LISANDAR

Umro 395. godine prije Krista

1. Riznica Akaćana u Delfima nosi natpis: „Brasida i Akanćani od plijena atenskoga“ zato sto mnogi
vjeruju da je mramorni kip unutar riznice Brasidin, međutim on je vjerna slika Lisandra, dugr kose i
spuštene brade. Duga kosa potječe od Likurga, koji je, kažu, rekao da kosa čini vanštinju lijepih jos
ljepšom a ružnih strašnijom

2. Lisandrov otac, Aristoklit nije iz kraljevske obitelji, bio je roda Heraklovića.

Lisandar je odrastao u siromaštvu i pokazao se vjeram običajima domovine, muževnim i jačim od
svake naslade osim one što je plemenita djela donose ljudima od časti i uspjeha. Živio je u
skromnosti ne koristeći nikakve „naslade“-nagrade- osim onih koje je dobivao svojim plemenitim
djelima.
U Sparti se dječake od malena učilo da budu „osjetljivi“ na slavu: da se žaloste zbog prijekora, a
vesele zbog pohvala, i svi oni koji su na to neosjetljivi bilo su prezirani i bez težnje za vrlinama.
Častoljublje i natjecateljski duh ostao je Lisandru duboko usađen njegovim spartanskim odgojem;
međutim on se po prirodi dodvoravao moćnicima više nego je to u Sparti uobičajeno i lako je, zbog
ostvarenja svojih ciljeva, podnosio bahatost ljudi na visokim položajima. Aristotel objašnjava da je
Lisandar u poodmakloj dobi zapao u sjetu, baš kao što su svi značajni ljudi kao Sokrat, Platon,
Heraklo.
Njaposebnije kod Lisandra je to, premda je dostojanstveno podnosio siromaštvo, domovinu napunio
bogatstvom i učinio je da joj se prestanu diviti jer se ona ne divi bogatstvu unoseći zlato i srebro
poslije rata s atenom ali ne ostavljajući ništa novca za sebe.
Kad je Dionizije njegovim kćerima poslao skupe sicilijanske donje haljine, on ih je odbijo bojavši se da
će one u njima postati ružnije, međutim nakon što ga je grad poslao kao poslanika istom tiraninu te
mu je ovaj opet poslao na dar dvije haljine i zamolio ga da odabere koju haljinu ce ponijeti kćeri, on
je uzeo obje rekavši da će ona bolje sama odabrati.

3. Kada se peloponeski rat otegnuo, i premda se moglo očekivati da će Atenjani odmah izgubiti na
moru, Alkibijad, se vratio iz prognanstva i preuzeo je zapovjedništvo te izazvao veliki preokret u
ratnoj situaciji i uspostavio je ponovno ravnotežu na pomorskoj snazi obiju strana. Lakedemonjani su
ponovno odlučili ratovati, prema njihovu mišljenju trebao im je vješt vođa i snažnije naoružanje, te
su odaslali Lisandra da bude zapovjednik na moru. Kada je stigao u Efez, zatekao je grad naklonjen
njemu premda je tada grad bio u jako lošem stanju i u opasnosti da postane barbarski (miješanjem
sa perzijskim običajima) budući da je bio okružen Lidijom a kraljevi su vojskovođe boravili ondje,
Lisandar je podignuo tabor i zapovjedio da se odasvud onamo dovlače natovareni teretni brodovi, te
je uredio brodogradilište za troveslarke i oživljava trgovinom njihove luke i obrtom tržište, a
radionice je napunio dobitkom, te je od toga vremena Efez počeo kao grad živjeti veličanstven sjaj.

4.Kada je Lisandar saznao da je u Sard došao kraljev sin Kir, on je otputovao do njega na rozgovor i
kako bi iznio optužbe protiv Tisaferna, jer se činilo da je ovaj (iako je imao naredbu pomagati
Lakedemonjanima) istjerao Atenjane s mora, ponašajući se pod Alkibijadovim utjecajem popustljivo,
što je pokazivalo nedostatak revnosti, a i da svojim škrtom novčanom potporom uništava
djelotvornost spartanskog brodovlja. S obzirom da su se Kiru sve njegove optužbe zapravo svidjele,
jer je Tisafern bio njegov osobni neprijatelj, on se nastavio „dodvoravati“ Lisandru. Na gozbi
pripremljenoj u, možemo reći, Lisandrovu čast, Kir ga je molio da prihvati njegove prijateljske
namjere i da mu kaže što god želi i dat će mu se, na što mu je Lisandar, prihvativši odgovorio da želi
da ovaj poveća plaće njegovim mornarima sa tri na četiri obola. Kir se oduševio njegovim poštenjem i
dade mu deset tisuća darika, novcem kojim je povećao plaću svojim mornarima, a kada se to
pročulo, ispraznile su se neprijateljske lađe, tj. Svi mornari su željeli raditi kod njega jer je davao
bolju plaću. Iako je Lisandar tako neprijateljima oslabio mornarice, on se svejedno pribojavao
pomorske bitke iz straha od Alkibijata koji je imao više brodova od njega i do tada bio nepobijeđen u
borbama (i na kopnu i na moru).

