva gore spomenuta cilja. Stoga ako sam pogriješio pripisujući prirodnom
odabiru veliku moć, što nipošto ne mogu priznati, ili što sam prenaglasio
njegovu moć, što je samo po sebi vjerojatno, barem sam, nadam se, ipak
učinio dobru uslugu jer sam pomogao da se sruši dogma o posebnim
stvaranjima.
Vjerojatno je, kao što sad mogu vidjeti, da sva organska bića,
uključivši tu i čovjeka, imaju mnoge osobitosti u ustrojstvu koje im nisu
sada niti su im bile ranije od nekakve koristi. Mi ne znamo što izaziva
bezbrojne sitne razlike među jedinkama svake vrste, jer vrnuće vraća
problem samo nekoliko koraka unatrag, a svaka osobitost morala je imati
svoj tvorni uzrok. Ako bi ti uzroci, ma kakvi oni bili, djelovali dugo
vremena jednolikije i energičnije (a nemoguće je naći neki razlog zašto se
to ponekad ne bi moglo dogoditi), pojavile bi se vjerojatno ne samo male
individualne razlike, već dobro izražene, postojane preinake. Preinake koje
nisu ni od kakve koristi nisu se mogle postojano održati pomoću prirodnog
odabira, premda su one štetne na taj način odstranjivane. Jednolikost
značajki, međutim, prirodno bi slijedila od predmnijevaće jednolikosti
uzroka koji su je izazvali, kao i od slobodnog križanja mnogih jedinki.
Tako je isti organizam tijekom uzastopnih perioda mogao steći niz
uzastopnih preinačenja, koja bi se gotovo jednoliko prenosila sve dotle
dokle bi ostali isti uzroci koji su ih izazvali i dokle bi križanje bilo
slobodno. Što se tiče tih djelatnih uzroka, možemo reći samo ono što smo
rekli govoreći o tzv. spontanim varijacijama, tj. da su oni u mnogo tješnjoj
vezi sa sastavom varirajućeg organizma, nego s naravi uvjeta kojima je taj
organizam bio izložen.
 Zaključak. – U ovome poglavlju vidjeli smo da kao što je današnji
čovjek sklon, poput svake druge životinje, umnažati individualne razlike ili
male varijacije, da su takvi bez sumnje bili i davni čovjekovi preci; da su
promjene i tada dolazile od istih općih uzroka i da su se ravnale po istim
općim i složenim zakonima, kao i sada. Kao što sve životinje teže umnožiti
se više nego što imaju sredstava za život, tako mora da je bilo i s
čovjekovim precima i to je valjda neizbježno izazvalo borbu za opstanak i
prirodni odabir. Ovaj posljednji proces mora da je bio jako potpomognut
nasljeđivanjem učinaka koji su dolazili od povećane uporabe dijelova i ta
dva procesa valjda su neprekidno jedan na drugoga utjecala. Čini se,
također, kao što ćemo vidjeti kasnije, da je čovjek razna sporedna svojstva
stekao pomoću spolnog odabira. Jedan neobjašnjeni dio, možda i veliki
dio, mora se ostaviti za pretpostavljeno jednoliko djelovanje onih
nepoznatih činilaca koji povremeno izazivaju snažno izražena i nagla
odstupanja od ustrojstva kod naših domaćih proizvoda.
Sudeći prema navikama divljaka i većeg broja četverorukih majmuna
(Quadrumana), davni ljudi, pa čak i njihovi majmunoliki preci, živjeli su
vjerojatno u zajednicama. Kod strogo društvenih životinja prirodni odabir
utječe katkad posredno na jedinke tako što održava varijacije koje su
korisne samo za zajednicu. Neka zajednica koja ima velik broj jako
obdarenih jedinki uvećava svoj broj i jača je od drugih koje toga nemaju,
iako u dotičnoj zajednici nijedna jedinka ne uživa veću korist nego drugi
članovi iste zajednice. Udruženi kukci stekli su tako mnoga važna
ustrojstva koja su od male ili od nikakve koristi za jedinku, ili njezino
potomstvo, kao što je naprava za skupljanje peluda, ili žalac u pčela
radilica, ili snažne čeljusti u mravljih vojnika. U viših društvenih životinja
ne znam ni za jedno ustrojstvo koje bi bilo udešeno isključivo za dobro
zajednice, ma da su neka za to drugotno korisna. Na primjer, kako se čini,
mužjaci preživača dobili su rogove, a mužjaci pavijana velike očnjake, kao
oružje za borbu sa spolnim takmacima, ali ih upotrebljavaju i za obranu
krda ili stada. Sasvim je drukčije, kao što ćemo vidjeti u sljedećem
poglavlju, u pogledu nekih duhovnih sposobnosti jer su te sposobnosti
dobivene poglavito, ili čak isključivo, na korist zajednice, a jedinke koje
tvore tu zajednicu imaju istodobno od toga posredno korist.
Na stajališta poput ovih često je primijećeno da je čovjek jedno od
najnemoćnijih i za obranu jedno od najmanje sposobnih stvorenja na
svijetu i da je nekoć davno, i dok je bio slabije razvijen, valjda bio još
bespomoćniji. Duke of Argyll, primjerice, tvrdi 218 da je “ustrojstvo
ljudskog tijela odstupilo od ustrojstva u divljih životinja u smjeru veće
fizičke nemoći i slabosti. To će reći da imamo odstupanje koje se može
manje nego ijedno drugo pripisati pukom prirodnom odabiru.” On navodi
da je ljudsko tijelo golo i nezaštićeno te da nema za obranu velike zube i
pandže, da su mu male snaga i brzina, da mu je osjetilo mirisa slabo te se
njime ne može okoristiti u potrazi za hranom i izbjegavanju pogibli. Tim
nedostacima mogao bi se dometnuti još jedan ozbiljniji, naime, da čovjek
nije kadar brzo uzpuzati na drvo i tako umaći neprijateljima. Kad vidimo
kako stanovnici Ognjene zemlje mogu živjeti neodjeveni pod veoma
nezgodnim podnebljem, nestanak dlake nije morao biti velika šteta za
prvobitnog čovjeka ako je on stanovao u nekome toplom predjelu. Kad
uspoređujemo koliko je čovjek slab za obranu u odnosu na majmune, od
kojih su mnogi opskrbljeni strašnim očnjacima, moramo se podsjetiti da te
potpuno razvijene očnjake imaju samo mužjaci i da ih oni poglavito
upotrebljavaju u borbi sa svojim suparnicima; pa ipak ženke, koje ih
nemaju, sposobne su održati se na životu.
Mi ne znamo da li čovjek, s obzirom na veličinu tijela ili snagu, vuče
podrijetlo od neke razmjerno male vrste, kao što je čimpanza, ili od neke
tako snažne kao što je gorila; i zato ne možemo reći je li čovjek postao, u
usporedbi sa svojim precima, veći i snažniji, ili manji i slabiji. Trebamo,
međutim, imati na umu da neka velika, snažna i divlja životinja i koja bi,
kao gorila, mogla da se brani sama od svih neprijatelja, ne bi možda - iako
to nije isključeno - bila postala društvena, i to bi bilo zaustavilo čovjeka da
stekne viša duševna svojstva, kao što su simpatija i ljubav prema svojim
bližnjima. Stoga je moglo biti od goleme koristi za čovjeka da potekne od
nekoga razmjerno slabog stvorenja.
Slabašna snaga čovjekova tijela, njegova mala brzina, ne
posjedovanje prirodnih oružja itd. više je nego nadoknađeno, prvo,
njegovim intelektualnim sposobnostima, pomoću kojih je, dok je još bio u
barbarskom stanju, izrađivao za sebe oružja, oruđa itd., i, drugo, njegovim
društvenim svojstvima koja su ga navodila da pomaže svojim bližnjima i
da mu oni uzvraćaju; nijedno područje svijeta nema toliko opasnih zvijeri
kao Južna Afrika; nijedan predio nema strašnijih fizičkih tegoba nego
arktičke oblasti; a ipak, jedna od najsitnijih rasa, naime Bušmani, održava
se u Južnoj Africi, kao i patuljasti Eskimi u arktičkim oblastima. Rani preci
čovjeka bili su, nema sumnje, po intelektu i, vjerojatno, po društvenoj
sklonosti, niže nego su najniži današnji divljaci; ali je posve razumljivo da
su mogli opstati, čak i napredovati ako su, izgubivši postupno svoje
životinjske sposobnosti, kao moć pentranja po drveću itd., istodobne
napredovali u intelektu. Ali priznanje da su preci čovjeka bili bespomoćniji
i nesposobniji za obranu nego što su to bilo koji današnji divljaci, ako su
oni nastavali neko toplo kopno ili veliki otok, kao što je Australija ili Nova
Gvineja, ili Borneo (otok koji je danas zaposjednut od orangutana), tada
oni mora da nisu bili izloženi nikakvoj naročitoj opasanosti. Na nekome
tako velikom prostoru kao što su ti otoci, nadmetanje među plemenima bilo
bi dovoljno da u povoljnim uvjetima, putem preživljavanja najpodobnijih,
u kombinaciji s nasljeđivanjem učinaka navike, čovjeka na organskoj
ljestvici podigne do njegova sadašnjega visokog položaja.
 Peto poglavlje

O RAZVITKU INTELEKTUALNIH I MORALNIH

SPOSOBNOSTI TIJEKOM PRVOBITNOG I
CIVILIZIRANOG DOBA

Napredak intelektualnih sposobnosti putem prirodnog odabira -

Važnost oponašanja - Društvene i moralne sposobnosti - Njihov razvitak
unutar istog plemena - Utjecaj prirodnog odabira na civilizirane narode -
Dokazi da su civilizirani narodi nekoć bili barbarski

Predmeti o kojima će se govoriti u ovome poglavlju od najveće su

važnosti, ali ja ću o njima raspraviti vrlo nepotpuno i samo djelomično.
Gosp. Wallace, jednoj izvrsnoj, već spomenutoj raspravi, 219 dokazuje kako
je čovjek, pošto je djelomično stekao one intelektualne i moralne
sposobnosti kojima se razlikuje od nižih životinja, bio tek malo sklon
preinačavanju svojeg tjelesnog ustrojstva putem prirodnog odabira ili na
neke druge načine. Jer čovjek je zahvaljujući svojim duhovnim
sposobnostima mogao "nepromijenjenim tijelom skladno držati korak sa
svemirom koji se mijenja." Ona ima veliku moć da svoje navike
prilagođava novim uvjetima života. On izumljuje oružja, oruđa i razne
lukavštine za pribavljanje hrane i za samoobranu. Kad se seli u hladnije
podneblje on upotrebljava odjeću, grdi kolibe i pali vatru, a pomoću vatre
kuha hranu koja mu je inače neprobavljiva. On na mnoge načine pomaže
svojim bližnjima i predviđa buduće događaje. Već u neko vrlo davno
vrijeme on je imao neku podjelu rada.
S druge strane, niže životinje moraju mijenjati svoje tjelesno
ustrojstvo da bi preživjele u vrlo promijenim uvjetima. One moraju postati
jače ili steći učinkovitije zube ili pandže da se obrane od novih neprijatelja;
ili moraju postati manje, da lakše izbjegnu oku progonitelja i umaknu u
opasnosti. Kad se sele u hladnije podneblje moraju dobiti deblje krzno, ili
promijeniti svoju konstituciju. Ako se tako ne promijene, prestat će dalje
postojati.
Imamo, međutim, kao što opravdano ističe gosp. Wallace, vrlo
različit slučaj ako pogledamo intelektualne i moralne ljudske sposobnosti.
Te sposobnosti su varijabilne i imamo puno razloga držati da i te varijacije
teže da budu naslijeđene. Stoga ako su nekoć za prvobitnog čovjeka i
njegove majmunolike pretke bile od velike vrijednosti, one mora da su bile
usavršavane i promicane putem prirodnog odabira. O velikoj vrijednosti
intelektualnih sposobnosti ne može biti nikakve sumnje, jer čovjek,
zahvaljujući poglavito njima, ima izrazito nadmoćan položaj u svijetu.
Možemo vidjeti kod najprimitivnijih zajednica, da su one jedinke koje su
bile najmudrije, koje su izumijevale i upotrebljavale najbolja oružja ili
zamke, i koje su bile najsposobnije za obranu, imale i najveći broj
potomaka. Plemena koja su imala najviše tako nadarenih ljudi neminovno
su se brojčano umnožavala i potisnula druga plemena. Brojnost ovisi u
prvome redu o sredstvima za život, a ona ovise djelomično o fizičkoj
prirodi dotičnog kraja, ali, u mnogo većoj mjeri, o vještinama koje se tu
primjenjuju. Pleme koje se množi i koje je pobjedničko često se dalje
povećava i apsorbiranjem drugih plemena. 220 Za uspjeh nekog plemena
mora da imaju neku vrijednost, također, uzrast i snaga njegovih ljudi, a
oboje djelomično ovisi o vrsti i količini hrane koju mogu dobiti. U Europi,
ljude brončanog doba potisnula je jedna moćnija rasa, a njezini pripadnici,
sudeći po dršku sablje, 221 imali su veće šake, no ta rasa, vjerojatno, svoj
uspjeh još više zahvaliti svojoj većoj umješnosti.
Iz svega što znamo o divljacima, ili što možemo zaključiti iz njihovih
predaja i starih spomenika čiju povijest su sadašnji stanovnici potpuno
zaboravili, proizlazi da su od najstarijih vremena neka plemena uspijevala
potisnuti druga plemena. Tragovi iskorijenjenih ili zaboravljenih plemena.
Tragovi iskorijenjenih ili zaboravljenih plemena otkriveni su u svim
civiliziranim dijelovima svijeta: u pustim ravnicama Amerike, kao i na
osamljenim otocima Tihog oceana. Sada su civilizirani narodi posvuda
potisnuli barbarske narode, osim ondje gdje im je klima stavila smrtonosnu
zapreku, a oni su u tome uspjeli poglavito, iako ne i isključivo, pomoću
svojih vještina koje su proizvod intelekta. Stoga je vrlo vjerojatno da su se
kod ljudskog roda intelektualne sposobnosti postupno usavršavale
poglavito putem prirodnog odabira, a taj zaključak za našu svrhu je
dovoljan. Bez sumnje, bilo bi zanimljivo razglobiti razvitak svake
sposobnosti posebno, počev od stanja u kojem se nalazi kod nižih životinja
pa do stanja u kojem se nalazi kod čovjeka, ali takav pokušaj ne dopušta
mi ni moje znanje ni vrijeme.
Vrijedi spomenuti i ovo: čim su čovjekovi preci postali društvenim
životinja (a to se vjerojatno dogodilo jako davno), tada su se i načelo
oponašanja i razum i iskustvo povećali te mnogo preinačili intelektualne
moći na način od kojega vidimo samo tragove kod nižih životinja.
Majmuni su vrlo skloni oponašanju, kao i najniži divljaci, a
jednostavna već spomenuta činjenica da poslije nekog vremena nijedna
životinja ne može da se ulovi na istome mjestu i s istom vrstom zamke,
pokazuje da se životinje uče iskustvom i da se u oprezu ugledaju jedne na
druge. Dakle, ako je u nekom plemenu neki čovjek, oštroumniji od ostalih,
izumio neku klopku ili neko novo oružje, ili druga sredstva za napad ili
obranu, onda bi najobičniji osobni probitak, bez veće pomoći sa strane
razuma, pokrenuo i ostale članove da ga oponašaju i svi bi tako bili na
koristi. Redovna uporaba svake nove vještine mora da je isto tako na neki
način jačala intelekt. Pa ako je novi izum bio važan, pleme bi se bilo
umnažalo, širilo i potisnulo druga plemena. U nekom plemenu koje je tako
postalo mnogobrojnije, mora da je bilo vjerojatnije da će se roditi drugi
viši i inventivniji članovi. Ako takvi ljudi ostave za sobom djecu koja će
naslijediti njihovu duhovnu nadmoćnost, bit će još nešto bolji izgledi za
rađanje još darovitijih članova, a ti izgledi u jednome jako velikom
plemenu bili bi kudikamo veći. Čak ako takvi i ne bi imali djece, ipak će u
plemenu još biti njihovih krvnih srodnika, a uzgajivači su pouzdano
utvrdili222 da se neka željena značajka ponovno može dobiti i onda kad su
za neku životinju ustanovili da je od velike vrijednosti, kad je već zaklana,
samo ako se održava i množi njena porodica.
No da se sad okrenemo društvenim i moralnim sposobnostima. Da bi
prvobitni ljudi, ili majmunoliki ljudski preci, postali društvenima morali su
steći ista ona nagonska osjećanja koja prisiljavaju i ostale životinje da žive
u zajednici, a oni su bez sumnje pokazivali iste opće sklonosti. Oni mora
da su se osjećali neraspoloženima kad bi bili odvojeni od svojih drugova,
prema kojima su osjećali neki stupanj simpatije; mora da su opominjali
jedni druge na opasnosti i da su se uzajamno pomagali pri napadu i u
obrani. A sve to pretpostavlja neki stupanj simpatije, vjernosti i hrabrosti.
Takva društvena svojstva, kojih veliku vrijednost u nižih životinja nitko
nije doveo u pitanje, bez sumnje su stekli i preci čovjeka na sličan način,
naime pomoću prirodnog odabira, uz pomoć naslijeđenih navika. Kad dva
plemena prvobitnih ljudi koja žive u nekoj oblasti dođu u sukob, onda ono
pleme koje ima veći broj hrabrih, osjećajnih i vjernih članova (uz
pretpostavku da su ostale sposobnosti jednake), koji su vazda spremni
opomenuti jedan drugoga na opasnost, da jedan drugog pomognu i brane,
mora da je bolje uspijevalo i zadobilo bi pobjedu nad onim drugim.
Pomislimo koliko mora da su neobično važne vjernost i odanost u ratovima
koje divljaci vode neprestano. Prednost discipliniranih vojnika nad
nediscipliniranim hordama podtječe poglavito od povjerenja što ga svaki
čovjek osjeća prema svojim bližnjima. Poslušnost je, kao što je to lijepo
pokazao gosp. Bagehot, 223 od vrlo velike vrijednosti jer je bolji bilo kakav
oblik vladavine nego nikakav. Sebičan i svađalački narod ne može biti
složan, a bez sloge ne može se ništa isposlovati. Neko pleme obdareno
naprijed spomenutim svojstvima moralo se širiti i pobjeđivati druga
plemena, ali, sudeći prema cjelokupnoj protekloj prošlosti, ono je tijekom
vremena moralo podleći u borbi s nekim još obdarenijim plemenom. Tako
društvene i moralne osobine teže laganom napretku i širenju po svijetu.
Ali može se zapitati: kako je u nekom plemenu prvi put veliki broj
članova postao obdaren tim društvenim i moralnim svojstvima i kako se ta
razina savršenosti uzdizala? Krajnje je dvojbeno da se potomstvo
osjećajnih i dobrodušnih roditelja, kao i onih koji su bili najvjerniji svojim
drugovima, održavalo u većem broju nego djeca samoživih i izdajničkih
roditelja u istome plemenu. Onaj tko je bio spreman, kao što su to činili
mnogi divljaci, da radije žrtvuje svoj život negli da izda svoje drugove,
često nije ostavljao nikakvo potomstvo koje bi naslijedilo njegovu
plemenitu prirodu. Najhrabriji ljudi koji su uvijek bili spremni ići na čelu u
rat i koji su slobodno riskirali svoj život za druge, mora da su prosječno
pogibali više nego drugi ljudi. Stoga se čini slabo vjerojatnim da se broj
ljudi obdarenih takvim vrlinama, ili visina njihovog savršenstva, mogao
povećati pomoću prirodnog odabira, tj. održavanjem na životu onoga što je
najsposobnije, jer ovdje ne govorimo o pobjedi jednoga plemena nad
drugim.
Iako su okolnosti koje vode umnožavanju tih tako izvanredno
nadarenih jedinki u istom plemenu suviše složene da bi se mogle jasno
pratiti, ipak pratiti možemo neke vjerojatne faze kroz koje se prošlo. Na
prvom mjestu, što se više u članova nekog plemena usavršavala moć
razmišljanja i predviđanja, to je svaki čovjek morao ubrzo uvidjeti da će,
ako on pomaže svoje drugove, obično i njega njegovi drugovi pomagati.
Počev od te niže pobude čovjek je mogao steći naviku da svoje drugove
pomaže, a navika da se čine dobrohotna djela zasigurno pojačava osjećanje
simpatije, koja sa svoje strane daje prvi poticaj za takva djela. Navike, pak,
koje se obdržavaju kroz mnoge naraštaje vjerojatno teže postati nasljedne.
Ali drugi i mnogo snažniji poticaj za razvoj društvenih vrlina jesu
pohvala i pokuda koje dolaze od drugih ljudi. To da mi obično druge
hoćemo i hvaliti i kuditi dok za sebe želimo samo pohvalu plašeći se
prijekora, došlo je, kao što smo već vidjeli, od nagona simpatije; a taj
nagon je prvobitno, kao i svi ostali društveni nagoni, bez sumnje bio stečen
putem prirodnog odabira.
Naravno, nismo u stanju reći kad su tijekom razvoja ljudski preci
postali sposobni osjetiti pohvalu ili prijekor drugih ljudi da bi to utjecalo na
njihovo ponašanje. No čini se da hrabrenje, pohvala i pokuda utječu čak i
na pse. I najpriprostiji divljaci osjećaju slavoljublje, što jasno pokazuju
čuvanjem trofeja svoga junaštva, navikom da se pretjerano hvališu i čak
krajnjom brigom oko vanjske ljepote i ukrašavanja, jer kad ne bi vodili
računa o mišljenju svojih drugova, takve bi navike bile besmislene.
Kad povrijede neko od svojih pravila, oni zasigurno osjećaju stid i
očito grižnju savjesti, kao što pokazuje slučaj s Australcem 224 koji sve više
vene i ne može mirovati zato što nije ubio neku drugu ženu kako bi
umilostivio duh svoje umrle žene. Iako nisam naišao ni na jedno drugo
priopćenje, ipak je teško vjerovati da neki divljak koji radije žrtvuje svoj
život nego što će izdati svoje pleme, ili neki koji prije dopušta da izgubi
slobodu nego što će prekršiti svoju riječ, 225 ne osjeća grižnju savjesti u
dubini svoje duše ako se ogriješio o neku svoju dužnost koju smatra
svetom.
Stoga možemo zaključiti da su na prvobitne ljude hvala i prijekor sa
strane njihovih drugova jako utjecale već u vrlo davna vremena. Očito,
članovi istog plemena mora da su odobravali ponašanje za koje su smatrali
da služi općem dobru a da nisu odobravali ono za koje im se činilo da je
štetno. Čini dobro drugima kao što želiš da i oni tebi čine – to je kamen
temeljac moralu.
Stoga je teško precijeniti, i u najdavnija vremena, važnost ljubavi
prema pohvali i straha od prijekora. Čovjek kojega nije gonio nikakav
dubok, nagonski osjećaj da žrtvuje svoj život za dobro drugih, ali ga je na
takve postupke poticao osjećaj slavoljublja, svojim primjerom izazivao je
iste želje za slavom kod drugih ljudi, a vježbom se pojačavao plemenit
osjećaj divljenja. Tako je on svome plemenu mogao učiniti mnogo više
dobra nego da je ostavio potomstvo sa težnjom da ono naslijedi njegov
plemeniti značaj.
Što se steklo više iskustva i razuma, to je čovjek bolje shvaćao i
udaljenije posljedice svojih čina, a osobne vrline, kao umjerenost,
bezazlenost, itd., o kojima se, kao što smo već vidjeli, u prvobitno doba
nije vodilo računa, počinju se visoko cijeniti pa čak smatrati svetima.
Nema, međutim, potrebe da ponavljam ono što sam u četvrtome poglavlju
rekao. U jednu riječ, naš moralni osjećaj ili savjest postaje vrlo složen
osjećaj kojemu je podrijetlo u društvenim nagonima, u velikoj mjeri pod
vodstvom odobravanja sa strane drugih ljudi, osjećaj kojim ravnaju razum i
osobni interes, a u novije vrijeme i dubok religijski osjećaj, ojačan k tome
poukom i navikom.
Premda visoko moralno stanje daje pojedincima i njihovu potomstvu
samo male ili im ne daje nikakve prednosti nad ostalim ljudima iz istog
plemena, ne smije se zaboraviti da će ipak umnožavanje darovitih ljudi i
uzdizanje prosječne moralne razine pouzdano osigurati golemu prednost
jednomu plemenu nad drugim. Pleme koje ima mnogo članova koji su
nadahnuti jakim domoljubljem, vjernošću, poslušnošću, hrabrošću i
simpatijom, i koji su uvijek spremni jedni drugim pomoći i žrtvovati se za
opće dobro, - to pleme mora odnositi pobjedu nad većinom drugih
plemena; a to bi bilo prirodno odabiranje. U sva vremena, na cijeloj zemlji,
jedna plemena potiskivala su druga i pošto je moral bio važan element za
njihove uspjehe, svuda je postojala težnja da se podigne visina morala i
umnoži broj darovitih ljudi.
Teško je, međutim, prosuditi zašto je uspjelo jedno pleme, a ne neko
drugo, i zašto je ono dostiglo neki viši stupanj civilizacije. Mnogi divljaci
još su i danas u istome stanju u kojem su bili kad su prije više stoljeća
otkriveni. Mi smo, kao što kaže Baghot, skloni napredak smatrati nečim
normalnim u ljudskom društvu, ali povijest to pobija. Stari nisu imali čak
nikakvu predodžbu o napretku, a istočnjaci je nemaju ni danas. Jedan drugi
visoki autoritet, gosp. Maine226 kaže: Najveći dio ljudskog roda nikada nije
pokazao ni najmanju želju da se njegove građanske ustanove usavrše.” Čini
se da napredak ovisi o mnogim istodobnim povoljnim okolnostima koje su
odveć složene da bi se mogle pratiti. Često je, međutim primijećeno da je
umjerena klima, koja potpomaže razvitak industrije i raznih vještina, bila
vrlo poticajna za napredak. Eskimi, pritisnuti surovom zbiljom, došli su do
mnogih duhovitih izuma ali im je klima odveć surova da bi mogli produžiti
napredovanjem. Nomadske navike kod ljudi, bilo to u prostranim
ravnicama ili u gustim tropskim šumama, ili na morskim obalama, u
svakom slučaju bile su vrlo štetne. Promatrajući necivilizirane stanovnike
Ognjene zemlje zapazio sam da je za civilizaciju nužno da postoji neko
vlasništvo, stalno prebivalište i da je mnogo porodica podvrgnuto jednome
vođi. Takve navike gotovo neizbježno dovode do obrađivanja zemlje i, kao
što sam to pokazao drugdje, 227 prvi koraci u ratarstvu mogli su vjerojatno
biti izazvani nekim slučajem, kao kad s voćke padne sjemenka na neku
gomilu gnoja pa se od toga razvio neki izvrsni varijetet. Problem prvog
pomaka divljaka prema civilizaciji zasada je, međutim odviše težak da bi
se mogao riješiti.

Utjecaj prirodnog odabira na civilizirane narode. – I prethodnome i

u ovom poglavlju razmatrao sam napredovanje čovjeka od poludivljih
stanja do suvremenog divljaka. Ali vrijedilo bi, također, dodati neke
napomene o utjecaju prirodnoga odabira i na civilizirane narode. O tome je
uspješno raspravljao gosp. W. R. Greg, 228 a prije njega to su učinili gosp.
Wallace i gosp.
Galton. 229 Većina mojih napomena uzeta je od ta tri autora. Kod
divljaka, oni koji su slabi tijelom i duhom bivaju brzo iskorijenjeni, a oni
koji ostaju na životu pokazuju općenito solidno stanje zdravlja, dok mi
civilizirani ljudi sve činimo da proces eliminiranja spriječimo, gradimo
utočišta za slaboumne, donosimo zakon za siromašne, a naši liječnici
uprežu svu svoju sposobnost da održe život svakome dokle je god moguće.
Stoga se s razlogom smatra da je cijepljenje spasilo život tisućama ljudi
koji bi ranije, zbog slaba ustrojstva tijela, bez toga podlegli kozicama.
Tako se umnožavaju slabi članovi civiliziranog društva. Nitko tko je pratio
uzgoj domaćih životinja neće sumnjati da takvo nešto mora biti štetno za
ljudsku rasu.
Nevjerojatno je kako oskudica u gajenju ili loše provedeno gajenje
brzo dovede do degenerecije neke domaće rase, ali izuzev kad je u pitanju
čovjek, jedva da je itko toliki neznalica pa će pustiti da se njegove najgore
životinje množe.
Pomoć što je po sili osjećaja pružamo nemoćnima poglavito se
pojavljuje kao sporedan rezultat nagona simpatije, što je prvobitno stečen
kao dio društvenih nagona, pa je zatim, na način koji je ranije pokazan,
postajao sve nježniji i sve se dalje širio.I mi ne bismo mogli spriječiti našu
simpatiju, čak ako se unesu jaki razlozi razuma, a da ne povrijedimo
najplemenitiji dio naše naravi. Operater može dok izvodi neku operaciju
učiniti samoga sebe neosjetljivim, jer zna da radi za dobro svoga bolesnika,
ali ako bismo namjerno zanemarili slabe i nemoćne, to bi moglo biti samo
zbog nečega što nam se, u usporedbi s nekim sadašnjim nepodnošljivim
zlom, čini kao korist. Stoga moramo podnositi nesumnjivo štetne
posljedice koje dolaze otuda što se slabi održavaju u životu i množe, ali
čini se da tome ima barem jedna stalna smetnja, a to je što se slabiji i lošiji
članovi društva ne žene tako lako kao zdravi, a to bi se sprječavanje moglo
neograničeno povećavati kad bi oni koji su slabi tijelom ili duhom htjeli da
se uzdrže od ženidbe, premda se to može više željeti nego očekivati.
U svim civiliziranim zemljama čovjek gomila vlasništvo i ostavlja ga
u nasljedstvo svojoj djeci. Tako djeca bogataša u istoj zemlji u trci života
ne započinju ravnopravno. Ali daleko od toga da je to samo po sebi zlo; jer
bez gomilanja kapitala ne bi mogle napredovati vještine, a civilizirane rase
raširile su se poglavito pomoću vještina, pa i sad se posvuda tako šire
zauzimajući mjesto nižih rasa. Umjereno gomilanje bogatstva ne dolazi u
sukob s procesom odabira. Kad neki siromah postane umjereno bogat,
njegova će djeca zasnovati neke radnje ili zanate u kojima mora da se vodi
dosta jaka borba, tako da će uspjeti ona koja su tijelom i duhom
najsposobnija. Kad ima neki broj dobro školovanih ljudi koji ne moraju
raditi za svoj svagdanji kruh, to je vrlo važno jer tada sav intelektualni
posao obavljaju oni, a od tog posla ovisi prvenstveno materijalni napredak
svih vrsta, a da o višim koristima i ne govorimo. Bez sumnje, bogatstvo
kad je pretjerano, teži pretvaranju ljudi u nekorisne trutove, ali broj takvih
ljudi nije nikada velik; pa i tu se vrši jedna vrst eliminacije jer
svakodnevno vidimo bogate ljude kako lude ili kako žive raskalašeno,
upropašćujući svu svoju imovinu.
Pravo prvorođenca na nasljedstvo, sa zakonom po kojemu imanje ne
može prodati, još je jedno izravnije zlo iako je to možda nekoć bilo od
velike koristi pri stvaranju vladajuće klase, a bolja je bilo kakva vlast nego
nikakva. Najstariji sinovi obično se žene, iako su možda tijelom i duhom
slabi, dok mlađi sinovi, ma kako u tom pogledu bili nadmoćni, tako lako
neće se oženiti. A ti najstariji bezvrijedni sinovi svoje imanje nisu u stanju
rasuti zbog zakona. Ali tu, kao i inače, odnosi civiliziranog života toliko su
složeni da se u igru uvode neke dopunske poluge. Ljudi koji su po
prvorođenju bogati mogu iz naraštaja u naraštaj odabirati ponajljepše i
najljupkije žene, a one su obično zdrava tijela i živahna duha. Loše
posljedice kakve bi mogle nastupiti trajnim održavanjem iste loze
podrijetla, bez ikakva odabira, sprečavaju se tako što ljudi od položaja
vazda žele povećati svoje bogatstvo i moć, a to oni postižu ženeći se
jedinicama. Ali kćeri roditelja koji su rodili samo jedno dijete same su, kao
što je gosp. Galton pokazao, 230 sklone neplodnosti i tako plemičske
porodice u izravnoj lozi neprestano izumiru, a njihova imanja prelaze na
neku pobočnu lozu; ali nažalost ta loza nužno se ne odlikuje nikakvom
nadmoćnošću.
Prema tome, iako civilizacija na razne načine ometa djelovanje
prirodnog odabira, ona očito, poboljšanom prehranom i uklanjanjem
povremenih nevolja, potpomaže bolje razvitku tijela. To se može zaključiti
odatle što je utvrđeno, gdje god su izvršene usporedbe, da su civilizirani
ljudi tjelesno jači nego divljaci. Isto tako, čini se da su civilizirani ljudi
izdržljiviji, što se pokazalo u mnogim pogibeljnim ekspedicijama. Čak i
velika raskoš bogatih može biti samo malo od štete jer u svakoj životnoj
dobi i kod oba spola, prosječni životni vijek naše aristokracije samo je
nešto malo kraći nego u zdravih Engleza iz nižih klasa. 231
Sad ćemo razmotriti same intelektualne sposobnosti. Ako bi u
svakome društvenom staležu članovi bili podijeljeni u dvije jednake
skupine tako da jedna sadrži intelektualno više, a druga intelektualno niže
članove, onda može biti malo sumnje da bi prva najbolje uspijevala u svim
pothvatima i da bi odnjegovala veći broj djece. Čak kod najnižih životnih
poziva darovitost i sposobnost moraju biti od neke koristi, iako u nekim
zanimanjima, zbog velike podjele rada, od vrlo male koristi. Stoga kod
civiliziranih naroda postoji neka težnja i da brojčano rastu i da uzdižu
intelektualnu sposobnost. Ali ja ne želim tvrditi da se ta težnja može više
nego držati u ravnoteži drugim načinima, primjerice umnožavanjem
lakomislenih i nerazboritih; ali čak i za takve, sposobnost mora biti od
neke koristi.
Pogledima poput netom iznesenih često je prigovoreno da najslavniji
ljudi koji su ikad živjeli nisu ostavili potomstva koje bi njihov sjajni
intelekt naslijedilo. Gosp. Galton kaže 232: Žalim ali nisam u stanju
odgovoriti na jednostavno pitanje da li su muškarci i žene obdareni
velikom genijalnošću, i do koje mjere su neplodni. Ja sam, međutim,
dokazao da u slučaju istaknutih ljudi nipošto nije tako." Veliki
zakonodavci, utemeljitelji blagotvornih religija. veliki filozofi i pronalazači
u znanosti potpomažu napredak ljudskog roda daleko više svojim djelima
nego ostavljanjem brojnog potomstva. U pogledu tjelesnih ustrojstava,
neka vrsta usavršava se tako što se odabiru nešto bolje obdarene a
eliminiraju nešto slabije obdarene jedinke, a ne održavanjem jako izraženih
i rijetkih anomalija. 233 Bit će tako i s intelektualanim sposobnostima,
naime u svakome sloju društva nešto sposobniji ljudi uspijevaju bolje nego
manje sposobni, pa će zbog toga brojčano biti u porastu ako tome nije na
putu kakva druga zapreka. Kad su se i nekom narodu intelektualna razina i
broj inteligentnih ljudi povećali, tada na temelju zakona o odstupanju od
prosjeka, možemo očekivati da će se, kao što je pokazao gosp. Galton,
čudesna genijalnost pojavljivati češće nego što je to bilo ranije.
Glede moralnih svojstava, čak i kod najciviliziranijih naroda dolazi
uvijek više do nekog uklanjanja najgorih sklonosti. Zločinci se osuđuju na
smrt, ili bacaju u tamnicu na dugo vrijeme tako da ne mogu slobodno
prenositi svoja loša svojstva. Melankolične i lude osobe drže se u
zatočeništvu ili počinjaju samoubojstvo. Ljudi nasilni i prgavi često završe
u krvi. Nemirni ljudi koji neće da se prime nikakva stalnog zanimanja - taj
preostatak barbarstva velika je zapreka civilizaciji 234 – iseljavaju se u
novootkrivene krajeve gdje se dokazuju kao korisni pioniri.
Neumjerenost je tako razorna da je životni vijek neumjerenih,
primjerice 30-godišnjaka, dalje još samo 13,8 godina, dok je životni vijek
engleskog poljodjelca iste dobi još 40,59 godina. 235 Razuzdane žene malo
imaju djece a razuzdani muškarci rijetko se žene; jedni i drugi pate od
bolesti. Pri uzgoju domaćih životinja, uklanjanje onih jedinki, ma da ih je
malo, koje su u bilo kojem smislu slabije, nije nipošto nevažno za uspjeh.
To naročito vrijedi za štetne značajke koje teže vratiti se putem vrnuća
(reverzija), na primjer, crno runo u ovaca; i u ljudskom rodu neke od
najgorih sklonosti, koje se povremeno bez ikakva raspoznatljiva uzroka,
pojave u porodicama, možda su vrnuća na neko divlje stanje od kojega nas
ne razdvaja odveć mnogo naraštaja. Čini se da je takvo shvaćanje došlo do
izražaja u običnoj izreci da je netko crna ovca u obitelji.
Kod civiliziranih naroda, što se tiče više razine moralnosti i
povećanog broja izrazito darovitih ljudi, prirodni odabir je od samo malog
utjecaja, iako su temeljni društveni nagoni izvorno zadobiveni upravo
pomoću prirodnog odabira. No već kad sam govorio o nižim rasama, dosta
sam govorio o uzrocima koji dovode do napretka moralnosti, naime, o
odobravanju naših bližnjih – o jačanju naših simpatija putem navike – o
primjeru i oponašanju – o razumu – o iskustvu i čak o osobnom interesu –
o poduci u mladosti i o religioznim osjećajima.
Gosp. Greg i gosp. Galton 236 jako su istaknuli jednu od najvažnijih
zapreka porastu broja vrednijih ljudi u civiliziranim zemljama, naime
činjenicu da se vrlo siromašni i bezbrižni, koji su često srozani porokom,
gotovo redovito žene rano, dok brižljivi i štedljiv ljudi, koji su obično i
inače kreposni, žene kasno da bi mogli pristojno uzdržavati sebe i svoju
djecu. Oni koji se žene rano proizvedu u nekom vremenu ne samo veći broj
naraštaja nego, kao što je pokazao Dr.
Duncan, 237 proizvode i mnogo više djece. K tome, djeca rođena od
majki koje su u cvijetu mladosti teža su i veća, pa zato vjerojatno i snažnija
od djece rođene u drugim razdobljima života. Tako pak lakomisleni,
istrošeni, a često i poročni članovi društva teže bržem brojčanom rastu od
opreznih i općenito kreposnih članova. Ili kako o tome kaže gosp. Greg:
“Bezbrižni, prljavi, nečastohlepni Irci množe se kao kunići; štedljivi,
promišljeni, do sebe držeći, ambiciozni Škoti, nepokolebljivi u svojoj
moralnosti, produhovljene vjere, pronicave i disciplinirane inteligencije,
prožive svoje najbolje godine u borbi i neženstvu, ožene se kasno i ostavo
malo potomstva. Kad bi neka zemlja izvorno bila napučena s tisuću
Saksonaca i s tisuću Kelta – poslije dvanaestak naraštaja pet šestina
pučanstva činili bi Kelti, no pet šestina posjeda, moći, intelekta pripadalo
bi onoj, preostaloj, jednoj šestini Saksonaca. U vječnoj ‘borbi za opstanak’
mora da je prevladavala niža i manje povlaštena rasa – a prevladavala je ne
snagom svojih dobrih osobina nego njihovim neposjedovanjem.”
Postoje, međutim, neke zapreke toj težnji naniže. Vidjeli smo da
neumjereni ljudi imaju veću stopu smrtnosti a da oni koji žive krajnje
raskalašeno imaju malo potomstva. Klase najsiromašnijih gomilaju se po
gradovima, a Dr. Stark, na osnovu statistike za deset godina u Škotskoj,
potvrdio je 238 da je u svim životnim dobima postotak pomora u gradovima
veći nego u seoskim okruzima, “a tijekom prvih pet godina života postotak
smrtnosti gotovo je točno dvostruko veći nego u seoskim okruzima.”
Budući da ti podaci uključuju i bogate i siromašne, nema sumnje, trebalo bi
više nego dvostruko poroda da bi se broj siromašnih u nekome gradu
održao, razmjerno broju stanovnika sela. Kod žena, vrlo rana udaja vrlo je
štetna; jer u Francuskoj je utvrđeno “da u jednoj godini, od istog broja žena
mlađih od dvadeset godina, umre dvostruko više udanih nego neudanih.”
Isto tako, “pretjerano je velika” 239 smrtnost muževa ispod dvadeset
godina, ali dvojbeno je što je tome uzrok. Napokon, ako bi se ti ljudi, koji
razborito odgađaju ženidbu dok ne budu stvorili mogućnost da im obitelj
živi udobno, birali, kao što to često biva, žene u cvijetu mladosti, onda bi
se stopa prirasta brojnosti boljih ljudi samo neznatno smanjila.
Na temelju golemog mnoštva statističkih podataka, prikupljenih
tijekom 1853. godine, utvrđeno je diljem Francuske da neoženjeni
muškarci u dobi između dvadeset i osamdeset godina umiru razmjerno
mnogo više nego oženjeni: na primjer, na svakih tisuću neoženjenih ljudi,
u dobi između dvadeset i trideset godina, godišnje je umrlo 11.3 dok je
među oženjenima bilo 6.5 umrlih. 240 Slično pravilo potvrđeno je za godine
1863. i 1864. kod cjelokupnog muškog pučanstva Škotske, starijeg od
dvadeset godina: tako, na svakih 1000 neoženjenih muškaraca, u dobi
između dvadeset i trideset godina, umrlo je godišnje 14,97 dok ih je među
oženjenima samo 7,24 umrlih, tj. manje od polovine. 241 Dr. Stark na to
primjećuje: "Neženstvo je za život razornije nego najnezdravija zanimanja,
ili nego stanovanje u nekoj nezdravoj kući ili u kraju gdje nikada nije bilo
ni najmanjeg pokušaja unapređenja zdravstva." On smatra da je smanjena
smrtnost izravni rezultat "ženidbe i urednijeg domaćeg života koji prati to
stanje." On, međutim, priznaje da se neumjereni, iskvareni i zločinački
pripadnici skupina, u kojih je trajanje života kratko, obično ni ne ožene, a
jednako tako mora se priznati da muškarci slabašna ustroja, lošeg zdravlja
ili jako tjelesno ili duševno bolesni, često nemaju volje za ženidbu ili
bivaju odbijeni.
Čini se da je Dr. Stark došao do zaključka kako je ženidba sama po
sebi glavni uzrok dugog života jer je utvrdio da su stariji oženjeni muškarci
ipak u znatnoj prednosti u odnosu na neoženjene u istoj poodmakloj dobi;
ali svatko je zasigurno poznavao muškarce koji su zbog slaba zdravlja u
mladosti ostali neženje, a ipak su doživjeli duboku starost, premda su
trajno bili slabi i vazda umanjenih izgleda za život. Ima tu jedna važna
okolnost koja, čini se, podupire zaključak Dr. Starka, naime, da u
Francuskoj udovci i udovice u usporedbi s onima u braku imaju vrlo veliku
stopu smrtnosti: no Dr. Farr pripisuje to siromaštvu i lošim navikama koje
nastaju uslijed raspada obitelji i čamotinje. Iz svega s Dr. Farr-om možemo
zaključiti da manju smrtnost oženjenih nego neoženjenih ljudi, što je čini
se opće pravilo, "poglavito valja pripisati neprekidnom odstranjivanju
nesavršenih tipova i spretnom odabiru najizvrsnijih jedinki iz svakoga
sljedećeg naraštaja," pri čemu se odabiranje odnosi samo na bračno stanje,
a djeluje na sva tjelesna, intelektualna i moralna svojstva. Stoga možemo
zaključiti da zdravi i dobri ljudi koji iz razboritosti ostanu za neko vrijeme
neoženjeni ne podliježu većoj smrtnosti.
Ako razne zapreke, koje su naznačene u prethodna dva poglavlja, a
možda i neke druge još nepoznate, ne spriječe da se nemarni, poročni i
inače niži članovi društva množe brže nego bolje ljudske skupine, narod će
nazadovati, kao što se prečesto i dogodilo u povijesti svijeta. Moramo se
prisjetiti da napredak nije nikakvo nepromjenjivo pravilo. Vrlo je teško reći
zašto je neki civilizirani narod u usponu, zašto postaje sve moćniji i širi
dalje nego drugi; ili zašto isti narod više napreduje u jedno, nego u neko
drugo vrijeme. Mi možemo samo reći toliko da to ovisi o brojčanom
povećavanju dotičnog pučanstva, o broju ljudi obdarenih visokim
intelektualnim i moralnim sposobnostima, kao i o stupnju njihove
izvrsnosti. Tjelesni ustroj, čini se, od malog je utjecaja, osim ukoliko jakost
tijela vodi zdravom duhu.
Nekolicina autora jako je istakla sljedeće: budući da su visoke
intelektualne sposobnosti nekome narodu korisne, stari Grci, koji su po
intelektu stajali nekoliko stupnjeva više od bilo koje rase koja je ikad
postojala, 242 ako je stvarna snaga prirodnog odabira, morali bi se bili na
ljestvici uzdići još više, brojčano rasti i napučiti cijelu Europu. Ovdje je
prešutno uključena pretpostavka, tako česta kad je riječ o tjelesnim
ustrojstvima, naime da postoji neka urođena težnja neprekidnom razvitku
duha i tijela. No razvitak svake vrsti ovisi o istodobnom djelovanju mnogih
povoljnih okolnosti. Prirodni odabir djeluje samo u obliku pokušaja. Mogu
jedinke i rase steći neke neprijeporne prednosti, a ipak propadaju jer nisu
stekle neke druge značajke.
Grcima je možda krenulo po zlu jer nije došlo do povezivanja
između mnogih malih država, zbog nevelikog prostora cijele njihove
zemlje, zbog držanja robova, ili zbog krajnje putenosti; jer oni nisu
podlegli dok se nisu "istrošili i do same srži iskvarili." 243 Zapadni narodi
Europe, koji danas neizmjerno nadilaze svoje negdašnje divlje pretke i
stoje na vrhu civilizacije, za tu svoju nadmoćnost imaju zahvaliti malo ili
ništa izravnoj baštinjenju od starih Grka, iako duguju mnogo pisanim
djelima toga čudesnog naroda.
Tko može sa sigurnošću reći zašto španjolski narod, koji je jedno
vrijeme bio tako nadmoćan, zastao u svome hodu. Još zamršeniji problem
predstavlja buđenje europskih naroda nakon srednjega vijeka. U tom
dalekom vremenu, kao što je primijetio gosp. Galton, 244 gotovo svi ljudi
plemenite prirode, oni koji su se posvećivali razmišljanju ili gajenju duha,
nisu imali nikakvo drugo pribježište osim u naručju Crkve, a ona je tražila
celibat, što teško da je moglo ne imati štetan utjecaj na svaki sljedeći
naraštaj. U to isto doba Sveta Inkvizicija krajnje revno je odabirala
najslobodnije i najhrabrije ljude da bi ih spalila ili utamničila. U samoj
Španjolskoj, tijekom tri stoljeća, neki od najboljih ljudi - oni koji su
sumnjali i postavljali pitanja, a bez sumnjanja ne može biti napretka - bili
su istrebljivani, i po tisuću godišnje. Katolička Crkva učinila je na taj način
neprocjenjivo zlo iako je nedvojbeno donekle, možda i vrlo mnogo, učinila
dobra na druge načine; Europa je, međutim, krenula neviđenom brzinom.
Zapažen uspjeh Engleza kao kolonista, u usporedbi s drugim
europskim narodima, u usporedbi Kanađana engleskog i francuskog
podrijetla, pripisan je njihovoj "odvažnoj i postojanoj energiji," ali tko
može reći kako su Englezi dobili tu svoju energiju? Očito je mnogo istine u
mišljenju da su čudesni uspjeh Sjedinjenih Država, kao i značaj tog naroda,
rezultat prirodnog odabira jer su najenergičniji, najnemirniji i najhrabriji
ljudi iz svih dijelova Europe iseljavali tijekom posljednjih deset ili
dvanaest naraštaja u tu veliku zemlju, gdje su uspjeli najbolji. 245 Gledajući
u daleku budućnost, mislim da vlč. gosp. Zincke ne pretjeruje kad kaže 246:
"Svi ostali nizovi događaja, kao oni iz kojih je proizašla duhovna kultura u
Grčkoj oni iz kojih je proizašlo Rimsko carstvo, kao da imaju cilja i
vrijednosti samo ako se gledaju u vezi, ili još bolje kao potpora ... golemoj
struji anglo-saksonskog iseljavanja na zapad." Koliko god da je
nerazgovijetan problem napredovanja civilizacije, možemo bar to vidjeti da
onaj narod, u kojem se dugo rađa najveći broj visoko inteligentnih,
energičnih, hrabrih, domoljubnih i dobrohotnih ljudi, obično prevlada nad
manje obdarenim narodima.
Prirodni odabir proizlazi iz borbe za opstanak, a borba za opstanak
od brzog razmnožavanja. Mora se gorko žaliti, no je li to mudro drugo je
pitanje, što čovjek teži da se tako brzo množi, jer to kod barbarskih
plemena dovodi do čedomorstva i mnogih drugih zala, a kod civiliziranih
naroda do gadnog siromaštva, neženstva i kasne ženidbe razboritih. Ali
budući da čovjek trpi od istih fizičkih zala kao i niže životinje, on nema
nikakva prava očekivati izuzeće od zala koja su posljedica borbe za
opstanak. Da nije bio podvrgnut prirodnom odabiru, čovjek sigurno ne bi
bio nikad dostigao ovaj sadašnji stupanj čovječanstva. Kad u mnogim
dijelovima svijeta vidimo golema prostranstva najplodnijeg tla koja su
kadra prehraniti mnogobrojne sretne obitelji, ali su naseljena s nešto malo
nomada divljaka, mogli bismo s razlogom pomisliti da borba za opstanak i
nije bila dovoljno oštra da čovjeka prisili na uzdignuće do njegova najvišeg
stupnja. Sudeći prema onome što znamo o čovjeku i nižim životinjama, u
njihovim intelektualnim i moralnim sposobnostima uvijek je bilo dovoljno
varijabilnosti za stalno napredovanje putem prirodnog odabira.
Nedvojbeno je da takvo napredovanje zahtijeva mnoge istodobne povoljne
okolnosti, ali je zaista sumnjivo da li bi najpovoljnije okolnosti bile
dostatne da nije bila dovoljno velika brzina razmnožavanja i da borba za
opstanak, koja zbog toga nastane, nije bila krajnje oštra.

Dokaz da su civilizirani narodi nekoć bili barbari. - Budući da

moramo razmotriti korake kojima se neko poluljudsko stvorenje postupno
uzdiglo na stupanj čovjeka u njegovu najsavršenijem stanju, ovu temu ne
možemo nikako preskočiti. Ali o tome Sir J. Lubbock, 247 gosp. M'Lennan,
i drugi, raspravili tako cjelovito i izvrsno da ja ovdje trebam samo dati
najkraći sažetak njihovih rezultata. Noviji razlozi koje je iznio Duke of
Arrgyll, 248 a još ranije nadbiskup Whately, u prilog mišljenja da se čovjek
pojavio na svijetu kao civilizirano biće, a da su svi divljaci otada podložni
nazadovanju, čini mi se slabim u usporedbi s razlozima koje iznosi druga
strana. Mnogi su narodi, nema sumnje, popustili u civilizaciji, a neki su se
možda vratili u potpuno barbarstvo, iako za ovo potonje nisam naišao ni na
jedan dokaz. Stanovnici Ognjene zemlje bili su vjerojatno prisiljeni od
drugih osvajačkih hordi nastaniti se u svojoj neudobnoj zemlji pa su stoga
možda i ponešto nazadovali, ali bi bilo teško dokazati da su pali mnogo
niže od Botokudosa koji naseljavaju najljepše dijelove Brazila.
Dokaz da su svi civilizirani narodi potomstvo barbara sastoji se, s
jedne strane, u tome što se jasni tragovi njihova bivšeg niskog stanja još
uvijek nalaze u njihovim sadašnjim običajima, vjerovanjima, govoru itd. a,
s druge strane, potvrde su u tome što su divljaci, sami od sebe, sposobni
izdignuti se za više stupnjeva na civilizacijskoj ljestvici, i stvarno su se
tako i izdigli. Za prvu točku, dokazi su izvanredno zanimljivi, ali ih ovdje
ne možemo izložiti; upozoravam samo na takve slučajeve kao što je
umijeće brojenja, koje je, kao što je jasno pokazao gosp. Taylor, na temelju
riječi koje se još ponegdje upotrebljavaju, nastalo brojenjem prstiju, prvo
na jednoj ruci, zatim i na drugoj a, najzad, i nožnih prstiju. Tragove toga
imamo u našem decimalnom sustavu i u rimskim brojevima, gdje se poslije
V prelazi na VI, itd., što bi nedvojbeno značilo da je prva ruka već
iskorištena. Isto tako, "kad kažemo tri-dvadesetice i deset, brojimo u
vigezimalnom sustavu, pri čemu je svaka dvadesetica, uzeta idealno, stoji
umjesto 20 - umjesto 'jedan čovjek' kao što Meksikanci i na Karibima to i
kažu." 249 Sukladno mišljenju velike škole filologa koja dobiva sve više
pristaša, svaki jezik nosi biljege svoga polaganog i postupnog razvoja.
Tako je i s umijećem pisanja gdje su slova rudimenti slikovnog
prikazivanja. Teško je čitati M'Lennanovo djelo 250 a ne priznati da gotovo
svi civilizirani narodi još uvijek nisu zadržali neke tragove tako grubih
navika kao što je nasilno otimanje žena. Gdje je taj narod, pita isti autor, da
ga možemo navesti kao izvorno monogaman? Isto tako vrlo sirovo bilo je i
prvo poimanje pravde kao što se to vidi iz pravila borbe i drugih običaja
koji su se još održali. Mnoga još postojeća praznovjerja ostaci su
negdašnjih krivih religijskih vjerovanja. Najviši oblik religije -
veličanstvena ideja o Bogu koji mrzi grijeh a ljubi pravičnost - u prvobitna
vremena bio je nepoznat.
Prijeđimo na drugu vrst dokaza: Sir J- Lubbock je pokazao da su
neki divljaci u novije vrijeme neke od svojih jednostavnijih vještina
ponešto poboljšali. Prema njegovu krajnje zanimljivom kazivanju o
oružjima, oruđima, vještinama koje susrećemo kod divljaka u raznim
dijelovima svijeta, ne može biti sumnje da je gotovo sve to bilo otkriveno
neovisno, osim možda vještina proizvodnje vatre. 251 Lijep primjer jednoga
takvog neovisnog otkrića je australski bumerang. Tahićanci, kad su prvi
put posjećeni, u mnogom pogledu bili su iznad stanovnika većine inih
polinezijskih otoka. Neutemeljeno je mišljenje da je visoka kultura
peruanskih i meksičkih domorodaca potjecala iz nekog stranog izvora; 252
tu su uzgojene mnoge domaće biljke i uzgojili više domaćih životinja.
Valja imati na umu da, sudeći po malom utjecaju većine misionara, ako je
neka lutalačka skupina doplovila s nekog polu-civiliziranog kopna do
obala Amerike, ne bi bila proizvela na urođenike neki osobit utjecaj, osim
ako oni već nisu bili nešto uznapredovali. Pogledamo li neko vrlo davno
razdoblje u povijesti svijeta, nalazimo, da upotrijebimo Sir J. Lubbock-ove
dobro poznate izraze, paleolitik i neolitik i nitko valjda neće tvrditi da su
vještinu grube obrade kremenog oruđa odnekuda preuzeta. Kremeno oruđe
otkriveno je u izobilju u svim dijelovima Europe, daleko na istok sve do
Grčke, U Palestini, Indiji, Japanu, Novom Zelandu i Africi, uključujući
Egipat, a kod današnjih stanovnika o njegovoj uporabi nema nikakve
predaje. Postoji također neizravan dokaz o njegovoj negdašnjoj uporabi
kod Kineza i starih Židova. Stoga jedva može biti dvojbe da su stanovnici
tih mnogih zemalja, koje obuhvaćaju gotovo cijeli civilizirani svijet, nekoć
bili u barbarskom stanju. Vjerovati da je čovjek prvobitno bio civiliziran, a
da je potom pretrpio potpuno srozavanje u mnogim predjelima, znači
prihvatiti žalosno nisko gledište o ljudskoj prirodi. Očito je ispravnije i
ugodnije gledište da je bilo mnogo općenitije napredovanje nego
nazadovanje i da se čovjek, iako polagano i uz prekide, uzdigao od niskog
položaja do najvišeg stupnja do sada dosegnutog u znanju, moralu i religiji.
 Šesto poglavlje

O SRODNOSTIMA I RODOSLOVLJU ČOVJEKA

Položaj čovjeka u životinjskim nizovima. - Prirodni sustav je

rodoslovan. - Prilagodbene značajke od neznatne vrijednosti. - Razne male
sličnosti između čovjeka i četverorukih (majmuna, Quadrumana). - Mjesto
čovjeka u prirodnom sustavu. - Mjesto postanka i starost čovjeka. -
Odsutnost fosilnih spojnih karika. - Niži stadiji u rodoslovlju čovjeka
pretpostavljeni, prvo, na osnovu njegovih srodnosti i, drugo, njegova
ustrojstva. - Rano androgino (dvospolno) stanje kralježnjaka. - Zaključak.

Čak i ako se prihvati da je razlika u tjelesnom ustrojstvu između

čovjeka i njegovih najbližih srodnika tako velika kao što misle neki
prirodoslovci, i premda moramo priznati da je razlika među njima golema
u duhovnoj sposobnosti, ipak činjenice, koje su navedene u prethodnim
poglavljima, kako se meni čini, na najjasniji način pokazuju da je čovjek
potekao od nekog nižeg oblika, unatoč tomu što povezujuće karike do sada
još nisu otkrivene.
Čovjek naginje mnogobrojnim, sitnim i raznovrsnim varijacijama
koje izazivaju isti opći uzroci, kojima ravnaju i koje se nasljeđuju u skladu
s istim općim zakonima ka i u nižih životinja. Čovjek teži tako brzom
množenju da je njegovo potomstvo neizbježno bilo izloženo borbi za
opstanak, i dosljedno tome prirodnome odabiru. Od njega su nastale mnoge
rase od kojih su neke toliko različite da su ih prirodoslovci često
klasificirali kao posebne vrste. Njegovo je tijelo sagrađeno po istome
homolognom planu kao i tijelo ostalih sisavaca, neovisno o ulogama koje
pojedini dijelovi mogu preuzeti. On prolazi kroz iste faze embriološkog
razvitka. Zadržava mnoga rudimentarna i beskorisna ustrojstva koja su
nekoć nedvojbeno bila korisna. U njega se povremeno iznova pojavljuju
značajke za koje razložito možemo držati da su ih imali njegovi prvobitni
preci. Da je čovjekovo podrijetlo bilo posve drukčije nego svih drugih
životinja, onda bi te razne pojave bile čiste varke, ali takvo nešto je
nevjerojatno. S druge strane, ako je čovjek, kao i ostali sisavci, potječe od
nekoga nepoznatog i nižeg oblika, te pojave postaju, barem u velikoj mjeri,
razumljive.
Neki prirodoslovci, pod snažnim dojmom ljudskih duhovnih i
duševnih sposobnosti, podijelili su sav organski svijet u tri carstva: ljudsko,
životinjsko i biljno, pridajući tako čovjeku zasebno carstvo. 253 Duševne
moći prirodoslovac ne može niti uspoređivati niti klasificirati, ali on može
pokušati pokazati, kao što sam ja učinio, da se duhovne moći čovjeka i
nižih životinja ne razlikuju u vrsti, premda se neizmjerno razlikuju u
stupnju. Razlika u stupnju, ma kako bila velika, ne daje nam pravo da
čovjeka stavljamo u zasebno carstvo, što ćemo možda najbolje objasniti
ako usporedimo duhovne moći dvaju kukaca, primjerice nekog ušenjka i
nekog mrava, koji nedvojbeno spadaju u isti razred. Ovdje je razlika veća,
iako u vrsti ponešto drukčija, nego razlika između čovjeka i i najviših
sisavaca. Ženka nekog od crvaca (Coccoidae, o. pr.) ili štitastih ušiju, dok
je još mala, pričvrsti se svojim rilcem na neku biljku, siše sok, ali se više
nikad ne makne, oplođena je te nese jaja i to je sav njezin život. S druge
strane, da se opiše navike i duhovne moći neke mravlje ženke, mravice
radilice, kao što je pokazao Pierre Huber, treba velika knjiga. Ja ću,
međutim, ukratko upozoriti na nekoliko točaka. Mravi se međusobno
obavještavaju i više njih se udružuje na istome poslu, ili u igri. Oni
prepoznaju svoje drugove i poslije višemjesečne odvojenosti. Grade velike
građevine, održavaju u njima čistoću, navečer zatvaraju vrata i postavljaju
straže. Oni grade putove i čak tunele ispod rijeka. Oni skupljaju hranu za
zajednicu i kad je neki predmet, koji hoće uvući u mravinjak, za unos
prevelik, oni prošire vrata da ih poslije opet smanje. 254 Oni kao prave čete
odlaze u borbu i dragovoljno žrtvuju svoje živote za opće dobro. Sele se po
unaprijed utvrđenom planu. Hvataju robove. Oni uzgajaju ušenjke
(Aphididae) kao svoje krave muzare. Premještaju jaja svojih ušenjaka, kao
i vlastita jaja i kukuljice, u toplije dijelove mravinjaka da bi se brže
izvalila. I moglo bi se navesti još mnoštvo sličnih činjenica. U svemu,
razlika u duhovnoj moći između mrava i nekoga od crvaca je neizmjerna;
pa ipak, nitko nikad nije pomislio da ih stavi u različite klase, a kamoli u
različita carstva. Nema sumnje, ta razdaljina ovdje je premošćena
posrednim duhovnim sposobnostima mnogih drugih kukaca; a to nije u
slučaju čovjeka i viših majmuna. Ali imamo jakih razloga vjerovati da su
prekidi u tome nizu naprosto nastali stoga što su mnogi oblici izumrli.
 Profesor Owen, oslanjajući se uglavnom na ustrojstvo mozga,
podijelio je nizove sisavaca u četiri podrazreda. Jedan od njih posvetio je
čovjeku; u drugi stavlja tobolčare i kljunaše, tako da on između čovjeka i
svih ostalih sisavaca postavlja onoliku razliku koliko su te dvije posljednje
skupine povezane. To gledište, koliko je meni poznato, nije prihvatio
nijedan prirodoslovac, kadar neovisno prosuditi, pa se ovdje njime dalje
nećemo baviti.
Možemo razumjeti zašto se neka klasifikacija gotovo neizbježno
mora pokazati nezadovoljavajućom ako je zasnovana na bilo kojoj
pojedinačnoj osobini ili organu - čak ako je taj organ tako čudesno složen i
važan kao što je mozak. Po tom načelu je zaista pokušano s kukcima
opnokrilcima; ali kad su onda klasificirani prema svojim navikama ili
nagonima, taj se poredak pokazao sasvim umjetnim. 255 Klasifikacija,
naravno, može se zasnovati na bilo kojoj značajci, primjerice na veličini,
boji, ili prema mjestu gdje organizmi žive, ali prirodoslovci su dugo bili
obuzeti dubokom uvjerenjem da postoji jedan prirodni sustav. Taj sustav,
sada opće priznat, mora se pri klasifikaciji koliko god je moguće držati
podrijetla, tj. potomci istoga oblika moraju se staviti u jednu skupinu,
odjelito od potomaka svakoga drugog oblika; ali ako su roditeljski oblici
srodni, onda će i njihovi potomci biti srodni i obje skupine zajedno će činiti
jednu veću skupinu. Kolika je razlika između raznih skupina, tj. koliko se
svaka od njih promijenila, to se pokazuje izrazima: rodovi, porodice,
redovi, razredi. Budući da nemamo nikakve podatke o linijama podrijetla,
podrijetlo se može otkriti samo ako se promatra kolika je sličnost među
bićima koja se moraju klasificirati. U tu svrhu mnogo je važnije da postoje
mnogobrojne točke sličnosti nego ukupna sličnost ili različnost u nekoliko
točaka. Ako bi se ustanovilo da dva jezika imaju mnogo riječi i točaka
konstrukcije koje sliče jedne drugima, onda bi se općenito moralo priznati
da oni imaju zajedničko ishodište, bez obzira koliko se u nekim riječima u
ponekim ili točkama konstrukcije razlikuju. Ali kod organskih bića točke
sličnosti ne smiju se sastojati od prilagodbi sličnim životnim navikama: na
primjer, dvije životinje mogu imati tijelo potpuno preinačeno na život u
vodi, a ipak u prirodnom sustavu neće biti stavljene bliže jedna drugoj. Na
osnovu toga možemo razumjeti zašto su sličnosti u mnogim beznačajnim
ustrojstvima, u neuporabljivim i reduciranim organima ili organima koji
sada ne funkcioniraju, ili su u nekakvom embrionalnom stanju, mnogo
korisnije za klasifikaciju jer one nisu svakako došle zbog prilagođavanja
tijekom nekog nedavnog razdoblja pa nam otkrivaju stare linije podrijetla
ili pravo srodstvo.
Dalje možemo vidjeti zašto u sistematici nećemo mnogo odvojiti dva
organizma ni ako je u nekoj značajci došlo do velike preinake. Neki dio
koji se već mnogo razlikuje od istoga dijela u drugih srodnih oblika bio je,
po teoriji evolucije, jako varirabilan; prema tome (sve dok organizam
ostaje pod istim životnim uvjetima) on će biti sklon daljim varijacijama
iste vrsti; a one će se, ako su korisne, održavati i tako neprekidno
povećavati. U mnogim slučajevima neprekidni razvitak, na primjer kljuna
u neke ptice ili zubiju u nekog sisavca, neće pomoći životinji da lakše dođe
do hrane, ili za nešto drugo; ali kod čovjeka, što se tiče koristi, mi ne
možemo spoznati određene granice neprestanom razvitku mozga i
duhovnih sposobnosti. Stoga pri određivanju čovjekovog položaja u
prirodnom ili rodoslovnom sustavu, to što je njegov mozak neobično
razvijen ne treba da pretegne množinu sličnosti u drugim manje važnim ili
potpuno nevažnim točkama.
Većina prirodoslovaca koji su razmatrali cjelokupno ustrojstvo
ljudskog tijela, uključivši njegove duhovne sposobnosti, povela se za
Blumenbachom i Cuvierom i stavila čovjeka u zaseban red pod nazivom
Bimana (dvoruki), jednake vrijednosti kao redovi majmuna (Quadrumana,
četveroruki), Carnivora (mesojedi), itd. U posljednje vrijeme, neki od naših
najboljih prirodoslovaca vratili su se mišljenju koje je prvi predložio
Linnaeus, tako važnom zbog njegove pronicavosti, i čovjeka su smjestili u
isti red s četverorukima (majmunima, Quadrumana) pod nazivom Primates
(primati). Opravdanost toga zaključka mora se priznati ako, na prvome
mjestu, imamo na pameti upravo iznesene opaske o razmjerno maloj
važnosti jako razvijenog mozga u čovjeka za njegovu klasifikaciju; isto
tako, ako imamo na umu da jako izražene razlike između ljudske lubanje i
lubanje u četverorukih (što su u posljednje vrijeme naročito isticali
Bischoff, Aeby i drugi) očito potječu od toga što su im se mozgovi različito
razvijali. Na drugome mjestu, moramo se prisjetiti da su gotovo sve druge i
važnije razlike između čovjeka i četverorukih očito prilagodbene naravi i
da su poglavito u svezi s uspravnim položajem tijela; tako je s ustrojstvom
njegove šake, stopala i zdjelice, sa zakrivljenošću njegove kralježnice i
položajem njegove glave. Porodica tuljana pruža dobar primjer o maloj
važnosti prilagodbenih značajki za klasifikaciju. Te životinje razlikuju se
od svih ostalih mesojeda (Carnivora) i oblikom svoga tijela i ustrojstvom
svojih udova, mnogo više nego što se čovjek razlikuje od viših majmuna:
pa ipak, u većini sustava, počevši od Cuvierovog pa do ovoga najnovijeg
sustava gosp. Flowera, 256 tuljani kao porodica svrstani su u red zvijeri
(Carnivora).
Kad čovjek ne bi bio sam svoj klasifikator, nikad ne bi ni pomislio da
će za nj uspostaviti nekakav poseban red.
Prevršio bih mjeru i posve prekoračio izvan područja svog znanja
kad bih pokušao samo nabrojiti bezbrojne točke u kojima se ustrojstvo
ljudskog tijela podudara s ostalim primatima. Naš veliki anatom i filozof
Prof. Huxley, pošto je do u tančine o tome raspravio, 257 došao je do
zaključka da se čovjek u svim dijelovima svoje organizacije manje
razlikuje od viših majmuna nego što se oni razlikuju od nižih članova te
iste skupine. Prema tome, "nije opravdano čovjeka stavljati u zaseban red."
Negdje na početku ove knjige iznio sam različite činjenice koje
pokazuju kako se čovjek u konstituciji jako slaže s višim sisavcima; a to
slaganje, bez sumnje, ovisi o našoj velikoj sličnosti u osnovnom ustrojstvu
i u kemijskom sastavu. Kao primjere, naveo sam našu sklonost istim
bolestima i što nas napadaju srodni nametnici, naš zajednički ukus za iste
nadražaje i sličnost učinaka koji oni proizvode, kao i slično djelovanje
različitih lijekova, i još neke takve činjenice.
Budući da se male nevažne točke sličnosti između čovjeka i viših
majmuna u sistematskim djelima obično ne uzimaju u obzir, a budući da
one, kad su mnogobrojne, jasno otkrivaju našu srodnost, ja ću nekoliko
takvih točaka prikazati. Relativni položaj crta lica očito je isti u čovjeka i u
četverorukih (majmuna, Quadrumana), a različite emocije iskazuju se vrlo
sličnim pokretima mišića i kože, poglavito iznad obrva i oko usta. Neki
izražaji gotovo su istovjetni, kao što su oni plačljivi u nekih vrsta
majmuna, ili oni u drugih što pobuđuju nelagodu kad se smiju, pri čemu su
im kutovi usta povučeni unazad a donji očni kapci naborani. Vanjske uši
neobično su slične. Nos je u čovjeka strši mnogo više nego u većine
majmuna, ali u Hoolockova gibona možemo već nazrijeti početak
orlovskog nosa, a to je dovelo o smiješne krajnosti u vrste Seminopithecus
nasica.
Lice mnogih majmuna ukrašeno je bradom, obrazima ili brkovima.
Kosa na glavi u nekih vrsta semnopiteka (Semnopithecus) 258 izraste vrlo
dugačka; a u Bonnetova majmuna (Macacus radiatus) kosa ide zrakasto od
jedne točke na tjemenu te ima u sredini razdjeljak, kao i čovjek. Obično se
kaže da čovjeku čelo daje plemenit i inteligentan izgled, ali gusta kosa na
glavi Bonnetova majmuna najednom prestaje u vrhu čela i onda počne tako
fina i kratka dlaka da na jednoj maloj udaljenosti čelo izgleda, izuzev
obrve, sasvim golo. Pogrešne su tvrdnje da nijedan majmun nema obrva.
Upravo u netom navedene vrste, čelo je u različitih jedinki golo u
različitom stupnju, pa Eschricht tvrdi 259 da u naše djece granica između
kosmatog dijela i glave i gologa čela kadikad nije sasvim određena, tako da
se čini kako tu imamo mali slučaj vrnuća ili reverzije k nekome pretku u
kojega čelo nije bilo, kao sada, postalo sasvim golo.
Zna se dobro da su dlake nadlaktice i podlaktice usmjerene k jednoj
točki na laktu. Taj neobični poredak, kakav ne vidimo u većine nižih
sisavaca, postoji kod gorile, čimpanze, orangutana, nekih vrsta hilobata, pa
čak i kod nekolicine američkih majmuna. Ali u Hylobates agilis dlake
podlaktice usmjerene su kao obično, naniže ili prema zglobu šake, a u H.
lar one su gotovo uspravne i povijene samo malko naprijed, tako da su u te
vrste u jednome prijelaznom stanju. Svakako da je u većine sisavaca gusta
dlaka na leđima i njezin smjer prilagođen za odbijanje kiše; pa čak i
poprečan položaj dlake na goljenicama nekog psa može poslužiti toj svrsi
kad se pas savije dok spava. Gosp. Wallace kaže da dlake na ruci
orangutana (kojih je navike tako marljivo proučavao) idu prema laktu stoga
da bi mogle poslužiti slijevanju vode dok kiši jer ta životinja, za vrijeme
kiše, drži ruke presavijene iznad sebe, bilo da se drži za kakvu granu, bilo
da ih samo drži nad svojom glavom. Moramo, ipak, imati na umu da takvo
ponašanje neke životinje možda može biti djelomice određeno smjerom
pružanja dlake, a da nije smjer dlake određen tim ponašanjem. Ako je
netom navedeno objašnjenje u slučaju orangutana točno, dlake na našim
podlakticama pružaju neobičnu svjedodžbu o našem negdašnjem stanju; jer
nitko neće pomisliti da je to sada od bilo kakve koristi pri slijevanju kiše,
niti da je u našem sadašnjem uspravljenom položaju uistinu određeno za tu
svrhu.
Pri svemu tome, bilo bi nesmotreno odviše se pouzdati u načelo
prilagodbe u pogledu smjera dlaka u čovjeka ili njegovih prvobitnih
predaka, jer nemoguće je proučavati slike što ih je dao Eschricht o
rasporedu dlaka na ljudskom zametku (koji je isti kao u odraslom stanju) i
ne složiti se s izvrsnim opažačem da su se tu upleli drugi i složeniji uzroci.
Točke konvergencije čini se da su u nekoj svezi s onim točkama u zametka
koje se tijekom razvitka dovrše posljednje. Čini se, također, da postoji neki
odnos između rasporeda dlaka na udovima i toka medularnih arterija. 260
Ne mora se pretpostaviti da su sličnosti između čovjeka i nekih
majmuna u netom navedenim i u mnogim drugim točkama – kao golo čelo,
duga kosa, itd. – sve one nužno rezultat neprekinutog nasljeđivanja od
nekoga zajedničkog pretka koji ih je imao, ili da su naknadno vrnuće.
Vjerojatnije je da su mnoge od tih sličnosti posljedica sličnog
variranja koje, kao što sam na drugom mjestu pokušao pokazati, 261 nastaje
tako što organizmi istog podrijetla imaju sličnu konstituciju i što su u njih
varijabilnost izazvali slični uzroci. Što se tiče sličnog smjera dlake na
podlakticama čovjeka i nekih majmuna, budući da je ta značajka
zajednička gotovo svim čovjekolikim majmunima, to se vjerojatno ima
pripisati nasljeđu; ali, zasigurno, to ne vrijedi za neke američke majmune
koji imaju tu osobinu. Isto se može reći glede činjenice da čovjek nema
repa, jer repa nemaju ni svi čovjekoliki majmuni. Unatoč tomu, tu osobinu
sigurno treba pripisati nasljeđu budući da se rep, iako nije odsutan,
pojavljuje kao rudiment u više drugih vrsta Staroga svijeta i u nekih vrsta
Novoga svijeta, a posve nedostaje u više vrsta pripadnika srodne skupine
lemura.
Premda, kao što smo vidjeli, čovjek nema nikakva prava da po svom
nahođenju zasnuje zaseban red, možda može za sebe zatražiti podred ili
porodicu. Prof. Huxley, u svome najnovijem djelu, 262 dijeli primate u tri
podreda, naime:, u antropide (Anthropidae) gdje je samo čovjek, simijade
(Simiadae) u koji je uključio svakovrsne majmune, i lemuride (Lemuridae)
s raznim rodovima lemura. Ako se promatra razlike u nekim važnim
točkama ustrojstva, nema sumnje da čovjek može s pravom za sebe tražiti
rang podreda, a taj je rang, promatramo li poglavito njegove duhovne
sposobnosti, prenizak. Ipak, s rodoslovnog motrišta taj je rang previsok pa
bi čovjek trebao činiti običnu porodicu, dapače možda čak samo
podporodicu. Ako zamislimo tri linije podrijetla (descent) koje proizlaze iz
jednog izvora, onda je posve razumljivo da su dvije od njih mogle poslije
dugog vremena postati tako malo promijenjene da i dalje ostanu vrste istog
roda; dok se treća linija mogla toliko promijeniti da u rangiranju bude
zasebna podporodica, porodica, ili čak red. No u tom slučaju gotovo je
sigurno da će treća linija putem nasljeđivanja, u odnosu na druge dvije,
zadržati brojne male točke sličnosti. Ovdje bi se mogla pojaviti za sada
nerješiva poteškoća jer ne bismo znali koliku važnost u svojim
klasifikacijama morali pridati jako izraženim razlikama u nekoliko važnih
točaka, - to jest količini ostvarenog preinačenja; a koliko pak velikoj
sličnosti u mnogim nevažnim točkama, koje ukazuju na linije podrijetla ili
rodoslovlja. Prva alternativa je najrazumljivija, a možda i najsigurnija, ali
je druga, kako se čini, najtočnija jer nam daje pravu prirodnu klasifikaciju.
 Da bismo u tom pogledu donijeli svoj sud glede čovjeka, moramo se
letimično osvrnuti na klasifikaciju simijida (Simiadae). Tu porodicu dijele
gotovo svi prirodoslovci u skupinu uskonosaca (Catarhinae), ili majmune
Starog Svijeta, koji svi imaju (kao što im ime kaže) osebujno ustrojstvo
nozdrva, a u svakoj čeljusti po četiri pretkutnjaka, i u skupinu širokonosaca
(Platyrhinae) ili majmune Novog Svijeta (uključivši dvije sasvim različne
pod-skupine), koji imaju drukčije građene nozdrve i po šest pretkutnjaka u
svakoj čeljusti. Moglo bi se spomenuti i neke druge male razlike. Po svome
zubalu, po ustrojstvu svojih nozdrva, i po nekim drugima oznakama čovjek
neupitno spada među uskonosce ili u odjeljak Staroga Svijeta; izuzev u
nekoliko ne jako važnih i očito prilagodbenih značajki, čovjek ne sliči više
na majmune uskonosce nego na širokonosce. Stoga je sasvim nevjerojatna
pretpostavka da je neka drevna vrsta Novog Svijeta varirala i tako
proizvela čovjekoliko stvorenje sa svim značajkama koje su vlastite
odjeljku majmuna Staroga Svijeta, gubeći u isto vrijeme sve svoje
razlikovne značajke. Prema tome, teško je dvojiti da je čovjek izdanak sa
debla majmuna Staroga Svijeta i da se s rodoslovnog motrišta mora svrstati
u odjeljak uskonosih majmuna. 263
Čovjekolike majmune, to jest gorilu, čimpanzu, orangutana i
hilobatesa, većina prirodoslovaca odjeljuje od drugih majmuna Staroga
Svijeta u zasebnu podskupinu. Znam da Gratiolet, pozivajući se na
ustrojstvo mozga, ne prihvaća opstojnost te podskupine, a nema dvojbe da
ona nije jedinstvena. Tako je orangutan, kao što primjećuje gosp. St. G.
Mivart, 264 "jedan od najosebujnijih i najaberantnijih oblika unutar tog
reda." Ine, ne-čovjekolike majmune Starog Svijeta neki prirodoslovci dalje
su podijelili u dvije ili tri manje podskupine; predstavnik jedne takve
podskupine je rod Semnopithecus, sa svojim čudnim vrećastim trbuhom.
Ali, prema čudesnim otkrićima M. Gaudryja u Atici, čini se da je u
miocenu tamo postojao oblik koji je povezao Semnopithecusa i Macacusa;
a to vjerojatno pokazuje na koji su se način druge i više skupine nekoć
zajedno pomiješale.

