FINANSIJSKI ASPEKTI EKONOMSKOG RAZVOJA

Ključni finansijski aspekti ekonomskog razvoja su pitanja raspolaganja

određenom količinom kapitala, sposobnošću njegovog uvećavanja i
efikasnog korišćenja. Prema tome, centralni problem finansiranja razvoja
je utvrđivanje najboljeg načina uvećavanja kapitala, njegove efikasne
mobilizacije i alokacije, pa u zavisnosti od iznalaženja uspješnog odgovora
na ova pitanja pojedine zajednice i uspjevaju, u većoj ili manjoj mjeri,
ostvarivati određene razvojne ciljeve. S obzirom da smo u dijelu rada koji
analizira razvojne faktore iscrpno prikazali relaciju: kapital - akumulacija
- investicije - razvoj, na ovom mjestu potrebno je podsjetiti i upozoriti
na još nekoliko relevantnih momenata ovog odnosa i to:
- uvećavanje kapitala je ekonomski neophodan uslov razvoja,
- kapital - kapitalna dobra su rezultat akumulacije kapitala,
- akumulacija (štednja) je dio novostvorene vrijednosti - dohotka
- nacionalnog dohotka - koji se izdvaja i služi razvojnim potrebama,
- između ovih kategorija postoji utvrđen odnos:
dohodak = potrošnja + akumulacija (štednja), odnosno
potrošnja = dohodak - akumulacija (štednja), odnosno
akumulacija (štednja) = dohodak - potrošnja
- akumulaciji kapitala pripada značajno veće učešće u rezultatima
ekonomskog razvoja u odnosu na ostale faktore, uzimajući u obzir i
kompleks tehnoloških promjena,
- akumulacija kapitala predstavlja žrtvovanu tekuću potrošnju u
cilju povećanja dohotka, rj. potrošnje u budućnosti (potreba iznalaženja
optimalnog odnosa između akumulacije i potrošnje),
- akumulacija, zbog svog ovakvog značaja, ne bi smjela postati
rezidualna stavka pri raspodjeli nacionalnog dohotka ili dohotka firme,
- akumulacija odreduje sposobnosti ekonomije da mobilizira
druge razvojne resurse,
- akumulacija zemlje obuhvata stednju s
mlie obuhvata štednju sektora stanovništva
(domaćinstava), preduzeća i države,
umulacije: domaće banke, strani krediti, poslovna
saradnja sa svijetom, privatizacija, dioničarstvo itd.,
ane (nominalne) akumulacije u realnu (stvarnu) tj.
faktore razvoja je proces investiranja kao slijedeća razvojna pretpostavka
- investicije predstavljaju ulaganje akumulacije (štednje) u nove
kapacitete, proširenje, rekonstrukciju i modernizaciju postojećih kapaciteta
a u širem smislu i u sistem obrazovanja i sticanje radnog iskustva.
unapredenje menadžmenta i si.,
-efikasnost investicija je bitan kriterij efikasnosti upotrebe kapitala:
osnovni uvjet efikasnosti investicija je uslov da stopa rasta profita veća
ili jednaka kamatnoj stopi,
- uzroci niske efikasnosti investicija (posebno u nerazvijenim
zemljama): slabosti poduzetništva, loš menadžment, neadekvatna
infrastruktura, nizak stepen kvalifikovanosti radne snage, neadekvatan
privredni ambijent (birokratija, korupcija, neadekvatno zakonodavstvo).
9.1. Finansiranje razvoja domaćom štednjom
Osnovni izvor finanasiranjana na nivou pojedinih zajednica je domaća
štednja. Ekonomksi razvijene zemlje svoj razvoj po pravilu zasnivaju na
investicijama koje finansiraju domaćom štednjom. Nasuprot, u većini
zemalja u razvoju daleko najveći problem finansiranja razvoja predstavlja
nedovoljna domaće štednja. “Posebno u najsiromašmjim regionima bitna
tekuća potrošnja takmiči se sa investicijama kod upotrebe oskudnih
faktora. Rezultat su premalene investicije u proizvodni kapital koji je
tako neophodan za brz ekonomski napredak”.75
Obim domaće štednje zavisi od:
1. veličine bruto proizvoda po stanovniku i
2. od stope nacionalne štednje.