5. Međutim, kad je ALkibijad sa Sama brodom prešao u Fokeju, ostavivši zapovjedništvo brodovljem
svom kormilaru Antiohu, Antioh je doplovio u efešku luku kao da se podruguje Lisandru. On se
razljutio, te je u more spustio veliki broj troveslarki i krenuo za njim, ali vidjevši da mu Atenjani
odlaze u pomoć, on je i ostalo brodovlje opremio posadom te je napokon došlo do bitke. Uhvatio je
15 troveslarki i podignuo je pobjednički znak. Nato se narod u Ateni naljutio na Alkibijada i smijeni ga
sa zapovjedništva te on otplovi iz Sama na Hersonez. Ta bitka nije bila velika ali je postala jako važna
zbog utjecaja na Alkibijadovu sudbinu.
Lisandar je potajno „sijao sjeme“ deseterovlada i ostalih novotaskih ustanova, pozivajući ljude iz
drugih gradova u Efez, za koje je vidio da se najviše ističu nad mnoštvom odvažnošću i samosviješću.
Kasnije je te ljude uveo potičući ih i podbadajući da se udružuju u politička društva i obraćaju pažnju
na političke prilike zato da se, čim Atenjani budu poraženi, oslovode demokratskog uređenja i
preuzmu vlast u svome zavičaju. Svim njima dizao je samopouzdanje postavljajući ih na neke visoke
pozicije. Čak je i od sebe pravio suučesnika u zlodjelima nekih od tih ljudi samo kako bi udovoljio
njihovoj pohlepi, tako da su se svi držali njega.
Zbog svih tih stvari, Kalikratida, koji je došao zamijeniti Lisandra kao zapovjednik brodovlja nije bio
prihvaćen, iako je on konstantno dokazivao da je vrstan i pravedan, međutim njima se jednostavno
nije sviđao njegov način zapovijedanja vojskom. Istina je, divili su se njegovim vrlinama, ali su i žalili
za Lisandrom.

6. Lisandar ih je činio još neprijateljskima prema Kalikartidi, a preostali novac što mu je dao Kir je dao
za mornaricu je poslao natrag u Sard poručivši Kalikratidi da ih sam traži i neka se brine kako će
prehraniti vojsku. Kada je odlazio, pozvao je Kalikratidu za svjedoka da mu predaje brodovlje koje
gospodari morem, ali ovaj htjedevši razobličiti tu ispraznu taštinu reče da Lisandar u tom slučaju
otplovi u Milet oko Sama tako da mu on bude s lijeva i da mu ondje preda troveslarke, jer ne trebaju
se oni plašiti ploviti mimo neprijatelja na Samu ako su oni gospodari mora. Lisandar mu je rekao da je
Kalikratida zapovjednik, te se spremio i otplovio na Peloponez ostavivši Kalikratidu u velikoj neprilici:
od kuće novac nije ponio, a nije želio ni otimati od gradova koji su ionako već bili siromašni. Na kraju
je morao kao i Lisandar, tražiti novac od kraljevih vjerodostojnika. Otputovao je u Lidiju i otišao
Kirovoj kući kako bi porazgovarao s njim. Ovaj ga je odbio, rekavši da ga ne može primiti jer pije vino.
Međutim, kada je došao i drugi put, Kir ga je odbio, otišao je ogorčen u Efez zazivajući različite kletve
na njih i obećao im da će zbog njihovog podsmjehivanja i izrugivanja kad se vrati u Spartu poduzeti
sve da ujedini Helene kako bi ponovno ulijevali strah i prestali moliti za njihovu pomoć.

7. Međutim, Kalikratida je, nakon što je pobijeđen u pomorskoj bitki kod Ardinusta, nestao
bestragom. Kako se situacija pogoršavala, saveznici su slali poslanike u Spartu kako bi oni tražili
Lisandra da preuzme titulu zapovjednika brodovlja. Isto je radio i Kir, ali budući da su Lakedemonjani
imali zakon koji im je zabranjivao da isti čovjek bude dva puta zapovjednik mornarice, naslov
admirala su dali nekom Araku, a Lisandra su poslali kao njegovog podarmirala (međutim on je bio
nositelj vlasti). Bogataši su se nadali da će još više ojačati kada on dođe na vlast, dok su pobornici
Kalikratide smatrali da je on beskrupulozan i sve što je postigao u ratu bilo obojeno raznim bojama
varki. Lisandar je pozivao na ismijavanja onih koji su zahtijevali da Heraklovi potomci ne ratuju
lukavstvom (Gdje ne doseže lavlja koža, ondje treba prišiti lisičju)
8. Takvi su bili i njegovi postupci s Miletom. Čim su njegovi prijatelji promijenili mišljenje i pomirili se
sa svojim neprijateljima, on se u javnosti pravio da mu je drago ali ih je potajno potpaljivao da udare
na puk, pa čim je primijetio da se diže ustanak, brzo je pritekao u pomoć i kaznio prve buntovnike (da
ih kao kazni) dok je ostalim građanima rekao da se ne brinu jer je sad on tu. Tom glumom je uspio
zaustaviti da pristaše demokracije napuste grad, te svi oni koji su se pouzdali u njega su na kraju bili
pobijeni.
Androklid spominje Lisandrovu izjavu gdje on spominje da djecu treba obmanjivati kockama a ljude
zakletvama.

