Univerzitet Donja Gorica

SEMINARSKI RAD

Tema: Građa cvijeta

Predmet: Ljekovito i začinsko bilje

Mentor: Student:

Doc.dr Dragica Bojović Babić Milica 17/018

Nikšić, April, 2020

 SADRŽAJ

1.Uvod........................................................................................1
2. O cvijetu.................................................................................2
3. Evolucija nastanka cvijeta......................................................3
4. Građa cvijeta...........................................................................5
4.1. Prašnici......................................................................8
4.2. Tučak........................................................................10
5. Familija usnatica....................................................................13
6. Familija glavočika..................................................................15
7. Familija krstašica...................................................................17
8. Familija štitarica....................................................................20
9. Zaključak................................................................................22
10. Literatura...............................................................................23

1
1. UVOD

Cvijet je reproduktivni organ biljaka cvjetnica (Magnoliophyta), preobraženi

izdanak. Sadrži reproduktivne organe biljke, a jedna od funkcija mu je da
proizvodi sjeme. Nakon oplodnje, djelovi cvijeta se razvijaju u plod. Kod viših
biljaka sjemenke služe za razvoj slijedeće generacije potomaka, kao primarni
način razmnožavanja određene biljne vrste. Pored uloge kao reproduktivni
organ biljke, cvjetovi su od davnina služili ljudima u razne svrhe, počev od
ukrašavanje svoje okoline, ali i kao hrana.

2
2. O CVIJETU

Kao što se popularno

koristi, termin „cvijet“
posebno se primjenjuje
kada je dio ili čitava
reproduktivna struktura
različita po boji i obliku.
Cvjetovi prema svojoj boji,
veličini, obliku i
anatomskom rasporedu
predstavljaju naizgled beskrajne kombinacije. Oni se kreću u veličinama od
minijaturnog cvjetanja do divovskog cvjetanja. U nekim biljkama, kao što su
mak, magnolija, tulipan i petunija, svaki cvijet je relativno velik i upečatljiv i
proizvodi se pojedinačno, dok u drugim biljkama, poput tzv. lepe kate i
jorgovana, pojedini cvjetovi mogu biti vrlo mali. Bez obzira na njihovu sortu,
cvijeće ima jednoliku funkciju, razmnožavanje vrsta proizvodnjom sjemena.

Cvjetovi su karakteristični samo za biljke cvjetnice. Uporedno-morfološka

ispitivanja su pokazala da se prvobitni cvijet može filogenetski izvesti iz
sporofilnih cvasti paprati. Prašnici i karpele, kao djelovi cvijeta sa najvažijom
ulogom, su homologi mikrosporofilima i makrosporofilima. Kod primitivnih
skrivenosjemenjača (magnolija) još uvijek se može naći izdužena cvjetna osa
na kojoj su sporofili (prašnici i karpele) spiralno raspoređeni, što podsjeća na
primitivno stanje kod golosjemenenjača. Na progresivnijem nivou se javlja
skraćivanje sporofilne ose, smanjuje se broj sporofila i formira se kompletan
cvetni omotač (perijant).

3
3. EVOLUCIJA NASTANKA CVIJETA

Kopnene biljke su postajale prije oko 425 miliona godina, i u početku su se

reprodukovale jednostavnom adaptacijom načina na koji to čine njihovi vodeni
ekvivalenti: sporama. U moru, biljke, i neke životinje, mogu jednostavno da
rasprše svoje genetičke klonove, koji otplutaju i rastu na drugim mjestima. To
je način na koji su se ranije biljke reprodukovale. Biljke su vremenom
evoluirale metode za zaštitu tih kopija tako da su otporne na isušivanje, ili
druga oštećenja s kojima je bilo vjerovatnije da se suoče na kopnu nego u
moru. Tako je nastalo sjeme, mada biljke još uvijek nijesu bile evoluirale
cvjetove. Primjeri ranih biljki koje su formirale sjeme su ginko i četinari.

Slika 2. Archaefructus liaoningensis, jedna od najranije poznatih cvjetajućih biljki.

