KULTURA INFORMATIVNOG PROGRAMA U HRVATSKOJ

Ovaj seminarski rad je rezultat promatranja i sudjelovanja, terenskog istraživanja i

intervjuiranja (što su u ovom slučaju zapravo dvije vrlo isprepletene stvari) kazivača koji
prate hrvatski informativni program, te tako reprezentiraju mali dio konzumenata koji
sudjeluju u tvorbi kulture informativnog programa u Hrvatskoj. Isto tako sam intenzivno
prateći vijesti promatrao i samog sebe, te tako uključio sebe u istraživanje, dodavajući možda
jedan subjektivni, ali svakako autentični element ovom istraživanju. Naravno, jedan od
ključnih elemenata za razumijevanje materije je bilo i iščitavanje raznovrsne literature koja
se odnosi na medije. Pritom su mi pomogli članci drugog broja časopisa Hrvatske Matice Kolo
iz 2005. godine gdje sam mogao vidjeti medije većinom iz perspektive umjetnika, zatim
knjiga Mediji - druga zbilja? Srećka Lipovčana, vrlo teoretičarske naravi, kao i članak Zrinjke
Peruško Mediji i civilne vrijednosti iz zbornika radova Demokratska tranzicija u Hrvatskoj,
gdje su mediji povezani s društveno-političkim značajem za Hrvatsku, kao i Storeyeva knjiga
Cultural Theory and Popular Culture, konkretno, 9. poglavlje The Politics of the Popular gdje
se govori o ideologiji mase.

UVOD

Odlučio sam se za istraživanje kulture informativnog programa u Hrvatskoj, odnosno načina

na koji ljudi taj program prate i percipiraju. Od medija koji pružaju informativni program
uglavnom sam se usredotočio na televiziju. Jasno, nisam kroz svoje istraživanje mogao
potpuno ignorirati ostale medije preko kojih se može doći do vijesti (internet, novine, radio),
no moj fokus je bio usmjeren na televiziju. Ono što me ustvari potaknulo na istraživanje
upravo ovog tipa popularne kulture jest da su u njega uključeni vjerojatno svi koji me
okružuju. Sumnjam da sam se susreo s osobom koja niti jednom nije pogledala ili poslušala
vijesti. Zadnjih godina, nakon što su se u pružanje informativnog programa u Hrvatskoj, uz
HTV (i brojne lokalne televizije), uključile i komercijalne televizije RTL i pogotovo Nova TV
(koja je čak cijelu svoju web-stranicu preimenovala u dnevnik.hr!), informativni program je
još više populariziran, i mislim da doživljava veće prihvaćanje među mlađim generacijama. Iz
ovog razloga postoji široka lepeza konzumenata informativnog programa i pošto je ovaj tip
popularne kulture toliko raširen, moj cilj istraživanja jest pokušati dokučiti kolik je utjecaj
informativnog programa na život pojedinaca koji ga prate. Pod time mislim na njihovo
razmišljanje, teme razgovora, formiranje stavova, i eventualno odluke i postupke.

1. PRISTUP ISTRAŽIVANJU I VLASTITI ODNOS PREMA INFORMATIVNOM PROGRAMU

Iako sam temi pristupio kao istraživač-promatrač, nisam mogao zanemariti vlastitu
pripadnost konzumentskom tijelu informativnog programa. Smatram se blago
iznadprosječnim pratiteljem vijesti. Ja si pojam blago iznadprosječnog pratitelja vijesti
definiram ovako: kada god sam u prilici pogledati vijesti, učinim to, i ponekad si prilagodim
raspored da bih si to omogućio. Iz tog razloga, nisam mogao sebe izuzeti iz istraživanja,
odnosno, moje istraživanje se sastojalo od insiderstva i outsiderstva, tj. proučavnja sa
sudjelovanjem, odnosno - bio sam, kako je to Malinowski ispekao, participant observer.
Dakle, u istraživanje sam konstantno uključivao sebe, svoj odnos i reakciju na informativni
program. Što se tiče svoje okoline, kulturu informativnog programa sam istraživao
promatrajući i slušajući reakcije na vijesti. To je bio moj "teren". Isto tako sam i intervjuirao
različite ljude. No, mislim da je jasno zašto su terensko istraživanje i intervju u mojem
istraživanju zapetljani u gordijskom čvoru. Naime, moje terensko istraživanje se od intervjua
razlikovalo samo u tome što nisam imao uključen diktafon (iako žalim što nisam) i u tome što
sam slušao iskaze koje nisam dobivao svojim ispitivanjem, već kao reakcije na vijesti. Dakle,
moj teren se sastojao od toga da sjednem na kauč s obitelji i pogledam vijesti, te slušam
njihove komentare, a i sam komentiram, ili pak budem svjestan toga da dok mi prijatelj na
kavi govori o aktualnim zbivanjima, zapravo provodim terenski rad, jer upravo imam
razgovor o informativnom programu. Zapravo je vrlo čudan ovaj položaj. Naime, informativni
program je jedan od, ako ne i najširi mogući fenomen popularne kulture. Pod tim
podrazumijevam činjenicu da vijesti prati vjerojatno najširi i najraznovrsniji dio društva. U
tom smislu je i ovo moje istraživanje besmisleno i naivno, jer ako želim imati vjerodostojno
istraživanje, onda moram obuhvatiti čitavo konzumentsko tijelo, odnosno kompletnu
populaciju koja prati vijesti, a to mi je apsolutno nedostižan poduhvat. Iz razloga što shvaćam
da mi je to nemoguće, nisam se trudio raditi na povećanju kvantitativnosti svojeg
istraživanja, već sam se intenzivnije usredotočio na ono što imam pored sebe, a to su
prijatelji i obitelj. Zato priznajem da je ovo moje istraživanje čisto jedan subjektivni pogled na
materiju, jednog studenta koji je u proučavanju svoje najbliže okoline pokušao pronaći način
na koji se ljudi odnose prema vijestima, reagiraju na njih, i kako one utječu na njih. Ovo
istraživanje dakle, prikazuje odnos između informativnog programa i jedne šačice ljudi, i to iz
moje perspektive. Možda se dio toga može primjeniti generalno, a možda ne. Bez obzira na
sve, moj cilj i zadatak je pokušati na jedan kulturnoantropološki način iznijeti i obraditi ono
što sam ja primjetio baveći se temom. Isto tako moram nadodati da u ovom seminarskom
radu neću iznijeti ni približno sve ono što sam čuo od svojih kazivača, jer bi to bilo
preopširno. Pod time podrazumijevam njihove sve moguće komentare tipa "al je ovaj Glavaš
već dosadan ko proljev", no zato bih "al je ovaj Glavaš već dosadan ko proljev" možda
upotrijebio kada bih trebao prikazati da konzumenti negativno reagiraju na repetitivne
vijesti. Dakle, svi komentari i razgovori prezentirani ovdje, bit će u službi funkcije, a ne radi
njih samih. Možda jednog dana, ukoliko pronađem dobar motiv, izdam zbirku komentara
svojeg oca na vijesti, tko zna... Nadalje, isto tako moram obrazložiti zašto sam se orijentirao
primarno na televiziju. Naime, ona je ipak najpristupačniji i najrašireniji medij preko kojega
najšire populacije, od djece do umirovljenika, nepismenih do visoko obrazovanih, ultra-
desničara do ultra-ljevičara, itd. mogu pratiti događanja. Jedan od kazivača je rekao:
"Televizija je dostupna svakom domu. Mislim, platiš pretplatu i gledaš koliko hoćeš, dok
novine i internet nema svatko. Najviše ljudi gleda televiziju zato što je najdostupnija i ne traži
se nikakva ni pismenost. A uz to su slike. Percepcija nekih stvari slikom je drukčija nego sa
slovima i poznat je onaj primjer debate Nixona i Kennedya kad je Nixon samo zahvaljujući
televiziji izgubio kampanju." (M. P.) Isto tako, ostali su mediji zasebne priče, i nije zahvalno
strpati ih u isti koš. Na kraju moram reći da cilj ovog poglavlja nije opravdavanje za
nedovoljnu razrađenost i nekompletnost ovog rada, već iskreno suočavanje s konkretnim
problemom mojeg istraživanja, i smatram da je to jedini odgovorni postupak. Ignoriranje
spomenutih problema bi učinilo moj rad prepotentnim, ali i nevjerodostojnim.