9. Nakon što je Kir pozvao Lisandra u Sard, obećao mu je da će ga financirati vlastitim novcem i da će
učiniti sve da im istog nikad ne zafali. On je, odlazeći svom ocu u Mediju, odredio Lisandra da
skuplja danak od gradova i dao mu je svoju vlast. Zamolio ga je da se ne upušta u pomorsku bitku jer
će se on vratiti s mnogo brodova iz Fenikije i Kilikije.
Lisandar je, za vrijeme odsutnosti Kira, pokorio neke otoke. Čim je saznao da Atenjani idu za njim u
potjeru, on je između otoka pobjega u Aziju. Zatekavši Helespont bez zaštite, svojim brodovima je
napadao Lampsak, a Toraks je, uskladivši djelovanje s njim, napadao kopnenom vojskom. Z
međuvremenu atensko brodovlje (od 180 troveslarki) je saznalo za gubitak Lampsaka, te su odmah
otplovilI do obale Kozje rijeke, gdje su bili nasuprot Lisandrovom brodovlju, još uvijek usidrenom kod
Lapasa. Atenjani su imali više zapovjednika, a jedan od njih, Filoklo, je nagovori izglasavanje zakona
da se ratnim zarobljenicima odsiječe desni palac kako ne bi mogli nositi koplje ali kako bi mogli
veslati.

10. Obje su strane bile u stand by jer su očekivale pomorsku bitku u svakom trenutku. Međutim,
Lisandru je drugačije razmišljao i kormilarima je naređivao da se rano ujutro ukrcavaju u svoje
troveslarke i da kopnene jedinice miruju uz more. Čim su Atenjani zaplovili prema njima, Lisandar je
poslao promoćne brodice prema njima. Naređivao im je da se ne miču i da ostaju u bojnom redu.
Tako se situacija razvijala četiri dana, a Atenjani su bili uvjereni da su se protivnici iz straha stisnuli
zajedno.
A tom trenutku, Alkibijad je dojahao na konju k atenskoj vojsci (slučajno je boravio na Hersonezu) i
prekorio je zapovjednike jer, prvo su bili utaboreni bez pouzdanog pristaništa, a drugo, griješe što se
opskrbljuju iz udaljenog Sesta da bi bili udaljeniji od neprijatelja. On ih je upozoravao, ali oni ga nisu
slušali.

11. Petoga dana, kada su Atenjani opet otplovili do neprijatelja i vratili se natrag, Lisandar naredi
zapovjednicima lakih izvidnica da, kada vide da su Atenjani izašli na kopno, da se brzo krenu vraćati,
i kada budu na pola puta da podignu mjeden štit kao znak za napad. Sam je poticao svoje kormilare i
zapovjednike troveslarki da drže posadu spremnu za boj.
Kada je štit bio istaknut, krenuli su u boj. Atenski zapovjednik Konon, naredio je ljudima da se
ukrcavaju na troveslarke jer je prvi vidio brodovlje da dolazi, ali to nije bilo uspješno jer su svi oni bili
raspršeni. Konon je s osam brodova prešao na Kipar, dok su Peloponežani zarobljavali posve prazne
brodove, a one s ljudima uništavali. Ljudi su ginuli, a Lisandar je zaribio tri tisuće ljudi zajedno sa
zapovjednicima i zaplijenio preostalo brodovlje.
Sa tim svime, krenuo je natrag u Lampsak, ostvarivši najzamašniji rezultat uz minimalni napor, gdje je
u jednom satu završio najduži rat s mnoštvom obrata i udesa i promjena; neki su čak govorili da je to
bilo božje djelo.

12. Neki su govorili da su Dioskuri s obje strane Lisandrovof broda zasjali nad ručicama kormila u
obliku zvijezda dok je izlazio iz luke. Drugi, pak, govore da je i pad kamena bio predznak tog sloma
( prema vjerovanju, s neba se sruvao ogroman kamen u Kozju rijeku).
Međutim, postoji treće, uvjerljivo mišljenje, koje tvrdi da su svjetleći meteori padanje i rušenje
nebeskih tijela koji padaju većinom izvan nastanjenog prostora i zbog toga ostaju neprimijećeni.
Prema Anksagorinom mišljenu, potporu pruža i Daimah u raspravi O POBOŽNOSTI gdje priča da je
prije pada onog kamena, 75 dana na nebu vilo vidljivo plameno tijelo koje se kretalo. Ali kada se on
srozao na zemlju, nikakvog plamena nije bilo vidljiv, nego samo veliki kamen. Ovom pričom, ako je
istina, Daimah pobija sve one koji tvrde da se kamen otkinuo od praninskog vrh te su ga vjetrovi
donijeli do mjesta gdje se srušio.