Nekoliko grupa izumrlih golosjemenjača, posebno sjemenskih paprati,

predloženo je da su preci cvjetnih biljki, mada ne postoje kontinuirani fosilni
dokazi koji bi tačno pokazali kako su cvjetovi evoluirali. Očigledna nagla
pojava relativno modernih cvjetova u fosilnom zapisu predstavljala je takav
problem teoriji evolucije da je to Čarls Darvin nazvao „gnusnom misterijom”.
Nedavno otkriveni skrivenosjemenični fosili kao što je Archaefructus, zajedno
sa daljim otkrićima fosilnih golosjemenjača, sugerišu mogući način sticanja

4
karakteristika skrivenosjemenjača serijom koraka. Rani fosil cvjetne biljke,
Archaefructus liaoningensis iz Kine je datiran na prije oko 125 miliona godina.
Još stariji fosil iz Kine je 125–130 miliona godina stara Archaefructus sinensis.
Za jednu drugu biljku (130 miliona godina staru Montsechia vidalii, otkrivenu
u Španiji) utvrđeno je da je prema sadašnjim saznanjima još starija od
Archaefructus sinensis.

Amborella trichopoda se smatra da ima karakteristične osobine najranijih

cvjetnih biljaka.

Nedavna DNK analiza (molekularna sistematika) pokazala je da je Amborella

trichopoda, nađena na pacifičkom ostrvu Nova Kaledonija jedina vrsta u
sestrinskoj grupi ostatka cvjetnih biljki, i morfološke studije sugerišu da ona
ima svojstva koja su vjerovatno bila karakteristična za najranije cvjetajuće
biljke.

Mada čvrsta evidencija za postojanje cvjetova ide unazad samo oko 140
miliona godina, postoje indirektni dokazi da su cvjetovi postojali i prije 250
miliona godina. Hemikalija koju koriste biljke za odbranu svojih cvjetova,
oleanan, detektovana je u fosilima biljki te starosti, uključujući gigantopteride,
koji su evoluirali u to vrijeme i imaju mnoga svojstva modernih, cvjetajućih
biljki, mada za njih nije poznato da su cvjetajuće biljke, jer su samo njihove
stabljike i trnovi su pronađeni u detaljno sačuvanom obliku; što je jedan od
najranijih primjera petrifikacije.

Sličnost strukture lista i stabljike može da bude veoma važna, jer su cvjetovi
genetički gledano samo jedna adaptacija normalnih biljnih komponenti lista i
stabljike, kombinacije gena normalno odgovornih za formiranje novih
izdanaka. Smatra se da su najprimitivniji cvjetovi imali promjenljivi broj
cvjetnih djelova, često međusobno odvojenih (mada u kontaktu). Cvjetovi su
imali tendenciju da rastu u spiralnom paternu, da budu biseksualni (kod biljki,
to znači da su muški i ženski organi na istom cvijetu), i da budu dominisani

5
ovarijumom (ženskim organom). Kako su cvjetovi postajali savršeniji, neke
varijacije su razvile djelove koji su spojeni zajedno, sa znatno specifičnijim
brojem i dizajnom, i sa bilo specifičnim polovima po cvijetu ili biljci, ili bar
„inferiornim ovarijumima”.

4. GRAĐA CVIJETA

Cvijet se uvijek nalazi na kraju ili bočno glavne osovine izdanka, čime se
završava njen rast. Cvijet se nikada ne obrazuje na listovima, uvijek u pazuhu
listova. List iz čijeg se pazuha razvija cvijet naziva se brakteja, može biti kao i
ostali listovi, ali je često vrlo izmijenjen. Potpuno razvijen cvijet sastoji od
četiri serije izmijenjenih listova:

 čašice, (Calyx)
 krunice, (Corolla)
 prašnika, (Androecium)
 oplodnih listića - sraslih u tučak. (Gynoecium)

Svi ovi djelovi su pričvršćeni za kraj modifikovane osovine - cvijetnu ložu.