Ako se prihvati da čovjekoliki majmuni tvore jednu prirodnu

podskupinu, tada budući da se čovjek s njima podudara ne samo u onim
značajkama koje ima zajedno sa skupinom uskonosaca kao cjelinom, nego
i u drugim osobitim značajkama, kao što je odsutnost repa i žuljavosti te u
općem izgledu, možemo zaključiti da je čovjek nastao od nekoga drevnog
člana podskupine čovjekolikih majmuna. Nije vjerojatno da bi se, preko
zakona analogne varijacije, u čovjekoliko stvorenje, tako jako nalik višim
čovjekolikim majmunima, bio razvio član neke druge niže podskupine. U
usporedbi s većinom svojih srodnika, čovjek je bez sumnje pretrpio
izvanrednu količinu preinačenja, poglavito kao posljedicu velikog razvitka
svog mozga i uspravnog položaja; ipak, moramo imati na umu da je on
"samo jedan od više izuzetnih oblika primata." 265
Svaki prirodoslovac koji vjeruje u načelo evolucije, priznat će da su
dva glavna odjeljka simijada (Simiadae), naime uskonosi i širokonosi
majmuni, sa svojim podskupinama, potekli od nekoga vrlo drevnog pretka.
Prvobitni potomci toga pretka, prije nego što su se jedni od drugih znatno
razišli, mora da su još uvijek sačinjavali jednu prirodnu skupinu; ali su
neke od začetnih (incipient species) vrsta ili začetnih rodova mora da su
razilaženjem svojim značajki već počeli naznačavati buduća razlikovna
svojstva skupine uskonosih i širokonosih majmuna. Stoga 'članovi' te
hipotetične stare skupine nisu bili toliko jednoliki u svome zubalu ili u
ustrojstvu svojih nozdrva, kao što to sadašnji uskonosi majmuni pokazuju
u prvoj značajci a širokonosi u drugoj, ali mora da su u tom pogledu bili
slični srodnoj skupini lemurida, koji se među sobom jako razlikuju po
obliku svoje njuške 266 i u izvanrednoj mjeri po svome zubalu.
Uskonosi i širokonosi majmuni slažu se u mnoštvu osobina kao što
se vidi iz njihova neupitnog pripadanja jednome te istom redu. Te mnoge
zajedničke značajke, koje imaju tako mnoge različite vrste, teško da su one
mogle steći neovisno, pa te značajke mora da su naslijeđene. Ali neki bi
prirodoslovac, bez sumnje, uvrstio u opice ili majmune i neki stari oblik
koji bi imao značajke zajedničke i s uskonosim i sa širokonosim
majmunima, a druge značajke u nekom srednjem stanju, a i nekolicinu
možda drukčijih značajki nego što su one koje sada viđamo, u obje te
skupine. I budući da čovjek s rodoslovne točke gledišta spada u uskonose
majmune ili u deblo Staroga Svijeta, moramo zaključiti, ma koliko taj
zaključak može uzbuniti našu oholost, da bi naši prvobitni preci upravo bili
upravo tako svrstani. 267 Ali ne smijemo učiniti tu grešku pa pretpostaviti
da je prvobitni predak cijeloga debla majmuna, uključivši tu i čovjeka, bio
istovjetan, ili čak vrlo sličan, bilo kojemu od današnjih majmuna.
Mjesto postanka i starost čovjeka. – Mi smo prirodno upućeni
potražiti gdje je bilo to rodno mjesto čovjeka u stanju podrijetla kad su se
naši preci razišli od uskonosog debla. Činjenica da su oni pripadali tome
deblu jasno pokazuje da su oni bili stanovnici Staroga Svijeta, a ne
Australije ili nekoga oceanskog otoka, kao što slijedi iz zakona
geografskog rasprostranjenja. U svakoj velikoj oblasti svijeta svi živući
sisavci usko su srodni izumrlim vrstama iste oblasti. Stoga je vjerojatno da
je Afrika nekoć bila naseljena izumrlim majmunima blisko srodnim gorili i
čimpanzi; a kako su te dvije vrste sada najbliže srodne čovjeku, to je
ponešto vjerojatnije da su naši prvobitni preci živjeli na afričkom
kontinentu a ne negdje drugdje. Ali beskorisno je doumljivati se oko toga
jer je jedan majmun gotovo veličine čovjeka, naime Lartetov Dryopithecus,
koji je bio blisko srodan čovjekolikom hilobatesu, postojao u Europi u
vrijeme gornjeg miocena; a od te tako dalekog perioda zemlja je pretrpjela
tako mnogo velikih prevrata, a bilo je dovoljno vremena i za selidbe
najvećih razmjera.
U koje god vrijeme i i na kojem god mjestu se moglo dogoditi da je
čovjek prvi put izgubio svoj kosmatost, vjerojatno je da je tada živio u
nekom toplom području, što je povoljna okolnost glede prehranu
plodovima kojima se, sudeći po analogiji, hranio. Daleko smo od toga da
znamo kad se čovjek počeo razdvajati od debla uskonosih majmuna; no to
se možda dogodilo u tako dalekoj epohi kao što je eocenski period, jer su
se viši majmuni razišli od nižih majmuna barem u gornjo-miocenskom
periodu, kao što pokazuje driopitek. Isto tako, mi ne ništa znamo ni kojom
se brzinom organizmi, stajali oni visoko ili nisko na ljestvici, mogu pod
povoljnim okolnostima preinačiti; znamo, međutim, da su neke vrste
zadržale isti oblik tijekom golema vremena. Iz onoga što vidimo da se
događa kod odomaćivanja životinja, spoznajemo da se u istome odsječku
vremena neki potomci iste vrste možda nimalo ne mijenjaju, da se neki
mijenjaju malo, a neki vrlo mnogo. Tako je moglo biti i s čovjekom koji je,
u usporedbi s višim majmunima, u nekim značajkama pretrpio veliku
količinu promjene.
Veliki prekid na organskom lancu između čovjeka i njegovih
najbližih srodnika, koji se ne može premostiti nijednom izumrlom ili
živućom vrstom, često je naveden kao teški prigovor mišljenju da je čovjek
potekao od nekoga nižeg oblika; ali taj prigovor neće izgledati tako težak
onima koji, na osnovu općih razloga, vjeruju u opće načelo evolucije.
Prekidi se vide u svim dijelovima nizova; neki su široki, oštri i točno
određeni, drugi su to manje, u različitim stupnjevima; kao između
orangutana i njegovih najbližih srodnika, - između Tarsiusa i drugih
lemurida (Lemuridae), - između slona, i još uočljivije između kljunaša
(Ornithorhynchus) ili mravojeda (Echidna), i ostalih sisavaca. Ali svi ti
prekidi ovise jedino o broju srodničkih oblika koji su izumrli. U nekoj, ne
jako dalekoj, budućnosti, čak ni takvoj koja se mjeri vjekovima,
civilizirane ljudske rase gotovo sigurno iskorijenit će i zamijeniti divljačke
rase diljem svijeta. U isto vrijeme, i čovjekoliki majmuni bit će bez sumnje
istrijebljeni, kao što je primijetio Prof. Schaffhausen 268
Tada će prekid između čovjeka i njegovih najbližih srodnika biti još
veći, jer će, kao što se može očekivati, on biti između čovjeka na još višem
stupnju civilizacije, kao što se možemo nadati, tada pripadnika kavkaske
rase, i nekog majmuna koji je danas tako nisko, primjerice kao pavijan,
namjesto sadašnjeg prekida, kakav je između crnca ili Australijanaca i
gorile.
Što se tiče neraspolaganja fosilnim ostacima koji bi povezali čovjeka
s njegovim majmunolikim precima, tj činjenici neće veliku važnost
pridavati onaj tko je čitao raspravu od Sir Lyella 269 u kojoj on pokazuje da
je otkriće fosilnih ostataka u svim razredima kralježnjaka bilo vrlo polagan
i slučajan događaj. Isto tako, ne treba zaboraviti da ona područja koja bi
vjerojatno dala ostatke, koji povezuju čovjeka s nekim izumrlim
majmunolikim stvorenjem nisu, još do sada geolozi nisu istražili.

Niži stupnjevi u rodoslovlju čovjeka. – Vidjeli smo da se čovjek, čini

se, u evoluciji odvojio iz odjeljka majmuna (Simiadae) Staroga Svijeta,
pošto se ona razdvojila od odjeljka majmuna Novoga Svijeta. Sada ćemo
pokušati slijediti najudaljenije tragove tog rodoslova, oslanjajući se
poglavito na uzajamna srodstva među različitim razredima i redovima,
oslanjajući se donekle i na periode njihova uzastopnog pojavljivanja na
zemlji, ukoliko su ti periodi mogli biti utvrđeni.

Lemuridi, srodnici majmuna, niži su od svih i tvore sasvim zasebnu

porodicu primata ili, prema Haeckelu i drugima, poseban red. Ta skupina
je raznovrsna i visokom stupnju isprekidana te sadrži mnoge aberantne
oblike. Prema tome, ona je vjerojatno pretrpjela mnoga izumiranja. Većina
preostataka preživljuje na otocima, naime na Madagaskaru i Malajskom
otočju, gdje nisu bili izloženi tako oštrom nadmetanju kao što bi to bili da
su na gusto naseljenim kontinentima. Ta skupina ima također mnoge
stupnjeve koji, kao što opaža Huxley, 270 “neprimjetno vode od krune i
vrhunca životinjskog stvaranja naniže do stvorenja od kojih ostaje, kako se
čini, samo još jedan korak do najnižih, najmanjih i najneinteligentnijih
placentalnih sisavaca.” Prema tim različitim razmatranjima vjerojatno je da
su se majmuni (Simiadae) prvobitno razvili iz predaka današnjih lemurida,
a lemuridi pak iz oblika koji su stajali vrlo nisko u sisavačkim nizovima.
Tobolčari, po mnogim svojim važnim značajkama, stoje ispod
placentalnih sisavaca. Oni su se pojavili u nekome ranijem geološkom
periodu i bili su nekad mnogo rasprostranjeniji nego danas. Stoga se
općenito uzima da su se placentalni sisavci razvili iz aplacentalnih sisavaca
ili iz tobolčara, ne ipak od oblika blisko sličnih današnjim tobolčarima,
nego od njihovih prvobitnih predaka. Kljunaši su sasvim slični
tobolčarima, te čine treću i još nižu skupinu u velikom nizu sisavaca. Sada
je predstavljaju samo čudnovati kljunaš (Ornithorhynchus) i kratkonosi
kljunasti ježak, ehidna (Tachyglossus aculeatus, o. pr.), a ta dva oblika
mogu se pouzdano smatrati ostacima skupine koja je nekoć bila mnogo
veća i čiji su se predstavnici, zahvaljujući nekom povoljnom stjecaju
okolnosti, održali u Australiji. Jednootvori (Monotremata, kljunaši) su
osobito zanimljivi zato što nekim važnim ustrojstvenim značajkama
ukazuju na razred gmazova.
Kad se pokuša pratiti rodoslovlje sisavaca, pa prema tome i čovjeka,
u nizovima sve niže, upadamo u sve veći i veći mrak. Onaj tko želi vidjeti
što mogu učiniti oštroumnost i znanje, može čitati djela Prof. Häckela. 271
Sam ću se zadovoljiti time da dadnem nekoliko općih napomena.
Svaki evolucionist će priznati da pet velikih razreda kralježnjaka,
naime sisavci, ptice, gmazovi, vodozemci i ribe, vode podrijetlo od
jednoga jedinog prototipa, jer imaju mnogo zajedničkoga, naročito za
svoga embrionalnog stanja. Budući da je razred riba organiziran
najjednostavnije i budući da se pojavio prije ostalih, možemo zaključiti da
su svi članovi iz kraljevstva kralježnjaka potekli od neke ribolike životinje,
manje složeno građene od bilo koje koja je već pronađena u najnižim
poznatim formacijama. Mišljenje da su tako različite životinje, kao što su
majmun ili slon, te kolibrić, zmija, žaba i riba, itd., sve mogle nastati od
istih roditelja, čudnovato će izgledati onima koji nisu obratili pozornost na
novije uspjehe u prirodopisu. Jer to mišljenje pretpostavlja da su nekad
postojali članovi koji su tijesno spajali sve te danas međusobno tako jako
različne oblike.
Ipak je sigurno da su postojale, ili da još i sada postoje, skupine
životinja koje čine jaču ili slabiju vezu između tih različitih velikih razreda
kralježnjaka. Vidjeli smo da kljunaš odvodi prema gmazovima, i Prof.
Huxley je otkrio, a gosp. Cope i drugi potvrdili da su stari dinosauri u
mnogim važnim osobinama prijelaz između nekih gmazova i nekih ptica, -
ove potonje bi bile pleme noja (očito i samo šire rašireni preostatak neke
veće skupine) i Archeopteryx, ta čudna mezozojska ptica koja je imala
dugačak rep sličan repu guštera. Opet, prema Prof. Owenu, 272 Ihtiosauri -
veliki morski gušteri s perajama - pokazuju mnogo srodnosti s ribama, ili
još više, kao što veli Huxley, s vodozemcima. Ovaj posljednji razred
(uključivši u nj i najviši odjeljak žaba i krastača) očito je srodan s
ganoidnim ribama. Ove posljednje ribe koje su vrvjele tijekom ranijih
geoloških perioda i bile građene po tako zvanom visoko općenitom tipu, a
to znači da pokazuju raznovrsne sličnosti s ostalim skupinama organizama.
Vodozemce i ribe također tako dobro povezuje Lepidosiren da su se
prirodoslovci dugo prepirali u koji ga od ta dva razreda valja uvrstiti.
Lepidosiren i nekolicina ganoidnih riba (riba štitonoša)* sačuvali su se od
potpunog istrebljenja tako što su živjeli u našim rijekama koje su
pribježišta budući da su u istom odnosu spram velikih voda oceana kakav
imaju otoci spram kontinenata.
Naposljetku, jedan jedini član u golemom i raznovrsnom razredu
riba, naime kopljača ili amfioksus toliko se razlikuje od svih ostalih riba da
Häckel drži kako ona mora činiti poseban razred u kraljevstvu kralježnjaka.
Ta riba važna je po svojim negativnim značajkama: za nju se teško može
reći da ima mozak, kralježnicu, srce itd., tako da su je stari prirodoslovci
svrstavali među crve. Još prije mnogo godina Prof. Goodsir je zapazio da
kopljača pokazuje neku srodnost s mješićnicama (Ascidiae), koji su
beskralježnjaci, dvospolci, morski stvorovi, trajno pričvršćeni za neku
podlogu. Oni jedva da su nalik životinjama i sastoje se od jednostavne,
žilave, kožnate vreće s dva mala istaknuta otvora. Oni pripadaju
Huxleyevim moluskoidima - jednome nižem odjeljku velikoga kraljevstva
mekušaca (Mollusca); ali u novije vrijeme neki prirodoslovci smjestili su
ih među crve (Vermes). Njihove ličinke oblikom 273 su nalik punoglavcima
i sposobne su za slobodno plivanje naokolo. Neka opažanja M.
Kowalevsky-ja 274, kasnije potvrđena od Prof. Kuppfera, ako budu još dalje
dopunjena, kako čujem od M. Kowalevskyja da je u Napulju učinio, postat
će otkriće od izvanredne važnosti. Otkriće je u tome da su ličinke
mješićnica srodne kralježnjacima u svome načinu razvitka i u relativnom
položaju živčanog sustava, te u posjedovanju ustrojstva koje je vrlo nalik
leđnoj moždini (chorda dorsalis) u kralježnjaka. Tako, ako se možemo
osloniti na embriologiju, koja se u klasifikaciji uvijek pokazala kao
najpouzdaniji vođa, čini se da smo napokon dobili ključ k izvoru s kojega
potječu kralježnjaci. Tada bismo bili u pravu misliti da je u nekom jako
davnom periodu postojala neka skupina životinja koje su u mnogom
pogledu nalikovale ličinkama naših današnjih mješićnica i da se ta skupina
podijelila u dvije velike grane - u jednu retrogradnu koja je dala današnji
razred mješićnica (Ascidiae), i drugu iz koje se razvila kruna i vrhunac
životinjskog carstva, tj. kralježnjaci.
E to smo pokušali u grubim potezima zacrtati rodoslovlje
kralježnjaka na temelju njihovih uzajamnih srodnosti. Sad ćemo razmotriti
čovjeka onakva kakav postoji, i mislim da ćemo djelomice biti u stanju
rekonstruirati, tijekom uzastopnih perioda, ali ne pravim kronološkim
redom, ustrojstvo naših negdašnjih predaka. To se može postići na osnovu
rudimenata koji su se kod čovjeka još uvijek održali, na osnovu značajki
koje se kadikad još kod njega pojavljuju pomoću vrnuća, i na osnovu
načela morfologije i embriologije. Razne činjenice koje ovdje tek
spominjem, izložene su u prethodnim poglavljima. Nema dvojbe da su
prvobitni preci čovjeka bili pokriveni dlakom, oba spola bila su su bradata,
uši su im bile zašiljene i pokretljive, imali su rep koji je imao svoje mišiće.
Njihove udove i tijelo pokretali su također mnogi mišići koji se sada
kadikad pojave, ali koji se redovno nalaze kod četverorukih majmuna
(Quadrumana). Velika arterija i živac ramenjače prolazili su kroz supra-
kondiloidni otvor. U tome, ili u nekom ranijem periodu, crijevo je imalo
mnogo veći divertikul ili crvuljak (coecum) nego sada. Stopalo mu je,
sudeći po velikom palcu zametka, služilo za hvatanje, i naši su preci
nesumnjivo po svojim navikama bili životinje drveća, koje su se zadržavale
u nekome toplom šumovitom predjelu. Mužjaci su imali velike očnjake
koji su im služili kao strašno oružje.
I još mnogo prije toga, maternica je bila dvostruka, izlučine su
izbacivali kroz nečisnicu, oči su im bile zaštićene i trećim očnim kapkom
(opnom migavicom, žmirnjačom). U nekome još ranijem periodu preci
čovjeka mora da su živjeli u vodi, jer nam morfologija jasno pokazuje da
su naša pluća postala preinačenjem ribljeg mjehura koji je nekoć služio
plivanju. Urezi na vratu u ljudskog zametka pokazuju gdje su nekoć bile
škrge. Otprilike u tome istom ranom periodu na mjestu pravih bubrega
nalazila su se Volfova tijela (corpora wolffiana). Srce je bilo kao obična
pulsirajuća žila, a umjesto kralježnice bio je svitak (chorda dorsalis). Ti
prvobitni ljudski preci, gledani tako u dalekoj zamračenoj prošlosti, mora
da su bili tako jednostavni kao kopljača ili amfioksus, a možda su čak bili
još jednostavnije organizacije.
 Ima još jedna točka koja zaslužuje veću pozornost. Već odavna je
poznato da u kraljevstvu kralježnjaka jedan spol ima rudimente različitih
sporednih dijelova iz rasplodnog sustava, koji navlastito pripadaju drugom
spolu; i sad je utvrđeno da u vrlo ranim stupnjevima embrionalnog razvitka
oba spola imaju prave muške i ženske žlijezde. Stoga se čini da je neki
davni predak svih kralježnjaka bio dvospolac ili androgin. 275 Ali tu
nailazimo na jednu naročitu poteškoću. U razredu sisavaca mužjaci imaju u
svojim prostatičnim vrećicama rudimente maternice s pripadajućim
kanalom; oni imaju također rudimente sisa, a neki tobolčarski mužjaci
imaju tragove tobolčarske vreće. 276 Mogle bi se još navesti i druge slične
činjenice. Trebamo li, dakle, zamisliti da je neki vrlo davni sisavac imao
organe koji su danas osobitosti obaju spolova, to jest, da je ostao dvospolan
i pošto je stekao glavne značajke svog razreda, i pošto se time bio odvojio
od nižih razreda kralježnjaka? Čini se da je to jako nevjerojatno, jer ako bi
bilo tako, morali bismo očekivati da će neki članovi dvaju nižih razreda,
naime riba 277 i vodozemaca, još uvijek biti dvospolni. Nasuprot tome,
moramo pretpostaviti da su spolovi, u trenutku kad se pet razreda
kralježnjaka razišlo od svoga zajedničkog pretka, već bili razdvojeni. Ipak,
da bismo objasnili to što mužjaci sisavaca imaju rudimente uzgrednih
ženskih organa i što ženke sisavaca imaju rudimente muških organa, ne
smijemo pretpostaviti da su rani preci, pošto su već poprimili glavne
sisavačke značajke, i dalje bili dvosponi. Posvema je moguće da je te
uzgredne organe kao sebi vlastite postupno bio stekao jedan spol a onda su
oni preneseni, u uzastopnim stupnjevima ili preinakama, na drugi spol.
Kad budemo govorili o spolnom odabiru, imat ćemo bezbroj primjera za tu
vrst prenošenja, - kao što je slučaj s ostrugama, perjem i sjajnim bojama
koje su mužjaci u ptica stekli za borbu ili ukras, a ženke su ih potom
naslijedile u nesavršenom ili rudimentarnom stanju.
U nekom smislu, neobično je zanimljivo što sisavački mužjaci imaju
funkcionalno nesavršene mliječne organe. Kljunaši imaju prave mliječne
žlijezde s otvorima, koje izlučuju mlijeko, ali su bez bradavica; a budući da
su te životinje najnesavršenije na samom dnu među sisavcima, vjerojatno
je da su preci ovog razreda imali također žlijezde koje su lučile mlijeko, ali
su bile bez bradavica. Taj zaključak potvrđuje se i onime što se znade o
razvitku sisa, jer me Prof. Turner, pozivajući se na Köllikera i Laugera,
izvješćuje da se kod embrija sisavaca može raspoznati mliječne žlijezde
prije nego što se vidljivo pojavio bilo kakav trag bradavica; a valja se
podsjetiti da uzastopan razvitak dijelova u neke jedinke općenito
predstavlja i odgovara razvitku uzastopnih bića u istoj liniji podrijetla.
Tobolčari se razlikuju od kljunaša po tome što imaju bradavice; i tako su
vjerojatno te organe prvo stekli tobolčari pošto su se u razvoju razišli od
kljunaša i izdigli se iznad njih, a potom su bradavice prenesene naslijeđem
i na placentalne sisavce. Nitko neće pretpostaviti da su tobolčari, pošto su
već bili otprilike dobili svoje sadašnje ustrojstvo, pa su tako našli u dosta
kasnom razvitku sisavačkog niza, i nadalje ostali dvospolni. Stoga se čini
da smo prisiljeni vratiti se na gore izneseno stajalište i zaključiti da su se
bradavice prvo razvile u ženki nekoga vrlo ranog oblika tobolčara, a potom
su u skladu s općim zakonom naslijeđivanja, u funkcionalno nesavršenu
stanju, prenesene na mužjake.
Jedna pomisao, međutim, često je prošla mojim umom da su
pripadnici obaju spolova u predaka cijelog razreda sisavaca, dugo vremena
nakon što su prestali biti dvospolni, možda i nadalje izlučivali mlijeko i
tako hranili svoje mlade; i da su kod tobolčara oba spola nosila svoje
mlade u trbušnim vrećama. Neće to izgledati posve nevjerojatno ako se
razmisli da mužjaci sadašnjih singnatnih riba (Syngnathus) prihvate od
ženki jaja u svoje trbušne vrećice, izlegu ih i onda, kao što neki misle,
mlade hrane; 278 - da mužjaci nekih drugih riba izlegu jaja u svojoj usnoj ili
u škržnoj šupljini; - da mužjaci nekih žaba krastača uzimaju od ženki
vijence jaja, obavijaju ih oko svojih bedara i čuvaju ih dok se iz njih ne
izlegu punoglavci; - da kod nekih ptica samo mužjaci leže na jajima i da
kod goluba golubi i golubice hrane svoje ptiće izlučevinom iz volje. Ali na
toj pretpostavci zaustavio sam se naročito zbog toga što su mliječne
žlijezde u sisavačkih mužjaka mnogo potpunije razvijene nego rudimenti
drugih uzgrednih rasplodnih dijelova koji se, iako karakteristični za jedan
od spolova, nalaze i kod drugoga spola. Mliječne žlijezde i bradavice sisa
kakve se nalaze u sisavačkih mužjaka zapravo teško da se mogu nazvati
rudimentarnima; one samo nisu razvijene potpuno i ne funkcionalno nisu
djelatne. Na njih jednako utječu neke bolesti, kao i na te organe u ženki.
One često luče nekoliko kapljica mlijeka prilikom rođenja; a u čovjeka i
nekih drugih sisavačkih mužjaka zna se da su ti organi ponekad bili tako
dobro razvijeni da su proizvodili poveću količinu mlijeka. Dakle, ako
pretpostavimo da su za vrijeme nekoga ranijeg podugog perioda sisavački
mužjaci pomagali ženkama u prehrani njihova poroda, i da su kasnije zbog
nekog uzroka, na primjer, zbog proizvodnje manjeg broja mladunčadi,
prestali ženkama pružati tu pomoć, onda bi neuporaba organa u vrijeme
zrelosti bila dovela do njihove neaktivnosti; a prema dva dobro poznatim
načelima nasljeđivanja to stanje neaktivnosti vjerojatno bi se prenijelo u
odgovarajućoj dobi zrelosti na mužjake. Ali u svim ranijim životnim
dobima ti organi ostali bi nedirnuti tako da bi u mladih obaju spolova bili
podjednako razvijeni.

Zaključak. - Von Baer je dao najbolju definiciju napretka ili progresa

na organskoj ljestvici; a on se sastoji u količini diferencijacije i
specijalizacije raznih dijelova istog bića, a ja bih još dodao, kad je postiglo
svoju zrelost. Ali ako su se organizmi polagano prilagođavali putem
prirodnog odabira za raznovrsne linije života, onda su se njihovi dijelovi,
zbog prednosti koja je dobivena podjelom fiziološkog rada, sve više
diferencirali i specijalizirali za različite funkcije. Čini se da je isti dio često
najprije bio preinačen za jednu potrebu, a onda, mnogo kasnije, za neku
drugu i posve drukčiju potrebu; i stoga su svi dijelovi bivali sve složeniji.
Ali svaki organizam će i nadalje zadržati opći tip ustrojstva onoga pretka
od kojega se bio prvobitno odvojio. Sukladno takvom gledanju, ako se
vratimo geološkom dokazu, čini se da je organizacija života kao cjelina
napredovala diljem svijeta polaganim i neprekinutim koracima. U velikom
kraljevstvu kralježnjaka, ona je dosegla vrhunac u čovjeku. Ne može se,
međutim, pomišljati da su skupine organskih bića bile uvijek potisnute i da
su iščezle čim bi se iz njih razvile druge i savršenije skupine. Ove potonje,
iako su odnijele pobjedu nad svojim prethodnicama, ipak nisu mogle biti
bolje prilagođene za sva mjesta u ekonomiji prirode. Čini se da su se neki
drevni oblici održali na životu stoga što su živjeli na zaštićenim mjestima
gdje nisu bili izvrgnuti vrlo oštrom nadmetanju, a ti oblici često nam
pomažu u rekonstrukciji našeg rodoslovlja, pružajući nam pravi pojam o
negdašnjim iščezlim populacijama. Ali ne smijemo učiniti tu pogrešku da
današnje članove bilo koje nisko organizirane skupine smatramo pravim,
nepromijenjenim predstavnicima njihovih drevnih predaka.
Najstariji preci iz kraljevstva kralježnjaka, koje tek možemo u
omaglici nazrijeti, očito su bili skupina morskih životinja, 279 sličnih
ličinkama današnjih mješićnica. Od tih životinja vjerojatno je postala neka
skupina riba, tako nisko organiziranih kao što je kopljača; a od njih mora
da su se razvile ganoidne i druge ribe poput Lepidosirena (Stari naziv za
predstavnika današnjeg razreda Leptocardia, odnosno za kopljačju,
Branchiostoma lanceolatum, o. pr.). Od neke takve ribe trebalo je vrlo
malo da se napreduje i da dođemo do vodozemaca. Vidjeli smo da su ptice
i gmazovi nekoć bili tijesno povezani, a da kljunaši sada donekle povezuju
sisavce s gmazovima. Ali danas nitko ne može reći kojim su se linijama
podrijetla razvila tri viša i srodna razreda, naime sisavci, ptice i gmazovi,
od dvaju nižih razreda kralježnjaka, naime od vodozemaca i riba. U
razredu sisavaca nije teško uočiti korake koji su odveli od starih kljunaša
(Monotremata) prema starim tobolčarima (Marsupialia), a od njih prema
prvim precima placentalnih sisavaca. Tako se možemo popeti do lemurida,
a od njih nije velik međuprostor do simijada (Simiadae), majmuna.
Majmuni se zatim dijele u dvije velike grane: u majmune Novoga Svijeta i
majmune Staroga svijeta; od ovih potonjih je u nekom davnom periodu
proizašao čovjek, to čudo i slava svemira.
I tako, ljudskom rodoslovlju podali smo čudesnu duljinu ali, moramo
priznati, ne i plemenitost. Često je rečeno kako se čini da je svijet dugo
pripravljan za dolazak čovjeka. To je u jednom smislu prava istina, jer svoj
postanak čovjek ima zahvaliti dugoj liniji predaka. Da samo jedan, bilo
koji član, u tome lancu nije postojao, čovjek nikada ne bi bio točno ovo što
je danas. Osim ako nećemo namjerno zatvarati oči, s našim današnjim
znanjem svoje podrijetlo otprilike možemo spoznati, i nema potrebe da ga
se sramimo. I najniži je organizam ipak nešto više negoli anorganska
prašina pod našim nogama; i nitko tko je nepristran u mišljenju ne može
proučavati neko živo stvorenje, ne znam kako ono bilo neznatno, a da nad
njegovim čudesnim ustrojstvom i svojstvima ne osjeti oduševljenje.
 Sedmo poglavlje

O LJUDSKIM RASAMA

Narav i vrijednost vrstovnih značajki - Njihova primjena na ljudske

rase - Argumenti u prilog i protiv rangiranja takozvanih ljudskih rasa kao
posebnih vrsta - Podvrste - Monogenisti i poligenisti - Konvergencija
značajki - Mnogobrojne točke sličnosti u tijelu i duhu između najrazličitijih
ljudskih rasa - Stanje čovjeka kad se po prvi put širio po zemlji - Svaka
rasa nije potekla od jednog jedinog para - Nestajanje rasa - Oblikovanje
rasa - Učinci križanja - Neznatan utjecaj izravnog djelovanja životnih
uvjeta - Neznatan ili nikakav utjecaj prirodnog odabira - Spolni odabir.

Ne namjeravam ovdje opisivati razne tzv. ljudske rase, ali hoću

ispitati kakva je sa sistematske točke gledišta vrijednost razlika što postoje
među njima i kako su one postale. Pri određivanju da li dva ili više srodnih
oblika treba smatrati vrstama ili varijetetima, prirodoslovci se u praksi
vode sljedećim obzirima, naime: ukupnom razlikom koja postoji među
njima, zatim, odnose li se te razlike na nekolicinu ili na mnoge točke
ustrojstva i imaju li one fiziološku vrijednost, a naročito jesu li postojane.
Tu postojanost značajke prirodoslovci osobito cijene i traže. Čim se može
pouzdano, ili samo vjerojatno, dokazati da su dotični oblici ostali
međusobno različiti kroz dugi period vremena, onda je to vrlo važan razlog
da ih smatramo vrstama. Čak i mali stupanj neplodnosti između bilo koja
dva oblika pri njihovu križanju ili pri križanju njihovog potomstva smatra
se obično kao odlučan dokaz da su oni vrstovno različiti, a ako ti oblici još
stalno žive u istoj oblasti a međusobno se ne križaju, onda se to obično
smatra dovoljnim dokazom ili da su u nekom stupnju uzajamno neplodni
ili, ako su to životinje, da nemaju sklonosti za uzajamno parenje.
Ali neovisno o tome postoji li miješanje putem križanja, ako u
nekome dobro istraženom predjelu nema varijeteta koji bi spajali neka dva
blisko srodna oblika, onda je to vjerojatno najvažniji kriterij da su ti oblici
različite vrste, a takvo promatranje je nešto drugo nego promatranje puke
postojanosti značajki, jer dva oblika mogu biti vrlo varijabilna a da ipak još
nisu proizvela intermedijarne varijetete. Geografskim rasprostranjenjem
često nesvjesno, a katkad i svjesno, služilo se tako da su oblike koji žive u
dvama jako udaljenim područjima, u kojima je većina drugih stanovnika
vrstovno različita, smatrali i njih kao po sebi različite, ali tu zapravo nema
ništa što bi nam pomoglo da razlikujemo geografske rase od tzv. dobrih ili
pravih vrsta.
Primijenimo sada ta naša usvojena načela i na ljudske rase,
promatrajući ih onako kao što bi neki prirodoslovac promatrao bilo koju
drugu životinju. Što se tiče ukupnosti razlika koje postoje među rasama,
moramo pribjeći našim finim sposobnostima razlučivanja koje smo
zadobili dugotrajnom navikom promatranja samih sebe. Kao što primjećuje
Elfinstone, 280 iako neki Europljanin kad tek dođe u Indiju nije u prvi mah
u stanju razlikovati razne urođeničke rase, ipak vrlo brzo uoči kako su
međusobno jako različite; ni Hindusi ne mogu na početku opaziti bilo
kakvu razliku između raznih europskih naroda. Čak i najrazličitije ljudske
rase, osim nekih crnačkih plemena, po obliku su više jedne drugima slične
nego što bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. To su jako dobro
pokazali francuski fotografi u Antropološkoj zbirci Muzeja slikama ljudi
pripadnika raznih rasa, od kojih veći broj, s čime su se složili mnogi koje
sam na to upozorio, mogu proći kao Europljani. Ako se ti ljudi, međutim,
gledaju uživo, nedvojbeno izgledaju vrlo različni, tako mnogo na naš sud
jasno utječe obična boja kože i kose, male razlike u crtama i u izrazu lica.
Nema, ipak, sumnje da se razne rase, ako ih brižljivo uspoređujemo i
mjerimo, jedna od druge mnogo razlikuju, - primjerice u građi kose, u
relativnim omjerima svih dijelova tijela, 281 u zapremnini pluća, u obliku i
zapremnini lubanje i čak u moždanim vijugama. 282 Ali pojedinačno
nabrajanje mnogobrojnih točaka ustrojstvenih razlika bilo bi posao bez
kraja i konca. Rase se također razlikuju u konstituciji, u sposobnosti
aklimatizacije i u sklonosti nekim bolestima. Isto tako, jako se razlikuju i
po svojim duhovnim značajkama, kako se to poglavito može iskazati u
njihovim emocionalnim i djelomice u njihovim intelektualnim
sposobnostima. Svatko tko je imao prilike uspoređivati, morao je biti jako
iznenađen suprotnošću između šutljivih, čak mrzovoljnih urođenika Južne
Amerike i veselih, razgovorljivih crnaca. Postoji gotovo jednaka suprotnost
između Malajaca i Papuanaca, 283 koji žive u istim fizičkim uvjetima i jedni
od drugih su odvojeni samo uzanom morskom površinom.
 Prvo ćemo razmotriti argumente koji se mogu iznijeti u prilog
klasificiranja ljudskih rasa kao posebnih vrsta, a zatim argumente protivne
strane. Ako bi neki prirodoslovac koji nikada ranije nije vidio takva
stvorenja počeo uspoređivati crnca, Hotentota, Australca, Mongola, opazio
bi da se oni razlikuju u mnoštvu značajki, od kojih su neke od male a neke
od znatne važnosti.
Ispitujući on bi utvrdio da su oni prilagođeni na život pod vrlo
različitim podnebljima a da se donekle razlikuju i u tjelesnoj konstituciji i u
duhovnim svojstvima. Ako bismo mu tada rekli da se može dovesti na
stotine sličnih primjeraka iz istih zemalja, on bi zasigurno izjavio da su oni
jednako dobre vrste kao i mnoge druge kojima se on navikao nadijevati
vrstovna imena. Taj zaključak jako bi bi potkrijepljen kad bi se uvjerio da
su ti oblici zadržali iste značajke mnogim vjekovima i da su najmanje prije
4000 godina živjeli crnci potpuno slični današnjim crncima. 284 Od
izvrsnog opažača Dr. Lunda 285 on bi također saznao da su ljudske lubanje
koje su nađene zakopane u brazilskim pećinama, zajedno s ostacima
mnogih izumrlih sisavaca, pripadale istom tipu čovjeka kakav sada
prevladava diljem američkog kontinenta.
Naš prirodoslovac tad bi se možda okrenuo geografskom
rasprostranjenju i vjerojatno bi izjavio da oblici koji se ne razlikuju samo
vanjskim izgledom, nego su neki od prilagođeni na vrlo tople, bilo vlažne
bilo vrlo suhe krajeve, kao i na sjeverne polarne predjele, mora da su
različite vrste.
On bi se mogao pozvati na činjenicu da nijedna vrsta iz skupine koja
je najbliže čovjeku, naime iz skupine majmuna, ne može podnijeti nisku
temperaturu ili ikakvu veću klimatsku promjenu, i da vrste koje su najbliže
čovjeku nikada nisu mogle čak ni u umjerenoj europskoj klimi doživjeti
spolnu zrelost. Njega bi se snažno dojmila činjenica, koju je prvi
spomenuo Agassiz, 286 da su različite ljudske rase rasprostranjene po istim
zoološkim oblastima koje su naseljene nedvojbeno različitim vrstama i
rodovima sisavaca. To je očito pogledamo li australsku, mongolsku i
crnačku ljudsku rasu, manje izrazito je u slučaju Hotentota, ali potpuno
vrijedi za Papuance i Malajce koji su, kao što je pokazao gosp. Wallace,
odvojeni gotovo istim linijama koje odijeljuju dvije velike zoološke
pokrajine, malajsku i australsku. Američki urođenici rasprostranjeni su po
cijelom kontinentu i to, čini se na prvi pogled, kao da se ne slaže sa gore
spomenutim pravilom jer se većina prirodnih proizvoda južnoga i
sjevernog dijela kontinenta jako razlikuju; pa ipak, nekolicina životnih
oblika, kao oposum, rašireni su u obje polovice, kao što je nekoć bilo i s
nekim divovskim krezubicama (Edentata). Eskimi, kao i ine polarne
životinje, žive na rubu polarnog područja. Valja primijetiti da se sisavački
oblici koji nastavaju razne zoološke oblasti ne jedni od drugih ne razlikuju
u istome stupnju; zato teško da se može smatrati anomalijom što se crnci
više, a Amerikanci mnogo manje, razlikuju od ostalih ljudskih rasa, nego
što je slučaj sa sisavcima tih istih kontinenata u odnosu na sisavce ostalih
oblasti. Još možemo dodati kako se čini da čovjek prvobitno nije nastavao
nijedan oceanski otok, a u tom pogledu on je sličan ostalim članovima
svoga razreda.
Pri odlučivanju da li varijetete iste vrste domaće životinje treba
svrstati kao posebne vrste, tj. da li neki od njih potječu od različitih divljih
vrsta, svaki prirodoslovac pridao bi veliku važnost činjenici, ako je
utvrđena, da su njihovi vanjski paraziti pripadnici različitih vrsta. Ta
činjenica imala bi tim veću vrijednost što bi bila iznimka, jer sam
obaviješten od gos. Dennyja da najrazličitije vrsti pasa, peradi i goluba u
Engleskoj imaju istu vrstu uši (Pediculi). No gosp. A. Murray pomno je
ispitao uši prikupljene u raznim zemljama s različitih ljudskih rasa 287 i
utvrdio je da se one razlikuju, ne samo po boji, nego također po ustrojstvu
njihovih pandžica i udova.
Svagdje gdje je bilo prikupljeno više primjeraka razlike su bile
postojane. Liječnik s jednog kitolovca na Tihom oceanu uvjeravao me da
su uši što su s otočana Sendviških otoka, koji su bili nahrupili na brod,
prešle na engleske mornare, pougibale u roku od tri do četiri dana.One su
bile zagasitije i očito različne od onih koje se nađu na urođenicima iz Čilea
u Južnoj Americi, od kojih mi je on dao nekoliko primjeraka. Ove pak
izgledale su veće i mnogo mekše od europskih uši. Gosp. Murray mi je
priskrbio četiri vrste iz Afrike, naime sa crnaca s istočnih i sa zapadnih
obala, sa Hotentota i Kafara, dvije vrste s australskih urođenika, dvije iz
Sjeverne i dvije iz Južne Amerike. U dva potonja slučaja trebalo bi
pretpostaviti da su uši s urođenika iz različitih predjela. Kod kukaca i za
male ustrojstvene razlike obično se smatra, ako su postojane, da imaju
vrstovnu vrijednost i onda sama činjenica da na ljudskim rasama žive
nametnici, za koje se čini da su vrstovno različiti, mogla bi se sasvim lijepo
upotrijebiti kao argument da i same ljudske rase treba smatrati različitim
vrstama.
Naš prirodoslovac, pošto je u svome istraživanju otišao tako daleko,
ispitao bi nisu li ljudske rase pri svome međusobnom križanju u bilo kojem
stupnju neplodne. On bi mogao potražiti pomoć u djelu 288 koje je napisao
pažljivi promatrač i filozof Profesor Broca pa bi u njemu našao čvrst dokaz
da su neke rase međusobno posvema plodne, ali i suprotan dokaz za druge
rase. Tako je bilo tvrdnji da urođenice iz Australije i Tasmanije rijetko
imaju djecu s Europljanima, ali glede toga sad je dokazano da su takve
tvrdnje gotovo bezvrijedne. Nemiješani crnci ubijaju mješance i nedavno
se pojavila vijest kako su nedavno ubili i ujedno spalili jedanaest mladih
mješanaca, kojih je ostatke otkrila policija. 289 Opet često je ponovljena
tvrdnja da mulati kad se uzimaju međusobno, rađaju malo djece; s druge
strane, Dr. Bachman of Charlestown 290 izrijekom kaže da je poznavao
obitelji mulata koje su se međusobno srođivale kroz više naraštaja i koje su
vazda prosječno bile jednako plodne kao i obitelji čistih bijelaca i čistih
crnaca. Istraživanja koja je nekoć o tom predmetu učinio Sir Charles Lyell
navela su ga, kako me izvješćuje, na isti zaključak. Prema Dr. Bachmanu, u
popisu za godinu 1854. u Sjedinjenim Državama bilo je 405.751 mulat;
uzme li se u obzir sve okolnosti, može se činiti da je taj broj malen; no
valja ga djelomično objasniti nenormalnim položajem te društvene skupine
i raspuštenošću žena. Neki broj mulata neminovno se sve više uključuje u
crnce i sve to daje dojam kao da se broj mulata smanjuje. U jednome
pouzdanom djelu 291 govori se o smanjenoj vitalnosti mulata kao o dobro
poznatoj činjenici; ali to je razmatranje nešto drugo od pitanja njihove
smanjene plodnosti i jedva da se može upotrijebiti kao dokaz u prilog
vrstovne različnosti roditeljskih rasa. Nema sumnje, križanci u životinja i u
biljaka, ako su nastali od krajnje različitih vrsta, podliježu preranom
umiranju, ali roditelji mulata ne mogu se podvesti pod kategoriju krajnje
različitih vrsta. Obična mazga, tako poznata zbog duga života i snage, a
ipak tako neplodna, pokazuje koliko malo ima u križanaca povezanosti
između umanjene plodnosti i vitalnosti; moglo bi se navesti i drugih sličnih
primjera.
Čak ako bi se kasnije i potvrdilo da su sve ljudske rase među sobom
potpuno plodne, netko tko je iz drugih razloga sklon svrstati ih kao
različite vrste mogao bi opravdano tvrditi da plodnost i neplodnost nisu
pouzdani kriteriji za razlikovanje vrsta. Poznato nam je da na te osobine
lako utječu promjene životnih uvjeta ili blisko srodničko križanje i da
njima upravljaju vrlo složeni zakoni, na primjer zakon nejednake plodnosti
pri recipročnim križanjima između dviju istih vrsta. U oblika koje se mora
svrstati kao nedvojbene vrste, postoji cijeli jedan niz oblika počev od onih
koji su uzajamno, kad se križaju, posve neplodni, do onih koji su gotovo
posve plodni. Stupnjevi neplodnosti ne podudaraju se potpuno sa
stupnjevima različnosti u vanjskom ustrojstvu ili u životnim navikama. U
mnogom pogledu čovjek se može usporediti s onim životinjama koje su
dugo gajene i može se navesti mnoštvo dokaza u prilog Pallasovog učenja
292
da gajenje teži uklanjanju neplodnosti, koja je tako općenita pri križanju
vrsta u divljini. Iz tih nekoliko razmatranja moglo bi se s pravom tvrditi da
savršena plodnost pri međusobnom križanju ljudskih rasa, ako bi se
potvrdila, ne bi još bila apsolutni razlog da ih ne bismo mogli svrstavati
kao različite vrste.
Bilo je mišljenja da se iz osobina poroda nastalog križanjem,
neovisno o plodnosti, može vidjeti treba li roditeljske oblike smatrati
vrstama ili varijetetima; ali nakon pomnog proučavanja tih dokaza došao
sam do za ključka da se ne može usvojiti nikakvo opće pravilo te vrsti.
Tako kod čovječanstva porod raznih rasa u svakom pogledu nalikuje
porodu pravih vrsta i varijeteta. To se, na primjer, pokazuje u načinu na
koji se značajke obaju roditelja pomiješaju, i na koji ih jedan od oblika u
ponovljenim križanjima upije od drugoga. U ovom potonjem slučaju,
potomstvo obiju ukriženih vrsta i varijeteta dugo zadrži težnju da se vrati
svojim precima, naročito onome koji je u prijenosu bio premoćniji. Kad se
neka osobina u nekoj rasi ili vrsti pojavi naglo kao posljedica pojedinačne
varijacije, kao što je općenito pri nakaznosti293, pa se ta rasa križa s drugom
koja nema tu osobinu, osobine o kojima je riječ neće se u mladunčadi
obično pojaviti u nekakvome miješanom stanju, nego će im se prenijeti ili
u potpunosti, ili nikako. Kako u slučajevima takvih križanja ljudskih rasa
do toga rijetko ili nikada ne dolazi, to se može upotrijebiti kao argument
protiv gledišta nekih etnologa, naime da su se neke osobine, kao crna boja
u crnaca, najprije pojavile kao nagla varijacija ili igra prirode (sport).
Budući da stvari idu tako, vjerojatno je da će se mulati često roditi potpuno
crni ili potpuno bijeli.
Vidimo, dakle, da bi neki prirodoslovac mogao pomisliti da je
potpuno u pravu ako smatra ljudske rase različitim vrstama budući da je
našao kako one imaju toliko mnogo razlika u ustrojstvu i konstituciji,
ponekih i od velike važnosti. Te su se razlike pokazale također dosta
postojanima tijekom vrlo duga vremena. On mora da je bio donekle pod
dojmom golema čovjekovog rasprostranjenja, koje je velika anomalija u
razredu sisavaca, ako bi se cijeli ljudski rod uzeo kao jedna vrsta. Mora da
je jako bio iznenađen i činjenicom da se rasprostranjenost tzv. rasa poklapa
s rasprostranjenjem drugih, nedvojbeno zasebnih sisavačkih vrsta.
Napokon, on bi mogao tvrditi da do sada nije potpuno dokazano da su sve
rase pri križanju međusobno plodne; a čak kad bi se to i dokazalo, to ne bi
bio apsolutan dokaz da su one ista vrsta.
Promotrimo li pitanje s druge strane, ako bi taj naš prirodoslovac
ispitao da li bi se ti ljudski oblici održali različiti, poput redovnih vrsta, kad
bi se pomiješali u velikom broju i u istoj zemlji, ustanovio bi odmah da se
to ni u kojem slučaju ne bi dogodilo. U Brazilu bi primijetio golemu krvnu
mješavinu crnaca i Portugalaca, u Čileu i drugim dijelovima Južne
Amerike primijetio bi da je cjelokupno pučanstvo sastavljeno od mješanaca
između Indijanaca i Španjolaca, miješanih u raznim stupnjevima. 294 U
mnogim dijelovima istog kontinenta našao bi najsloženija križanja između
crnaca, Indijanaca i Europljana i, sudeći prema biljnom carstvu, takva
trostruka križanja pružaju najjači dokaz o uzajamnoj plodnosti roditeljskih
oblika. Na jednom otoku Tihog oceana našao bi malo naselje mješanaca
polinežanske i engleske krvi; a na Otočju Viti (Danas Otok Viti Levu u
Otočju Fidži, o. pr.) pučanstvo Polimežana i Negrita iskrižano je u svim
stupnjevima.
Moglo bi se navesti još mnogo sličnih slučajeva, primjerice iz Južne
Afrike. Prema tome, ljudske rase nisu dovoljno različne da bi nastavale istu
oblast bez krvnog miješanja; a krvno nemiješanje najobičnija je i redovna
potvrda za posebnost vrsta.
Isto tako, naš bi prirodoslovac bio vrlo zbunjen čim bi opazio da su
razlikovne osobine svih ljudskih rasa vrlo promjenjive. To pada u oči
svakome dok prvi put promatra crnačke robove u Brazilu doseljene iz svih
dijelova Afrike. Ista primjedba vrijedi i za Polinežane i za mnoge druge
rase. Dvojbeno je može li se navesti ijedna razlikovna značajka neke rase i
da je postojana.
Divljaci, čak u okvirima istog plemena, nisu ni približno tako
jednoliki u osobinama kao što se to često tvrdilo. Hotentotkinje pokazuju
neke posebnosti, izražene jače nego u bilo koje druge rase, ali se zna da te
osobine nisu stalne. Različita američka plemena znatno se razlikuju u boji i
kosmatosti, a isto tako afrički crnci donekle se razlikuju u boji, a znatno u
crtama lica. U nekih rasa 295 dosta je promjenljiv oblik lubanje, a tako je i
sa svakom drugom osobinom. Sad su svi prirodoslovci naučili, po cijenu
skupo plaćenog iskustva, kako su nepromišljeni pokušaji da se vrste
definiraju pomoću nepostojanih osobina.
Ali najjači od svih argumenata protiv toga da se ljudske rase smatraju
različitim vrstama svodi se na to da one postupno prelaze jedna u drugu i
to, koliko možemo o tome prosuditi, u mnogim slučajevima neovisno o
njihovu križanju. Čovjek je proučen marljivije negoli ijedno drugo živo
biće, a ipak postoji najveće moguće neslaganje među mjerodavnim sucima
treba li smatrati da postoji jedna jedina ljudska vrsta ili postoje dvije
(Virey), tri (Jacquinot), četiri (Kant), pet (Blumenbach), šest (Buffon),
sedam (Hunter), osam (Agassiz), jedanaest (Pickering), petnaest (Bory St.
Vincent), šesnaest (Desmoulins), dvadeset i dvije (Morton), šesdeset
(Crawfurd) ili, prema Burkeu, šesdeset i tri. 296 Ta raznolikost u mišljenju
još nije dokaz da ljudske rase ne treba smatrati vrstama, ali pokazuje kako
one postupno prelaze jedna u drugu i da je među njima jedva moguće jasno
otkriti razlikovne posebnosti.
Svaki prirodoslovac, koji je imao zlu kob da se upustio u opis neke
skupine vrlo promjenjivih organizama, morao je (govorim na temelju
iskustva) naići na slučajeve posvema slične kao kod čovjeka pa, ako je
sklon oprezu, on će sve oblike koji postupno prelaze jedni u druge spojiti u
jednu jedinu vrstu jer će reći sam sebi da nema pravo davati posebne
nazive predmetima koje ne može definirati. U redu u koji spada čovjek ima
još takvih slučajeva, naime kod nekih rodova majmuna, dok kod drugih
rodova, kao kod Cercopithecusa, većina vrsta može se pouzdano odrediti.
Razne oblike iz američkog roda Cebusa jedni prirodoslovci klasificiraju
kao posebne vrste, a drugi kao obične geografske rase. Prema tome, ako bi
se mnogobrojne primjerke Cebusa iz svih dijelova Južne Amerike sabralo
na jedno mjesto i ako bi se utvrdilo da ti oblici, za koje se sad čini da su
različite vrste, sasvim postupno prelaze jedni u druge, onda bi ih većina
prirodoslovaca razvrstala kao obične varijetete ili rase; upravo tako je i
većina prirodoslovaca postupila s ljudskim rasama. Unatoč tomu, valja
priznati da ima oblika, naročito u biljnom carstvu, 297 koje moramo nazvati
vrstama iako su oni, neovisno o međusobnom križanju, povezani
mnogobrojnim postupnostima.
Neki prirodoslovci upotrijebili su u posljednje vrijeme izraz
"podvrsta" da označe oblike koji imaju mnoge oznake pravih vrsta, ali koji
teško zaslužuju tako visok rang ili položaj. Dakle, ako razmislimo o
važnim gore navedenim razlozima u prilog tome da ljudske rase valja
podići na dostojanstvo vrsta i na drugoj strani o nesvladivim poteškoćama
da ih definiramo, onda se čini da bi se ovdje mogao vrlo razložno
upotrijebiti izraz "podvrsta." No zbog dugotrajne navike, možda će se
uvijek upotrebljavati izraz "rasa." Odabir izraza samo je toliko važan
koliko je vrlo poželjno da se, koliko je samo moguće, upotrebljavaju isti
izrazi za iste stupnjeve razlike. Nažalost, to je rijetko provedivo jer unutar
iste porodice najveći rodovi obično uključuju vrlo srodne oblike koje je
jako teško razlikovati, dok najmanji rodovi sadrže oblike koji su potpuno
različiti; a ipak, sve ih se mora podjednako označiti kao vrste. Ili, vrste u
nekome istom velikom rodu nikako ne sliče jedna na drugu u istome
stupnju; naprotiv, neke od njih obično se mogu poredati u male skupine
oko drugih vrsta, kao satelite oko planeta. 298