2. IZBOR KAZIVAČA
Kriterij kod odabira kazivača mi je bila uglavnom praktičnost, no i vjerodostojnost konačnog
rezultata, što sam upravo detaljnije objasnio u prethodnom poglavlju. Dakle, kazivači su mi
bili malobrojni - samo uža obitelj s djedom i najbliži prijatelji. Njih sam, naime, intervjuirao,
ali i promatrao prilikom gledanja vijesti i slušao njihovo komentiranje u bilo koje doba, a da
ima veze s informativnim programom. No, kao što sam spomenuo u prošlom poglavlju,
ponekad sam se nehotice našao na terenu, tako što je neki moj poznaznik slučajno načeo
temu vezanu uz vijesti. No, ipak, njih ne mogu smatrati kazivačima, jer mi nisu ciljano kazivali
o onome što me zanimalo. Zato ću ukratko navesti one ljude koje sam intenzivno pratio i
intervjurao (a njihovi osnovni podaci su na kraju teksta): D. K. - moj otac, po zanimanju je
zubni tehničar, vijesti prati koliko stigne, ali vrlo je glasan pri komentiranju i brzo donosi
zaključke. Njegova žena R. K. trenutno je nezaposlena, odnosno, domaćica je, i prati vijesti
intenzivnije od njega. Njezina je specifičnost to što često pokazuje puno empatije prilikom
gledanja vijesti. A. K. je moj 17-godišnji brat koji pohađa srednju Primjenjenu školu (muzički
razred). Za vijesti se zanima najmanje od svih kazivača. Pogleda ih, ili bolje rečeno, čuje, dok
ih mi ostali gledamo. Z. K. - moj djed je umirovljenik koji vijesti prati vrlo intenzivno. To mu je
glavni hobi. Prati ih na Hrvatskom radiju i sve tri televizije u svim terminima, kad god mu je
to moguće. M. P. - prijatelj koji studira pravo i iznadprosječno se zanima za društvo i politiku,
te je u nju i sâm uključen (član je SDP-a). M. S. - prijateljica koja studira novinarstvo, te zbog
toga ima specifičan pogled na vijesti, za koje se iznadprosječno zanima. Moram napomenuti
da su svi moji kazivači umjereni ili jači simpatizeri ljevice, što predstavlja određeni hendikep,
jer vjerujem da bih, da sam imao i simpatizere desnice, dobio dinamičniju sliku doživljavanja
informativnog programa. No, pošto je moj krug boljih poznanika lišen desničara, to mi nije
bilo izvedivo.