Dakle, terminalni dio cvjetne ose koji nosi cvjetne listiće naziva se cvjetna
loža (receptakulum) je gornji, prošireni dio cvjetne drške, koja može biti ravna,
ispupčena ili udubljena, a ostali dio cvjetne ose naziva se cvjetna drška. Kada
ne postoji cvjetna drška cvijet nazivamo sjedećim. Cvjetni listići mogu biti
sterilni i fertilni. Sterilni grade cvjetni omotač, u njih ubrajamo čašične i
krunične listiće. Fertilni su prašnici i karpele. Cvijetna drška je dio izdanka
između cvijeta i brakteje. Cvjetni djelovi su na cvjetnoj loži raspoređeni
ciklično, u pršljenovima (ciklični cvjetovi) ili siralno(spiralni cvjetovi). Neke
biljke imaju raspoređene i ciklično i spiralno raspoređene cvjetove i tako
raspoređeni zovu se hemiciklični. Cvjetni djelovi mogu biti raspoređeni u pet
krugova, tada se cvijet zove pentacikličan ( listići čašice i krunice grade dva,
prašnici dva i oplodni lističi jedan krug - pršljen)

6
  Slobodni krunični listići - Horiptalni cvijet
 Srasli krunični listići – Simpetalan cvijet

Perijant je pojam gdje čašični i krunični listići čine cvijetni omotač. Perigon ili
homohlamidan cvijetni omotač kada su mu svi djelovi jednaki ( lale Tulipa
sp.). kod lala je cvijetni omotač i horipetalan jer su listići perigona slobodni i
jarko obojeni. U drugom slučaju kao kod cvijeta duvana ( Nicotina tabacum,
Solanaceae) perijant je heterohlamidan, diferenciran je na listiće čašice i listiće
krunice. Cvijet duvana je i simpetalan jer su listići krunice srasli u krunicu
ljevkastog oblika. Postoje cvjetovi bez cvjetnog omotača, kao kod vrbe. Ti
cvjetovi se nazivaju goli ili ahlamidni.

Slika 3.– Građa cvijeta

Listići čašice se ne uočavaju dok cvijet u potpunosti ne procvjeta. Oni štite

unutrašnje nježne djelove cvijeta. Obično su čvrsti, zeleni sa debelim
slojem voska i kutikule na površini.

7
Pored zaštitne oni mogu imati i druge funkcije kao što su:

1. raznošenje plodova, kao npr. što kod maslačka obrazuju veliki broj dlačica

pomoću kojih plodovi lebde u vazduhu i vjetar ih nosi;

2. mogu da vrše fotosintezu;

3. kod cvjetova koji nemaju krunične listiće oni preuzimaju njihovu ulogu (npr.
kod kukurijeka) i tada su jarko obojeni.

Kod većine biljaka krunični listići su krupniji od čašičnih i živo su obojeni.

Svojom bojom i mirisom oni primamaljuju insekte. Cvjetovi koji
se oprašuju vjetrom imaju neuglednu i zakržljalu krunicu.

Krunični listići mogu biti:

 slobodni, pa se takav cvet naziva horipetalan,

 srasli međusobno, a cvet je simpetalan.

U zavisnosti od toga koliko se ravni simetrije može postaviti kroz sredinu

cvijeta, mogu se razlikovati:

 aktinomorfni i
 zigomorfni cvjetovi.

Kroz središte aktinomorfnog cvijeta moguće je postaviti bezbroj ravni simetrije

(Adonis sp. gorocvijet), dok je zigomorfan samo sa jednom ravni simetrije
(Aconitum sp. - jedić).

8
Slika 4. – Zigomofan cvijet

Krunični listići umjesto hlorofila, uobičajenog lisnog pigmenta, sadrže neke

druge pigmente kao što su karotenoidi od kojih potiče njihova jarka boja.

Svaka vrsta biljke ima cvjetove prilično strogo određenih osobina, kao što su
veličina, oblik, boja i raspored listića, što omogućuje polinatoru da prepozna
vrstu koju treba da opraši. To je veoma važno jer će do oplođenja doći samo
ako polen jednog cvijeta dođe na žig tučka cvijeta iste vrste.

4.1. Prašnici

Prašnici su djelovi cvijeta u kojima se obrazuje polenov prah (polenova zrna).

Skup svih prašnika jednog cvijeta naziva se andreceum.

Cvjetovi koji nemaju prašnike su jednopolni – ženski cvjetovi, a oni koji imaju
samo prašnike su jednopolni – muški cvjetovi.

Prašnik se sastoji od:

 prašničkog konca (filamentum) i
 prašnice (antera).

9
Prašnički konac na vrhu nosi prašnicu koja ima loptast ili izdužen oblik.
Prašnica se sastoji od dve poluantere (Thecae), koje su međusobno razdvojene
tkivom, spojnicom (konektiv). Svaka teka ima po dvije polenove kesice, u
kojima se stvara polen.