Posljednjih godina antropolozi su se pozabavili pitanjem sastoji li se

ljudski rod od jedne ili od više vrsta i u tom pogledu podijelili su se u dvije
škole, u mnogeniste i poligeniste. Oni koji ne priznaju načelo evolucije, na
vrste moraju gledati ili kao na zasebne tvorevine ili, u neku ruku, kao na
posebne stvarnosti, pa se moraju odlučiti koje će oblike smatrati vrstama,
slično načinu na koji obično postupamo u odnosu na druga organska bića.
Ali beznadno je pokušavati zadovoljavajuće riješiti to pitanje sve dok se
općenito ne prihvati jedna definicija pojma "vrste;" a ta definicija ne smije
sadržavati element koji nije moguće provjeriti, kao što je čin stvaranja.
Bilo bi to isto kao kad bismo htjeli, bez ikakve definicije, za neki broj kuća
odrediti treba li ih nazvati selom, mjestom ili gradom. Imamo praktičan
primjer takve poteškoće što za mnoge blisko srodne sisavce, ptice, kukce i
biljke, koji imaju svoje odgovarajuće predstavnike u Sjevernoj Americi i
Europi, trajno ostajemo u nedoumici treba li ih smatrati vrstama ili
geografskim rasama, a isto tako je i s proizvodima mnogih otoka koji su
smješteni na nevelikoj udaljenosti od najbližega kopna.
S druge strane, oni prirodoslovci koji prihvaćaju načelo evolucije, a
njega sada prihvaća većina mladih ljudi, uvidjet će zasigurno da sve
ljudske rase vuku podrijetlo od jednoga jedinog prvobitnog debla, bez
obzira na to da li smatraju prikladnim da ih se radi izražavanja količine
njihove razlike označi kao posebne vrste. 299 Drukčije je ako se pitamo jesu
li razne rase naših domaćih životinja potekle od jedne ili više vrsta. Premda
su sve rase, kao i sve prirodne vrste unutar istog roda, nesumnjivo potekle
od istoga prvobitnog debla, ipak se može raspravljati jesu li, na primjer,
sve domaće rase pasa stekle svoje sadašnje razlike pošto je najprije čovjek
odomaćio i uzgojio neku vrstu, ili su one naslijedile nešto od svojih
osobina od različitih vrsta koje su se već bile oblikovale u prirodnom
stanju. Za čovječanstvo takvo se pitanje ne može postaviti jer se ne može
reći da je ono bilo ikada podvrgnuto gajenju.
 Kad su ljudske rase u nekoj krajnje dalekoj epohi divergirale od
svoga zajedničkog pretka, one su se među sobom samo malo razlikovale i
bile su malobrojne; dosljedno tome, što se tiče njihovih razlikovnih
značajki, njih bi se tada s manje prava moglo svrstati kao posebne vrste,
nego sadašnje takozvane rase. Unatoč tome, takve rane rase možda bi neki
prirodoslovci svrstali kao posebne vrste, toliko je pojam neodređen, ako su
njihove razlike, premda krajnje slabašne, bile postojanije nego u
sadašnjosti i bez stupnjevitih prijelaza jednih u druge.
Moguće je, međutim, iako je vrlo malo vjerojatno da su prvi
čovjekovi preci u početku bili kadri divergirati toliko mnogo u osobinama
da su među njima nastupile veće razlike nego što postoje među sadašnjim
rasama pa je poslije, kao što misli Vogt, 300 konvergirali u značajkama.
Kad čovjek, u tom istom smjeru, odabire potomke dviju različitih vrsta, on
ponekad, bar što se tiče općeg izgleda, izazove znatnu količinu
konvergencije. To je slučaj, kao što je pokazao Von Nathusius, 301 s
poboljšanim rasama svinja, koje vuku podrijetlo iz dviju različitih vrsta, i
na manje izrazit način s poboljšanim rasama goveda. Slavni anatom
Gratiolet drži da čovjekoliki majmuni ne čine prirodnu podskupinu već da
orangutan nije ništa drugo nego visoko razvijeni gibon ili semnopitekus, a
čimpanza visoko razvijeni makakus i gorila visoko razvijeni mandril. Ako
bi se prihvatio taj zaključak, koji počiva gotovo isključivo na značajkama
mozga, onda bismo imali jedan slučaj konvergencije, barem u vanjskim
značajkama, jer su čovjekoliki majmuni u mnogo točaka zasigurno sličniji
jedni drugima nego što sliče na druge majmune. Za sve analogne sličnosti,
kao što je sličnost između kita i ribe, može se zaista reći da su slučajevi
konvergencije, ali se taj izraz nikad nije upotrebljavao za površne i
prilagodbene sličnosti. No bilo bi krajnje nepromišljeno kad bi se bliska
sličnost kod nekoć znatno različnih organizama, koja postoji u mnogim
točkama ustrojstva, pripisala konvergenciji. Oblik nekoga kristala određuju
samo molekularne sile, a opet nije ništa čudnovato što kadikad različite
supstancije imaju isti oblik. Ali ne treba smetnuti s uma da oblik svakoga
organskog bića ovisi o beskrajno složenim odnosima, naime o varijacijama
uzroci kojih su odveć složeni da bismo ih mogli pratiti a, potom, - o naravi
održanih varijacija, a to održanje opet ovisi o fizičkim okolnostima
organizama koji jedni s drugima vode borbu - i, najzad, o nasljeđu
(elementu koji je sam po sebi promjenjiv) od bezbrojnih predaka kojih su
svi oblici isto tako determinirani složenim odnosima. Čini se posve
nevjerojatno da bi dva organizma, ako se jasno jedan od drugoga razlikuju,
ikada kasnije mogla konvergirati toliko jako da dovedu do podudarnosti
cijelu svoju organizaciju.
Glede gore spomenutog slučaja svinjskih rasa, dokaz da one vuku
podrijetlo od dva prvobitna debla sačuvao se, po Von Nathusiusu, još
potpuno u nekim kostima njihovih lubanja. Ako su ljudske rase, kao što
misle neki prirodoslovci, postale od dvije ili više različitih vrsta koje su se
jedne od drugih toliko ili gotovo toliko razlikovale koliko orangutan od
gorile, onda bi se značajne razlike u ustrojstvu nekih kostiju zasigurno
mogle naći još i u čovjeka kakav postoji danas.
Premda se sadašnje ljudske rase razlikuju u mnogom pogledu, kao u
boji, dlaci, obliku lubanje, razmjerima tijela, itd., ipak, ako se uzme u
razmatranje njihovo cijelo ustrojstvo, proizlazi da su one u mnogim
točkama međusobno slične. Mnoge od tih točaka toliko su beznačajne ili
osobite prirode da je krajnje nevjerojatno da su stečene neovisno, od već
prvobitno različitih vrsta ili rasa. Jednako toliko, ili još više, ista primjedba
vrijedi i za mnogobrojne točke duhovne sličnosti između najrazličitijih
ljudskih rasa. Prastanovnici Amerike, crnci i Europljani po duhovnim
sposobnostima toliko se međusobno razlikuju koliko ma koje tri rase koje
bismo mogli navesti, a ipak, dok sam bio sa stanovnicima Ognjene zemlje
na brodu “Beagle” neprekidno su mi padale u oči mnoge sitne crte
njihovog karaktera koje su pokazivale koliko su nam po duhu slični; to isto
opazio sam i kod jednoga punokrvnog crnca s kojima sam se nekoć vrlo
dobro poznavao.
Onaj tko bude pažljivo čitao Tylorova i Lubbockova 302 zanimljiva
djela teško da neće osjetiti blisku sličnost u ukusu, sklonostima i navikama
kod ljudi svih rasa. To se pokazuje time - što sve one vole ples,
jednostavnu glazbu, glumu, slikanje, vole se tetovirati i na druge načine
ukrašavati; - što sve razumiju govor rukama i, kao što ću pokazati u
nekome od budućih ogleda, pokazuju to istim izrazima na licu te istim
neartikuliranim uzvicima kad su izazvani raznim uzbuđenjima. Ta sličnost,
ili bolje reći istovjetnost, jako pada u oči kad se usporedi s onim što imamo
kod različitih vrsta majmuna. Postoji dobar dokaz za to da vještina gađanja
lukom i strijelom nije naslijeđena od nekog zajedničkog praroditelja
ljudskog roda a, ipak, kao što kaže Nilsson, 303 kameni vršci strijela,
doneseni iz najudaljenijih dijelova svijeta i izrađeni u najdavnijim
periodima, gotovo su istovjetni; a ta činjenica može se objasniti samo time
da su različite ljudske rase imale slične pronalazačke ili duhovne moći. Do
istog opažanja došli su arheolozi 304 o nekim vrlo rasprostranjenim
ukrasima, kao cik-cak itd., pa i o različitim priprostim vjerovanjima i
običajima, kao što je ukapanje mrtvih pod megalitne konstrukcije. Sjećam
se da sam promatrao u Južnoj Americi, 305 kako su ljudi tamo, kao i u
tolikim drugim dijelovima svijeta, obično izabrali vrh nekoga brežuljka te
tamo podigli gomile od kamenja, bilo kao spomen na neki važan događaj,
bilo svojim mrtvima koje su tu sahranili.
A kad prirodoslovci primijete blisko podudaranje u mnogobrojnim
sitnim pojedinostima koje se odnose na navike, ukus i sklonosti kod dviju
ili više domaćih rasa, ili kod vrlo srodnih divljih oblika, oni tu činjenicu
rabe kao dokaz da ti oblici vuku podrijetlo od nekoga zajedničkog pretka
koji je njima bio obdaren pa ih zato treba klasificirati kao jednu vrstu. Isti
dokaz može se još većom snagom primijeniti i na ljudske rase.
Budući da je nevjerojatno da su kod različitih ljudskih rasa
mnogobrojne i beznačajne točke sličnosti u tjelesnom ustrojstvu i
duhovnim sposobnostima (ne uzimam ovdje u obzir slične običaje) bile sve
stečene neovisno, slijedi da su one naslijeđene od predaka koji su imali te
iste osobine. Iz toga možemo nazrijeti prvobitno čovjekovo stanje prije
nego što se postupno proširio licem Zemlje. Nema sumnje da je do širenja
čovjeka u područja koja su jako odvojena morem došlo prije nego što su
nastupile velike razlike među različitim rasama jer, inače, trebalo bi
nailaziti na istu rasu na različitim kontinentima, što nikad nije slučaj. Sir J.
Lubbock, pošto je usporedio vještine kojima sada raspolažu divljaci u svim
dijelovima svijeta, ističe one koje čovjek nije mogao znati kad se prvotno
iselio iz svog rodnog mjesta, jer da ih je jednom naučio ne bi ih nikad bio
zaboravio. 306 On, zato, tvrdi da “koplje, koje je samo produženi vrh noža, i
buzdovan, koji nije ništa drugo nego dugačak čekić, čine jedina oruđa koja
se nalaze kod svih rasa.” On, svakako, smatra da je i vještina proizvodnje
vatre vjerojatno već bila otkrivena jer nju znaju sve sadašnje rase i bila je
poznata drevnim pećinskim stanovnicima Europe. Možda su isto tako
poznavali vještinu izrade priprostih čamaca i splavi; no kako je čovjek
postojao već u nekoj vrlo davnoj epohi, kad je kopno imalo na mnogim
mjestima znatno drukčije razine nego danas, on se mogao i bez čamaca
vrlo daleko proširiti. Nadalje, Sir J. Lubbock primijećuje kako je vjerojatno
da naši nastariji preci nisu bili kadri “brojiti do deset, jer mnoge sadašnje
rase ne znaju brojiti dalje od četiri.” No, ipak, u tome davnom periodu
intelektualne i društvene čovjekove sposobnosti teško da su mogle biti
znatno niže od onih koje imaju današnji najniži divljaci jer, inače, prvobitni
čovjek ne bi bio iskazao tako veliku uspješnost u borbi za život, kakvu je
pokazao pri svome ranom i velikom rasprostranjenju.
Na temelju korjenitih razlika među nekim jezicima, neki filolozi su
zaključili da čovjek, kad se prvobitno počeo širiti po Zemlji, još nije znao
govoriti; no, može se naslućivati da su upotrebljavali jezike koji su bili
daleko manje usavršeni od bilo kojega današnjeg jezika i da su ih
dopunjavali kretnjama, ali da oni nisu ostavili nikakvih tragova u kasnijim
savršenijim jezicima. Čini se dvojbenim da bi se ljudski um, bez porabe
nekog ma kako nesavršenog jezika, bio mogao uzdignuti do visine na koju
ukazuje čovjekov dominantan položaj u neko davno doba.
Da li bi prvobitni čovjek, dok je poznavao samo nekoliko vještina, i
to najpriprostije vrsti, i dok mu je govor bio krajnje nesavršen, zaslužio da
se nazove čovjekom, to ovisi o definiciji pojma čovjek. U nizu oblika koji
se neprimjetno penju od nekog majmunolikog stvorenja do čovjeka kakav
postoji sada, bilo bi nemoguće utvrditi neku određenu točku kad bi se
moralo upotrijebiti riječ “čovjek.” Ali ta stvar je od vrlo male važnosti.
Također, gotovo je tako svejedeno hoće li se tzv. ljudske rase obilježavati
kao rase ili kao vrste ili podvrste, ali se ovaj posljednji izraz čini
najprikladnijim. Naposljetku, možemo zaključiti da će, kad načelo
evolucije bude općenito prihvaćeno, kao što će se to zasigurno uskoro
dogoditi, raspra između monogenista i poligenista tiho i neprimjetno će se
smiriti.
Ne bi se smjelo preskočiti još jedno pitanje i ne posvetiti mu
pozornost, naime, je li svaka ljudska podvrsta ili rasa potekla od jednoga
predačkog para, kao što se to nekoć mislilo. Kod naših domaćih životinja
nova rasa može se lako stvoriti marljivim parenjem varijabilnog potomstva
jednoga jedinog para, ili čak od jedne jedine jedinke koja ima neko novo
svojstvo, ali većina naši domaćih rasa nije stvorena namjerno od jednoga
odabranog para, nego nesvjesno održavanjem mnogih jedinki koje su
varirale, ne znam kako neznatno, na neki koristan ili željeni način. Ako u
nekoj zemlji obično više vole jače i krupnije konje, a u drugoj lakše i brže,
tada možemo pouzdano očekivati da će tijekom vremena biti proizvedene
dvije različite podrase iako ni u jednoj od tih zemalja nisu odvajali i
razmnožavali neke naročite parove ili jedinke. Na taj način postale su
mnoge rase i to je jako slično načinu na koji postaju prirodne vrste. Znamo,
također, da su konji koji su prenijeti na Falklandsko otočje postali tijekom
uzastopnih naraštaja sve manji i slabiji, dok su oni što su jurili kao divlji po
Pampasima zadobili veću i grublju glavu, a te promjene nastupile su, očito,
ne zbog nekog para, nego stoga jer su sve jedinke bile izložene istim
uvjetima i, možda, još uz pripomoć počela vrnuća, reverzije. U takvim
slučajevima nove podrase ne potječu od jednoga jedinog para nego od
mnogih jedinki koje su varirale u različitim stupnjevima, ali na isti opći
način, pa možemo zaključiti da su i ljudske rase proizvedene na sličan
način budući da su modifikacije ili izravan rezultat izloženosti različitim
uvjetima ili posredan rezultat nekog oblika odabira. Ali na ovo posljednje
vratit ćemo se uskoro.
Izumiranje ljudskih rasa – Iz povijesti je poznato da su mnoge
ljudske rase ili podrase djelomično ili posve izumrle. Humboldt je u Južnoj
Americi vidio jednog papagaja koji je bio jedino živo stvorenje kadro
progovoriti neku riječ iz govora jednog izumrlog plemena. Stari spomenici
i kameno oruđe nađeni u svim dijelovima svijeta, o kojima nije sačuvana
nikakva predaja u sadašnjih stanovnika, ukazuju na velika izumiranja. Po
izoliranim i, obično, planinskim predjelima, još se održavaju na životu
neka mala i raštrkana plemena, ostaci negdašnjih rasa. Po
Schaaffhausenovom 307 mišljenju, “sve stare europske rase bile su na nižem
stupnju nego što su najzaostaliji današnji divljaci”; stoga one mora da su u
nekoj mjeri bile drukčije od svake današnje rase. Ostaci iz Eyzies koje je
opisao Profesor Broca, 308 premda su na nesreću, kako se čini, pripadali
jednoj jedinoj porodici, ukazuju na jednu rasu s vrlo čudnom
kombinacijom nižih, ili majmunskih, ili viših oblika. Ta je rasa “potpuno
drukčija nego bilo koja druga stara ili sadašnja rasa za koju smo čuli.” Ona
se, prema tome, razlikovala i od kavrtarne rase belgijskih pećina.
Pri gašenju rasa, kako se čini, nepovoljne fizičke okolnosti bile su od
malog utjecaja. 309 Čovjek je dugo živio u oblastima krajnjeg Sjevera gdje
nije imao drveta za izgradnju svojih čamaca ili drugih naprava, imajući pri
ruci jedino kitovu mast za ognjište i svoje grijanje, a još više za otapanje
snijega. U krajnje južnim dijelovima Amerike žive stanovnici Ognjene
zemlje koji se ne zaštićuju odjećom i bez ikakve građevine koja bi se
mogla nazvati kolibom. U Južnoj Africi urođenici lutaju diljem vrlo suhih
ravnica gdje ima mnoštvo opasnih zvijeri. Čovjek se može oduprijeti
smrtonosnim utjecajima Teraia u podnožju Himalaje i na kužnim obalama
tropske Afrike.
Do izumiranja poglavito dolazi zbog borbe plemena s plemenom,
rase s rasom. Kako je pokazano u prethodnom poglavlju, razne smetnje,
kao periodična gladovanja, skitnja roditelja i uslijed toga umiranje djece,
dugo dojenje, otimanje žena, ratovi, nepogode, bolesti, pokvarenost,
pogotovo čedomorstvo, a možda i smanjena plodnost zbog pothranjenosti,
te mnoge patnje, neprekidno djeluju tako da je brojnost divljih plemena sve
manja. Ako se bilo koja od tih smetnji s nekog razloga, pa i u najmanjoj
mjeri, smanji, tako povlašteno pleme počet će težiti povećavanju, pa kad
neko od dvaju susjednih plemena postane brojnije i moćnije od onog
drugog, kavga se uskoro završi ratom, pokoljem, ljudožderstvom,
ropstvom i preplavljenjem. Čak ako neko slabije pleme i ne bude tako
naglo izbrisano, ali je već jednom započelo opadanjem u broju, to opadanje
obično se nastavi sve dok ono ne ugasi. 310
Kad civilizirani narodi dođu u dodir s barbarima, borba je kratka,
osim ako domorodačkoj rasi ne dolazi pomoć sa strane ubojita podneblja.
Od uzroka s kojih pobjeđuju civilizirani narodi, neki su jasni a neki vrlo
magloviti. Možemo vidjeti da obrada zemljišta, na mnogo načina, djeluje
kobno na divljake jer oni ne mogu, ili ne žele, mijenjati svoje navike. Nove
bolesti i poroci vrlo su razorni; i čini se da u svakom narodu neka nova
bolest uzrokuje veliku smrtnost sve dok se postupno ne iskorijene svi oni
koji koji su najprijemljiviji za njen razorni utjecaj; 311 a tako je možda i sa
štetnim učincima alkoholnih pića, kao i s nesavladivom sklonošću koju
prema njima pokazuju mnogi divljaci. Dalje, čini se, ma koliko da je ta
činjenica tajanstvena, da prvi susret različitih i dotle odijeljenih naroda
izaziva bolesti. 312 Sproat je vrlo marljivo proučavao izumiranje na otoku
Vancouveru i misli da promjene u načinu života koje nastupe po dolasku
Europljana izazovu mnoga oboljenja. On također veliku važnost pridaje i
jednom uzroku za koji se, na prvi pogled, čini da je malo važan, tj. da
"urođenici postaju zbunjeni i uznemireni novim životom oko sebe, gube
sve motive za poduzetništvo, a druge nove na njihovo mjesto ne dobivaju."
313

Čini se da je stupanj civilizacije najvažniji element za uspjeh naroda

koji stupe u međusobnu borbu. Prije nekoliko stoljeća Europa je strepjela
od upada istočnih barbara; sad bi svaka takva strepnja bila smiješna. Kao
što je primijetio Bagehot, vrlo je zanimljiva činjenica da ranije divljaci nisu
tako iščezavali pred starim narodima kao što se to događa pred sadašnjim
civiliziranim narodima, jer da je toga bilo, stari moralisti bili bi o tome
razmišljali, ali ni u jednog pisca iz tog doba nema nikakvih žalopojki zbog
propadanja barbara. 314
Iako je postupno opadanje i konačno iščeznuće ljudskih rasa
maglovit problem, možemo vidjeti da on ovisi o mnogim uzrocima koji su
na različitim mjestima i u različito vrijeme različiti. Riječ je o podjednako
teškom problemu kao što je nestanak jedne od viših životinja - fosilnog
konja, na primjer, koji je iščeznuo iz Južne Amerike, da ga uskoro nakon
toga, u istim područjima, zamijene nebrojena krda španjolskog konja. Čini
se da su Novozelanđani svjesni tog paralelizma jer uspoređuju svoju
buduću sudbinu sa sudbinom domaćeg štakora kojeg je europski štakor
gotovo posve iskorijenio. Premda je ta teškoća velika za našu maštu i
uistinu velika ako joj želimo točno utvrditi uzroke, ona ne bi smjela to biti
za naš razum sve dotle dok postojano imamo na pameti da porastu svake
vrste i svake rase neprestano staju na put razne smetnje; stoga, ako se
pridoda neka nova smetnja ili uzrok, bez obzira koliko su neznatni, rasa će
zasigurno brojno opadati; a kako je posvuda primijećeno da se divljaci jako
odupiru bilo kakvoj promjeni načina života, čime bi možda štetnim
smetnjama bila uspostavljena protuteža, opadanje u broju prije ili kasnije
dovest će do iščeznuća; u većini slučajeva, završni udarac dadnu provale
brojno rastućih i osvajačkih plemena.

Oblikovanje ljudskih rasa. - Može se pretpostaviti da gdje god

nalazimo istu rasu, iako razbijenu na posebna plemena, koja se rasprostire
diljem velikog područja, primjerice preko Amerike, opću sličnost mi
možemo pripisati podrijetlu od zajedničkog debla. U nekim slučajevima,
križanje već posebnih rasa dovelo je do oblikovanja novih rasa. Osobitu
činjenicu da se Europljani i Hindusi, koji pripadaju istome arijskom deblu i
govore u osnovi isti jezik, dosta razlikuju u izgledu dok se Europljani samo
malo razlikuju od Židova, koji pripadaju semitskom deblu i govore posve
drukčiji jezik, Broca 315 objašnjava velikim križanjima arijskih ogranaka
tijekom njihova širenja u obliku raznih urođeničkih plemena. Kad se pri
bliskom susretu križaju dvije rase, prvi je rezultat heterpgena mješavina;
stoga, kad Gosp. Hunter opisuje Santale ili brdska plemena Indije, kaže da
se može opaziti stotine jedva zamjetnih postupnosti "od crnih, zdepastih
planinskih plemena do visokih maslinastih Brahmana, umnih, mirnih očiju
te izdužene ali uske glave;" tako da na sudovima nije nužno svjedoke pitati
jesu li Santali ili Hindusi. 316 Jesu li heterogeni ljudi, poput stanovnika na
nekim Polinezijskim otocima, nastali križanjem dviju posebnih rasa, pri
čemu je ostalo malo ili nimalo čistih članova, na temelju izravnih dokaza
ne znamo. Ali u naših domaćih životinja, križana rasa može se zasigurno,
tijekom više naraštaja, brižnim odabirom ustaliti i postati jednolikom, 317
pa smijemo zaključiti da će slobodno i produljeno križanje tijekom mnogih
naraštaja heterogenog miješanja preuzeti ulogu odabira i nadjačati svaku
težnju vrnuću, tako da će križana rasa nakraju biti heterogena, iako neće
morati imati podjednako osobina dviju roditeljskih rasa.
U ljudskih rasa, boja kože je najuočljivija i jedna od najizraženijih
razlika. Prvobitno se mislilo da takve razlike valja pripisati dugom
izlaganju različnim podnebljima; no, Pallas je prvi pokazao da je to
gledište neodrživo i slijedili su ga gotovo svi antropolozi. 318 Takvo
poimanje odbačeno je poglavito stoga što se raspored različito obojenih
rasa, od kojih bi većina morala dugo nastavati svoja sadašnja prebivališta,
ne podudara s odgovarajućim razlikama u podneblju. Važnost također valja
pridati tolikim slučajevima nizozemskih obitelji koje i nakon tri stoljeća
života u Južnoj Africi nisu, kako svjedoči izvrsni autoritet, 319 pretrpjele ni
najmanje promjenu u boji. Jednolik izgled cigana i Židova, u raznim
dijelovima svijeta, premda se glede jednolikosti ovih potonjih ponešto
pretjeruje, 320 također govori tome u prilog. Pretpostavka je da su vrlo
vlažna ili vrlo suha atmosfera mnogo više utjecale pri preinačavanju boje
kože nego li puka vrućina; ali, budući da su D'Orbigny u Južnoj Americi i
Livingstone u Africi došli do dijametralno suprotnih zaključaka s obzirom
na vlažnost i suhoću, svaki zaključak o tome mora se smatrati vrlo
sumnjivim.321
Razne činjenice, koje sam koje sam drugdje naveo, dokazuju da je
boja kože i dlake ponekad na iznenađujući način u korelaciji s cjelovitom
otpornošću na djelovanje nekih biljnih otrova i na napade nekih nametnika.
Stoga, palo mi je na pamet da su crnci i ostale tamne rase mogle steći svoju
tamnu obojenost putem tamnijih jedinki koje su u dugom nizu naraštaja
odolijevale smrtonosnom utjecaju kužnih isparavanja u svojim zemljama.
Kasnije sam utvrdio da je na istu pomisao mnogo ranije došao Dr.
Wells. 322 Odavna je poznato da su crnci, pa čak i mulati, gotovo posve
izuzeti od žute groznice koja je tako razorna u tropskoj Americi. 323 Oni
isto ta ne podliježu intermitentnim groznicama koje haraju duž, najmanje,
2600 milja obala Afrike i koje godišnje prouzroče smrt jedne petine bijelih
naseljenika, dok ih se druga petina vrate kući kao invalidi. 324 Čini se da je
ta otpornost u crnaca djelomično prirođena, tj. da ovisi o nekoj nepoznatoj
osobitosti konstitucije, a djelomično da je rezultat aklimatizacije. Pouchet
325
tvrdi da crne postrojbe, koje je kraljevski namjesnik bio unajmio u
blizini Sudana za rat u Meksiku, uspješno nisu podlijegale žutoj groznici
gotovo podjednako kao crnci koji su nekoć bili doseljeni iz raznih dijelova
Afrike i koji su se privikli na američko podneblje. Da ta aklimatizacija igra
neku ulogu pokazalo se u mnogo slučajeva kad su crnci, pošto su neko
vrijeme boravili u hladnijem podneblju, postali donekle podložni tropskim
groznicama. 326 Isto tako, neki utjecaj ima priroda podneblja u kojem su
bijele rase dugo živjele, jer je za vrijeme strašne epidemije žute groznice u
Demerara-i tijekom 1837. Dr. Blair utvrdio da je stopa smrtnosti useljenika
bila razmjerna zemljopisnoj širini kraja gdje su se naselili. U slučaju crnaca
otpornost, kao rezultat aklimatizacije, podrazumijeva izvrgnutost tijekom
strahovito dugog vremena jer urođenici tropske Amerike koji tu žive od
pamtivijeka nisu otporni na žutu groznicu; a vlč. B. Tristram tvrdi da ima
područja u Sjevernoj Africi koja urođeno stanovništvo iz godine u godinu
mora napuštati dok se tu crnci mogu sa sigurnošću zadržati.
Da je otpornost crnaca u nekom stupnju u korelaciji s bojom njihove
kože puko je nagađanje: ona je možda u korelaciji s nekom razlikom u
njihovoj krvi, živčanom sustavu i drugim tkivima. Unatoč tome, zbog gore
navedenih činjenica, i zbog neke povezanosti između boje kože i sklonosti
propadanju, učinilo mi se da takvo nagađanje nije bez temelja. Poradi toga
pokušao sam, zaista s malo uspjeha, 327 potvrditi koliko je ono točno.
Pokojni Dr. Daniell, koji je dugo živio na zapadnim obalama Afrike, rekao
mi je da on nimalo ne vjeruje u takvu povezanost. Sam je bio neobično
svijetle puti i čudesno se nosio s onom klimom. Kad je on bio tek stigao
kao dječak na tu obalu, neki stari i iskusni crnački poglavica prosudio je
već po njegovu izgledu da će se upravo to dogoditi. Dr. Nicholson, iz
Antigua-e, pošto je na tu stvar svratio pozornost, pisao mi je kako nije
uvjeren da Europljani mrkije obojeni bolje odolijevaju žutoj groznici od
onih svjetlijih. Gosp. J. M. Harris isto tako osporava 328 da se tamnokosi
Europljani bolje nose s vrućim podnebljem nego drugi; naprotiv, iskustvo
mu je pokazalo da pri odabiru ljudi za službu na obalama Afrike valja
izabrati crvenokose. Prema tome, ti mali pokazatelji upućuju da, kako se
čini, nema nikakve osnove za hipotezu, prihvaćenu od nekih autora, da je
obojenost crnih rasa mogla nastati tako što su sve tamnije i tamnije jedinke
u većem broju preživljavale, za vrijeme svoje izloženosti kužnome zraku
koji izaziva groznice u njihovim zemljama.
Iako mi sa svojim sadašnjim znanjem nismo u stanju objasniti one
jako izražene razlike u boji između ljudskih rasa, bilo putem korelacije s
posebnostima u konstituciji, bilo putem izravna utjecaja podneblja, mi ipak
ne smijemo taj potonji činilac jer ima dobra razloga vjerovati kako je neki
nasljedni učinak proizveden upravo njime. 329
Ovdje u trećem poglavlju, vidjeli smo da životni uvjeti, primjerice
obilje hrane i općenito udobnost, izravno djeluju na razvitak građe tijela,
pri čemu su ti učinci nasljedni. Putem kombiniranog utjecaja klime i
promijenjenih životnih navika, europski useljenici u Sjedinjene Američke
Države podvrgnuti su, kao što se općenito prihvaća, polaganoj ali
izvanredno brzoj promjeni u izgledu. Postoji, također, velik broj dokaza
koji pokazuju da se u Južnim Državama kućni robovi trećeg naraštaja u
svome izgledu znatno razlikuju od robova na polju. 330
Uza sve to, pogledamo li ljudske rase kako su raspoređene diljem
svijeta, moramo zaključiti da se njihove karakteristične razlike ne mogu
objasniti izravnim djelovanjem različitih životnih uvjeta, pa bile im
izložene tijekom strahovito duga vremena. Eskimi se isključivo hrane
životinjskom hranom; odijevaju se u debelo krzno a izvrgnuti su velikoj
hladnoći i dugome mraku; ipak, oni se ne razlikuju izrazitije od stanovnika
južne Kine koji se hrane samo biljnom hranom i izloženi su, gotovo goli,
vrućem, blještavom podneblju. Neodjeveni stanovnici Ognjene zemlje žive
od morskih proizvoda svojih negostoljubivih obala; Botokudosi iz Brazila
lunjaju po toplim šumama unutrašnjosti i poglavito se hrane biljnim
proizvodima; ipak, pripadnici tih plemena tako sliče jedni drugima da su
neki Brazilci na brodu “Beagle” za stanovnike Ognjene zemlje pogrešno
pomislili da su Botokudosi. S druge strane, Botokudosi, kao i ostali
stanovnici tropske Amerike, potpuno su različiti od Crnaca koji nastavaju
suprotne obale Atlantika, koji su izloženi vrlo sličnoj klimi i imaju gotovo
iste životne navike.
Razlike među ljudskim rasama, osim u posve neznatnom stupnju, ne
mogu se objasniti nasljednim učincima povećane ili smanjene uporabe
dijelova tijela. Ljudi koji redovno žive u kanuima imaju ponešto zakržljale
noge; oni koji napučuju visoke predjele imaju povećani prsni koš; a oni
koji stalno upotrebljavaju neka osjetila imaju ponešto povećane šupljine u
kojima su ti organi smješteni dok je njihov izgled odgovarajuće preinačen.
U civiliziranih naroda, smanjena veličina čeljusti zbog manje uporabe,
uobičajeno poigravanje različitih mišića koje služi izražavanju raznih
emocija, te povećan mozak zbog povećane intelektualne aktivnosti, sve
skupa proizvelo je znatan učinak na njihov opći izgled u usporedbi s
divljacima. 331 Također je moguće da je u nekih rasa (ako je suditi prema
prethodno navedenim slučajevima u kunića) povećani stas, bez
odgovarajućeg porasta u veličini mozga, možda dao izduženu lubanju
dolikocefalnog tipa.
Najzad, ono slabo poznato načelo korelacije gotovo sigurno je na
djelu, primjerice u slučaju velikog razvitka mišića ii snažno istaknutih
nadočnih grebena. Nije nevjerojatno da je građa dlake, koja je u različitih
rasa toliko različna, možda nekako u korelaciji s ustrojstvom kože; jer boja
dlake i kože zasigurno su u korelaciji, kao što su boja i građa u Mandana.
332
Isto tako, u nekoj su svezi boja kože i vonj koji ona ispušta. U rasa
ovaca u nekom je uzajamnom suodnosu broj dlaka na određenoj površini i
broj ekskrecijskih pora. 333 Ako je suditi prema analogiji s našim domaćim
životinjama, mnoge ustrojstvene preinake u čovjeka vjerojatno su nastale
djelovanjem tog načela korelacije razvitka.

Eto, vidjeli smo da se karakteristične razlike među ljudskim rasama

ne mogu objasniti na zadovoljavajući način pomoću izravnog djelovanja
životnih uvjeta, niti pomoću učinaka stalne uporabe dijelova, niti pomoću
načela korelacije. Stoga smo ponukani da istražimo nisu li pojedinačne
razlike, kojima je čovjek neobično podložan, možda bile sačuvane i
povećane tijekom dugog niza naraštaja putem prirodnog odabira. Ali tu
smo iznova naišli na prigovor da se tako mogu sačuvati samo korisne
varijacije; a koliko smo u stanju prosuditi (ma da uvijek u tome možemo
pogriješiti) ni jedna od vanjskih razlika među ljudskim rasama nije im od
izravne ili naročite koristi. Naravno, iz takve primjedbe valja isključiti
intelektualne i moralne ili društvene sposobnosti; no razlike u tim
sposobnostima mogu biti od malog ili nisu od nikakvog utjecaja na vanjske
značajke. Isto tako, varijabilnost svih karakterističnih razlika među rasama,
o čemu je već bilo riječi, ukazuje da te razlike ne mogu biti od velike
važnosti; jer da su bile važne, bile bi davno prije ili ustaljene i sačuvane ili
eliminirane. U tom pogledu, čovjek je sličan oblicima, od prirodoslovaca
nazvanim proteanskim ili polimorfičnim, koji su, kako se čini, imaju
varijacije indiferentne naravi pa su prema tome izbjegli djelovanju
prirodnog odabira.
Osujećeni smo, dakle, u svim našim nastojanjima da objasnimo
razlike među ljudskim rasama; ali preostao nam je još jedan važan
čimbenik, naime spolni odabir za koji se čini da je jednako snažno bio na
djelu kod čovjeka, kao i kod mnogih drugih životinja. Ne kanim tvrditi da
će spolni odabir objasniti sve razlike među rasama. Ostaje jedan
nerazjašnjeni dio za koji u svome neznanju moramo jedino reći da, pošto se
jedinke neprestano rađaju, primjerice, s nešto dužim ili užim glavama, i s
nešto dužim ili kraćim nosevima, tada se te male razlike mogu ustaliti i
postati općenite, samo ako su uzroci koji su ih izazvali djelovali dalje na
ustaljeniji način i bili potpomognuti dugotrajnim križanjem. Takva
preinačenja spadaju u klasu privremenih promjena, o kojima smo nešto
natuknuli u četvrtom poglavlju, a koje se u nedostatku boljeg naziva zovu
spontanim varijacijama. Ne umišljam si da se učinci spolnog odabira mogu
obraditi sa znanstvenom točnošću; ali moguće je pokazati kako je riječ o
neobjašnjivoj činjenici ako se čovjek nije mogao preinačiti putem tog
čimbenika koji je tako moćno djelovao kod bezbroj, kako na ljestvici viših
tako nižih životinja. Nadalje, bit će moguće pokazati da su razlike među
ljudskim rasama, npr. u boji, dlakavosti, obliku lica, itd., takve naravi da se
mora očekivati da su nastali pod djelovanjem spolnog odabira. No da bi se
taj predmet obradio na primjeren način, držao sam neophodnim pregledno
prikazati cijelo životinjsko carstvo; zato sam tome posvetio Drugi dio ove
knjige. Na kraju ću se vratiti na čovjeka i, pošto pokušam pokazati dokle se
on mogao preinačiti putem spolnog odabira, dat ću kratak sažetak poglavlja
ovoga Prvog dijela.
 DRUGI DIO

SPOLNI ODABIR
 Osmo poglavlje

NAČELA SPOLNOG ODABIRA

Sekundarne spolne oznake - Spolni odabir - Način djelovanja - Višak

mužjaka - Poligamija - Spolnim odabirom obično se preinačuje samo
mužjak - Mužjačka strast - Varijabilnost mužjaka - Odabir sa strane ženke
- Spolni odabir u usporedbi s prirodnim odabirom - Nasljeđivanje, u
odgovarajućim dobima života, u odgovarajuća doba godine i njegovo
ograničenje na jedan spol - Odnosi među različitim oblicima nasljeđa -
Uzroci zbog kojih jedan od spolova i mladi nisu preinačeni spolnim
odabirom - Dodatak o omjerima brojnosti mužjaka i ženki u životinjskom
carstvu - O ograničavanju brojnosti dvaju spolova prirodnim odabirom

U životinja u kojih su spolovi razlučeni, mužjaci se neizbježno

razlikuju od ženki po svojim organima za razmnožavanje i ti organi čine
primarne spolne oznake. Ali spolovi se često razlikuju i po onome što je
Hunter nazvao sekundarnim spolnim oznakama koje nisu izravno povezane
s činom razmnožavanja. Mužjaci, na primjer, imaju neke osjetne organe ili
organe za kretanje kojih ženka nikako nema, ili su oni u njega mnogo
razvijeniji tako da je on može naći ili uhvatiti; ili nadalje, mužjak ima
naročite organe za prihvatanje, pomoću kojih je može uspješno držati. Ovi
posljednji organi, koji su beskrajno raznovrsni, prelaze postupno u one
organe koji se obično svrstavaju u primarne i ponekad se teško mogu od
njih razlikovati, na primjer, složeni dodaci na vrhu zatka mužjaka u
kukaca. Osim ako izraz “primarni” ne ograničimo na spolne žlijezde, kad
je riječ o organima za prihvatanje, teško će biti odlučiti što nazivati
primarnim a što sekundarnim.
Ženka se često od mužjaka razlikuje po tome što ima organe za
hranjenje ili zaštitu svojih mladih, kao što su mliječne žlijezde u sisavaca i
trbušne vreće u tobolčara. U nekoliko slučajeva, mužjak se razlikuje od
ženke time što ima slične organe, kao što su spremišta za jaja u mužjaka
nekih riba i ona spremišta koja se privremeno razvijaju u mužjaka nekih
žaba. Ženke u pčela imaju naročit aparat za skupljanje i nošenje peluda, a
njihova leglica pretvorena je u žalac za obranu ličinaka i zajednice. U ženki
mnogih kukaca leglica na najraznovrsnije načine radi sigurnijeg polaganja
jaja. Mogli bismo spomenuti mnoge slične slučajeve, ali nas oni ovdje ne
zanimaju. Ima, međutim, drugih spolnih razlika koje nemaju nikakve veze
s primarnim organima i one nas naročito zanimaju - primjerice, krupnije
tijelo, snaga i borbenost u mužjaka, njegova oruđa za obranu od takmaca,
njegova raskošna obojenost i raznorazni ukrasi, njegova sposobnost
pjevanja, i druge slične značajke.
Osim primarnih i sekundarnih spolnih razlika, mužjaci i ženke
ponekad se razlikuju u ustrojstvima koja su u svezi s različitim životnim
navikama, i koje nemaju nikakve veze s rasplodnim funkcijama, ili ih
imaju samo posredno. Tako ženke nekih dvokrilaca (Culicidae i
Tabanidae) sišu krv, dok mužjaci žive na cvijeću i usta im nemaju čeljusti.
334
Mužjaci nekih leptira moljaca i nekih rakova (npr. Tanais) imaju
nepotpuna, zatvorena usta i ne mogu jesti. Komplementarni mužjaci nekih
vitičara (Cirripedia) žive kao epifitske biljke, bilo na ženkama, bilo na
hermafroditskim oblicima, pa nemaju ni usta ni noge hvatalice. To su
slučajevi gdje je preinačen mužjak tako da je izgubio neke važne organe
koje ostali članovi iste skupine imaju. U drugim slučajevima, takve
dijelove izgubile su ženke; npr. u krijesnica ženka nema krila, a isti je
slučaj sa ženkama mnogih moljaca, od kojih neke uopće ne napuštaju svoj
zapredak. Ženke mnogih parazitskih rakova izgubile su noge za plivanje. U
nekih pipa (Curculionidae), velika je razlika između mužjaka i ženke u
dužini rostruma ili rilca, 335 ali se ne zna koje je značenje te i mnogih
sličnih razlika. Razlike u ustrojstvu između dva spola, koje su povezane s
različitim životnim navikama, obično postoje samo kod nižih životinja, ali
i u nekih ptica, kljun u mužjaka razlikuje se od kljuna u ženke. U većini
slučajeva, ustrojstvene razlike među spolovima posredno su povezane s
razmnožavanjem vrste; tako je nekoj ženki, koja mora othraniti mnoštvo
jaja, potrebno više hrane nego mužjaku pa su njoj potrebna i naročita
sredstva da je pribavi. Neki mužjak koji živi samo kratko može bez štete,
zbog neuporabe, izgubiti svoje organe za pribavljanje hrane, ali će se
organi za kretanje održati u potpunom stanju, tako da se može domoći
ženke. Ženka, pak, može bez opasnosti izgubiti organe za letenje, plivanje
ili hodanje, ako postupno stekne navike s kojih joj takve sposobnosti
postanu nekorisne.
Ovdje nas, međutim, zanima samo ona vrst odabira koji sam ja
nazvao spolnim odabirom. Taj ovisi o prednostima koje imaju neke jedinke
spram drugih jedinki istog spola i vrste, isključivo u odnosu na
razmnožavanje. Kad se dva spola razlikuju u ustrojstvu u odnosu na
različite životne navike, kao u gore spomenutim slučajevima, oni su nema
sumnje preinačeni prirodnim odabirom, koji je popraćen nasljeđem
ograničenim na jedan te isti spol. Tako su ponovno primarni spolni organi,
i oni za hranjenje i obranu mladih, pod istim utjecajem; jer one jedinke
koje su rađale i othranile najviše potomaka, mara da su, caeteris paribus,
ostavljale najveći broj potomstva koji su naslijedili njihovu nadmoćnost,
dok su one koje su slabo rađale i othranjivale svoje potomstvo, ostavile tek
malo potomaka koji su naslijedili njihove slabašne moći. Budući da
mužjak mora tražiti ženku, on u tu svrhu mora imati osjetila i organe za
kretanje, ali ako su ti organi potrebni i za druge životne svrhe, kao što je
obično, onda su se oni morali razviti putem prirodnog odabira. Kad mužjak
nađe ženku, ponekad su mu apsolutno neophodni organi da je pridrži; tako
me Dr.
Wallace obavijestio da se mužjaci nekih noćnih leptira ne mogu
spariti sa ženkama ako su im stopala (tarsi) slomljena. Mužjaci mnogih
oceanskih rakova imaju noge i ticala neobično preinačena za držanje ženki;
odatle možemo naslutiti da su tim životinjama, zato što su ih udarali valovi
morski valovi, bili apsolutno neophodni ti organi da bi množili svoju vrstu
i da je, prema tome, njihov razvitak bio rezultat običnoga ili prirodnog
odabira.
Kad oba spola imaju točno iste životne navike, a mužjak ima
razvijenija osjetila ili organe za kretanje nego ženka, onda može biti da su
oni u svome usavršenom stanju mužjaku neophodni za nalaženje ženke, ali
u golemoj većini slučajeva oni samo služe da pruže jednome mužjaki
prednost pred drugim jer bi se i slabije opremljeni mužjaci, ako bi bilo
dovoljno vremena, uspjeli spariti sa ženkama i bili bi, sudeći prema
ustrojstvu ženke, u svakom drugom pogledu jednako prilagođeni za svoje
redovno životno ponašanje. U takvim slučajevima mora da je došao do
izražaja spolni odabir jer mužjaci svoje sadašnje ustrojstvo nisu stekli zato
što su bili podobniji za preživljavanje u borbi za opstanak, nego stoga što
su zadobili neku prednost pred drugim mužjacima i što su svoju prednost
prenijeli samo svome muškom potomstvu. Važnost tog razlikovanja navela
me da taj oblik odabira označim kao spolni odabir. I dalje, ako su ti organi
za držanje poglavito služili mužjaku da spriječe ženki bijeg prije nego
stignu drugi mužjaci, ili kad oni napadnu, ti su se organi usavršili spolnim
odabirom, to jest putem prednosti koju su stekli neki mužjaci pred svojim
takmacima. No, u većini slučajeva, jedva je moguće razlikovati između
učinaka prirodnog i spolnog odabira. Cijelo poglavlje moglo bi se lako
ispuniti potankostima o razlikama između spolova i njihovih osjetila te
organa za kretanje i prihvatanje. Kako, međutim, ta ustrojstva nisu
zanimljivija od ostalih koja su prilagođena za obične potrebe života,
gotovo preko svih njih ću prijeći, pruživši samo iz svakog razreda poneki
primjer.
Ima mnogo ustrojstava i nagona koji mora da su se razvili putem
spolnog odabira - kao što su oruđa za napad i sredstva za obranu kojima su
opremljeni za borbu sa suparnicima i kad ih progone - njihova odvažnost i
borbenost - njihovi raznovrsni ukrasi - njihovi organi kojima proizvode
glasovnu ili instrumentalnu muziku - i njihove žlijezde za izlučivanje
mirisa; većina ovih potonjih ustrojstava služi isključivo da se privuče ili
nadraži ženka. Jasno je da su te značajke rezultat spolnoga a ne običnog
odabira jer da nije bilo bolje obdarenih mužjaka, bili bi u borbi za život
jednako uspjeli i bili bi ostavili brojno potomstvo nenaoružani, neukrašeni
ili neprivlačni mužjaci. Možemo zaključiti da je tako jer su ženke bez
oruđa i bez ukrasa sposobne preživjeti i stvoriti porod. O sekundarnim
spolnim oznakama, kakve smo upravo spomenuli, potpunije će se
raspraviti u sljedećim poglavljima, jer su one zanimljive u mnogom
pogledu, ali naročito stoga što ovise o volji, izboru i suparništvu među
jedinkama obaju spolova. Kad promatramo dva mužjaka kako se bore da
pridobiju ženku, ili više ptičjih mužjaka gdje se šepire svojim raskošnim
perjem i izvode najneobičnije lakrdije pred skupinom ženki, tada ne
možemo posumnjati da oni, iako vođeni nagonom, znaju što izvode i da
svjesno iskazuju svoje duševne i tjelesne sposobnosti.
Kao što može čovjek poboljšati rasu svojih pijetlova za borbu
odabirom onih primjeraka koji u borbama iziđu kao pobjednici, čini se da
su isto tako najsnažniji i najmoćniji mužjaci, ili koji su bili opskrbljeni
najboljim oruđima prevladali u prirodi i doveli do poboljšanja prirodnih
rasa ili vrsta. Mali stupanj varijabilnosti, putem često ponavljane
smrtonosne borbe, ako je to dovodilo do neke prednosti, koliko god ona
bila mala, dovoljan je za djelovanje spolnog odabira i sigurno je da su
sekundarne spolne oznake izrazito varijabilne. Onako kako čovjek može, u
skladu sa svojim ukusom, dati ljepotu svojim pijetlima - može uzgojiti
Selbrightovog bantama s novim i zgodnim perjem, s uspravnim i posebnim
držanjem - isto tako se čini da u prirodi ženke ptica, pošto su dugo birale
privlačnije mužjake, pridonijele njihovoj ljepoti. Nema sumnje, to
podrazumijeva da ženke imaju sposobnost razlikovanja i ukus što se na
prvi mah čini krajnje nemogućim, ali se nadam da ću dalje pokazati da je
moguće.
Zbog našeg neznanja u nekim stvarima, donekle je neizvjesno kako
spolni odabir djeluje. Unatoč tome, ako prirodoslovci koji već vjeruju u
promjenjivost vrsta budu čitali sljedeća poglavlja, mislim da će se složiti sa
mnom da je spolni odabir odigrao važnu ulogu u povijesti organskog
svijeta. Sigurno je da gotovo kod svih životinja postoji borba između
mužjaka za posjedovanje ženki. Ta činjenica tako je poznata da bi bilo
suvišno nizati primjere. Stoga ženke, u pretpostavci da imaju dovoljnu
duševnu sposobnost za obavljanje izbora, mogu izabrati jednoga od više
mužjaka. Ali u mnogo slučajeva izgleda kao posebno uređeno da mora
doći do borbe među mnogim mužjacima. Tako u ptica selica, mužjaci na
mjesto razmnožavanja općenito stižu prije ženki tako da su mnogi mužjaci
spremni na borbu za svaku ženku. Pticolovci tvrde da je uvijek tako u
slučaju slavuja i crnokape grmuše, kako me je obavijestio Gosp. Jenner
Weir, koji to i sam potvrđuje glede potonje vrste.
Gosp. Swaysland iz Brightona običavao je tijekom zadnjih četrdeset
godina loviti naše ptice selice odmah čim stignu i piše mi da mu nije
poznato da bi ženke neke vrste stigle prije mužjaka. Jednog proljeća ubio je
trideset i devet mužjaka Rayeve bijele pastirice (Budytes Rayi, tj. Motacilla
alba, o. pr.), prije nego što je ugledao ijednu ženku. Gosp. Gould, kao što
me izvijestio, utvrdio je disekcijom šljuka, koje bi stigle prve, da u ovu
zemlju mužjaci stižu prije ženki. Što se tiče riba, u vrijeme kad losos uzlazi
našim rijekama, mužjaci u velikom broju spremni za parenje su ispred
ženki. Očito, isto tako je sa žabama i krastačama. U cijelome velikom
razredu kukaca, mužjaci gotovo uvijek iz stanja ličinke izađu prije drugog
spola tako da ih neko vrijeme ima u izobilju, dok se ne ugleda poneka
ženka. 336 Uzrok toj razlici između mužjaka i ženki, u pogledu vremena
njihova pojavljivanja i sazrijevanja, dosta je jasan. Mužjaci koji su iz
godine u godinu prvi selili u neku zemlju, ili koji su u proljeće bili prvi
spremni na razmnožavanje, ili su bili najpohotniji, ostavili bi i najveći broj
potomaka i oni će težiti nasljeđivanju sličnih nagona i konstitucije. Prema
svemu tome, ne može biti nikakve sumnje da, gotovo kod svih životinja u
kojih su odvojeni spolovi, trajno dolazi do povremene borbe među
mužjacima za dobijanje ženki.
Teškoća je za nas, što se tiče spolnog odabira, u tome što ne možemo
objasniti kako mužjaci koji pobijede druge mužjake, ili koji se pokažu
najprivlačnijima za ženke, ostavljaju veći broj potomstva da naslijedi
njihovu nadmoćnost, nego nadvladani i manje privlačni mužjaci. A bez tog
rezultata, značajke koje su nekim mužjacima dale prednost nad drugima,
ne bi se pomoću spolnog odabira mogle usavršavati i povećati. Kad oba
spola postoje u točno istom broju, i najlošije obdareni mužjaci naći će,
nakraju, ženke (osim ondje gdje prevladava poligamija) i ostavit će isto
toliko za njihove obične životne navike dobro prilagođenih potomaka
koliko i najbolje obdareni mužjaci. Na temelju različitih činjenica i
razmatranja došao sam ranije do zaključka da kod većine životinja, u kojih
su dobro razvijene sekundarne spolne oznake, mužjaci znatno u broju
premašuju ženke. Ali samo ponekad je tako. Kad bi broj mužjaka prema
broju ženki bio dva prema jedan, ili kao tri prema dva, ili čak u nešto
nižem omjeru, onda bi cijelo pitanje bilo jednostavno jer tada bi bolje
opremljeni ili privlačniji mužjaci ostavljali najveći broj potomaka. Ali
nakon istraživanja o brojčanom odnosu spolova, koliko je to bilo moguće,
ne vjerujem da općenito među spolovima postoji neka velika nejednakost u
broju. U većini slučajeva, čini se da je spolni odabir djelovao na sljedeći
način.
Uzmimo bilo koju vrstu, primjerice neku pticu, i podijelimo ženke
koje žive u jednoj oblasti u dvije jednake skupine tako da su u jednoj
snažnije i ishranjenije jedinke, a druga manje snažne i zdrave. Prve bi, bez
ikakve sumnje, u proljeće bile prije spremne za parenje od drugih; tako
misli i gosp. Jenner Weir koji je mnogo godina marljivo proučavao navike
ptica. Isto tako, ne može biti sumnje da bi ženke koje su najsnažnije,
najzdravije i najishranjenije uspjele prosječno dati najveći broj potomstva.
Kao što smo vidjeli, mužjaci su obično spremni za razmnožavanje prije
ženki; najjači mužjaci, a kod nekih vrsta i najbolje opremljeni, progone
slabije mužjake te se sparuju s najsnažnijim i najishranjenijim ženkama, jer
one su prve spremne za parenje. Zasugurno, takvi snažni parovi dali bi veći
broj potomstva nego pozne ženke koje bi bile primorane, pod
pretpostavkom da su spolovi u jednakom broju zastupljeni, sparivati se s
pobijeđenim i manje moćnim mužjacima; i tu postoji sve što je potrebno da
se tijekom uzastopnih naraštaja u mužjaka poveća tijelo, snaga i odvažnost,
ili da se usavrše njihova oruđa.
Ali u premnogo slučajeva mužjaci koji pobijede svoje suparnike ne
mogu dobiti ženke ako ih one ne izaberu. Snubljenje u životinja nije
nipošto tako jednostavan i kratak posao, kao što bi se moglo pomisliti.
Ženke su najviše uzbuđene, ili se najviše vole pariti, s s najukrašenijim
mužjacima, ili s onima koji najbolje pjevaju, ili koji izvode najbolje
igrarije; ali vrlo je vjerojatno, kao što je nedavno potvrđeno u nekoliko
slučajeva, da one istodobno vole najsnažnije i najživahnije mužjake. 337
Tako će najsnažnije ženke, koje su prve spremne za parenje, imati mnogo
mužjaka na izbor; i premda one mogu ne izabrati uvijek najjače i
najopremljenije mužjake, one će ipak izabrati one koji su snažni i dobro
opremljeni te koji su i u drugom pogledu najprivlačniji. Stoga bi oba spola,
kao što je gore objašnjeno, od tih tako ranih parova imala neku prednost
nad drugima u proizvodnji potomstva. Pa je to, očito, bilo dovoljno da,
kroz dugi niz naraštaja uveća ne samo snagu i borbenu moć mužjaka, nego
također i njihove razne ukrase i druge privlačne osobine.
U obrnutom i mnogo rjeđem slučaju gdje mužjaci biraju naročite
ženke, jasno je da će oni mužjaci koji su najjači, i koji su pobijedili druge
mužjake, imati najslobodniji izbor, i gotovo je sigurno da će oni izabrati
snažne i privlačne ženke. Takvi parovi imat će prednost u proizvodnji
potomstva, naročito ako je mužjak sposoban braniti ženku u doba parenja,
kao što se to dešava kod nekih viših životinja, ili da je pomaže u podizanju
mladih. Ista načela vrijedila bi ako svaki spol izabire neke jedinke
suprotnog spola, pretpostavljajući da su oni izabirali ne samo najprivlačnije
nego isto tako i najsnažnije jedinke.
Brojčani omjer među spolovima. - Primijetio sam da bi spolni odabir
bio lako pitanje kad bi mužjaci bili znatno mnogobrojniji nego ženke. To
me je navelo da istražim, koliko mi je bilo moguće, brojčane omjere
između oba spola kod što većeg broja životinja, ali toga gradiva nema
mnogo. Ovdje ću dati samo kratak pregled rezultata, ostavivši pojedinosti
za neku drugu raspravu, kako ne bih prekinuo slijed svoga dokazivanja.
Brojčani omjer spolova može se pouzdano utvrđivati samo kod domaćih
životinja prilikom rađanja, pa ipak za tu svrhu nisu naročito sačuvani
nikakvi podaci. Posrednim putem, skupio sam ipak znatnu količini
statističkih podataka prema kojima se čini da se oba spola, kod većine
naših domaćih životinja, rađaju u približno jednakom broju. Tako u
dvadeset i jednu godinu registrirano je 25 560 ždrebljenja za trkaće konje i
broj muške ždrebadi spram ženskoj bio je 99,7 naprama 100. Kod hrtova je
nejednakost veća nego kod bilo koje druge životinje jer od 6 878 štenadi,
dobivene u dvanaest godina, broj muških štenaca prema broju ženskih bio
je 110,1 naprama 100. Donekle je, međutim, sumnjivo može li se
pouzdano zaključiti da bi se dobio isti taj omjer pod prirodnim uvjetima
kao u udomaćenju, jer i vrlo neznatne i nepoznate razlike u životnim
uvjetima utječu na brojčani omjer spolova. Tako, na primjer, kod ljudi: u
Engleskoj se rodi muške djece 104.5, u Rusiji 108.9, kod livornskih Židova
120 na 100 ženske djece. Omjer također tajanstveno ovisi o tome jesu li
djeca zakonita ili nezakonita.
Za naš sadašnji cilj, zanima nas omjer spolova ne samo pri rađanju
već i kad su oni odrasli, a to pruža još jedan element sumnje jer se
pouzdano zna da je kod čovjeka broj smrtnih slučajeva prije i za vrijeme
poroda, te za prvih pet godina života, znatno veći kod muške djece nego
kod ženske. Gotovo isti slučaj je i s muškom janjadi, a možda i kod nekih
drugih životinja. Mužjaci nekih vrsta ubijaju jedan drugoga u borbi ili
progoni jedan drugog do potpunog iscrpljenja. Oni su također često
izloženi raznim pogiblima, tražeći, gonjeni strašću, ženku. U mnogih vrsta
riba, mužjaci su mnogo manji nego ženke i vjeruje se da ih često prožderu
ženke ili neke druge ribe.
Čini se da ženke nekih ptica ugibaju prije nego mužjaci; one su
također više izložene opasnosti dok su u gnijezdima za vrijeme leženja ili
dok gaje svoje mlade. Ženske ličinke kod kukaca često su veće nego muške
i, prema tome, mnogo više su izložene opasnosti da ih požderu druge
životinje. U nekim slučajevima, odrasle ženke su neaktivnije i tromijih
pokreta nego mužjaci i stoga teže izbjegnu opasnost. Stoga smo za
životinje u slobodnoj prirodi, da bismo prosudili o brojčanom omjeru među
odraslim spolovima, upućeni na puko procjenjivanje, a to je slabo
pouzdano, osim kad je spolna nejednakost vrlo jako izražena. Pri svemu
tome, ako se može donijeti sud o tome, iz navedenih činjenica u dodatku
možemo zaključiti da su mužjaci kod nekih sisavaca, kod mnogih ptica,
kod nekih riba i kukaca znatno mnogbrojniji nego ženke.
Brojčani omjer među spolovima lagano se koleba iz godine u godinu;
tako kod trkaćih konja na svakih 100 okoćenih ždrijebica, broj ždrijebaca
se kretao od 107.1 jedne godine do 92.6 druge, a kod hrtova od 116.3 do
95.3. No da se pratilo veći broj na daleko širem području nego što je
Engleska, ta bi kolebanja vjerojatno iščezla; a ovakva kakva jesu, teško da
su dovoljna da u prirodi dovedu do učinkovitog djelovanja spolnog
odabira. No ipak, kod nekih divljih životinja čini se da omjeri, kao što se
pokazuje u dodatku, kolebaju, bilo za vrijeme različitih godišnjih doba bilo
na različitim lokalitetima, u dovoljnoj mjeri da dovedu do takva djelovanja.
Stoga se mora primijetiti da bilo koja prednost koju su, tijekom stanovitih
godina ili na stanovitim lokalitetima, ostvarili oni mužjaci koji su bili u
stanju svladati druge mužjake, ili koji su bili najprivlačniji ženkama,
prenijeli na svoje potomstvo i da naknadno nije bila eliminirana. Tijekom
uzastopnih godišnjih doba, kad je zbog jednake brojnosti spolova svaki
mužjak mogao pribaviti ženku, jači i privlačniji mužjaci koji su prvi stigli
bili bi ipak imali izgleda da će imati potomstvo barem koliko i oni manje
snažni i manje privlačni mužjaci.
Poligamija. - Provedba poligamije dovodi do istih rezultata koji bi
slijedili iz stvarne nejednakosti u brojnosti spolova; jer ako svaki mužjak
priskrbljuje dvije ili više ženki, mnogi mužjaci neće biti u mogućnosti da
se pare; a ovi potonji bit će zasigurno one slabije ili manje privlačne
jedinke. Mnogi sisavci i neke ptice su poligamni, ali kod životinja koje
pripadaju nižim razredima nisam našao dokaza o takvoj navici. Možda
intelektualne sposobnosti takvih životinja nisu dovoljne da ih navedu na
skupljanje i čuvanje harema. Čini se gotovo sigurnim da postoji neka
povezanost između poligamije i razvitka sekundarnih spolnih oznaka; a to
potkrepljuje stajalište da brojčana prevaga mužjaka iznimno pogoduje
djelovanju spolnog odabira. Unatoč tome, mnoge životinje, posebno ptice,
koje su strogo monogamne, pokazuju jako izražene sekundarne spolne
oznake; dok u nekih životinja, koje su poligamne, one nisu takve.
Najprije ćemo kratko pogledati razred sisavaca i zatim se vratiti na
ptice. Čini se da je gorila poligamist a mužjak se znatno razlikuje od ženke;
tako je i kod nekih pavijana koji žive u čoporima u kojima ima dvaput više
odraslih ženki nego mužjaka. U Južnoj Americi Mycetes caraya pokazuje
dobro izražene spolne razlike u obojenosti, bradi i organima za glasanje, a
mužjak obično živi s dvije ili tri ženke; mužjak vrste Cebus capucinus
ponešto se razlikuje od ženke i čini se da je poligaman. 338 Malo se zna o
toj stvari kod većine drugih velikih majmuna, ali neke vrste su strogo
monogamne. Krezubice su izrazito poligamne, a spolne razlike pokazuju
češće od gotovo svih ostalih skupina sisavaca, osobito u svojim oruđima,
ali ii inače u inim oznakama. Većina jelena, goveda i ovaca su poligamni,
kao što je i većina antilopa, premda su neke od njih monogamne. Sir
Andrew Smith, govoreći o antilopama Južne Afrike, kaže da se u krdima
od oko tuceta jedinki rijetko nalazi više od jednoga odraslog mužjaka.
Mužjak azijske Antilope saiga, kako se čini, najneobičniji je poligamist na
svijetu; jer Pallas 339 tvrdi da mužjak rastjera sve suparnike te okupi krdo
od oko stotinu jedinki u kojem su ženke i mladunčad; ženka je šuša,
bezroga, i ima mekšu dlaku, ali inače se znatno ne razlikuje od mužjaka.
Konj je poligaman ali, izuzev što je krupniji i drukčijih proporcija tijela,
malo se razlikuje od kobile. Vepar ima dobro izražene spolne oznake u
velikim kljovama i drugim značajkama; u Europi i Indiji živi samotno,
osim u vrijeme parenja; u to pak vrijeme u Indiji, kao što misli Sir W.
Elliot, koji u promatranju te životinje ima velika iskustva, okupi više ženki.
Dvojbeno je je li uistinu tako i u Europi, ali ima takvih tvrdnji. Odrasli
mužjak indijskog slona, kao vepar, mnogo vremena provede u samoći, a
kad se udružuje s drugima, kao što kaže Dr. Campbell, “rijetko se nađe
više od jednog mužjaka s cijelim krdom ženki.” Veliki mužjaci otjeraju ili
ubiju manje i slabije mužjake. Mužjak se razlikuje od ženke svojim
golemim kljovama i većim tijelom, snagom i izdržljivošću; tako je velika
razlika u ovim netom navedenim osobinama da su ulovljeni mužjaci cijene
dvadeset i pet posto skuplje nego ženke. 340 U ostalih debelokožaca spolovi
se razlikuju vrlo malo ili nimalo i nisu, koliko je poznato, poligamisti.
Jedva da ijedna vrsta unutar šišmiša (Heiroptera) i krezubica (Edentata), ili
u velikim redovima glodavaca (Rodentia) i kukcoždera (Insectivora),
pokazuje dobro izražene sekundarne spolne razlike; i ne nalazim da se bilo
koju vrstu kaže da je poligamna izuzev, možda, običnog štakora u kojeg
mužjaci, kao što potvrđuju mnogi štakorolovci, žive s više ženki.
Južnoafrički lav, kao što sam čudo od Sir Andrewa Smitha, ponekad
živi samo s jednom ženkom, ali općenito s više od jedne i u jednom slučaju
nađen je čak s pet ženki tako da je on poligaman. On je, koliko ja mogu
dokučiti, jedini poligamist u cijeloj skupini kopnenih mesoždera
(Carnivora) i on jedini pokazuje dobro izražene spolne oznake... Osvrnemo
li se, pak, na morske mesoždere, stvari su znatno drukčije; jer mnoge vrste
tuljana pokazuju, kao što ćemo kasnije vidjeti, izvanredne spolne razlike i
izrazito su poligamni. Tako mužjak morskog slona Južnog mora, po
Péronu, uvijek ima više ženki, a Forsterov morski lav, kažu, uvijek je
okružen s dvadeset do trideset ženki. Na Sjeveru, mužjaka Stellerovog
morskog medvjeda prati čak i veći broj ženki.
Ptice, gdje se spolovi u mnogih vrsta jako međusobno razlikuju,
zasigurno su monogamne. U Velikoj Britaniji vidimo dobro izražene
spolne razlike, primjerice, kod divljeg patka koji se sparuje s jednom
jedinom ženkom, s običnim kosom i sa zimovkom, za koje kažu da se
sparuju doživotno. Tako je i kod pjevica kotinga (Cotingidae) Južne
Amerike i kod brojnih drugih ptica. Za više skupina nisam bio u stanju
utvrditi jesu li njihove vrste poligamne ili monogamne. Lesson kaže da su
rajske ptice, koje su tako upadljivih spolnih razlika, poligamne, ali gosp.
Wallace sumnja ima li on dovoljno dokaza. Gosp. Salvin me izvješćuje da
je on naveden vjerovati kako su kolibrići poligamni. Čini se da je mužjak
ptice udovice, neobičan po sv ome repnom perju, sigurno poligaman. 341
Gosp. Jenner Weir i drugi uvjerili su me da nije rijetkost vidjeti kako tri
čvorka posjećuju isto gnijezdo, ali nije utvrđeno je li to slučaj poligamije
ili poliamdrije.
Kokoške pokazuju gotovo jednako jako izražene spolne razlike kao i
rajske ptice i mnoge su vrste, kao što je dobro poznato, poligamne; druge
su pak strogo monogamne. Kolike li suprotnosti između spolova kod
poligamnih pauna ili fazana i monogamnih ptice biserke ili jarebice! Mogli
bi se navesti još mnogi slični primjeri, kao u plemenu škotske lještarke
gdje se mužjaci poligamnih tetrijeba gluhana i malog tetrijeba jako
razlikuju od ženki; dok se spolovi monogamnih škotskog tetrijeba i alpske
kokoši razlikuju vrlo malo. Kod trkačica (Cursores) nema mnogo vrsta u
kojih su jako izražene spolne razlike, izuzevši ogrličaste droplje ili potrke
(Chlamydotis undulata, o. pr.) i droplju (Otis tarda), za koje kažu da su
poligamne. Kod blatašica (Grallatores, odnosno por. Grallinidae, o. pr.),
krajnje malo vrsta spolno se razlikuje, ali je pršljivac (Machetes pugnax,
odnosno danas Philomachus pugnax, o. pr.) velika iznimka i za tu vrstu
misli Montagu da je poligamna. Stoga se čini da kod ptica često postoji
tijesna povezanost između poligamije i razvitka jako izraženih spolnih
razlika. Kad sam pitao gosp. Bartletta, u Zoološkom vrtu, koji u pogledu
ptica ima veliko iskustvo, je li mužjak tragopana (jedne od kokoški)
poligaman, bio sam iznenađen odgovorom: "Ne znam, ali sudeći po
njihovim sjajnim bojama mislim da jest."
Vrijedi zabilježiti da se nagon parenja s jednom ženkom lako izgubi
u domestifikaciji. Divlji patak je potpuno monogaman, pitomi patak je
izrazito poligaman. Vlč. W, D. Fox izvješćuje me da se kod nekih
poludivljih pataka, gajenih u nekoj velikoj močvari u njegovu susjedstvu,
izleglo mnogo mladih pošto su čuvari pobili tako mnogo mužjaka da je
ostao samo po jedan na svakih sedam do osam ženki. Mužjak biserke
(Numida meleagris, o. pr.) je potpuno poligamist. ali gosp. Fox nalazi da
su njegove ptice najbolje uspijevale kad je držao jednog pijetla na dvije ili
tri kokoške. 342 Kanarinci u prirodi žive u paru, ali uzgajivači u Engleskoj
uspješno drže jednog mužjaka na četiri ili pet ženki. ipak, kako se uvjerio
gosp. Fox, jedino prema prvoj ženki ponaša se kao prema suprugi, njoj i
njezinim mladima koje othrani; prema drugima postupa kao prema
suložnicama. Naveo sam te slučajeve jer je prema njima vjerojatno da
monogamne vrste, u prirodnom stanju, lako mogu postati bilo privremeno
bilo stalno poligamne.
 Što se tiče gmazova i riba, o njihovim navikama zna se premalo da bi
se moglo govoriti o njihovim ženidbenim odnosima. Za koljušku
(Gasterosteus aculeatus, o. pr.), međutim, kažu da je poligamna 343 a
mužjak se u vrijeme parenja upadljivo razlikuje od ženke.
Saberimo sada na jedan kup sredstva putem kojih je, koliko možemo
prosuditi, spolni odabir doveo do razvitka spolnih sekundarnih oznaka.
Pokazali smo da se najveći broj snažnog potomstva rađa od sparivanja
najsnažnijih i najbolje opremljenih mužjaka (koji su nadjačali ostale
mužjake) s najsnažnijim i najbolje hranjenim ženkama koje su u proljeće
prve spremne na parenje. Ako takve ženke odaberu najprivlačnije i
istodobno najsnažnije mužjake, odgajit će veći broj potomaka nego
zaostale ženke koje se moraju pariti s manje snažnim o manje privlačnim
mužjacima. To isto dogodit će se ako najsnažniji mužjaci odabiru
privlačnije i u isto vrijeme zdravije i snažnije ženke; naročito će doći do
toga ako mužjak brani ženku i pomaže joj u pribavljanju hrane za mlade.
Korist koja se zadobije tako što snažniji parovi podignu više potomstva
očito je bila dovoljna da spolni odabir učini djelotvornim. No velika
premoć u broju mužjaka nad ženkama bit će još djelotvornija; bilo da je
premoć samo prigodična i mjestimična, ili je trajna; bilo da se dogodi pri
rođenju, bilo naknadno zbog većeg propadanja ženki, ili kao izravna
posljedica provođenja poligamije.

Mužjak je općenito više preinačen nego ženka. - Diljem životinjskog

carstva, kad se spolovi jedan od drugog razlikuju po vanjskom izgledu,
onda je mužjak uvijek, osim rijetkih iznimaka, jače preinačen jer ženka
obično zadržava veću sličnost s mladima svoje vrste i nalik je drugim
članovima iste skupine. Čini se uzrok leži u tome što mužjaci gotovo svih
životinja imaju jače strasti nego ženke. Stoga se upravo mužjaci bore među
sobom i neumorno pokazuju svoje čari pred ženkama, a oni koji pobijede
prenose svoju nadmoć na svoje muško potomstvo. Zašto mužjaci ne
prenesu svoje oznake na oba spola, razmotrit ćemo kasnije. Svatko zna da
mužjaci svih sisavaca strasno trče za ženkama. Tako je i kod ptica, ali
mnogi ptičji mužjaci ne trče toliko za ženkama koliko u njihovoj
nazočnosti pokazuju svoje perje, izvode čudne radnje i svoj pijev. Kod ono
malo promatranih riba, čini se da je mužjak mnogo strastveniji od ženke, a
tako je i s aligatorima i, očito, sa žabama. U cijelome golemom razredu
kukaca, kako kaže Kirby, 344 "zakon je da mužjak traži ženku." Kod pauka
i rakova, kako su mi rekla dva velika znalca, gosp. Blackwall i gosp. C.
Spence Bate, mužjaci su u svojim navikama aktivniji i više lutaju nego
ženke. Kod kukaca i rakova, kad jedan od spolova ima neki osjetni organ
ili organ za kretanje a drugi ih nema ili kada su oni, što je češće slučaj, jače
razvijeni u jednog negoli u drugog spola, tada, koliko sam mogao utvrditi,
gotovo redovno takve organe zadrži mužjak, ili su oni u njega razvijeniji; a
to pokazuje da je mužjak u spolnom traženju aktivniji član. 345
Ženka je, pak, osim vrlo rijetkih iznimaka, manje strastvena nego
mužjak. Kao što je to već davno opazio slavni Hunter, 346 ona obično "traži
da joj se udvara," ona je plašljiva i često se može vidjeti kako dugo nastoji
izbjeći mužjaka. Svatko tko je pomno promatrao navike u životinja može
se sjetiti takvih primjera. Na osnovu raznih činjenica, koje ćemo spomenuti
kasnije, i rezultata koji se posvema mogu pripisati spolnom odabiru,
potvrđuju da ženka, premda je razmjerno pasivna, općenito obavlja neki
izbor i prihvaća jednoga mužjaka kojega pretpostavi drugima. Ili ona
možda prihvati, sudeći po nekim prizorima, ne njoj najprivlačnijeg
mužjaka nego onoga koji joj je najmanje neugodan. Da ženka obavlja neki
izbor čini se da je bar toliko opći zakon koliko je to strasnost mužjaka.
Posve je naravno da želimo ispitati zašto je mužjak, u tako mnogih i
u tako velikih različitih životinjskih razreda, postao strasniji nego ženka
tako da on traži ženku i igra aktivniju ulogu u snubljenju. Nikako ne bi bilo
korisno i bilo bi gubljenje snage kad bi se oba spola uzajamno tražila; ali
zašto gotovo uvijek upravo mužjak traži ženku? Kod biljaka, jajašce nakon
oplodnje mora se neko vrijeme hraniti; zato je bilo nužno da se pelud
prenese do ženskih organa - da dođe na njušku tučka, pomoću kukaca ili
vjetra, ili putem spontanih pokreta prašnika; a kod algi itd. pokretnom
snagom anterozooida. Kod nisko organiziranih vodenih životinja koje su
trajno pričvršćene za neku podlogu i u kojih su spolovi razlučeni, muški
element mora uvijek doći k ženskom a tome je lako vidjeti razlog, jer jaja,
čak i kad bi se odvojila prije oplodnje i kad ne bi trebala nikakvu prehranu
ili zaštitu poslije toga, ipak bi se ona jer su razmjerno veća teže prenosila
od muškog elementa. Stoga su biljke 347 i mnoge niže životinje u tom
pogledu slične. U slučaju životinja koje nisu učvršćene za uvijek istu
podlogu, ali su zatvorene u ljušturu bez sposobnosti da prodru van nekim
dijelom svog tijela, pa kod životinja koje imaju malu sposobnost kretanja,
mužjaci moraju izložiti oplođujući element najmanjoj opasnosti što kraćim
prijenosom kroz vodeno prostranstvo. Prema tome, bila je tim životinjama
velika prednost kad se njihov organizam usavršio, ako su mužjaci odmah
čim su mogli izbaciti oplodni element stekli naviku približavanja ženki, što
je moguće bliže. Pošto su mužjaci raznih nisko organiziranih životinja tako
od iskona stekli naviku približavanja i traženja ženki, ista ta navika
prirodno se prenosila na njihovo visoko razvijeno muško potomstvo, a da
bi oni bili uspješniji tragači, oni su opskrbljeni jakom strašću. Postignuće
takvih strasti išlo je prirodno putem strasnijih mužjaka koji su ostavljali
veći broj potomaka nego oni manje strasni.
Velika strastvenost mužjaka dovela je na taj način neizravno do
mnogo bržeg razvitka sekundarnih spolnih oznaka kod mužjaka nego kod
ženki. Ali razvitak takvih takvih oznaka mora da je bio jako potpomognut
ako zaključak, do kojeg sam došao poslije dugog proučavanja domaćih
životinja, bude potvrđen, naime, da su mužjaci mužjaci skloniji varirati
više nego ženke. Svjestan sam kako je teško provjeriti takav zaključak.
Ipak, nekakav slabašan dokaz može se dobiti ako usporedimo oba spola u
čovječanstvu, jer čovjek je pomnije proučen od bilo koje druge životinje.
Za vrijeme ekspedicije brodom Novara 348 izvršena su vrlo mnogobrojna
mjerenja raznih dijelova tijela kod različitih rasa i gotovo u svakom slučaju
utvrđeno je da muškarci pokazuju veći raspon varijacije od žena; no na to
ću se vratiti u nekome od sljedećih poglavlja. Gosp. J. Wood, 349 koji je
marljivo ispitivao variranje mišića u čovjeka, kurzivom ističe zaključak da
se "najveći broj anomalija na svakome pregledanom tijelu nalazi kod
muškog spola." On je još ranije primijetio da je "na 102 tijela pojava
suvišnih varijacija bila za polovinu češća kod muškaraca nego kod žena,
što je u vrlo velikoj suprotnosti s time da kod žena, kako je ranije opisano,
češće nekih dijelova nema." Profesor Macalister isto tako primjećuje 350 da
varijacija mišića "vjerojatno ima češće u mužjaka nego u ženki." Neki
mišići kojih normalno nema u ljudskome rodu također su češće razvijeni
kod muškog nego kod ženskog spola premda kažu da od tog pravila ima
iznimaka. Dr. Burt Wilder 351 tablicama je prikazao 152 osobe s
prekomjernim brojem prstiju, od čega je 86 bilo muškaraca i 39 ili manje
od polovine žena; za preostalih 27 osoba spol nam nije poznat. Ne smije
se, međutim, smetnuti s uma da žene žele prikriti takve nakaznosti češće
nego muškarci. Ima li razmjerno veće umiranje muškog potomstva kod
ljudi i kod blaga, u usporedbi sa ženskim potomstvom, prije, za vrijeme i
kratko poslije rođenja (vidi dodatak) neku vezu sa snažnom tendencijom u
muškim organima da variraju i, prema tome, da postanu abnormalni u
ustrojstvu i funkciji, ja ne bih htio nagađati.
U raznih razreda životinja ima nekoliko iznimaka gdje su ženke,
umjesto mužjaka, zadobile dobro izražene sekundarne spolne oznake,
primjerice življe boje, krupnije tijelo, snagu ili borbenost. Kod ptica, kao
što ćemo kasnije vidjeti, ponekad postoji potpuni obrat u sekundarnim
spolnim oznakama koje su vlastite pojedinom spolu: ženke su postale
strastvenije pri udvaranju, dok su mužjaci razmjerno pasivni ali, kao što se
može zaključiti iz rezultata, oni očito biraju privlačnije ženke. Tako su
neke ptičje ženke postale vrlo obojene ili nekako drukčije urežene, a isto
tako snažnije i borbenije od mužjaka jer su se te oznake prenosile samo na
žensko potomstvo.
Moglo bi se pomisliti da se u nekim slučajevima odvio dvostruki
proces odabira: mužjaci su odabrali najprivlačnije ženke, a one
najprivlačnije mužjake. Taj proces, međutim, iako je mogao dovesti do
preinačenja obaju spolova, ne bi među njima izazvao razliku, osim ako im
ukusi za ljepotu nisu zapravo različiti; no ta pretpostavka toliko je
nevjerojatna, što se tiče bilo koje druge životinje osim čovjeka, da se ne
vrijedi na njoj zadržavati. Ima, međutim, mnogo životinja kod kojih su
spolovi nalik jedan drugome budući da su opskrbljeni istim ukrasima koje
bi prema sličnosti pripisali djelovanju spolnog odabira. U takvim
slučajevima može se s više vjerojatnosti pretpostaviti da je tu spolni odabir
obavljen s obje strane: snažnije i ranije sazrele ženke izabirale su
privlačnije i snažnije mužjake, a ovi su odbacivali sve osim privlačnijih
ženki. Ali prema onome što znamo o navikama životinja, to mišljenje malo
je vjerojatno jer mužjaka obično strast nagoni da se pari s bilo kojom
ženkom. Više je vjerojatno da je ukrase, koji su zajednički u oba spola,
stekao jedan spol, obično muški, i da su onda prešli na potomke obaju
spolova. Doista, ako bi u nekome dugom vremenu mužjaci neke vrste bili
mnogobrojniji od ženki, a zatim bi kroz drugi dugi period, pod drukčijim
uvjetima, bilo obrnuto, tada bi se lako mogao dogoditi proces spolnog
odabira koji bi mogao učiniti da dva spola budu jako različita.
Kasnije ćemo vidjeti da ima mnogo životinja kod kojih ni jedan ni
drugi spol nemaju živih boja niti kakvih naročitih ukrasa pa su ipak članovi
obaju spolova, ili samo jednoga, vjerojatno bili preinačavani putem
spolnog odabira. Odsutnost živih boja ili drugih ukrasa možda je uslijedila
otuda što se nikad nisu pojavile prave varijacije, ili otuda što su same
životinje više voljele jednostavne boje, kao što su obična crna i bijela.
Zagasite boje često su stečene putem prirodnog odabira radi zaštite i čini se
da je opasnost na taj način ponekad sprečavala da se, putem spolnog
odabira, steknu dobro uočljive boje. Ali u drugim slučajevima mužjaci su
se vjerojatno tijekom dugih vremena, grubom snagom ili pokazivanjem
svoje privlačnosti, ili u kombinaciji tih dvaju načina, međusobno borili a
da se time ne bi proizveo nikakav učinak, osim ako uspješni mužjaci nisu
ostavljali više potomstva nego manje uspješni mužjaci, koje bi naslijedilo
njihovu nadmoćnost; a to, kako smo već pokazali, ovisi o raznim složenim
slučajnostima.
Spolni odabir djeluje na manje strog način nego prirodni odabir. Ovaj
potonji proizvodi svoje učinke putem života ili smrti u svim dobima više ili
manje uspješnih jedinaka. Zaista, smrt nerijetko nastupi zbog suparništva
među mužjacima. Ali obično manje uspješni mužjaci jednostavno ne
dobiju ženku, ili u doba parenja dobiju zakašnjelu i manje snažnu ženku,
ili, ako su poligamni, dobiju manje ženki tako da oni ostave manje
potomstva, potomci su im slabiji ili ih uopće nema. Što se tiče ustrojstava
postignutih redovnim ili prirodnim odabirom, u većini slučajeva, dokle god
životni uvjeti ostaju isti, postoji ograničenje glede količine korisnog
preinačavanja u odnosu na neke posebne svrhe; ali glede ustrojstvenih
prilagodbi po kojima je neki mužjak pobjednik nad ostalima, bilo u borbi
ili u privlačenju ženki, tu nema određenih granica za količinu korisne
varijacije; tako se djelovanje spolnog odabira produljuje dokle god ima
odgovarajućih varijacija. Ta okolnost može djelomično objasniti čestu i
neobičnu količinu varijabilnosti koja se pojavljuje kod sekundarnih spolnih
oznaka. Pri svemu tome, prirodni odabir će odrediti da mužjaci pobjednici
ne steknu takve oznake koje bi im u nekom znatnijem stupnju bile štetne,
bilo time što bi odveć trošile njihove životne sile, bilo tako da bi ih izlagale
nekoj velikoj pogibli. Ipak, razvitak nekih ustrojstava - na primjer, rogovlja
u nekih jelena - dosegao je krajnost koja, gleda li se opće životne uvjete,
mužjaku mora da je donekle štetan. Iz te činjenice vidimo kako su koristi,
koje su mužjaci imali od toga što su pobijedili u borbi ili osvajanju ženki, i
tako ostavljali veći broj potomaka, bile na dugi rok veće od onih koje su
nastale od savršenije prilagodbe na vanjske uvjete života. Dalje ćemo
vidjeti, a to se nikad nije moglo pretpostaviti, da je sposobnost očaravanja
ženki ponekad mnogo važnija od sposobnosti svladati u borbi druge
mužjake.