13. Pošto je onih 3 000 Atenjana (koje je Lisandar zarobio) savezničko vijeće osudilo na smrt,
Lisandar je upitao njihovog zapovjednika Filokla kakvu kaznu on zaslužuje jer je savjetovao onakav
postupak prema Helenima. Ovaj ga je pozvao da se ne igra tužitelja u postupku bez suca nego neka
kao pobjednik postupa onako kako bi se s Lisandrom postupalo da je on poražen. Okupao se i
obukao haljinu te prvi na čelu pošao na smaknuće svojih sugrađana.
Potom je Lisandar plovio od grada do grada i naređivao svakom Atenjaninu da ide natrag u Atenu
(koga god zatekne izvan Atene pogubit će ga). Time je želio postići da u gradu nastane oskudica i
glad, kako mu ne bi zadavali muke. Također, ukidajući demokratske i ostale oblike vlasti u svakom
gradu postavio je Lakedemonjanina kao namjesnika i po deset upravitelja izabranih iz tajnih
društava. To je radio i u neprijateljskim i u gradovima saveznicima, kako bi osigurao svoje
vrhovništvo nad Heladom. Imenujući upravitelje nije se obazirao na bogatstvo niti titulu (davao je
vlast kao poklon njemu naklonjenim). Čini Se da je komički pjesnik Teopomp govorio besmislice
uspoređujuvši Lakedemonjane s krčmaricama je su, davši Helenjanima najslađe piće slobode, nakon
toga nalili octa; Ta prvi gutljaj bio opor i gorak budući da Lisandar ne samo da nije dopuštao narodu
biti sam svoj gospodar, nego je gradove predavao najbješnjim i najsvadljivijim oligarsima.

14. Tome nije posvetio mnogo vremena i poslao je svoje glasnike da objave vijest da on dolazi s 200
brodova, združio se u Atici s kraljevima Agisom i Pausanijom (misleći da će s njima brzo osvojiti grad).
Atenjani su im odolijevali te je on s lađama opet prešao u Atiju;; podjednako je u gradovima ukidao
ustavno uređenje i uspostavljao desetovlađe. Samljane je sve istjerao a njihov grad predao
prognanicima. Otevši Atenjanima Sest koji su oni držali, nije dopustio Sešćanima stanovati u njemu
nego je grad dao na raspodjelu svojim kormilarim i brodarsima. (To je bilo prvo čemu su se usprotivili
Lakedemonjani i vratili Sešćanima njihovu zemlju). Svi Heleni su s veseljem gledali barem to što
Eginjani dobivaju natrag svoj grad i što Meljani i Skionejci ponovno dolaze u svoj zavičaj. Kad su mu
stigle vijesti da je u Ateni zavladala glad, otplovio je u Pirej i prisilio grad na predaju prinudivši ga da
pristane na obustavu neprijateljstva pod njegovim uvjetima. Lakedemonjani su govorili da je Lisandar
eforima rekao da ej Atena zauzeta na što su oni rekli dovoljno da je zauzeta. Ta je priča radi
uljepšavanja izmišljena, a prava istina bila je ta da su Lakedemonske vlasti odlučile na ovo: Porušivši
Pirej i Duge zidove i napustivši sve gradove te zadovoljavajući se svojom zemljom, ako budete takok
postupali, imat ćete mir ako ga želite pošto vratite kući prognanike. U pogledu broja vaših lađa koje
ćete predati činite ono što bude odlučivano na licu mjesta. Tu su poruku Atenjani primili od
Hagnonova sina Teramena.

15. Lisandar, pošto je preuzeo sve atenske lađe (sem njih 12) i njihove zidove šesnaestog dana
mjeseca minihiona, na godišnjicu atenske pomorske pobjede nad barbarinom kod Alamine odlučio je
promijeniti ustavno uređenje. Kad se oni nisu htjeli pokoriti tome, poslao im je poruku da krše uvjete
jer njihovi zidovi još uvijek stoje iako su trebali biti stušeni i zbog toga je će iznijeti pitanje o
rješavanju njihove sudbine na odlučivanje pred sud. Neki tvrde da je prijedlog bio da svi Atenjani
budu prodani u ropstvo savezničkom vijeću bio iznese kad je Tebanac Erijant predložio da se grad
razori a zemlja ostavi kao pašnjak ovcama. Međutim su se zapovjednici ipak sastali , a neki je Fočanin
zapjevao pjesmu iz Eurippidove elektre „Kćeri Agamemnonova, Dođoh Elekro do tvog seoskog stana“
i svi su bili toliko dirnuti da su odlučili da neće uništiti tako slavan grad koji rađa tako slavne ljude.
Pošto su Atenjani popustili u svim ročkama, Lisandar je počeo razvaljivati zidine i paliti lađe (uz zvuk
frule), dok su se istovremeno saveznici ovjenčavali vijencima i zabavljali gledajući na to kao na
početak svoje slobode. On je odmah izvršio i promjenu u ustavnom uređenju, gdje je postavio
tridesetoricu kao uppravitelje grada, a desetoricu u Piru. Na Akropolu je postavio vojnu posadu i na
čelo joj stavio Spartanca Kalibija kao gradskog namjesnika. On je jednom prilikom podignuo štap da
ubije atleta Autolika, međutim on ga je prevrnuo zgrabivši ga za noge. Nakon toga Lisandar mu je
rekao da nije sposoban vladati slobodnim ljudima, a malo kasnije tridesetorica su (ugađajući Kalibiju)
smaknula Autolika

16. Lisandar je poslije toga sam otputovao u Trakiju, a ostatak državnog novca i poklone koje je
primio ( slali su mu te poklone jer je smatran gospodarom Helade i bio je vrlo moćan) je otposlao u
Lakedemon po Gilipu, vrhovnom zapovjedniku na Siciliji. Međutim on je ukrao određeni dio srebra iz
tih vreća s poklonima (rasparao vreće i zašio ih). Kada je došao u Spartu, utajeni novac je sakrio u
svoju kuću, a vreće predao euforima. Međutim, iznos srebra se nije poklapao s popisom i eufori su
zbog toga upali u nepriliku, ali im je kasnije Gilipov sluga odao da je Gilip uzeo novac.