3. PRIKAZ TERENSKOG ISTRAŽIVANJA

U ovom poglavlju ću iznijeti opis jednog od terenskih promatranja, što je u ovom slučaju
dnevni boravak mog doma, te rezultate i njihovu relevantnost za cijelokupni rad, kako bih
predočio na koji način mi je terensko istraživanje pomagalo u razvijanju cijelokupnog rada.
18. travnja 2007. godine, cijela moja obitelj je bila kod kuće. Otac je upalio TV i zaustavio se
na RTL-u gdje su bile u tijeku večernje vijesti (tada još s početkom u 18:45h). Uključio sam
svoja etnografska i antropološka osjetila, s ciljem da promotrim na koji način prati vijesti
moja obitelj, koja inače spada u one konzumante informativnog programa koji vijesti ne
prate sasvim redovno, ali ih vole pogledati kad imaju priliku. Otac je sjedio na kauču, brat
Andrija je jeo nešto za stolom, majka je radila nešto u kuhinji iz koje se može normalno čuti i
vidjeti televizor. No, svi su na neki način bili uključeni u praćenje vijesti, pa čak povremeno i
najmlađi brat Jakov (8). Ono na što sam se prvenstveno usredotočio je bilo komentiranje
koje je popratilo gledanje vijesti. Prvi je na tapeti bio Branimir Glavaš koji je na vijestima
paradirao Osijekom u generalovoj uniformi, uz pratnju fanova. Mama je rekla da stvarno nije
normalan, dok je Andriju zanimalo tko nije normalan. Na odgovor se samo nasmijao. Otac je
pak komentirao kako Glavaš ima pokrete i izraze lica "pravog mentalnog bolesnika". Zatim je
tu bila vijest o dvoje djece koja su izgorila, na što su roditelji samo šutke odmahivali glavom.
Reportaža iz Cardiffa u vezi kandidature Hrvatske i Mađarske za domaćina europskog
nogometnog prvenstva 2012. je uzrokovala navijačke komentare u stilu, parafraziram:
"Moglo bi se dogodit da dobijemo. Vidiš da Talijani nisu glasali za Platinija, pa izgleda da im
baš nije naklonjen." Nakon što su vijesti RTL-a završile, otac je prebacio na Novu TV gdje je
počeo središnji dnevnik (19:15h). Opet je bilo riječ o Glavašu, i prikazane su njegove scene u
uniformi. Jakov je odvojio trenutak da svrati pogled s LEGO kockica na TV i smijao se kad je
vidio Glavaša u uniformi. Andrija je pak iznervirano rekao: "Već pola godine slušam o
Glavašu!" Ponovno je bila vijest o dvoje izgorjele djece. Pošto su njihovi roditelji bile osobe s
posebnim potrebama, ovaj puta je ova vijest pokrenula pravu malu diskusiju između mojih
roditelja koji su govorili o problemu da u Hrvatskoj roditelji koji mogu, najčešće nemaju
djecu, a onda ovakvi, hendikepirani roditelji imaju. Nakon toga je uslijedila reportaža o SDP-u
i nasljedniku Račana na što je majka odvratila da HDZ-u vjerojatno ide u prilog Račanova
bolest, parafraziram: "Ne mogu reći da se vesele. Valjda nisu takvi, ipak čovjek umire... Ali
sigurno im paše što su ostali bez najsposobnijeg protivnika." Nakon toga je uslijedila vijest o
zločinu koji je počinio učenik južnokorejskog podrijetla u američkoj Virginiji. Otac je rekao da
su ovakvi slučajevi jednim dijelom krivi za američku ksenofobiju, dok je Andrija rekao da se
takvi školski masakri u Americi događaju svake godine. U temi dana je bila žena kojoj je u
ratu stradao muž Srbin, navodno od Glavaša, što je mama prokomentirala s: "Jadna žena", a
otac još jednom pokazao negodovanje na Glavaša. Zanimljive stvari sam uočio tim
promatranjem. Kao, prvo, istraživanje vrlo dobro pokazuje način na koji moja obitelj prati
vijesti, a to je često usputni (pogotovo brat Andrija). No, usprkos tome, jako se vole uključiti
u komentiranje (pa tako i Andrija). Što se tiče Glavaša, očito je da su svi iziritirani vijestima o
njegovim štrajkovima glađu. Možda to i jest namjera - zgaditi Glavaša svima živima, i tako ga
kompletno osuditi na propast. Vidio sam i kako vijest o dvoje izgorjele djece hendikepiranih
roditelja pokreće raspravu između mojih roditelja. Ovo je klasičan primjer kako se preko
medija prenose socijalni problemi koja ima naša država i kako gledatelji primaju informaciju,
te automatski postaju i sudionici opće rasprave. Posebno zanimljiv mi je način na koji je moj
otac reagirao na vijest o južnokorejskom ubojici. Parafraziram: "Vidiš zašto ih Ameri ne
vole...". Upravo ovakve reakcije su ono najopasnije što vijesti mogu uzrokovati, a to je
stvaranje stereotipa i zaključivanja na temelju viđenoga (a to viđeno pružaju mediji, na način,
u količini i u vrijeme kada oni to žele). No, o svemu tome ću pisati kasnije u tekstu.
Uglavnom, ovakva promatranja su mi jako pomogla da se usmjerim i da definiram primarna
pitanja i teme kojima se želim baviti kroz istraživanje.
4. ZAŠTO PRATIMO VIJESTI?
"Zašto pratimo vijesti?" - Glasi neizbježno pitanje, koje sam postavio i svojim kazivačima. Ne
moram ni govoriti da odgovori nisu bili pretjerano raznoliki: "Da budem informirana" (R. K.),
"Pa zanima me šta ima novoga, da budem informiran" (M. P.) , "Pa želja da saznam šta se
zbiva u svijetu, šta je aktualno, da budem u toku zbivanja" (Z. K.). No, razlog zbog kojeg svi
pratimo vijesti je složeniji od toga da "budemo informirani". Bismo li mogli funkcionirati u
današnjem svijetu bez da smo informirani? 41-godišnja domaćica kaže: "Pa mislim da ne, u
današnjem svijetu. Stvarno kad se toliko brzo i toliko puno toga dešava svaki dan, mislim da
je danas nemoguće živjeti neinformiran." (R. K.) 76-godišnji umirovljenik kaže: "Mogao bih.
Kad odem nekud, na odmor, ne bih morao uopće pratiti vijesti. Samo što i tamo imam radio i
televizor, a dok nisam imao, onda nisam ni slušao." Student prava kaže: "A ne znam, teško je.
Postoji više razina čovjekovog funkcioniranja. Ali na ovom sad nivou na kojem jesam, mislim
da teško." (Z. K.) Studentica novinarstva kaže: "Da, ako i ljudi s kojima dolazim u susret ne
prate vijesti koliko ih ni ja ne pratim, da ne bi došlo do nelagodnih situacija zbog
neinformiranosti." (M. S.) E, tu je dakle, problem. Vijesti ne pratimo da bismo doista bili
informirani. Ono što hoću reći, informiranost nije razlog samom sebi, već on, po mojem
mišljenju, leži puno dublje. To je težnja da pripadamo društvu, da ne budemo izopćeni.
Umirovljenik kaže da ne mora pratiti vijesti kad je na odmoru (samo, eto, i tamo ima
televizor, pa po navici gleda). Znači, čovjek se mora udaljiti od svakodnevnog života da bi si
dopustio da bude neinformiran. A to udaljavanje između ostaloga i znači nemogućnost
dolaženja u neugodnu situaciju, kako je to lijepo rekla studentica novinarstva. Živimo dakle
na jednom nivou funkcioniranja, kako je student prava rekao, na kojem si ne možemo
priuštiti neinformiranost, osim ako se ne spustimo (ili ne uzdignemo, da isključim element
evolucionističkog pristupa) izvan tog nivoa. Dakle, jednostavno rečeno, hoćemo znati isto (ili
više) od drugih, a nikako manje, tj. kako sam već naveo, ne želimo biti izolirani ili izopćeni. Te
želje možemo biti svjesni, ili nesvjesni, ali ona je uvijek prisutna. Zato smo zainteresirani za
sve "o čemu se priča" i "što je popularno", pa tako i vijesti. "Hit film ili knjiga ne privlači
publiku samo zbog svojih unutarnjih vrijednosti već i stoga što ljudi žele dijeliti iskustvo sa
svojom okolinom." (Malović 2005: 239) Isto vrijedi i za vijesti, te smatram to jednim od
ključnih razloga zbog kojih ih pratimo.