ZAKONI NASLJEĐIVANJA
Da bi se razumjelo kako je spolni odabir djelovao i kako je tijekom
vremena, kod mnogih životinja iz mnogih razreda, proizveo očite rezultate,
nužno je prisjetiti se zakona nasljeđivanja, koliko su poznati. Izraz
"nasljeđivanje" uključuje dva različita elementa, naime, prijenos i razvitak
oznaka; ali kako oni obično idu zajedno, često se zanemaruje ta razlika. Ta
se razlika vidi jasno kod oznaka koje se prenose u ranim godinama života,
ali se razviju tek u vrijeme sazrijevanja ili u starosti. Istu razliku vidimo
jasnije kod sekundarnih spolnih oznaka jer se one prenose pomoću oba
spola, mada se razviju samo kod jednoga. Da te oznake postoje kod oba
spola, postaje očito kad se dvije vrste, jako izraženih spolnih oznaka,
križaju jer svaka od njih prenese oznaka koje su vlastite njegovom
muškom i ženskom spolu na križance obaju spolova. Ta ista činjenica
pokazuje se isto tako kad se oznake koje su vlastite mužjaku ponekad
razviju kod ženke pod stare dane ili kad oboli, što i obrnuto vrijedi za
mužjake. Opet, oznake se povremeno pojavljuju, kao da su prenesene od
mužjaka na ženku, primjerice, kad se kod nekih rasa kokoši redovno
pojavljuju ostruge kod mladih i zdravih ženki; ali, one se zapravo uvijek
priprosto razviju u ženki, jer u svakom leglu svaka pojedinost u ustrojstvu
ostruge prenese se putem ženke na njenog muškog potomka. U svim
slučajevima vrnuća (reverzije), značajke se prenose kroz dvije, tri ili
mnogo naraštaja i tada se razvijaju pod nekim nepoznatim povoljnim
okolnostima. To važno razlikovanje između prenošenja i razvitka moći će
se najbolje razjasniti pomoću hipoteze o pangenezi, bilo da se prihvati ili
ne prihvati kao točna. Po toj hipotezi, svaka tjelesna jedinica ili stanica
ispušta iz sebe gemule ili nerazvijene atome koji se prenose potomcima
obaju spolova i umnažaju se samodijeljenjem. One mogu ostati nerazvijene
za vrijeme prvih godina života ili tijekom uzastopnih naraštaja; njihov
razvitak u jedinice ili stanice, nalik onima iz kojih su proizašle, ovisi o
njihovoj srodnosti i jedinstvu s drugim jedinicama ili stanicama koje su se
razvile ranije sukladno pravilima rastenja.

Nasljeđivanje u odgovarajućim dobima života. - Dobro je poznato da

takva težnja postoji. Ako se neka nova oznaka pojavi u životinje dok je
mlada, bilo da ostane tijekom života ili traje samo neko vrijeme, ona će se
ponovno pojaviti, kao po općem pravilu, u istoj dobi i na isti način u
potomku. S druge strane, ako se neka nova oznaka pojavi u zrelo doba, ili
čak u starosti, postoji težnja da se iznova pojavi u potomstvu u istoj već
odmakloj dobi života. Kad dođe do odstupanja od tog pravila, onda se te
oznake pojavljuju mnogo češće prije, nego nakon odgovarajuće životne
dobi. Budući da sam o tome dosta opširno raspravio u drugome djelu, 352
ovdje ću samo navesti tek dva ili tri primjera da bih čitatelja na to
podsjetio. Kod raznih rasa kokoši, pilad dok je pokrivena paperjem, kad
ima prvo pravo perje, i po svome odraslom perju, uvelike se međusobno
razlikuje među sobom, kao i u odnosu na svoj zajednički roditeljski oblik,
Gallus bankiva; i te oznake svaka rasa točno prenosi svome potomstvu u
odgovarajućoj dobi života. Na primjer, pjegama popraskani pilići
hamburške kokoši, dok su još prekriveni paperjem, imaju nekoliko tamnih
pjega na glavi i na trupu, ali nisu prošarane uzduž tijela, kao neke druge
rase; u svome prvome pravom perju "oni su lijepo iscrtani," to jest, na
svakom se peru vide mnoge tamne pruge; ali u njihovu drugom perju sva
pera bivaju poprskana ili svako ima zagasitu okruglu pjegu. 353 Dakle, u
ove rase varijacije su se dogodile i bile su prenesene u tri različite životne
dobi. Kod goluba imamo još važniji slučaj jer prvobitna roditeljska vrsta ne
podliježe nikakvim promjenama na perju tijekom života, osim što su mu u
zreloj dobi grudi sjajnije; ali ima rasa koje dobiju svoju karakterističnu
boju nakon dva, tri ili četiri mitarenja i te se modifikacije perja redovno
prenose u nasljeđe.

Nasljeđivanje u odgovarajućim godišnjim dobima. - Kod životinja u

prirodi nailazimo na bezbroj primjera oznaka koje se periodično pojavljuju
u razna doba godine. Tako je s rogovljem kod jelena i s krznom polarnih
životinja koje zimi zadebljava i postaje bijelo. Brojne ptice zadobiju
svijetle boje i druge ukrase samo u vrijeme parenja. Ovaj oblik
nasljeđivanja mogu malko osvijetliti pomoću činjenica koje su opažene u
uvjetima domestifikacije, odomaćenja. Pallas tvrdi 354 da domaće govedo i
konji u Sibiru svake zime dobiju svijetlu dlaku; sam sam promatrao sličnu
upadljivu promjenu boje kod nekih ponija u Engleskoj. Iako ne znam da li
se ta težnja dobijanja razne obojenosti krzna za vrijeme različitih godišnjih
doba nasljeđuje, ipak je vjerojatno tako budući da su svi tonovi boje kod
konja vrlo nasljedni. A taj oblik nasljednosti, kao ograničen na godišnje
doba, nije važniji od nasljeđivanja koje je ograničeno na životnu dob ili
spol.

Nasljeđe ograničeno prema spolu. - Najobičniji je oblik

nasljeđivanja da se oznake prenose podjednako na oba spola, barem kod
onih životinja koje ne pokazuju jako izražene spolne razlike, pa čak i kod
mnogih od njih. Ali nerijetko oznake se prenose isključivo na onaj spol
kod kojega su se prvo pojavile. Mnogo dokaza u prilog tome iznio sam u
svome djelu Varijacija u uvjetima odomaćenja /Variation under
Domestification/, ali se poneki primjer može dati i ovdje. Ima rasa ovaca i
koza u kojih se rogovi kod mužjaka jako razlikuju po obliku od rogova u
ženki i te razlike, stečene u odomaćivanju, redovno se prenose na isti spol.
Pravilo je da kod mačaka boju kornjačevine imaju samo ženke, dok je
odgovarajuća boja u mužjaka riđasto-crvena. Kod većine kokošjih rasa
oznake vlastite jednome od spolova prenose se u nasljeđe samo tom spolu.
Taj oblik nasljeđivanja tako je opći da se smatra anomalijom ako se opazi
da se kod nekih rasa varijacije prenose podjednako na oba spola. Postoje
također neke pod-rase kokoši kojih se mužjaci teško mogu jedni od drugih
razlikovati, dok se ženke znatno razlikuju u boji. Mužjak i ženka divljeg
goluba izvana se ni po čemu ne razlikuju; unatoč tomu, kod nekih
odomaćenih rasa mužjak ima drugačije boje nego ženka. 355 Braduša u
engleskog goluba listonoše i guša u goluba gušana jače su razvijene u
mužjaka nego u ženke; pa iako su te oznake postignute dugotrajnim
čovjekovim odabirom, tu razliku među dvama spolovima u potpunosti
valja pripisati obliku nasljeđa koje je prevladavalo, jer razlike nisu
nastupile po volji, nego protiv volje uzgajivača.
Većina naših domaćih rasa nastala je nakupljanjem mnogih sitnih
varijacija; i kako su neki od tih uzastopnih koraka prenošeni u nasljeđe
samo jednome spolu, a neke na oba spola, to mi nalazimo kod različitih
rasa iste vrste sve stupnjeve između najveće spolne različnosti i potpune
sličnosti. Već smo naveli primjere kod rasa kokoši i goluba, a u prirodi
slični slučajevi su česti. Kod domaćih životinja (a je li tako u prirodi ne bih
se usudio reći) samo jedan spol može izgubiti neke sebi vlastite oznake i
tako postati donekle nalik suprotnom spolu; na primjer, mužjaci nekih
kokošjih rasa izgubili su svoja muška repna i leđna pera. S druge strane,
razlike među spolovima mogu se u odomaćivanju povećati, kao kod
merino ovce gdje je ženka izgubila rogove. Isto tako, oznake vlastite
jednome spolu mogu se iznenada pojaviti i kod drugog spola, kao što je u
nekih pod-rasa kokoši gdje koke dok su mlade dobiju ostruge; ili kao u
nekih poljskih pod-vrsta u kojih su, sudeći po svemu, prvobitno ženke
stekle krestu pa su je poslije prenijele na mužjake. Svi ti slučajevi dadu se
shvatiti hipotezom pangeneze, jer oni ovise o gemulama nekih tjelesnih
jedinica; premda su one prisutne u obadva spola, pod utjecajem
odomaćivanja se uspavaju u jednome spolu; ili ako su prirodno uspavani,
postanu razvijeni.
 Ima jedno teško pitanje koje će biti najbolje ostaviti za neko buduće
poglavlje, naime, da li se neka oznaka, koja se prvobitno bila razvila u oba
spola, mogla odabirom ograničiti u svome razvitku samo na jedan spol.
Ako, na primjer, neki uzgajivač primijeti da neki od njegovih golubova
(kod kojih se obično oznake prenose podjednako na oba spola) variraju u
blijedo-plave, bi li on dugim odabirom mogao proizvesti rasu u kojoj bi
samo mužjaci imali tu boju, dok bi ženke ostale nepromijenjene? Ovdje ću
reći samo toliko da je to, iako možda nije nemoguče, ipak krajnje teško, jer
bi prirodan rezultat gajenja blijedo-plavih mužjaka bio da oba spola
cijeloga debla dobiju tu boju. Ako bi se, međutim, željene varijacije u boji,
koje su u svome razvitku ograničene još od početka samo na muški spol,
onda ne bi bilo nimalo teškoća da se stvori jedna rasa kod koje bi obadva
spola imala različitu boju, kao što je to stvarno postignuto kod jedne
belgijske rase kod koje su crno isprugani samo mužjaci. Slično tome, ako
bi se neka varijacija pojavila u neke golubice koja bi bila od početka u
svome razvitku ograničena na spol, onda bi bilo lako proizvesti rasu u
kojoj bi tu oznaku imale samo ženke; ali ako varijacija ne bi bila već od
početka tako ograničena, taj pokušaj bio bi krajnje težak, možda i
nemoguć.

Odnos između vremena razvitka neke oznake i njenog prenošenja na

jedan ili na oba spola. – U većini slučajeva posve je nepoznato zašto neke
oznake neizbježno nasljeđuju obadva spola a druge samo jedan, i to ona
kod kojeg su se prvo pojavile. Isto tako ne možemo ni naslutiti zašto se
crne pruge kod nekih podrasa golubova, iako se prenose preko ženke,
razvijaju samo u mužjaka dok se svaka druga oznaka prenosi podjednako
na oba spola. Zašto se, nadalje, kod mačke kornjačevinasta boja, uz rijetke
iznimke, razvije samo kod ženki. Posve iste značajke, kao manjak ili
suvišak prstiju, sljepoća za boje, itd., mogu se u ljudi nasljeđivati samo
preko muškaraca u nekoj porodici, u drugoj pak porodici samo preko žena,
iako se u oba slučaja prenose bilo preko suprotnog bilo preko istoga spola,
356
Premda smo takvi neznalice, čini se da su često posrijedi dva pravila,
naime, da varijacije, koje su se po prvi put pojavile kod jednog od spolova
kasno u životu, teže se razviti samo kod tog spola, dok varijacije koje se
prvi put pojave rano u životu kod nekog od spolova teže razviti se u oba
spola. Daleko, međutim, od toga da bih pretpostavljao kako je to jedini
odlućujući uzrok. Budući da nisam još nigdje obradio to pitanje i budući da
je ono važno za spolni odabir, moram se ovdje upustiti u opširne i ponešto
zamršene pojedinosti.
Po sebi je vjerojatno da će neka značajka, koja se pojavila rano u
životu, težiti da je naslijede podjednako oba spola jer se spolovi ne
razlikuju mnogo u građi prije nego što dobiju sposobnost da se
razmnožavaju. S druge strane, pošto se ta sposobnost postigne a spolovi se
počnu razlikovati u građi, onda je za gemule (ako se opet smijem poslužiti
jezikom pangeneze), koje otpušta svaki varijajući dio nekoga tijela, mnogo
vjerojatnije da će pokazati sklonost da se spoje s tkivima jedinke istog
spola i da se tako razviju, a ne s onima suprotnog spola.
Na zaključak da postoji neki takav odnos, najprije sam bio potaknut
činjenicom da kadgod je i kakogod se odrasli mužjak razlikuje od odrasle
ženke, on se razlikuje na isti način i od mladih u oba spola. Jako je važno
što je ta činjenica opća: ona vrijedi gotovo za sve sisavce, ptice,
vodozemce i ribe; također za mnoge rakove, pauke i poneke kukce, naime
za neke ravnokrilce i vilina vretenca (por. Libellulidae, o. pr.). U svim tim
slučajevima varijacije, nakupljanjem kojih je mužjak stekao svoje posebne
muške oznake, mora da su se desile u nekoj poznijoj životnoj dobi; inače,
mladi mužjaci morali bi imati slične oznake i, suglasno našem pravilu, one
su prenesene i razvile su se samo kod odraslih mužjaka. S druge strane, kad
odrasli mužjak jako sliči mladima obaju spolova (uz rijetke iznimke, oni
jesu slični), onda on općenito sliči odrasloj ženki; i u većini tih slučajeva
varijacije putem kojih su mladi i stari stekli svoje sadašnje oznake,
vjerojatno su se dogodile u skladu s našim pravilom tijekom mladosti.
Ipak, ovdje ima mjesta za sumnju, jer katkad se oznake prenose mladima u
nekoj ranijoj dobi od one u kojoj su se one po prvi put pojavile u roditelja,
tako da su roditelji možda varirali kao odrasli, a svoje su oznake prenijeli
na potomke još dok su mladi. Ima, k tome, mnogo životinja kod kojih su
oba spola međusobno vrlo slična a, ipak, oba se razlikuju od svojih mladih
i tu oznake odraslih mora da su bile stečene kasno u životu. Pri svemu
tome, te oznake, u prividnom proturječju s našim pravilom, prenosile su se
na obadva spola. Ne smijemo, međutim, previdjeti da je moguće, pa čak i
vjerojatno, da se pod utjecajem sličnih okolnosti događaju uzastopne
varijacije iste naravi istodobno, kod oba spola, u ponešto kasnoj dobi
života, i u tom slučaju varijacije bi se prenosile, u odgovarajućoj kasnoj
dobi, na potomstvo obaju spolova; i u tom slučaju ne bi stvarno bilo
nikakva proturječja s pravilom da se varijacije koje se pojave u nekoj
kasnoj životnoj dobi prenose isključivo na spol u kojem su se prvi put
pojavile. Ovo posljednje pravilo, čini se, pokazuje se uopće točnije nego
drugo pravilo, naime, da varijacije koje se dese na početku života kod
jedinki jednoga ili drugog spola teže da se prenesu na oba spola. Kako je
očito nemoguće i približno procijeniti koliko je slučajeva u životinjskom
svijetu koji se slažu s ta dva pravila, učinilo mi se uputnim proučiti
nekoliko naročito upadljivih i odlučujućih primjera te prema rezultatu doći
do zaključka.
Izvrstan slučaj za istraživanje imamo u porodici jelena. Tu kod svih
vrsta, osim jedne, rogovovi su razvijeni samo u mužjaka iako se sigurno
nasljeđuju po ženkama kod kojih se ponekad mogu razviti kao anomalija.
Na drugoj strani, kod soba ženka ima rogove, tako da su se u te vrste
rogovi, suglasno našem pravilu, valjda pojavili rano u životu, prije nego što
su dva spola stigla do zrelosti i počela se međusobno jako razlikovati u
građi. U svih ostalih vrsta jelena rogovi mora da su se pojavili kasnije u
životu pa se stoga oni razvijaju samo kod onoga spola kod kojega su se,
kao praroditelja cijele porodice, prvo pojavili. Dakle u sedam vrsta koje
pripadaju posebnim odsječcima te porodice i nastavaju različite oblasti,
kod kojih rogove imaju samo mužjaci, utvrdio sam da se rogovi prvi put
pojavljuju u razdoblju koje se kreće od devet mjeseci nakon rođenja, u
srnjaka, do deset ili čak dvanaest i više mjeseci u mužjaka šest drugih
krupnijih vrsta. 357 Ali kod soba slučaj je sasma drukčiji jer, kao što sam
čuo od Prof. Nilssona, koji je za mene u Laponiji ljubazno izvršio posebna
istraživanja, rogovi se pojavljuju u mladih životinja unutar četiri ili pet
tjedana nakon rođenja, i to istovremeno kod oba spola. Tako ovdje imamo
jedno ustrojstvo koje se u jedne vrste u porodici razvija u neobično vrlo
ranoj dobi u jednoj vrsti te porodice, a je imaju ga oba spola te jedne vrste.
U više vrsta antilopa rogovima su opskrbljeni samo mužjaci, dok ih
kod većega broja imaju oba spola. Što se tiče vremena pojavljivanja, Gosp.
Blyth mi je rekao da je u Zoološkom vrtu neko vrijeme živjelo mlado
kudua (Ant. strepsiceros), vrste u koje su samo mužjaci rogati, i mlado
jedne vrlo srodne vrste, naime elanda (Ant. oreas), u kojeg su oba spola
rogata. Sad, u strogom suglasju s našim pravilom, u mladog mužjaka
kudua, iako je imao deset mjeseci, rogovi su bili vrlo mali uzme li se u
obzir njihova konačna veličina, dok u mladog mužjaka elanda, iako su mu
bila tek tri mjeseca, rogovi su mu bili već mnogo veći nego u kudua.
Vrijedi također spomenuti činjenicu da kod parožasto-rogate antilope 358
vrsta kod koje se rogovi, premda postoje kod oba spola, i gotovo su kod
ženke rudimentarni, pojavljuju pet ili šest mjeseci nakon rođenja. Kod
ovaca, koza i goveda, u kojih su rogovi dobro razvijeni kod oba spola, iako
nisu posve jednake veličine, mogu se osjetiti, ili čak vidjeti, pri rođenju ili
nedugo poslije. 359 Čini se, međutim, da naše pravilo ne važi za neke rase
ovaca, primjerice, za merinku kod koje su rogati samo ovnovi, jer nisam
istraživanjem 360 mogao utvrditi da su se rogovi u te rase razvili kasnije u
životu kao u obične ovce, u koje obadva spola imaju rogove. No u domaće
ovce prisutnost ili odsutnost rogova nije postojana značajka; neki postotak
merino ovaca ima male rogove, a neki su ovnovi bez rogova, dok se kod
obične ovce kadikad pojavljuju bezroge ovce.
Kod većine vrsta iz krasne porodice fazana mužjaci se upadljivo
razlikuju od ženki, a oni dobiju svoje ukrase više u kasno životno doba.
Ušati fazan (Crossoptilon auritum), međutim, čini značajnu iznimku jer
oba spola imaju divna repna pera, velike ušne rese i grimizni baršunast
ovoj na glavi; i na temelju ispitivanja u Zoološkim vrtovima nalazim da se
sve te značajke, sukladno našem pravilu, pojavljuju rano u životu. Odrasli
mužjak može se, ipak, razlikovati od odrasle ženke prema jednoj oznaci,
naime, po tome što ima ostruge i, suglasno našem pravilu, kako me uvjerio
Gosp. Bartlett, one se ne počnu razvijati prije dobi od šest mjeseci i čak u
toj dobi spolove je teško razlikovati. 361 Mužjak i ženka pauna razlikuju se
jedan od drugoga u gotovo svim dijelovima svoga perja, osim otmjene
perjanice na glavi koju imaju oba spola, a ona se razvije vrlo rano u životu,
mnogo prije nego ostali ukrasi koje ima samo mužjak. Kod divlje patke
imamo sličan slučaj jer obadva spola imaju lijepo zeleno zrcalo na krilima,
premda je ono u ženke tamnije i ponešto manje, i ono se razvije rano u
životu, dok se kovrčasta repna pera i ini ukrasi, osobitosti mužjaka,
razvijaju kasnije. 362 Između tih krajnjih slučajeva potpune sličnosti i
velike različnosti među spolovima, poput onog kod fazana i onog kod
pauna, mogli bi se navesti mnogi intermedijarni primjeri gdje oznake u
svome redoslijedu pojavljivanja slijede naša dva pravila.
Budući da većina kukaca izlazi iz stanja kukuljice u zrelom obliku,
dvojbeno je da li prijenos njihovih spolnih oznaka na jedan ili na oba spola
može biti određen vremenom razvitka. Ali mi ne znamo da li se, na
primjer, obojene ljuskice u dviju vrsta leptira, pri čemu se u jedne spolovi
razlikuju u boji, dok su u druge jednake, u zapretku razviju u odgovarajuće
isto vrijeme. Isto tako ne znamo da li se istodobno razvijaju sve ljuskice na
krilima iste vrste leptira u koje su neke obojene šare ograničene na jedan
spol, dok su druge šare zajedničke u oba spola. Neka takva razlika u
periodu razvitka nije tako nevjerojatna kako bi se moglo pomisliti na prvi
pogled jer kod ravnokrilaca (Orthoptera), u kojih ne dolazi do odraslog
stanja samo jednom preobrazbom nego nizom uzastopnih presvlačenja,
mladi mužjaci nekih vrsta prvo sliče na ženke a svoje zasebne muške
oznake zadobiju tek za vrijeme posljednjeg presvlačenja. Posve slični
slučajevi događaju se tijekom uzastopnih presvlačenja kod mužjaka nekih
rakova.
Dosad smo razmatrali prenošenje osobina, u odnosu na njihov period
razvitka, kod vrsta u prirodi; sad ćemo se osvrnuti na domaće životinje;
prvo ćemo se kratko zadržati na nakaznostima i bolestima. Pojava
prekomjernog broja prstiju i izostajanje nekih članaka mora biti određeno u
nekome ranom periodu embrionalnog razvoja - barem je sklonost
hemofiliji nasljedna, kao što je vjerojatno i sljepoća za boje - no te se
osobitosti, poput drugih sličnih, često prenose samo na jedan spol, te ovdje
uopće ne vrijedi pravilo da oznake koje su se razvile u nekom određenom
periodu teže prenošenju na obadva spola. Ali to pravilo, kao što je već
ranije primijećeno, čini se, nije ni približno tako opće kao ono suprotno,
naime, da se oznake koje se pojave kasno u životu jednog spola prenose
isključivo na taj spol. Iz činjenice da abnormalne osobitosti postaju vezane
na jedan spol mnogo prije nego što spolne funkcije postanu aktivne,
moramo zaključiti da mora postojati neka razlika među spolovima već vrlo
rano u životu. Što se tiče bolesti vezanih uz jedan spol, znamo i premalo o
vremenu kad se one pojavljuju da bismo mogli donositi bilo kakav
pouzdan zaključak. Čini se, međutim, da naše pravilo vrijedi za podagru jer
ona obično nastaje zbog neuredna života u odrasloj dobi i prenosi se od oca
na sinove na mnogo ograničeniji način nego na kćeri.
U raznih domaćih rasa ovaca, koza i goveda, mužjaci se razlikuju od
svojih ženki po obliku ili razvijenosti svojih rogova, čela, grive, podvratka,
repa i grbe na njihovim ramenima i sve te posebnosti, sukladno našem
pravilu, potpuno razviju tek kasnije u životu. U spolova kod pasa nema
razlike, osim kod nekih pasmina, naročito kod škotskog hrta u kojeg je
mužjak mnogo veći i teži od ženke a kao što ćemo vidjeti u jednome od
sljedećih poglavlja, mužjak se povećava do u neobično kasni period života,
čime bi se, u skladu s našim pravilom, moglo objasniti zašto svoje veliko
povećanje prenosi samo na svoje muško potomstvo. S druge strane, tigrasta
boja mačje dlake, koja je ograničena samo na mačku, jasno se opaža već
pri rođenju, a to narušava naše pravilo. Postoji rasa golubova u koje crne
pruge imaju samo mužjaci, a one se mogu uočiti već u goluždravaca, ali
one postaju sve vidljivije nakon svakog susljednog mitarenja tako da je
ovaj slučaj djelomično u suprotnosti a djelomično u skladu s pravilom.
Kod engleskog goluba listonoše i gušana do potpunog razvitka braduše i
guše dolazi ponešto kasno u životu i, sukladno našem pravilu, te se osobine
u potpunosti prenose samo na mužjake. Sljedeći slučajevi možda spadaju u
ranije spomenutu skupinu, gdje su oba spola varirala na isti način više u
kasnom životnom periodu, pa su dosljedno tome svoje nove osobine
prenijele na oba spola u nekome odgovarajuće kasnom životnom razdoblju;
pa ako je tako, ti slučajevi nisu u suprotnosti s našim pravilom. Tako je
Neumeister363 opisao pod-rase golubova, obaju spolova, kod kojih dolazi
do promjene boje nakon dva ili tri mitarenja, kao što je i kod bademastog
prevrtača; iako do tih promjena dolazi nešto kasnije u životu, one se ipak
zbivaju u oba spola. Kod jednog varijeteta kanarinca, kod the London
Prize, imamo gotovo isti slučaj.
Kod rasa kokoši čini se da je nasljeđivanje različitih osobina od
strane jednoga spola ili obaju spolova određeno periodom u koji se te
osobine razviju. Tako u svih rasa u kojih se odrasli mužjak u boji jako
razlikuje od ženke, a i od svoga divljega pretka, on se isto tako razlikuje i
od mladog mužjaka, pa su se prema tome novostečene osobine morale
pojaviti nešto kasnije u životu. S druge strane, u većine rasa u kojih su
obadva spola međusobno slična, približno jednako obojeni su i mladi kao i
njihovi roditelji, a to vjerojatno znači da su se i njihove boje prvi put
pojavile rano u životu. Takvih primjera imamo kod svih crnih i bijelih rasa,
kod kojih su mladi i odrasli oba spola slični; i ne može se pomišljati da bi u
crnome ili bijelom perju bilo nečega posebnoga što bi vodilo tome da se
prenese na oba spola; jer kod mnogih divljih vrsta samo su mužjaci crni ili
bijeli, dok su ženke vrlo različito obojene. Kod kokošje podrase tzv.
kukavice, u koje su pera iscrtana poprečnim zagasitim prugama, oba spola i
pilad obojeni su gotovo na isti način. Kao čipkom obrubljeno perje u
Sebrightove bantam-kokoši jednako je u oba spola, a kod pilića vršci pera
naginju na crno, što prethodi pojavi čipkastog obruba. Pjegava hamburška
kokoš, međutim, djelomično predstavlja iznimku jer oba spola, premda
nisu sasvim jednaka, sliče ipak više jedan drugome nego što sliče spolovi
prvobitnih roditeljskih vrsta, no ipak oni dobivaju svoje karakteristično
perje kasno u životu, unatoč tome što su pruge u pilića jasne. Pogledamo li
druge značajke osim boje, samo mužjaci divljih roditeljskih vrsta i većine
domaćih rasa imaju dobro razvijenu krestu, ali kod mladih u španjolske
kokoši on je dobro razvijen već u vrlo ranoj dobi, pa očito u svezi s time
neobične je veličine i u odraslih ženki. Kod borilačkih rasa borbenost se
razvije u zaista ranoj dobi, o čemu možemo pružiti zanimljivih dokaza; a ta
se osobina prenosi na oba spola tako da se kokoške zbog svoje pretjerane
borbenosti danas obično izlažu zasebnim krletkama. Kod poljskih rasa
koštana izraslina na lubanji koja nosi krestu djelomično je razvijena čak
prije nego se pile izvali, pa kresta isto tako počne odmah rasti, iako u
početku slabo;364 kod te rase, mužjaci i ženke kao odrasli imaju veliku
koštanu izraslinu i golemu krestu.
Nakraju, iz onog što smo vidjeli o odnosu koji, u mnogih prirodnih
vrsta i domaćih rasa, postoji između perioda razvitka njihovih oznaka i
načina njihova prenošenja u naslijeđe - na primjer, upadljiva je činjenica da
u sjevernog jelena, u kojega oba spola imaju rogove, rogovi rastu rano, u
usporedbi s njihovim kasnim rastom u drugih vrsta, u kojih rogove imaju
samo mužjaci, - možemo zaključiti da je jedan od glavnih uzroka, iako nije
jedini, što oznake nasljeđuje samo jedan spol, kasni razvitak tih oznaka u
životu. I drugo, što se jedan, premda ne i jedini, uzrok tih oznaka u oba
spola nasljeđuje u njihovu razvitku tijekom kasne životne dobi, dok se
spolovi tek malo razlikuju u svojoj građi. Čini se, međutim, da neka razlika
među spolovima mora da postoji već za vrijeme ranog embrionalnog
perioda jer oznake razvijene u to doba nerijetko ostanu vezane samo za
jedan spol.
Sažetak i zaključne primjedbe. - Iz prethodna razlaganja o raznim
zakonima nasljeđivanja saznajemo da značajke roditelja često, ili čak
općenito, teže da se u razviju u istome spolu, u istoj životnoj dobi i
povremeno u isto doba godine u koje su se prvi put pojavile kod roditelja.
No ta pravila, iz nepoznatih uzroka, vrlo su podložna promjeni. Zato
susljedne pojave u preinačavanju neke vrste mogu se lako prenositi na
razne načine: neke preinake može naslijediti jedan spol, neke oba spola;
neke potomstvo u jednoj životnoj dobi, a neke u svim dobima života.
Zakoni nasljeđivanja ne samo da su krajnje složeni, nego su takvi i uzroci
koji izazivaju i određuju varijabilnost. Tako izazvane varijacije sačuvaju se
i gomilaju spolnim odabirom, koji je u sebi krajnje složena stvar jer ovisi o
ljubavnom žaru, hrabrosti i suparništvu mužjaka, te o sposobnostima
opažanja, ukusu i volji ženke. Spolni odabir također je pod gospodstvom
prirodnog odabira na opću dobrobit vrste. Stoga je i način kojim je spolni
odabir utjecao na jedinke, bilo jednog spola bilo obaju spolova, nužno
morao biti složen u najvišem stupnju.
Kad se varijacije dogode kasno u životu u pripadnika jednog spola i
prenesu na isti spol u istoj životnoj dobi, onda drugi spol i mladi
neizbježno ostaju nepreinačeni. Kad se one dogode kasno u životu, ali se
prenesu na oba spola u istoj dobi, tada samo mladi ostaju nepreinačeni.
Varijacije se, međutim, mogu dogoditi u bilo kojoj životnoj dobi u jednom
spolu ili u oba, i mogu biti prenesene u svako doba na oba spola, pa će
zatim sve jedinke te vrste biti slično preinačene. U sljedećim poglavljima
će se vidjeti da su svi takvi slučajevi česti u prirodnom stanju.
Spolni odabir ni na jednu životinju ne može djelovati dok je mlada,
dok nije došla do dobi za razmnožavanje. Zbog silne strastvenosti mužjaka,
obično on je djelovao na muški spol, a ne na ženke. Zato su mužjaci
opremljeni oruđima za borbu sa svojim suparnicima, ili organima za
otkrivanje i sigurno držanje ženke, ili organima kojima ih mogu uzbuditi ili
očarati. Kad se spolovi tako razlikuju, onda je također, kao što smo vidjeli,
krajnje opće pravilo da se odrasli mužjak više ili manje razlikuje od
mladog mužjaka; a iz te činjenice smijemo zaključiti da se uzastopne
varijacije, kojima je odrasli mužjak bio preinačen, nisu mogle događati
mnogo prije dobi u kojoj je sposobna za razmnožavanje. Kako objasniti tu
opću i važnu podudarnost između perioda varijabilnosti i perioda spolnog
odabira, - počela koja su jedno o drugome gotovo neovisna? Mislim da
smo u stanju vidjeti uzrok: on nije u tome da mužjaci nisu nikad varirali u
ranoj dobi, nego da su se te varijacije obično izgubile dok su, one do kojih
je došlo u nekoj kasnijoj dobi, očuvane.
Sve životinje proizvode više potomstva nego što može preživjeti do
zrelosti i punim pravom vjerujemo da smrt teško pogađa slabu i neiskusnu
mladunčad. Prema tome, ako je neki dio potomstva varirao, pri rođenju ili
ubrzo nakon njega, na neki način koji mu u toj dobi nije bio ni od kakve
koristi, izgledi da se takve varijacije sačuvaju bili su mali. Imamo lijepih
dokaza u domaćem uzgoju kako se raznovrsne varijacije, ako nisu
odabrane, brzo izgube. Ali varijacije koje su se desile u vrijeme zrelosti ili
blizu zrele dobi, i koje su bile od izravne koristi jednome od spolova,
vjerojatno će se sačuvati; to isto vrijedi za slične varijacije do kojih je
došlo u nekom ranijem periodu u nekim jedinkama kojima se posrećilo da
prežive. Kako je to načelo važno za spolni odabir, možda je uputno dati
jedan zamišljeni primjer. Uzmimo jedan par životinja koji nije niti odveć
plodan niti odveć neplodan i pretpostavimo da došavši do zrelosti živi
otprilike pet godina i proizvede svake godine petero mladunčadi. Dakle,
proizvest će 25 potomaka i držim da nije neopravdano zamisliti da će od 25
njih 18 ili 20 propasti prije zrelosti dok su još mladi i neiskusni; preostatak
od sedam ili od pet bit će dovoljan da lozu zrelih odraslih jedinki sačuva.
Ako je tako, možemo nam biti jasno da će varijacije do kojih je došlo u
mladosti, primjerice jarka obojenost, i koje mladuncu nisu bile ni od kakve
koristi, vrlo vjerojatno biti sasvim izgubljene. Dok će se slične varijacije,
do kojih je došlo u vrijeme ili blizu vremena zrelosti, unutar relativno
malog broja jedinki koje su do te dobi preživjele, i koje za neke mužjake
neposredno znače prednost, čineći ih privlačnijim za ženke, isto tako
sačuvati. Nesumnjivo je da su se neke varijacije u jarkoj obojenosti do
kojih je došlo u ranoj životnoj dobi sačuvale slučajno pa su konačno tom
mužjaku bile ista prednost kao i u onih jedinki u kojih su se pojavile
kasnije; time, pak, objašnjava se zašto mladi mužjaci obično donekle
pokazuju (kao što je kod mnogih ptica) živu obojenost svojih odraslih
muških roditelja. Ako se samo malo uzastopnih varijacija u živahnoj
obojenosti događalo u kasnoj životnoj dobi, odrasli mužjaci bili bi tek malo
živahnije obojeni od mladih mužjaka, a najčešći je tako.
U ovom primjeru pretpostavio sam da je mlado variralo na način koji
mu nije bio ni od kakve koristi; no mnoge oznake vlastite odraslome
mužjaku bile bi stvarno mladome štetne, - kao živahna obojenost koja bi ga
činila uočljivim, ili veliki rogovi kojima bi se se potrošilo odviše životne
snage. Takve varijacije u mladih jedinki odmah bi bile uklonjene putem
prirodnog odabira. S druge strane, u odraslih i iskusnih mužjaka prednost
koja tako nastane, u suparništvu s inim mužjacima, često će biti više negoli
protuteža izlaganju nekoj mjeri opasnosti. Otuda možemo razumjeti zašto
su se varijacije koje mora da su se izvorno pojavile više kasno u životu
očuvale samo ili većim dijelom za razvitak sekundarnih spolnih oznaka, pa
je shvatljiva značajna podudarnost između perioda varijabilnosti i spolnog
odabira.
Budući da varijacije koje daju mužjacima prednost u borbi s drugim
mužjacima, ili u nalaženju, osiguranju ili očaravanju ženke, ne bi ženkama
bile ni od kakve koristi, one u tog spola neće biti sačuvane ni za vrijeme
mladosti ni za zrelost. Dosljedno tome, takve varijacije bit će krajnje
podložne otklanjanju a ženka, u pogledu tih oznaka o kojima govorimo,
ostaje nepreinačena, osim što ih je možda primi prijenosom od mužjaka.
Nema sumnje, ako je ženka varirala i prenosila upotrebljive oznake na
svoje muške potomke, tada one mogu biti potpomognute putem prirodnog
odabira i tada će dakle oba spola biti jako preinačena na isti način. Ali na te
dosta zakučaste slučajeve morat ću se još osvrnuti kasnije.
U sljedećim poglavljima, raspravit ću o sekundarnim spolnim
oznakama u životinja svih razreda i u svakom slučaju nastojat ću
primijeniti načela koja sam objasnio u ovome poglavlju. Najniži razredi
zadržat će nas kratko, ali više životinje, naročito ptice, mora se razmotriti
primjereno opširno. Valja imati na pameti da zbog razloga koje sam naveo,
kanim dati samo nekoliko ilustrativnih primjera od bezbroj ustrojstava
pomoću kojih mužjak nalazi ženku, ili je, kad je nađe, pridržava. S druge
strane, sva ustrojstva i nagoni, kojima mužjak pobijedi ostale mužjake i
putem kojih on vabi ili uzbuđuje ženku, bit će iscrpno razmotrena budući
da su u mnogom pogledu vrlo zanimljivi.

Dodatak omjerima brojnosti među spolovima kod životinja koje

pripadaju različitim razredima.
Kako nije nitko, koliko znam, obratio pozornost na brojne omjere
među dvama spolovima diljem životinjskog svijeta, ovdje ću iznijeti
gradivo koje sam uspio sakupiti, premda je ono krajnje nepotpuno. Ono se
sastoji od samo nekoliko primjera gdje je bilo stvarnog prebrojavanja, a
brojevi nisu jako veliki. Budući da su ti omjeri u širem rasponu pouzdano
poznati samo za čovjeka, prvo ću njih iznijeti kao mjerilo za uspoređivanje.
Čovjek. - U Engleskoj, tijekom deset godina (od 1857. do 1866.)
prosječno se godišnje rađalo 707.120 žive djece, uz omjer od 104.5 muške
prema 100 ženske djece. Ali 1857. u cijeloj Engleskoj rodilo se 105.2
muške djece, a 1865. 104.0 na 100 ženske. Gledano po pojedinim
oblastima, u Buckinghamshireu (gdje se prosječno rodilo 5000 djece na
godinu), srednji omjer između muške i ženske djece, tijekom cijeloga tog
perioda od spomenutih deset godina, bio je 102.8 na 100; dok u Sjevernom
Walesu (gdje se godišnje prosječno rodilo 12.873 djece) bio 106.2 na 100.
U jednoj još manjoj oblasti, naime, u Ruthlandshireu (gdje je prosječno
godišnje samo 739 rođenja) 1864. bilo je 114.6 muške djece, a 1862. samo
97 na 100 ženske djece; ali čak u tako maloj oblasti od 7385 rođenja na
jednu godinu tijekom deset godina prosječno ih je bilo 104.5 na 100, a to je
isti omjer kao i u cijeloj Engleskoj.365 Omjeri se ponekad lagano poremete
iz nepoznatih uzroka; tako Prof. Faye kaže "da je u nekim oblastima
Norveške tijekom jednog desetljeća bilo stalno manje muške djece, dok je
u drugima bilo obrnuto." U Francuskoj tijekom četrdeset i četiri godine
omjer rođenja muške djece prema rođenjima ženske bio je 106.2 prema
100; no tijekom tog vremena dogodilo se pet puta u jednom okrugu i šest
puta u drugom da su rođenja ženske djece premašila muška. U Rusiji,
prosječan odnos je 108.9 na 100.366 Neobična je činjenica da je kod Židova
omjer rođenja muške djece osjetno veći nego kod kršćana: tako u Prusiji
omjer je 113, u Breslavi 114, a u Livoniji 120 muške djece na 100
ženske.367 Još je čudnije da je u različitih naroda, koji žive u različitim
klimatskim i životnim uvjetima, u Napulju, Prusiji, Westphaliji, Francuskoj
i Engleskoj, višak muške djece u odnosu na žensku manji kad su ta djeca
nezakonita nego kad su zakonita.368
Po Prof. Fayeu i drugim autorima, u raznim dijelovima Europe "broj
muške djece u odnosu na žensku bio bi još veći kad bi djeca jednog i
drugog spola za vrijeme trudnoće i pri rođenju umirala u podjednakom
broju. Ali stvarno na svakih 100 mrtvorođene ženske djece, u pojedinim
zemljama imamo od 134.6 do 144.9 mrtvorođenih muškića. Štoviše, za
vrijeme prvih četiri ili pet godina umire više muške djece negoli ženske; na
primjer, u Engleskoj, tijekom prve godine umire 126 muške djece na 100
ženske, - a to je omjer koji je u Francuskoj još nepovoljniji."369 Kao
posljedica takve stope smrtnosti muške djece, kao i izloženosti odraslih
muškaraca raznim pogiblima, pa i njihove sklonosti iseljavanju, utvrđeno
je da u svim davno naseljenim zemljama, iz kojih ima statističkih
podataka,370 ima znatno više ženskih nego muških stanovnika.
Često je nabačena pretpostavka da relativna životna dob roditelja
određuje spol djeteta ; i Prof. Leuckart371 je prikupio kako on misli
dovoljno dokaza, za čovjeka i neke domaće životinje, da je do jedan važan
činitelj s obzirom na ishod. Nadalje, kao uzrok neki su smatrali vrijeme
oplodnje, ali novija opažanja govore protiv takva mišljenja.372
Konji. – Gosp. Tegetmeier bio je tako ljubazan da mi, prema ‘Racing
Calender’ izradi tabelarni prikaz oždrebljenja trkaćih konja tijekom
dvadeset i jedne godine, to jest od 1846. do 1867; godina 1849. je
izostavljena jer za tu godinu nije bio objavljen nikakav izvještaj. Ukupno je
bilo 25.560 ždrebadi,373 od čega 12.763 muške i 12.797 ženske, odnosno u
omjeru od 99.7 muške na 100 ženske ždrebadi. Budući da je taj broj
prihvatljivo velik i budući da je dobiven iz svih dijelova Engleske, tijekom
više godina, s mnogo pouzdanosti smijemo zaključiti da se kod domaćeg
konja, ili barem kod trkaćeg konja, oba spola legu u gotovo istom broju.
Kolebanja u omjerima tijekom niza godina vrlo su slična kolebanjima kod
ljudi ako se promatra neko malo i rijetko naseljeno područje. Tako je na
100 ždrijebica 1856. bilo 107.1 a 1867. samo 92.6 ždrijebaca. U
tabelarnom prikazu omjeri se ciklički ponavljaju jer je tijekom šest
uzastopnih godina muške ždrebadi bilo više nego ženske, a ženske je bilo
više tijekom dvaju perioda gdje je svaka trajala četiri godine. To, međutim,
može biti slučajnost; barem ja ne mogu otkriti ništa slično kod čovjeka u
desetogodišnjim tablicama u Registrar’s Report za 1866. Mogu dodati da
ima nekih kobila, a to vrijedi i za neke krave i za neke žene, da imaju
sklonost rađati više jedan spol negoli drugi; gosp. Wright iz Yeldersely
House me je obavijestio da je jedna od njegovih arapskih kobila, iako je
sedam puta pripuštena različitim pastusima, imala sedam ždrebica.
Psi. – Tijekom dvanaest godina, od 1857. do 1868. objavljen je u
listu ‘The Field’ velik broj štenjenja hrta iz svih krajeva Engleske koja su
im dojavljena i ja sam ponovno zahvalan gosp. Tegetmeieru na pomno
izrađenom tabelarnom prikazu tih rezultata. Bilo je zabilježeno 6878 okota,
od čega je bilo 3605 mužjaka i 3273 ženki, odnosno u omjeru od 110.1
štenaca na 100 štenica. Do najvećeg kolebanja došlo je 1864. kad je omjer
bio 95.3, a 1867. 116.3 muške štenadi na 100 ženske. Netom spomenuti
prosječni omjer od 110.1 na 100 vjerojatno je približno točan u slučaju
hrta, ali je donekle sumnjivo vrijedi li i za ostale domaće pasmine. Gosp.
Cupples propitivao se kod više velikih uzgajivača pasa i utvrdio je da svi
bez iznimke misle da se leže više ženki; on pomišlja da bi to uvjerenje
možda moglo proizlaziti iz toga što se ženke manje cijene pa razočaranje
koje nastupa ostavlja jači dojam na njihovu dušu.
Ovca. – Spolove kod ovce stočari utvrđuju tek više mjeseci nakon
janjenja, kad se mužjaci škope, tako da sljedeći podaci ne pokazuju brojne
omjere pri leženju. K tome, znam nekoliko velikih uzgajivača u Škotskoj
koji godišnje uzgoje po nekoliko tisuća ovaca i koji su čvrsto uvjereni da
tijekom prve ili druge godine života ugine razmjerno znatno više mužjaka
negoli ženki. Stoga bi brojni omjer mužjaka bio nešto veći pri janjenju
nego u vrijeme škopljenja. Tu je značajna podudarnost s onim što smo
vidjeli da se događa kod čovjeka, a u oba slučaja, kako se čini, to
vjerojatno ovisi o istom uzroku. Od četvorice uzgajivača u Engleskoj koji
gaje nizinske ovce, poglavito leicesterske, dobio sam podatke za deset do
šesnaest posljednjih godina; oni iznose ukupno 8965 janjenja, pri čemu se
izleglo 4407 janjaca i 4558 janjica, tj. omjer 96,7 janjaca prema 100
janjica. Za ševiotku (Cheviot) i crnoobraznu ovcu u Škotskoj dobio sam
podatke od šest uzgajivača – od kojih su dvojica uzgajivači na veliko, -
uglavnom za godine 1867. – 1869., a neki podaci idu čak i do 1862.
Ukupan broj zabilježenih janjenja iznosio je 50685, od kojeg broja je bilo
25071 janjaca i 25614 janjica, ili omjer od 97,9 janjaca prema 100 janjica.
Uzmemo li podatke za Englesku i Škotsku zajedno, onda ukupan broj
iznosi 59650, od čega je 29478 janjaca i 30172 janjice, odnosno omjer od
97,7 janjaca prema 100 janjica. Tako u dobi škopljenja, ovaca ima više
nego ovnova ali je, zbog veće sklonosti mužjaka ugibanju, dvojbeno je li
tako bilo i pri janjenju.374
O govedu dobio sam podatke od devetorice gospode za 982 teladi,
broj odveć malen za pouzdano zaključivanje; tu je bilo 477 telića i 505
telica, tj. omjer od 94,4 telića prema 100 telica. Vlč. W. D. Fox izvijestio
me da je 1867. od 34 teladi oteljene na jednoj farmi u Derbyshireu bio
samo jedan telić. Gosp. Harrison Weir mi piše da se propitao kod više
uzgajivača svinja i kako većina od njih misli da je broj muških odojaka
prema ženskim otprilike 7 : 6. Taj isti gospodin gajio je također mnogo
godina kuniće i utvrdio da se leže mnogo više mužjaka nego ženki.
Za sisavce u divljini mogao sam saznati vrlo malo Za mrkog štakora
dobio sam proturječne podatke. Gosp. R. Elliot iz Laigwooda mi javlja
kako ga je neki štakorolovac uvjeravao da je uvijek bilo više mužjaka nego
ženki, čak i dok su još mladi u gnijezdu. Zato je gosp. Elliot sam naknadno
provjerio nekoliko stotina odraslih štakora i utvrdio da je ta tvrdnja točna.
Gosp. F. Buckland uzgojio je velik broj bijelih štakora pa i on smatra da
mužjaci znatno prevladavaju nad ženkama. Što se krtica tiče, kažu da "su
mužjaci znatno mnogobrojniji od ženki;"375 a kako tu životinju posebno
love, možda se u tu tvrdnju treba pouzdati. Gosp. A. Smith, pri opisu jedne
antilope iz Sjeverne Afrike376 (Kobus ellipsiprymnus) primijećuje da u
krdima ove i drugih vrsta, u odnosu na ženke, ima manje mužjaka:
urođenici misle da se oni i kote u tom omjeru; drugi smatraju da mlađi
mužjaci bivaju otjerani iz krda, a Sir A. Smith iako sam nije nikada vidio
krdo koje bi se sastojalo samo od mladih mužjaka, kaže kako drugi vele da
ih ima. Vjerojatno, čini se da mladi mužjaci, istjerani iz krda, postanu laki
plijen mnogih tamošnjih grabežljivih zvijeri.

PTICE
Što se tiče kokoši dobio sam samo jedno priopćenje, naime, ono o
1001 piliću mnogo gajene košin-sorte (Cochin), koliko ih je u osam godina
uzgojio gosp. Stretch, od čega je 487 bilo mužjaka i 515 ženki, tj. 94,7
prema 100. za domaće golubove ima pouzdanih dokaza da se izvaljuje više
mužjaka, ili da oni žive dulje, jer žive stalno u paru pa se osamljeni
mužjaci, kako me izvješćuje gosp. Tegetmeier, mogu nabavljati jeftinije
nego ženke. Obično su dva ptića koja se izvale iz dva jaja istog gnijezda
mužjak i ženka, ali gosp. Harrison Weir, koji je bio tako veliki uzgajivač,
kaže da je često dobio dva mužjaka iz istoga gnijezda, a rijetko dvije
ženke; k tome, ženke su općenito slabije i lakše propadnu.
Za ptice u divljini Gosp. Gould i drugi377 su uvjereni da su mužjaci
obično mnogobrojniji; a kako mladi mužjaci mnogih vrsta sliče ženkama,
mora naravno izgledati da su one mnogobrojnije. Gosp. Baker iz
Leadenhalla, koji je uzgojio mnogo fazana iz jaja uzetih od divljih ptica,
obavijestio je gosp. Jennera Weira da se općenito izvaljivalo četiri ili pet
mužjaka na jednu ženku. Jedan iskusan opažač primijećuje378 da u
Skandinaviji u leglima tetrijeba velikog i tetrijeba malog ima više mužjaka
nego ženki i da se kod dalripe (jedna vrst alpinske kokoši) na mjestima za
udvaranje (leks) skupi više mužjaka nego ženki, ali neki promatrači to
objašnjavaju time što od grabežljivaca strada veći broj ženki. Iz različitih
činjenica koje je iznio White iz Selbornea379 jasno se čini da kod jarebica u
Južnoj Engleskoj mora da je znatno više mužjaka nego ženki, a ja sam se
uvjerio da je tako u Škotskoj. Kad je gosp. Weir pitao trgovce od kojih je u
nekim sezonama dobivao velik broj goluba vlasuljaša (Machetes pugnax),
dobio je odgovor da su mužjaci kudikamo mnogobrojniji. Isti taj
prirodoslovac pitao je za mene pticolovce koji godišnje ulove jako mnogo
raznih vrsta živih ptičica za londonsku tržnicu i jedan stari pouzdan čovjek
mu je odgovorio da je u zeba mnogo više mužjaka: po njegovu mišljenju
dolaze dva mužjaka na jednu ženku, ili je omjer najmanje 5 prema 3.380
Isto tako je tvrdio da su mužjaci crnog kosa bili daleko mnogobrojniji, bilo
da su hvatani zamkama bilo mrežama noću. Očito je da ti podaci mogu biti
pouzdani jer isti čovjek kaže da su mužjaci i ženke u približno istom broju
kod ševe, brdske konopljarke (Linaria montana) i češljugara. S druge
strane, on tvrdi da kod obične konopljarke ima mnogo više ženki, ali to je
nejednako tijekom različitih godina; tijekom nekih godina on je utvrdio da
je broj ženki prema broju mužjaka bio četiri prema jedan. Treba, međutim,
imati na umu da glavna sezona za hvatanje ptica ne počinje prije rujna tako
da je kod nekih vrsta tada već mogla započeti djelomična seoba pa se jata u
to vrijeme često sastoje samo od ženki. Gosp. Salvin svratio je posebnu
pozornost kolibrićima u Srednjoj Americi i on je uvjeren da su kod većine
vrsta brojčano prevladavaju mužjaci. Tako je on jedne godine dobavio 204
primjerka pripadnika deset vrsta i među njima je bilo 166 mužjaka i 38
ženki. Kod dvije druge vrste, u većini su bile ženke, ali se omjer vjerojatno
mijenja u različita godišnja doba ili prema različitim mjestima; naime,
jednom prilikom broj mužjaka Campylopterus hemileucurus prema
ženkama bio je pet prema dva, a drugom prilikom381 bio je točno obrnut
omjer. Glede ovog posljednjeg mogu dodati da je gosp. Powys našao na
Krfu i u Epiru da mužjaci i ženke zeba tvore zasebne skupine i “da su
ženke kudikamo mnogbrojnije”, dok je gosp. Tristram našao u Palestini
kako “se čini da jata mužjaka uvelike brojčano nadilaze jata ženki.”382
Nadalje, što se tiče Quiscalus major, gosp. G. Taylor383 kaže da na Floridi
ima “vrlo malo ženki u odnosu na mužjake”, dok u Hondurasu omjer je bio
obrnut, pa je ta vrsta tu bila poligamna.

RIBE
Kod riba brojčani omjer među spolovima moguće je utvrditi samo
ako se ulove u odraslom stanju, a i tada ima mnogo teškoća oko nekakva
točnog zaključka.384 Neplodne ženke mogu se lako pogrešno uzeti kao
mužjaci, kao što me u tom pogledu upozorio Dr. Günther glede pastrve.
Misli se da kod nekih vrsta mužjaci odmah uginu pošto oplode jaja. Kod
mnogih vrsta mužjaci su manji od ženki da pri lovljenju može izmaći velik
broj mužjaka iz iste mreže u koju se uhvate ženke. Gosp. Carbonnier,385
koji je posebno proučavao prirodopis štuke (Esox lucius), tvrdi da mnoge
mužjake, zato što su mali, prožderu veće ženke i on misli da su, s istog
razloga, u svih riba mužjaci izloženi većoj opasnosti nego ženke. U
nekoliko slučajeva, međutim, u kojim se stvarno moglo promotriti brojčane
omjere, čini se da je bilo znatno više mužjaka. Gosp. R. Buist, nadzornik
pokusa koji su obavljeni u Stormontfieldu, kaže da je 1865. od 70 lososa,
koji su po prvi put izvučeni iz vode radi dobijanja jajašaca, više od 60 bilo
mužjaka. God. 1867. ponovno je “svratio pozornost na golemu brojčani
nerazmjer mužjaka naspram ženki i imali smo barem deset mužjaka na
jednu ženku.” Kasnije je dobiveno dovoljno ženki za uzimanje jaja. On
dodaje kako su “zbog velike brojnosti mužjaci stalno zauzeti borbom i
međusobnim ubijanjem na ikrištima.”386 Taj nerazmjer može se nema
sumnje, bar djelomično, ali je vrlo dvojbeno može li se u potpunosti,
objasniti time što mužjaci uzvodno stignu prije ženki. Glede pastrve gosp.
F. Buckland primijećuje kako je “zanimljiva činjenica da mužjaka ima
mnogo više nego ženki. Stalno se događa da će pri prvom zahvatu ribe
mrežom biti ulovljeno najmanje sedam ili osam mužjaka na jednu ženku.
Ne mogu to u cijelosti objasniti osim da su mužjaci znatno mnogobrojniji
nego ženke, ili da one izbjegnu pogibli više skrivanjem nego bijegom.” On
nadalje dodaje da je za uzimanje ikre, ako se pomno pretraže plićaci,
moguće naći sasvim dovoljno ženki.387 Gosp. H. Lee me obavješćuje da je
da je od 212 pastrva, koje su u tu svrhu ulovljene u parku Lorda
Portsmoutha, bilo 150 mužjaka i 62 ženke.
 Isto tako čini se da i u porodici Cyprinidae ima više mužjaka, ali kod
nekih članova te porodice, primjerice kod šarana, linjka, deverike i klena,
kako se čini, redovito vlada u životinjskom svijetu rijetka pojava
poliandrije; naime, dok ženka izbacuje igru uvijek je prate dva mužjaka,
jedan s jedne a drugi s druge strane, a kod deverike po tri ili četiri mužjaka.
Ta činjenica tako je dobro poznata da se preporuča u ribnjak staviti po dva
mužjaka linjka na jednu ženku, odnosno barem tri mužjaka na dvije ženke.
Što se tiče klena, jedan izvrstan opažač tvrdi da na mrijestilištu ima deset
puta više mužjaka nego ženki, a kad neka ženka dođe među mužjake,"
odmah je pritisne po jedan mužjak sa svake strane i poštu oni neko vrijeme
ostanu u tom položaju, zamijene ih dva druga mužjaka.”388

KUKCI
Kod ovog razreda, o brojčanim omjerima među spolovima može se
prosuditi samo kod leptira (Lepidoptera) jer su njih osobito marljivo
sakupljali mnogi dobri opažači i mnogo su uzgajani iz jajašca ili stanja
gusjenica. nadao sam se da će neki uzgajivači dudovog svilca imati
sačuvane točne podatke ali, pošto sam pisao u Francusku i Italiju, i nakon
pregleda različitih rasprava, nisam mogao naći da je to ikad tko učinio.
Čini se da je općenito mišljenje kako su oba spola zastupljena podjednako,
ali u Italiji, kako sam čuo od Profesora Canestrinija, mnogi uzgajivači su
uvjereni da ženki ima više. Isti taj prirodoslovac, međutim, me obavještava
da u dva godišnja leženja ajlantskoga dudovog svilca (Bombyx cynthia)
mužjaci znatno prevladavaju u prvom leženju dok u drugom obaju spolova
ima gotovo podjednako, ili je nešto više ženki.
Što se dnevnih leptira u prirodi tiče, razni promatrači očito su
zadivljeni golemom prevagom mužjaka.389 Tako gosp. Bates390 govoreći o
različitim vrstama, njih oko stotinu, koje žive u području gornje
Amazonije, kaže da su mužjaci daleko mnogobrojniji nego ženke, čak u
omjeru 100 : 1. U Sjevernoj Americi, Edwards, koji ima veliko iskustvo,
procjenjuje da se u rodu Papilio broj mužjaka spram broja ženki odnosi kao
4 : 1; a gosp. Walsh, koji mi je to priopćio, kaže da je kod P. turnus zaista
tako. U Južnoj Africi gosp. R. Trimen utvrdio je kod 19 vrsta da mužjaka
ima više nego ženki391 i kod jedne od tih vrsta koja leti po otvorenim
mjestima on procjenjuje da na jednu ženku dolazi 50 mužjaka. Kod jedne
druge vrste, kod koje su mužjaci na nekim mjestima mnogobrojni, u sedam
godina skupio je samo pet ženki. Gosp. Maillard tvrdi da na otoku
Bourbonu, mužjaci jedne vrste roda Papilio ima dvadeset puta više nego
ženki.392 Gosp. R. Trimen me izvijestio da su, prema onome što je on vidio
ili čuo od drugih, ženke kod nekoga dnevnog leptira rijetko mnogobrojnije
od mužjaka, ali da su pri tom tri južnoafričke vrste možda iznimka. Gos.
Wallace393 tvrdi da su ženke Ornithoptera croesus na Malajskom otočju
običnije i lakše ih je uhvatiti nego mužjake; ali to je rijedak leptir. Ovdje
mogu dodati, kako kaže Guenée, da od jednog roda moljaca, roda
Hyperythra, u zbirke iz Indije šalju pet ženki na jednog mužjaka.
Kad je ta stvar o brojčanom odnosu spolova kod kukaca iznesena
ispred Entomološkog društva394 uopće je prihvaćeno mišljenje da se
mužjaci većine leptira, u odraslom stanju ili u stanju ličinke, love u većem
broju nego ženke; ali tu činjenicu različiti promatrači pripisali su tome šot
ženke imaju običaj držati se više povučeno i što mužjaci iz zapretka izlaze
ranije. Dobro je poznato da se ovo potonje događa kod većine leptira, a i
kod drugih kukaca. Zato su, što se razmnožavanja tiče, kao što primijećuje
M. Personnat, mužjaci pripitomljene Bombyx Yamamai beskorisni na
početku, a ženke na kraju sezone. 395 Nije mi, međutim, uvjerljivo da su ti
uzroci dovoljni za objašnjenje daleko veću brojnost mužjaka kod gore
navedenih nekih leptira koji su u predjelima gdje žive krajnje obični. Gosp.
Stenton, koji je godinama pažljivo proučavao mnoge sitnije moljce,
obavijestio me da je, kad ih je skupljao u odraslom stanju, pomišljao kako
mužjaka ima deset puta više od ženki, ali kad ih je u velikom broju uzgajao
od stanja gusjenice, stekao je uvjerenje da su brojnije ženke. Više
entomologa u tome se slaže. Gosp. Doubleday, međutim, a i neki drugi,
misle suprotno i uvjereni su da su iz jaja i od gusjenica uzgojili razmjerno
veći broj mužjaka nego ženki.
Pored aktivnijih navika u mužjaka, pored njihova ranijeg izlaženja iz
zapredaka, a u nekim slučajevima njihovog zadržavanja na otvorenijim
mjestima, mogu se navesti i drugi uzroci za njihovu prividnu ili stvarnu
razliku u omjeru brojnosti spolova kod leptira kad su uhvaćeni u odraslom
stanju i kad su uzgojeni iz jaja ili od gusjenica. Kao što sam čuo od
Profesora Canestrinija, mnogi uzgajivači u Italiji misle da ženske gusjenice
svilca više oboljevaju od bolesti koja sad vlada negoli muške, a Dr.
Staudinger mi javlja da prilikom uzgoja leptira u zapredku umiru više
ženke negoli mužjaci. U mnogih vrsta ženske gusjenice su veće od muških
pa će sakupljač naravno izabrati najljepše primjerke i tako nenamjerno
skupiti više ženki. Tri skupljača mi rekoše da oni rade tako, ali Dr. Wallace
je siguran da većina sakupljača hvata sve primjerke koje od rjeđih vrsta
uspije naći, samo ako se isplati trud oko gajenja. Ptice kad nailaze na
gusjenice vjerojatno proždiru one najveće, a Profesor canestrini mi javlja
da u Italiji neki uzgajivači misle, iako bez dovoljno dokaza, da u prvome
leženju ajlantova svilca ose unište više ženskih nego muških gusjenica. Dr.
Wallace dalje primjećuje da ženske gusjenice, time što su veće od muških,
zahtijevaju više vremena za svoj razvitak, da potroše više hrane i vlage i
stoga bivaju tijekom duljeg vremena izložene opasnosti od osa najeznica
(Ichneumones), ptica itd., a u vrijeme oskudice mogu stradati u većem
broju. Stoga se čini sasvim moguće da će u prirodi dostići zrelost manje
ženki nego mužjaka a s obzirom na naš cilj zanimaju nas brojčani odnosi u
stanju zrelosti kad su spolovi sposobni za razmnožavanje.
Način na koji se mužjaci nekih moljaca skupljaju u izvanredno
velikom broju oko jedne jedine ženke očito ukazuje na postojanje velikog
broja mužjaka premda se ta činjenica možda može protumačiti time što
mužjaci izađu ranije iz zapredaka. Gosp. Stainton me obavještava da se
često oko jedne jedine ženke Elachista rufocinerea skupi od dvanaest do
dvadeset mužjaka. Dobro je poznato da se oko kaveza netaknute ženke
Lasiocampa quercus ili Saturnia carpini, okupi golem broj mužjaka, i da
će ako ih se stavi u sobu, oni k njima čak kroz dimnjak. Gosp. Doubleday
misli da je vidio od pedeset do stotinu mužjaka obadviju tih vrsta koje je
privukla ženka u zatočeništvu tijekom samo jednoga jedinog dana. Gosp.
Trimen je na otoku Wightu postavio jednu kutiju u kojoj je ženka
Lasiocampa bila zatočena prethodnog dana i odmah je došlo pet mužjaka,
pokušavajući ući. M. Verreaux, u Australiji, bio je stavio u džep kutiju sa
ženkom malog svilca (Bombyx) i za njim je letjelo mnoštvo mužjaka tako
da ih je oko 200 za njim ušlo i u kuću.396
Gosp. Doubleday mi je svratio pozornost na listu leptira Dr.
Staudingera397, u kojoj su bile cijene mužjaka i ženki pripadnika 300 vrsta
ili dobro izraženih varijeteta leptira (Rhopalocera). Cijene primjeraka obaju
spolova sasvim običnih vrsta bile su naravno iste, ali su se kod 114 rjeđih
vrsta razlikovale, pri čemu su u svakim slučajevima, osim u jednom,
mužjaci uvijek bili najjeftiniji. Za 113 vrsta prosječna cijena mužjaka
prema prosječnoj cijeni ženki odnosila se kao 100 : 149, što očito pokazuje
da je zasigurno je mužjaka obrnuto razmjerno u istom omjeru više nego
ženki. U katalogu je bilo i oko 2000 vrsta ili varijeteta moljaca
(Heterocera), ali su zbog razlike u navikama bile isključene vrste kojih su
ženke beskrile; od tih 2000 vrsta za 141 vrstu cijene su različite ovisno o
spolu, i to kod 130 vrsta mužjaci su bili jeftiniji nego ženke, a samo kod
jedanaest vrsta mužjaci su bili skuplji. Prosječna cijena mužjaka kod tih
130 vrsta prema cijeni ženki odnosila se kao 100 : 143. Što se tiče danjih
leptira u tom cjeniku, gosp. Doubleday misli (a u Engleskoj o tome nitko
nema više iskustva) da se te razlike u cijenama među spolovima ne mogu
nipošto objasniti navikama tih vrsta nego samo time što mužjaka ima više.
Ali dužan sam reći da sam Dr. Staudinger misli drukčije. On misli da zbog
manje aktivnih navika kod ženki i zato što mužjaci izlaze iz zapretka
ranije, njihovi sakupljači računaju da će skupiti više mužjaka nego ženki,
pa su zato mužjacima i niže cijene. Što se tiče primjeraka uzgojenih od
stanja gusjenice, Dr. Staudinger drži, kao što je ranije rečeno, da ugiba veći
broj ženki nego mužjaka dok su zatvorene u zapretku. On dodaje kako se
čini da se kod nekih vrsta jedan spol u nekim godinama pojavljuje u većem
broju nego drugi.
Glede izravnih opažanja u vezi sa spolovima danjih leptira
(Lepidoptera), uzgojenih bilo iz jaja bilo od gusjenica, dobio sam samo
malo podataka kako slijedi:

