Analiza presude

V.D protiv Hrvatske

Dana 11. kolovoza 2006. godine podnositelj zahtjeva je uhićen u stanu svoje majke nakon
svađe sa svojom porodicom. 6. rujna 2006. godine na Županijskom sudu u Z. pokrenuta
istraga protiv podnositelja u vezi sa optužbom za pokušaj ubistva svog sina, te napad na
policijkog službenika. Dana 27. studenog 2006. godine podignuta je optužnica za pokušaj
ubojstva protiv podnositelja, te je na tom ročištu vještakinja sudske medicine dala iskaz u
kojem stoji da optuženi zadobio određene povrede glave. Europski sud za ljudska prava je u
presudi V.D. protiv Hrvatske 10.8. studenoga 2011. utvrdio da istraga o nanošenju teških
tjelesnih ozljeda podnositelju prilikom uhićenja nije bila učinkovita. Na temelju te presude,
podnositelj je zatražio ponavljanje postupka protiv policijskih službenika koji su proveli
uhićenje. Iz medicinske dokumentacije doznaje se da je podnositelj duševni bolesnik, te da
pati od šizofrenije. Ozlijede nakon hapšenja optuženog proizvele su trajno narušenje zdravlja.
Nakon što je sud naložio ponavljanje postupka, općinsko državno odvjetništvo je 2013.
godine otvorilo novu istragu. Ispituju se dva policijska službenika koja su sprovela proces
hapšenja, svjedoci, te se uključuju i vještaci da se izrade vještački nalaz i mišljenje na
okolnost nastanka ozljeda. Nakon provođenja istrage, ono je obrazloženom odlukom
obustavilo istragu zbog nedostatka dokaza o počinjenom kaznenom djelu. Ustavnu tužbu
podnositelja, podnesenu protiv odluke državnog odvjetništva, Ustavni sud je odbacio kao
nedopuštenu. Dana 3. kolovoza 2007. godine odvjetnik podnositelja podnio je kaznenu
prijavu protiv druge dvojice policijskih djelatnika, D.K. i T.S., koji su također navodno
sudjelovali u premlaćivanju podnositelja, te da mu nije bilo osigurano djelotvorno
sudjelovanje u postupku. Kaznena prijava je odbačena. Europski sud je utvrdio da je istraga
bila u skladu sa zahtjevima neovisnosti jer je samostalno provelo nadležno državno
odvjetništvo, tijelo koje je bilo institucionalno neovisno od policije kao tijela čije je djelatnike
podnositelj prijavio za kršenje njegovih ljudskih prava. Podnositelj je prigovarao i da je način
na koji su provedene neke od dokaznih radnji tijekom istrage, osobito pribavljanje dokaza
vještaka kao i ispitivanje bolničara preko telefona, 2 izazvao sumnje u nepristranost državnog
odvjetništva. U pogledu tih prigovora, Europski sud je primijetio da se državno odvjetništvo
potrudilo utvrditi identitet bolničara i pored nedostatka službenih informacija od hitne službe,
te činjenici da je bolničar u međuvremenu odselio iz grada. Neposrednim ispitivanjem
policijskih službenika uključenih u događaj, podnositelja zahtjeva i njegove porodice kao
svjedoka događaja, te pribavljanjem dokaza vještaka, nadležno državno odvjetništvo provelo
je brzu, temeljitu i učinkovitu istragu, u roku od šest mjeseci poduzele su se sve radnje koje su
bile potrebne za razjašnjenje događaja i utvrđenje eventualne odgovornosti policijskih
službenika. U odnosu na prigovor podnositelja da njemu i njegovoj odvjetnici nije bilo
osigurano djelotvorno sudjelovanje u postupku i da u zakonu nije postojala nikakva odredba
koja omogućuje da žrtva učestvuje u nekim dokaznjim radnjama. Europski sud je naglasio da
istraga treba da bude dostupna žrtvama u onim mjerama koje su neophodne za zaštitu njihovih
legitimnih interesa i da nakon istrage treba biti dostupna obrazložena odluka. Podnositelj je
bio obaviješten o dokaznim radnjama koje su poduzete i o svim njegovim pravima kao žrtve u
postupku, te su on i njegova odvjetnica imali pristup svim relevantnim dokumentima istrage,
Europski sud je utvrdio da je istraga bila dostupna podnositelju u onoj mjeri koja je potrebna
da se zaštite njegovi legitimni interesi.
RADILI: OMERAGIĆ TARIK
ZORLAK AHMO
IMAMOVIĆ NERMIN