17. Gilip je, nakon toga, svojevoljno otišao u progonstvo. Najrazboritiji od Spartanaca prebacivali su
Lisandru zbog tog poslatog novca, jer građani podliježu novcu, i zaklinjali su efuore da očiste grad od
tog srebra i zlata kao uvezenog prokletstva. Oni su iznijeli na raspravu na vijeću staraca
(Teopompovo tvrđenje=iznio Skirafida; Eforovo=Flogida) da treba koristiti samo domaći novac. On je
bio željezni i nije imao veliku vrijednot. Nakon što je izvađen iz vatre bio je umakan u ocat da ga se
ne može pretopiti jer je namakanjem postajao krt i neupotrebljiv. Moguće je i da je i drveni novac
bio takav te su se kao novcem služili željeznim ili mjedenim šipkama odakle potječe naziv da se veliki
broj sitnog novca naziva obolima, a šest obola drahmom-toliko ih je ruka mogla obuhvatiti.
Lisandrovi prijatelji su se tome usprotivili i nastojali da taj novac ostane u gradu, pa je odlučeno da se
takav novac može unositi za javnu upotrebu, ali ako se zatekne privatnik koji ga posjeduje odmah će
dobiti smrtnu kaznu. (To je zvučalo kao da se Likurg uplašio samog novca a ne grabežljivosti koju on
izaziva, a to nije uklanjala zabrana posjedovanja novca običnim građanima nego ju je dublje uađivalo
dopuštanje da ga posjeduje država jer je njegova upotreba tako dobivala na prestižu i privlačnosti.
Nije bilo moguće prezirati novac privatno kao beskoristan za privatnu upotrebu-jer se novac javno
štuje). Tako je država postavila strah od zakona stražarom kuća građana, govoreći da novac u njih
nema pristupa; ali duše im nisu učinile neustrašljivima prema moći srebra zadojivši ih sve jagmom za
bogatstvom zao za nečim velikim. Zbog toga su Lakedemonjani prekoreni.(A kasnije i pokoreni lol)

18.Od ratnog plijena Lisandar je postavio svoj i brončani kip svojih admirala, te zlatne zvijezde
Dioskura (međutim one su nestale uoči bitke kod Luktre). U riznici Braside i Akađana nalazila se
troveslarka od bjelokosti i zlata koju je Kir poslao Lisandru kao nagradu za pobjedu (Definjanin
Anaksandrid kaže da je ondje pohranjen i Lisandrov polog od talenta srebra, mine i jedanaest
statera, međutim ono što on piše ne slaže se s općenito priznatim Lisandrom siromaštvom). Čini se
da je Lisandar, dosinuvši se slave koju do tada nitko od Helena nije imao, gajio gordost i uznesitost
veću nego vlastitu moć. Njemu su prvom od Helena (po izvještaju Durisa) gradovi podigli žrtvenike i
prinosili žrtve kao bogu, prvome se zapjevali pobjedničke himne (Jedna od njih ovako počinje:
Vojskovođu svete Helade, iz Sparte širokijeh kola, hvalospjevom slavit ćemo, Iju, iju Peane!)
Samljani su izglasali da se svetkovina Here zove Lisandrijom. Herilo je bio uvijek u pratnji kako bi
ukrasio njegova djela, Antilohu je dao klobuk ispunjen srebrom jer je spjevao nekoliko stihova njemu
u čast. Antimah Kolofnjanin i Nikerat Heraklejanin nadmetali su se na Lisandrijama spjevovima u
njegovu čast, a pobjednički vijenac dodijelio je Nikeratu, a Antimah je u ljutnji uništio svoju pjesmu.
Mladi Platon divio se Antimahu zbog njegovog pjesničkog dara i kada se to dogodilo on ga je tješio
govoreći da je neznanje nesreća za neznalice kao što je sljepoća za slijepe.