Mužjaci/Ženke
Vlč. J. Hellins398 iz Exetera uzgojio je 1868. god. 290 odraslih
(imago) od 73 vrste, i bilo je 153/137

Gosp. Albert Jones iz Elthama uzgojio je 1868. g. 385 odraslih od 9

vrsta, i bilo je 159/126

God. 1869. uzgojio je 226 odraslih od 4 vrste, i bilo je 114/112

Gosp. Buckler iz Emswortha, Hants, tijekom 1869. uzgojio je

odraslih od 74 vrste, i bilo je 180/169

Dr. Wallace iz Colchestera uzgojio je iz jednog legla Bombyx

cynthia 52/48

Dr. Wallace uzgojio je iz zapredaka Bombyx Pernyi, dobivenih iz

Kine, tijekom 1869 224/123
 Dr. Wallace uzgojio je, tijekom 1868. i 1869. iz dvije skupine
Zapredaka Bombyx yamamai 52/46

Ukupno 934/761

Tako je od tih osam skupina zapredaka i jajašaca dobiveno više

mužjaka. Kad se sve zbroji, omjer mužjaka prema ženkama je 122.7 : 100.
Ali ti brojevi nisu dovoljno veliki da bi bili pouzdani.
Uzeto u cjelini, na osnovi raznih gore iznijetih dokaza, svih
pokazatelja koji vode u istom smjeru, zaključujem da je kod većine vrsta u
danjih leptira ima odraslih mužjaka više nego ženki, bez obzira u kakvu su
brojčanom omjeru kad se izlegu iz jaja.
Što se drugih redova kukaca tiče, mogao sam skupiti vrlo malo
vjerodostojnih obavijesti. Kod jelenka (Lucanus cervus) "mužjaci se
pojavljuju u mnogo većem broju nego ženke", ali kad su se, kao što je
zabilježio Cornelius tijekom 1867., u neobično velikom broju pojavili u
jednom dijelu Njemačke, kako se čini, brojčani odnos ženki prema
mužjacima bio je šest prema jedan. Kod jedne vrste klišnjaka (Elateridae)
kažu da ima mnogo više mužjaka nego ženki i da se "često nalazilo na dva
do tri zajedno s jednom ženkom,399 tako da se čini da tu vlada poliandrija.
Kod roda Siagonium (Staphilinidae), u kojih odrasli mužjaci imaju rogove,
"ženke su daleko brojnije od mužjaka." Gosp. Janson iznio je u
Entomološkom društvu da su ženke potkornjaka Tomicus villosus obično
prava pošast, dok su mužjaci toliko rijetki da su jedva poznati. Glede
drugih redova kukaca, iz nepoznatih uzroka, ali u nekim primjerima očito
zbog partenogeneze, mužjaci nekih vrsta mužjaci nisu nikad otkriveni ili su
krajnje rijetki, kao što je to kod raznih osa šiškarica (Cynipidae) 400. U svih
šiškarica koje je poznavao gosp. Walsh, ženke su četiri ili pet puta
mnogobrojnije od mužjaka, a tako je, kako me on obavijestio, i kod
šišarica (Cecidomyidae, Diptera). Kod nekih običnih vrsta osa listarica
(Tenthredinidae) gosp. F. Smith uzgojio je na tisuće primjeraka iz ličinaka
svih veličina, ali nijednom nije dobio ni jednoga jedinog mužjaka; s druge
strane, Curtis401 kaže da je kod nekih vrsta (Athalia), koje je on gajio,
odnos broja mužjaka prema broju ženki bio 6 : 1, dok je točno obrnut
omjer u slučaju zrelih kukaca iste vrste koje se ulovi u prirodi. Što se tiče
mrežokrilaca (Neuroptera), gosp. Walsh tvrdi da u mnogih, ali nipošto u
svih, vrsta skupina vodencvjetova (Ephemerina) postoji veliko obilje
mužjaka; također kod roda Hetaerina mužjaka ima općenito barem četiri
puta više nego ženki. Kod nekih vrsta roda Gomphus mužjaci su isto tako
mnogobrojni, dok su u dvije druge vrste ženke dva do tri puta brojnije od
mužjaka. U nekih europskih vrsta roda Psocus može se prikupiti na tisuće
ženki a da ne bude ni ciglog mužjaka, dok su kod drugih vrsta istog roda
obična obadva spola. 402 U Engleskoj je gosp. MacLachlan uhvatio stotine
ženki vrste Apatania mulieribris, ali nikada nije vidio mužjaka, a od
boreus hiemalis bilo je tu viđeno samo četiri do pet mužjaka. 403 Kod
većine tih vrsta (izuzev, kako sam čuo, ose listarice, Tenthredinae) nema
temelja za pretpostavku o partenogenezi, pa iz toga vidimo koliki smo
neznalice glede uzroka očite razlike u brojčanim odnosima među
spolovima.
Glede drugih razreda člankaša (Articulata), mogao sam prikupiti još
manje obavijesti. Što se tiče pauka, piše mi gosp. Blackwall, koji je taj
razred pažljivo proučavao tijekom mnogih godina, da se mužjaci zbog
njihove veće sklonosti lutanju, obično više viđaju i da se stoga čini kako su
mnogobrojniji. Zapravo, to je slučaj s nekoliko vrsta, ali on spominje više
vrsta u šest rodova gdje se čini da ženke jesu mnogobrojnije nego mužjaci.
404
Mužjaci su u usporedbi sa ženkama manji, što u nekim slučajevima ide
do krajnjih granica, pa se njihova rijetkost u zbirkama u nekim primjerima
može protumačiti i njihovom dosta velikom razlikom u izgledu.405
Neke niži raci (Crustacea) mogu se razmnožavati nespolno pa to
može objasniti što su mužjaci krajnja rijetkost. Kod nekih drugih oblika
(kao kod Tanais i Cypris), kako me obavještava Fritz Müller, ima razloga
vjerovati da mužjaci žive kraće nego ženke čime bismo, uz pretpostavku da
ih početno ima otprilike jednako, mogli objasniti nestašicu mužjaka. S
druge strane, isti taj prirodoslovac stalno je hvatao na obalama Brazila više
mužjaka nego ženki porodice Diastylidae i roda Cipridina; tako je kod
jedne vrste iz potonjeg roda, od 63 primjerka uloviljenih u jednom danu,
bilo 57 mužjaka, ali dao je naslutiti da bi taj veći broj mužjaka mogao biti
posljedica razlika u navikama dvaju spolova. Kod jedne više brazilske
rakovice, pobliže kod jednog pripadnika roda Gelasimus, Fritz Müller je
utvrdio da je mužjaka mnogo više nego ženki. Sudeći na temelju vrlo
iskusnog gosp. C. Spence Batea, čini se da je obrnuto kod šest običnih
britanskih rakovica, kojih mi je imena on dao.
 Snaga prirodnog odabira u regulaciji brojčanih omjera među
spolovima i opće plodnosti. - U nekim naročitim slučajevima, znatna
brojčana prevlast jednog spola nad drugim mogla bi nekoj vrsti biti velika
prednost, kao u slučaju neplodnih ženki u druževnih kukaca ili u slučaju
onih životinja u kojih je za oplodnju ženke potrebno više od jednog
mužjaka, kao kod nekih vitičara (Cirripedia) i možda nekih riba. U tim
slučajevima nejednakost među spolovima mogla se postići putem
prirodnog odabira, ali zbog njihove rijetkosti ovdje ih dalje neće biti
razmatrana. U svim redovnim slučajevima neka nejednakost pojedinim
jedinkama nije, više negoli drugima, ni prednost ni nedostatak, pa prema
toma nije mogla nastati prirodnim izborom. Tu nejednakost moramo
pripisati izravnom utjecaju onih nepoznatih uzroka koji dovedu do toga da
se u nekim zemljama u čovječanstvu rađa nešto veći broj muške djece nego
u drugima, ili koji uzrokuju da je omjer između spolova nešto različit u
slučaju zakonite i nezakonite djece.
Očito, velika brojčana nadmoć jednoga od spolova, recimo još
jedanput mužjaka, mogla bi, ipak, biti uklonjena putem prirodnog odabira
na drugi i posredan način, naime stvarnim smanjenjem broja mužjaka, a da
se pritom ne poveća broj ženki, a to znači bez ikakva brojčanog povećanja
vrste. Na temelju varijabilnosti svih značajki, možda smijemo biti sigurni
da će neki parovi koji žive na nekom području proizvesti manje količine
suvišnih mužjaka, nego isti broj plodnih ženki. Kad se potomstvo plodnijih
i manje plodnih roditelja gdje su mužjaci izmiješa, nijedan neće biti u
nekoj prednosti pred drugima, ali će oni koji su proizveli samo malo
suvišnih mužjaka imati jednu veliku neizravnu prednost, naime njihova
jaja ili zametci vjerojatno će biti veći i bolje građeni, ili će se njihovi mladi
u utrobi bolje hraniti itd. Vidimo da se to načelo pokazuje u biljaka gdje su
sjemenke kod onih biljaka koje ih proizvode u silnoj količini sitne, a one
koje u usporedbi s njima proizvode samo nekoliko sjemenki, često
proizvedu samo jednu opremljenu s hranom za klijanje. 406 Stoga neka
varijacija u njihovu sastavu, koja je proizvela manje jaja ili mladih,
proizvodi ih znatnije veličine ili snage, a odrasli koji nastanu iz takvih jaja
ili mladunčad očito ima bolje izglede preživljavanja te će naslijediti
sklonost umanjenoj plodnosti. Štoviše, roditelji koji moraju hraniti ili se
pobrinuti za manje potomaka bit će sami izloženi manje oštrom pritisku u
borbi za preživljavanje. Tim putem, i koliko ja mogu vidjeti nijednim
drugim, prirodni odabir pod gornjim uvjetima oštrog nadmetanja za hranu,
dovodi do nastajanja manje plodne, ali za preživljavanje bolje prilagođene
rase, negoli je bila roditeljska rasa.407
 SVEZAK II.

Devetnaesto poglavlje
SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA
Razlike između muškarca i žene - Uzroci tih razlika i neke značajke
zajedničke u oba spola - Zakon borbe - Razlike u duhovnim sposobnostima
- i glasu - O utjecaju ljepote prilikom ženidbe u čovječanstvu - Pozornost
što je divljaci pridaju ukrašavanju - Njihova poimanja ženske ljepote -
Sklonost isticanju svih prirodnih posebnosti.

Dvadeseto poglavlje
SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA - nastavak
O učincima neprekidnog odabira žena prema različitim mjerilima
ljepote u svakoj pojedinoj rasi - O uzrocima koji ometaju spolni odabir u
civiliziranih i divljih naroda - Uvjeti koji su pogodovali spolnom odabiru u
prvobitna vremena - O načinima djelovanja spolnog odabira u
čovječanstvu - O ženama u divljih plemena koje imaju nekog utjecaja pri
izboru svojih muževa - Odsutnost dlake na tijelu i razvitak brade - Boja
kože - Sažetak

Dvadeset i prvo poglavlje

OPĆI SAŽETAK I ZAKLJUČAK
Glavni zaključak da je čovjek potekao od nekoga nižeg oblika -
Načini razvitka - Rodoslov čovjeka - Intelektualne i moralne sposobnosti -
Spolni odabir - Zaključne primjedbe
POSTSCRIPTUM

Sv. I. str. 297-299 /ovdje str. 167-8* odnosno koja bude u tisku!/, u
odnosu na spolne razlike kod životinja, nehotice sam upao u ozbiljnu i
nemilu zabludu u pokušaju da objasnim nešto što mi se učinilo kao zgodna
podudarnost između kasnog perioda u životu kad, u mnogim slučajevima,
nužno nastaju varijacije, i kasnog perioda kad djeluje spolni odabir. Tu
dano objašnjenje, kako sam otkrio razradivši primjere u brojkama, posve je
pogrešno. Štoviše, tobožnja vremenska podudarnost nipošto nije općenita i
nije znatna; jer, kao što sam drugdje pokušao pokazati, varijacije koje se
pojave rano u životu često se nakupljaju putem spolnog odabira pa se onda
prenose na oba spola. S druge strane, varijacije do kojih dođe kasno u
životu približno u vremenu ne mogu se poklopiti s procesom spolnog
odabira. Tragovi tih pogrešnih pogleda iznova se pojavljuju u Sv. II, str.
161 i 237.
SPOLNI ODABIR
 Devetnaesto poglavlje

SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA

Razlike između muškarca i žene - Uzroci tih razlika i neke značajke

zajedničke u oba spola - Zakon borbe - Razlike u duhovnim sposobnostima
- i glasu - O utjecaju ljepote prilikom ženidbe u čovječanstvu - Pozornost
što je divljaci pridaju ukrašavanju - Njihova poimanja ženske ljepote -
Sklonost isticanju svih prirodnih posebnosti.

U ljudskog roda razlike među spolovima veće su nego u većine

četverorukih (majmuna, Quadrumana), ali ne tako velike kao u nekih,
primjerice u mandrila. Muškarac je u prosjeku znatno viši, teži i jači od
žene, ima ravnija ramena i izrazitije je mišićav. Zbog odnosa koji postoji
između razvitka mišića i ispupčenosti čeonih lukova408, nadočni greben u
muškarca je općenito jače izražen nego u žene. Njegovo tijelo, naročito
lice, je dlakavije a glas mu zvuči drukčije i snažnije. Kažu, je li točno ne
znam, da se žene u nekih plemena lagano razlikuju od muškaraca nijansom
u boji puti, a kod Europljana žene su možda svjetlije, što se može opaziti
kad se oba spola podjednako izlažu utjecaju vremena.
Muškarac je odvažniji, borbeniji i energičniji od žene, a njegov duh
je inventivniji. Njegov mozak je apsolutno veći a nije, mislim, u potpunosti
potvrđeno je li veći i relativno, kad se usporedi njegovo tijelo s tijelom
žene. U žene lice je oblije, manje su čeljusti i osnovica lubanje, općenito su
obrisi njezina tijela zaobljeniji, mjestimice vrlo ispupčeni, a njezina
zdjelica je šira nego u muškarca;409 no ova potonja značajka možda se
može smatrati više primarnom negoli sekundarnom spolnom oznakom.
Ona spolno sazrije u nešto ranije nego muškarac.
Kao što je u svih životinjskih razreda, tako i u čovjeka, razlikovne
oznake muškog spola ne razviju se potpuno sve dok ne postane sasvim
zreo, a ako se uškopi, ne pojave se nikada. Brada, na primjer, sekundarna
je spolna oznaka, a dječaci su bez brade, premda već u ranoj dobi na svojoj
glavi imaju obilje kose. Do toga je vjerojatno došlo stoga što su se
uzastopne varijacije, kojima je muškarac postigao svoje muške oznake,
pojavile dosta kasno pa bi se bile prenijele samo na muški spol. Muška i
ženska djeca međusobno su vrlo slična, kao i mladunčad mnogih drugih
životinja u kojih se spolovi u odraslih razlikuju; isto tako ona mnogo više
nalikuju odrasloj ženi negoli odraslom muškarcu. Djevojčica, međutim,
nakraju poprimi neke razlikovne oznake, a kažu da je u oblikovanju svoje
lubanje po sredini između dječaka i muškarca.410 Opet, kao što se mladi
blisko srodnih premda različitih vrsta ni približno toliko ne razlikuju među
sobom kao odrasli, tako je i kod djece različitih ljudskih rasa. Neki su čak
mišljenja da se rasne razlike na dječjoj lubanji ne mogu utvrditi.411 Što se
boje tiče, crnačko novorođenče koje je crvenkasto-smeđe, ubrzo postane
škriljasto-sivo; crna boja potpuno se razvije tijekom jedne godine u
Sudanu, ali tek kroz tri godine u Egiptu. Oči u crnca su prvo plave a kosa
je više kestenasta nego crna i kovrča se samo na krajevima. Djeca
Australaca neposredno nakon rođenja su žućkasto-smeđa a postanu tamna
u kasnijoj dobi. Ona iz Gvaranije* i Paragvaja su bjelkasto-žuta ali tijekom
nekoliko tjedana zadobiju žućkasto-smeđu boju svojih roditelja. Slična
opažanja učinjena su u drugim dijelovima Amerike.412

Naveo sam prethodne dobro poznate razlike između muškog i

ženskog spola u ljudi zato što su one začuđujuće jednake kao u
četverorukih, majmuna. U tih životinja ženka je zrela u ranijoj dobi nego
mužjak, barem je to sigurno u slučaju Cebus azarae.413 Kod većine vrsta
mužjaci su krupniji i mnogo snažniji od ženki, za što je lijep primjer gorila.
Čak, s obzirom na tako tričavu oznaku kao što je nadočni greben, mužjaci
nekih majmuna razlikuju se od ženki414 i u tom pogledu jednako je kao u
čovjeka. U gorile i nekih drugih majmuna lubanja odraslog mužjaka ima
jako izražen zatiljni ili sagitalni greben kojeg nema u ženke, a Ecker je
našao trag slične razlike među spolovima u Australaca. 415 Kad u majmuna
postoji razlika u glasu, glas mužjaka je snažniji. Već smo vidjeli da
mužjaci nekih majmuna imaju dobro razvijenu bradu koje uopće nema, ili
je mnogo slabija u ženki. Nije poznat ni jedan slučaj da su brada, zalisci ili
brci veći u majmunskih ženki negoli u mužjaka. Postoji začudni
paralelizam u boji brade između čovjeka i majmuna (Quadrumana) jer u
čovjeka ako je boja brade, kao što je čest slučaj, različita od boje kose, ona
je, mislim, uvijek svjetlija, često crvenkasta. Tu činjenicu zapazio sam u
Engleskoj, a dr. Hooker, koji je za mene na to malko pripazio u Rusiji,
opazio je da je to pravilo bez iznimke. Gosp. J. Scott, iz Botaničkog vrta u
Kalkuti, bio je tako ljubazan brižno promatrati mnoge ljudske rase koje se
mogu vidjeti tu, kao i u nekim drugim dijelovima Indije, naime dvije rase u
Sikhimu, pa bhoatsku, hindusku, burmansku i kinesku. Iako većina tih rasa
ima vrlo malo dlake na licu, ipak on je uvijek našao da kad god je bilo neke
razlike u boji između kose i brade, išlo je uvijek prema svjetlijem tonu.
Kod majmuna, pak, kao što je utvrđeno, brada se često bojom upadljivo
razlikuje od kose na glavi, a u takvim slučajevima ona je uvijek svjetlija,
pri čemu je često posve bijela, kadikad žuta ili crvenkasta.416
Što se tiče opće tjelesne dlakavosti, žene svih rasa manje su dlakave
od muškaraca, a u nekolicine majmuna (Quadrumana) donja strana tijela u
ženki manje je dlakava nego u mužjaka.417 Najzad, mužjaci majmuna, kao i
ljudi, odvažniji su i žešći nego ženke. Oni predvode čopor a kad iskrsne
opasnost, staju na čelo. Iz toga vidimo kako je velika podudarnost između
spolnih razlika čovjeka i majmuna (Quadrumana). U nekoliko vrsta,
međutim, kao u nekih pavijana, u gorile i orangutana, ima znatno većih
razlika među spolovima nego u čovjeka, u veličini očnjaka, u razvijenosti i
boji dlake i naročito u boji golih dijelova kože.
Ljudske sekundarne spolne oznake visoko su varijabilne, čak u
okvirima iste rase ili pod-vrste i mnogo se razlikuju u pojedinih rasa. Ta
dva pravila općenito vrijede diljem životinjskog carstva. Prema izvrsnim
opažanjima s broda Novara,418 utvrđeno je da Australci nadmašuju
Australke u visini samo za 65 mm, dok je kod Javanaca taj prosjek bio 218
mm, tako da je u ovoj potonjoj rasi razlika u visini među spolovima bila
više nego triput veća nego u Australaca. Brojna, pažljivo provedena,
mjerenja u različitih drugih rasa u pogledu visine, obujma vrata i prsnog
koša, te dužine kralježnice i ruku, gotovo sva su pokazala da se međusobno
mnogo više razlikuju muškarci nego žene. Ta činjenica ukazuje da su se, u
pogledu tih značajki, otkako su se rase razgranale od zajedničkog i
prvobitnog ishodišta, poglavito preinačavali muškarci.
Razvijenost brade i rutavost u ljudi znatno su različne u pripadnika
različitih rasa i čak u različitim obiteljima iste rase. Mi Europljani vidimo
to među nama samima. Po Martinu419, na otoku St. Kilda muškarcima ne
izrasta brada, koja je vrlo rijetka, sve do dobi od trideset godina ili još
kasnije. Na euroazijskom kontinentu, brade su jače sve dok ne prijeđemo
onkraj Indije, premda brade u urođenika na Cejlonu, kao što je već davno
zabilježio Diodorus,420 često uopće nema. Dalje od Indije brada nestaje,
primjerice u Sijamu, na Malaji, Kalmuckima, u Japanu; ipak, stanovnici
Ainu421, najsjevernijih otoka japanskog otočja, najdlakaviji su ljudi na
svijetu. U crnaca brada je slabašna ili je nema, a zalisci posve izostaju; u
oba spola nedostaju maljice po tijelu.422 S druge strane, u Papuanaca s
Malajskog otočja, koji su gotovo jednako crni kao crnci, brade su dobro
izražene.423 Na Tihom oceanu, stanovnici otočja Fidži imaju vrlo bujne
brade, dok su oni na nedalekim Tonga i Samoa* otočjima bez brade; no, ti
ljudi pripadaju različitim rasama. U Ellice skupini svi stanovnici pripadaju
istoj rasi, a ipak na jednom otoku, na Nunemaya, "muškarci imaju sjajne
brade" dok na drugim otocima "za bradu imaju, kao po pravilu, tuce
stršećih dlaka".424
Diljem velikoga američkog kontinenta za ljude se može reći da brade
nemaju, ali gotovo u svim plemenima nešto kratkih dlaka obično se pojavi
na licu, naročito u starijoj dobi. Catlin procjenjuje da su kod plemena
Sjeverne Amerike osamnaestorica od dvadeset muškaraca po prirodi
sasvim ćosavo, ali se ponegdje može vidjeti muškarca, koji je propustio
počupati dlake u pubertetu, s mekanom jedan do dva palca dugom bradom.
Gvarani u Paragvaju razlikuju se od okolnih plemena time što imaju
bradicu, pa čak i nešto dlaka po tijelu, ali zaliske nemaju. 425 Gosp. D.
Forbes, koji se posebno time pozabavio, me obavijestio da su Aymari i
Kvičui iz Kordiljera zamjetno bez dlaka, a ipak im se u starosti ponekad na
obradku (mentum) pojavi nešto stršećih dlaka. Ljudi tih dvaju plemena
nešto malo su dlakavi na raznim dijelovima tijela na kojima je u
Europljana obilje dlake, a žene na takvim dijelovima ih uopće nemaju.
Kosa na glavi, međutim, dosiže izvanrednu dužinu u oba spola, tako da
često gotovo dodiruje zemlju, što je također slučaj u nekih
sjevernoameričkih plemena. S obzirom na količinu dlake, kao i s obzirom
na opći oblik tijela, za razliku od većine ostalih ljudskih rasa, spolovi
američkih urođenika međusobno se mnogo ne razlikuju.426 Ta činjenica
analogna je onome što vidimo kod nekih srodnih majmuna; tako se spolovi
u čimpanza ne razlikuju kao spolovi u gorile i orangutana.427
U prethodnim poglavljima vidjeli smo kako u sisavaca, ptica, riba,
kukaca itd. mnoge oznake, za koje ima dovoljno razloga vjerovati da su
prvobitno stečene prirodnim odabirom sa strane samo jednoga spola,
bivaju prenesene na oba spola. Budući da je isti oblik prenošenja očito
prevladao u velikoj mjeri kod ljudi, uštedjet ćemo na beskorisnom
ponavljanju ako posebne oznake muškoga spola promotrimo zajedno s
nekim drugim oznakama koje su zajedničke jednome i drugom spolu.
 Zakon borbe. - Kod barbarskih naroda, primjerice kod Australaca,
žene su stalni uzrok ratovanja kako među pojedincima istog plemena tako
među različitim plemenima. Nema sumnje da je tako bilo odvajkada; "nam
fuit ante Helenam mulier teterrima belli causa." /naime i prije Helene žena
bijaše najgori uzrok ratovanja/ Kod sjevernoameričkih Indijanaca
sukobljavanje je svedeno na sustav. Izvrsni promatrač Hearne 428 kaže:
"Odvajkada se uobičajilo među muškarcima tog naroda da se bore za ženu
koja im se sviđa i, naravno, najjači je uvijek dobio plijen. Nejakom
muškarcu, osim ako nije bio dobar lovac i vrlo obljubljen, rijetko bi se
posrećilo imati ženu koju bi inače neki snažniji muškarac smatrao
vrijednom svoje pozornosti. Taj običaj prevladava u svim plemenima i
uzrok je velikom takmičenju među njihovim mladićima koji u svim
prigodama, od djetinjstva, iskušavaju svoju snagu i borbenu vještinu.”
Azara kaže da se kod Gvanasa Južne Amerike muškarci rijetko žene dok
ne navrše dvadeset ili više godina jer prije te dobi nisu kadri nadjačati
svoje suparnike.
Mogli bismo navesti druge slične slučajeve ali kad i ne bismo imali s
obzirom na to nikakva dokaza, mogli bismo biti sigurni, već na temelju
analogije spram viših majmuna (Quadrumana)429, da zakon borbe traje u
čovjeka od ranih stadija njegova razvoja. Povremeno današnje
pojavljivanje očnjaka koji strše iznad ostalih zuba, uz tragove dijastema ili
slobodnih prostora za prihvat nasuprotnih očnjaka, vjerojatno je slučaj
vrnuća (reverzije) na negdašnje stanje kad su čovjekovi preci bili
opskrbljeni tim oružjem, poput mnogih današnjih majmunskih mužjaka. U
jednome od prethodnih poglavlja je primijećeno kako je čovjek, postupno
zadobijajući uspravan položaj i rabeći stalno ruke i šake za borbu pomoću
batina i kamenja, kao i za ostale životne potrebe, bio u prilici sve manje i
manje upotrebljavati svoje čeljusti i zube.
Neuporabom, došlo je do kržljanja čeljusti, uključivši njihove mišiće,
kao i zuba putem slabo poznatog načela korelacije i ekonomije rastenja, pa
posvuda vidimo da su dijelovi izvan uporabe smanjeni. Zbog toga je u
čovječanstvu kod spolova konačno moglo doći gotovo do poništenja one
prvobitne nejednakosti u čeljustima i zubima. Gotovo je paralelizam slučaj
mnogih mužjaka preživača (Ruminantia) kod kojih su očnjaci svedeni na
puke rudimente, ili su nestali, očito kao posljedica razvitka rogova. Budući
da je začudna razlika između lubanja dvaju spolova u gorile i orangutana
tijesno povezana s razvitkom golemih očnjaka u mužjaka, možemo
zaključiti da je smanjenje čeljusti i zuba u ranih čovjekovih predaka dovelo
do vrlo upadljive i poželjne promjene u njegovu izgledu.
Može biti malo sumnje da je, u usporedbi sa ženom, veće tijelo i
snaga u muškarca, zajedno s njegovim širim plećima, razvijenijim
mišićima, grubljim obrisima tijela, većom odvažnošću i borbenošću,
sveukupno i poglavito nasljeđe od nekog muškog pretka koji je, slično
današnjim čovjekolikim majmunima, imao takve oznake. One su se, pak,
čuvale ili čak uvećavale tijekom dugih vremena dok je još čovjek bio u
barbarskom stanju tako što su najjači i najpoduzetniji ljudi bili uspješniji u
općoj borbi za život, kao i u priskrbljivanju žena, te u ostavljanju brojnijeg
potomstva. Nije vjerojatno da je veća snaga u muškarca prvobitno stečena
nasljeđivanjem učinaka rada koji je u izdržavanju sebe i svoje obitelji bio
teži nego ženski rad, jer su žene u svim barbarskim društvima prisiljene
raditi barem podjednako naporno kao i muškarci. Kod civiliziranih naroda
odavno je nestala presudna uloga borbe pri dobivanju žena, ali muškarci
redovno moraju raditi teže od žena za zajedničko uzdržavanje i odatle mora
da je proizašla njihova veća snaga.

Razlika u duhovnim sposobnostima među spolovima. - Što se tiče

razlika u toj stvari između muškarca i žene, vjerojatno je spolni odabir
odigrao vrlo važnu ulogu. Svjestan sam da neki autori sumnjaju ima li tu
ikakve urođene razlike, ali ona je barem vjerojatna iz analogije s nižim
životinjama u kojih ima sekundarnih spolnih oznaka. Nitko neće osporiti
da se bik u ćudi razlikuje od krave, nerast od krmače, pastuh od kobile i,
kao što to dobro znaju čuvari zvjerinjaka, mužjaci velikih majmuna od
majmunica. Čini se da se žena razlikuje od muškarca u duševnom ustroju,
naročito svojom većom blagošću i manjom sebičnošću, a to vrijedi čak za
divljake, kao što je pokazao Mungo Park, u dobro poznatom odlomku
svojih Putovanja, i mnogi drugi putopisci. Zbog svojih majčinskih nagona,
žene ta svojstva u izrazitom stupnju pokazuju prema svojoj djeci, pa slično
tome one ih često proširuju i na svoje bližnje. Muškarac je drugim
muškarcima suparnik, on uživa u nadmetanju a to dovodi do slavoljublja
što se lako pretvara u sebičnost. Čini se da su mu to prirodna i prirodno
stečena svojstva. Općenito se smatra da je u žene, jače nego u muškarca,
izražena moć intuicije, brzog opažanja i možda oponašanja, ali barem neke
od tih sposobnosti karakteristika su nižih rasa i, prema tome, prošlog i
nižeg stanja civilizacije.
Glavna razlika u intelektualnim moćima među spolovima pokazuje
se tako što muškarac dostiže viši stupanj negoli ga može doseći žena, u
svemu u čega se prihvati, - bilo da se traži duboka misao, razmišljanje ili
imaginacija, bilo naprosto uporaba osjetila i ruku. Kad bi se načinilo dva
popisa muškaraca i žena koji su se jako istaknuli u pjesništvu, slikarstvu,
kiparstvu, glazbi, - uključivši skladanje i izvedbu, u povijesti, znanosti i
filozofiji, pa kad bismo ispisali pola tuceta imena ispod svakog stavka, ta
dva popisa bila bi neusporediva. Isto tako, iz zakona odstupanja od
prosjeka, što ga je tako dobro prikazao gosp. Galton u svome djelu
'Hereditary Genius,' smijemo zaključiti da prosječna razina duševne moći u
muškarca, ako su oni nedvojbeno sposobni nadvisiti ih u mnogim stvarima,
mora da je iznad onih u žene.
Polu-ljudski muški preci čovjeka, kao i ljudi u divljem stanju, borili
su se međusobno tijekom mnogih naraštaja za posjedovanje žena. No puka
tjelesna snaga i veličina bile bi od male koristi da nisu bile popraćene
odvažnošću, upornošću i ustrajnom energijom. Kod društvenih životinja,
mladi moraju proći mnoga takmičenja prije nego što dobiju ženku, a stariji
mužjaci da zadrže svoje ženke moraju prolaziti uvijek nove borbe. U
slučaju čovjeka, oni moraju također braniti svoje žene, kao i svoju djecu,
od raznovrsnih neprijatelja te im lovom priskrbiti hranu. Ali da bi izbjegli
neprijatelju, ili da bi ga uspješno napali, da bi uhvatili divlje životinje te
izumili i podesili oružje, traži se pomoć viših duševnih sposobnosti, naime,
opažanje, razmišljanje, domišljatost ili imaginacija. Sve te razne
sposobnosti bile su stoga trajno podložne provjeri i tijekom muževnog
doba probiru. Tijekom tog istog životnog razdoblja one su se, dapače,
jačale uporabom.
Dosljedno tome, sukladno načelu koje smo često spomenuli, moramo
očekivati da su one konačno težile da se u odgovarajućoj muževnoj dobi
poglavito prenesu na muške potomke.
Sada, kad se počnu nadmetati dva muškarca, ili muškarac sa ženom
koja ima svako duševno svojstvo u jednakom stupnju, s tom razlikom što
jedan ima više energije, upornosti i hrabrosti, upravo taj će se obično jače
istaknuti, o čemu god da je riječ, i izvojevat će pobjedu.430 Moglo bi se reći
da on posjeduje genij – jer za genij je jedan veliki autoritet rekao da je
strpljivost, a strpljivost, ovdje, znači postojanost, neustrašivu ustrajnost.
No taj pogled na genij je možda nepotpun, jer bez viših sposobnosti
imaginacije i razuma, bilo koji znatniji uspjeh u mnogim stvarima
nemoguće je postići. No ove potonje, kao i ona prva sposobnost u
muškarca, razvijaju se, djelomice putem spolnog odabira, - to jest, putem
borbe muškaraca suparnika, a djelomično putem prirodnog odabira, - to
jest uspješnošću u općoj borbi za život. Kako se, pak, borba u oba slučaja
dogodi u zrelosti, značajke koje se tada steknu u cijelosti će se prenijeti
više na muško negoli na žensko potomstvo. Tako je muškarac naposljetku
postao nadmoćan ženi.
Sreća je, međutim, da je zakon o jednakom prenošenju značajki
općenito prevladao diljem cijelog razreda sisavaca; inače, u duševnoj
opremi muškarac bi bio postao superioran ženi onoliko koliko je u krasotit
svog perja paun superioran paunici.
Moramo imati na umu kako težnja da se značajke, stečene u nekom
kasnom periodu od jednog spola, prenose na isti spol u istoj životnoj dobi,
a značajke stečene u nekoj ranijoj dobi, da se prenose na oba spola, jesu
pravila koja, premda općenita, ne vrijede uvijek. Kad bi ona uvijek
vrijedila, morali bismo zaključiti (no tu skrećem izvan svoga vlastitog
područja) da će se nasljedni učinci ranog odgoja dječaka i djevojčica
jednako prenijeti na oba spola, tako da se sadašnja nejednakost u duševnoj
sposobnosti među spolovima sličnim postupkom ranog uvježbavanja ne bi
mogla izbrisati, niti je mogla biti uzrokovana njihovim različnim ranim
uvježbavanjem. Da bi žena dostigla istu razinu kao muškarac, ona se mora,
kad je gotovo već odrasla, vježbati u odrješitosti i ustrajnosti, a njezin
razum i imaginacija moraju biti uvježbavani do najviše točke, pa će ona
vjerojatno ta svojstva prenijeti poglavito svojim kćerima kad odrastu. Sve
pripadnice ženskog spola ne može se, međutim, tako uzgojiti osim ako bi
se žene koje se ističu spomenutim grubim vrlinama tijekom mnogih
naraštaja udavale i davale brojnije potomstvo od ostalih žena. Kao što je
glede tjelesne snage ranije primijećeno, premda se muškarci danas ne bore
da dobiju žene, i taj je oblik odabira prestao, oni se ipak, u svojoj
muževnoj dobi, općenito moraju uključiti u oštru borbu kako bi uzdržavali
sebe i svoje obitelji, a to teži održavanju ili čak povećavanju njihovih
duševnih sposobnosti i, kao posljedici, sadašnjoj nejednakosti među
spolovima.431
Glas i glazbene sposobnosti.- U nekih vrsta majmuna (Quadrumana)
među odraslim spolovima postoji velika razlika u snazi glasa i u razvitku
organa za glasanje, pa se čini da je muškarac tu razliku naslijedio od svojih
ranih predaka. Njegove glasnice su oko jednu trećinu duže nego u žene, ili
nego u dječaka; a škopljenjem u njega nastaje isti učinak kao i u nižih
životinja, jer njime “se zaustavlja izrazit porast štitnjače, itd. koji prati
izduživanje glasnica.” 432 Glede uzroka te razlike među spolovima, nemam
što dodati primjedbama koje sam dao u zadnjem poglavlju s obzirom na
vjerojatne učinke dugotrajne uporabe organa za glasanje kod mužjaka koji
su uzbuđeni ljubavlju, bijesom i ljubomorom. Po Sir Duncanu Gibb-u433,
razne rase čovječanstva razlikuju se po glasu i kod urođenika u Tatarskoj,
Kini itd., kažu, muški glas mnogo se ne razlikuje od ženskog, kao što je
kod većine ostalih rasa.
Iako sposobnost za pjevanje ili glazbu u čovjeka nije spolna oznaka,
ovdje je ne možemo mimoići. Premda zvukovi što ih ispuštaju raznovrsne
životinje služe različitim svrhama, može se iznijeti jak dokaz da su se
organi za glasanje prvobitno upotrebljavali i usavršavali u odnosu na
razmnožavanje vrsta. Kukci i nekolicina pauka najniže su životinje koje
voljno proizvode neki zvuk; a to općenito čine pomoću čudesno građenih
organa strugala koja često imaju samo mužjaci. Zvukovi što ih tako
proizvode sastoje se, mislim u svim slučajevima, od jedne te iste note koja
se ritmički ponavlja; 434 a to je ponekad ugodno čak i ljudskome uhu. Kako
se čini, njihova je poglavita, a u nekim slučajevima i isključivo namjena
pozvati ili očarati suprotni spol.
Kažu da zvuci koje proizvode ribe u nekim slučajevima izvode samo
mužjaci za vrijeme mriještenja. Svi kralježnjaci koji udišu uzduh nužno
imaju ustroj za udisanje i izdisanje, sa cijevi koja se na jednome kraju
može zatvoriti. Kad bi se, dakle, prvotni članovi tog razreda bili jako
uzbudili a njihovi se mišići silovito stezali, gotovo sigurno dolazilo je do
pojave nenamjernih zvukova; a oni, ako su se na bilo koji način pokazali
korisnima, neizbježno su se spremno preinačavali ili pojačavali putem
očuvanja odgovarajuće prilagođenih varijacija. Najniži kralježnjaci koji
udišu zrak su vodozemci i mnoge od tih životinja, naime, žabe i krastače,
imaju organe za glasanje koje rabe neprekidno tijekom sezone
razmnožavanja i koji su često razvijeniji u mužjaka nego u ženke. U
kornjače neki šum proizvodi samo mužjak, i to u vrijeme parenja. U to isto
vrijeme buče, odnosno urlaju i mužjaci aligatora. Opće je poznato koliko je
uporaba organa za glasanje, kao sredstva snubljenja, proširena u ptica, a
neke vrste isto tako stvaraju nešto što bi se moglo nazvati instrumentalnom
glazbom.
U razredu sisavaca, koji nas ovdje posebno zanima, mužjaci gotovo
svih vrsta rabe svoje glasove za vrijeme sezone parenja više nego u neko
drugo vrijeme, a neki su sasma nijemi osim u to vrijeme. Oba spola u
drugih vrsta, ili samo ženke, rabe svoje glasove kao ljubavni zov.
 Pogledamo li te činjenice i da su organi za glasanje u nekih majmuna
bolje razvijeni u mužjaka nego u ženke, bilo trajno ili privremeno u
vrijeme parenja, i kad vidimo da u većine nižih razreda zvukovi koje
proizvode mužjaci isključivo služe uzbuđivanju ili vabljenu ženke,
iznenađujuća je činjenica kako još dosad nismo došli do pravog dokaza da
te organe mužjaci sisavaca upotrebljavaju kako bi očarali ženke. Možda je
nekakva iznimka američki Mycetes caraya, a još vjerojatnije jedan od onih
majmuna koji su bliže čovjeku, naime, Hylobates agilis. Taj gibon ima
krajnje dubok, ali muzikalan glas. Gosp. Waterhouse 435 tvrdi: “Učinilo mi
se da su na ljestvici, uzlazno i silazno, intervali bili uvijek točno u polutonu
i ja sam siguran da je najviša nota bila točno za oktavu od najniže. Note su
kakvoćom vrlo glazbene i ne sumnjam da bi dobar violinist bio kadar točno
izvesti temu gibonove skladbe, izuzev njezinu glasnoću.” Zatim gosp,
Waterhouse donosi note. Profesor Owen, koji je i glazbenik, slaže se s
gornjom tvrdnjom uz primjedbu da je taj gibon “jedini nerazumni sisavac
za kojeg se može reći da pjeva.” Nakon svoje izvedbe izgleda jako
uzbuđeno. Na žalost njegove navike nikad nisu pobliže promatrane u
prirodnom stanju, ali po analogiji sa svim ostalim sisavcima, vrlo je
vjerojatno da svoje glazbene note koristi naročito u vrijeme snubljenja.
Opažanje glazbenih kadenci i ritma, ako ne i naslađivanje njima,
vjerojatno je nešto zajedničko svim životinjama i nedvojbeno ovisi o
zajedničkoj fiziološkoj naravi njihovih živčanih sustava. Čak raci
(Crustacea) koji nisu u stanju svojevoljno proizvesti bilo kakav zvuk,
imaju također neke slušne dlačice za koje je opaženo da titraju kad su
zasvirale određene note436. Dobro je znano da neki psi kad čuju neke
tonove, počnu zavijati. Tuljani očito vole glazbu i ta njihova sklonost “bila
je dobro poznata starima, i često su je iskoristili današnji lovci.” 437 Kod
svih tih životinja, naime kod kukaca, vodozemaca i ptica, kad mužjaci u
vrijeme parenja neprekidno proizvode glazbene tonove ili obične ritmičke
zvukove, moramo pomisliti da su ih ženke sposobne prepoznati i da su
njima nadražene ili očarane; inače ona neprestana mužjačka nastojanja, i
složena ustrojstva koja često samo oni posjeduju, bila bi beskorisna.
Općenito je prihvaćeno da je kod ljudi pjevanje temelj i ishodište
instrumentalne glazbe. Budući da ni užitak ni sposobnost proizvoditi
glazbene note nisu, barem nisu izravno, čovjeku od koristi u odnosu na
njegove redovne životne navike, valja ih staviti među najtajanstvenije od
svih kojima je obdaren. One su prisutne, makar u vrlo sirovu i, čini se,
gotovo latentnom stanju, kod ljudi svih rasa, čak i onih najdivljijih. Ali
ukus je kod različitih rasa tako različit da naša glazba divljacima ne
predstavlja nikakvo zadovoljstvo, dok je njihova nama odvratna i
besmislena. Dr. Seemann u nekim zanimljivim opaskama o tome 438
“sumnja da li se čak među narodima Zapadne Europe, koji su stvarno
tijesno povezani bliskom i čestom razmjenom, glazba jednoga interpretira
u istom smislu sa strane drugih. Putujući prema istoku nalazimo da je tamo
zasigurno različit jezik glazbe. Vesele pjesme i plesna pratnja nisu više u
dur-ljestvici nego u molu." Jesu li ili nisu polu-ljudski preci čovjeka imali,
poput spomenutoga gibona, sposobnost proizvodnje i nesumnjivog
vrednovanja glazbenih nota, mi s punim pravom vjerujemo da je čovjek te
sposobnosti imao u vrlo dalekom periodu, jer pjevanje i glazba vrlo su
drevne umjetnosti.
Pjesništvo, za koje se može smatrati da je poteklo od pjevanja, isto je
tako drevno da su mnogi bili zapanjeni što se ono pojavilo u najranija
vremena o kojima ima ikakvih podataka.
Glazbene sposobnosti, kojih nije posve lišena nijedna rasa, mogu se
brzo i u visokom stupnju razviti, kao što vidimo u slučaju Hotentota i
Crnaca koji su lako postali izvrsni glazbenici iako u svojim zemljama
nemaju ništa što bi se nazvalo glazbom. Ali u tom slučaju nema ništa
abnormalno: neke vrste ptica koje prirodno nikad ne pjevaju mogu se bez
mnogo muke naučiti da to nauče; tako je vrabac naučio pjevati kao juričica
(Acanthis cannabina, o. pr.). Kako su te dvije vrste blisko srodne i obje
pripadaju redu Insessores koji uključuje gotovo sve ptice pjevice na
svijetu, vrlo je vjerojatno da je predak vrapca možda bio pjevica. Mnogo je
neobičnija činjenica da se papige, koje pripadaju skupini različnoj od
Insessores, i imaju različito građene organe za glasanje, mogu ne samo
naučiti govoriti, nego i piskutati ili zviždati napjeve koje je čovjek
izmislio, tako da one mogu imati neku glazbenu sposobnost. Unatoč tomu,
bilo bi krajnje nesmotreno pomisliti da su papige potekle od nekog
drevnog pretka koji je bio ptica pjevica. Moglo bi se navesti mnogo sličnih
slučajeva organa i nagona koji su izvorno bili prilagodba za jednu svrhu, a
onda se koriste za neku posve različitu svrhu.439 Odatle sposobnost za
visok glazbeni razvitak koju imaju divlje ljudske rase možda duguju našim
polu-ljudskim precima, koji su imali neki grubi oblik glazbe, ili su
jednostavno stekli vlastite glasovne organe u neku drugu svrhu. Ali u ovom
potonjem slučaju moramo pretpostaviti da su oni već posjedovali, kao u
spomenutom slučaju papiga, i kao što se čini da je kod mnogih životinja,
neki smisao za melodiju.
 Glazba utječe na svaku emociju, ali sama po sebi u nama ne izaziva
vrlo strašne pobude straha, srdžbe, itd. Ona budi plemenitije osjećaje
nježnosti i ljubavi koji lako prelaze u odanost. Ona isto tako burka u nama
osjećaj trijumfa i uzvišenog ratničkog zanosa. Ti snažni i ispremiješani
osjećaji mogu prerasti u osjećaj otmjenosti. Kadri smo, kao što primijećuje
dr. Seemann, veću snagu osjećanja usredotočiti na glazbu negoli na pisane
stranice. Gotov iste emocije, ali mnogo slabije i manje složene, vjerojatno
osjete ptice kad mužjak, nadmećući se s ostalim mužjacima, pusti u punoj
snazi svoj pijev, kako bi osvojio ženku. Ljubav je još uvijek najobičnija
tema i naših pjesama. Kao što primijećuje Herbert Spencer, glazba "podiže
uspavane osjećaje, za koje nismo mislili da su mogući, i ne zna značenje;
ili kao što veli Richter, kaže nam stvari koje nismo vidjeli i koje nećemo
vidjeti."440 Obrnuto, kad govornik osjeća ili izražava živahne emocije, čak i
u običnom govoru, nagonski dođe do uporabe glazbenih modulacija u
glasu i ritmu. Majmuni također snažne osjećaje izražavaju u različitim
tonovima - ljutnju i nestrpljenje niskim, - strah i bol visokim tonovima. 441
Dojmovi i misli što ih u nama pobuđuje glazba, ili kadence duboko
strastvenog oratorija, svojom neodređenošću, pa i dubinom, čine se kao
duševna vrnuća na emocije i misli daleke prošlosti.
Sve te činjenice glede glazbe postaju nam donekle shvatljive ako
pretpostavimo da su polu-ljudski preci upotrebljavali glazbene tonove i
ritam za vrijeme sezone udvaranja kad su svakovrsne životinje vitlane
najžešćim strastima. U tom slučaju, iz pomno razrađenog i u tajnosti
držanog počela naslijeđenih asocijacija, glazbeni tonovi kadri su u nama,
na nejasan i neodređen način, probuditi jake emocije iz daleke prošlosti.
Imajući na umu da su u mužjaka nekih majmuna organi za glasanje mnogo
razvijeniji nego u ženki i da jedna čovjekolika vrsta izbacuje cijelu oktavu
glazbenih tonova, pa se za nju može reći da pjeva, ne čini se nevjerojatnom
pomisao da su preci čovjeka, mužjaci ili ženke, ili obadva spola, prije nego
što su stekli sposobnost izražavanja uzajamne ljubavi artikuliranim
govorom, nastojali jedno drugo očarati glazbenim tonovima ili ritmom.
Tako malo je poznato o uporabi glasa kod majmuna (Quadrumana) $za
vrijeme sezone parenja, da jedva imamo ikakva temelja za prosudbu jesu li
naviku pjevanja prvo stekli muški ili ženski preci ljudskog roda. Općenito
se smatra da žene imaju milozvučnije glasove nego muškarci pa bi nas to
navodilo na zaključak da su prve glazbene sposobnosti stekle one kako bi
privukle drugi spol.442 Ali ako je tako, to mora da se je dogodilo vrlo
davno, prije nego što su preci čovjeka postali dovoljno ljudi da bi sa svojim
ženama postupali ili da bi ih cijenili barem kao korisno roblje. Uspaljeni
govornik, pjesnik ili glazbenik, kad različitim tonovima i kadencama potiče
najsnažnije emocije u svojih slušatelja, ni ne pomišlja da se služi istim
sredstvima kojima su, u vrlo davna vremena, njegovi polu-ljudski preci
budili jedan u drugome goruće strasti, za vrijeme uzajamnog snubljenja i
nadmetanja.
O utjecaju ljepote pri sklapanju brakova u čovječanstvu. - U
civiliziranom životu muškarac je ponajviše, ali nipošto isključivo, u izboru
svoje žene pod utjecajem vanjskog izgleda, ali nas poglavito zanimaju
prvobitna vremena, a da tu o tome predmetu možemo nešto prosuditi,
jedini je način proučavanje navika postojećih polu-civiliziranih i divljih
naroda. Ako bi se moglo dokazati da muškarci različitih rasa više vole žene
koje imaju neke osobine i, obrnuto, da žene više vole određene muškarce,
tada bismo morali ispitati je li takav izbor, koji je trajao mnogim
naraštajima, proizveo neki zamjetan utjecaj na rasu, na jedan spol ili na oba
spola; ova potonja okolnost ovisila bi o pretežitom obliku nasljeđivanja.
Bit će dobro da najprije pokažemo kako divljaci posvećuju najveću
pažnju svome osobnom izgledu.443 Opće je poznato da strastveno vole
ukrašavanje pa jedan engleski filozof ide tako daleko da smatra kako je
odjeća prvotno načinjena kao ukras a ne radi utopljavanja. Kao što
primijećuje Profesor Waitz, "ma koliko čovjek bio siromašan i jadan,
zadovoljstvo nalazi u tome da se nakiti." U golih Indijanaca Južne Amerike
u ukrašavanju samih sebe pokazuje se pretjerivanje kad “neki muškarac
golema stasa utroši dva tjedna u razmjeni chica koji mu je potreban da se
oboji u crveno.”444 Drevni barbari u Europi iz sobovog perioda unosili su u
svoje pećine svakojake svjetlucave ili neobične predmete na koje bi naišli.
Današnji divljaci posvuda se ukrašavaju perima, ogrlicama, narukvicama,
naušnicama, itd. Oslikavaju se na najrazličitije načine. “Kad bismo”,
zapaža Humboldt, “jednako pažljivo istražili oslikane narode, kao odjevene
narode, opazili bismo kako je vrlo plodna imaginacija i vrlo raznolik hir
stvorio oblike slika poput oblika odjeće.”
U jednome dijelu Afrike kapke boje u crno, u drugom boje nokte u
žuto ili grimizno. Na mnogim mjestima kosa se boji u različitim tonovima.
U raznim zemljama zubi se boje u crno, crveno, plavo, itd. a na Malajskom
otočju drži se sramotnim imati bijele zube kao pas. Nemoguće je neku
veliku zemlju, od polarnih oblasti na sjeveru do Novog Zelanda na jugu
gdje se urođenici ne tetoviraju. To su u starini radili Židovi i drevni Briti.
U Africi neki urođenici se tetoviraju ali je još raširenije izazivanje kvrga
utrljavanjem soli u ureze koji se načine na raznim dijelovima tijela; kod
stanovnika Kordofana i Darfura to se smatra “velikim osobnim dražima.”
U arapskim zemljama nikakva ljepota ne može biti potpuna sve dok na licu
“ili na sljepočicama nema porezotina.” 445 U Južnoj Americi, kao što
primijećuje Humboldt, “majka će biti optužena zbog kažnjiva nemara
prema djeci ako im nije primijenila umjetna sredstva da oblikuje nožne
listove prema običaju svog kraja.” U Starome i u Novom svijetu lubanja se
nekoć oblikovala u djetinje doba na najneobičnije načine, kao što je i danas
na mnogim mjestima, i takva izobličavanja smatraju se ukrasom. Na
primjer, divljaci Kolumbije446 cijene jako spljoštene glave, kao “bitni dio
ljepote.”
U raznim zemljama posebna briga posvećuje se kosi; puštaju je rasti
slobodno tako da dopire sve do tla ili se začešljava “u čvrsti kovrčavi
smotuljak, koji je ponos i slava Papuanca.” 447 U sjevernoj Africi
“muškarcu je potrebno od osam do deset godina da svoju frizuru dovede do
savršenstva.” U drugih naroda glava se brije a u nekim dijelovima Južne
Amerike i Afrike čak se čupaju i obrve. Urođenici s Gornjeg Nila
odstranjuju prva četiri zuba govoreći da ne žele biti poput zvijeri. Dalje na
jug, Batokasi čupaju dva gornja sjekutića čime, kao što primijećuje
Livingstone448, lice zadobiva odvratan izgled zbog porasta donje vilice; ali
ti ljudi drže da su sjekutići nešto najružnije i u ugledavši neke Europljane
vikali su “Pogledaj velike zube!” Veliki poglavica Sebituani uzalud je
pokušao promijeniti taj običaj. U različitim dijelovima Afrike i na
Malajskom otočju urođenici isturpijaju sjekutiće u šiljke nalik zubima na
pili, ili u njima buše rupe u koje umeću ukrase.
Kao što se kod nas licu divimo zbog njegove ljepote, tako je ono kod
divljaka poglavito mjesto unakazivanja. U svim dijelovima svijeta dno
pregrade nosa (septum), rjeđe krilca nosa se probuše i u rupice umeću
prsteni, štapići, perje i drugi uresi. Uške se buše posvuda i na sličan način
ukrašavaju, a kod Botukudosa i Lenguasa Južne Amerike rupa se postupno
proširi toliko da donji kraj uške dodiruje rame. Na sjeveru Južne Amerike i
u Africi buši se bilo gornja bilo donja usnica, a kod Botukudosa rupa u
donjoj usni je tako velika da se u nju smjesti drveni disk od oko 12 cm u
promjeru. Mantegazza priča zanimljivu zgodu o stidu što ga je osjetio
jedan južnoamerički urođenik, i o smijehu što ga je izazvao, kad je prodao
svoju tembeta, - veliki obojeni komad drveta koji je imao u toj šupljini. U
središnjoj Africi žene buše donju usnu i umeću kristal koji se zbog pokreta
jezika “poskakujući se pokreće neopisivo smiješno za vrijeme razgovora.”
Žena poglavice iz Latooka rekla je Sir S. Bakeru449 da je “žena mnogo
bolja ako iz donje vilice iščupa četiri prednja zuba i stavi u svoju donju
usnu dugačak zašiljeni izbrušeni kristal.” Još južnije, kod naroda Makalolo,
buši se gornja usna i u rupu se stavlja velik prsten od kovine ili od
bambusa, zvan pelelé. “Zbog toga je u jednome slučaju ta usna stršala 5 cm
dalje od vrha nosa a kad se gospođa smijala stezanje mišića bi je podiglo
preko očiju. “Zašto žene nose takve stvari”?, zapitali su časnog poglavicu
Chinsurdi-ja. Očito iznenađen tako glupim pitanjem, odvratio je: “Radi
ljepote! To su jedino lijepe stvari na ženi; muškarac ima bradu, žene
nemaju ništa. Što bi ona bila bez pelelé? Bila bi neka žena općenito, s
ustima nalik muškarcu, ali bez brade.” 450
Jedva da je koji dio tijela, koji se mogao neprirodno preinačiti, tome
izbjegao. Mora da iz toga proizađe strahovito mnogo boli, jer mnogi
zahvati zahtijevaju više godina da se dovrše, pa se doživljavaju kao
zapovjed. Motivi su različiti: muškarci oslikavaju svoja tijela da izgledaju
strašnije u borbi; neka unakazivanja povezana su s religijskim obredima ili
označuju doba dozrijevanja, ili muškarčev rang, ili služe za razlikovanje
plemena. Budući da kod divljaka ista moda traje kroz duga razdoblja, 451
unakaženja, bez obzira na razlog s kojega su prvi put izvedena, ubrzo se
počnu smatrati razlikovnim oznakama. No, čini se, da su najčešći motiv
težnja samo-ukrašavanju, taština, i zadiviti druge. Što se tiče tetoviranja,
razgovarao sam s misionarima na Novom Zelandu koji su, nakon pokušaja
da nagovore neke djevojke da prekinu taj običaj, dobili odgovor: “Moramo
imati nekoliko crta upravo na svojim usnama jer ćemo inače, kad
odrastemo, biti tako ružne.” Za muškarce na Novom Zelandu jedan vrlo
veliki poznavatelj stvari452 kaže da “mladi žarko žele imati dobro
iztetovirana lica kako bi bili privlačni ženama i ujedno primijećeni u ratu.”
Zvijezdu istetoviranu na čelu i pjegu na obratku (mentum) žene u jednome
dijelu Afrike smatraju neodoljivo privlačnima. 453 U većini, ali ne u svim,
dijelovima svijeta muškarci su više i često raznolikije ukrašeni negoli žene;
ponekad, iako rijetko, žene jedva da imaju ikakva uresa. Kao što divljaci
ženama namjenjuju da rade većinu poslova i kao što im uskraćuju najbolje
vrsti hrane, isto tako u skladu sa svojom karakterističnom muškom
sebičnošću one ne smiju dobiti ili upotrebljavati najljepše ukrase. Na kraju,
kao što proizlazi iz gornjih navoda, značajna je činjenica što isti oblici u
preinačavanju izgleda glave, u ukrašavanju kose, u bojenju, tetoviranju,
bušenju nosa, usana, ili uški, u čupanju ili turpijanju zubiju, itd.
prevladavaju sada i dugo su prevladavali u najudaljenijim dijelovima
svijeta. Krajnje je nevjerojatno da ti postupci u tako mnogo različitih
naroda potječu predajom od nekoga zajedničkog izvora. Oni prije ukazuju
na blisku sličnost ljudskog duha, kojoj god rasi netko pripadao, kao što na
nj ukazuju gotovo sveopća sklonost plesu, prerušavanju i grubom
slikarstvu.
Pošto smo dali uvodne opaske o divljenju što ga divljaci imaju prema
raznim ukrasima, i o ružnim stvarima krajnje neprihvatljivim za naše oko,
pogledajmo što te ljude privlači kod njihovih žena i kakva su njihova
poimanja ljepote. Budući da sam slušao mišljenja kako su divljaci gotovo
posve ravnodušni spram ljepote svojih žena, smatrajući ih samo
ropkinjama, valja primijetiti da takva tvrdnja nije baš sukladna onoj brizi
kojom se žene ukrašavaju, odnosno s njihovom nevrijednošću. Burchell454
priča zabavnu pričicu o Bušmanki koja je upotrebljavala toliko pomasti,
crvenog okera i sjajnog praha “da bi mogla upropastiti i vrlo bogatog
muža.” Ona je pokazivala “vrlo veliku taštinu i jasnu svijest o svojoj
superiornosti.” Gosp. Winwood Reade me obavijestio da crnci sa Zapadne
obale često raspravljaju o ljepoti svojih žena. Neki mjerodavni promatrači
strahovito rašireno čedomorstvo djelomično pripisuju želji žena da zadrže
dobar izgled. 455 U nekim krajevima nose hamajlije i ljubavne napitke kako
bi privukle pozornost muškaraca, a gosp. Brown nabraja četiri biljke koje
žene iz sjevero-zapadne Afrike koriste u tu svrhu. 456
Hearne, 457 koji je mnogo godina živio s američkim Indijancima, i
koji je bio izvrstan promatrač, govoreći o ženama kaže: “Pitaj nekoga
Indijanca sa Sjevera što je ljepota i on će ti odgovoriti – široko ravno lice,
male oči, visoke jagodične kosti, tri do četiri široke crne crte preko svakog
obraza, nisko čelo, velik široki obradak, tupi orlovski nos, žutosmeđa put i
prsa obješena dolje do pojasa." Pallas, koji je posjetio sjeverne dijelove
Kineskog carstva, kaže da se "daje prednost onim ženama koje imaju
Mandschú oblik, to jest široko lice, visoke jagodične kosti, širok nos i
goleme uši;"458 a Vogt primijećuje da se iskošenošću očiju, kao vlastitosti
Kineza i Japanaca, na slikama pretjeruje s ciljem da se "kako se čini,
istakne njihova ljepota, u suprotnosti s okom crvenokosih barbara." Dobro
je poznato, kao što Hull više puta primijećuje, da Kinez iz unutrašnjosti
smatra da su Europljani sa svojom bijelom kožom i stršećim nosevima
gadni. Prema našem shvaćanju, nos nije nipošto preistaknut u urođenika na
Ceylon, a ipak "Kinez iz sedmog stoljeća, tako naviknut na spljoštena
obličja mogulskih rasa, bio je iznenađen istaknutim nosevima Cingaleza da
je Thsang napisao kako imaju 'kljun ptice, a tijelo čovjeka'"
 Finlayson, pošto je potanko opisao narod Cochinchine, kaže su im
poglavite oznake okrugla glava i lice pa dodaje "okruglost cjelokupnog
izgleda upadljivija je u žena za koje se smatra da su to ljepše što u licu
većma pokazuju takav izgled." Sijamci imaju male noseve s razmaknutim
nosnicama, široka usta, više tanke usne, izrazito veliko lice, visokih i
širokih jagodičnih kostiju. Stoga nije čudno da je "ljepota, prema našem
poimanju njima strana. Štoviše, oni svoje žene smatraju mnogo ljepšima od
Europljanki." 459
Poznato je da mnoge Hotentotkinje imaju neobično izbačen stražnji
dio tijela, da su steatopigne, a Sir Andrew Smith je siguran da se to
muškarcima jako sviđa. 460 Jednoć je promatrao neku ženu koju su smatrali
ljepoticom, a ona je bila straga tako razvijena da ako je sjela na ravno, nije
mogla ustati i morala se pomicati sve dok ne bi došla do nekakve kosine. U
raznim crnačkim plemenima neke žene slična su izgleda a prema Burtonu,
za muškarce u Somaliji kažu da "svoje žene biraju tako što ih poredaju pa
izvuku onu koja najviše strši a tergo. "Ništa crncu nije odvratnije od oblika
koji je suprotan tome." 461
Što se tiče boje, crnci su zadirkivali Mungoa Parka zbog bjeline
njegove kože i njegova istaknutog nosa, smatrajući jedno i drugo "ružnim i
neprirodnim tjelesnim svojstvima." Sa svoje strane, on je veličao glatku
crninu njihove puti i ljupku sploštenost njihova nosa; to se oni nazvali
"medenom drskosti", ali su mu davali hranu. Afrički Mauri, također,
"mrštili su obrve i, kako se čini, bili su zgroženi" na pogled bijele kože.
Kad su crnački dječaci, na istočnoj obali, ugledali Burtona, povikali su:
"Vidi bijelca; nije li poput bijelog majmuna?" Na zapadnoj obali, kao što
me obavješćuje gosp. Winwood Reade, crnci se više dive jako crnoj koži
nego koži svjetlije nijanse. Ali njihovo užasavanje nad bjelinom, prema
istom putopiscu, možda se može djelomično pripisati kod crnaca vrlo
raširenom vjerovanju da su demoni i duhovi bijeli.
Banyai su crnci iz južnijeg dijela tog kontinenta, ali "znatan ih je dio
svjetlije boje bijele kave, a ta boja smatra se u cijeloj toj zemlji lijepom,"
tako da vlada drugi ukus. Kod Kafira, koji se mnogo razlikuju od crnaca,
"koža, osim u plemenima blizu Delagoa Zaljeva, obično nije crna nego
prevladava mješavina crne i crvene boje, ponajčešće čokoladna. Tamni ten,
kao nešto najobičnije, prirodno se najvećma cijeni. Kad se nekome kaže da
je svjetloput, ili da izgleda kao bijelac, Kafir baš ne smatra komplimentom.
Čuo sam za jednog nesretnika koji je bio tako svijetao da se zanj nije htjela
udati nijedna djevojka." Jedan od naslova kralja Zulua glasi "Ti koji si
crn."462 Gosp. Galton, pričajući mi o urođenicima J. Afrike, rekao je da su
njihovi pojmovi ljepote, kako se čini, vrlo različni od naših, jer u jednom
plemenu dvije vitke, tanke i zgodne djevojke urođenici nisu smatrali
lijepima.
Prijeđemo li na druge krajeve svijeta, na Javi, prema gospođi
Pfeiffer, nijedna se bijela djevojka ne smatra ljepoticom. Neki muškarac iz
Cochinchine "govorio je prezrivo o ženi engleskog veleposlanika koja je
imala bijele zube kao pas i ružičastu boju krumpirova cvijeta." Vidjeli smo
da Kinezi ne vole našu bijelu kožu i da da se S. Amerikanci dive
"žutosmeđoj puti." U Južnoj Americi, Yura-carasi, koji nastavaju
šumovite, vlažne padine istočnih Kordiljera, znatno su blijedoputi, kao što
kaže njihovo ime u urođeničkom jeziku; ipak smatraju da su europske žene
puno manje vrijedne od njihovih. 463
U nekih plemena Sjeverne Amerike kosa naraste do čudesne dužine,
a Catlin pruža neobičan dokaz koliko to oni cijene jer je poglavica Crowa
bio izabran na taj položaj zato što je imao najdužu kosu u plemenu, naime
deset stopa i tri palca (više od 3 metara, o. pr.). Aymarasi i Quichuasi iz
Južne Amerike također su vrlo dugokosi a oni to, kao što me izvješćuje
gosp. D. Forbes, to jako cijene kao ljepotu da je odsijecanje kose najveća
kazna koja ih može zadesiti. Na obje polovice ovog kontinenta urođenici
ponekad prividno povećavaju dužinu svoje kose prikačivanjem na nju
razne niti. Premda sjeverno-američki Indijanci vlasi na glavi toliko cijene,
dlake na licu smatraju "vrlo nepristojnima" pa svaku dlačicu brižno
iščupaju. Tako je diljem američkog kontinenta od Vancouver's Islanda na
sjeveru do Ognjene zemlje na jugu. Kad je York Minster, stanovnik iz
Ognjene zemlje, brodom "Beagle" vraćen u svoju zemlju, urođenici su mu
rekli da makne onih nekoliko kratkih dlaka sa svog lica. Oni su također
zaprijetili mladom misionaru, koji je kod njih ostao na neko vrijeme, da će
ga skinuti do gola i počupati dlake s njegova lica i tijela, a on i nije bio baš
dlakav. Ta moda ide dotle da paragvajski Indijanci čupaju obrve i trepavice
govoreći da ne žele biti kao konji.464
Značajno je da rase koje diljem svijeta gotovo uopće nemaju brade
ne vole ni dlačice na licu ili tijelu te se svim silama trude da ih uklone.
Kalmuki nemaju brade i dobro su, među Amerikancima, poznati po
čupanju svake dlačice, a tako je i kod Polinežana, nekih Malajaca i
Sijamaca. Gosp. Veitch tvrdi da Japanke "mahom odbijaju naše zaliske
smatrajući ih vrlo ružnima i rekle su nam da ih uklonimo kako bismo bili
nalik Japancima." Novozelanđani nemaju brade i brižno čupaju dlačice s
lica te imaju izreku: "Nema žene za dlakavoga." 465
S druge strane, bradate rase vrlo su zadivljeni svojim bradama i kod
njih su na velikoj cijeni. U Anglo-Saksonaca, sukladno njihovim
zakonima, svaki dio tijela ima svoju vrijednost: "gubitak brade procijenjen
je na dvadeset šilinga, a prijelom natkoljenice kažnjavao se samo s
dvanaest šilinga." 466 Na Istoku muškarci svečano se zaklinju svojom
bradom. Vidjeli smo da je Chinsurdi, poglavica Makaloloa u Africi, očito
smatrao da je brada veliki ukras. Kod Fidžijanaca na Pacifiku brada je
"obilata i bujna te im je na najveći ponos" dok su stanovnici susjednih
otočja Tonga i Samoa "bezbradi i groze se ružne brade." Samo na jednom
otok u skupini Ellice (danas Tuvalu, o. pr.) "muškarci su jako bradati ali
zbog toga uopće nisu ponosni." 467
Odatle vidimo kako se različite ljudske rase razlikuju u svome ukusu
glede lijepog. U svakome narodu, koji je dovoljno napredovao da načini
likove svojih bogova ili svojih pobožanstvenjenih vladara, kipari su se
svakako trudili da izraze najviši ideal ljepote i uzvišenosti. 468 U tom
pogledu zgodno je usporediti Jupitera ili Apolona starih Grka s egipatskim
ili asirskim kipovima, a njih opet s užasnim plitkim-reljefima u ruševinama
Srednje Amerike.
Naišao sam na vrlo malo tvrdnji koje bi bile u suprotnosti s gornjim
zaključkom. Gosp. Winwood Reade, međutim, koji je imao mnogo prilike
opažati ne samo kod crnaca Zapadne obale Afrike nego i onih u
unutrašnjosti koji nisu nikad došli u dodir s Europljanima, uvjeren je da su
njihova poimanja ljepote u cijelosti jednaka našima. U više navrata je
potvrdio da se složio s crncima u njihovu prosuđivanju ljepote djevojaka
urođenica i da njihova prosudba o ljepoti Europljanki odgovara našima.
Oni se dive dugoj kosi i rabe umjetna sredstva da bi obilato porasla; isto
tako dive se bradi premda je ona u njih vrlo skromna. Gosp. reade ostao je
u nedoumici kakav im se nos najviše sviđa, a čuo je neku djevojku kako
kaže: "Ne bih se htjela udati za njega, taj nema nosa", a to pokazuje da
spljošten nos nije predmet divljenja. Moramo, međutim, imati na umu da
su sniženi i vrlo široki nosevi te izbačene čeljusti crnaca Zapadne obale
iznimni oblik u stanovnika Afrike. Unatoč gornjim tvrdnjama, gosp. Reade
vjerojatno ne misli da bi crnci ikad stavili "jednostavno na osnovu
tjelesnog udivljenja, najljepše Europljanke ispred pristalih crnkinja." 469
Na mnogo načina potvrđena je istinitost načela, na kojem je davno
jašio Humboldt, 470 da se čovjek divi i često pokušava prenaglasiti razne
osobine koje mu priroda može dati. Primjer tomu je postupak bezbradih
rasa da čupaju svaki trag brade, i uopće bilo kakve dlačice s tijela. Kod
mnogih naroda lubanja se jako preinačuje u drevna i u moderna vremena i
gotovo nema sumnje da se tako radilo, naročito u S. i J. Americi, da se
pretjerano istakne neke prirodne i poželjne osobitosti. Kao što je poznato,
mnogi američki Indijanci dive se glavi koja je toliko spljoštena da nama
izgleda kao glava nekog idiota. Urođenici sjeverozapadne obale
potiskivanjem glavu pretvaraju u zašiljeni stožac i trajno nastoje skupiti
kosu u splet na vrhu glave da bi, kao što primijećuje Dr. Wilson, "postigli
privid rasta omiljelog čunjastog oblika." Žitelji Arakhana "dive se širokom,
glatkom čelu pa da ga postignu na čelo novorođenčeta pričvrste ploču od
od olova." S druge strane, izrazito okrugao zatiljak urođenici otočja Fidži
drže velikom "ljepotom".471
Što se lubanje tiče, kao i nosa, stari Huni u vrijeme Atile običavali su
povezivanjem sploštavati noseve svoje djece "kako bi što više postigli
prirodni izgled." U Tahićana, uvreda je ako se nekog nazove nosonja pa,
radi ljepote, u svoje djece pritiskuju noseve i čelo. Tako je i kod Malajaca
na Sumatri, Hotentota, nekih crnaca i urođenika Brazila. 472 Kinezi po
prirodi imaju neobično mala stopala473 a dobro je poznato da žene iz viših
slojeva izokreću svoja stopala da bi postala još manja. Najzad, Humboldt
misli da američki Indijanci vole bojiti svoja tjelesa crvenom bojom da bi
pojačali svoj prirodni ten, a sve do novijeg vremena Europljanke
naglašavaju svoju svijetle boje crvenim i bijelim kozmetičkim sredstvima,
no ja sumnjam ima li uopće u mnogih barbarskih naroda takove želje da se
oslikavaju.
U našim modama u odijevanju vidimo točno isto načelo i istu želju
isticanja svake točke do neke krajnosti; mi iskazujemo također onaj isti
duh natjecanja. No moda u divljaka mnogo je trajnija od naše i to je nužno
vazda slučaj kada su im tijela umjetno preinačena. Arapkinje s Gornjeg
Nila potroše oko tri dana u friziranju; one nikad ne oponašaju druga
plemena "nego se jednostavno takmiče međusobno u hvaljenju svoga
vlastitog stila." Dr. Wilson, govoreći o spljoštenim lubanjama različitih
američkih rasa, dodaje: "Takve običaje vrlo teško je iskorijeniti i dugo
nadživljavaju prevrate koji smjenjuju vladarske kuće i dokidaju važnije
narodne posebnosti." 474 Isto to načelo jako dolazi do izražaja i u umjetnom
odabiru pa odatle možemo razumjeti, kao što sam na drugom mjestu
objasnio, 475 čudesni razvitak svih životinjskih i biljnih rasa koje su
uzgojene jedino kao ures. Uzgajivači uvijek žele kod svake oznake neko
povećanje; oni se ne dive srednjoj mjeri; zasigurno, oni ne žele ni neku
veliku i nesuvislu promjenu u svojstvima svojih rasa: dive se samo onome
što su se navikli nadzirati, ali žarko žele da svaku karakterističnu crtu vide
kao nešto razvijeniju.
Nema sumnje, opažajne moći čovjeka i nižih životinja tako su
uspostavljene da sjajne boje i neki oblici, poput skladnih i ritmičnih
zvukova, donose zadovoljstvo i zovu se lijepima; ali zašto je tako, ne
znamo ništa više nego zašto su neke tjelesni osjećaji ugodni a drugi
neugodni.
Vjerojatno nije istina da s obzirom na ljudsko tijelo postoji neko
univerzalno mjerilo ljepote u čovjekovu duhu. Moguće je, međutim, da su
neki ukusi tijekom vremena postali nasljedni, premda ne znam ni za jedan
dokaz u prilog takva mišljenja; pa ako je i tako, svaka rasa ima svoje
vlastito urođeno idealno mjerilo ljepote. Neki su pokušali dokazati476 kako
se ružnoća sastoji u približavanju ustrojstvu nižih životinja, a to je
nedvojbeno istina kod većine civiliziranih naroda, ali nos koji je dvaput
dulji, ili oči dvaput veće nego je uobičajeno, ne bi bile približavanje
nijednoj od nižih životinja, a bilo bi to strahovito ružno. Ljudi svih rasa
više vole ono što su se navikli vidjeti; oni ne podnose veliku promjenu, ali
vole raznolikost i dive se svakoj značajci koja je dovedena do umjerene
krajnosti. 477 Ljudi koji su naviknuti na gotovo okruglo lice, na ravne i
pravilne crte i svijetle boje, dive se, kao što mi Europljani znamo, tim
osobitostima kad su jako razvijene. Na drugoj strani, ljudi naviknuti na
široko lice, visokih jagodičnih kostiju, spljoštena nosa i crne kože, dive se
kad su izrazito razvijene te osobitosti. Nema sumnje da se, radi ljepote,
lako mogu vrlo razviti sve značajke. Stoga je kao savršena ljepota, koja
podrazumijeva mnoge na poseban način preinačene značajke, u svih rasa
upravo čudesna. Kao što je veliki anatom Bichat davno rekao, kad bi svi
proizašli iz istog kalupa, ljepote ne bi bilo. Kad bi sve naše žene bile lijepe
kao Medičejska Venera, neko vrijeme bili bismo očarani, ali bismo ubrzo
poželjeli raznolikost; a čim postignemo raznolikost, odmah želimo kod
naših žena vidjeti neke osobine ponešto pretjerane preko upravo postojećeg
zajedničkog mjerila.
 Dvadeseto poglavlje