Sa sigurnošću se može smatrati da se ova dva makroagregata nalaze u direktnoj korelacjonoj

vezi, odnosno da visok nivo bruto proizvoda, odnosno
nacionalnog dohotka podrazumijeva visoku stopu štednje i,
obratno, nizak nivo tog agregata odgovara niskom stepenu štednje.
Drugi agregat - stopa štednje - je od ključnog značaja za dinamiku
ekonomskog razvoja.
Prema jednom autoritativnom mišljenju neophodni uslov izlaska
edinih nacionalnih ekonomija iz stanja nerazvijenosti je stopa štednje
među 10 i 15%. S obzirom daje stopa štednje od izuzetnog značaja
dugoročni ekonomski razvoj logično je da se istraživanjem razlika u
stopama štednje između zemalja u svijetu pridaje veliki značaj i pažnja.
Veliki je broj faktora koji utječu na visinu štednje u pojedinim
ekonomijama. Na nivou zajednica sklonost štednji zavisi od: veličine
nacionalnog dohotka, raspodjele dohotka, postojanja odgovarajućih
finansijskih institucija, makroekonomskih mjera kojima se štednja stimulira,
sistema društvenih vrijednosti, religioznih i čitavog niza drugih faktora.
Jedan od važnijih faktora koji utiče na politiku stimuliranja domaće
štednje je adekvatno finansijsko okruženje i finansijski uslovi u zemlji koji
djeluju na prikupljanje i kanalisanje štednje od štediša preko finansijskih
posrednika, pa do preduzeća koja će investirati.
Nestabilnost finansijskog tržišta ne pogoduje rastu nacionalne
štednje, jer kada su realne kamate na štedne uloge promjenljive i niske, a
često i negativne, štediše će svoj novac prenositi u inostranstvo, gdje će
dobivati višu kamatnu stopu, ili će svoju štednju usmjeravati ka kupovini
neproduktivnih ili luksuznih dobara.
U zemljama u razvoju tržišta kapitala su nerazvijena, a mehanizmi
privlačenja štednje često neadekvatni. Uz to u mnogim od upravo tih
zemalja poreski sistem je nekonzistentan, kompliciran i guši podsticaje
za štednju i investiranje.
Tržište zajmovnog kapitala formira odnose ponude i potražnje
finansijskog kapitala. Rast kamatne stope na tim tržištima destimulativno
djeluje na investicionu aktivnost pa je logično da ukupna potražnja za
zajmovnim kapitalom ima tendenciju pada. Suprotno, rast kamatne stope
stimulativno djeluje na ponudu zajmovnog kapitala.

Ukratko, operacijama sa kamatnom stopom reguliraju se odnosi

ponude i potražnje zajmovnog kapitala. Ovaj mehanizam je iskrivljen u
nerazvijenim zemljama. Naime, nedostatak finansijskih sredstava u tim
zemljama znači nemogućnost finansiranja cak i profitabilnih razvojnih
projekata s obzirom da potražnja za finansijskim sredstvima raste, a u
skladu s tim i tržišna kamatna stopa.
Uz ovo treba imati na umu da je štednja po pravilu dobrovoljna.
Medutim, postoji i prinudna štednja, odnosno odricanje jednog dijela
jednog dijela dohotka od sadašnje potrošnje. To su, na primjer, situacije
kada dolazi do smanjivanja realne kupovne moći novca, inflacije izazvane
velikom monetarnom ekspanzijom, različite mjere deficitarnog finansiranja,
porezi i dr.