19. Po dostvojanstvu njemu ravnim ljudima, Lisandrovo je slavoljublje bilo mrsko. Ali jer se zbog
laskavaca u njegov karakter uvukla preuzetnost i osionost, u njega nije bilo u podjeljivanju časti ni u
kažnjavanju umjerenosti kako priliči vođi, nego su za prijateljstvo i milogošće nagrada bili
neograničeno gospodarenje po gradovima samovoljne tiranide, dok mu je gnjev tražio uništenje
ovražena čovjeka- jer progonstvo nije bilo dopušteno. Kasnije se, u strahu da miletski vođe ne
pobjegnu u zatočeništvo, zakleo da im neće nauditi- međutim kada su se pouzdali u njega i izašli
predao ih je oligarsima da ih pobiju a bilo ih je oko 800. U drugim gradovima je također bio pokolj
demokrate jer je ubijao i iz osobnih motiva i idući na ruku mržnji i pohlepi svojih brojnih prijatelja.
Primjedba Lakedemonjanina Eteokla da Helada ne bi mogla podnijeti Lisandra se raširila. Teofrast
kaže da je Arhestrar tako rekao o Alkibijadu, ali u slučaju ovoga drskost i razuzdanost su bile ono što
je ozlovoljavalo ljude, a Lisandrovu je moć strašnom činila surovost njegove naravi.
Lakedemonjani, međutim, nisu obraćali baš pažnju na druge koji su se njega tužili ali kad je Farnabaz
poslao u Spartu ljude kako bi ga tužili zbog nasilja jer mu plijeni i hara zemlju, efori su, uhvativši
Toraksa (Lisandrovog prijatelja) da posjeduje privatno novac, pogubili, a Lisandru poslali štap za
pisma s nalogom da dođe kući. ( Dva okrugla komada drveta jednake duljine i debljine, jedan
zadržava vojska a drugi daju onome koga šalju. Poruka se omotava oko štapa na uskom papiru, i kad
se napiše odmota se sa štapa i šalje se vojskovođi bez drveta; tako se poruka ne može pročitati dok
se papir ne omota oko tog štapa.)

20. Lisandar se uznemirio kada mu je stigao štap s porukom pa je požurio sastati se s Farnabazom jer
se bojao njegovih optužbi. Kad su se sastali, on ga je molio da napiše poglavarima pismo gdje govori
da mu Lisandar nije ništa krivo uradio. Lisandar nije „znao s kim se dogovara“, te je tako Farnabaz,
pred lisandrom napisao pismo kavo je on htio, ali uz sebe je potajno držao već napisano, te ih je
zamijenio i dao pismo Lisandru da odnese u Lakedemon. Lisandar je pismo odnio eforima, misleći da
će sve biti u redu, međutim kada su mu efori pokazali pismo on je shvatio da „Odisej nije bio jedini
lukavac“. Nakon toga poglavarima je rekao da mora ići u Amonov hram prinijeti mu žrtvu na koju se
obvezao prije svih svojih bojeva . Neki čak tvrde da mu je za opsade grada Afite u snu pristupio
Amon- zbog toga je naredio Afićanim da prinose žrtvu Amonu. Međutim većini se činilo da on Amona
uzima kao izliku jer se boji efora, ne podnosi jaram kod kuće i ne podnosi da mu zapovijedaju.

21. Pošto su ga efori pustili, Lisandar je isplovio. Ali kada je otputovao, kraljevi su shvatili da neće
moći vladati bez njega i pomoću tajnih društava, te su stali poduzimati mjere kako bi vratili državnu
upravu pučanima, izbacivši Lisandrove prijatelje. U vezi s tim promjenama izbili su novi nemiri (gdje
su Atenjani iz File napali tridesetoricu i nadvladali) Lisandar se žurno vratio i nagovorio
Lakedemonjane da pomognu oligarhijama i kazne demokracije. Kao prvima pošalju sto talenata
tridesetorici za ratne svrhe te Lisandra kao vojskovođu. Kraljevi, zavideći u a i bojavši se da ne osvoji
Atenu opet, odlučiše da jedan od njih krene s vojskom. Pausanija je krenuo kako bi završio rat da
Lisandar ne bi opet postao gospodar Atene. To je lako postigao, izmirivši Atenjane i učinivši da
prestane razdor među njima, onemogući Lisandrove častoljubive planove. Kad su se poslije Atenjani
opet odmetnuli, Pausanija bi se opet uzobijestio, a Lisandar je, nasuprot tome stekao glas čovjeka
koji je svoju zapovjedničku dužnost obavljao ne nastojeći ugoditi drugima nego iskreno Sparti na
korist.

22. Lisandar je bio oštar govornik i zastrašujući za svoje protivnike. (Tako je, kada su se Argivljani
sporili oko međa, Lisandar im je rekao, pokazavši im mač, da u raspravi međama najispravnije
prosuđuje onaj koji raspolaže mačem. Također, kada je za pobunu Korinćana, prilazeći njihovim
zidinama, vidio da njegovi ljudi oklijevaju s navalom, a baš tada je zec preskakao jarak, Lisandar ih
ukori rekavši im zar se ne stidite što se bojite neprijatelja tako nemarnih da im zečevi spavaju na
zidovima?
Kada je umro kralj Agis, on je njegovom bratu Agesilaju, kome je bio ljubavnik, rekao da traži
kraljevsku čast jer je Heraklov zakonski potomak. Kraljevog sina, Leotihidu, pretvarahu da je potekao
iz tajne veze Alkibijada s Agisovom ženom Timejom dok je ovaj boravio u Sparti. Kralj ga se odricao
sve cijeli svoj život, ali ga je na samrti priznao, gdje je zamolio nazočne da to posvjedoče ored
Lakedemonjanima. Oni su tako za Leotihidu i svjedočili, a Agesilaju koji je bio ugledan smetao je
Diopit, na glasu kao čovjek s proročkim vještinama koji je objavio proročanstvo o njegovoj tromosti:
„Pazide Sparto, ako i jesi hvastava silno; Iz sebe zdravijeh nogu da ne rodiš kraljvstvo hromo; Jer će
te zadugo preko nade ispunjati jadi; Ali se rata ljubomornog k tome valjati na te“
Kako su se mnogi ljudi pokoravali Leothidinom proroštvu, Lisandar je rekao da Diopit pogrešno
tumači izreku proročišta- bog se ne ljuti ako sakat bude vladao Lakedemonjanima, nego je tromo
kraljevstvo ako će mu s Heraklovićima kraljevima biti nezakonito rođeni. Takvim riječima i utjecajem
Agesilaj ih nagovori i postade kralj.