SEKUNDARNE SPOLNE OZNAKE U ČOVJEKA -

nastavak

O učincima neprekidnog odabira žena prema različitim mjerilima

ljepote u svakoj pojedinoj rasi - O uzrocima koji ometaju spolni odabir u
civiliziranih i divljih naroda - Uvjeti koji su pogodovali spolnom odabiru u
prvobitna vremena - O načinima djelovanja spolnog odabira u
čovječanstvu - O ženama u divljih plemena koje imaju nekog utjecaja pri
izboru svojih muževa - Odsutnost dlake na tijelu i razvitak brade - Boja
kože - Sažetak

U Prethodnom poglavlju vidjeli smo da su uresi, odjeća, i vanjski

izgled na visokoj cijeni u svih barbarskih rasa i da muškarci prosuđuju
ljepotu svojih žena po vrlo različitim mjerilima. Sada trebamo dalje ispitati
jesu li to davanje prednosti i odabir, tijekom mnogih naraštaja, onih žena
za koje su muškarci svih rasa smatrali da su najprivlačnije, promijenili
samo osobine žena ili u obadva spola. Kod sisavaca, čini se, opće je pravilo
da razne osobine podjednako nasljeđuju mužjaci i ženke, pa bismo mogli
očekivati da se i u čovječanstvu neka osobina koju su spolnim odabirom
postigle žene obično prenosi na potomstvo obaju spolova. Ako se tako
uspostavila neka promjena, gotovo je sigurno da su je različite rase
različito preinačile jer je svaka imala svoje vlastito mjerilo ljepote.
U čovječanstvu, naročito kod divljaka, u pogledu tjelesne građe
mnogi uzroci se isprepleću s djelovanjem spolnog odabira. Civilizirane
ljude privlači čar ženske duše, njihovo zdravlje i osobito njihov društveni
položaj pa se rijetko žene ženama iz znatno nižih slojeva. Muškarci koji su
uspjeli dobiti ljepše žene nemaju većih izgleda da će ostaviti dugi niz
potomstva nego oni muškarci s običnijim ženama, osim one nekolicine
koja ima pravo na ženidbu zahvaljujući prvorođenstvu. Što se tiče suprotna
oblika odabira, naime, kad privlačnije muškarce biraju žene, premda u
civiliziranih naroda žene imaju slobodan ili gotovo slobodan izbor, što nije
slučaj kod barbarskih naroda, čak i tada njihov je izbor pod velikim
utjecajem muškarčevog društvenog položaja i bogatstva pa uspjeh
muškaraca u životu uvelike ovisi o njihovim intelektualnim sposobnostima
i energiji, ili o plodovima tih istih sposobnosti u njihovih predaka.
Ima, međutim, razloga vjerovati da je spolni odabir imao nekog
učinka u nekih civiliziranih i poluciviliziranih naroda. Mnogi su uvjereni,
mislim s pravom, da su pripadnici naše aristokracije, uključivši pod taj
naziv sve bogate obitelji u kojih je dogo prevladavalo pravilo
prvorođenstva, time što su tijekom mnogih naraštaja birali za supruge vrlo
lijepe žene iz svih društvenih slojeva, postali, u skladu s našim europskim
mjerilima ljepote, pristaliji od pripadnika srednjih slojeva, a opet da su
srednji slojevi nalazeći se pod istim pogodnim životnim uvjetima bili kadri
za razvitak tijela. Cook primijećuje da superiornost u osobnom izgledu
"koja se može zapaziti kod prvaka ili izvrsnika na inim otocima (Pacifika)
uočena na Sendvičkim otocima", ali to je možda poglavito posljedica
njihove bolje ishrane i načina života.
Stari putopisac Chardin, opisujući Perzijance, kaže da je "njihova krv
sada vrlo pročišćena čestim miješanjem s Gruzijcima i Cirkasijancima,
dvama narodima koja su svjetski poznata po osobnoj ljepoti. U Perziji
jedva da ima uglednijeg čovjeka kojemu majka nije Gruzijka ili
Cirkasijka." Dodaje da svoju ljepotu "ne nasljeđuju od svojih predaka, jer
bez spomenutog miješanja ugledni ljudi u Perziji koji su potomci Tatara
strašno su ružni."478 Postoji i zanimljiviji slučaj: svećenice koje su čuvale
Venerin hram u Erice kod mjesta San-Giuliano na Siciliji birale su se
prema svojoj ljepoti iz cijele Grčke; one nisu bile djevice vestalke i
Quatrefages479, koji o tome kazuje, bilježi kako su žene u San-Giulianou
sve do danas poznate kao najljepše na tom otoku pa ih umjetnici koriste
kao modele. No u gornjim slučajevima dvojbenost dokaza je očita.
Svakako vrijedi navesti sljedeće slučajeve, iako se tiču divljaka, zbog
njihove neobičnosti. Gosp. Winwood Reade me obavješćuje da su Jolofi,
crnačko pleme na obali zapadne Afrike, "čuveni sa svoga mahom krasnog
izgleda." Jedan njihov prijatelj zapitao je jednoga: Kako to da svatko koga
sam među vama sreo, ne samo muškarci nego i žene, tako krasna izgleda?
Jolof je odvratio: "To je lako objasniti: odvajkada je u nas običaj probrati
najružnije naše ropkinje i prodati ih." Tu valja dodati da su sve ropkinje
ujedno suložnice. Da bi prema mišljenju tog crnca, bilo ono opravdano ili
ne, lijep izgled njegovih suplemenika valjalo pripisati dugotrajnom
uklanjanju ružnih žena, ne iznenađuje nas kao što bi se u prvi mah moglo
učiniti, jer sam na drugom mjestu pokazao480 da crnci jako cijene važnost
odabira u svome gajenju domaćih životinja a iz gosp. Readea o tome mogu
pružiti dodatne dokaze.
O uzrocima koji priječe ili zaustavljaju djelovanje spolnog odabira
kod divljaka. - Poglaviti su uzroci, prvo, tzv. zajedničke ženidbe ili
promiskuitetni spolni odnosi; drugo, čedomorstvo, naročito ženske djece;
treće, rane zaruke; i, najzad, nepoštivanje žena koje se drže kao prave
ropkinje. Te četiri točke valja podrobnije razmotriti.
Očito, dokle god je sparivanje u čovjeka, ili u bilo koje druge
životinje, prepušteno slučaju, bez odabira sa strane nekog spola, tu neće
biti spolnog odabira niti učinka na potomstvo time što su neke jedinke bile
u prednosti pred drugima prilikom svog snubljenja. Tako je potvrđeno da
kod nekih plemena postoji praksa nečega što je Sir J. Lubbock susretljivo
nazvao zajedničkim ženidbama, tj. svi muškarci i žene nekog plemena su
muževi i žene jedni drugima. Razuzdanost mnogih divljaka svakako je
začudno velika, ali mi se čini da je potrebno više dokaza prije nego posve
prihvatimo da je njihovo današnje spolno općenje sasma promiskuitetno.
Svi oni, međutim, koji su proučavali taj predmet iz najveće blizine481, i
kojih je sud mnogo vredniji od mojega, smatraju da je zajednička ženidba
bila izvorni i univerzalni oblik diljem svijeta, uključivši brak braće i
sestara. Posredan dokaz u prilog tome mišljenju krajnje je snažan i oslanja
se poglavito na rodbinske nazive koji se upotrebljavaju među članovima
istog plemena, označujući povezanost samo s plemenom, ali ne i s nekim
od roditelja. No taj predmet je preopsežan i složen čak za sažet prikaz
ovdje pa ću se ograničiti samo na nekoliko primjedbi. U slučaju
zajedničkih ženidaba, ili gdje je ženidbena veza vrlo labava, očito je da se
ne može znati tko je otac djeteta.
Ali se čini gotovo nevjerojatnim da bi se ikad bilo moglo posve ne
znati tko mu je majka, pogotovo stoga što u mnogim plemenima žene dugo
doje svoju djecu. Zato u mnogo slučajeva nasljedna loza računa se samo
preko majke, uz isključenje oca. No u nekim drugim slučajevima
izražavaju se tako da se spominje samo povezanost s plemenom, uz
isključivanje čak i majke. Čini se mogućim da povezanost među bliskim
članovima istoga barbarskog plemena, izloženih svakovrsnim pogiblima,
mora biti mnogo važnija zbog potrebe uzajamne zaštite i pomoći, negoli
povezanost između majke i njezina djeteta, pa je to dovelo do izraza koji
iskazuju to prvo srodstvo; ali gosp. Morgan smatra da takvo objašnjenje
ovdje nikako nije dostatno.
Rodbinski nazivi koji se upotrebljavaju u različitim dijelovima
svijeta, prema istom upravo navedenom autoru, mogu se podijeliti u dvije
velike skupine, u klasifikatorne i deskriptivne, - ove posljednje
upotrebljavamo mi. Upravo nas klasifikatorni sustav tako snažno navodi na
misao da su zajedničke i ini krajnje labavi oblici ženidbe prvobitno bili
univerzalni. Ali koliko ja mogu vidjeti, nije nužno na temelju toga
pomišljati na apsolutni promiskuitet. Muškarci i žene mogli su nekada, kao
što je kod mnogih nižih životinja, ulaziti u stroge iako privremene brakove
za pojedinačno rođenje, pa bi u tom slučaju dolazilo do gotovo jednako
velike zbrke u označavanju rodbinstva kao i u slučaju promiskuiteta. Što se
spolnog odabira tiče, jedino je važno da se izbor odvija prije nego se
roditelji udruže, a od malog je značenja jesu li brakovi trajali doživotno ili
samo za jednu sezonu.
Osim dokaza vezanih uz izraze za rodbinsku povezanost, drugi oblici
razmišljanja ukazuju na nekoć veliku prevlast zajedničke ženidbe. Sir J.
Lubbock onaj čudan i široko raširen običaj egzogamije, - što znači da
muškarci nekog plemena uvijek uzimaju žene iz drugog plemena, - vrlo
pronicavo objašnjava komunizmom kao izvornim oblikom ženidbe, pri
čemu neki muškarac nije nikad dobivao ženu za sebe osim kad ju je oteo iz
susjednoga neprijateljskog plemena i tada je ona, prirodno, postala samo
njegovo vrijedno vlasništvo. Odatle bi bila nastala praksa otmice žena a
zbog ugleda koji je to donosilo, naposljetku bi bilo postalo općenit običaj.
Možemo također, prema Sir J. Lubbocku, 482 razumjeti "nužnost ispaštanja
za ženidbu kao povredu plemenskih obreda budući da, prema drevnim
zasadama netko nema pravo sebi prisvojiti ono što pripada cijelom
plemenu." Sir J. Lubbock dalje iznosi niz činjenica kojima pokazuje kako
se u stara vremena visoko poštivalo žene koje su bile bezgranično slobodna
ponašanja, a to je, kako on objašnjava, shvatljivo ako prihvatimo da je
promiskuitet bio prvobitni i zato dugo poštivan plemenski običaj. 483
Iako je način razvitka bračne veze nejasan, što možemo zaključiti iz
razlika u mišljenju glede više točaka između trojice autora koji su to
najviše proučili, naime, gosp. Morgana, gosp.
M'Lennana i Sir J. Lubbocka, ipak iz gore navedenih i nekih drugih
skupina dokaza čini se sigurnim da se običaj ženidbe postupno razvio i da
je gotovo promiskuitetno općenje bilo vrlo rašireno diljem svijeta. Ipak, po
analogiji s nižim životinjama, osobito s onima koje su u klasifikaciji
čovjeku najbliže, ne vjerujem da je taj običaj prevladao u nekome krajnje
dalekom periodu kad se čovjek na zoološkoj ljestvici tek bio dokopao
svoga sadašnjeg položaja. Čovjek je, kao što sam pokušao pokazati,
zasigurno potekao od nekoga majmunolikog stvora. Kod današnjih
majmuna (Quadrumana), koliko njihove običaje poznajemo, poznato je da
su mužjaci nekih vrsta monogamni ali sa ženkama žive samo jedan dio
godine, kao što je kako se čini kod orangutana. Neke vrste, primjerice neki
indijski i američki majmuni, strogo su monogamni i cijele godine žive sa
svojim ženkama. Ostali su poligamni, kao gorila i neke američke vrste, i
svaka porodica živi odvojeno. Čak i kad je tako, porodice koje nastavaju
neku oblast vjerojatno se do neke mjere druže. Čimpanze, na primjer,
povremeno se okupljaju u goleme čopore. S druge strane, neke vrste jesu
poligamne ali više mužjaka, svaki sa svojom ženkom, žive zajedno, kao što
je kod nekih vrsta pavijana. 484 Prema onomu što znamo o ljubomori kod
svih majmunskih mužjaka, gdje su mnogi od njih posebno opremljeni za
borbu sa svojim suparnicima, možemo zaista zaključiti da je promiskuitet u
prirodnom stanju stvar krajnje nevjerojatna. Sparivanja možda i nisu bila
za cijeli život nego samo za pojedinu sezonu pa, ipak, ako su najjači i
najbolji mužjaci, koji su bili u stanju braniti ili inače pomagati svoje ženke
i mladunčad, odabirali najprivlačnije ženke, za djelovanje spolnog odabira
bilo je to dovoljno.
Prema tome, gledamo li dosta unatrag u prošlost, krajnje je
nevjerojatno da su prvi muškarci i žene živjeli u promiskuitetu. Sudeći
prema društvenim navikama čovjeka kakav je sada, i prema većini divljaka
koji su poligamisti, vrlo je vjerojatno stajalište da su prvobitno muškarci
izvorno živjeli u malim zajednicama, svaki s više žena koliko ih je mogao
uzdržavati i pribaviti, koje je ljubomorno čuvao protiv svih drugih
muškaraca. Ili je možda živio s više žena nasamo, kao gorila, jer svi
urođenici "se slažu da samo jedan odrasli muškarac bude u skupini; kad
mladić odraste, nastane borba oko prevlasti i najjači, ubijanjem ili
otjerivanjem ostalih, uspostavlja sebe kao glavu zajednice." 485 Mlađi
muškarci koji su tako izbačeni lutali unaokolo, kad bi konačno pronašli
partnera, priječili su odveć blisko miješanje unutar granica iste obitelji.
Premda su divljaci danas krajnje razuzdani i premda su zajedničke
ženidbe možda nekada općenito prevladavale, ipak mnoga plemena imaju
neki oblik braka ali je on labaviji nego kod civiliziranih naroda. Kao što
smo maloprije utvrdili, gotovo svi plemenski vođe žive u poligamiji. Ima,
međutim, plemena, gotovo na dnu ljestvice, koja su strogo monogamna.
Tako je kod Veddaha na Cejlonu. Prema Sir J. Lubbocku, 486 oni imaju
izreku "da muža i ženu samo smrt može rastaviti." Jedan pametni kanadski
poglavica, naravno poligamist, "strahovito se sablaznio nad barbarizmom
da čovjek živi samo s jednom ženom i da se ne rastavi sve do smrti." To je,
reče, "upravo onako kako je kod Wanderoo majmuna” (Macaca silena, o.
pr.). Jesu li divljaci koji sada imaju neki oblik, bilo poligamnog ili
monogamnog, braka takvi od prvobitnih vremena ili su se vratili na neki
oblik ženidbe pošto su prošli kroz stadij promiskuiteta, ovdje ne bih htio
pogađati.
Čedomorstvo. - Ta je praksa sada vrlo raširena diljem svijeta i ima
razloga vjerovati da je još više prevladavala u prvobitna vremena. 487
Barbarima je teško uzdržati sebe i svoju djecu pa je jednostavno izlaz u
ubijanju djece. U Južnoj Americi neka plemena, kao što tvrdi Azara, nekoć
su uništavali toliko muške i ženske djece, da su došli na rub istrebljenja.
Poznato je da su žene na Polinezijskom otočju ubijale četvero, petero ili
čak do desetero svoje djece i Ellias nije mogao pronaći nijednu koja nije
ubila barem jedno. Tamo gdje vlada čedomorstvo borba za opstanak bit će
utoliko manje oštra i svi članovi plemena imat će gotovo podjednake
izglede za podizanje nekolicine preživjele djece. U većini slučajeva
uništava se više žensku nego mušku djecu jer je jasno da su ovi potonji za
pleme vrlo vrijedni jer će ga kao odrasli moći braniti i uzdržavati. No muke
što ih žene imaju s othranjivanjem djece, njihov dosljedni gubitak ljepote,
sve veća cijena koja se davala njihovoj sretnijoj sudbini, kad ih je manje,
navode same žene, pa i razni istraživači, kao dodatne razloge za
čedomorstvo. U Australiji, gdje je ubijanje ženske djece vrlo rašireno, Sir
G. Grey je procijenio da urođenica spram urođenika ima u omjeru 1 : 3;
drugi, pak, kažu 2 : 3. U nekome selu na istočnom rubu Indije pukovnik
Macculloch nije našao ni jedno žensko dijete. 488
Kad je zbog ubijanja ženske djece vrlo opao broj žena, prirodno je
nastao običaj otimanja žena iz susjednih plemena. Sir J. Lubbock,
međutim, kao što smo vidjeli, tu pojavu poglavito pripisuje negdašnjem
postojanju zajedničke ženidbe zbog koje su muškarci otimali žene iz
drugih plemena kako bi ih imali kao svoje vlasništvo. Može se među
dodatne uzroke navesti i to što su takve zajednice bile vrlo malene pa je u
tom slučaju često nedostajalo žena raspoloživih za brak. Da je običaj
otmice bio vrlo raširen u negdašnja vremena, čak u predaka civiliziranih
naroda, jasno pokazuju mnogi sačuvani čudni običaji i ceremonije o kojima
je gosp. M'Lennan dao vrlo zanimljivih podataka. "Stari svat" naših
današnjih ženidaba, čini se, da je izvorno bio glavni pomagač mladoženje u
činu otmice. No tako dugo dok su muškarci redovno pribavljali svoje žene
silom ili lukavstvom, vjerojatno nisu odabirali privlačnije žene nego su bili
sretni ako su se dokopali bilo kakve. Ali čim je postupak pribavljanja žena
iz drugog plemena krenuo putem razmjene, kao što je sada na mnogim
mjestima, nabavljalo se općenito privlačnije žene. Trajno, pak, miješanje
među plemenima koje neizbježno proizlazi iz bilo kojeg oblika takva
običaja težilo je da svi stanovnici koji nastavaju neku zemlju postanu po
svojstvima gotovo jednoliki i to bi bilo uvelike ometalo spolni odabir u
porastu razlika među plemenima.
Manjak žena kao posljedica ubijanja ženske djece dovodi također do
jedne druge prakse, naime do poliandrije koja je još uvijek uobičajena u
nekim dijelovima svijeta i koja je nekada, kao što misli M'Lennan, bila
gotovo univerzalna. No u to su posumnjali gosp. Morgan i Sir J.
Lubbock.489 Kad god su dvojica ili više muškaraca prisiljeni oženiti se za
jednu ženu, tada je sigurno da su sve žene u plemenu već udane i tada sa
strane muškaraca nema nikakva odabira privlačnijih žena. Ali u takvim
okolnostima nedvojbeno je da će žene imati mogućnost izbora, a one će
dati prednost privlačnijim muškarcima. Azara, na primjer, opisuje kako se
neka Gvajanka cjenka oko raznoraznih povlastica prije nego što prihvati
jednoga ili više muževa; a muškarci stoga posvećuju neobičnu pažnju
svome izgledu.490 Vrlo ružni muškarci možda će ukupno stradati u
dobijanju žene, ili će neku dobiti kasno u životu, ali zgodniji muškarci,
premda vrlo uspješni u dobijanju žena, neće ipak, kao što ćemo kasnije
vidjeti, ostaviti više potomstva da ono naslijedi njihovu ljepotu od manje
zgodnih muževa te iste žene.
Rane zaruke i žensko ropstvo. - U mnogih divljaka običaj je
zaručivanje djevojčica dok su još u djetinjoj dobi i time se djelotvorno
sprečava izbor na temelju sklonosti s bilo koje strane ovisno o osobnom
izgledu. Ali to ne priječi da moćniji muškarci privlačnije žene kasnije ne
ukradu ili silom ugrabe njihovim muževima, što se često dešava u
Australiji, Americi i drugim dijelovima svijeta. Iste posljedice s obzirom
na spolni odabir slijedit će do neke mjere kad se žene gotovo isključivo
vrednuju kao roblje ili tegleća marva, kao što je slučaj kod većine divljaka.
Muškarci, pak, u sva vremena davali su prednost najzgodnijim ropkinjama
u skladu sa svojim mjerilom lijepoga.
Vidimo dakle da kod divljaka prevladavaju neki običaji koji uvelike
ometaju, ili posve zaustavljaju, djelovanje spolnog odabira. S druge strane,
uvjeti života kojima su divljaci izloženi i neke njihove navike pogoduju
prirodnom odabiru, a on vazda ide zajedno sa spolnim odabirom. Poznato
je da divljaci trpe od uzastopnih teških općih gladi; oni ne povećavaju
svoju hranu umjetnim sredstvima; oni se rijetko odriču ženidbe 491 i
općenito se žene mladi. Dosljedno tome, povremeno su podvrgnuti oštroj
borbi za opstanak i prežive samo povlašteni.
Vratimo li se na prvobitna vremena kad su ljudi samo dvojbeno u
potpunosti bili dostigli razinu ljudskosti, oni su tada vjerojatno živjeli, kao
što smo već utvrdili, bilo kao poligamisti bilo povremeno kao
monogamisti. Sudeći po analogiji, njihovo spolno općenje tada nije bilo
promiskuitetno. Nema sumnje, oni su branili svoje žene kako su najbolje
mogli od svakovrsnih neprijatelja i vjerojatno lovili za uzdržavanje njih i
njihova poroda. Najmoćniji i najsposbniji muškarci bili su najuspješniji u
borbi za život i u pribavljanju privlačnih žena. U tome ranom periodu
ljudski preci, budući da su imali slabašne sposobnosti razmišljanja, nisu
predviđali događaje daleko unaprijed. Više su se ravnali po svojim
nagonima a po razumu manje nego što je to u današnjih divljaka. U tom
periodu oni su još nisu bili djelomično izgubili jedan od najjačih nagona,
koji je tako općenit svih nižih životinja, naime ljubav prema svom mladom
porodu. i prema tome nisu imali čedomorstva. Tu nije bilo umjetnog
pomanjkanja žena pa nije došlo ni do poliandrije; nije bilo ni ranih zaruka,
spram žena nije se odnosilo kao spram pravih ropkinja, oba spola, bez
obzira je li netko muško ili žensko, imali su mogućnost biranja, odabirali
su svoje partnere ne prema duševnoj dražesti, niti prema imetku ili
društvenom položaju, nego gotovo isključivo prema izvanjskom izgledu.
Svi odrasli su se ženili ili udavali i sav porod, koliko je samo bilo moguće,
nastojalo se othraniti, pa je stoga borba za opstanak s vremena na vrijeme
poprimala krajnje razmjere. Odatle, u ta prvobitna vremena svi uvjeti za
spolni odabir bili su mnogo povoljniji nego u kasnijem periodu kad je
čovjek u svojim intelektualnim moćima uznapredovao, ali je nazadovao u
svojim nagonima. Zato, što god je utjecaj spolnog odabira bio kadar
proizvesti glede razlučivanja ljudskih rasa, te glede razdvajanja čovjeka od
viših majmuna (Quadrumana), taj utjecaj bio je mnogo moćniji u vrlo
dalekom periodu, nego što je danas.

Kako djeluje spolni odabir u čovječanstvu. - Kod prvobitnih ljudi,

pod povoljnim uvjetima o kojima smo upravo govorili, i kod onih divljaka
koji u današnje vrijeme sklapaju bilo kakve ženidbene veze (ali podložne
većem ili manjem ometanju ovisno o običajima ženskog čedomorstva,
ranih zaruka, itd.), spolni odabir djeluje vjerojatno onako kako slijedi.
Najjači i najsnažniji muškarci, - oni koji najbolje mogu braniti i lovom
prehraniti svoje obitelji i u kasnija vremena glavari ili poglavice, - oni koji
su opremljeni najboljim oružjem i koji imaju najviše imetka, primjerice
više pasa ili drugih životinja, uspješniji su u othranjivanju većeg broja
potomstva od onih koji su slabiji, siromašniji i niži članovi istog plemena.
Stoga ne može biti dvojbe da su takvi muškarci općenito mogli birati
najprivlačnije žene. Sve do u novije vrijeme, kao što sam čuo od gosp.
Mantella, gotovo svaka djevojka na Novom Zelandu, koja je zgodna, ili se
vidi da će biti zgodna, postaje tapu za nekog poglavicu. Kod Kafira, kao
što tvrdi gosp. C. Hamilton, 492 "poglavice općenito probiru žene miljama
unaokolo i vrlo su ustrajni u uspostavi ili potvrđivanju svoje povlastice."
Vidjeli smo da svaka rasa ima svoje poimanje ljepote i znamo da je
čovjeku prirodno diviti se svakoj osobitosti u domaćih životinja,
odijevanju, ukrasu i osobnom izgledu kad god idu onkraj običnih dosega.
Ako je ovih nekoliko prethodnih postavki prihvatljivo, a ne vidim da su
dvojbene, bilo bi neobjašnjivo kad odabir privlačnijih žena sa strane
moćnijih muškaraca u nekom plemenu, koji othranjuju prosječno više
djece, ne bi nakon velikog broja naraštaja do neke mjere preinačio svojstva
tog plemena.
Kod naših domaćih životinja, kad se neka tuđa rasa uvede u novu
zemlju, ili kad je neka domaća rasa dugo i brižno uzgajana, bilo za uporabu
ili ukras, utvrđeno je da nakon mnogih naraštaja doživi, gdje god se
uspoređivanje moglo obaviti, veću ili manju promjenu. To slijedi iz
nesvjesnog odabira tijekom dugog niza naraštaja, - to znači čuvanja
najpoželjnijih jedinki, - bez ikakve želje ili očekivanja takvog rezultata sa
strane uzgajivača. Isto tako, ako dva pažljiva uzgajivača tijekom mnogo
godina uzgajaju životinje iste porodice, i ne uspoređuju ih međusobno ili sa
zajedničkim mjerilom, utvrđeno je da su poslije nekog vremena, na
iznenađenje svojih vlasnika, postale malko drukčije.493
Svaki uzgajivač, kao što je dobro rekao Von Nathusius, utisnuo je u
svoje životinje značaj svoga vlastitog duha - svoj ukus i rasuđivanje. Koji
razlog, onda, da se navede zašto slični rezultati ne bi trebali slijediti iz
dugotrajnog odabira najljepših žena koji provode muškarci pojedinih
plemena imajući mogućnost podizanja do zrelosti većeg broja djece? Bio
bi to nesvjesni odabir jer bi se učinak postizao neovisno o bilo kakvoj želji
ili očekivanju sa strane muškaraca koji su više voljeli jedne žene nego
druge.
Pretpostavimo da se pripadnici nekog plemena, koje provodi neki
oblik ženidbe, nasele na nekom nezauzetom prostoru; ubrzo, oni bi se
razbili u posebne horde koje će međusobno biti odvojene raznim
zaprekama i još učinkovitije neprestanim ratovima sa svim barbarskim
narodima. Horde bi stoga bile izložene neznatno različitim životnim
uvjetima i navikama i prije ili kasnije bi se u nekome malom stupnju
razlikovale. Kad se to dogodi, svako odvojeno pleme za sebe će oblikovati
ponešto različito mjerilo ljepote;494 i tada će početi djelovati nesvjesni
odabir putem moćnijih i vodećih divljaka kojima se više sviđaju jedne žene
nego druge. Time će, prvotno vrlo sićušne, razlike među plemenima
postupno i neizbježno rasti u sve većem i većem stupnju.
Kod životinja u prirodnom stanju, mnoge osobine vlastite
mužjacima, primjerice veličina, snaga, posebna oprema, odvažnost i
borbenost, postignute su putem zakona borbe. Čovjekovi poluljudski preci,
poput njihovih rođaka majmuna (Quadrumana), gotovo sigurno bili su
preinačeni na isti način i kao što se sada divljaci bore za posjedovanje
svojih žena, sličan proces odabira u većem ili manjem stupnju se dogodio
do naših dana. Drukčije osobine vlastite mužjacima nižih životinja, kao
svijetle boje i razni ukrasi, stekli su privlačniji mužjaci jer su ih više voljele
ženke. Ima, međutim, iznimaka kad su mužjaci, namjesto da su bili
odabirani, bili odabirači. Takve slučajeve prepoznajemo kod ženki koje su
daleko ukrašenije od mužjaka, - a svoje ukrasne osobine prenosile su
isključivo ili poglavito na svoje žensko potomstvo. Jedan takav slučaj
opisan je u redu kojemu pripada i čovjek, naime kod majmuna Rhesusa.
Muškarac je tjelesno i duhovno moćniji od žene i u divljem stanju on
je drži u kudikamo bijednijem stanju sužanjstva nego što to rade mužjaci
bilo koje druge životinje; stoga ne začuđuje što je on zadobio moć odabira.
Žene su posvuda svjesne vrijednosti svoje ljepote i kad imaju sredstava
više nego muškarci uživaju u ukrašavanju samih sebe svakovrsnim
uresima. One posuđuju pera ptičjih mužjaka, kojima je priroda okitila taj
spol da očarava ženke. Budući da su žene dugo bile odabirane zbog ljepote
ne iznenađuje nas da su neke od uzastopnih varijacija bile prenesene na
ograničeni način i da su stoga svoju ljepotu prenosile u nešto višem stupnju
na svoje žensko, nego na muško potomstvo. Stoga su, kao što će većina
potvrditi, žene postale ljepše od muškaraca. Žene, ipak, zasigurno prenose
većinu svojih osobina, uključivši ljepotu, svome potomstvu obaju spolova
tako da neprestano povlašćivanje privlačnijih žena sa strane muškaraca
svih rasa, sukladno njihovu mjerilu ukusa, teži preinačiti na isti način sve
pripadnike obaju spolova koji čine neku rasu.
Što se tiče drugih oblika spolnog odabira (koji je kod nižih životinja
ponajvećma vrlo općenit), naime kad odabiru ženke, prihvaćajući samo one
mužjake koji ih najviše uzbuđuju ili očaravaju, imamo razloga pomišljati
da je tako bilo i kod prvobitnih ljudskih predaka. Vrlo je vjerojatno da
muškarac duguje svoju bradu, pa možda i neke druge značajke, nasljeđu od
drevnog pretka koji je tako zadobio svoje ukrase. Ali taj način odabira
možda je prigodice djelovao i u kasnija vremena jer u vrlo barbarskih
plemena žene imaju više moći u odabiru, odbacivanju i iskušavanju
njihove ljubavi ili nakon toga u mijenjanju muževa, nego što bi se
očekivalo. Budući da je to točka od stanovite važnosti, pružit ću taj dokaz
koliko sam ga bio u stanju prikupiti.
Hearne opisuje kako je neka žena u jednome od plemena arktičke
Amerike ponovljeno ostavljala muža i odlazila s ljubavnikom; a kod
Karuasa iz J. Amerike, kao što tvrdi Azara, pravo na razvod je apsolutno.
Kod Abiponesa kad neki muškarac izabere ženu započne cjenkanje s
roditeljima oko cijene. No "često se dogodi da djevojka opozove ono što je
već dogovoreno između roditelja i ženika, jogunasto odbacivši svaku
pomisao o toj ženidbi." Ona često pobjegne, sakrije se i tako ženika izigra.
Ma otocima Fidži muškarac se žene, koju želi, dočepa stvarno ili tobože na
silu, ali “stigavši u kuću svog otmičara, ako ne pristaje na brak, obrati se
nekome tko je može obraniti; ako je, pak, zadovoljna, stvar se smjesta
sredi.” U Ognjenoj zemlji neki mladić najprije dobije pristanak roditelja
pošto im je učinio neku uslugu, a zatim nastoji ugrabiti djevojku, “ali ako
ona neće, sakrije se u šumu a njezin obožavatelj okrutno se izmuči u
potrazi za njom i obustavlja potragu, ali to se rijeko dogodi.” Kod
Kalmuksa redovito postoji borba između mlade i mladoženje, pri čemu se
spram mlade kreće pošteno pa je Clarke “ustvrdio da nema primjera gdje je
neka djevojka oteta, a da nije imala posebnu sklonost prema otmičaru.”
Takvo utrkivanje pri zasnivanju braka postoji i u divljih plemena
Malajskog otočja i prema kazivanju M. Bouriena, kao što primijećuje Sir J.
Lubbock, ta “utrka” “ne ovisi o hitrosti, niti je borba snage, nego stoji do
sreće mladića da se svidi svojoj žuđenoj zaručnici.”
Vratimo se ponovno u Afriku: Kafiri kupuju svoje žene i očevi često
tuku svoje kćeri ako ne žele prihvatiti odabranog muža, ali ipak iz mnogih
činjenica, o kojima govori vlč. gosp. Shooter, je jasno da one imaju znatnu
moć izbora. Tako se znalo da neki vrlo ružni, a bogati muškarci, nisu
uspjeli pridobiti žene. Prije nego što pristanu na zaruke, prisile muškarce
da se pokažu najprije sprijeda, zatim straga i “pokažu kako hodaju.” Bilo je
slučajeva da su obećane jednome muškarcu pa da nerijetko pobjegnu s
ljubavnikom. U primjeru srozanih stanovnica prašuma J. Afrike “kad neka
djevojka doraste do zrelosti a da još nije zaručena, što nije čest slučaj,
njezin ljubljeni mora proći provjeru njezinu, kao i njenih roditelja.”495
Gosp. Winwood Reade proveo je za mene ispitivanja kod crnaca zapadne
Afrike i obavješćuje me da “žene, barem u inteligentnijih poganskih
plemena, bez ikakve teškoće dobiju muževe koje žele iako se smatra
neženstvenim da neka predloži muškarcu da je oženi. Oni su sasma
sposobni za zaljubljivanje i stvaranje nježnih, strasnih i vjernih veza.”
Vidimo dakle da žene kod divljaka i nisu u tako jadnom stanju glede
braka kao što se često pretpostavljalo. One smiju mamiti muškarce koji im
se sviđaju a kadikad odbiti one koje ne vole, bilo prije bilo nakon ženidbe.
Kad davanje prednosti sa strane žena traje neprekidno dugo u jednom
smjeru, na kraju će utjecati na osobine plemena jer žene obično ne biraju
samo zgodne muškarce, prema svome ukusu, nego one koji su istodobno
najsposobniji braniti ih i uzdržavati. Takvi dobro osigurani parovi općenito
podižu više potomstva od lošije opskrbljenih. Isti rezultat će u još
izraženijoj mjeri uslijediti ako oboje odabire, to jest ako privlačniji i u isto
vrijeme moćniji muškarci mogu birati i biti birani od privlačnijih žena. A
ta dva oblika odabira, čini se, stvarno su bila, bilo to istodobno ili ne, u
čovječanstvu, naročito u ranijim periodima naše duge povijesti.
S obzirom na spolni odabir, sada ćemo malko podrobnije promotriti
neke značajke kojima se razne ljudske rase razlikuju jedna od druge i od
nižih životinja, to jest veću ili manju odsutnost tjelesne dlakavosti i boju
kože. Ne držimo potrebnim išta reći o velikoj razlici u obliku lica lubanje
kod različitih rasa jer smo vidjeli u prošlom poglavlju koliko su u tom
pogledu različita mjerila ljepote. Do tih osobina vjerojatno je došlo putem
spolnog odabira ali nemamo na osnovu čega prosuditi, barem koliko ja to
mogu, je li u tome poglavitu ulogu imala muška ili ženska strana. Već su
razmotrili također i glazbene sposobnosti čovjeka.
Odsutnost dlaka na tijelu i njihov razvitak na licu u na glavi. - Na
temelju prisutnosti vunaste dlake (lanugo) kod ljudskog ploda i
rudimentarne dlakavosti koja izbije po tijelu u vrijeme sazrijevanja,
možemo zaključiti da je čovjek potekao od neke životinje koja j pri rođenju
bila dlakava i takva ostajala za cijelog života. Gubitak dlakavosti za
čovjeka je nezgodan i vjerojatno štetan čak u vrućem podneblju jer se tako
izlaže naglom hlađenju, osobito za kišna vremena. Kao što gosp. Wallace
primijećuje, urođenici u svim zemljama rado zaštićuju svoja gola leđa i
ramena nekim laganim pokrivalom. Nitko i ne pomišlja da čovjek od
nepokrivene kože nije imao neku izravnu prednost pa da njegovo tijelo nije
moglo izgubiti dlaku prirodnim odabirom.496 I kao što je pokazano u
prethodnom poglavlju, nemamo razloga vjerovati da bi do toga bilo došlo
pod izravnim djelovanjem uvjeta kojima je čovjek bio dugotrajno izložen,
odnosno da je to posljedica korelacija u razvitku.
Odsutnost tjelesne dlakavosti donekle je sekundarna spolna oznaka
jer u svim dijelovima svijeta žene su manje dlakave od muškaraca. Zato
možemo s razlogom pretpostaviti da je to oznaka koja je dobivena putem
spolnog odabira. Znamo da su lica nekih vrsta majmuna, i velike površine
na stražnjem kraju tijela u drugih vrsta, bez dlake i to zasigurno možemo
pripisati spolnom odabiru jer te površine nisu samo živih boja, nego su
ponekad, primjerice u mužjaka mandrila i u ženki rhezusa, življe obojene u
jednog nego u drugog spola. Kao što sam doznao od gosp. Bartletta,
postupno dok te životinje postaju sve zrelije, gole površine, u odnosu na
veličinu njihova tijela, postaju sve veće. U tim slučajevima, kako se čini,
dlaka je nestala ne zato da budu gola, nego da tako boja kože bolje dođe do
izražaja. Isto tako su glava i vrat kod ptica lišeni perja putem spolnog
odabira da se pokaže jarko obojena koža.
Budući da žena ima na tijelu manje dlake nego muškarac, i budući da
je tako u svih rasa, možemo zaključiti da su naši ženski polu-ljudski preci
prvo bili djelomično lišeni dlake i da se to dogodilo u nekome krajnje
dalekom periodu prije nego što su se različite rase razišle od zajedničkog
debla. Kako su naše ženske pretkinje tu novu oznaku ogoljelosti stekle
postupno, one mora da su je prenosile u gotovo podjednakom stupnju na
svoje potomstvo obaju spolova, tako da to prenošenje, kao što je i u slučaju
mnogih ukrasa kod sisavaca i ptica, nije bilo omeđeno ni prema dobi ni po
spolu. Ništa nema čudno što su majmunoliki čovjekovi preci djelomično
izgubili dlaku koju su doživljavali kao ukras, jer vidjeli smo kako se kod
raznovrsnih životinja mnoštvo čudnih tako doživljavanih oznaka
odgovarajuće preinačilo putem spolnog odabira. Niti je čudno što se na taj
način mogla steći i neka lagano štetna oznaka, jer znamo za takav slučaj
glede perja nekih ptica i rogova nekih jelena.
Ženke nekih čovjekolikih majmuna, kao što je utvrđeno u jednome
od prethodnih poglavlja, nešto su manje dlakave po donjoj površini nego
mužjaci i to nas upućuje kako je mogao započeti proces ogoljavanja. Što se
tiče dosega tog procesa pomoću spolnog odabira, sjetimo se novozelandske
izreke "nema žene za rutavca." Svatko tko je vidio fotografije neke
sijamske kosmate obitelji shvatit će koliko je krajnost suprotna pretjeranoj
dlakavosti smiješno odvratna. Stoga je sijamski kralj morao podmititi
nekog muškarca da uda prvu kosmatu ženu u obitelji koja je prenijela tu
oznaku na svoje potomstvo jednoga i drugog spola.497
Neke rase dlakavije su od drugih, naročito s muške strane, ali ne
smije se pomisliti da su dlakavije rase, primjerice Europljani, potpunije
sačuvali prvobitno stanje nego gole rase, primjerice Kalmuki ili
Amerikanci. Vjerojatnije je mišljenje da je dlakavost onih prvih
djelomično vrnuće (reverzija) jer su oznake koje su koje su se dugo
nasljeđivale uvijek sklone vraćanju. Ne čini se da je do tog vrnuća došlo
pod utjecajem hladnog podneblja, osim možda kod crnaca koji su se
tijekom više naraštaja podizali u Sjedinjenim Državama, 498 i možda kod
Ainaca koji nastavaju sjeverne otoke Japanskog arhipelaga. Ali zakoni
nasljeđivanja toliko su složeni da smo rijetko u stanju razumjeti njihovo
djelovanje. Ako je veća dlakavost posljedica vrnuća, bez utjecaja bilo
kojeg oblika odabira, krajnja varijabilnost te oznake prestaje biti vrijedna
spomena, čak u granicama jedne te iste rase.
Što se tiče brade, pogledamo li ponovno na svojeg najboljeg vodiča,
naime majmune (Quadrumana), podjednako dobro razvijene brade
nalazimo kod obaju spolova mnogih vrsta, dok su kod drugih ograničene
samo na mužjake, ili su kod njih razvijenije negoli kod ženki. Na temelju
te činjenice, i na temelju čudnog rasporeda, kao i sjajnih boja dlake uokolo
glave mnogih majmuna, kao što smo već objasnili, vrlo je vjerojatno da su
mužjaci putem spolnog odabira prvo stekli bradu kao ukras, a onda su je
uglavnom prenijeli, u jednakoj ili gotovo jednakoj mjeri, na svoje
potomstvo obadvaju spolova. Eschricht499 nam svjedoči da je u čovjeka
ženski i muški plod vrlo dlakava lica, osobito oko ustiju a to pokazuje da
smo potekli od nekog pretka u kojega su imala bradu oba spola. Tako se
već na prvi pogled čini vjerojatnim da je muškarac sačuvao svoju bradu
već od nekoga vrlo ranog perioda dok je žena bradu izgubila u isto vrijeme
kad joj je tijelo postalo gotovo golo. Čini se da je čak i boja brade u ljudi
naslijeđena od nekoga majmunolikog pretka jer kad god postoji razlika u
tonu između kose i brade, brada je svjetlije obojena u svih majmuna i u
čovjeka. Nema manje nevjerojatnosti da su muškarci svih rasa zadržali
svoje brade od prvobitnih vremena nego u slučaju tjelesne dlakavosti jer
kod onih majmuna (Quadrumana), u kojih mužjaci imaju veće brade nego
ženke, to se u punini razvije tek u zrelosti , a čovječanstvu su se mogli
prenijeti jedino samo kasniji razvojni stadiji. Stoga moramo uzeti u obzir
sadašnje stanje, naime, da su naši dječaci, prije zrelosti, jednako bez brade
kao i djevojčice. S druge strane, velika raznolikost u bradi unutar iste rase i
u različitim rasama ukazuje na vrnuće koje se pojavljuje. Koliko god je
možda tako, ne smijemo zanemariti udio što ga je tijekom kasnijih
vremena mogao imati spolni odabir jer znamo da se kod divljaka muškarci
bezbradih rasa beskrajno muče kako bi uklonili i najmanju dlačicu na
svome licu, kao nešto mrsko, dok su muškarci bradatih rasa na svoje brade
silno ponosni. U tim osjećajima žene, nema sumnje, sudjeluju pa ako je
tako, spolni odabir teško da ne bi bio uspio učiniti nešto u tom pogledu
tijekom kasnijih vremena. 500
Svakako, teško je prosuditi koliko dugo je tekao razvoj naše kose.
Eschricht501 tvrdi da je kod ljudskog ploda dlaka na licu tijekom petog
mjeseca dulja od kose na glavi a to ukazuje da su naši polu-ljudski preci
imali dugačke uvojke koji su dosljedno tome bili kasna stečevina. Na isto
to ukazuje golema različnost u duljini kose u različitih rasa: u crnaca kosa
je jednostavno kovrčavi prekrivač, u nas je vrlo duga a u američkih
urođenika nerijetko dopire sve do zemlje. Neke vrste semnopiteka
(Semnopythecus) imaju glavu pokrivenu umjereno dugačkom dlakom koja
vjerojatno služi kao ukras i stečena je putem spolnog odabira. Isto
mišljenje može se protegnuti i na čovjeka jer nam je poznato da duge
pletenice izazivaju danas i da su izazivale u prošlosti veliko udivljenje, kao
što proizlazi iz djela gotovo svih pjesnika. Sv. Pavao kaže "ako žena ima
dugu kosu, to joj je slava njezina" (ženi je dika ako je goji, hrv. prijevod 1
Kor 11, 15 - o. pr.) a vidjeli smo kako je u Sjevernoj Americi neki
poglavica bio izabran samo zbog dužine svoje kose.
Boja kože.- Najbolji dokaz da je boja kože preinačavana putem
spolnog odabira nemamo u čovječanstvu jer se spolovi u tom pogledu ili ne
razlikuju ili se neznatno i dvojbeno razlikuju. S druge strane, znamo iz
mnogih činjenica o kojima smo već govorili da muškarci svih rasa boju
kože smatraju kao najvažniji dio svoje ljepote tako da je to osobina koja se
morala isto tako preinačavati putem odabira, kao što se u bezbroj slučajeva
dogodilo kod nižih životinja. Na prvi pogled čini se čudovišnom pomisao
da je crnina crnaca zadobivena spolnim odabirom, ali to je mišljenje
poduprto različitim analogijama i poznato nam je da se crnci dive svojoj
crnoj boji. Kod sisavaca, kad se spolovi u boji razlikuju, mužjaci su često
crni ili mnogo tamniji nego ženke a to ovisi jedino o obliku nasljeđivanja
prenosi li se ta ili neka druga boja na oba spola ili samo jednome spolu.
Barem je smiješna sličnost kao ugljen crne kože Pithecia satanas, njezinih
bijelih kolutajućih bjeločica i dlake koja se skupila na vrhu glave, nekome
crncu u malome.
Različite vrste majmuna mnogo više se razlikuju po boji lica nego je
to u ljudskim rasama pa imamo dobra razloga vjerovati da su crvena,
plava, narandžasta, gotovo bijela i crna nijansa njihove kože, čak i onda
kad su zajedničke u oba spola, pa i žarke boje njihova krzna, te ukrasni
pramenovi oko glave, stečeni putem spolnog odabira. Budući da se
novorođenčad najrazličitijih rasa ni približno u boji ne razlikuje onoliko
koliko se kasnije razlikuju odrasli, iako su im tijela posvema lišena dlake,
imamo slabašnu naznaku da su boje različitih rasa stečene nakon što je bila
izgubljena dlakavost, a to se, kao što smo već rekli, dogodilo u nekome
vrlo ranom periodu.

Sažetak. - Smijemo zaključiti da su, u usporedbi istih osobina u žene,

veće muškarčevo tijelo, snaga, odvažnost, borbenost i čak energija, bili
stečeni tijekom prvobitnih vremena i da su se naknadno povećavali,
poglavito putem borbi suparničkih mužjaka za dobivanje ženki. Veća
intelektualna snaga i pronalazačka sposobnost u muškarca vjerojatno je
nastala prirodnim odabirom u kombinaciji s nasljednim učincima navike,
jer su najsposobniji muškarci bili najuspješniji u obrani i prehrani sebe
samih, svojih žena i djece. Koliko nam krajnja zamršenost predmeta
dopušta prosuditi, čini se da su naši muški majmunoliki preci stekli bradu
kao ukras za očaravanje ili uzbuđivanje suprotnog spola, i da su je prenijeli
muškarcu kakav je danas. Očito je da su ženke prve izgubile dlakavost u
smislu spolnog uresa, ali su one tu osobinu prenijele gotovo podjednako na
obadva spola. Nije nevjerojatno da su ženke bivale preinačene i u drugim
obzirima radi iste svrhe i istim sredstvima tako da su zadobile slađi glas i
da su postale ljepše od muškaraca.
Posebnu pozornost zaslužuje što su kod čovječanstva svi uvjeti za
spolni odabir bili mnogo pogodniji u vrlo ranom periodu, kad je čovjek tek
bio dosegao prag ljudskosti, negoli u kasnija vremena.- Jer on se tada, sa
sigurnošću možemo zaključiti, više vodio svojim nagonskim strastima, a
manje predviđanjem ili razumom. On tada nije bio tako strašno raskalašen
kao što su to mnogi divljaci danas i svaki je mužjak ljubomorno čuvao
svoju žensku ili žene. Tada nisu imali čedomorstva niti su sa ženama
postupali naprosto kao s upotrebljivim ropkinjama, a nisu ih ni zaručivali u
djetinjstvu. Zato, što se spolnog odabira tiče, možemo zaključiti da su se
ljudske rase uglavnom razlučile u vrlo davno vrijeme i taj zaključak baca
svjetlo na važnu činjenicu da su se u vrlo drevnom periodu, za koji jedva
da imamo kakva podatka, ljudske rase već počele razlikovati približno
onoliko ili gotovo onoliko koliko se danas razlikuju.
Gledišta koja su ovdje iznesena, s obzirom na udio što ga je u
povijesti čovjeka odigrao spolni odabir, zahtijevaju znanstvenu točnost.
Onaj tko ne prihvaća to djelovanje u dlučaju nižih životinja, otklonit će sve
što sam potom napisao u poglavlju o čovjeku. Nismo u stanju reći da je
ova, a ne ona, značajka tako preinačena; pokazali smo, ipak, da se ljudske
rase razlikuju, jedna od druge i od svojih najbližih srodnika među nižim
životinjama, po nekim oznakama koji im u njihovim redovnim životnim
navikama ne služe ničemu i koje su, krajnje je vjerojatno, bile preinačene
putem spolnog odabira. Vidjeli smo da se ljudi kod najnižih divljaka dive
svojim vlastitim karakterističnim osobinama, - obliku glave i lica,
četvrtastim jabučnim kostima, istaknutom ili spljoštenom nosu, boji kože,
dužini kose, odsutnosti dlake na licu ili tijelu, ili velikoj bradi, itd. Stoga u
tim i drugim takvim pojavama teško da nisu polagano i postupno imali
odlučujuću ulogu moćniji i sposobniji muškarci u raznim plemenima koji
su uspijevali podići najveći broj potomstva pošto su tijekom mnogih
naraštaja odabirali za svoje žene one s najizrazitijim oznakama, to jest
najprivlačnije žene. Što se mene tiče, zaključujem da je spolni odabir, od
svih uzroka koji su doveli do razlika u vanjskom izgledu ljudskih rasa, a
donekle do razlika između čovjeka i nižih životinja, bio daleko
najdjelotvorniji.
 Dvadeset i prvo poglavlje

OPĆI SAŽETAK I ZAKLJUČAK

Glavni zaključak da je čovjek potekao od nekoga nižeg oblika -

Načini razvitka - Rodoslov čovjeka - Intelektualne i moralne sposobnosti -
Spolni odabir - Zaključne primjedbe