5. PROMJENE NAKON DOLASKA KOMERCIJALNIH TELEVIZIJA

Mnogo se toga promijenilo od kad su se u Hrvatskoj pojavile komercijalne televizije Nova TV i
RTL. Kao sa svim komercijalistički nastrojenim stvarima, tako su i ove televizije poradile na
tome da privuku veću pozornost i što više gledatelja, tj. da populariziraju svoje vijesti među
svima. To samo po sebi možda nije loše. Ali pojavilo se i mnogo loših nuspojava. No, krenimo
od onih dobrih strana. "U svakom slučaju konkurencija je veća, pa se onda mogu
uspoređivati vijesti jedni s drugima" (M. S.), "Dobro je to što se mogu vidjeti iz različitih
pogleda i kuteva iste vijesti na malo drukčiji način" (R. K.), kažu moji kazivači. Tri različite
televizije ipak donose raznolikiji pogled na stvari nego jedna. Došlo je do pojave slobode
izražavanja, neovisnosti, tolerancije i pluralizma, kojih ranije nije bilo. "U ranim
devedesetima uočljiva je vrijednost u hrvatskom političkom diskursu bila izgradnja nacije
kroz izgradnju države [...] 'Državotvorno' novinarstvo vrednovano je kao 'odgovorno' stoga
što se povodilo za državnim stajalištima i uglavnom u ružičastim tonovima opisivalo društvo"
(Peruško 2006: 203, 204). Ovakav pristup su razbijale iznimke poput Globusa ili Nacionala,
koji su često završavali na sudu zbog toga, no kako je vrijeme odmicalo i nakon pada HDZ-ove
vlade, kao i pojave komercijalnih televizija, stvari su se počele rapidno mijenjati. "Nakon
2000. je vidljiv napredak u nepristranosti programa HTV-a. Potkraj devedesetih promocija
vlasti i vladajuće stranke je bila očita strategija državne radiotelevizije, na štetu opozicijskih
ideja i kritike. [...] Nova TV započela je s emitiranjem 2000., a RTL televizija 2004. Njihove su
vijesti, zbog konkurencije koju predstavljaju za HTV, pridonijele ukupnom porastu
uređivačkih standarda, a pluralizmu pridonosi i 14 lokalnih televizija i 140 radijskih postaja na
različitim razinama emitiranja" (Peruško 2006: 205).
Istina, sada imamo 3 televizije na državnoj razini čije vijesti možemo svakodnevno
uspoređivati, no razmotrimo i one loše nuspojave. "Na svim područjima se srozala kvaliteta
jer prije smo možda imali jednu televiziju koja je davala informativni program i filmove, a
danas imamo puno toga i sve nešto jeftino samo da bi se zadovoljavale neke najniže ljudske
strasti. Neke jeftine komedijice i takve stvari, dok javna televizija dok je bila samo jedna, ona
je mogla malo više oblikovati čak mišljenje ljudi, ali siguran sam da je davala kvalitetnije
stvari. Toliko se sjećam. Tako da se ne slažem da konkurencija znači nužno da će biti nešto
kvalitetnije, već samo može nešto biti jeftinije, ali nipošto kvalitetnije." (M. P.) I doista, iako
smo dobili na nepristranosti, kao i na kvantiteti, izgubili smo na kvaliteti. Nije tajna da se
danas traže tračevi i senzacionalizam. Uzmimo npr. umjetnost. Nitko neće napraviti vijest o
nekom pjesniku zato što je izdao dobru zbirku pjesama, ali ako taj pjesnik izvede kakav
eksces, e onda će se čuti za njega. Najprisutnije su "teme koje su sebi sadrže bar jedno iz
famoznog trija S - seks, skandali, smrt [...] pisac koji je napisao loš roman dobit će više
medijskog prostora od kvalitetnog autora, ako je izazvao kakav skandal, izvrijeđao kolege,
itd." (Pavlović 2005: 137). "Počevši od same promocije koja mora biti 'fora' (pečeni janjac i
šampanjac), na atraktivnom mjestu (neko popularno okupljalište), u pravo vrijeme (a ne da
se poklapa s utakmicama Lige prvaka), pa sve do namjernog provociranja publike i medija
(autor se polije benzinom i pokuša zapaliti, bosonog hoda po žeravici, prdi, kolje živinu, javno
ušmrkava kokain, nudi besplatnu cugu u koju je uvaljao tripove, vrijeđa publiku, baca
petarde), a na koncu, autor se možda dočepa i skandala (fizički obračun autora i kritičara,
gađanje publike oštrim predmetima, vršenje velike nužde i jedenje istog, samoranjavanje
hladnim oružjem, spolni odnos sa životinjom, aktiviranje eksplozivne naprave)." (Mraović
2005: 143) Namjerno sam citirao ovakav ekstremni odlomak, jer je upravo taj tip zbivanja
ono za čim se kod vijesti najviše žudi - to su "prave priče". I za sada ne postoje indicije da će
se trend promjeniti, baš suprotno, čini se da će informativni program sve više 'žutiti'.

