Professional Documents
Culture Documents
UVOD
2. IZBOR KAZIVAČA
Kriterij kod odabira kazivača mi je bila uglavnom praktičnost, no i vjerodostojnost konačnog
rezultata, što sam upravo detaljnije objasnio u prethodnom poglavlju. Dakle, kazivači su mi
bili malobrojni - samo uža obitelj s djedom i najbliži prijatelji. Njih sam, naime, intervjuirao,
ali i promatrao prilikom gledanja vijesti i slušao njihovo komentiranje u bilo koje doba, a da
ima veze s informativnim programom. No, kao što sam spomenuo u prošlom poglavlju,
ponekad sam se nehotice našao na terenu, tako što je neki moj poznaznik slučajno načeo
temu vezanu uz vijesti. No, ipak, njih ne mogu smatrati kazivačima, jer mi nisu ciljano kazivali
o onome što me zanimalo. Zato ću ukratko navesti one ljude koje sam intenzivno pratio i
intervjurao (a njihovi osnovni podaci su na kraju teksta): D. K. - moj otac, po zanimanju je
zubni tehničar, vijesti prati koliko stigne, ali vrlo je glasan pri komentiranju i brzo donosi
zaključke. Njegova žena R. K. trenutno je nezaposlena, odnosno, domaćica je, i prati vijesti
intenzivnije od njega. Njezina je specifičnost to što često pokazuje puno empatije prilikom
gledanja vijesti. A. K. je moj 17-godišnji brat koji pohađa srednju Primjenjenu školu (muzički
razred). Za vijesti se zanima najmanje od svih kazivača. Pogleda ih, ili bolje rečeno, čuje, dok
ih mi ostali gledamo. Z. K. - moj djed je umirovljenik koji vijesti prati vrlo intenzivno. To mu je
glavni hobi. Prati ih na Hrvatskom radiju i sve tri televizije u svim terminima, kad god mu je
to moguće. M. P. - prijatelj koji studira pravo i iznadprosječno se zanima za društvo i politiku,
te je u nju i sâm uključen (član je SDP-a). M. S. - prijateljica koja studira novinarstvo, te zbog
toga ima specifičan pogled na vijesti, za koje se iznadprosječno zanima. Moram napomenuti
da su svi moji kazivači umjereni ili jači simpatizeri ljevice, što predstavlja određeni hendikep,
jer vjerujem da bih, da sam imao i simpatizere desnice, dobio dinamičniju sliku doživljavanja
informativnog programa. No, pošto je moj krug boljih poznanika lišen desničara, to mi nije
bilo izvedivo.
7. STVARNA ILUZIJA
Uz žutilo, vrlo dobro se prodaje i senzacionalizam. U Hrvatskoj u tome prednjači RTL
Televizija. Uzmimo za primjer kriminal. Čim se dogodi nekakvo kriminalno djelo, odmah će
biti prva i udarna vijest na RTL-u. To se može vidjeti čak i samo uspoređujući naslove vijesti
na 100. strani teleteksta RTL-a i HTV-a. Na RTL-ovom teletekstu gotovo nikad neće izostati
riječi poput "ubijen", "bomba" ili "uhićen". U ovom trenutku (4. 7. 2007. u 20:07 sati) sam
išao pogledati RTL-ov teletekst, i prvi naslov je bio "Ubacio bombu u Fontanu". Jasno, neće
ovakve vijesti izostati ni na drugim televizijama (samo neće imati baš toliko ekstremno
povlašten položaj). Uglavnom, kriminal je izvanredno medijski popraćen. Stoga ne čude
odgovori mojih kazivača na moje pitanje je li se kriminal u Hrvatskoj povećao: "Pa je.