Kratak sažetak ovdje će biti dovoljan da u svijest čitatelja dozove

istaknutije točke ovog djela. Mnoga ovdje dalje razmotrena gledišta vrlo su
nesigurna i nema dvojbe da će se neka od njih pokazati pogrešnima, ali ja
sam u svakom slučaju iznio razloge koji su me vodili radije k jednome
nego drugom od njih. Smatrao sam vrijednim truda iskušati koliko načelo
evolucije osvjetljuje vrlo složene probleme u prirodnoj povijesti čovjeka.
Izmišljene činjenice vrlo su štetne za napredak znanosti jer se one često
dugo traju, ali kriva gledišta, ako su poduprta s malo dokaza, učinit će
malu štetu jer svatko nalazi pravo zadovoljstvo u dokazivanju da su lažna,
pa kad je to učinjeno, zatvorena je jedna staza prema zabludi dok se u isto
vrijeme često otvori put k istini.
Poglaviti zaključak dosegnut u ovome djelu, i sada prihvaćen sa
strane mnogih prirodoslovaca koji su kadri pravo prosuditi, kaže da je
čovjek potekao od nekoga manje visoko organiziranog oblika. Temelji na
kojima počiva taj zaključak neće nikada biti poljuljani jer velika sličnost
između čovjeka i nižih životinja u embrionalnom razvitku, kao i u bezbroj
točaka u ustrojstvu i sastavu, vrlo visoke i neznatne važnosti, - rudimenti
koje zadrži i neobična vrnuća kojima je povremeno podložan, - neosporne
su činjenice. Dugo se za njih znalo ali, s obzirom na postanak čovjeka, sve
do nedavno nisu nam govorile ništa. Sada kada su promotrene u svjetlu
našeg znanja o svekolikome organskom svijetu, njihovo je značenje
nepogrešivo. Kad su te skupine dokaza sagledane u međusobnoj
povezanosti, - na primjer uzajamne sličnosti članova iste skupine, njihova
zemljopisna rasprostranjenost u prošlosti i sadašnjosti, te njihov geološki
slijed, - veliko načelo evolucije stoji jasno i čvrsto uspravno. Nevjerojatno
je da bi nam sve te činjenice govorile laži. Onaj koji se ne zadovoljava,
poput divljaka, da prirodne pojave gleda kao nešto nepovezano, neće dalje
moći smatrati da je čovjek djelo posebnog čina stvaranja. Morat će priznati
da bliska sličnost, na primjer, zametka čovjeka i zametka psa - građa
njegove lubanje, udova i cijelog tijela, neovisno o uporabi kojoj pojedini
dijelovi mogu biti namijenjeni, po osnovi koja je zajednička i drugim
sisavcima - povremeno ponovno pojavljivanje raznih ustrojstava, kao
nekih posebnih mišića koje čovjek redovno nema, ali koje redovno imaju
majmuni (Quadrumana) - i mnoštvo sličnih činjenica – sve najjasnije
navodi na zaključak da je čovjek, zajedno s ostalim sisavcima, su-potekao
od nekoga zajedničkoga pretka.
Vidjeli smo da čovjek neprestano pokazuje pojedinačne razlike u
svim dijelovima svog tijela i u svojim duhovnim sposobnostima. Čini se da
te razlike ili varijacije izazivaju isti opći uzroci i da se pokoravaju istim
zakonima koji vrijede i kod nižih životinja. U oba slučaja važe isti zakoni
nasljeđivanja. Čovjek teži brojčanom povećanju brže od povećavanja
sredstava za život; prema tome, on je povremeno izvrgnut oštroj borbi za
opstanak i prirodni odabir učini sve što je unutar njegova djelokruga.
Nipošto nije neophodan slijed vrlo-izraženih varijacija slične naravi; za
djelovanje prirodnog odabira dovoljne su lagano kolebljive razlike u
jedinkama. Čini nam se prihvatljivim da je u istom smjeru s prirodnim
odabirom mnogo postignuto nasljednim učincima dugotrajne uporabe i
neuporabe dijelova tijela. Kad je preinačen jedan dio, drugi dijelovi će se
mijenjati po načelu korelacije, za koje imamo primjera u mnogim čudnim
slučajevima koreliranih nakaznosti. Ponešto je moguće pripisati izravnom i
jasnom djelovanju okolišnih životnih uvjeta, primjerice obilju hrane,
topline, vlage, i najzad, mnoge značajke od male fiziološke važnosti, neke
dakako i od znatne važnosti, dobivene su putem spolnog odabira.
Nema sumnje, čovjek kao i svaka druga životinja, pokazuje
ustrojstva koja mu, sudeći na temelju našega malenog znanja, sada ne služe
ničemu, a nisu mu služila ni u nekom prijašnjem periodu njegova
postojanja, bilo u odnosu na opće uvjete života, bilo nekome spolu u
odnosu na drugi spol. Ta ustrojstva ne može se protumačiti djelovanjem
nekog oblika odabira ni nasljednim učincima uporabe ili neuporabe
dijelova. Znamo, međutim, da se mnoge čudne i jako-izražene osobitosti u
ustrojstvu povremeno pojavljuju u naših gajenih proizvoda pa ako ti
neznani uzroci koji ih proizvode djeluju jednoliko, vjerojatno postanu
zajednički svim jedinkama te vrste.
Smijemo se nadati da ćemo ubuduće razumjeti ponešto o uzrocima
takvih povremenih preinačenja, naročito pomoću proučavanja nakaznosti.
Stoga, napori eksperimentalaca, kao što su napori M. Camille Darestea,
puni su obećanja za budućnost. U većem broju slučajeva možemo jedino
reći da je uzrok svake lagane varijacije i svake nakaznosti mnogo više u
naravi ili sastavu organizma nego u naravi okolišnih uvjeta, ma da novi i
promijenjeni uvjeti zasigurno imaju važan udio u izazivanju svakovrsnih
organskih promjena.
Pomoću sredstava koja smo upravo spomenuli, možda
potpomognutih drugima koja još nisu otkrivena, čovjek se uzdignuo do
svoga sadašnjeg stanja. Ali čim se dovinuo do razine ljudskosti, razišao se
u pojedine rase, ili kako ih se može bolje zvati, pod-vrste. Neke od njih,
npr. Crnci i Europljani, tako su različiti da bi ih neki prirodoslovac, ako
bismo mu dali njihove uzorke bez ikakve druge obavijesti, nedvojbeno
smatrao dobrim ili pravim vrstama. Unatoč tomu, sve rase slažu se u tako
mnogo važnih pojedinosti ustrojstva i u tako mnogo duhovnih osobitosti da
je to moguće protumačiti jedino pomoću nasljeđa od nekoga zajedničkog
pretka, a taj bi predak stoga vjerojatno zasluživao da se svrsta kao čovjek.
Ne bi se smjelo pomišljati da razilaženje svake rase od drugih rasa, i
svih rasa od nekoga zajedničkog debla, valja vući unatrag do nekoga
zajedničkog praroditeljskog para. Naprotiv, u svakom stadiju procesa
preinačavanja, sve jedinke koje su bile najpodobnije, ma da u različitom
stupnju, za svoje životne uvjete preživljavale su u većem broju nego one
manje podobne. Isti takav proces bio bi provodio čovjek kad je nenamjerno
odabirao naročite jedinke, gajeći samo sve one bolje a zapostavljajući
lošije jedinke. On tako polako ali sigurno mijenja svoje blago i nesvjesno
oblikuje novi soj. Glede pak preinačenja koja su postignuta neovisno o
odabiru, i zbog varijacija proizašlih iz naravi organizma i djelovanjem
okolišnih uvjeta, ili iz promijenjenih životnih navika, nijedan pojedinačni
par neće biti preinačen u mnogo većem stupnju nego drugi parovi koji
nastavaju isto područje jer će se neprestance miješati putem slobodnih
križanja.
Promotrimo li embrionalna ustrojstva čovjeka, - homologije koje
pokazuje s nižim životinjama, - rudimente koje zadržava, - i vrnuća kojima
je podložan, djelomično smo u stanju zamisliti prvobitno stanje naših ranih
predaka i približno ih u zoološkoj klasifikaciji smjestiti na njihovo pravo
mjesto. Tako mi saznajemo da je čovjek potekao od nekoga dlakavog
četveronošca, koji je imao rep i šiljate uši, vjerojatno u svojim navikama
bio stanovnik drveća, u Starome svijetu. Taj stvor, ako cijelo njegovo
ustrojstvo ispita prirodoslovac, svrstava se među majmune (Quadrumana),
kakvi je zasigurno bio zajednički i još drevniji predak majmuna Staroga i
Novog svijeta. Majmuni (Quadrumana) i svi viši sisavci vjerojatno su
potekli od nekoga drevnog tobolčara a taj pak od duge linije raznolikih
oblika, bilo od nekoga gmazolikog stvora ili nekoga stvorenja nalik
vodozemcu, a onda od neke ribolike životinje. U sumraku nerazgovjetne
prošlosti možemo vidjeti da rani predak svih kralježnjaka mora da je bio
neka vodena životinja, opskrbljena škrgama, s oba spola u jednome
organizmu i s najvažnijim organima (poput mozga i srca) koji su mu bili
nesavršeno razvijeni. Čini se da je ta životinja bila sličnija ličinkama naših
današnjih morskih mješićnica (Ascidiae) nego bilo kojem drugom
poznatom obliku.
Najveći problem koji se pojavljuje kad smo došli do gornjeg
zaključka o podrijetlu čovjeka je visoka mjera intelektualne moći i moralne
sklonosti koje je dostigao. No svatko tko prihvaća opće načelo evolucije
mora dopustiti da su duhovne moći viših životinja, koje su istovrsne s
onima u ljudi, iako tako različne u stupnju, kadre napredovati. Tako je
razmak između duhovnih moći nekoga višeg majmuna i neke ribe, ili
između onih u mrava i štitaste uši,* golem. Razvitak tih moći u životinja
ne predstavlja nikakvu naročitu poteškoću jer kod naših domaćih životinja
duhovne moći zasigurno su varijabilne, a varijacije se nasljeđuju. Nema
sumnje da su te sposobnosti za životinje u prirodi krajnje važne. Stoga
uvjeti pogoduju njihovu razvitku putem prirodnog odabira. Isti zaključak
može se protegnuti i na čovjeka jer intelekt mora da mu je bio od svekolike
važnosti, čak u vrlo udaljenom periodu, jer ga je osposobljavao za uporabu
jezika, pronalaženje i izradbu oružja, oruđa, stupica, itd. kojima je, u
kombinaciji sa svojim društvenim navikama, davno prije postao
najdominantniji među svim živim bićima.
Veliki korak u razvitku intelekta je uslijedio čim je, posredstvom
prethodnog važnog napretka, ušlo u uporabu polu-umijeće i polu-nagon
jezika, jer je trajna uporaba jezika povratno djelovala na mozak i proizvela
nasljedni učinak, a to je opet povratno djelovalo na poboljšavanje govora.
Znatna veličina mozga u čovjeka, u usporedbi s onom u nižih životinja,
relativno prema veličini njihova tijela, kako je dobro zapazio gosp.
Chauncey Wright502 može se većim dijelom pripisati ranoj uporabi nekoga
jednostavnog oblika jezika, - toj čudesnoj lokomotivi koja pridijeva
znakove svakovrsnim predmetima i svojstvima te pokreće vlakove misli
koje nikad ne bi nastale iz pukih dojmova osjetila, a ako bi i nastale ne bi
se mogle zgotoviti. Više intelektualne čovjekove sposobnosti, kao što je
sposobnost logičkog zaključivanja, apstrakcije, svijesti vlastitog
postojanja, itd., slijedile su iz stalnog poboljšavanja drugih duhovnih
sposobnosti, ali bez znatnog odgoja duha, bilo plemenski bilo pojedinačno,
dvojbeno je da li bi se te visoke moći bile uvježbale i dostigle takvu
puninu.
Razvitak moralnih svojstava zanimljiviji je i još teži problem. Njihov
početak leži u društvenim nagonima, uključivši u taj izraz obiteljske veze.
Ti nagoni su visoko složene naravi i u slučaju nižih životinja pokazuju
posebna nagnuća prema nekim točno određenim djelovanjima, ali za nas su
najvažniji elementi ljubav i izrazita emocija simpatije. Životinje obdarene
društvenim nagonima uživaju u međusobnom druženju, čuvaju jedna drugu
od opasnosti, brane i pomažu jedna drugoj na mnogo načina. Ti nagoni ne
protežu se na sve jedinke neke vrste nego samo na one iz iste zajednice.
Kako su za vrstu vrlo blagotvorni, imaju sve izglede da će se steći putem
prirodnog odabira.
Moralno je ono biće koje je sposobno usporediti svoje prošle i
buduće čine i motive, - pri čemu neke potvrđuje a druge odbacuje; a
činjenica da je čovjek jedino biće koje se sa sigurnošću može tako označiti
čini najveću od svih razlika između njega i nižih životinja. Ali ovdje, u
trećem poglavlju, nastojao sam pokazati kako moralni osjećaj slijedi, prvo,
iz dugotrajne i vazda prisutne naravi društvenih nagona u čemu se čovjek
slaže s nižim životinjama i, drugo, iz njegovih duhovnih moći koje su vrlo
aktivne a njegovi dojmovi o prošlim događajima krajnje živahni, čime se
razlikuje od nižih životinja. Zbog takva stanja duha, čovjek ne može izbjeći
osvrtanju unazad i uspoređivanju dojmova o događajima i djelima iz
prošlosti. On se također neprekidno nada. Stoga pošto je neka prolazna
želja ili strast nadjačala njegove društvene nagone, on razmišlja i
uspoređuje sada oslabljen dojam tih prošlih poriva, uz vazda prisutan
društveni nagon, i tada imati osjećaj nezadovoljstva koji za sobom
ostavljaju svi nezadovoljeni nagoni. Dosljedno tome, on odlučuje drukčije
postupiti ubuduće i to je savjest. Svaki nagon koji je trajno jači ili
dugotrajniji od drugih pobuđuje osjećaj koji izražavamo izjavom da ga
valja slušati. Pas pokazivač, prepeličar, kad bi mogao razmišljati o svojem
prošlom vladanju, sam bi sebi rekao: trebao sam (kao što uostalom mi
kažemo za njega) na zeca upozoriti, a ne podleći trenutnoj napasti da ga
uhvatim.
Društvene životinje donekle tjera neka želja da nekako općenito
pomažu članovima iste zajednice ali, običnije, da obavljaju neke određene
radnje. Ta ista opća želja nagoni čovjeka da pomaže svojim bližnjima, ali
čovjek ima malo ili nema uopće nekih posebnih nagona. Od nižih životinja
on se razlikuje također time što je sposoban svoje želje izražavati riječima
koje stoga postaju sredstvo traženja i pružanja pomoći. Pobuda za
pomaganje je u čovjeka isto tako ponešto preinačena: ona više nije samo
slijepi nagonski poriv nego snažno stoji pod utjecajem pohvale ili pokude
sa strane njegovih bližnjih. Jedno i drugo, poštovanje, te udjeljivanje
priznanja i pokuda, počivaju na simpatiji. Ta, pak, emocija, kao što smo
vidjeli, je jedan od najvažnijih elemenata društvenih nagona. Simpatija,
premda je zadobivena kao nagon, također je jako ojačana vježbom ili
navikavanjem. Kako svi ljudi žele vlastitu sreću, pohvala ili pokuda daju se
za čine ili pobude, sukladno koliko vode takvom cilju; a kako je sreća bitni
dio općeg dobra, načelo najveće-sreće* posredno služi kao gotovo sigurno
mjerilo ispravnog i pogrešnog. Usporedo s napredovanjem sposobnosti
razmišljanja i stjecanjem iskustva, opaženi su dalji učinci nekih oblika
vladanja na značaj pojedinca i na opće dobro; i tada kreposti samo-
poštivanja, došavši u vidokrug javnog mnijenja, primaju priznanje a njima
suprotno djelovanje pokudu. Ali ua manje civiliziranih naroda razum često
griješi i unutar toga istog vidokruga nađu se mnogi loši običaji i pokvarena
praznovjerja pa se smatraju kao prave kreposti a njihovo kršenje kao teški
zločini.
Moralne sposobnosti općenito se cijene i, opravdano, kao viša
vrijednost od intelektualnih sposobnosti. Ali uvijek moramo imati na umu
da je djelatnost duha u obliku živahnog dozivanja prošlih dojmova jedna
od temeljnih, ma da sekundarna, podloga savjesti. Ta činjenica pruža
najjači razlog da se odgajaju i na sve moguće načine potiču intelektualne
sposobnosti svakoga ljudskog bića. Nesumnjivo čovjek mlitava duha, ako
su njegove sklonosti i simpatije dobro razvijene, biva naveden na dobro
djelovanje i može imati zaista osjetljivu savjest. Ali što god čini ljudsku
imaginaciju življom i snaži naviku preispitivanja i uspoređivanja prošlih
djelovanja, činit će savjest osjetljivijom i u nekoj mjeri slabašne društvene
sklonosti i simpatije može nadoknaditi.
Moralna čovjekova narav došla je do najviše dometa koji je dosad
postigla djelomično putem napretka razumskih moći i, sukladno tome,
putem ispravnog javnog mnijenja, ali osobito time što su simpatije postale
mnogo nježnije i raširenije učincima navike, primjera, poduke i
razmišljanja. Nije nevjerojatno da kreposne sklonosti dugom praksom
mogu postati nasljedne. Kod civiliziranijih rasa, na razvitak moralnosti
snažno je utjecalo uvjerenje u opstojnost svevidećeg Božanstva. Najzad,
čovjek više ne prihvaća pohvalu ili pokudu svojih bližnjih kao poglaviti
putokaz, iako tek neki izmaknu njegovu utjecaju, nego su njegove stalne
zasade pod nadzorom razuma koji mu nudi najsigurnije pravilo. Tada mu
najviši sudac i opominjatelj postaje njegova savjest. Ipak, prvi temelj ili
ishodište moralnog osjećaja leži u društvenim nagonima, uključivši
simpatiju a ti su nagoni, nema dvojbe, prvobitno stečeni putem prirodnog
odabira, kao što je i u nižih životinja.
Često je rečeno kako vjera u Boga nije samo najveća, nego i
najpotpunija od svih razlika između čovjeka i nižih životinja. Kao što smo
vidjeli, ipak je nemoguće smatrati kako je ta vjera u čovjeka urođena ili
nagonska. S druge strane se čini da je vjera u sve-prožimajuće duhovne
činitelje univerzalna i da očito slijedi iz znatnog napretka čovjekovih
mogućnosti razmišljanja i još većeg napretka u njegovim sposobnostima
imaginacije, znatiželje i čuđenja. Svjestan sam da su mnogi tobožnju
nagonsku vjeru u Boga upotrijebili kao dokaz za Njegovu opstojnost. No to
je nesmotren dokaz jer bismo tada morali vjerovati u opstojnost mnogih
okrutnih i zloćudnih duhova koji su jedva malo moćniji od čovjeka; naime
vjera u njih još je općenitije raširena od vjere u neko dobrotvorno
Božanstvo. Čini se da se misao o sveopćem i dobrohotnom Stvoritelju
svemira pojavila u duhu čovjeka kad je bio uzdignut dugotrajnim
gajenjem.
Onaj tko vjeruje u čovjekov prijelaz od nekoga nisko-organiziranog
oblika, prirodno će pitati kako se to odnosi spram vjere u besmrtnost duše.
Barbarske ljudske rase, kao što je pokazao Sir J. Lubbock, nemaju nikakva
jasna takva vjerovanja a dokazi izvučeni iz prvobitnih vjerovanja divljaka
su, kao što smo upravo vidjeli, od male ili nikakve koristi. Neke osobe
osjećaju tjeskobu zbog nemoći da odrede točno vrijeme kad, u razvitku
jedinke, od prvog traga sićušne zametne vrećice do djeteta da li prije ili
poslije rođenja, čovjek postane besmrtno biće; a nema tu nekoga većeg
razloga za zabrinutost jer se to vrijeme na ljestvici postupnog organskog
uspona vjerojatno ne može utvrditi.503
Svjestan sam da će zaključke do kojih dolazi ovo djelo neki optužiti
kao vrlo protuvjerske, ali onaj tko ih tako optuži dužan je pokazati zašto je
protuvjerskije objasniti postanak čovjeka kao posebne vrste podrijetlom od
nekoga nižeg oblika, putem zakona varijacije i prirodnog odabira, negoli
objasniti rođenje jedinke putem zakona redovna razmnožavanja. I rođenje
vrste i rođenje jedinke jednako su dijelovi velikog slijeda zbivanja za koje
naš razum odbija da ih shvati kao rezultat slijepog slučaja. Razumljiva je
pobuna protiv takva zaključka, bio ili ne bio netko u stanju vjerovati kako
je svaka sitna varijacija u ustrojstvu, - sjedinjenje svakog para u ženidbi, -
rasijanje neke sjemenke, - i drugi slični događaji, udešeni s nekim
posebnim ciljem.
U ova dva sveska o spolnom odabiru raspravlja se na dugo i na
široko jer sam pokušao pokazati da je on igrao važnu ulogu u povijesti
organskoga svijeta. Budući da svako poglavlje ima sažetak, bilo bi suvišno
još dodati nekakav podroban sažetak. Svjestan sam da mnogo ostaje
dvojbenog, ali sam se potrudio pružiti nepristran pogled na cijeli predmet.
Čini se da spolni odabir u nižim odjeljcima životinjskog svijeta nije izveo
ništa; takve životinje često su doživotno pričvršćene za isto mjesto ili
imaju dva spola zajedno u istoj jedinci ili, što je još važnije, njihove
intelektualne i osjetne sposobnosti nisu dovoljno razvijene da im omoguće
osjećaje ljubavi i ljubomore, ili obavljanje izbora. Kada, međutim, dođemo
do člankonožaca (Arthropoda) i kralježnjaka (Vertebrata), čak samo do
najnižih razreda tih dvaju velikih podkraljevstava, spolni odabir učinio je
mnogo i vrijedi zabilježiti da tu nalazimo razvijene intelektualne moći, ali
u dvije vrlo posebne linije, do najvišeg standarda, naime u opnokrilaca
(Hymenoptera) (mravi, pčele, itd.), među člankonošcima te, među
kralježnjacima, u sisavaca (Mammalia), uključivši čovjeka.
U najrazličitijim razredima životinjskog carstva, u sisavaca, ptica,
gmazova, riba, kukaca i čak u rakova, razlike među spolovima idu gotovo
točno prema istim pravilima. Mužjaci su gotovo uvijek udvarači i
oboružani su posebnom opremom za borbu sa svojim suparnicima. Obično
su snažniji i veći od ženki te su opskrbljeni odgovarajućim osobinama
odvažnosti i borbenosti.
Zbrinuti su jedino oni, ili u mnogo višem stupnju nego ženke,
organima za proizvodnju instrumentalne ili vokalne glazbe i mirisnim
žlijezdama. Ukrašeni su beskonačno različitim privjescima, vrlo sjajnim ili
vrlo upadljivim bojama, često protkani elegantnim šarama, dok su ženke
bez ukrasa. Kad se spolovi razlikuju u važnijim ustrojstvima, tada je
mužjak opremljen posebnim osjetilima za otkrivanje ženke, pomičnim
organima za njeno hvatanje i često prihvatnim organima kojima se za nju
prikvači (gonopodiji, paramere i dr. o. pr.). Ta različita ustrojstva za
pribavljanje i očaravanje ženke često se u mužjaka razviju samo u jednom
dijelu godine, naime za sezonu parenja. U mnogo slučajeva, u većem ili
manjem stupnju, preneseni su i na ženke i, tada, oni se u njih pojavljuju
samo kao rudimenti. Ako se mužjaci uškope, izgube ih. U mužjaka obično
se ne razviju u ranoj mladosti nego se pojave malo prije vremena parenja.
Stoga u mnogim slučajevima mladi obaju spolova su slični te ženka
cijelog života nalikuje na svoje mlado. Gotovo u svim velikim razredima
pojavljuje se nekolicina anomalija gdje postoji gotovo potpuno
prebacivanje značajki koje su vlastite jednome i drugom spolu pri čemu
ženka preuzima značajke koje zapravo pripadaju mužjacima. Ta
iznenađujuća jednoličnost u zakonima koji ravnaju razlikama među
spolovima, u tako daleko odijeljenim razredima, shvatljiva je ako
prihvatimo da diljem viših odjeljaka životinjskog carstva djeluje jedan
zajednički uzrok, to jest spolni odabir.
Spolni odabir ovisi o uspjehu jednih jedinki u odnosu na druge
jedinke istog spola s obzirom na množenje vrste, dok prirodni odabir ovisi
o uspjehu obaju spolova, u svim životnim dobima, u odnosu na opće uvjete
života. Spolna borba je dvojaka; u jednom slučaju, ona je između jedinki
istog spola, obično među mužjacima u nastojanju da potisnu ili ubiju svoje
suparnike, pri čemu su ženke pasivne; u drugom pak slučaju, borba je isto
tako među jedinkama istog spola, u nastojanju da se uzbudi ili očara
jedinke suprotnog spola, obično ženke, koje dalje nisu pasivne nego
odabiru najugodnije partnere. Ta vrst odabira vrlo je slična odabiru koji
nenamjerno, ali učinkovito, obavlja čovjek na svojim odomaćenim
proizvodima kad dugotrajno nastavlja odabirati najugodnije ili najkorisnije
jedinke bez ikakve želje da preinači rasu.
Zakoni nasljeđivanja određuju hoće li značajke koje su postignute
putem spolnog odabira od strane jednog spola biti prenesene na isti spol, ili
na obadva spola; a isto tako dob u kojoj će se one razviti. Čini se da se
varijacije nastale kasno u životu obično prenose na jedan, i to na isti spol.
Varijabilnost je neophodna osnovica za djelovanje odabira i o njemu je
posve neovisna. Iz toga slijedi da su se varijacije iste opće naravi često
pokazale kao prednost i bile gomilane putem spolnog odabira u odnosu na
množenje vrste, i putem prirodnog odabira u odnosu na opće ciljeve života.
Stoga se sekindarne spolne oznake kad se podjednako prenose na obadva
spola mogu razlučiti od redovnih vrstovnih oznaka samo u svjetlu
analogije. Preinake stečene putem spolnog odabira često su vrlo naglašene
do te mjere da su često dva spola bila klasificirana kao različite vrste, ili
čak kao različiti rodovi. Takve vrlo istaknute razlike mora da su na neki
način vrlo važne, a znamo da su u nekim primjerima stečene po cijenu ne
samo neugodnosti nego i izlaganja stvarnoj pogibli.
Vjera u moć spolnog odabira poglavito počiva na sljedećim
razlozima. Oznake, za koje imamo ponajvećma razloga pretpostaviti da su
tako stečene, omeđene su samo na jedan spol; i već samo to čini
vjerojatnim da su nekako povezane s činom rasplođivanja. Te oznake u
bezbroj primjera potpuno se razviju tek u zrelosti, a često samo u jednome
dijelu godine koji je uvijek vrijeme parenja. Mužjaci (bez obzira na
nekoliko iznimaka) su pri snubljenju vrlo aktivni; oni su vrlo dobro
opremljeni i na razne načine vrlo privlačni. Valja posebno primijetiti da
mužjaci svoju privlačnost iskazuju vrlo brižljivo u nazočnosti ženki i da je
iskazuju rijetko ili je uopće ne iskazuju izvan sezone parenja. Bilo bi
nevjerojatno da bi sve to razmetanje bilo bez svrhe. Najzad imamo poseban
dokaz kod nekih četveronožaca i ptica da su jedinke jednog spola kadre
osjećati snažnu odbojnost ili naklonost prema nekim jedinkama suprotnog
spola.
Imajući te činjenice na umu, i ne zaboravljajući na rezultate
čovjekova nesvjesnog odabira, čini mi se gotovo sigurnim da su se jedinke
jednog spola tijekom dugog niza naraštaja više voljele sparivati s nekim
jedinkama drugoga spola, koje su imale naročite osobine pa je potomstvo
zasigurno bilo na taj isti način preinačeno. Nisam pokušao prikriti da je
nejasno, osim kad su mužjaci mnogobrojniji od ženki ili kad prevladava
poligamija, kako privlačniji mužjaci uspijevaju, ostavljajući veći broj
potomstva namrijeti svoju superiornost u ukrasima ili inim dražima, nego
manje privlačni mužjaci; ali pokazao sam da to vjerojatno ide preko ženki,
- naročito preko silovitijih ženki koje se uspiju prve oploditi, odabravši
prethodno ne samo privlačnije nego istodobno i silovitije i pobjedničke
mužjake.
Iako imamo pozitivnih dokaza da ptice cijene sjajne i lijepe
predmete, kao npr. Bowerove ptice u Australiji, i premda one sigurno
cijene snagu pijeva, ipak potpuno prihvaćam da je iznenađujuća činjenica
što su ženke mnogih ptica i nekih sisavaca obdarene s dostatno ukusa za
nešto što se putem spolnog odabira očito tek postiglo, a to nas još više
iznenađuje u slučaju gmazova, riba i kukaca. No, očito je da mi vrlo malo
znamo o duhu nižih životinja. Nemoguća je pretpostavka da se mužjaci
rajskih ptica ili pauna, na primjer, toliko napinju podižući, šireći ili titrajući
pred ženkama svoje prelijepo perje a bez neke svrhe. Sjetimo se činjenice
koju navodi ugledni autor u jednome od prethodnih poglavlja kako neke
paunice kad im je spriječen pristup željenom mužjaku, ostadoše cijele
sezone parenja radije same nego da budu s nekim drugim paunom.
Ipak, ne poznam nijednu čudniju činjenicu u prirodopisu od ženke
plavoglavog pauna (Argusianus argus, o. pr.) koja je u stanju cijeniti
gizdave iznijansirane urese u obliku zglobljenih-čašica-glavica (jajasto
oblikovanih “očiju”, o. pr.) i pristale šare na letnim perima mužjaka. Ako
netko vjeruje da je taj mužjak bio stvoren onakav kakav je danas, tada
mora priznati da su mu velika pera koja mu sprečavaju da krila koristi za
letenje, i perje koje je ukrašeno na tako osobit način, podareni jedino toj
vrsti kao ukras za čin snubljenja i ni za jedno drugo vrijeme. Ako je tako
mora isto tako priznati da je ženka stvorena i obdarena sposobnošću da
cijeni takav ukras. Razlikujem se u mišljenju samo time što smatram da je
mužjak plavoglavog pauna svoju ljepotu stekao postupno, tako što su
ženke tijekom mnogih naraštaja više voljele urešenije mužjake, tako što je
sposobnost estetskog doživljavanja kod ženki napredovala putem vježbe ili
navike, onako kao što se postupno poboljšavao i naš ukus. Sretnim
slučajem neka pera nisu se bila preinačila, pa u mužjaka možemo dobro
vidjeti kako su se obične mrlje s crvenkastožutim sjenčanjem na jednoj
strani malim i postupnim koracima mogle razviti u čudesne urese u obliku
zglobljenih-čašica-glavica, pa je vjerojatno da su se i stvarno tako razvile.
Svatko tko prihvati načelo evolucije a ipak osjeća veliku poteškoću u
prihvaćanju da su ženke sisavaca, ptica, gmazova i riba mogle steći svoje
visoko mjerilo ukusa koje je bilo uvjetovano ljepotom mužjaka, i koje se
općenito podudara s našim mjerilom, neka se prisjeti da su u svekog od
članova kralježnjačkog niza živčane stanice mozga izravni ogranci stanica
koje je imao zajednički predak cijele skupine. Tako postaje shvatljivo da su
mozak i duhovne sposobnosti pod istim uvjetima kadri za približno isti
tijek razvitka i, dosljedno tome, za obavljanje približno istih funkcija.
Čitatelj koji se potrudio proći ono nekoliko poglavlja posvećenih
spolnom odabiru moći će prosuditi u kojoj mjeri su moji zaključci
dokazani. Ako prihvaća te zaključke, onda ih, mislim, može protegnuti na
čovječanstvo; ali bilo bi suvišno ovdje ponavljati što sam tako nedavno
rekao o načinu na koji je djelovao spolni odabir, kako na mušku tako na
žensku stranu, prouzročivši da se dva spola u čovjeka razlikuju u tijelu i
duhu, a razne rase da se razlikuju u više osobina jedna od druge, kao i od
svojih drevnih i nisko-organiziranih predaka.
 Onaj tko prihvaća načelo spolnog odabira doći će do značajnog
zaključka da moždani sustav ne ravna samo većinom sadašnjih funkcija
tijela nego da je neizravno utjecao na progresivni razvitak raznih tjelesnih
ustrojstava i nekih duhovnih osobina. Odvažnost, borbenost, ustrajnost,
tjelesna snaga i veličina, tjelesna oružja svake vrsti, glazbeni i vokalni i
instrumentalni organi, žive boje, pruge i oznake, te ukrasni privjesci,
neizravno su stečeni od strane jednoga ili drugog spola putem utjecaja
ljubavi i ljubomore, putem cijenjenja ljepote u zvuku, boji ili obliku, te
putem obavljanja izbora; a te moći duha očito ovise o razvitku moždanog
sustava.
Čovjek pomnom pažnjom brižno motri svojstva i rodovnik svojih
konja, goveda i pasa prije nego ih sparuje; ali kad je pred vlastitom
ženidbom, rijetko kada, ili nikada, brine takvu brigu. Prepušten slobodnom
izboru, nošen je gotovo istim porivima kao i niže životinje iako im je toliko
superioran da visoko vrednuje duhovne dražesti i vrline. S druge strane,
snažno ga privlači puko bogatstvo i društveni položaj. Ipak, on bi mogao
putem odabira nešto učiniti ne samo za tjelesni sastav i izgled svog
potomstva nego i za njihove intelektualne i moralne osobine. I jedan i
drugi spol trebali bi se uzdržati od braka ako su u nekom značajnijem
stupnju inferiorni tjelesno ili duševno; ali takva nadanja su utopijska i
nikada se neće ni djelomično ostvariti dok se u potpunosti ne upoznaju
zakoni nasljeđivanja. Svi koji rade u tom smjeru, dobro rade. Kad se budu
bolje razumjela načela razmnožavanja i nasljeđivanja, nećemo slušati
neznalice iz našeg zakonodavstva gdje s prijezirom odbacuju nacrt o lakoj
metodi utvrđivanja jesu li ili nisu brakovi u bliskom srodstvu za čovjeka
štetni.
Promicanje dobrobiti čovječanstva jedan je od najzakučastijih
problema: od braka bi se trebali uzdržati svi koji ne mogu izbjeći kukavnu
neimaštinu u svojoj obitelji; jer siromaštvo nije samo veliko zlo nego teži
da se nepromišljenom ženidbom poveća. S druge strane, kao što je
primijetio gosp. Galton, ako ženidbu izbjegavaju razboriti, dok se žene
lakomisleni, inferirorni članovi težit će da potisnu bolje članove društva.
Čovjek, poput ostalih životinja, do svoga sadašnjeg visokog položaja uspeo
se putem borbe za opstanak kao posljedice svoga brzog razmnožavanja; pa
ako ima još više napredovati, mora ostati podvrgnut oštroj borbi. Inače,
brzo će potonuti u ravnodušnost i visoko nadareni ljudi u borbi za život
neće više biti uspješniji od manje nadarenih. Stoga svoju veliku mjeru
priraštaja, iako vodi u mnoge i očite nevolje, ne bismo nikako smjeli
smanjivati. Mora biti otvorena utakmica za sve ljude i najsposobnijima ne
bi trebalo priječiti, putem zakona ili običaja, da ne uspijevaju najbolji i da
oni imaju najviše djece. A opet, kako god da je borba za opstanak bila i čak
je još uvijek važna, s obzirom na najviši dio ljudske naravi, postoje i drugi
važniji čimbenici. Jer moralne osobine su unaprijeđene, i izravno i
neizravno, mnogo više putem učinaka navike, moći razmišljanja, poduke,
religije, itd., negoli putem prirodnog odabira; premda se ovome potonjem
čimbeniku mogu sa sigurnošću pribrojiti društveni nagoni, koji su dali
osnovicu za razvitak moralnog osjećaja.
Glavni zaključak do kojeg smo došli u ovome djelu, naime da je
čovjek potekao od nekoga nisko-organiziranog oblika, sa žalošću to kažem,
izazvat će kod mnogih osoba odvratnost. No jedva da ima sumnje o našem
podrijetlu od barbara. Nikada neću zaboraviti svoje zaprepaštenje kad sam
prvi put ugledao skupinu stanovnika Ognjene zemlje na divljoj i
ispresijecanoj pješčanoj obali jer mi je glavom sinula misao – takvi bijahu
naši preci. Ti ljudi bili su posve goli i premazani ukrasnim bojama, njihove
duge vlasi bile su isprepletene, usta zapjenjena od uzbuđenja, a izraz im
bio divlji, zastrašen i nepovjerljiv. Jedva da su imali kakva umijeća i poput
divljih životinja živjeli su od onog što su mogli uhvatiti; nisu imali nikakve
uprave i bili su okrutni spram svakoga tko nije bio iz njihova malog
plemena. Tko je vidio divljaka u njegovoj zemlji neće se mnogo postidjeti
ako mora priznati da u njegovim žilama teče krv nekoga skromnijeg bića.
Jer, sa svoje strane, radije bih da potječem od nekoga junačkog malog
majmuna koji se suprotstavio svome strašnom neprijatelju da sačuva život
svog čuvara, ili od starog pavijana koji je, sišavši s brijega, trijumfalno
ugrabio mladunče iz gomile iznenađenih pasa – nego od divljaka koji uživa
u mučenju svojih neprijatelja, prinosi krvne ljudske žrtve, prakticira
čedomorstvo bez grižnje savjesti; koji sa svojim ženama postupa kao s
ropkinjama, ne zna ni za kakvu pristojnost i vitlan je gomilom
praznovjerja.
Možemo opravdati čovjeka što je ponešto ponosan da se uspeo,
doduše ne svojim naporima, do samog vrha organske ljestvice, a ta
činjenica da se je dotle uspeo, umjesto da je od početka tu bio postavljen,
može mu uliti nadu u još ljepšu sudbinu u budućnosti. Ali mi se ovdje ne
bavimo nadama ni strahovima, jedino istinom, koliko nam naš razum
omogućuje da je otkrijemo. Pružio sam dokaze najbolje što sam mogao i,
kako mi se čini, moramo priznati da čovjek sa svim svojim plemenitim
osobinama, sa simpatijom koju osjeća spram najprezrenijih, s
dobrohotnošću koju proteže ne samo na druge ljude nego i na najskromnije
žive stvorove, sa svojim bogolikim intelektom koji je prodro u kretanje i
sastav sunčeva sustava - sa svim tim uzvišenim moćima – da Čovjek nosi u
svome tjelesnom ustroju neizbrisivi pečat svoga niskog podrijetla.
 Predgovor drugom izdanju

Tijekom uzastopnih tiskanja prvog izdanja ovog djela, koje je

objavljeno 1871. godine, bio sam u prilici učiniti mnogo znatnih
poboljšanja; a sada, pošto je proteklo dosta vremena, pokušao sam se
okoristiti vatrenim krštenjem kroz koje je ovo djelo prošlo i uzeo sam u
obzir sve kritike koje sam smatrao umjesnima. Dugujem također vrlo
mnogo velikom broju dopisnika koji su mi dostavili iznimno mnogo novih
činjenica i primjedaba. Bilo ih je tako mnogo da sam mogao upotrijebiti
samo važnije; a za sve njih, kao i za primjedbe, priložit ću poseban popis.
Umjesne su i neke nove slike, a četiri od starijih slika zamijenjene su
boljima koje je W. Wood izradio po prirodi. Moram naročito upozoriti na
neka ispitivanja koja se odnose na različnost između čovječjeg mozga i
mozga u viših majmuna a za što moram zahvaliti dobroti Prof. Huxleya
(dodatak na kraju prvog dijela). Drago mi je spomenuti ta ispitivanja
naročito zato što se tijekom nekoliko posljednjih godina o tome na
kontinentu pojavilo više rasprava i što su u nekim slučajevima njihovu
vrijednost popularni pisci jako precijenili.
Ovom prilikom mogu spomenuti da mi kritičari često pripisuju kao
da ja sve, i promjene u tjelesnom ustrojstvu i u duhovnim moćima,
objašnjavam isključivo prirodnim odabirom onih varijacija koje se često
nazivaju spontanima, a ja sam upravo u prvome izdanju “Postanka vrsta”
jasno rekao da, što se tiče i tijela i duha, tu valja mnogo pripisati
naslijeđenim utjecajima uporabe i neuporabe. Isto tako, neku količinu
modifikacija pripisao sam izravnom i dugotrajnom utjecaju promijenjenih
uvjeta života. Nešto se mora pripisati i slučajnim vrnućima (reverzijama)
ustrojstva; a ne smijemo zaboraviti ni ono što sam ja nazvao
“korelativnim” razvitkom, kaneći time reći da su različiti dijelovo
organizma na neki nepoznat način tako među sobom povezani da kad se
jedan dio mijenja, onda to čine i drugi dijelovi; stoga, ako su varijacije
putem odabira nagomilane u jednome dijelu, preinačit će se i drugi
dijelovi. Nadalje, neki kritičari su rekli da sam, videći kako se mnoge
pojedinosti u ustrojstvu čovjeka ne mogu objasniti prirodnim odabirom,
izmislio spolni odabir; ipak, dosta jasne obrise tog principa ja sam dao još
u prvome izdanju “Postanka vrsta” i tamo sam rekao da se on može
primijeniti i na čovjeka. U ovom djelu o spolnom se odabiru opširno
raspravlja jednostavno stoga što mi se ovdje za to ukazala prva prilika.
Iznenadila me je sličnost nekih polupovoljnih kritika na spolni odabir s
kritikama što su se nekoć pojavile na prirodni odabir; takve su one koje
kažu da bi spolni odabir i mogao objasniti neke pojedinosti, ali da se
sigurno ne može primijeniti do granica u kojima sam ga ja upotrijebio.
Moje uvjerenje u moć spolnoga odabira ostaje neuzdrmano; ali je
vjerojatno, ili je gotovo sigurno, da će se za mnoge od mojih zaključaka
kasnije utvrditi da su pogrešni i teško ja da se nešto takvo ne dogodi kad se
o nečemu prvi put raspravlja. Kad se prirodoslovci upoznaju s idejom o
spolnom odabiru, ona će, vjerujem, biti mnogo bolje prihvaćena; a ona je
već potpuno i blagonaklono primljena od više sposobnih sudaca.

Down, Backenham, Kent, rujna 1874.

Prvo izdanje je izašlo 24. veljače 1871.