6. MANIPULACIJA MEDIJA NARODOM ILI OBRATNO?

Kada govorimo o 'žutim' vijestima, pitamo se zašto su one tu? Vjerojatno postoji dobar
razlog, no vratit ćemo se na to malo dalje u tekstu. Manipulacija se tijekom prošlosti odvijala
često neskriveno. Moj najstariji kazivač se prisjeća: "Za vrijeme komunizma su vijesti bile
cenzurirane, određene, provjerene" (Z. K.). Student prava se pak prisjeća poslijeratnih
godina: "Pa recimo 90-ih godina u Hrvatskoj. Vladalo je isto jedno takvo vrijeme da su mediji
dosta mogli utjecati na mase. I sad se posljedice toga tek vide, kad se povukla ta silna
medijska poplava, vidi se kako je ono sve bilo u oblacima. Ljudi nisu sami znali šta rade i za
koga glasuju." (M. P.) Doista, mediji su se mogli koristiti kao vrlo moćno oruđe manipulacije
koja je ljude indoktrinirala onako kako je vlast željela. Danas je, sudeći prema mojim
kazivačima, prošao taj način manipulacije, no je li manipulacija uistinu prestala? Ne odvija li
se ona i danas, samo suptilnije? Uzet ću za primjer sebe i čitavu priču s Europskom unijom.
Bilo kakva vijest koja se tiče ulaska Hrvatske u Europsku uniju, makar bila i stvarno minorna,
naći će se u vijestima. Sve izjave u vezi s tim, od strane bilo kojeg političara, uvijek će se moći
čuti na vijestima. Smatram da je to jedna vrsta suptilne manipulacije, koja je možda i
pozitivina, zašto ne? Ali uglavnom, njezin cilj je preobratiti euroskeptične Hrvate. Mogao bih
reći da sam ja moguća 'žrtva' ove manipulacije. Naime, i ja sam bio euroskeptičan, ali sam
promijenio mišljenje. Možda mogu reći da je to samoinicijativno, ali činjenica je da sam puno
pratio vijesti, talk-showove i općenito sve emisije u vezi EU, i stvarno ne mogu odgovorno
isključiti mogućnost da su na mene po tom pitanju mediji izvršili utjecaj. Jesam li žrtva
suptilne manipulacije? Vrlo moguće. Vratimo se malo na žutilo. Na početku poglavlja sam
postavio pitanje o tome zašto su žute vijesti uopće toliko prisutne? Prisjetimo se da su one
potencirane ponajviše od strane komercijalnih televizija, a cilj komercijalnih televizija je
zarada. "Tržište, prihod, čitanost, gledanost i slušanost glavni su kriteriji ne zato da bi
dokazali kvalitetu, već da bi time opravdali prodaju svojeg prostora oglasnim agencijama."
(Malović 2005: 249) Očito se žutilo dobro prodaje ako televizije na tome uporno inzistiraju.
Student prava je komentirao vijesti o Glavašovim štrajkovima glađu (a to je, u takvim
količinama, ništa drugo doli žutilo): "Tu se baš vidi koliko komercijalne vijesti podilaze
narodu. Izgleda da narod to voli slušati i naslađivati se s tim stvarima. Oni koji ga mrze, oni će
se naslađivati s tim njegovim uhićenjem i kako će ga osuditi, a oni koji ga vole, opet vole tu
bol koju prolaze s njim gledajući ga kako gladuje tamo, kako ga muče tamo kao velikog
junaka. Ja se ne slažem ni s jednima ni s drugima, ali mediji su stvorili stvarno toliko
forsiranja oko toga, da je to nešto nevjerojatno. Dok recimo umre jedan akademik, ništa, eto
tu i tamo, umro je taj i taj. A tu oko nekog kvazi junaka, kvazi velike ličnosti se stvara toliko
galame, ali čisto radi zadovoljavanja strasti narodu. Jer što recimo narodu znači jedan Ivan
Supek bez obzira njegov doprinos hrvatskoj kulturi i znanosti, ali znači im jedan, eto, Glavaš,
kao nekakvo žrtveno janje režima. Mislim da se u ovom slučaju baš radi o podilaženju medija
narodu, a ne da mediji stvaraju tu sliku kao što se događalo u Hitlerovoj Njemačkoj ili za
vrijeme komunizma u raznim zemljama, pa tako i u našoj, gdje se događalo da su oni
oblikovali s tim forsiranjem nekih stvari sliku svijeta narodu dok se ovdje radi o obrnutom
procesu - da narod želi to, i onda ovi to samo njima daju [...] narod manipulira medijima na
neizravan način, nesvjesno. Televizija ne može sad staviti "Vrijeme je za jazz" u najudarniji
termin, nego će staviti takve stvari koje narod želi. Samo zbog zarade, dakle. A ne zbog
oblikovanja svijesti. Mislim da tu podilaze narodu, definitivno." (M. P.) Smatram da tu ima
dosta istine. No, postavlja se pitanje, kako narod zna što želi ako prije toga uopće nije ni čuo
za to? Izgleda da onda ipak mediji prvo narodu predstave nešto i nauče ga da to želi, a onda
po istom obrascu i dalje traže slične stvari jer su naučili narod da voli takve stvari. A možda i
nije tako. To vjerojatno već zadire u kolektivnu psihologiju za koju nisam obučen, stoga
stajem prije nego se izlanem. U svakom slučaju, manipulacija i dalje na neki način postoji. Je
li ona od strane medija ili naroda, ili obostrano? Ne znam, ali ona je, po mojem mišljenju,
ipak prisutna.