U redu ovih elemenata treba pomenuti i dokazanu ekonomsku
zakonitost da različite grupe vlasnika dohotka imaju različitu sklonost
Štednji, pa će ukupna štednja na očigledan način zavisiti od toga kako je
dohodak na njih rasporeden.
Svaka preraspodjela dohotka u prilog grupa sa natprosječnom
sklonobču štednji rezultiraće porastom obima ukupne nacionalne štednje.
U principu sklonost štednji je veća u razvijenim u uporedenju sa
nerazvijenim ekonomijama jer je sasvim razumljivo da što je neka zemlja
nerazvijenija, tj. što je u njoj nacionalni dohodak po stanovniku niži, to su
joj mogućnosti izdvajanja za štednju manje, pa se i minimalna izdvajanja
ispoljavaju kao dramatični ekonomski dogadaji. Osim toga, u uslovima
nerazvijenih zemalja novčana štednja nije pokrivena realnom akumulacijom
usljed često razornog djelovanja inflacije, o konvertibilnosti novca se
rijetko može govoriti, a finansijsko tržište i institucije su nerazvijene.
Nasuprot toj situaciji u razvijenim sredinama novčana štednja
je pokrivena realnom akumulacijom, tj. proizvodnjom dobara u čijoj
strakturi najcesce dominiraju proizvodi visoke tehnološke obrade, u
njima postoji razvijena mreža finansijskih institucija osposobljenih za
efikasnu mobilizaciju i alokaciju domaće štednje u zemlji i inostranstvu.
Kao stoje već istaknuto osnovna pretpostavka formiranja štednje
je raspolaganje odredenim dohotkom, pa se u tom smislu, u uslovima
suvremene tržišne privrede, mogu identifikovati tri osnovna vlasnika
dohotka, odnosno sektora domaće štednje i to:
a) domaćinstava,
b) preduzeća i
c) država.
mjesto. Sredstva te
9.1.1. Štednja domaćinstva
Štednja domaćinstva predstavlja osnovni izvor finansiranja
ekonomskog razvoja u razvijenim, a i u nerazvijenim državama ima važno mjesto. Sredstva te
štednje potiču po osnovu prihoda od rada, prihoda od svojine,
zatim obuhvataju štednju privatnih i partnerskih preduzeća kao i tzv.
neformalne prihode (namijenjene kupovini vrijednosnih papira).
Postoji veliki broj faktora koji opredjeljuju veličinu štednje
domaćinstava kao što su: nivo raspoloživog dohotka, raspodjela dohotka,
inflacija, realna kamatna stopa, inflacija itd. Najvažniji među tim faktorima su
nivo, odnosno veličina dohotka i njegova raspodjela.
Dohodak kojim domaćinstvo u određenom trenutku raspolaže
teoretski može se usmjeriti u tri smjera:
1. na potrošnju,
2. na štednju i
3. plaćanje poreza.
Nakon obaveze plaćanja poreza dohodak se usmjerava na potrošnju i
na štednju. Odluka o tome koliki će dio dohotka potrošiti, a koliko štediti
predstavlja jednu od ključnih mikroekonomskih odluka, ali istovremeno i
jednu od najvažnijih odluka za privedu kao cjelinu. Ukoliko domaćinstvo
u određenom trenutku odluči da troši manje, a štedi više, ta štednja će biti
utrošena za finansiranje razvoja, odnosno za veću potrošnju u budućnosti.
Svaka odluka o štednji pretpostavlja promišljenu investicionu odluku.
Nju koristi subjekt kojem svoju štednju povjeri domaćinstvo koje je taj
dio izdvojilo iz svoga dohotka.
Domaćinstvo bira subjekta koji mu nudi najveći prihod i najmanju
neizvjesnost. U slučaju, da se domaćinstvo odluči da troši više u sadašnjem
trenutku, ta sredstva neće ići za finansiranje razvoja, a potrošnja domaćinstva
u budućem periodu biće smanjena.