Činjenica je da se kriminal općenito u svijetu svuda povećao" (R. K.), "Sigurno se povećao,
kako neki veliki grad raste, tako se i u njemu povećava kriminal" (A. K.). Posebno zanimljiv
odgovor mi je: "Svaki dan slušamo o tome... Kad oni ne bi javljali, ja ne bi znao ništa. Ja ništa
ne vidim. Ja nisam vidio kriminal, samo ono što čujem na vijestima..." ( Z. K.) Dakle, svaki dan
slušamo o tome. Čovjek bi zaista mogao pomisliti da se kriminal drastično povećao. No, je li
doista tako? Ne mogu odgovoriti, jer nemam odgovarajuće podatke. Ali ne bismo bili prva
sredina u kojoj se desilo da se nije kriminal povećao, već da su se samo vijesti o njemu
umnožile. Neka istraživanja u Americi su dokazala da se kriminal čak smanjio, dok se u očima
javnosti povećao, zahvaljujući medijima. Pogledajmo ove podatke: "Percent of people in
2000 who thought there was more crime in the United States than the year prior: 47%,
Percent of people in 2000 who thought there was more crime in their local area than the
year prior: 34%, Percent change in arrest rate for index crimes from 1999 to 2000: -6.6%"
(http://www.prisonpolicy.org/prisonindex/publicperception.html, 6. 6. 2007.). Na jednom
blogu sam našao na zanimljivo razmišljanje u vezi toga: "Despite the good numbers, I
wonder if the Public's perception remains constant? I would speculate that the Public,
however that could truly be measured, always 'sees' a rise in crime. The headlines glare of
murder and mayhem and politicians manipulate the old law and order gambit to garnish
votes. In the work-a-day world of John Q. Public, folks have little recourse or need to see the
data as it really is. If a bad neighborhood remains bad, national and regional trends are
meaningless to said residents of a bad neighborhood"
(http://chrisuggen.blogspot.com/2005/12/media-and-crime-trends-1973-2005.html, 7. 6.
2007.).
Ne znam je li se kod nas kriminal povećao ili smanjio, ali definitivno je zadnjih godina dobio
drastično više medijskog prostora. Zamislimo tek što je sve moguće napraviti s vijestima o
dalekim zemljama o kojima imamo još puno skromnije znanje. Greg Philo govori o
izvještavanju o katastrofama koje se dešavaju u zemljama u razvoju: "Kada se pokrivaju
katastrofe, novinar odabire dijelove vijesti i vizualne imidže za koje pretpostavlja da će
privući pozornost publike, na primjer, vijesti o potresu će sadržavati prizore razaranja, kaosa,
razorenih zgrada, žestoke napore spašavanja i apele za pomoć. [...] Problem nastaje kada to
postaju jedine teme izvještavanja, rutinizirane i prisutne svaki put kada se dogodi slična
katastrofa. Tada za gledatelja ne postoji praktična mogućnost razlikovanja kriza u zemljama u
razvoju od samog imena države" (Philo 2005: 186) Zaista, što jedan prosječni gledatelj može
misliti o Kini ako za nju čuje samo kada se tamo desi poplava ili fatalna nesreća u rudniku?
Ovo su sve samo neki od primjera koji pokazuju da mediji često mogu odavati krivu sliku
stvarnosti. Pitam se dakle, gledajući vijesti, vidimo li stvarnost ili iluziju? Najtočniji izraz bi, po
meni, bio stvarna iluzija. Jer, mi znamo samo ono što nam je 'dano' znati, pa je to svojevrsna
iluzija, ali opet je i stvarna, ponajviše zbog toga što dijelimo to 'odabrano znanje' (iluziju) sa
svojom okolinom i u tome smislu ona živi kao stvarna pojava, iz koje se ne možemo probuditi
kao iz sna.
8. UTJECAJ MEDIJA
Iako sam o utjecaju medija govorio kroz prijašnja poglavlja o manipulaciji i davanju krive slike
stvarnosti, ovdje bih se fokusirao konkretno na to kako konzumenti informativnog programa
doživljavaju medije, njihov utjecaj, jesu li svjesni njega, kako on djeluje na njihova
razmišljanja i je li ga uopće moguće izbjeći. Zanimljivo je da većina kazivača smatra da mediji
nemaju utjecaj na njih. "Pa ne znam... Ne bih rekla da baš nešto jako utječe. Ja se više volim
onako informirati i saznati, a ono što se tiče utjecaja... Obično sama donosim zaključke o
tome što sam vidjela i ne mogu reći da baš vijesti jako puno utječu na mene." (R. K.),
"Apsolutno ne. Zato što uzimam sve s rezervom i pokušavam sâm nekako svoje tumačenje
dati čuvši drugu stranu, pošto možda pratim i što kaže druga strana tako da onda napravim
neko svoje mišljenje." (D. K.), "Nema na mene toliki utjecaj, koliko ja to čisto volim slušati [...]