7. STVARNA ILUZIJA
Uz žutilo, vrlo dobro se prodaje i senzacionalizam. U Hrvatskoj u tome prednjači RTL
Televizija. Uzmimo za primjer kriminal. Čim se dogodi nekakvo kriminalno djelo, odmah će
biti prva i udarna vijest na RTL-u. To se može vidjeti čak i samo uspoređujući naslove vijesti
na 100. strani teleteksta RTL-a i HTV-a. Na RTL-ovom teletekstu gotovo nikad neće izostati
riječi poput "ubijen", "bomba" ili "uhićen". U ovom trenutku (4. 7. 2007. u 20:07 sati) sam
išao pogledati RTL-ov teletekst, i prvi naslov je bio "Ubacio bombu u Fontanu". Jasno, neće
ovakve vijesti izostati ni na drugim televizijama (samo neće imati baš toliko ekstremno
povlašten položaj). Uglavnom, kriminal je izvanredno medijski popraćen. Stoga ne čude
odgovori mojih kazivača na moje pitanje je li se kriminal u Hrvatskoj povećao: "Pa je.
Činjenica je da se kriminal općenito u svijetu svuda povećao" (R. K.), "Sigurno se povećao,
kako neki veliki grad raste, tako se i u njemu povećava kriminal" (A. K.). Posebno zanimljiv
odgovor mi je: "Svaki dan slušamo o tome... Kad oni ne bi javljali, ja ne bi znao ništa. Ja ništa
ne vidim. Ja nisam vidio kriminal, samo ono što čujem na vijestima..." ( Z. K.) Dakle, svaki dan
slušamo o tome. Čovjek bi zaista mogao pomisliti da se kriminal drastično povećao. No, je li
doista tako? Ne mogu odgovoriti, jer nemam odgovarajuće podatke. Ali ne bismo bili prva
sredina u kojoj se desilo da se nije kriminal povećao, već da su se samo vijesti o njemu
umnožile. Neka istraživanja u Americi su dokazala da se kriminal čak smanjio, dok se u očima
javnosti povećao, zahvaljujući medijima. Pogledajmo ove podatke: "Percent of people in
2000 who thought there was more crime in the United States than the year prior: 47%,
Percent of people in 2000 who thought there was more crime in their local area than the
year prior: 34%, Percent change in arrest rate for index crimes from 1999 to 2000: -6.6%"
(http://www.prisonpolicy.org/prisonindex/publicperception.html, 6. 6. 2007.). Na jednom
blogu sam našao na zanimljivo razmišljanje u vezi toga: "Despite the good numbers, I
wonder if the Public's perception remains constant? I would speculate that the Public,
however that could truly be measured, always 'sees' a rise in crime. The headlines glare of
murder and mayhem and politicians manipulate the old law and order gambit to garnish
votes. In the work-a-day world of John Q. Public, folks have little recourse or need to see the
data as it really is. If a bad neighborhood remains bad, national and regional trends are
meaningless to said residents of a bad neighborhood"
(http://chrisuggen.blogspot.com/2005/12/media-and-crime-trends-1973-2005.html, 7. 6.
2007.).
Ne znam je li se kod nas kriminal povećao ili smanjio, ali definitivno je zadnjih godina dobio
drastično više medijskog prostora. Zamislimo tek što je sve moguće napraviti s vijestima o
dalekim zemljama o kojima imamo još puno skromnije znanje. Greg Philo govori o
izvještavanju o katastrofama koje se dešavaju u zemljama u razvoju: "Kada se pokrivaju
katastrofe, novinar odabire dijelove vijesti i vizualne imidže za koje pretpostavlja da će
privući pozornost publike, na primjer, vijesti o potresu će sadržavati prizore razaranja, kaosa,
razorenih zgrada, žestoke napore spašavanja i apele za pomoć. [...] Problem nastaje kada to
postaju jedine teme izvještavanja, rutinizirane i prisutne svaki put kada se dogodi slična
katastrofa. Tada za gledatelja ne postoji praktična mogućnost razlikovanja kriza u zemljama u
razvoju od samog imena države" (Philo 2005: 186) Zaista, što jedan prosječni gledatelj može
misliti o Kini ako za nju čuje samo kada se tamo desi poplava ili fatalna nesreća u rudniku?
Ovo su sve samo neki od primjera koji pokazuju da mediji često mogu odavati krivu sliku
stvarnosti. Pitam se dakle, gledajući vijesti, vidimo li stvarnost ili iluziju? Najtočniji izraz bi, po
meni, bio stvarna iluzija. Jer, mi znamo samo ono što nam je 'dano' znati, pa je to svojevrsna
iluzija, ali opet je i stvarna, ponajviše zbog toga što dijelimo to 'odabrano znanje' (iluziju) sa
svojom okolinom i u tome smislu ona živi kao stvarna pojava, iz koje se ne možemo probuditi
kao iz sna.