Treba, također, napomenuti da je u određenom trenutku moguće
trošiti i više od raspoloživog dohotka ukoliko se troši iz ranije uštedenog
dohotka, na račun imovine stečene u prethodnom periodu ili po osnovu
zaduživanja.
9.1.2. Štednja preduzeća
Štednja preduzeća ima dva osnovna izvora: eksterni i interni
1. Eksterni izvor obuhvata dioničarski kapital,
2. Interni izvor se odnosi na reinvestirani profit i amortizaciju
S obzirom na to da su vlasnici kapitala uloženog u preduzeće
(dioničari pored maksimizacije iznosa dividendi zainteresovani i za dalji
tok proširene reprodukcije, oni su prinudeni da dio profita reinvestiraju
pa čak i smanjujuću aktualne dividende.
Prema tome, u pogledu mogućnosti forrniranja štednje u preduzećima
s ciljem finisiranja razvoja polazna, okvirna kategorija je ostvareni neto
profit, a potom odluke o njegovoj raspodjeli na dividendu i dio namijenjen
reinvestiranju koje donose vlasnici.
Kada je u tom pogledu riječ o nerazvijenim zemljama može se
napomenuti daje štednja preduzeća u vidu neraspoređenih profita
daleko ispod njihovih realnih potreba, tako daje potražnja za zajmovima
od domaćih finansijskih institucija srazmjerno veća nego u razvijenimi
zemljama.
9.1.3. Štednja države
Štednja države se formira iz dva izvora:
1. višak budžetskih (proračunskih) prihoda nad rashodima i
2. iz štednje javnih preduzeća.
Kada država vodi politiku budžetskog suficita on može biti korišćen
za finansiranje razvoja. Pri korišćenju tog suficita preporučuje se njegovo
plasiranje posredstvom tržišta kapitala čime se doprinosi efikasnijoj
alokaciji investicionih sredstava i povećava nivo domaće štednje, a time
djeluje na dinamiku ekonomskog razvoja.
U suprotnoj situaciji, većeg državnog trošenja od prihoda, taj
budžetski deficit se mora pokriti pozajmljivanjem sredstava ili u zemlji
(ukoliko se pozajmljuje od privatnog sektora time se umanjuje njegova
akumulaciona sposobnost i kreditni potencijal) ili inostranstva (krediti,
inostrana pomoć i si;).
Budžetska sredstva u razvojnoj funkciji moguće je povećati
podizanjem poreskih stopa ili proširenjem poreske osnovice. Efekti
takvog dodatnog oporezivanja mogu povećati finansijski potencijal
države ali se istovremeno time ugrožava privatna štednja.
Pri korišćenju državnih sredstava može se postaviti i pitanje da li u
državnom budžetu postoje izvjesne stavke koje predstavljaju nepotrebnu
potrošnju, rasipanje ili neefikasno korišćenje štednje domaćinstava,
odnosno pitanje ograničavanja takvih oblika potrošnje sa ciljem što
racionalnije upotrebe raspoloživih sredstva za razvojne svrhe. To pitanje
se naročito aktualizira u situaciji niza nerazvijenih zemalja što potvrduju
mnoga iskustva iz prakse tih zemalja koja ilustruju kako se dragocjena
oskudna razvojna sredstva u tim zemljama upotrebljavaju u različite
neproizvodne svrhe: rast birokratskog aparata, ogromni vojni izdaci,
vidovi podrške političkim pristalicama, ulaganje u projekte kojim imaju
naglašeno politički značaj i funkcije itd. U vezi s tim moguće je zaključiti
da postoje mnogi oblici javnih izdataka čije bi smanjivanje oslobodilo
sredstva za realizaciju aktivnosti pomoću kojih bi se povećala proizvodna
ulaganja u fizički i ljudski kapital i ubrzao ekonomski razvoj.