Drugo izdanje, u rujnu 1874.
 FUSNOTE
1
'Grosshirnwindungen des Menschen,' 1868, str. 96.
2
'Leç. sur la Phys.,' 1866, p. 890, kako navodi M. Dally, "L'Ordre des Primates et le
Transformisme," 1868, str. 29.
3
"Naturgeschichte der Säugetiere von Paraguay," 1830, str. 50.
4
Brehm, 'Thiereleben,' Sv. 1., 1864, str. 75, 86. O atelesu, str. 105. O drugim sličnim
tvrdnjama, v. str. 25, 107.
5
O kukcima v. Dr. Laycock 'On a General Law of Vital Periodicity,' British Association,
1842. Dr. Macculloch, 'Silliman's North American Journal of Science,' sv. xvii, str. 305,
proučavao je psa koji je bolovao od tercijane malarične groznice.
6
Dokaze o tome iznio sam u svome djelu Variation of Animals and Plants under
Domestification / 'Variranje životinja i bilja pri odomaćivanju,'/ sv. II, str. 15.
7
"Mares e diversis generibus Quadrumanorum sine dubio dignoscunt feminas humanas a
maribus. Primum, credo, odoratu, postea aspectu. Mr. Youatt, qui diu in Hortis Zoologicis
(Bestiariis) medicus animalium erat, vir in rebus observandis cautus et sagax, hoc mihi
certissime probavit, et curatores ejusdem loci et alii e ministris confirmaverunt. Sir
Andrew Smith et Brehm notabant idem in Cynocephalo. Illustrissimus Cuvier etiam narrat
multa de hac re quâ ut opinior nihil turpius potest indicari inter omnia hominibus et
Quadrumanis communia. Narrat enim Cynocephalum quendam in furorem incidere
aspectu feminarum aliquarum,sed nequaquam accendi tanto furore ab omnibus. Semper
eligebat juniores, et dignoscebat in turba, et advocabat voce gestuque."
8
Tu primjedbu za cinocefala i čovjekolike majmune učinili su Geoffroy Saint-Hilaire i F.
Cuvier u 'Hist. Nat. des Mamifères,' sv. I., 1824.
9
Huxley, 'Man's Place in Nature,' 1863, str. 34.
10
'Man's Place in Nature,' 1863, str. 67.
11
Ljudski zametak (slika gore) je iz djela: Ecker, 'Icones Phys.,' 11851-1859, tabl. XXX,
sl. 2. Taj zametak bio je deset crtica dugačak (2,1 cm, o. pr.) tako da je crtež jako
povećan. Pseći zametak je iz djela: Bischoff, 'Entwiklungsgeschichte des Hunde-Eies,'
1845, tabl. XI, sl. 42 B. Taj crtež je pet puta povećan, zametak je imao 25 dana. Nutarnji
organi su kod oba crteža izostavljeni, a utrobne opne uklonjene. Na te slike me je
upozorio Prof. Huxley, a na misao da ih tu uvrstim došao sam čitajući njegovo djelo
'Man's Place in Nature. Slične crteže donio je Häckel u 'Schöpfungsgeschichte' /Povijest
tvorbe/.
12
Prof. Wyman u 'Proc. of American Acad. of Sciences,' sv. IV, 1860, str. 17.
13
Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. I, str. 533.
14
'Die Grosshirnwindungen des Menschen,' 1868, str. 95.
15
'Anatomy of vertebrates,' sv. II, str. 553.
16
'Proc. Soc. Nat. Hist.' Boston, 1863, sv. IX, str. 185.
17
'Man's Place in Nature,' str. 65.
18
Već sam bio u grubo napisao ovo poglavlje prije negošto sam pročitao vrijednu
raspravu "Caratteri rudimentali in ordine all'origine dell' uomo" ('Annuario della Soc. d.
Nat.,' Modena, 1867, str. 81) od Canestrini-ja, kojoj mnogo dugujem. Häckel je, pod
naslovom Disteologija, dao jedno divno razlaganje o tom predmetu u svojim djelima
'Generelle Morphologie' /Opća morfologija/ i 'Schöpfungsgeschichte' /Povijest tvorbe/.
19
Nekoliko dobrih kritika dali su o tome gospoda Murie i Mivart, u 'Transact. Zoolog.
Soc.' 1869, sv. VII, str. 92.
20
'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 317 i 397. Vidjeti
također 'Origin of Species,' 5. izd., str. 535.
21
Na primjer M. Richard ('Annales des Sciences Nat.', 3. series, Zool. 1852, sv. XVIII,
str. 13) opisuje i slika rudimente, kako ga on zove, "nožni mišić ruke,' za koji kaže da je
ponekad "beskrajno mali." Drugi mišić, koji zove "le tibial postérieur," obično kod ruke
uopće ne postoji, ali se s vremena na vrijeme pojavljuje u više ili manje rudimentarnom
stanju.
22
Prof. W. Turner, 'Proc. Royal Soc. Edinburgh,' 1866-67, str. 65.
23
Canestrini navodi za sličan učinak: Hyrt. ('Annuario della Soc. dei Naturalisti,' Modena,
1867, str. 97).
24
'The Diseases of the Ear,' koje je napisao J. Toynbee, F.R.S., 1860, str. 12.
25
Vidjeti također neke primjedbe i crteže uha lemuroida u odličnoj radnji gospode Murie-
a i Mivart-a u 'Transact. Zoolog. Soc.,' sv. VII, 1869, str. 6 i 90.
26
Müller's 'Elements of Physiology,' engl. prijevod, 1842, sv. II, str. 1117. Owen,
'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 260; isto on the Walrus /o moržu/, 'Proc. Zool. Soc.'
November 8th, 1854. Vidjeti također R. Knox, 'Great Artists and Anatomists,' str. 106. Taj
je rudiment nešto veći u crnaca i Australaca nego u Europljana, v. Carl Vogt, 'Lectures on
Man,' engl. prijevod str. 129.
27
'The Physiology and Pathology of Mind,' 2. izd. 1868, str. 134.
28
Eschricht, Ueber die Richtung der Haare am menschlichen Körper, 'Müller's Archiv für
Anat. und Phys.' 1837, str. 47. Često ću se pozvati na tu vrlo neobičnu raspravu.
29
Paget, 'Lectures on Surgical Pathology,' 1853, sv. I, str. 71.
30
Eschricht, isto, str. 40, 47.
31
Dr. Webb, 'Teeth in Man and the Anthropoid Apes,' kako navodi Dr. C. Carter Blake u
'Anthropological Review,' srpanj, 1867, str. 299.
32
Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 320, 321 i 325.
33
'On the Primitive Form of the Skull,' engl. prije. u 'Anthropological Review,' listop.
1868, str. 426.
34
Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, 416, 434, 441.
35
'Annuario della Soc. d. Nat.' Modena, 1867, str. 94.
36
M. C. Martins ("De l'Unité Organique," u 'Revue des Deux Mondes,' 15. lipnja 1862,
str. 16) i Häckel ('Generelle Morphlogie,' sv. II, str. 278) su opazila neobičnu činjenicu
kako taj rudiment kadikad prouzroči smrt.
37
'The lancet,', 24. siječnja 1863, str. 83. Dr. Knox, 'Great Artists and Anatomists,' u
'Bulletin de l'Acad. Imp. de St. Pétersbourg,' sv. XII, 1867, str. 448.
38
"On the Caves of Gibraltar," 'Transact. Internat. Congress of Pehist. Arch.' Third
Session, 1869, str. 54.
39
Quatrefages je nedavno prikupio dokaze o tom predmetu, 'Revue des Cours
Scientifiques,' 1867-1868, str. 625.
40
Owen, 'On the Nature of Limbs,' 1849, str. 114.
41
Leuckart, u Todd's 'Cyclop. of Anat.' 1849-52, sv. IV, str. 1415. Taj organ u čovjeka je
dugačak samo od tri do šest linija (6,3 - 12,6 cm, o. pr.) ali, kao i mnogi drugi
rudimentarni dijelovi, on je promjenjiv kako u razvitku tako i glede drugih značajki.
42
O tom predmeti vidjeti: Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 675, 676, 706.
43
Vidjeti dokaz o tome u: Lubbock, 'Prehistoric Times,' str. 354, itd.
44
'L'Instinct chez les Insects,' "Revue des Deux Mondes," veljača 1870, str. 690.
45
'The American Beaver and his Works,' 1868.
46
'The Principles of Psychology,' 2.izd. 1870, str. 418-443.
47
'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 212.
48
'Recherches sur les Moeurs des Fourmis,' 1810, str. 173.
49
Svi dalji primjeri koji su navedeni na osnovu ugleda te dvojice prirodoslovaca uzeti su
iz djela: Rengger, 'Naturges. der Säugethiere von Paraguay,' 1830, str. 41-57. i iz djela:
Brehm, 'Thierleben,' Sv. I, str. 10-87.
50
'Bridgewater Treatise,' str. 263.
51
W. C. L. Martin, 'Nat. Hist. of Mammalia,' 1841, str. 405.
52
Navodi Vogt, 'Mémoire sur les Microcéphales,' 1867, str. 168.
53
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 27.
54
'Les Moeurs des Fourmis,' 1810, str. 150.
55
Navedeno u djelu: Dr. Maudsley, 'Physiology and Pathology of Mind,' 1808, str. 19,
220.
56
Dr. Jerdon, 'Birds of India,' sv. I, str. XXI.
57
Djelo gosp. L. H. Morgan-a, 'The American Beaver,' 1868. pruža dobar primjer za tu
primjedbu. Ne mogu se, međutim, oteti sumnji da on preveć podcjenjuje snagu nagona.
58
'The Moor and the Loch,' str. 45. Col. Hutchinson on 'Dog Breaking,' 1850, str. 46.
59
'Personal Narrative,' engl. prijev. sv. III, str. 106.
60
To navodi Sir C. Lyell, 'Antiquity of Man,' str. 497.
61
'Journal of Researches during the Voyage of the "Beagle,"' 1845, str. 398. 'Origin of
Species' 5. izd. str. 260.
62
'Lettres Phil. sur l'Inteligence des Animaux,' ponov. izd. 1802, str. 86.
63
Vidi dokaze o tome u I. poglav., sv. I. 'O the Variation of Animals and Plants under
Domestification.'
64
'Proc. Zoolog. Soc.' 1864, str. 186.
65
Savage and Wyman u: 'Boston Journal of Nat. Hist,' sv. IV, 1843-44, str. 383.
66
'Säugethiere von Paraguay,' 1830, str. 51-56.
67
'Thierleben,' Sv. I, str. 79, 82.
68
'The Malay Archipelago,' sv. I, 1869, str. 87.
69
'Primeval Man,' 1869, str. 145, 147.
70
'Prefistoric Times,' 1865, str. 473, itd.
71
Navedeno u: 'Anthropological Review,' 1864, str. 158.
72
Rengger, isto, str. 45.
73
Vidjeti moje djelo 'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str.
27.
74
Vidjeti razlaganje o tome u gosp. E. B. Tylor-ovu vrlo zanimljivom djelu 'Researches
into the Early History of Mankind,' 1865, poglavlja II. do IV.
75
Poštov. Daines Barrington u 'Philosoph. Transactions,' 1773, str. 202. Vidjeti također u:
Dureau de la Malle, u 'Ann. des Sc. Nat.' 3. serija, Zoolog., sv. X, str. 119.
76
'On the Origin of Language,' od H. Wedgwood-a, 1866: 'Chapters on Language,' od vlč.
F. W. Farrar-a, 1865. To su najzanimljivija djela. Vidjeti također: 'De la Phys. et de la
Parole,' od Alberta Lemoine-a, 1865, str. 190. Djelo pok. profesora Aug. Schleicher-a o
tom predmetu na engleski preveo Dr. Bikkers, pod naslovom 'Darwinism tested by the
Science of Language,' 1869.
77
Vogt, 'Mémoire sur les Microcéphales,' 1867, str. 169. Što se tiče divljaka, neke
činjenice naveo sam u svome djelu 'Journal of Researches,' etc., 1845, str. 206.
78
Vidjeti jasan dokaz o tom pitanju u dva ovdje tako često navedena djela koja su napisali
Brehm i Rengger.
79
Vidjeti o tome primjedbe koje je dao Dr. Maudsley, 'The Physiology and Pathology of
Mind,' 2. izd. 1868, str. 199.
80
O tome su priopćeni mnogi zanimljivi slučajevi. Vidjeti, na primjer, 'Inquiries
Concerning the Intellectual Powers,' koje je napisao Dr. Abercrombie, 1838, str. 150.
81
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 6.
82
Vidjeti neke dobre primjedbe o tome učinku od Dr. Maudsley-a, 'The Phisiology and
Pathology of Mind,' 1868, str. 199.
83
Macgillivray, 'Hist. of British Birds,' sv. II, 1839, str. 29. Izvrsni opažač gosp.
Blackwall primijećuje da svrake nauče lakše izgovarati pojedine riječi, pa čak i kratke
rečenice, nego bilo koja druga britanska ptica; no ipak, on kaže da, i poslije vrlo dugog
pomnog ispitivanja njihovih navika, nije otkrio da one, kad su u prirodi, pokazuju neku
osobitu sposobnost oponašanja. 'Researches in Zoology,' 1834, str. 158.
84
Vidjeti o vrlo zanimljivom paralelizmu između razvitka vrste i jezikâ na koji ukazuje
Sir C. Lyell u 'The Geol. Evidence of the Antiquity of Man,' 1869, pogl. XXIII.
85
Vidjeto napomene o tome učinku u jednome vrlo zanimljivom članku vlč. F. W. Farrar-
a, pod naslovom "Philology and Darwinism" u 'Nature,' 24. ožujka 1870, str. 528.
86
'Nature,' 6. siječnja 1870, str. 257.
87
Naveo C. S. Wake, 'Chapters on Man,' 1868, str. 101.
88
Buckland, 'Bridgewater Treatise,' str. 411.
89
Vidjeti neke dobre primjedbe o pojednostavljivanju jezikâ u djelu Sir J- Lubbock-a,
'Origin of Civilisation,' 1870, str. 278.
90
'Conférences sur la Théorie Darwinienne,' franc. prijevod., 1869, str. 132.
91
Vlč. Dr. J. M'Cann, 'Anti-Darwinism,' 1869, str. 18.
92
'The Spectator,' 4. prosinca 1869, str. 1430.
93
Vidjeti izvrstan članak o tom predmetu koji je napisao vlč. F. W. Farrar, u
'Anthorpological Review,' kolovoz 1864, str. CCXVII. Za druge činjenice vidi od Sir
Lubbocka 'Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, str. 564: i posebno poglavlja o religiji u
njegovu djelu 'Origin of Civilisation,' 1870.
94
The Worship of Animals and Plants, u 'Fortnightly Review,' 1. listopada 1869, str. 422.
95
Taylor, 'Early History of Mankind,' 1865, str. 6. Vidjeti također tri dojmljiva poglavlja o
razvoju religije u Lubbockovu djelu 'Origin of Civilisation,' 1870. Na sličan način gosp.
Herbert Spencer u svome oštroumnom ogledu u 'Fortnightly Review' (1. svibnja 1870, str.
535) kaže za najranije oblike religijskog vjerovanja u cijelome svijetu da je čovjek na njih
naveden snovima, slikama i drugim uzrocima, da vidi samoga sebe kao dvostruko biće:
tjelesno i duhovno. Pošto se vjerovalo da takvo duhovno biće postoji i poslije smrti i da je
moćno, udobrovoljavali su ga različitim darovima i obredima te ga prizivali u pomoć. On
zatim pokazuje da se za imena ili nadimke nekih životinja ili drugih predmeta, kojima su
nazivani prvi preci ili utemeljitelji plemena, poslije dugog vremena pomišljalo da
predstavljaju stvarnog plemenskog pretka, pa se za takvu životinju ili predmet prirodno
vjerovalo da još uvijek postoji kao duh, držalo ga se svetim i štovalo kao neko božanstvo.
Ne mogu, međutim, odoljeti sumnji da je postojao jedan još raniji i priprostiji stadij kada
se mislilo za sve što je pokazivalo neku snagu ili gibanje da je, slično kao i mi, obdareno
nekim oblikom života i duhovnim sposobnostima.
96
Vidjeti vrijedan članak 'Physical Elements of Religion' od gosp. L. Owen-a Pike-a, u
"Anthropolog. Review," travanj 1870, str. LXIII.
97
'Religion, Moral, etc. der Darwin'schen Art-Lehre,' 1869, str. 53.
98
'Prehistoric Times,' 2. izd., str. 571. U tom djelu (na str. 553)naći će se izvrsna
priopćenja o mnogim neobičnim i ćudljivim običajima divljaka.
99
Vidjeti, na primjer, o tome u: Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ str. 21, itd.
100
‘Disertation on Ethical Philosophy,’ 1837, str. 231, itd.
101
‘Metaphysics of Ethics,’ preveo J. W. Semple, Edinburgh, 1836, str. 136.
102
Gosp. Bain daje (‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 543-725) popis od dvadeset i
šest britanskih autora koji su o tome pisali i imena kojih su poznata svakome čitatelju;
njima se mogu priključiti ime samoga gosp. Bain-a, pa imena gosp. Lecky-ja, gosp.
Shadworth-a Hodgson-a, Sir J. Lubbock-a i dr.
103
Sir B. Brodie, pošto je promatrao čovjeka kao društvenu životinju (‘Psychological
Enquieries,’ 1854, str. 182), postavlja ovo važno pitanje: “Ne rješava li se time sporno
pitanje oko opstojnosti moralnog osjetila?” Na sličnu misao došli su vjerojatno mnogi
kao, primjerice, u davna vremena Marko Aurelije. Gosp.J. S. Mill govori u svome
glasovitom djelu ‘Utilitarianism,’ (1864, str. 46) o društvenim osjećajima kao o “naravnoj
osnovici osjećaja za utilitarnu moralnost,” ali na prethodnoj strani on kaže: “Ako, kao što
ja mislim, ta moralna osjećanja nisu urođena nego stečena, ona zato nisu manje prirodna.”
Oklijevajući usuđujem se reći da mislim drukčije od tako dubokog mislioca, ali teško je u
nižih životinja osporiti da su im društvena osjećanja nagonska i urođena; pa zašto onda ne
bi bilo tako i u čovjeka? Gosp. Bain (vidjeti, npr. ‘The Emotions and the Will,’ 1865, str.
481) i drugi misle da moralni osjećaj stječe svaka jedinka tijekom svog života. Barem
prema općoj teoriji evolucije to je krajnje nevjerojatno.
104
‘Die Darwin’sche Theorie,’ str. 101.
105
Gosp. R. Brown u ‘Proc. Zoolog. Soc.,’ 1868, str. 409.
106
Brehm, ‘Thierleben,’ Sv. I, 1864, str. 52, 79. O tome kako majmuni jedni drugima vade
trnje, vidjeti na str. 54. O hamadriasima, koji otkotrljavaju kamenje, navod je prema
Alvarezu čija opažanja Brehm drži posve vjerodostojnima. O slučajevima gdje stari
mužjaci pavijana napadaju pse, vidjeti str. 79; a za orla, str. 56.
107
‘Annals and mag. of Nat. Hist.,’ studeni, 1868, str. 382.
108
Sir J. Lubbock, ‘Prehistoric Times,’ 2. izd., str. 446.
109
Navedeno po djelu gosp. L. H. Morgan-a, ‘The American Beaver,’ 1868, str. 272.
Kapetan Stansbury donosi također jedno zanimljivo priopćenje kako je pola tuceta nesita
upućivalo i bodrilo jednoga vrlo mladog nesita pri njegovim nastojanjima da se izvuče iz
vrlo jake struje koja ga je bila zahvatila.
110
Kao što tvrdi gosp. Bain: “Stvarna pomoć onome koji trpi potječe samo iz čiste
simpatije,” ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 245.
111
‘Thierleben,’ Sv. I, str. 85.
112
‘De l’Espèce et de la Class.’ 1869, str. 97.
113
‘Der Darwin’schen Art-Lehre,’ str. 54.
114
Brehm, ‘Thierleben,’ Sv. I, str. 76.
115
Vidjeti prvo i izvrsno poglavlje u djelu Adama Smith-a ‘Theory of Moral Sentiments.’
Također Bain-ovo djelo ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 244 i 275-282. Gosp. Bain
tvrdi da je “simpatija, posredno, izvor zadovoljstva simpatizeru,” i on to objašnjava
uzajamnošću. On primjećuje da osoba kojoj se čini dobro “ili drugi namjesto nje, mogu se
odužiti za sve žrtve, uzvraćajući simpatijama i dobrim uslugama.” Ali ako je simpatija,
kao što se čini da jest, zapravo nagon, onda će njeno iskazivanje pružati izravno
zadovoljstvo, kao i postupanje, ranije smo to istaknuli, po gotovo svakome drugom
nagonu.
116
Vlč. L. Jenyns tvrdi (vidjeti njegov spis u ‘White’s Nat. Hist. of Selborne,’ 1853, str.
204) da je tu činjenicu prvi put priopćio slavni Jenner u ‘Phil. Transact.’ 1824. i da su je
nakon toga potvrdili mnogi promatrači, osobito gosp. Blackwall. Ovaj potonji marljivi
promatrač proučavao je, u kasnu jesen, tijekom dvije godine, trideset i šest gnijezda; u
dvanaest gnijezda našao je mrtve ptiće, u pet su bila jaja koja tek što se nisu bila otvorila,
a u tri je razvitak bio zaustavljen. Mnoge ptice koje još nisu bile dovoljno odrasle za dug
let bile su također ostavljene na cjedilu. Vidjeti: Blackwall, ‘Researches in Zoology,’
1834, str. 108, 118. Za kakve dopunske dokaze, premda oni nisu potrebni, vidjeti: Leroy,
‘Lettres Phil.’ 1802, str. 217.
117
Hume kaže (‘An Enquiry Concerning the Principles of Morals,’ izd. iz 1751, str. 132):
“Čini se da moramo priznati kako mi prema sreći i bijedi drugih nismo sasvim
ravnodušni, ali da pogled na sreću … izaziva u nas potajnu radost, a promatranje bijede …
učini da na našu imaginaciju nalegne tuga.”
118
‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 254.
119
Naveo sam jedan takav slučaj gdje su tri patagonska Indijanca više voljela da budu
jedan za drugim strijeljani nego da izdadu planove svojih ratnih drugova (‘Journal of
Researches,’ 1845, str. 103).
120
Dr. Prosper Despine, u svome djelu ‘Psychologie Naturelle,’ 1868 (sv. I, str. 243; sv.
II, str. 169) navodi mnoge zanimljive slučajeve zločinaca koji su očito bili bez ikakve
savjesti.
121
Vidjeti dobar članak u ‘North British Review,’ 1867, str. 395. Vidjeti također članke
gosp. W. Bagehot-a o važnosti poslušnosti i sloge kod primitivnog čovjeka, u ‘Fortnightly
Review,’ 1867, str. 529, i 1868, str. 457, itd.
122
Najpotpunije priopćenje koje sam našao dao je Dr. Gerland u svome djelu ‘Ueber das
Austerben der Naturvölker,’ 1868; ali na pitanje čedomorstva vratit ću se u jednome od
sljedećih poglavlja.
123
Vidjeti vrlo zanimljivu raspravu o samoubojstvu u Leckyjevoj ‘History of European
Morals,’ sv. I, 1869, str. 223.
124
Vidjeti, na primjer, izvješće gosp. Hamilton-a o Kafirima u ‘Anthropological Review,’
1870, str. XV.
125
Gosp. M’Lennan daje pravu zbirku činjenica o tom pitanju (‘Primitive Marriage,’
1865, str. 176).
126
Lecky, ‘History of European Morals,’ sv. I, 1869, str. 109.
127
‘Embassy to China,’ sv. II, str. 318.
128
Vidjeti o tom predmetu obilje dokaza u VII. poglavlju Sir J. Lubbock-ovog djela
‘Origin of Civilisation,’ 1870.
129
Na primjer Lecky, ‘Hist. European Morals,’ sv. I, str. 124.
130
Taj izraz upotrebljen je u jednome izvrsnom članku u ‘Westminster Review,’ listopad
1869, str. 498. O načelu najveće sreće vidjeti u: J. S. Mill, ‘Utilitarianism,’ str. 17.
131
Lijepe primjere naveo je gosp. Wallace u ‘Scientific Opinion,’ od 15. rujna 1869; a još
potpunije u svojim ‘Contributions to the Theory of Natural Selection,’ 1870, str. 353.
132
Tennyson, ‘Idylls of the King,’ str. 244.
133
‘The Thoughts of the Emperor M. Aurelius Antoninus,’ engl. prijev., 2. izd., 1869, str.
112. Marko Aurelije rođen je G.G. 121.
134
Pismo gosp. Mill-u u Bain-ovu djelu ‘Mental and Moral Science,’ 1868, str. 722.
135
Neki pisac u ‘North British Review’ (srpanj, 1869, str. 531), vrlo sposoban za pametno
rasuđivanje, opredjeljuje se odlučno u prilog takvog mišljenja. Čini se da se s time
donekle slaže i gosp. Lecky (‘Hist. of Morals,’ sv. I, str. 143).
136
Vidjeti njegovo važno djelo ‘Hereditary Genius,’ 1869, str. 349. Duke of Argyll
(‘Primeval Man,’ 1869, str. 188) ičinio je nekoliko dobrih primjedbi glede čovjekove
naravi u borbi između dobra i zla.
137
‘The Thoughts of Marcus Aurelius’ etc., str. 139.
138
‘Investigations in Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,’ napisao
B. A. Gould, 1869, str. 256.
139
Što se tiče članka “Cranial forms of the American aborigines,” vidjeti: Dr. Aitken
Meigs u ‘Proc. Nat. Sci.’ Philadelphia, svibanj 1866. O Australcima, vidjeti Huxley, u
Lyell-ovom djelu ‘Antiquity of Man,’ 1863, str. 87. O otočanima Sendviških otoka, Prof.
J. Wyman, ‘Observations on Crania,’ Boston, 1868, str. 18.
140
‘Anatomy of the Arteries,’ napisao R. Quain.
141
‘Transact. Royal Soc.’ Edinburgh, sv. XXIV, str. 175, 189.
142
‘Proc. Royal Soc.’ 1867, str. 544; također 1868, str. 483, 524. Postoji i prethodno
priopćenje, 1866, str. 229.
143
‘Proc. R. Irish Academy,’ sv. X. 1868, str. 141.
144
‘Act. Acad.,’ St. Petersburg, 1778, dio II, str. 217.
145
Brehm, ‘Thierleben,’ sv. I, str. 58, 87. Rengger, ‘Säugthiere von Paraguay,’ str. 57.
146
‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II. pogl. XII.
147
‘Hereditary Genius: an Inquiery into its Laws and Consequences,’ 1869.
148
Gosp. Bates primjećuje (‘The Naturalist on the Amazons,’ 1863, sv. II. str. 159) o
Indijancima iz istoga južnoameričkog plemena da “ni dvojica od njih nisu imala jednak
oblik glave; jedan ima ovalno lice finih crta, a u drugog je pravi široki mongolski istureni
obraz, širokih nozdrva i kosih očiju.2
149
Blumenbach, ‘Treatises on Anthropolog.’ engl. prijevod, 1865, str. 205.
150
Godron, ‘De l’Espèce,’ 1859, sv. II. knjiga 3. Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce
Humaine,’ 1861. Također predavanja iz antropologije, objavljena u ‘Revue des Cours
Scientifiques,’ 1866-1868.
151
‘Hist. Gen. et Part. des Anomalies de l’Organisation,’ u tri sveska, sv. I. 1832.
152
O tim zakonima opširno sam raspravljao u ‘Variation of Animals and Plants under
Domestification,’ sv. II. pogl. XXII. i XXIII. M. J. P. Durand je kasnije (1868) objavio
vrijedan ogled ‘De Influence des Milieux, etc.’ On velik utjecaj pripisuje tlu.
153
‘Investigations in Military and Anthrop. Statistics,’ etc. 1869, napisao B. A, Gould, str.
93, 107, 126, 131, 134.
154
O Polinežanima, vidjeti Prichard-ovo djelo ‘Physical Hist. of Mankind,’ sv. V, 1847,
str. 145, 283. Također Godron, ‘De l’Espèce,’ sv. II, str. 289. Postoji također znatna
razlika u vanjskome izgledu između blisko srodnih Hindusa s Gornjeg Gangesa i Bengala;
vidjeti Elphinstone: ‘History of India,’ sv. I, str. 324.
155
‘Memoirs, Anthropol. Soc.’ sv. III, 1867-69, str. 561, 565, 567.
156
Dr. Brakenridge, ‘Theory of Diathesis,’ ‘Medical Times,’ 19. lipnja i 17. srpnja, 1869.
157
Autoritete za tih nekoliko tvrdnji naveo sam u svome djelu ‘Variation of Animals
under Domestification,’ sv. II, str. 297-300. Dr. Jaeger, “Ueber das Längenwachsthum der
Knochen,” ‘Jenischen Zeitschrift,’ sv. V., dio I.
158
‘Investigations,’ etc. napisao B. A. Gould, 1869, str. 288.
159
‘Säugthiere von Paraguay,’ 1830, str. 4.
160
‘History of Greenland,’ engl. prijevod 1767, sv. I, str. 230.
161
‘Intermarriage.’ Napisao Alex. Walker, 1838, str. 377.
162
‘The Variation of Animals under Domestification,’ sv. I, str.173.
163
‘Principles of Biology,’ sv. I. str. 455.
164
Paget, ‘Lectures on Surgical Pathology,’ sv. I. 1853, str. 209.
165
‘The Variation of Animals under Domestification,’ sv. II. str. 8.
166
‘Säugthiere von Paraguay,’ str. 8, 10. Imao sam priliku promatrati izvanrednu
sposobnost vida kod stanovnika Ognjene zemlje. Vidjeti također o tome: Lawrance
(‘Lectures on Physiology,’ etc., 1822, str. 404). M. Giraud-Teulon u novije vrijeme
prikupio je (‘Revue des Cours Scientifiques,’ 1870, str. 625) mnogo valjanih dokaza
kojima potvrđuje da je uzrok kratkovidnosti: “C’est le travail assidu, de près” /Riječ je o
dugotrajnom radu oka na blizinu/.
167
Prichard, ‘Phys. Hist. of Mankind,’ navod prema Blumenbach, sv. I. 1851, str. 311; za
mišljenje Pallasa, sv. IV. 1844, str. 407.
168
Navedeno po Prichard-u, ‘Researches into the Phys. Hist. of Mankind,’ sv. V. str. 463.
169
Vrijedna rasprava gosp. Forbes-a upravo je izašla u ‘Journal of the Ethnological Soc.
of London,’ novi niz, sv. II. 1870, str. 193.
170
Dr. Wilckens (‘Landwirthschaft. Wochenblatt,’ br. 10, 1869) nedavno je objavio
zanimljiv ogled u kojem je pokazao kako su svoje organe preinačile domaće životinje što
žive u planinskim krajevima.
171
‘Memoire sur les Microcéphales,’ 1867, str. 50, 125, 169, 171, 184-198.
172
Vidjeti dobro poznati članak u ‘Cyclop. of Anat. and Phys.’ sv. V. 1859, str. 642.
Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III. 1868, str. 687. Prof. Turner, u ‘Edinburgh
Medical Journal,’ veljača 1865.
173
‘Annuario della Soc. dei Naturalisti in Modena,’ 1867, str. 83. Prof. Canestrini navodi
izvadke iz različitih pisaca o tome predmetu. Laurillard, pošto je utvrdio kod mnogih ljudi
i kod nekih majmuna potpunu sličnost u obliku, omjerima i spoju obiju jagodičnih kostiju,
primjećuje da takav poredak dijelova ne može smatrati pukom slučajnošću.
174
Cijeli niz slučajeva naveo je Isid. geoffroy St.-Hilaire, ‘Hist. des Anomalies,’ knj. III,
str. 437.
175
U svome djelu ‘Variation under Domestification’ (sv. II, str. 57) nerijetko pojavljivanje
prekobrojnih sisa u žena pripisao sam vrnuću, reverziji. Na takav kao vjerojatni zaključak
bio sam naveden time što su dodatne sise općenito smještene simetrično na prsima, a još
više jednim slučajem, gdje se u jedne žene, čija je majka imala prekobrojne sise, pojavila
samo jedna funkcionalna sisa u području prepone. Ali Prof. Preyer (‘Der Kampf um das
Dasein,’ 1869, str. 45) tvrdi da mammae erraticae /lutajuće sise/ mogu doći i na drugim
mjestima, čak na leđima, tako da je uvjerljivost mog stajališta znatno oslabljena ili čak
posve poništena. Iako s velikim oklijevanjem, u tome istom djelu (sv. II. str. 12), vrnuću
sam pripisao čestu pojavu polidaktilizma kod ljudi. Djelomično me na to navela tvrdnja
Prof. Owena da neki ribogmazovi (Ichtyopterygia) imaju višu od pet prstiju i stoga sam
smatrao da se takvi ljudi zadržali prvobitno stanje: no pošto sam pročitao raspravu Prof.
Gegenbaur-a (‘Jenaischen Zeitschrift,’ sv. 3, str. 341), koji je u tome najveći autoritet u
cijeloj Europi, i koji pobija Owenov zaključak, vidim da je krajnje dvojbeno da li je
prekobrojnost prstiju moguće tako objasniti. Činjenica je da takvi prsti ne samo da se
pojavljuju često i da su jako nasljedni, nego nakon što se odsijeku mogu ponovno narasti,
poput normalnih prstiju kod nižih kralježnjaka, a to me je posebno navelo na gornji
zaključak. Ta neobična činjenica da ponovno narastu ostaje neobjašnjiva ako se misao na
vrnuće nekakvome dalekom pretku mora odbaciti. – Ne mogu, međutim, prihvatiti
mišljenje Prof. Gegenbaura da se dodatni prsti ne mogu pojaviti putem vrnuća, a da se
istodobno i na sličan način ne preinače drugi dijelovi kostura; jer vrnućem značajke se
često pojedinačno pojavljuju.
176
‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III. 1868, str. 323.
177
‘Generelle Morphologie,’ 1866, sv. II. str. CIV.
178
Carl Vogt, ‘Lectures on Man,’ engl. prij. 1864, str. 151.
179
C. Carter Blake, o gornjoj čeljusti iz La Neulette, ‘Anthropolog. Review,’ 1867, str.
295. – Schaafhausen, isto, 1868, str. 426.
180
‘The Anatomy of Expression,’ 1844, str. 110, 131.
181
Navod prema Prof. Canestrini-ju u ‘Annuario,’ etc. 1867, str. 90.
182
Te rasprave mora pomno proučavati naročito onaj koji želi vidjeti učestalost mijenjanja
naših mišića i kako pri tom mijenjanju postaju slični mišićima majmuna (Quadrumana).
Sljedeći navodi odnose se na neke točke kojih sam se u svome tekstu dotaknuo: ‘Proc.
Royal Soc.’, sv. XIV, 1865, str. 379-384; sv. XV, 1866, str. 241, 242; sv. XV, 1867, str.
544; sv. XVI, 1868, str. 524. Mogu ovdje dodati da su Dr. Murie i St. George Mivart u
svojoj raspravi o lemuroidima ('Tra‘sact. Zoolog. Soc.,' sv. VII, 1869, str. 96) pokazali
kako su neki mišići u tih životinja, koje su najniži članovi primata, izvanredno
promjenjivi. U lemuroida ima brojnih gradacija, također među mišićima koje vode do
ustrojstava što su pronađena u još nižih životinja.
183
Prof. Macalister, u ‘Proc. . R. Irish Academy,’ sv. X, 1868, str. 124.
184
Prof. Macalister (isto, str. 121) je svoja opažanja prikazao tablicom i utvrdio da su
mišićne anomalije najčešće u podlaktici, zatim u licu, te u nozi, itd.
185
Vlč. Dr. Haughton, pošto je naveo (‘Proc. R. Irish Academy, 27. lipnja 1864, str. 715)
jedan važan slučaj varijacije u čovječjem flexor pollicis longus (dugi mišić pregibač
palca), dodaje: “Ovaj važan primjer pokazuje da čovjek može ponekad u palcu i u prstima
imati poredak tetiva koji je karakterističan za makaka; ali ne mogu kazati da li taj slučaj
mora značiti da se makak uspeo do čovjeka ili se čovjek srozao u makaka, ili je to urođena
mušičavost prirode.” Zadovoljstvo je čuti tako uglednog anatoma i tako ogorčenog
protivnika evolucionizma da priznaje mogućnost čak obiju prvih pretpostavki. – Prof.
Macalister je također opisao (‘Proc. R. Irish Academy,’ sv. X, 1864, str. 138) varijacije u
flexor pollicis longus koje su značajnije zbog svojih odnosa prema istim mišićima u
četverorukih majmuna (Quadrumana).
186
Autoritete na koje se pozivam glede ovih nekoliko tvrdnji naveo sam u svome djelu
‘Variation of Animals under Domestification,’ sv. II, str. 320-335.
187
Cijeli taj predmet raspravio sam u pogl. XXIII, sv. II. mojeg djela ‘Variation of
Animals and Plants under Domestification.’
188
Pogledati sve znamenitiji ‘Essay on the Principle of Population,’ od vlč. T. Malthus-a,
sv. I. 1826, str. 6, 517.
189
‘Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II, str. 111-113, 163.
190
Gosp. Sedgwick, ‘British and Foreign Medico-Chirurg. Review,’ srpanj 1863, str. 170.
191
‘The Annals of Rural Bengal,’ od W. W. Hunter-a, 1868, str. 259.
192
‘Primitive Marriage,’ 1865.
193
Vidjeti neke dobre primjedbe o tom učinku koje je učinio W. Stanley Jevons, “A
Deduction from Darwin’s Theory,” ‘Nature,’ 1869, str. 231.
194
Latham, ‘Man and his Migrations,’ 1851, str. 135.
195
G-da Murie i Mivart u svome članku “Anatomy of the Lemuroidea” (‘Transact.
Zoolog. Soc.’ sv. VII, 1869, str. 96-98) kažu: “Neki mišići tako su nepravilni u svome
rasporedu da se ne mogu uspješno klasificirati u bilo koju od navedenih skupina.” Ti
mišići često se razlikuju čak na suprotnim stranama tijela iste jedinke.
196
‘Quarterly Review,’ travanj, 1869, str. 392. To je podrobnije pretreseno u: Wallace,
‘Contributions to the Theory of Natural Selection,’ 1870, gdje su ponovno objavljene sve
rasprave koje se odnose na to djelo. ‘The Essay on Man’ vješto je kritizirao Prof.
Claparède, jedan od najuglednijih zoologa u Europi, i to u jednome članku koji je izašao u
‘Bibliothéque Universelle”, lipanj 1870. Primjedba koju sam u svome tekstu naveo
iznenadit će svakoga tko je čitao Wallaceovu glasovitu raspravu ‘The Origin of Human
Races deduced from the Theory of Natural Selection’ (prvotno objavljena u
‘Anthropological Review,’ svibanj 1864, str. CLVIII). Ne mogu a da ovdje ne spomenem
sasvim umjesnu primjedbu J. Lubbocka (‘Prehistoric Times,’ 1865, str. 479) koja se
odnosi na tu raspravu, naime da je gosp. Wallace “s karakterističnom nesebičnošću
pripisuje to (tj. ideju o prirodnom odabiru) isključivo gosp. Darwinu, iako je i on, kao što
je dobro znano, neovisno došao do te iste ideje i objavio je istovremeno, iako ne tako
dobro obrađenu.”
197
Naveo gosp. Lawson Tait u svome djelu “Law of Natural Selection,” – ‘Dublin
Quarterly Journal of Medical Science,’ velj. 1869. U istu svrhu je naveden i Dr. Keller.
198
Owen, ‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. III, str. 71.
199
‘Quarterly Review,’ travanj 1869, str. 392.
200
U Hylobates syndactylus, kao što samo ime kaže, dva prsta su redovito srasla, a to je,
kao što mi javlja gosp. Blyth, također ponekad slučaj s prstima H. agilis, lar i leuciscus.
201
Brehm, ‘Thierleben,’ sv. I, str. 80.
202
“The Hand, its mechanism,” etc. ‘Bridgewater Treatise,’ 1833, str. 38.
203
Häckel je izvrsno objasnio stupnjeve kojima je čovjek postao dvonožac: ‘Natürliche
Schöpfungsgeschichte,’ 1868, str. 507. Dr. Büchner (‘Conférences de la Théorie
Darwinienne,’ 1869, str. 135) dao je dobre primjere upotrebe čovječje noge kao organa za
hvatanje; on je pisao i o načinu kretanja kod viših majmuna na što ću se osvrnuti u
sljedećim poglavljima: o tome načinu kretanja vidjeti također Owen, ‘Anatomy of
Vertebrates,’ sv. III, str. 71.
204
“On the Primitive Form of the Skull,” /O primitivnom obliku lubanje”) engl. prijev. u
‘Anthropological Review,’ listop. 1868, str. 428. Owen (‘Anatomy of Vertebrates,’ sv. II,
1866, str. 551) o mastoidnom izdanku u viših majmuna.
205
'Die Grenzen der Thierwelt, eine Betrachtung zu Darwin's Lehre,' 1868. str. 51.
206
Dujardin, 'Annales des Sc. Nat.' 3rd series, Zoolog. knj. XIV, 1850, str. 203. See also
gosp. Lowne, 'Anatomy and Physiol. of the Musca vomitoria,' 1870, str. 14. - Moj sin,
gosp. F. Darwin, isjekao je za mene moždane ganglije mrava Formica rufa.
207
'Philosophical Transactions,' 1869, str. 513.
208
Navedeno u: C. Vogt-ovim 'Lectures on Man,' engl. prijev. 1864, str. 88, 90. - Prichard,
'Phys. Hist. of Mankind,' sv. I. 1838, str. 305.
209
'Comptes Rendus des Sciences,' etc. 1. lipnja 1868.
210
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 124-129.
211
Schaaffhausen donosi, prema Blumenbachu i Buschu, slučajeve koji se odnose na
grčeve i ožiljke u 'Anthropolog. Review,' listopad 1868, str. 420. Dr. Jarrold
('Anthopologia,' 1808, str. 115, 116) donosi slučajeve Camper-ovih i vlastitih opažanja,
slučajeve preinačenja lubanje zbog toga što je glava trajno bila u neprirodnom položaju.
On smatra da neki zanati, poput obućarskog, koji zahtijevaju da glava bude pognuta
naprijed, utječu da čelo postane zaobljenije i ispupčenije.
212
'Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 117 o izduženju
lubanje; str. 119 o utjecaju jednoga klempavog uha.
213
Naveo Schaaffhausen, u 'Anthropol. Review,' listop. 1868. str. 419.
214
Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III. str. 619.
215
Isidore Geoffroy St.-Hilaire primjećuje ('Hist. Nat. Générale,' knj. II. 1839, str. 215-
217) o činjenici da je ljudska glava pokrivena dugom dlakom: gornje površine tijela
majmuna i inih sisavaca gušće su obraslu nego donje. To isto zamijetili su drugi autori. -
Prof. P. Gervais ('Hist. Nat. des Mammifères,' knj. I. 1854, str. 28), međutim, tvrdi da u
gorile dlaka na leđima rjeđa, gdje je djelomično trljanjem skinuta, nego na donjoj strani
tijela.
216
Gosp. St. George Mivart, 'Proc. Zoolog. Soc.' 1865, str. 562, 583. Dr. J. E. Gray, 'Cat.
Brit. Mus.: Skeletons.' Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. II. str. 517. Isidore Geoffroy,
'Hist. Nat. Gén.' knj. II. str. 244.
217
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II. str. 280, 282.
218
'Primeval Man,' 1869, str. 66.
219
'Anthropological Review,' svibanj, 1864, str. CLVIII.
220
Poslije nekog vremena ti članovi ili plemena koja su apsorbirani u neko drugo pleme
smatraju, kako primjećuje gosp. Maine ('Ancient Law,' 1861, str. 131) da su oni, s
pobjednicima, potomstvo istih predaka.
221
Morlot, 'Soc. Vaud. Sc. Nat.' 1869, str. 294.
222
Ja sam primjere naveo u svome djelu 'Variation of Animals under Domestification,' sv.
II. str. 196.
223
Vidjeti zapažen niz članaka o fizici i politici u 'Fortinghtly Review,' stud. 1867; 1.
travnja 1868; 1. srpnja 1869.
224
'Origin of Civilisation,' 1870, str. 265.
225
Gosp. Wallace slučajeve navodi u svome djelu 'Contributions to the Theory of Natural
Selection,' 1870, str. 354.
226
'Ancient Law,' 1861, str. 22. Na primjedbe gosp. Bagehot-a, 'Fortnightly Review,' 1.
travnja, 1868, str. 452.
227
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 309.
228
'Frazier's Magazine,' rujan 1868, str. 353. Čini se da je taj članak izveo snažan dojam
na mnoge i da je izazvao pojavljivanje dvaju zapaženih ogleda i jedan odgovor u 'Q.
Journal of Science,' 1869, str. 152; također gosp. Lawson Tait u 'Dublin Q. Journal of
Medical Science,' veljača 1869, i gosp. E. Ray Lankester u svome djelu 'Comparative
Longevity,' 1870, str. 128. Slična stajališta pojavila su se još ranije u 'Australian,' 13.
srpnja 1867. Ideje sam uzeo od nekih od tih pisaca.
229
Što se tiče gosp. Wallace-a, vidjeti 'Anthropolog. Review,' kako je već navedeno.
Gosp. Galton u 'Macmillan's Magazine,' kolov. 1865, str. 318; također njegovo veliko
djelo 'Hereditary Genius,' 1870.
230
'Hereditary Genius,' 1870, str. 132-140.
231
Vidjeti peti i šesti stupac tablice, sastavljene prema dobrim autoritetima, u djelu gosp.
E. R. Lankester-a 'Comparative Longevity,' 1870, str. 115.
232
'Hereditary Genius,' 1870, str. 330.
233
'Origin of Species,' (peto izd. 1869), str. 104.
234
'Hereditary Genius,' 1870, str. 347.
235
E. Ray Lankester, ?Comparative Longevity,' 1870, str. 115. Tablica o neumjerenima je
od Neison-a u 'Vital Statistics.' Što se tiče razuzdanosti, vidjeti Dr. Farr, "Influence of
Marriage on Mortality," 'Nat. Assoc. for the Promotion of Social Science,' 1858.
236
'Frazer's Magazine,' rujan 1868, str. 353. 'Macmillan's Magazine,' kolov. 1865, str. 318.
Vlč. F. W. Farrar ('Fraser's Mag.,' kolov. 1870, str. 261) zauzima drugo stajalište.
237
"On the Law of the Fertility of Women," u 'Transact. Royal Soc.' Edinburgh, sv.
XXIV, str. 287. Vidjeti, također, glede opažanja o spomenutom učinku: gosp. Galton,
'Hereditary Genius,' str. 352-357.
238
'Tenth Annual Report of Births, Deaths, etc. in Scotland,' 1867, str. XXIX.
239
Ovi navodi uzeti su od našega najvećeg autoriteta u tim pitanjima, naime od Dr. Farr-a,
iz njegove rasprave "On the Influence of Marriage on the Mortality of the French People,"
koju je čitao pred Nat. Assoc. for the Promotion of Social Science, 1858.
240
Dr. Farr, isto. Dalji navodi su iz iste važne rasprave.
241
Uzeo sam petogodišnje srednje vrijednosti koje se nalaze u 'The Tenth Annual Report
of British Deadths, etc., in Scotland' 1867. Navod iz Dr. Stark-a preuzet je iz članka u
'Daily News,' 17. list. 1868, za koji Dr. Farr smatra da je napisan vrlo pomno.
242
Vidjeti o tome duhovito i originalno razmatranje u djelu gosp. Galtona, 'Hereditary
Genius,' str. 340-342.
243
Gosp. Greg, 'Fraser's Magazine,' rujan 1868, str. 357.
244
'Hereditary Genius,' 1870, str. 357-359. Vlč. F. H. Farrar ('Fraser's Magazine,' kolov.
1870, str. 257) tvrdi suprotno. Već je Sir C. Lyell ('Principles of Geology,' sv. II, 1868, str.
489), u jednome dojmljivom odlomku, svratio pozornost na štetni utjecaj Svete Inkvizicije
pri snižavanju općeg intelektualnog stanja u Europi, putem selekcije.
245
Gosp. Galton, 'Macmillan's Magazine,' kolovoz, 1865, str. 325. Vidjeti, također,
'Nature,' "On Darwinism and National Life," prosin. 1869, str. 184.
246
'Last Winter in the United States,' 1868, str. 29.
247
'On the Origin of Civilisation,' 'Proc. Ethnological Soc.' 26. stud. 1867.
248
'Primeval Man,' 1869.
249
'Royal Institution of Great Britain,' 15. ožujka 1867. Također, 'Researches into the
Early History of Mankind,' 1865.
250
'Primitive Marriage,' 1865. Vidjeti, isto tako, sjajan članak, koji je očito napisao isti
autor, u 'North British Review,' srpanj 1869. Također, gosp. L. H. Morgan, "A Conjectural
Solution of the Origin of the Class. System of Relationship," u 'Proc. American Acad. of
Sciences,' sv. VII. veljača 1868. Prof Schaaffhausen ('Anthropolog. Review,' list. 1869,
str. 373) spominje "tragove žrtvovanja ljudi koji se nalaze i u Homera i u Starome
zavjetu."
251
Sir J. Lubbock, 'Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, pogl. XV. i XVI, et passim.
252
Dr. F. Müller dao je o tom učinku neke dobre primjedbe u 'Reise der Novara:
Anthropol. Theil,' Abtheil. III, 1868, str. 127.
253
Isidore Geoffroy St. Hilaire daje podroban prikaz položaja koji su razni prirodoslovci u
svojim klasifikacijama dodijelili čovjeku: ‘Hist. Nat. Gćn. svez. II, 1859, str. 170-189.
254
Vidjeti vrlo zanimljiv članak, “L’Instinct chez les Insectes,” od gosp. George-a
Fouchet-a, ‘Revue des Deux Mondes,’ veljača 1870, str. 682.
255
Westwood, ‘Modern Class of Insects,’ svez. II, 1840, str. 87.
256
‘Proc. Zool. Soc.’ 1869, str. 4.
257
‘Evidence as to Man’s Place in Nature,’ 1863, str. 70, et passim.
258
Isid. Geoffroy, 'Hist. Nat. Gén.' svez. II, 1859, str. 217.
259
"Ueber die Richtung der Haare," etc., Müller's Archiv für Anat. und Phys." 1837, str.
51.
260
O dlaci u hilobatesa vidjeti 'Nat. Hist. of Mammals," od C. L. Martina, 1841, str. 415.
Također, Isid. Geoffroy o američkim majmunima i drugim vrstama, u 'Hist. Nat. Gén.'
svet. II, 1859, str. 216, 243. Eschricht, isto, str. 46, 55, 61. Owen, ?Anat. of Vertebrates,'
svez. II, str. 619. Wallace, 'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str.
344.
261
'Origin of Species,' 5th edit. 1869, str. 194. 'The Variation of Animals and Plants under
Domestification,' svez. II, 1868, str. 348.
262
'An Introduction to the Classification of Animals,' 1869, str. 99.
263
Ovo je gotovo ona ista klasifikacija koju je privremeno bio usvojio gosp. St. George
Mivart ('Transact. Philosoph. Soc.' 1867, str. 300), koji, pošto je izdvojio lemuride, ostale
primate dijeli u Hominidae i Simiadae, skupine koje odgovaraju uskonosim majmunima,
zatim u Cebidae i Hapalidae, - skupine koje odgovaraju širokonosim majmunima.
264
'Transact. Zoolog. Soc.' svez. VI, 1867, str. 214.
265
Gosp. St. G. Mivart, 'Transact. Phil. Soc.' 1867, str. 410.
266
Gospoda Murie i Mivart o lemuridima, u 'Transact. Zoolog. Soc.' svez. VII, 1869, str.
5.
267
Häckel je došao do istog zaključka. Vidjeti 'Ueber die Entstehung des
Menschengeschlechtes,' u Virchow's 'Sammlung. gemein. wissen. Vorträge,' 1868, str. 61.
Također njegovo djelo 'Natürliche Schöpfungsgeschlichte,' 1868, gdje u potankosti iznosi
svoje gledanje na ljudsko rodoslovlje.
268
'Anthropological Review,' travanj, 1867, str. 236.
269
'Elements of Geology,' 1865, str. 583-585. 'Antiquity of Man,' 1863, str. 145.
270
'Man's Place in Nature,' str. 105.
271
Pomno izrađene tablice nalaze se u njegovoj 'Generelle Morphologie' (Svez. II, str.
CLIII, i str. 425), a posebno o čovjeku, još više u njegovom djelu 'Natürliche
Schöpfungsgeschlichte,' 1868. Prof. Huxley, u prikazu ovoga drugog djela ('The
Academy,' 1869, str. 42) kaže kako on smatra da je Häckel koljeno ili liniju podrijetla
kralježnjaka izvanredno dobro obradio, iako se s njime u nekim točkama ne slaže. On
izražava također svoje visoko priznanje općoj vrijednosti i duhu cijeloga djela.
272
'Palaeontology,' 1860, str. 199.
273
Na Falklandskim otocima sa zadovoljstvom sam u travnju 1833., dakle nekoliko
godina prije bilo kojeg drugog prirodoslovca, gledao pokretljivu ličinku jedne složene
mješićnice, posve srodne Synoicum-u, ali generički od njega očito različite. Rep je bio
dugačak za otprilike pet dužina njegove okrugle glave i završavao se kao vrlo tanka nit.
Kao što sam to nacrtao pod jednostavnim sitnozorom, on je bio jasno poprečno
ispodijeljen u neprozirne dijelove, za koje mislim da predstavljaju velike stanice koje je
nacrtao Kowalevsky. U jednome ranom stadiju razvitka rep je bio tijesno ovijen oko
ličinkine glave.
274
'Mémoires de l'Acad. des Sciences de St. Pétersbourg,' Svez. X, br. 15, 1866.
275
To je zaključak Prof. Gegenbaura, jednog od najvećih autoriteta poredbene anatomije:
'Grundzüge der vergleich. Anat.', 1870, str. 876. Do tog rezultata došlo se najviše
proučavanjem vodozemaca, ali čini se prema Waldeyeru (kako se navodi u Humphryjevu
'Journal of Anat. and Phys.' 1869, str. 161) da su spolni organi čak i "viših kralježnjaka u
prvo doba razvitka hermafroditni." Slično stajalište imali su odavna neki autori premda
sve do sada ono nije imalo jakog temelja.
276
Najbolji primjer za to pruža mužjak Thylacinus. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' svez.
III, str. 771.
277
Dobro je poznato da su neke vrste roda Serranus često dvospolci, ali me Dr. Günther
izvješćuje kako je uvjeren da to nije njihovo redovno stanje. Podrijetlo od nekoga drevnog
androginog prototipa prirodno bi, međutim, pogodovalo i bilo bi, u nekoj mjeri,
objašnjenje za povremeno pojavljivanje tog stanja u tih riba.
278
Gosp. Lockwood smatra (kao što se navodi u 'Quart. Journal of Science,' travanj, 1868,
str. 269), prema onome što je promatrao pri razvitku morskog konjica (Hippocampus), da
stijenke trbušne vrećice u mužjaka na neki način proizvode hranu. Glede ribljih mužjaka
koji izlijegaju jaja u svojim ustima, vidjeti vrlo zanimljivu raspravu Prof. Wymana, u
Journal of Anat. and Phys.' 1. studenog, 1866, str. 78. Slične slučajeve opisao je i Dr.
Günther.
279
Sve životne funkcije odvijaju se u ustaljenim i povratnim periodima, a kod životinja
koje su pod utjecajem plime i oseke ti će periodi vjerojatno biti lunarni; jer takve su se
životinje neizbježno nalazile na suhom ili na vodom prekrivenom dnu za vrijeme
nebrojenih naraštaja, - dobivajući obilnu hranu ili nalazeći se u uskudici, - prema
pravilnim lunarnim ciklusima. Stoga ako su kralježnjaci potekli od neke životinje srodne
današnjim mješićnicama, koja je živjela u zoni plime i oseke, tada nam postaje razumljiva
tajanstvena činjenica da u viših, i sada kopnenih kralježnjaka (druge razrede da ne
spominjemo), mnogi normalni i abnormalni životni procesi teku u skladu s mjesečevim
periodama. Koliko možemo o tome suditi, neka povratna perioda, kad je jednom stečena,
ako ima približno pravo vrijeme trajanja za neki proces ili funkciju, onda ona nije sklona
da ga mijenja; dakle, ta se osobina može naslijeđivati tijekom gotovo neograničeni broj
naraštaja. Taj zaključak, ako je točan, vrlo je važan jer duljina trudnoće u svakoga sisavca,
valjenje jaja u svake ptice i mnoge druge životne pojave odaju nam još uvijek prvobitno
mjesto postanka tih životinja.
280
'History of India,' 1841, sv. I, str. 328. Otac Ripa točno isto primjećuje u odnosu na
Kineze.
281
Golem broj mjerenja na bijelcima, crncima i Indijancima iznosi se u 'Investigations in
the Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,' autora B. A. Goulda, 1869,
str. 298-358; o kapacitetu pluća, str. 471. Vidjeti također mnogobrojne i vrijedne tablice
koje je, na temelju opažanja Dr. Scherzera i Dr. Schwarza, iznio Dr. Weisbach u 'Reise
der Navara: Anthropolog. Theil,' 1867.
282
Vidjeti, na primjer, priopćenje gosp. Marschalla o mozgu jedne Bušmanke, u 'Phil.
Transact.' 1864, str. 519.
283
Wallace, 'The Malay Archipelago,' sv. II, 1869, str. 178.
284
Glede slika u znamenitim egipatskim pećinama Abou-Simbela gosp. Pouchet kaže
('The Plurality of the Human Races,' engl. prijevod 1864, str. 50) da nije mogao raspoznati
predstavnike od dvanaest ili više naroda, za koje neki autori misle da ih mogu raspoznati.
Čak ni neke od najizrazitijih rasa ne mogu se onako jasno prepoznati kako bismo
očekivali prema onome što je o tom predmetu napisano. Tako gospoda Nott i Gliddon
('Types of Mankind,' str. 148) tvrde da Ramzes II, ili Veliki, ima uznosito europske crte
lica, dok Knox, drugi veliki vjernik u vrstovnu razliku među ljudskim rasama ('Races of
Man,' 1850, str. 201), govoreći o mladome Memnonu (koji, kako me je izvijestio gosp.
Birch, nije bio nitko drugi nego Ramzes II) najodlučnije tvrdi da ima iste crte kao Židovi
iz Antwerpena. Opet, kad sam u Britanskom muzeju, s dvojicom mjerodavnih sudaca,
službenika, promatrao kip Amunofa III, složili smo se da ima crte lica izrazito crnačkog
izraza, dok ga gospoda Nott i Gliddon (ondje, str. 146, sl. 53) opisuju kao "križanca, ali
bez crnačke primjese."
285
Tako navode Nott i Gliddon, 'Types of Mankind,' 1854, str. 439. Oni daju također
potkrepljujući dokaz, ali C. Vogt misli da taj predmet zahtijeva dalje istraživanje.
286
"Diversity of Origin of the Human Races," u 'Christian Examiner,' srpanj 1850.
287
'Transact. R. Soc. of Edinburgh,' sv. XXII, 1861, str. 567.
288
'On the Phenomena of Hybridity in the Genus Homo,' Engl. prijevod 1864.
289
Vidjeti zanimljivo pismo gosp. T. A. Murraya, u 'Anthropol. Review,' travanj 1868, str.
LIII. U tome pismu opovrgnuo je tvrdnju grofa Strzelecki-ja da su Australke koje su
rodile djecu s bijelim ljudima poslije toga za ljude svoje rase bile neplodne. Gosp. A. de
Quatrefages također je prikupio ('Revue des Cours Scientifiques,' ožujak 1869, str. 239)
mnoge dokaze da Australci i Europljani pri međusobnom križanju nisu neplodni.
290
'An Examination of Prof. Agassiz's Sketch of the Nat. Provinces of the Animal World,'
Charleston, 1855, str. 44.
291
'Military and Anthropolog. Statistics of American Soldiers,' autora B. A. Goulda, 1869,
str. 319.
292
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 109. Ovdje bih
podsjetio čitatelja da neplodnost vrsta pri njihovu međusobnom križanju nije neka
vrstovno-stečena osobina nego je, poput nesposobnosti nekog drveća da se kalemi jedno s
drugim, povezano s nekim drugim stečenim razlikama. Nepoznata je narav tih razlika, ali
one se pobliže vežu uz rasplodni sustav, a mnogo manje uz izvanjski ustroj ili obične
razlike u konstituciji. Čini se da neplodnost pri križanju dviju različitih vrsta velikim
dijelom dolazi odatle što se jedna od njih, ili to vrijedi za obje, već odavno prilagodila, na
neke ustaljene životne uvjete; jer mi znamo da promijenjeni uvjeti imaju poseban utjecaj
na rasplodni sustav i (kao što je ranije primijećeno) imamo dobrih razloga vjerovati da
kolebljivi uvjeti odomaćivanja teže otklanjanju neplodnosti koja je tako opća pri križanju
vrsta u prirodnom stanju. Na drugom mjestu (isto, sv. II, str. 185, i 'Origin of Species,' 5.
izd. str. 317) ja sam pokazao da neplodnost križanih vrsta nije plod prirodnog odabira.
Možemo razumjeti kako je teško moguće da se neplodnost dvaju oblika, kad su već
postala međusobno vrlo neplodna, uvećava tako da se održavaju ili preživljavaju sve
neplodnije i neplodnije jedinke dobivene križanjem tih oblika, jer pošto je neplodnost u
porastu, rađa se sve manje i manje onih potomaka koji se razmnožavaju i, naposljetku,
rađat će se samo pojedine jedinke, i to u sve rjeđim vremenskim razmacima. Ali postoji
čak i jedan veći stupanj nepolodnosti nego što je taj. I Gärtner i Kölreuter su potvrdili da,
kod biljnih rodova koji imaju mnogo vrsta, može nastati niz vrsta koje, ako se križaju,
daju sve manje i manje sjemena, sve do vrste koja nipošto više ne proizvodi sjeme, ali se
oprašuje peludom drugih vrsta, jer klica nabubri. Ovdje je očito nemoguć odabir još
neplodnijih jedinki koje su već prestale davati sjeme tako da se vrhunac neplodnosti, gdje
se nekakav utjecaj zamjećuje još samo na klici, nije mogao dobiti prirodnim odabirom.
Taj vrhunac, a nedvojbeno i ostali stupnjevi neplodnosti, povezani su s nekim nepoznatim
razlikama u konstituciji rasplodnog sustava vrsta koje se križaju.
293
'The Variation of Animals,' etc., sv. II, str. 92.
294
Gosp. de Quatrefages je dao zanimljiv prikaz (‘Anthropolog. Review,’ siječanj 1869,
str. 22) o uspješnosti i energiji Paulistasa u Brazilu koji su jedna vrlo križana rasa
Portugalaca i Indijanaca s mješavinama krvi drugih rasa.
295
Na primjer, kod domorodaca Amerike i Australije. Prof. Huxley kaže (‘Transact.
Internat. Congress of Prehist. Arch.’ 1869, str. 105) da su lubanje u mnogih južnih
Nijemaca i Švicaraca “jednako kratke i široke kao u Tatara” itd.
296
Vidjeti dobru raspravu o tome u: Waitz, ‘Introduct. to Anthropology,’ engl. prijev.
1863, str. 198-208, 227. Neke od gornjih podataka preuzeo sam iz: H. Tuttle, ‘Origin and
Antiquity of Physical Man,’ Boston, 1866, str. 35.
297
Prof. Nägeli pomno je opisao neke neobične slučajeve u svojim ‘Botanische
Mittheilungen,’ knj. II, 1866, str. 294-369. Prof. Asa Gray dao je slične primjedbe o
nekim intermedijarnim oblicima glavočika (Compositae) Sjeverne Amerike.
298
‘Origin of Species,’ 5. izd., str. 68.
299
Vidjeti o tome učinku: Prof. Huxley, ‘Fortnightly Review,’ 1865, str. 275.
300
‘Lectures on Man,’ engl. prijev. 1864, str. 468.
301
‘Die Racen des Schweines,’ 1860, str. 46. ‘Vonstudien für Geschichte, etc.
Schweineschädel,’ 1864, str. 104. Što se tiče goveda, vidjeti: De Quatrefages, ‘Unité de
l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 119.
302
Tylor, ‘Early History of Mankind,’ 1865; o govoru kretnjama vidjeti str. 54.
Lubbockovih ‘Prehistoric Times,’ 2. izd. 1869.
303
‘The Primitive Inhabitants of Scandinavia,’ engl. prijev. izdao Sir Lubbock, 1868, str.
104.
304
Hodder M. Westropp, o Chromlechs, itd. , ‘Journal of Ethnological Soc.’ kako je
objavljen u ‘Scientific Opinion,’ lipanj 1869, str. 3.
305
‘Journal of Researches: Voyage of the “Beagle,”’ str. 46.
306
‘Prehistoric Times,’ 1869, str. 574.
307
Prijevod u ‘Anthropological Review,’ listop., 1868, str. 431.
308
‘Transact. Internat. Congress of Prehistoric Arch.’ 1868, str. 172275. Vidjeti također
Broca (prijevod) u ‘Anthropological Review,’ listop. 1868, str. 410.
309
Dr. Gerland, ‘Ueber das Aussterben der Naturvölker,’ 1868, str. 82.
310
Gerland (isto, str. 12) daje podatke u prilog te tvrdnje
311
.Vidjeti primjedbe o tom učinku u Sir Holland, ‘Medical Notes and Reflections,’ 1839,
str. 390.
312
Ja sam sabrao (‘Journal of Researches, Voyage of the “Beagle,”’ str. 435) mnoštvo
slučajeva koji se odnose na taj predmet; vidjeti također: Gerland, isto, str. 8. Poepping
govori da je “dah civilizacije otrov za divljake.”
313
Sproat, ‘Scenes and Studies of Savage Life,’ 1868, str. 284.
314
Bagehot, “Physics and Politics,” ‘Fortnightly Review,’ 1. travnja 1868, str. 455,
315
“On Anthropology,” prijevod, ‘Anthropolog. Review,’ siječanj 1868, str. 38.
316
‘The Annals of Bural Bengal,’ 1868, str. 134.
317
‘The Variation of Animals and Plants under Domestification,’ sv. II, str. 95.
318
Pallas, ‘Act. Acad. St. Petersburgh,’ 1780, Dio II, str. 69. Njega je slijedio Rudolphi, u
svojim ‘Beiträge zur Anthropologie,’ 1812. Izvrstan sažetak tog dokaza dao je Godron u
‘De l’Espèce,’ 1859, sv. II, str. 246 itd.
319
Sir Andrew Smith, po navodu Knox, ‘Races of Man,’ 1850, str. 473.
320
Vidjeti o tome u De Quatrefages, ‘Revue des Cours Scientifiques,’ 17. listop. 1868, str.
731.
321
Livingstone, ‘Travels and Researches in S. Africa,’ 1857, str. 338, 329. D’Orbigny, po
navodu Godrona, ‘De l’Espèce,’ sv. II, str. 266.
322
Vidjeti raspravu koja je čitana u Royal Soc. 1813. te objavljena u njegovim ‘Essays’
1818. Poglede Dr. Wells-a prikazao sam u povijesnom orisu (str. XVI) svog djela ‘Origin
of Species.’ Druge slučajeve gdje je boja u korelaciji s posebnostima konstitucije iznio
sam u svojem 'Variation of Animals under Domestification,' sv. II, str. 227, 335.
323
Vidjeti, na primjer: Nott and Gliddon, ‘Types of Mankind,’ str. 68.
324
Major Tulloch, u radu koji je čitao u Statističkom društvu, 20. travnja 1840, i objavio u
‘Atheneum,’ 1840, str. 358.
325
‘The Plurality of the Human Race,’ (prijevod), 1864, str. 60.
326
Quatrefages, ‘Unité de l’Espèce Humaine,’ 1861, str. 205. Waitz, ‘Introduct. to
Anthropology,’ prijevod, sv. I, 1863, str. 124. Livingstone donosi slične slučajeve u
svojim ‘Travels.’
327
U proljeće 1862. dobio sam od glavnog ravnatelja Medicinskog vojnog odsjeka
dopuštenje da liječnicima raznih postrojbi na službi u kolonijama pošaljem tablicu s
napomenama koje slijede, ali nisam dobio nikakva odgovora: “Pošto je u naših domaćih
životinja zabilježeno više izrazitih slučajeva povezanosti boje kožnih dodataka i
konstitucije, a poznato je da postoji neki ograničeni stupanj povezanosti između boje
ljudskih rasa i podneblja u kojem žive, čini se da bi bilo vrijedno izvršiti sljedeća
istraživanje. Naime, postoji li u Europljana bilo kakva povezanost između boje njihove
dlake i njihove sklonosti bolestima tropskih krajeva. Kad bi liječnici iz većeg broja
postrojbi, dok prebivaju u nezdravim tropskim predjelima, bili tako dobri da prvo, radi
uspoređivanja, utvrde u jedinici iz koje su bolesnici, broj ljudi sa svijetlom ili smeđom
kosom, kao i broj onih koji su po sredini ili im je boja kose neodređena, i kad bi isti
liječnici sačuvali slične podatke o svim ljudima koji su bolovali od malarije i tropske
groznice, ili od dizenterije, onda bi bilo odmah jasno, pošto bi koja tisuća slučajeva bila
unesena u tablice, postoji li neka povezanost između boje kose i konstitucionalne
sklonosti prema tropskim bolestima. Takva povezanost se možda i ne bi otkrila, ali takvo
ispitivanje vrijedi učiniti. U slučaju da se dobije neki pozitivan rezultat, onda bi to moglo
imati neku praktičnu primjenu pri odabiru ljudi za neku određenu službu. Teorijski bi taj
rezultat bio od vrlo velikog interesa jer bi pokazivao na koji je način neka ljudska rasa,
koja još od vrlo davnih vremena živi pod nezdravim tropskim podnebljem, mogla postati
tamne boje, tj. održavanjem u većem broju jedinki sa sve zagasitijom dlakom i kožom
tijekom dugog niza naraštaja."
328
'Anthropological Review,' siječanj 1866, str. XXI.
329
Vidjeti, na primjer, u Quatrefages-a ('Revue des Cours Scientifiques,' 10. listopada
1868, str. 724) o učincima boravka u Etiopiji i Arabiji, te o drugim sličnim slučajevima.
Dr. Rolle ('Der Mensch, seine Abstammung,' itd., 1865, str. 99) tvrdi, oslanjajući se na
autoritet Khanikofa, da veći broj njemačkih obitelji naseljenih u Georgiji tijekom dvaju
naraštaja stekao tamnu kosu i oči. Gosp. D. Forbes me izvješćuje da Quichuasi u Andama
jako variraju u boji, ovisno o položaju dolina u kojima žive.
330
Harlan, 'Medical Researches,' str. 532. Quatrefages (‘Unité de l’Espèce Humaine,’
1861, str. 128) tome u prilog prikupio je mnogo dokaza.
331
Vidjeti u Prof. Schaaffhausen, prijevod u 'Anthropological Review,' listopad 1868, str.
420.
332
Gosp. Catlin tvrdi ('N. American Indians,' 3. izd. 1842, sv. I, str. 49) da u cijelom
plemenu Mandana, na deset ili dvanaest članova svih dobi i obaju spolova, ima otprilike
jedan koji ima svijetlu srebrnastosivu boju kose, što se nasljeđuje. A ta kosa je tako gruba
i tvrda poput one u konjskoj grivi dok je kosa drugih boja fina i mehka.
333
O mirisu kože: Godron, 'Sur l’Espèce,' knj. II, str. 217. O porama na koži: Dr.
Wilckens, 'Die Aufgaben der landwirth. Zootechnik,' 1869, str. 7.
334
Westwood, ‘Modern Class of Insects,’ vol. II. 1840, p. 541. Glede tvrdnje o Tanais,
koja se spominje kasnije, zahvaljujem Fritzu Mülleru.
335
Kirby and Spence, ‘Introduction to Entomology,’ vol. III. 1826, str. 309.
336
Čak kod onih biljaka u kojih su spolovi razlučeni, muški cvjetovi općenito sazriju prije
nego ženski. Mnoge dvospolne biljke, kako je prvi pokazao C. K. Sprengel, dihogamne, tj.
njihovi muški i ženski organi nisu spremni istodobno, tako da ne može biti samooplodnje.
Dakle, u tih biljaka pelud u jednome te istom cvijetu općenito sazrije prije tučka, ali ima
nekih vrsta koje su iznimka jer u njih ženski organi dozriju prije od muških.
337
Dobio sam obavijest, o kojoj će biti više riječi kasnije, o takvoj pojavi kod peradi. Čak
i kod ptica, primjerice kod golubova, koji se sparuju za cijeli život, ženka, kako sam čuo
od gosp. Jennera Weira, napusti svog mužjaka ako je ranjen ili biva sve slabiji.
338
O gorili, Savage and Wyman, u ‘Boston Journal of Nat. Hist.’, vol. V. 1845-47, str.
423. O Cynocephalusu, Brehm, ‘Illustr. Thierleben,’ Sv. I, 1864, str. 77. O Mycetes,
Rengger, ‘Naturgesch.: Säugethiere von Paraguay,’ 1830, str. 14, 20. O Cebus, Brehm,
isto, str. 108.
339
Pallas, ‘Spicilegia Zoolog.’ Fasc. XII, 1777, str. 29. Sir Andrew Smith, ‘Illustrations of
the Zoology of S. Africa,’ 1849, str. 29, o Kobus. Owwen, u svojoj ‘Anatomy of
Vertebrates’ (sv. III, 1868, str. 633) donosi tablicu koja uzgred pokazuje koje vrste
antilopa žive u paru a koje žive u krdima.
340
Dr. Campbell, u ‘Proc. Zoolog. Soc.’ 1869, str. 138. Vidjeti također zanimljiv članak
poručn. Johnstonea, u ‘Proc. Asiatic Soc. of Bengal,’ svibanj 1868.
341
‘The Ibis,’ sv. III. 1861, str. 133, On the Progne Widw-bird. Vidjeti također o Vidua
axillaris, isto, svez. II, 1860, str. 211. O pologamnosti tetrijeba i velike droplje, vidjeti L.
Lloyd, ‘Game Birds of Sweden,’ 1867, str. 19 i 182. Montagu i Selby kažu da je crni
tetrijeb poligaman, a škotski tetrijeb monogaman.
342
Vlč. E. S. Dixon, međutim, izrijekom kaže (‘Ornamental Poultry,’ 1848, str. 76) da je
biserka neplodna ako se s jednim mužjakom drži više od jedne ženke.
343
Noel Humphreys, ‘River Gardens,’ 1857.
344
Kirby and Spence, ‘Introduction to Entomology,’ sv. III. 1826, str. 342.
345
Jedan nametnički kukac opnokrilac (Westwood, ‘Modern Class. of Insects,’ sv. II, str.
160) iznimka je od tog pravila jer su krila u mužjaka rudimentarna i nikad ne izlazi iz
ćelije u kojoj se izlegao, dok ženka ima dobro razvijena krila. Audouin smatra da se ženke
te vrste oplode mužjacima koji su se izlegli u istim ćelijama zajedno s njima, ali je mnogo
vjerojatnije da ženke posjećuju druge ćelije i tako izbjegavaju oplodnju među srodnicima.
Kasnije ćemo vidjeti u raznim razredima nekoliko iznimaka u kojima ženka traži partnera
i ima ulogu udvarača, a ne mužjak.
346
‘Essays and observations,’ ur. Owen, sv. I, 1861, str. 194.
347
Prof. Sachs (‘Lehrbuch der Botanik,’ 1870, str. 633), govoreći o muškim i ženskim
spolnim stanicama, primijećuje. “verhält sich die eine bei der Vereingung activ, … die
andere erscheint bei der Vereingung passiv.” /ako se jedna pri spajanju ponaša aktivno,
druga je pasivna/
348
‘Reise der Novara: Anthropolog. Theil,’ 1867, str. 216-269. Rezultate je obradio Dr.
Weisbach prema mjerenjima koja su izvršili Dr. K. Scherzer i Schwarz. O većoj
varijabilnosti mužjaka domaćih životinja, vidjeti moje djelo ‘Variation of Animals and
Plants under Domestication,’ sv. II, 1868, str. 75.
349
‘Proceedings Royal Soc.’ sv. XVI, srpanj, 1868, str. 519 i 524.
350
‘Proc. Royal Irish Academy,’ sv. X. 1868, str. 123.
351
‘Massachussets Medical Soc.’ sv. II, Br. 3, 1868, str. 9.
352
‘The Variation of Animals and Plants under Domestication,’ sv. II. 1868, str. 75.
Privremena hipoteza pangeneze, koju sam naprijed spomenuo, potpuno je objašnjena u
pretposljednjem poglavlju.
353
Te činjenice navode se prema visokom autoritetu velikog uzgajivača gosp. Teebaya, u:
Tegetmeier, ‘Poultry Book,’ 1868, str. 158. O značajkama piladi različitih rasa i o rasama
golubova, na koje se smjera u gornjem odsječku, vidjeti ‘Variation of Animals,’ &c. sv. I,
str. 249; sv. II. str. 77.
354
‘Novae species Quadrupedum e Glirium ordine,’ 1778, str. 7. O prenošenju boje kod
konja vidjeti ‘Variation of Animals, &c. under Domestication,’ sv. I, str. 21. Vidjeti
također sv. II, str. 71. glede opće rasprave o nasljeđu u koliko je ograničeno prema spolu.
355
Dr. Chapius, ‘Le Pigeon Voyageur Belge,’ 1865, str. 87. Boitard et Corbié, ‘Les
Pigeons de Volière,’ &c., 1824, str. 173.
356
Reference o tome u ‘Variation of Animals under Domestication,’ sv. II, str. 72.
357
Mnogo dugujem gosp. Cupplesu koji mi je prikupio podatke o srnjaku i običnom
škotskom jelenu od gosp. Robertsona, iskusnog nadšumara kod markiza od Breadalbane.
Za podatak o jelenu lopatašu zahvaljujem gosp. Eytonu i drugima. O Cervus alaces iz
Sjeverne Amerike vidi 'Land and Water,' 1868, str. 221 i 254, a o C. virginianus i
strongyloceros s istog kontinenta, vidi J.D. Caton, u 'Ottawa Acad. of Nat. Sc.' 1868, str.
13. O Cervus Eldi Pegu, vidi poručn. Beavan, 'Proc. Zoolog. Soc.' 1867, str. 762.
358
Antilocapra Americana. Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 627.
359
Uvjeravali su me da se kod sjeverno-welške ovce mogu uvijek osjetiti rogovi, i čak da
su kadikad dugački dva i po centimetra kad se izlegu. Youatt kaže ('Cattle,' 1834, str. 277)
da kod teladi izraštaj na čeonoj kosti već probija kožu kad se izleže a da se rožnata tvar
ubrzo stvara na njemu.
360
Mnogo dugujem Prof. Viktoru Carusu koji mi je prikupio podatke od najvećih
autoriteta o merino-ovci iz Saksonije. Na obalama Gvineje u Africi ima rasa ovce kod
koje, kao i kod merinovke, rogove imaju samo ovnovi; i gosp. Winwood Reade mi javlja
kako je promatrao u jednom slučaju mladog ovna koji se izlegao 10. veljače a rogovi su se
u njega pokazali već 6. ožujka tako da se u tom primjeru, u skladu s našim pravilom,
rogovi razviju u kasnijem periodu nego u Welchove ovce u koje se rogovi pojavljuju u
oba spola.
361
Kod običnog pauna (Pavo cristatus) ostruge ima samo mužjak, dok je javanski paun (P.
muticus) neobičan slučaj jer su ostrugama opskrbljena oba spola. Stoga sam sa sigurnošću
očekivao da se kod javanskog pauna ostruge u životu razvijaju ranije nego kod običnog
pauna; ali M. Hegt iz Amsterdama me obavještava da je 23. travnja 1869. uspoređivao
mlade paune obiju vrsta iz prethodne godine i da u razvitku ostruga nije bilo razlike.
Ostruge su, međutim, još bile poput malih čvorića ili ispupčenja. Mislim da bi me bili
obavijestili da je kasnije bila zapažena bilo kakva razlika u razvitku.
362
Kod nekih drugih vrsta iz porodice pataka zrcalo (speculum) se razlikuje u velikoj
mjeri kod mužjaka i ženke, ali nisam mogao otkriti razvija li se ono kasnije u životu kod
mužjaka takvih vrsta nego u mužjaka obične patke, kao što bi bilo prema našem pravilu.
Kod srodnog Mergus cucullatus imamo, međutim, takav slučaj: dva se spola upadljivo
razlikuju općenito perjem i u znatnoj mjeri po zrcalu koje je u mužjaka bijelo a u ženke
sivkasto bijelo. I onda, mladi mužjaci u početku potpuno sliče na ženke te imaju sivkasto
bijela zrcala koja u životu postanu posve bijela ranije negoli odrastao mužjak zadobije
ostale i jače izražene spolne razlike u perju; vidjeti Audubon, 'Ornithological Biography,'
sv. III. 1835, str. 249-250.
363
'Das Ganze der Taubenzucht,' 1837, str. 21, 24. Za slučaj prugastoga goluba vidi Dr.
Chapuis, 'Le Pigeon Voyageur Belge,' 1865, str. 87.
364
O svim pojedinostima i referencama glede svih tih točaka koje se tiču raznih rasa
peradi, vidi 'Variation of Animals and Plants under Domestication,' sv. I. str. 250, 256.
Glede viših životinja, spolne razlike koje su nastale pod odomaćivanjem opisane su u
istome djelu u poglavlju o pojedinim vrstama.
365
'Dvadeset i deveto godišnje izvješće Općeg Popisa za 1866.' U tom izvješću (str. XII)
je posebna tablica za desetogodišnje razdoblje.
366
Za Norvešku i Rusiju, vidi sažet prikaz istraživanja Prof. Faye-a, u 'British and Foreign
Medico-Chirurg. Review ,' travanj 1867, str. 343, 345. Za Francusku, 'Annuaire pour l'An
1867,' str. 213.
367
Što se tiče čeljusti, vidi M. Thury, 'La Loi de Production des Sexes,' 1863, str. 25.
368
Babbage, 'Edinburgh Journal of Science,' 1829, sv. I. str. 88; također str. 90. o
novorođenčadi. Što se tiče nezakonite djece u Engleskoj, vidi 'Report of Registar- General
for 1866,' str. XV. ‚
369
‘British and Foreign Medico-Chirurg. Review,’ travanj 1867, str. 343. Dr. Stark
također primijećuje (‘Tenth Annual Report of Births, Deaths, &c., in Scotland,’ 1867, str.
XXVIII): “Ti primjeri dovoljno mogu pokazati kako su muškarci u Škotskoj u gotovo u
svim životnim dobima razmjerno podložniji umiranju nego žene. No, činjenica da ta
posebnost najviše dolazi do izražaja u djetinjstvu kad se obadva spola podjednako
zaodijevaju, hrane i općenito paze, kako se čini, dokazuje da je veća smrtnost u muških
naslijeđena, prirodna i konstitucijska posebnost povezana isključivo sa spolom.”
370
Azara tvrdi da je kod divljih Gvarana iz Paragvaja (‘Voyges dans l’Amerique mérid.’
knj. II, 1809, str. 60, 179) omjer žena naprama muškarcima 14 : 13.
371
Leuckart, u: Wagner, ‘Handwõrterbuch der Phys.’ Sv. IV. 1853, str. 774.
372
Anthropological Review, travanj 1870, str. CVIII.
373
U jedanaest godina prikupljeni su podaci o kobilama koje su ostajale jalove ili su se
ždrjebile prije vremena, a to valja zabilježiti jer pokazuje kako su te dobro hranjene i u
bliskom srodstvu križane životinje postale toliko neplodne da gotovo jedna trećina kobila
nije dobivala živu ždrebad. Tako se 1866 oždrebilo 809 muške i 816 ženske ždrebadi, a
743 kobile nisu dale potomstva. Tijekom 1867. oždrijebilo se 836 muške i 902 ženske
ždrebadi, a 794 kobile bile su bez poroda.
374
Vrlo sam zahvalan gosp. Cupplesu što mi je pribavio gornje podatke iz Švedske, kao i
neke sljedeće podatke o govedu. Gosp. R. Elliot, iz Laighwooda, prvi mi je svrnuo
pozornost na prerano umiranje mužjaka. – na tvrdnju koju su kasnije potkrijepili gosp.
Aitchison i drugi. Ovome potonjem gospodinu i gosp. Payanu zahvaljujem za obilje
podataka o ovci.
375
Bell, ‘History of British Quadrupeds,’ str. 100.
376
‘Illustrations of the Zoology of S. Africa,’ 1849, tablica. 29.
377
Brehm (‘Illustr. Thierleben,’ Sv. IV, str. 990) dolazi do istog zaključka.
378
Prema L. Lloyd, ‘Game Birds of Sweden,’ 1867, str. 12, 132.
379
‘Nat. Hist. of Selbourne,’ pismo XXIX, izd. 1825, sv. I, str. 139.
380
Gosp. Jenner Weir dobio je slične obavijesti kad je poduzeo ispitivanja sljedeće
godine. Glede brojnosti ulova zeba, mogu spomenuti kako su se 1869. natjecala dva vješta
lovca i da je jedan u jednome danu ulovio 62 a drugi 40 zeba mužjaka. Najveći broj ikad
uhvaćenih u jednome danu bio je 70.
381
‘Ibis,’ sv. II, str. 260, kao što je navedeno u Gouldovu ‘Trochilidae,’ 1861, str. 52.
Gore navedene omjere posudio sam iz jedne tablice rezultata gosp. Salvina.
382
‘Ibis,’ 1860, str. 137, i 1867, str. 369.
383
‘Ibis,’ 1862, str. 137.
384
Leuckart navodi Blocha (Wagner, ‘Handwırterbuch der Phys.’ sv. IV, 1853, str. 775)
da je u riba dvaput više mužjaka nego ženki.
385
Citirano u the ,Farmer,’ 18. ožujka, 1869, str. 369.
386
‘The Stormontfield Piscicultural Experiments,’ 1866, str. 23. List The ‘Field,’ 29.
lipnja 1867.
387
‘Land and Water,’ 1868, str. 41.
388
Yarrell, ‘Hist. British Fishes,’ sv. I, 1836, str. 307; o šaranu Cyprinus carpio, str. 331; o
linjku Tinca vulgaris, str. 331; o deveriki Abramis brama, str. 336. O klenu Leuciscus
phoxinus vidi u ‘Loudon’s Mag. of Nat. Hist.’ sv. V. 1832, str. 682.
389
Leuckart navodi Meinickea (Wagner, ‘Handwırterbuch der Phys.’ sv. IV, 1853, str.
775) da su mužjaci kod danjih leptira dva do tri puta brojniji od ženki.
390
‘The Naturalist on the Amazons,’ sv. II. 1863, str. 228, 347.
391
Četiri od tih slučajeva naveo je gosp. Trimen u svome ‘Rhopalocera Africae Australis.’
392
Naveo Trimen u ‘Transact. Ent. Soc.’ sv. V, dio IV, 1866, str. 330.
393
‘Transact. Linn. Soc.’, sv. XXV, str. 37.
394
‘Proc. Ent. Soc.’ 17. veljače 1868.
395
Citirao Dr. Wallace u ‘Proc. Ent. Soc.’ 3. serija, sv. V 1867, str. 487.
396
Blanchard, ‘Metamorphoses, Moeurs des Insectes,’ 1868, str. 225-226.
397
‘Lepidopteren-Doubbletteren Liste,’ Berlin, Br. X, 1866.
398
Ovaj prirodoslovac bio je tako ljubazan da mi je poslao neke rezultate iz ranijih godina
u kojima je, kako se čini, bilo više ženki, ali kako su procjene bile tek približne, nisam ih
mogao staviti u tablicu.
399
Günther, ‘Record of Zoological Literature,’ 1867, str. 260. Glede većeg broja ženki
kod jelenka (Lucanus), isto str. 250. Glede mužjaka jelenka u Engleskoj: Westwood,
‘Modern Class. of Insects,’ sv. I, str. 187. O rodu Siagonium, isto str. 172.
400
Walsh, u ‘The American Entomologist,’ sv. I. 1869, str. 103. F. Smith, ‘Record of
Zoological Literature,’ 1867, str. 328.
401
‘Farm Insects,’ str. 45-46.
402
‘Observations on N. American Neuroptera,’ od H. Hagena i B. D. Walsha, ‘Proc. Ent.
Soc. Philadelphia,’ listopad 1863, str. 168, 223, 239.
403
‘Proc. Ent. Soc. London,’ 17. veljače 1868.
404
Drugi veliki autoritet za taj razred, Prof. Thorell iz Upsale ('On‘European Spiders,'
1’69- 70, dio I, str. 205) izražava se kao da su ženke pauka općenito brojnije od mužjaka.
405
O toj stvari vidi gosp. Pickard-Cambridge, kao što je navedeno u ‘Quaterly Journal of
Science,’ 1868, str. 429.
406
Često sam bio osupnut tom činjenicom što su u nekih vrsta jaglaca (Primula) sjemenke
u čahurama koje ih sadrže samo nekoliko bile mnogo veće negoli brojne sjemenke u
mnogo izdašnijim čahurama.
407
‘Principles of Biology,’ sv. II. 1867, poglavlja II-XI.
408
Schaafhausen, prijevod u 'Anthropological Review,' listop. 1868, str. 419-427.
409
Ecker, prijevod u 'Anthopological Review,' listop. 1868, str. 351-356. Usporedbu
oblika lubanje u muškarca i žene proveo je mnogo pomnije Welcker.
410
Ecker and Welcker, isto, str. 352; Vogt, 'Lectures on Man,' Eng. prijevod, str. 81.
411
Schaafhausen, 'Anthropol. Review,' isto, str. 429.
412
Pruner- Bey, o crnačkoj djeci, nav. prema Vogt, 'Lectures on Man,' engl. prijev. 1864,
str. 189; ostale činjenice o crnačkoj djeci nav. po: Winterbottom and Camper, vidi:
Lawrance, 'Lecture on Physiology,' &c. 1822, str. 451. Glede djece iz Gvaranije, vidi:
Rengger, 'Säugtiere,' &c. str. 3. Viddi također: Godron, 'De l'Espèce,' sv. II. 1859, str. 253.
O Australcima: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, str. 99.
413
Rengger, 'Säugtiere,' &c. 1830, str. 49.
414
Tako u Macacus cynomolgus (Desmarest, 'Mammalogie,' str. 65) i u Hylobates agilis
(geoffroy St.-Hilaire et F. Cuvier, 'Hist. Nat. des Mamm.' 1824, sv. I, str. 2).
415
'Anthropological Review,' list. 1868, str. 353.
416
Gosp. Blyth mi javlja da nije nikad vidio više od jednog primjera brade, zalisaka itd.
kod ostarjelog majmuna, kao što je obično u nas. To se, međutim, dogodilo u jednoga
ostarjelog Macacus cynomologus u sužanjstvu, u kojeg su brkovi bili "zamjetno dugački i
čovjekoliki." U cijelosti taj stari majmun smiješno je sličio jednome od europskih vladara
pa mu je to onda bio općeprihvaćen nadimak. U nekim ljudskim rasama kosa jedva da
ikada posijedi; tako gosp. D. Forbes, kao što mi javlja, nije nikad na primjer to vidio kod
Aymara i Quinchua J. Amerike.
417
Takav je slučaj kod ženki više vrsta Hylobates; vidi: Geoffroy St.-Hilaire et F. Cuvier,
'Hist. Nat. des Mamm.' sv. I. Vidi, također, o H. lar. 'Penny Encyclopedia,' sv. II, str. 149,
150.
418
Rezultate je sakupio Dr. Weisbach na temelju mjerenja koja su proveli Drs. K.
Scherzer i Schwarz, vidi: 'Reise der Novara: Anthropolog. Theil,' 1867, str. 216, 231, 234,
236, 239, 269.
419
'Voyage to St. Kilda' (3. izd. 1753) str. 37.
420
Sir J. E. Tennent, 'Ceylon,' sv. II. 1859, str. 107.
421
Quatrefages, 'Revue des Cours Scientifiques,' 29. kolovoza 1868, str. 630; Vogt,
'Lectures on Man,' engl. prij. str. 127.
422
Obradama crnaca u: Vogt, 'Lectures' &c. isto, str. 127; Waitz, 'Introduct. to
Anthropology,' engl. prij. 1863, sv. I, str. 96. Značajno je da su u Sjedinjenim Državama
('Investigations in Military and Anthropological Statistics of American Soldiers,' 1869, str.
569), kako se čini, čisti crnci i njihovi križani potomci po tijelu gotovo jednako dlakavi
kao i Europljani.
423
Wallace, 'The Malay Arch.' sv. II. 1869, str. 178.
424
Dr. J. Barnard Davis o rasama Oceanije i 'Anthropol. Review,' travanj 1870, str. 185,
191.
425
Catlin, 'North American Indians,' 3. izd. 1842, sv. II, str. 227. O Guaranima vidi:
Azara, 'Voyages dans l'Amérique Mérid.' sv. II. 1809, str. 58; također Rengger, 'Säugtiere
von Paraguay,' str. 3.
426
Prof. i gđa Agassiz ('Journey in Brazil,' str. 530) primijećuju se spolovi američkih
Indijanaca razlikuju manje nego kod crnaca i viših rasa. Vidi također: Rengger, isto, str. 3
o Guaranima.
427
Rütimeyer, 'Die Grenzen der Thierwelt; eine Betrachtung zu Darwin's Lehre,' 1868, str.
54.
428
'A Journey from Prince of Wales Fort.' 8-vo izd. Dublin 1796, str. 104. Sir J. Lubbock
('Origin of Civilisation,' 1870, str. 69) donosi ine i slične slučajeve u Sjevernoj Americi.
Za Guanase J. Amerike vidi: Azara, 'Voyages,' &c. sv. II. str. 94.
429
O borbama mužjaka gorila, vidi: Dr. Savage, u: 'Boston Journal of Nat. Hist.' sv. V.
1847, str. 423. O Presbytis entellus vidi u 'Indian Field,' 1859, str. 146.
430
J. Stuart Mill primijećuje ('The Subjection of Women,' 1869, str. 122): "Ono u čemu se
muškarac najviše odlikuje u usporedbi sa ženom jest kad treba uporno raditi i dugo kovati
neke misli." Što je to nego energija i ustrajnost?
431
O tome je Vogt zapisao o tome kako je "značajna pojedinost, ta razlika među
spolovima, koja se, s obzirom na lubanjsku šupljinu, razvitkom rase povećava tako da
Europljani natkriljuju Europljanke više negoli crnci crnkinje. Welcker potvrđuje tu
tvrdnju Huschkeovim "mjerenjima crnačkih i njemačkih lubanja." Ali Vogt smatra
('Lecture on Man,' engl. prij. 1864, str. 81) da je u toj stvari neophodno više promatranja.
432
Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III. str. 603.
433
'Journal of the Anthropol. Soc.' travanj 1869, str. LVII i LXVI.
434
Dr. Scudder, "Notes on Stridulation," u: 'Proc. Boston Soc. of Nat. Hist.' sv. XI. travanj
1868.
435
U W. C. L. Martinovoj 'General Introduct. to Nat. Hist. of Mamm. Animals,' 1841, str.
432; Owen, 'Anatomy of Vertebrates,' sv. III, str. 600.
436
Helmholtz, 'Théorie Phys. de la Musique,' 1868, str. 187.
437
Gosp. R. Brown, u: 'Proc. Zoo. Soc.' 1868, str. 4100.
438
'Journal of Anthropolog. Soc.' listop. 1870, str. CIV. Vidi također neka kasnija
poglavlja u: Sir John Lubbock, 'Prehistoric Times,' 2. izd, 1869, koje sadrži divan prikaz
života divljaka.
439
Već kad je poglavlje u tiskari složeno našao sam vrijedan članak gosp. Chauncceya
Wrighta ('North Amer. Review,' list. 1870, str. 293) koji u raspravi o gornjem predmetu
kaže: "Mnoge su posljedice ovih potonjih zakona ili jednolikosti prirode putem kojih
postignuće jedne korisne sposobnosti donosi sa sobom mnoge proizlazne prednosti kao i
ograničujuće, stvarne ili moguće, nedostatke koje načelo korisnosti možda nije obuhvatilo
u svome djelovanju." Taj princip ima veliku važnost, kao što sam pokušao pokazati u
drugome poglavlju ove knjige govoreći kako je čovjek stekao neke svoje duhovne
značajke.
440
Vidi vrlo zanimljivo razmatranje gosp. Herberta Spencera o postanku i ulozi glazbe u
njegovim sabranim 'Ogledima,' 1858, str. 359. Gosp. Spencer došao je do posve oprečnog
zaključka onomu do kojega sam ja došao. On zaključuje da su kadence koje se pojavljuju
u emocionalnom govoru pružile podlogu iz koje se razvila glazba, dok ja zaključujem da
su glazbene note i ritam stekli preci čovječanstva, mužjaci ili ženke, u želji da očaraju
suprotni spol. Tako su glazbeni tonovi bivali u tijesnoj povezanosti s jednom od najjačih
strasti koju je neka životinja kadra osjetiti i prema tome su korišteni nagonski ili, putem
asocijacije, kad su jake emocije dolazile u govoru. Gosp. Spencer nije dao nikakva
zadovoljavajućeg objašnjenja, a ne mogu to ni ja učiniti, zašto su neke emocije izražajne,
u čovjeka i u nižih životinja, u visokim i dubokim tonovima. Gosp. Spencer zapodijeva
također zanimljivu raspravu o odnosima između pjesništva, recitacije i pjevanja.
441
Rengger, 'Säugtiere von Paraguay,' str. 49.
442
Vidi zanimljivu raspravu o tome u: Häckel, 'Generelle Morph.' sv. II. 1866, str. 246.
443
Cjelovit i izvanredan prikaz kako se divljaci u svim dijelovima svijeta ukrašavaju dao
je talijanski putopisac Prof. Mantegazza u ‘Rio de la Plata, Viaggi e Studi,’ 1867, str. 525-
545. Sve tvrdnje koje slijede, ako nije drukčije navedeno, preuzete su iz toga djela. Vidi
također u Waitz, ‘Introduct. to Anthropolog.’ engl. pri. sv. I. 1863, str. 275, et passim.
Lawrance isto tako iznosi vrlo mnogo pojedinosti u svojim ‘Lectures on Physiology,’
1822. Pošto je ovo poglavlje već bilo napisano, Sir J. Lubbock objavio je svoj ‘Origin of
Civilisation,’ /‘Postanak Civilizacije’/ 1870 u kojem ima jedno zanimljivo poglavlje o
ovom predmetu i iz kojeg (str. 42, 48) sam uzeo neke činjenice o divljacima koji boje
zube i kosu, te buše zube.
444
Humboldt, ‘Personal Narrative,’ engl. prij. sv. IV, str. 515; o imaginaciji koja se
pokazuje u bojenju tijela, str. 522; o preinačavanju stopala, str. 466.
445
‘The Nile Tributaries,’ 1867; ‘The Albert n’yanza,’ 1866, sv. I, str. 218.
446
Navod prema: Prichard, ‘Phys. Hist. of Mankind,’ 4. izd., sv. I, 1851, str. 321.
447
O Papuancima: Wallace, ‘The Malay Archipelago,’ sv. II, str. 445. O frizurama
Afrikanaca: Sir S. Baker, ‘The Albert N’yanza,’ sv. I, str. 210.
448
‘Travels,’ str. 533.
449
‘The Albert N’yanza,’ 1866, sv. I. str. 217.
450
Livingstone, ‘British Association,’ 1860; izvješće u: ‘Atheneum,’ 7. srpnja 1860, str.
29.
451
Sir S. Baker (isto, sv. I. str. 210) govoreći o urođenicima Centralne Afrike kaže da
“svako pleme na poseban i nepromjenljiv način uređuje kosu.” Vidi: Agassiz (‘Journey in
Brazil,’ 1868, str. 318) o nepromjenljivosti tetoviranja u Indijanaca Amazonije.
452
Vlč. R. Taylor, ‘New Zeland and its Inhabitants,’ 1855, str. 152.
453
Mantegazza, ‘Viaggi e Studi,’ str. 542.
454
'Travels in S. Africa,' 1824, sv. I, str. 414.
455
Za navode vidi: 'Gerland über das Aussterben der Naturvırjer,' 1868, str. 51, 53, 55;
također: Azara, 'Voyages,' &c. sv. II, str. 116.
456
O biljnim pripravcima koje upotrebljavaju sjeverozapadni američki Indijanci:
'Pharmaceutical Journal,' sv. X.
457
'A journey from Prince of Wales Fort,' 8-vo izd. 1796, str. 89.
458
Navod prema Prichard: 'Phys. Hist. of Mankind,' 3. izd. sv. IV, 1844, str. 519; Vogt,
'Lectures on Man,' engl. prij. str. 129. O mišljenju Kineza o Cingalezu: E. Tennent,
'Ceylon,' sv. II. 1859, str. 107.
459
Prichard, prema navodu: Crawfurd and Finlayson, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. IV. str.
534, 535.
460
Idem illustrissimus viator dixit mihi praecinctorium vel tabula feminae, quod nobis
teterrimum est, quondam permagno aestimari ab hominibus in hac gente. Nunc res mutata
est, et censet talem conformationem minime optandam est." /Isti slavni putnik mi je rekao
da je žensko podsjeđe ili pozadina, kakvo je nama vrlo ružno, nekoć u tih ljudi bilo na
visokoj cijeni. Sada se stvar promijenila i misli da takav izgled nikako nije poželjan/
461
'The Anthropological Review,' studeni 1864, str. 237. Za dodatne navode vidi: Waitz,
'Introduct. to Anthropology,' engl. prij. 1863, sv. I. str. 105.
462
'Mungo Park's Travels in Africa,' 4-to 1816, str. 53, 131. Burtonovu tvrdnju spominje
Schaafhausen, 'Archiv für Anthropolog.' 1866, str. 163. O Banyai: Livingstone, 'Travels,'
str. 64. O Kafirima: vlč. J. Shooter, 'The Kafirs of Natal and Zulu Country,' 1857, str. 1.
463
O Javancima i Cochin-Chinezima vidi: Waitz, 'Introduct. to Anthropology,' engl.
prijev. sv. I. str. 305. O Yura-carasima: A. d'Orligny, prema navodu: Prichard, 'Phys. Hist.
of Mankind,' sv. V, 3. izd. str. 476.
464
'North American Indians,' od G. Catlina, 3. izd. 1842, sv. I. str. 49; sv. II. str. 227. O
urođenicima Vancouver Islanda, vidi: Sproat, 'Scenes and Studies of Savage Life,' 1868,
str. 25. O Indijancima Paragvaja: Azara, 'Voyages,' knj. II. str. 105.
465
O Sijamcima: Prichard, isto, sv. IV. str. 533. O Japancima: Veitch, 'Gardners'
Chronicle,' 1860, str. 1104. O Novozelanđanima: Mantegazza, 'Viaggi e Studi,' 1867, str.
526. O ostalim spomenutim narodima vidi navode u: Lawrance, 'Lectures on Physiology,'
&c. 1822, str. 272.
466
Lubbock, 'Origin of Civilisation,' 1870, str. 321.
467
Dr. Barnard Davis glede tih činjenica kod Polinežana navodi gosp. Pricharda i ine u:
'Anthropological Review,' travanj 1870, str. 185, 191.
468
Ch. Comte ima primjedbu o tom učinku u svom 'Traité de Législation,' 3. izd. 1837, str.
136.
469
Stanovnici Ognjene zemlje, kako sam saznao od jednog misionara koji je dugo među
njima živio, smatraju da su Europljanke vrlo lijepe, ali prema onome što smo vidjeli glede
mišljenja ostalih američkih domorodaca, moram pomisliti da je tu neki nesporazum,
izuzev da se taj sud ne odnosi na nekoliko stanovnika Ognjene zemlje koji su neko
vrijeme proživjeli s Europljanima i koji mora da su ih smatrali višim bićima. Moram
dodati kako vrlo iskusan promatrač Kapetan Burton drži da žena koju mi smatramo
lijepom izaziva udivljenje diljem svijeta: 'Anthropological Review,' ožujak 1864, str. 245.
470
'Personal Narrative,' engl. prij. sv. IV, str. 518, i drugdje. Isto to načelo jako ističe
Mantegazza u svojim 'Viaggi e Studi,' 1867.
471
O lubanjama američkih plemena vidi: Nott and Gliddon, 'Types of Mankind,' 1854, str.
440; Prichard, 'Phys. Hist. of Mankind,' sv. I. 3. izd., str. 321; o urođenicima Arakhana,
isto. sv. IV, str. 537. Wilson, 'Physical Ethnology,' Smithsonian Institution, 1863, str. 288;
o Fidžijancima, str. 290. Sir J. Lubbock ('Prehistoric Times,' 2. izd. 1869, str. 506) donosi
jedan izvrstan sažetak o tome.
472
O Hunima: Godron, 'De l'Espèce,' knj. II, 1859, str. 300. O Tahićanima: Waitz,
'Anthropolog.' engl. prij. sv. I, str. 305. Marsden, prema navodu: Prichard, 'Phys. Hist. of
Mankind,' 3. izd. sv. V, str. 67. Lawrance, 'Lectures on Physiology,' str. 337.
473
Ta je činjenica potvrđena u 'Reise der Novara: Anthropolog. Theil,' Dr. Weisbach,
1867, str. 265.
474
Smithsonian Institution, 1863, str. 289. O modi u Arapkinja: Sir S. Baker, 'The Nile
Tributaries.' 1867, str. 121.
475
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 214; sv. II, str.
240.
476
Schaafhausen, 'Archiv für Anthorpologie,' 1866, str. 164.
477
Gosp. Bain skupio je ('Mental and Moral Science,' 1868, str. 304-314) oko tuce više ili
manje različnih teorija o pojmu lijepoga, ali nijedna nije kakva je ovdje ponuđena.
478
Ovi navodi su prema: Lawrance ('Lectures on Physiology,'&c. 1822, str. 393) koji
ljepotu viših slojeva u Engleskoj pripisuje muškarcima budući da su oni odabirali ljepše
žene.
479
"Anthropologie," 'Revue des Cours Scientifiques,' listopad 1868, str. 721.
480
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. I, str. 207.
481
Sir J. Lubbock, 'The Origin of Civilisation,' 1870, pogl. III, posebno str. 60-67. Gosp.
M'Lennan i svome vrlo vrijednom djelu o 'Primitive Marriage,' 1865, str. 163. govori
združivanju spolova "u vrlo ranoj dobi kao labavom, prolaznom i u nekoj mjeri
promiskuitetnom." Gosp. M'Lennan i Sir J. Lubbock sakupili su mnoge dokaze o
današnjoj krajnjoj raspuštenosti divljaka. Gosp. L. H. Morgan u svome zanimljivom
znanstvenom priopćenju o klasifikaciji rodbinskih odnosa ('Proc. American Acad. of
Sciences,' sv. VII. veljača 1868, str. 475) zaključuje da su poligamija i svi oblici ženidbe
tijekom prvobitnih vremena u biti bili nepoznati. Isto tako, iz djela Sir J. Lubbocka
proizlazi da Bachofen također smatra kako je izvorno prevladavala zajednička ženidba.
482
Poruka Britanskoj akademiji 'On the Social and Religious Condition of the Lower
Races of Man,' 1870, str. 20.
483
'Origin of Civilisation,' 1870, str. 86. U više gore navedenih djela naći će se obilje
dokaza o rodbinstvu samo preko žena, ili samo po plemenu.
484
Brehm ('Illustr. Thierleben,' sv. I, str. 77) kaže da Cynocephalus hamadryas živi u
velikim čoporima u kojima ima dvaput ili više ženki nego mužjaka. Vidi što govori
Rengger o američkim poligamnim vrstama i Owen ('Anat. of Vertebrates,' sv. III, str. 746)
o američkim monogamnim vrstama. Mogla bi se navesti i druga literatura.
485
Dr. Savage, u: 'Boston Journal of Nat. Hist.' sv. V, 1845-47, str. 423.
486
'Prehistoric Times,' 1869, str. 424.
487
Gosp. M'Lennan, 'Primitive Marriage,' 1865. Vidi posebno o egzogamiji i
čedomorstvu: str. 130, 138, 165.
488
Dr. Gerland ('Ueber das Aussterben der Naturvölker,' 1868) je sakupio mnogo
obavijesti o čedomorstvu, vidi naročito str. 27, 51, 54. Azara ('Voyages,'&c. knj. II, str.
94, 116) podrobno navodi motive. Vidi također M'Lennan (isto, str. 139) za slučajeve u
Indiji.
489
'Primitive Marriage,' str. 208; J. Lubbock, 'Origin of Civilisation,' str. 100. Vidi također
gosp. Morgan, nav. mj., o nekadašnjim opredjeljenjima za poliandriju.
490
'Voyages,' &c. sv. II, str. 92-95.
491
Burchell kaže ('Travels in S. Africa,' sv. II, str. 58) da među divljim narodima Južne
Afrike ni muškarci ni žene nikad ne provedu život u celibatu. Azara ('Voyages dans
l'Amérique Merid.' knj. II, 1809, str. 21) daje posve istu opasku o divljim Indijancima
Južne Amerike.
492
'Anthropological Review,' siječanj 1870, str. XVI.
493
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, str. 210-217.
494
Jedan sposoban pisac dokazuje, pošto je usporedio slike Rafaela, Rubensa i modernih
francuskih umjetnika, da ni pojam lijepoga nije posve isti čak ni diljem Europe: vidi
'Lives of Hydn and Mozart,' napisao M. Bombet, engl. prij. str. 278.
495
Azara, 'Voyages,'&c. knj. II, str. 23. Dobrizhoffer, 'An Account of the Abipones,' sv. II.
1822, str. 207. Williams o Fidžijancima, kako navodi Lubbock, 'Origin of Civilisation,'
1870, str. 79. O stanovnicima Ognjene zemlje: King and FitzRoy, 'Voyages of the
Adventure and Beagle,' sv. II, 1839, str. 182. O Kalmukima, prema: M'Lennan, 'Primitive
Marriage,' 1865, str. 32. O Malajcima: Lubbock, isto, str. 76. Vlč. J. Shooter, 'On the
Kafirs of Natal,' 1857, str. 52-60. O Bušmankama: Burchell, 'Travels in S. Africa,' sv. II.
1824, str. 59.
496
'Contributions to the Theory of Natural Selection,' 1870, str. 346. Gosp. Wallace
smatra (str. 350) misli "da je razvitak čovjeka vodila ili odredila neka inteligentna sila;" i
on razmatra stanje kože koja nema dlaku kao nastalo tim djelovanjem. Vlč. T. R. Stebbing
u komentaru na to ('Transactions of Devonshire Assoc. for Science,' 1870) opaža da kad
bi gosp. Walace "upotrijebio svoju poznatu domišljatost u pitanju čovjekove gole kože,
bio bi mogao uočiti mogućnost njegova odabira putem njegove nadmoćne ljepote ili
zdravlja koje ide uz veću čistoću. Donekle iznenađuje da je mogao smišljati za se
superiornu inteligenciju čerupajući dlaku s leđa divljih ljudi (kojima bi, prema samom
njegovom kazivanju, ona bila korisna i dragocjena) kako bi se potomci operušanih jadnika
mogli poslije tolikih umiranja od hladnoće i vlage tijekom mnogih naraštaja" izdignuti na
ljestvici civilizacije baveći se raznim umijećima, onako kako je opisao gosp. Wallace.
497
'The Variation of Animals and Plants under Domestification,' sv. II, 1868, str. 327.
498
'Investigation into Military and Anthropological Statistics of American Soldiers,' od B.
A. Goulda, 1869; str. 568: - Vrlo pomno obavljena su ispitivanja dlakavosti u 2129 crnih i
obojenih vojnika dok su se kupali; i uvidom u objavljene tablice "očito je već otprve da je
razlika vrlo mala, ako je uopće ima, između bijelih i crnih rasa u tom pogledu." Sigurno
je, međutim, da crnci u svojim urođenim i toplijim afričkim zemljama imaju mnogo
glatkiju kožu. Posebno valja primijetiti da su u spomenuto ispitivanje bili uključeni čisti
crnci i mulati, a to je nezgodna okolnost jer suglasno načelu, kojega sam istinitost drugdje
dokazao, križane rase iznimno su sklone vrnuću prvobitnoj dlakavosti svojih ranih
majmunolikih predaka.
499
"Ueber die Richtung der Haare am Menschlichen Körper," u: Müler's 'Archiv für Anat.
und Phys.' 1837, str. 40.
500
Gosp. Sproat ('Scenes and Studies of Savage Life,' 1868, str. 25) smatra, pozivajući se
na bezbrade urođenike Vancouver Islanda, da je običaj pljevljenja dlačica s lica
"nastavljajući se s naraštaja u naraštaj, možda na kraju proizveo rasu koja je poznata po
rijetkom i raštrkanom rastu brade." No običaj ne bi bio nastao sve dok brada već nije
postala, s nekog nepoznatog uzroka, znatno rjeđa. A nemamo ni izravna dokaza da
neprekidno čupanje dlake dovodi do ikakva nasljednog učinka. Zbog takve sumnje, do
sada se nisam osvrtao na mišljenje nekih uvaženih etnologa, primjerice M. Gosse iz
Ženeve, da umjetna preinačenja lubanje teže postati nasljedna. Ne želim više o tome
raspravljati, a sad nam je poznato na temelju opažanja Dr. Brown-Séquarda, naročito onih
o kojima je priopćio (1870) u British Association, da su kod zamorca učinci kirurških
zahvata nasljedni.

501
'Ueber die Richtung,' isto, str. 40.

502
On the "Limits of Natural Selection," u 'North American Review,' listop.
1870, str. 295.

503
Vlč. J. A. Picton raspravlja o tom učinku u svojim 'New Theories and
the Old Faith,' 1870.