8. UTJECAJ MEDIJA
Iako sam o utjecaju medija govorio kroz prijašnja poglavlja o manipulaciji i davanju krive slike
stvarnosti, ovdje bih se fokusirao konkretno na to kako konzumenti informativnog programa
doživljavaju medije, njihov utjecaj, jesu li svjesni njega, kako on djeluje na njihova
razmišljanja i je li ga uopće moguće izbjeći. Zanimljivo je da većina kazivača smatra da mediji
nemaju utjecaj na njih. "Pa ne znam... Ne bih rekla da baš nešto jako utječe. Ja se više volim
onako informirati i saznati, a ono što se tiče utjecaja... Obično sama donosim zaključke o
tome što sam vidjela i ne mogu reći da baš vijesti jako puno utječu na mene." (R. K.),
"Apsolutno ne. Zato što uzimam sve s rezervom i pokušavam sâm nekako svoje tumačenje
dati čuvši drugu stranu, pošto možda pratim i što kaže druga strana tako da onda napravim
neko svoje mišljenje." (D. K.), "Nema na mene toliki utjecaj, koliko ja to čisto volim slušati [...]
jednostavno, neću da utječe na mene." (Z. K.) No isto tako su brzi osuditi svoju okolinu i reći
kako na njih mediji imaju utjecaj: "Ali činjenica je da percepcija svijeta za one koji dosta
jednostrano razmišljaju... Na njih može dosta utjecati i oblikovati njihov život." (M. P.), "Za
neke je to jedini prozor u svijet" (M. S.), "Pa smatram da se ljudi ne bave baš s tim pitanjima
da razmišljaju utječu li mediji na nas. Jednostavno, uzima se sve zdravo za gotovo i možda,
rekao bih 20% ljudi razmišlja o tome na taj način i pokazalo se da u svakom društvu koje je
bilo poplavljeno tim medijima da je uvijek bilo nekih 10-20% ljudi koji su razmišljali svojom
glavom. Znači, nisu bili pod utjecajem. Tako da smatram da većina nije svjesna, ali neki jesu."
(M. P.) Po mojem mišljenju, nespremnost čovjeka da prizna utjecaj medija, samo još
pojačava njegovu podložnost tom istom utjecaju. I tako se ljudi zavaravaju da oni samo
gledaju vijesti i one na njih nimalo ne utječu. No, kao što smo vidjeli na mom primjeru s
Europskom unijom (koji je vjerojatno jedan od mnogih), nitko, koliko god on bio svjestan tog
utjecaja, nije izuzet podložnosti istome, u manjoj ili većoj mjeri. Doduše, ovo već vjerojatno
(opet!) zazire u psihologiju i bavljenje podsviješću, no ipak ja mogu reći ono što sam zaključio
na temelju konkretnih primjera iz života. A neki od kazivača su iskreno i sami priznali taj
problem: "Na svijet, pogotovo politički, počinje se gledati očima novinara koji donose vijesti i
reportaže. Ne znajući za drugo, prihvaćamo takvo stajalište." (M. S.), "i oni koji su svjesni
utjecaja medija u nekim stvarima im se mediji uvuku pod kožu, recimo raznim reklamama.
Ono što mediji kažu da je tako - tako je. Ali ne u svim stvarima, nekim krupnim... Ali recimo,
zašto kupiti baš određenu vrstu praška za rublje, i tak, takve stvari. To je sve utjecaj medija,
nesvjesno." (M. P.)

ZAKLJUČAK

I nakon što sam promatrao, razmišljao, sudjelovao, razmišljao, intervjuirao, razmišljao, čitao,
razmišljao, pisao i razmišljao, shvatio sam da što se tiče današnjeg pisanja i pričanja o
manipulaciji i utjecaju medija postoje raznovrsni Sizifi. Umjetnici će vječito kukati kako se
medijima fućka za umjetnost i traže samo one umjetnike koji rade skandale. Novinari (i
političari koji im se žele dodvoriti) će do metafizičkih razmjera veličati slobodu i demokraciju
koju su nam mediji donijeli u svakodnevnom iznošenju istine kako ne bismo bili prevareni.
Vjerski vođe će pak kukati o nemoralnim vrijednostima koje mediji propagiraju i pozivati nas
da ne gledamo zločestu televiziju. No, tu postoje i znanstvenici kao što smo mi. Mi mislimo
da smo 'prokužili' sve ove novinare, svećenike, umjetnike i njihovu zabludu, i da smo mi u
pravu, jer jedini objektivno gledamo na stvar. Ah, možda... Tko u današnje vrijeme može išta
tvrditi sa sigurnošću? Ja pripadam ipak, nadam se, ovoj zadnjoj skupini. Doduše, ne znam
kojoj grani znanosti ovaj tekst pripada, kulturnoj/socijalnoj antropologiji, sociologiji,
psihologiji, filozofiji... No, izgleda da ću se morati pomiriti s time da je grana antropologije
među ostalim granama znanosti kao ono što je sintisajzer među glazbenim instrumentima
(reproducira zvukove ostalih znanosti, ali ne najvjernije, no dovoljno da ih iskoristi za svoju
svirku). Iako se smatram pripadnikom znanstvene skupine, ne mislim da su i ostale navedene
skupine potpuno u krivu. I umjetnici i novinari i vjerski vođe i znanstvenici su donekle u
pravu. No, ono što vrlo dobro ide u prilog mojoj tezi (a ta je da mediji imaju značajan utjecaj
na naš život i razmišljanje), jest da svi ti umjetnici, novinari i svećenici medije shvaćaju vrlo
ozbiljno - kao opasnost ili izbavljenje, a to samo za sebe govori da su svjesni njihovog velikog
utjecaja. Dakle, jedno se ne može poreći, mediji imaju utjecaj. Poprilično jak utjecaj. Je li to
dobro ili loše? Moji kazivači su se izjašnjavali uglavnom da je loše. Ne mogu reći da se ne
slažem, jer čim nešto na nas toliko utječe, to znači da nas lišava samostalnog zaključivanja, a
mislim da je to temeljni razlog postojanja našeg uma. Možda pretjerujem, i možda bi
pametnije bilo nihilistički se sprdati i s ovom temom, no koliko god to zabavno bilo, ipak
mislim da je zabavnije znati da je kultura informativnog programa komedija (možda tragična)
u kojoj se često ne zna točno što je inspiracija, tko je redatelj, tko scenarist, tko inspiracija, a
tko glumci, no sigurno je da u toj komediji svi sudjelujemo, i da je u tom smislu kultura
informativnog programa doista popularna kultura u punom smislu riječi. I zato bih zaključio
Storeyevim riječima: "We have to start from here and now, and acknowledge that we (all of
us) live in a world dominated by multinational capitalism, and will do so for the foreseeable
future. We need to see ourselves - all people, not just vanguard intellectuals - as active
participants in culture: selecting, rejecting, making meanings, attributing value, resisting and,
yes, being duped and manipulated." (Storey 2006: 171)
SAŽETAK