Drugi vid štednje države-štednja javnih preduzeća je veoma
skromna iu tržišnim privredama ova preduzeća se javljaju u slijedećim
oblicima:
1. preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države (željeznice,
telekomunikacije, elektroprivreda),
2. preduzeća u mješovitom vlasništvu u kojima država ima kontrolu
i odlučujući utjecaj na poslovanje i
3. javne korporacije u kojima predstavnici vlasti obavljaju ključne
rukovodeće i preduzetničke funkcije. Poslovanje tih preduzeća, po pravilu,
karakteriše odsustvo konkurencija i to je svakako jedan od bitnih razloga
što posluju manje uspješno od privatnih, pa se, razumljivo, sa štednjom
tih preduzeća ne može ozbiljnije računati kao potencijalno jačim izvorom
razvojnih sredstava.
9.2. Vanjsko finansiranje ekonomskog razvoja
Vanjsko finansiranje obuhvata sredstva koja dolaze iz inostranstva
kao dopuna domaćoj štednji, a koja se koriste za finansiranje ekonomskog razvoja. Uloga tih
sredstava u razvojnoj funkciji je značajnija ukoliko je
stepen razvijenosti neke zemlje na nizem nivou, odnosno stoje društveni
proizvod po stanovniku niži, utoliko je teže finasirati ekonomski razvoj
bez zaduživanja u inostranstvu. U tom smislu, posredstvom inostrane
štednje, povezuju se ekonomski interesi razvijenih sa zemljama u razvoju
i tranzicijskim zemljama. Naime, visoko razvijene tržišne ekonomije
raspolažu ogromnim finansijskim kapitalom koji u mnogo slučajeva ne
mogu plasirati na tako profitabilan način, u privrede vlastitih zemalja, kao
što je to moguće u slučaju njegovog plasmana u uslovima nerazvijenih
zemalja koje za svoje razvojne potrebe ne raspolažu dovoljnim vlastitim
kapitalom.
Zemlje u razvoju zbog niskog dohotka po stanovniku i niske stope
Štednje nisu u mogućnosti da obezbijede neophodna sredstva za finansiranje
investicija iz domaće štednje. Zbog toga su prinudene da dio sredstava
neophodnih za finansiranje razvoja pribavljaju u inostranstvu. Sredstva
angažirana u inostranstvu mogu biti adekvatan dodatak domaćoj štednji
i odlučujuća snaga za izlazak iz tzv. "začaranog kruga nerazvijenosti",
Porast zaduženja u inostranstvu i zavisnost privrednog razvoja ovih
zemlja od strane štednje karakteristika je skoro svih zemalja u razvoju.
Medu razlozima takve situacije možemo najprije navesti činjenicu da
te zemlje zbog niskog koeficijenta tehničke opremljenosti rada imaju
nisku proizvodnju po zaposlenom, zatim što zbog povećanja lične i
investicione potrošnje raste sklonost ovih zemalja ka uvozu i konačno,
potrebu za ulaganjima u nedovoljno razvijenu ekonomsku i socijalnu
infrastrukturu (zdravstvo, obrazovanje, saobraćaj, telekomunikacije,
proizvodnja i distribucija energije itd.). Cesto se to navodi i kao uslov za
dobijanje stranih sredstava, a koja se karakteriziraju visokom kapitalnom
intenzivnošću, zbog čega uvozna zavisnost ovih zemalja stalno raste, a
istovremeno se ove investicije karakteriziraju vrlo dugim aktivizacionim
periodom.