jednostavno, neću da utječe na mene." (Z. K.) No isto tako su brzi osuditi svoju okolinu i reći
kako na njih mediji imaju utjecaj: "Ali činjenica je da percepcija svijeta za one koji dosta
jednostrano razmišljaju... Na njih može dosta utjecati i oblikovati njihov život." (M. P.), "Za
neke je to jedini prozor u svijet" (M. S.), "Pa smatram da se ljudi ne bave baš s tim pitanjima
da razmišljaju utječu li mediji na nas. Jednostavno, uzima se sve zdravo za gotovo i možda,
rekao bih 20% ljudi razmišlja o tome na taj način i pokazalo se da u svakom društvu koje je
bilo poplavljeno tim medijima da je uvijek bilo nekih 10-20% ljudi koji su razmišljali svojom
glavom. Znači, nisu bili pod utjecajem. Tako da smatram da većina nije svjesna, ali neki jesu."
(M. P.) Po mojem mišljenju, nespremnost čovjeka da prizna utjecaj medija, samo još
pojačava njegovu podložnost tom istom utjecaju. I tako se ljudi zavaravaju da oni samo
gledaju vijesti i one na njih nimalo ne utječu. No, kao što smo vidjeli na mom primjeru s
Europskom unijom (koji je vjerojatno jedan od mnogih), nitko, koliko god on bio svjestan tog
utjecaja, nije izuzet podložnosti istome, u manjoj ili većoj mjeri. Doduše, ovo već vjerojatno
(opet!) zazire u psihologiju i bavljenje podsviješću, no ipak ja mogu reći ono što sam zaključio
na temelju konkretnih primjera iz života. A neki od kazivača su iskreno i sami priznali taj
problem: "Na svijet, pogotovo politički, počinje se gledati očima novinara koji donose vijesti i
reportaže. Ne znajući za drugo, prihvaćamo takvo stajalište." (M. S.), "i oni koji su svjesni
utjecaja medija u nekim stvarima im se mediji uvuku pod kožu, recimo raznim reklamama.
Ono što mediji kažu da je tako - tako je. Ali ne u svim stvarima, nekim krupnim... Ali recimo,
zašto kupiti baš određenu vrstu praška za rublje, i tak, takve stvari. To je sve utjecaj medija,
nesvjesno." (M. P.)
ZAKLJUČAK
I nakon što sam promatrao, razmišljao, sudjelovao, razmišljao, intervjuirao, razmišljao, čitao,
razmišljao, pisao i razmišljao, shvatio sam da što se tiče današnjeg pisanja i pričanja o
manipulaciji i utjecaju medija postoje raznovrsni Sizifi. Umjetnici će vječito kukati kako se
medijima fućka za umjetnost i traže samo one umjetnike koji rade skandale. Novinari (i
političari koji im se žele dodvoriti) će do metafizičkih razmjera veličati slobodu i demokraciju
koju su nam mediji donijeli u svakodnevnom iznošenju istine kako ne bismo bili prevareni.