U uvodu sam predstavio predmet i prirodu svojeg istraživanja, te tezu koju želim dokazati, a
to je da mediji imaju utjecaj na razmišljanje i formiranje stavova pojedinca. U prvom
poglavlju, govorio sam o tome na koji način sam pristupio istraživanju, a to je promatranje
(sa sudjelovanjem), intervjuiranje i čitanje o temi. Isto tako sam govorio o vlastitoj poziciji
prema kulturi informativnog programa, to jest, da i ja spadam među konzumente istoga, te
da je zato upravo i moj odnos prema vijestima važan element istraživanja. U drugom
poglavlju sam tražio razloge za naše zanimanje za vijesti. Zaključio sam da razlog ne leži čisto
u želji da budemo informirani, već da to iskustvo dijelimo s drugima (jer su i oni informirani),
kako ne bismo bili izopćeni i izolirani iz društva. U trećem poglavlju sam opisao današnje
stanje medija nakon dolaska komercijalnih televizija, te ukazao na prednoesti i mane te
pojave. Glavna prednost je manja mogućnost jednostranog prikaza, a glavna mana je
spuštanje razine kvalitete, prilikom čega prvenstveno mislim na sve veće pojavljicanje žutih
vijesti. U četvrtom poglavlju govorim o manipulaciji koji mediji izvršavaju nad narodom. No,
isto tako razmatram mogućnost da i narod na određeni način manipulira medijima, u smislu
da mediji prikazivaju ono što narod želi. U petom poglavlju govorim o davanju krive slike
stvarnosti kroz vijesti, kao što je umnožavanje vijesti o kriminalu, što implicira povećavanje
kriminala, a to ne mora biti slučaj, ili može, ali u drastično manjim proporcijama. U šestom
poglavlju govorim o utjecaju medija, te da ljudi toga uglavnom nisu svjesni, ili pak kažu da
jesu, ali da na njih nema utjecaj, već na 'one druge' koji ne razmišljaju o tome. No, napisao
sam da nitko nije izuzet tog utjecaja, pa tako i u zaključku navodim da se medijima ozbiljno
bave raznovrsni pripadnici društva, što govori o značaju njihovog utjecaja, bili mi njega
svjesni ili nesvjesni. Dakle, zaključio sam da je kultura informativnog programa popularna
kultura u punom smislu riječi, što još više pridonosti značaju utjecaja kojeg ima na sve nas.

POPIS KAZIVAČA

A. K. - 17 godina, rodom iz Zagreba, pohađa Primjenjenu srednju školu, neoženjen

D. K. - 44 godine, rodom iz Osijeka, po zanimanju zubni tehničar, oženjen
M. P. - 22 godine, rodom iz Virovitice, studira pravo u Zagrebu, neoženjen
M. S. - 22 godine, rodom iz Zagreba, studira novinarstvo u Zagrebu, neudata
R. K. - 41 godina, rodom iz Zagreba, završila srednju glazbenu školu, po zanimanju solo
pjevačica (nema stalan posao), udata
Z. K. - 76 godina, rodom iz Šida, djetinjstvo proveo u Osijeku, a u Zagrebu živi od 1969.
godine, ima osnovnoškolsko obrazovanje, radio je kao postolar, a sada je umirovljenik,
oženjen
LITERATURA

LIPOVČAN, Srećko: Mediji - druga zbilja? - rasprave, ogledi, interpretacije, Hrvatska

sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.
MALOVIĆ, Stjepan: "Odnos masovnih medija i kultura" in Kolo, Naklada Matice hrvatske,
Zagreb, 2005.
MRAOVIĆ, Simo: "Intimni odnos kulture i medija" in Kolo, Naklada Matice hrvatske, Zagreb,
2005.
PAVLOVIĆ, Dijana: "Kultura i mediji" in Kolo, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 2005.
PERUŠKO, Zrinjka: "Mediji i civilne vrijednosti" in Demokratska tranzicija u Hrvatskoj:
transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji, Alinea, Zagreb, 2006.
PHILO, Greg: "Masovna proizvodnja neznanja" in Kolo, Naklada Matice hrvatske, Zagreb,
2005.
STOREY, John: Cultural Theory and Popular Culture: An Introduction, Ashford Colour Press,
Gosport, Fourth edition published 2006