Finasiranje razvoja stranom Štednjom posebno je bilo izraženo
zadnjih decenija XX stoljeća tako da je došlo do naglog povećanja priliva
inostranih sredstva. U tom periodu kamatne stope su bile veoma niske,
pa se politika finansiranja domacih investicija u nedostatku domaće
štednje smatrala opravdanom. Tom porastu zaduživanja još su doprinijeli
rast cijena nafte, zatim povećane potražnje za kreditima namijenjenim
razvojnim programima, uvoz roba široke potrošnje za povećanje životnog
standarda i pozajmljivanje kapitala zemljama koje su dugo bile na listi
zemalja visokog rizika. Ali, u periodu nakon toga došlo je do ispoljavanja
svojevrsne zabrinutosti vezane za mogućnosti otplate zaduženja, odnosno
do tzv. "krize dugova" pa je priliv štednje razvijenih zemalja u manje
razvijene naglo smanjen, praćen porastom visine kamatnih stopa koje
veže na međunarodnom tržištu kapitala, što je dodatno djelovalo na
mogućnosti otplaćivanja dugova.
Svako angažiranje strane štednje ima ekonomskog opravdanja samo
pod uvjetom da je upotrebom stranog kapitala zemlja uvoznica uspjela da
ubrza svoj ekonomski razvoj, da poveća svoju nacionalnu štednju i stvori
povoljnije uvjete za nastavak vlastitog razvoja. U tom pogledu strana
sredstva mogu biti od posebne koristi u funkciji promjene privredne
strukture zatim stvaranja novih proizvodnih kapaciteta, novih poslova,
radnih mjesta, a posebno po osnovu transfera novih tehnoloških rješenja.
Iako se veoma često pri razmatranju strane štednje znatno više pažnja
usmjerava na njenu veličinu ipak bi pri tome pažnju trebalo prvenstveno
obratiti na problem njenog optimalnog korišćenja, a, u tom okviru, prije
svega, na imperativ povećanja efikasnosti njene upotrebe. S obzirom
da uvoz kapitala po pravilu znači obavezu vraćanja dobijenih sredstava,
uvećanih za iznos kamate, politika razvoja ne može biti indiferentna po
pitanju načina upotrebe uvezenog kapitala. Naime, u slučaju promašenih
investicija ne samo da se neće stvarati dohodak kojim bi se otplaćivala strana
štednja, nego će se stvarati gubitak koji apsorbuje dio domaće štednje za
njegovo pokriće. Angažiranje strane štednje u slučajevima promašenih
investicija dovodi do problema u otplati dugova i do smanjenja stope
privrednog rasta. Međutim, adekvatan odgovor na to važno pitanje
pretpostavlja dobro poznavanje ne samo privrede i privrednog sistema
zemalja u razvoju, nego i poznavanje karaktera i prirode međunarodnih
finansijskih tržišta, nacionalnih ekonomskih politika, kao i ambicija
pojedinih zemalja za smanjivanjem nerazvijenosti.
Angažiranje strane štednje moguće je podijeliti na:
1. privatnu stranu štednju i
2. javnu stranu štednju-kapital.

9.2.1. Privatna strana štednja

Privatna strana štednja je motivirana isključivo ekonomskim
interesima kao što su:
- maksimalizacija profita,
- osvajanje tržišta i slično se po pravilu usmjerava na finansiranje
odredenih investicionih projekata.
Oblici strane privatne štednje su:
a) direktne strane investicije,
b) portfolio investicije i
c) bankarski zajmovi i komercijalni krediti
9.2.2. Direktne strane investicije
Direktne strane investicije predstavljaju najpovoljniji oblik
angažiranja strane privatne štednje u procesu finansiranja ekonomskog
razvoja zemlje domaćina zahvaljujući sljedećim činjenicama:
- uvoz strane štednje dodatno proširuje mogućnosti investiranja i
stimulativno djeluje na inovacionu aktivnost,
- podiže kvalitet znanja, podstiče konkurenciju na domaćem tržištu
čime se djeluje na snižavanje troškova domaćih inputa, proizvoda i usluga,
- stimulativno djeluju na konkurentnost domaćih roba u izvozu,
- djeluju antiinflaciono na podstičući vanjski dug i budžetski deficit,
- zatim obuhvataju područje primjene savremenog menadžmenta,
tehnologije, kontrole itd.
182