Vjerski vođe će pak kukati o nemoralnim vrijednostima koje mediji propagiraju i pozivati nas
da ne gledamo zločestu televiziju. No, tu postoje i znanstvenici kao što smo mi. Mi mislimo
da smo 'prokužili' sve ove novinare, svećenike, umjetnike i njihovu zabludu, i da smo mi u
pravu, jer jedini objektivno gledamo na stvar. Ah, možda... Tko u današnje vrijeme može išta
tvrditi sa sigurnošću? Ja pripadam ipak, nadam se, ovoj zadnjoj skupini. Doduše, ne znam
kojoj grani znanosti ovaj tekst pripada, kulturnoj/socijalnoj antropologiji, sociologiji,
psihologiji, filozofiji... No, izgleda da ću se morati pomiriti s time da je grana antropologije
među ostalim granama znanosti kao ono što je sintisajzer među glazbenim instrumentima
(reproducira zvukove ostalih znanosti, ali ne najvjernije, no dovoljno da ih iskoristi za svoju
svirku). Iako se smatram pripadnikom znanstvene skupine, ne mislim da su i ostale navedene
skupine potpuno u krivu. I umjetnici i novinari i vjerski vođe i znanstvenici su donekle u
pravu. No, ono što vrlo dobro ide u prilog mojoj tezi (a ta je da mediji imaju značajan utjecaj
na naš život i razmišljanje), jest da svi ti umjetnici, novinari i svećenici medije shvaćaju vrlo
ozbiljno - kao opasnost ili izbavljenje, a to samo za sebe govori da su svjesni njihovog velikog
utjecaja. Dakle, jedno se ne može poreći, mediji imaju utjecaj. Poprilično jak utjecaj. Je li to
dobro ili loše? Moji kazivači su se izjašnjavali uglavnom da je loše. Ne mogu reći da se ne
slažem, jer čim nešto na nas toliko utječe, to znači da nas lišava samostalnog zaključivanja, a
mislim da je to temeljni razlog postojanja našeg uma. Možda pretjerujem, i možda bi
pametnije bilo nihilistički se sprdati i s ovom temom, no koliko god to zabavno bilo, ipak
mislim da je zabavnije znati da je kultura informativnog programa komedija (možda tragična)
u kojoj se često ne zna točno što je inspiracija, tko je redatelj, tko scenarist, tko inspiracija, a
tko glumci, no sigurno je da u toj komediji svi sudjelujemo, i da je u tom smislu kultura
informativnog programa doista popularna kultura u punom smislu riječi. I zato bih zaključio
Storeyevim riječima: "We have to start from here and now, and acknowledge that we (all of
us) live in a world dominated by multinational capitalism, and will do so for the foreseeable
future. We need to see ourselves - all people, not just vanguard intellectuals - as active
participants in culture: selecting, rejecting, making meanings, attributing value, resisting and,
yes, being duped and manipulated." (Storey 2006: 171)
SAŽETAK
U uvodu sam predstavio predmet i prirodu svojeg istraživanja, te tezu koju želim dokazati, a
to je da mediji imaju utjecaj na razmišljanje i formiranje stavova pojedinca. U prvom
poglavlju, govorio sam o tome na koji način sam pristupio istraživanju, a to je promatranje
(sa sudjelovanjem), intervjuiranje i čitanje o temi. Isto tako sam govorio o vlastitoj poziciji
prema kulturi informativnog programa, to jest, da i ja spadam među konzumente istoga, te
da je zato upravo i moj odnos prema vijestima važan element istraživanja. U drugom
poglavlju sam tražio razloge za naše zanimanje za vijesti. Zaključio sam da razlog ne leži čisto
u želji da budemo informirani, već da to iskustvo dijelimo s drugima (jer su i oni informirani),
kako ne bismo bili izopćeni i izolirani iz društva. U trećem poglavlju sam opisao današnje
stanje medija nakon dolaska komercijalnih televizija, te ukazao na prednoesti i mane te
pojave. Glavna prednost je manja mogućnost jednostranog prikaza, a glavna mana je
spuštanje razine kvalitete, prilikom čega prvenstveno mislim na sve veće pojavljicanje žutih
vijesti. U četvrtom poglavlju govorim o manipulaciji koji mediji izvršavaju nad narodom. No,
isto tako razmatram mogućnost da i narod na određeni način manipulira medijima, u smislu
da mediji prikazivaju ono što narod želi. U petom poglavlju govorim o davanju krive slike
stvarnosti kroz vijesti, kao što je umnožavanje vijesti o kriminalu, što implicira povećavanje
kriminala, a to ne mora biti slučaj, ili može, ali u drastično manjim proporcijama. U šestom
poglavlju govorim o utjecaju medija, te da ljudi toga uglavnom nisu svjesni, ili pak kažu da
jesu, ali da na njih nema utjecaj, već na 'one druge' koji ne razmišljaju o tome. No, napisao
sam da nitko nije izuzet tog utjecaja, pa tako i u zaključku navodim da se medijima ozbiljno
bave raznovrsni pripadnici društva, što govori o značaju njihovog utjecaja, bili mi njega
svjesni ili nesvjesni. Dakle, zaključio sam da je kultura informativnog programa popularna
kultura u punom smislu riječi, što još više pridonosti značaju utjecaja kojeg ima na sve nas.
POPIS KAZIVAČA