23. Lisandar ga je odmah nagovarao da zavojšti na Aziju, budeći mu nadu da će oboriti perzijsku
državu i postati najveći od ljudi; a svojim prijateljima u Aziji je pisao da od Lakedemonjana treaže
Agesilaja za vojskovođu u ratu protiv barbara. Oni su ga poslušali i poslali su poslanika s tim
zahtjevom koji je prihvaćen. Agesilaj je sa sobom poveo Lisandra među tridesetoricom svojih
savjetnika da mu bude prvi od prijatelja, ali kad su pri dolasku u Aziju ljudi više pričali s Lisandrom
nego s Agesilajom, sav prestiž je bio u vlasti savjetnika a kralju je preostajalo prazno ime moći.
U prvom redu, Agesilaju se nije pružala prilika ni za kakvo djelovanje, a one za koje se Lisandar
zalagao uvijek je slao od sebe s neuslišanim zahtjevima, tako da su kod njega postizali jako malo. Kad
je Lisandar shvatio da njegovo zalaganje zapravo ima kontraefekt, molio ih je da ne dolaze k njemu
nego da razgovaraju s kraljem i onima većim od njega. Međutim, ljudi su ga počeli samo još više
poštovati i jediti Agesilaja jer mu je zavidio na slavi. On je, pri zajedničkom blagovanju, Lisandra
imenovao mesosječom. U razgovoru s Agesilajom, Lisandar mu je rekao da ga zbog stranaca koji
gledaju u njih stavi na neko mjesto gdje misli da će mu najmanje smetati i najviše biti od koristi.

24. Na to ga je on poslao na Helespont kao svog poslanika, gdje je on, iako ljut na Agesilaja, obavljao
svoje dužnosti. Lisandar, kada je istekla njegova služba, neslavno je otplovio u Spartu, bijesan na
Agesilaja i na sav ustavni poredak, s odlukom da odmah krene izvoditi promjene i prevrate koje je
odavno zamislio.
Od Heraklovića koji su se izmiješali sa Doranima izniklo je u Sparti slavno potomstvo, ali su kraljevali
samo iz dviju kuća: Euripontovići i Agisovići, dok ostalima nije pripadala nikakva posebna povlastica
već su takve stvari bile rezervirane za one koje ih zasluže. Lisandar se, poteknuvši iz takve obitelji,
uzdignuo od slave svojim djelima. Međutim, nije bio zadovoljan gledajući da on uvećava grad a drugi
njime kraljuju, te je namjeravao, prenijevši vlast iz tih dviju kuća na zajedničku očevinu, vratiti je
Heraklovićima, ili kako neki tvrde uopćeno Spartancima, da to dostojanstvo ne pripada samo
Heraklovim potomcima nego onima koji se cijene po svojim vrlinama. Nadao se da ako se tako bude
birao kralj, nitko prije njega neće biti izabran.

25. Vlastitim naporima planirao je nagovoriti sugrađane na to, te je napamet počeo učiti govor koji je
napisao Kleon Halikarnašanin. Vidjevši da neobičnost njegove ustavne reforme zahtjeva neku
smioniju podršku, sastavljao je i izmišljao proročke odgovore Delfa i proročanstva držeći da mu
Kleonova vještina neće ništa koristiti ako prvo strahom od boga ne isprepada svoje zemljake. Efor
tvrdi da se Lisandar proslije neuspjela pokušaja da podmiti Pitiju, Lisandar zaputio u Amonovo
svetište i razgovarao s tamošnjim tumačima božje volje, nudeći im zlato ali da su oni zbog toga
poslali ljude u Spartu da ga optuže. Spartanci su ga riješili krivnje, a Libijci su rekli da će oni bolje
suditi kad se oni dođu nastaniti k njima u Libiju, nišaneći tako na drvno proročanstvo.

26. Na Pontu se nalazila žena koja je tvrdila da je zatrudnjela od Apolona; mnogi nisu vjerovali ali
mnogi jesu, pa su se mnoge ugledne osobe zanimale za njega. Djetetovo ime bilo je Silen. Lisandar je
sam izmišljao i nadograđivao priče o tom djetetu, služeći se pomagačima koji su širili glasine o
djetetovom rođenju. Kad su iz Delfa donijeli drugu vijest, proširili su Spartom da svećenici ondje
čuvaju neka stara proročanstva koja može dobiti samo netko rođen od Apolona. Tako je Silen trebao
otići po svjedočanstva a da ga svećenici ispituju sve o njegovom rođenju i pokažu mu zapise koje će
Silen glasno pročitati pred ostalima, među kojima će biti i izmišljeno proročanstvo o tome da bi za
Spartance bilo bolje birati kraljeve između najvrsnijih građana.
Kada je Silen odrasta i došao u Heladu obaviti svoj zadatak, sve je propalo jer je jedan od glumaca
izgubio hrabrost i povukao se. (Ništa se o tome nije saznalo za vrijeme Lisandrova života, nego tek
poslije njegove smrti).

27. Lisandar je umro prije Agesilajeva povratka iz Azije, pošto je heladu uvalio u beotski rad. Priča se
da je kriv i on i Tebanci, jer su oni razbacali žrtve u Aulidi i jer su, pošto su se Androklid i Amfitej dali
potkupiti kraljevim novce da Spartance uvuku u rat, napali Fočane i opustošili im zemlju. Za Lisandra
tvrde da je bio ljut na Tebance jer su jedini zatražili desetinu ratnog plijena i ponajviše jer su
Atenjanima otvorili put oslobođenju od tridesetorice tirana koje je postavio Lisandar, a
Lakedemonjani su izglasali zaključak da bjegunce iz Stene dovoditi natrag i da se svi suprotstavljaći
njihovih odvođenja isključe iz saveza. Tebanci su kao odgovor na to izglasali protuzaključak, da sve
njihove kuće i grad u Beotiji budu otvorene Atenjanima, a tko god ne pomogne bjeguncu mora platiti
kaznu. Trasibul i oni koji su s njime zajedno krenuli iz Tebe, pri čemu su im Tebanci priskrbili oružje,
novac i polazište za djelovanje. Sve to je Lisandar uzeo za pritužbe protiv Tebanaca.

28. Kako je stario, Lisandar je sve više podbadao efore i nagovorio ih da krenu iznenada na Tebance, .
Kasnije je odaslao i kralja Pausaniju s vojskom. Međutim Pausanija je kanio provaliti u Beotiju, dok
mu je Lisandar dolazio kroz Fokidu u susret; i uzeo je grad Orhomon( koji mu se svojevoljno
pridružio) a Lebadiju je napao i opljačkao. Pausaniji je poslao pismo da krene od Plateje i združi se s
njim kod Halijarta. Međutim, to je pismo stiglo do Tebanaca, te oni povjeriše svoj grad Atejanimak oji
su im dođli u pomoć, a oni stigoše u Halijart prije Lisandra i jedan dio njih uđe u grad. Lisandar je
najprije odlučio čekati Pausaniju na brežuljku, ali nije mogao više čekati te je saveznike poveo prema
gradskom zidu, Oni tebanci što su ostali izvan grada nastupali su protiv neprijateljske zalaznice (gdje
su po legendi dadilje kupale Dioniza poslije njegova rođenja).
Tebanci u gradu, skupa s Halijarćanima stajali su mirno, ali kada ugledaše Lisandra rastvorili su
gradska vrata i bacili se na njega. Tako su ga obili zajedno s njegovim gataocem i nekolicinom drugih
jer je većina pobjegla natrag ka glavnini. Tebanci su ih slijedili i tako ih je palo tisuću. Tebanaca je
poginulo 300; ti su bili optuženi da su uz Lakedemonjane i zbog toga su oni nepotrebno žrtvovali
svoje živote.

29. Sve to dojavljeno je Pausaniji dok je bio na putu iz Plateje u Tespiju; Iz Tebe je Trasibul došao s
Atenjanima. Kad je pausanija htio tražiti mrtve uz primirje, stariji su se Spartanci (smatrajući to
nepodnošljivim) ljutili i prosvjedovali da ne preuzima Lisandrovo tijelo uz primirje, nego da ga
pokopa pobivši se za njega oružjem i pobijedivši. Pausanije je, dok su Spartanci tako pričali, poslao
glasnika i sklopio primirje; uzeo je Lisandrovo tijelo i pokopao ga u savezničkoj zemlji Panopejana,
gdje i sada stoji njegov spomenik.
30. Nakon Lisandrove smrti, Spartanci su u prvi tren bili toliko ogorčeni da su pozvali kralja pred sud,
ali on je pobjegao u Tegeju gdje je proživio ostatak svog života kao pribjegar u Ateninom svetištu.
Lisandrovo siromaštvo još je vidljivijom učinilo njegove vrline, da ništa novca koje je dobivao niej
davao svojoj obitelji (To je rekao Teopomp koji je više uživa u kuđenju nego u hvaljenju). Efor tvrdi
da je Agesilaj pošao njegovoj kući kada je između Sparte i nj saveznika izbila nesuglasica i pojavila se
potreba za čitanjem Lisandrovih pisama. Našavši spis o ustavnom uređenju gdje je Lisandar izlagao
da kraljevsku čast treba učiniti dostupnom svim Spartancima, Agesilaj je htio iznijeti taj govor pred
sugrađane kako bi im pokazao kakav je građanin bio Lisandar stvarno, ali Lakratida, razuman čovjek,
je rekao da ne valja opet iskopati Lisandra, nego taj govor radije pokopati s njime budući da je
sastavljen s tolikom uvjerljivošću.
Tokom pogibje iskazali su mu mnoge počasti a prosce njegovih kćeri koji su raskinuli nakon saznanja
da je Lisandar bio siromašan novčano kaznili. U sparti je postojalo sudsko gonjenje zbog nesklapanja
braka, a među takve slučajeve posebno su se ubrajali oni koji su se nastojali brakom sroditi s
bogatima umjesto s čestitima.