Polenovo zrno nastaje prvo mejotičkim, a zatim i mitotičkim diobama pa se

kao rezultat toga stvara polenovo zrno koje ima dvije ćelije: vegetativnu i
generativnu. Zid polenovog zrna ima dva sloja: intinu (unutrašnji)
i egzinu (spoljašnji, deblji). Na egzini se nalaze različite skulpture koje su
specifične za svaku vrstu biljaka. Svaka biljna vrsta ima ima različit I
karakterističan oblik/reljef egzine. Polen se oslobađa pucanjem zida antera, kao
prah, svako zrno ispada posebno. Kod nekih biljaka polenova zrna su
slijepljene tetrade ili u grudvice – zovu se polenove mase ili masule. Kod
orhideja (Orhidaceae) sva polenova zrna jedne polenove kese ostaju zajedno,
međusobno slijepljena – to su polinije.

Slika 5. – Građa prašnika

10
4.2. Tučak

Tučak se nalazi u centru cvijetne lože. On je izgrađen od jednog ili

više oplodnih listića koji su međusobno srasli, tako da u unutrašnjosti zatvaraju
šupljinu. U toj šupljini, kao u vlažnoj komori, nalaze se sjemeni zameci.
Funkcija tučka je da zaštiti sjemene zametke od isušivanja, što je, između
ostalog, omogućilo skrivenosjemenjačama da žive u sušnim predjelima. Skup
svih oplodnih listića u jednom cvijetu naziva se gineceum (Gynoeceum).

Kod većine biljaka, na tučku se razlikuju tri dijela:

 Žig (stigma), nalazi se na vrhu tučka, luči ljepljivu supstancu na koju se

lijepe polenova zrna koja na žigu dobijaju podsticaj za klijanje;
 Stubić (stylus), žig se naniže sužava u stubić;
 Plodnik (ovarium) je loptasto prošireni dio tučka u kome se nalaze
sjemeni zameci.

Slika 6. – Građa tučka

11
U zavisnosti od položaja plodnika prema ostalim djelovima cvijeta moguće je
razlikovati cvjetove sa:

 nadcvjetnim ( kod koga su cvjetni djelovi - cvjetni omotač, prašnici

pričvršćeni ispod njega na cvijetnoj loži),
 sredcvjetnim (je onaj koji opkoljava izdubljena cvijetna loža, ali ne
srasta sa zidom plodnika) i
 podcvjetnim (je opkoljen izdubljenom cvijetnom ložom čiji zid srasta sa
zidom plodnika, a ostali djelovi cvijeta se nalaze pričvršćeni iznad
plodnika) podnikom.

Tučak gradi jedan ili više oplodnih listića – karpela (Carpel). Karpel je dio
cvijeta koji stvara sjemene zametke. Skup svih oplodnih listića u jednom
cvijetu čine gineceum ( Gynaecoeum), još se naziva i pistill.

Prema broju oplodnih listića koji grade cvijet razlikuju se tri osnovne vrste
cvetova

 Monokarpni,
 Polikarpni,
 Apokarpni

Pojam monokarpalni geneceum je u slučaju kada gineceum jednog cvijeta gradi

jedan karpel.

Pojam polikarpalni je kada gineceum gradi više karpela.

Pojam apokarpan je kada karpeli polikarnog gineceuma svaki za sebe grade po

jedan tučak ili svi zajedno srastaju u jedan tučak, tada je gineceum sinkarpan.

12
Slika 7. – Tipovi gineceuma: a) monokarpan b) polikarpan c) apokarpan

Cvjetovi koji sadrže i prašnike i tučkove su dvopolni ili hermafroditni cvjetovi.

Pored toga, postoje jednopolni cvjetovi odnosno cvjetovi koji imaju samo
prašnike ili samo tučak/tučkove. Jednopolni cvjetovi sa prašnicima su muški,
dok su jednopolni cvjetovi koji sadrže samo tučak/tučkove ženski.

Slika 8. - Podjela cvjetova po polnosti: a) jednopolni - muški cvijet; b) jednopolni -

ženski cvijet; c) dvopolni (hermafroditni) cvijet

Nektarnici su sekretorne strukture cvjetova. Luče slatkastu tečnost - nektar

( sastav čine glukoz, fruktoua, saharoza, aminokiseline, proteini,vitamini..),
koja se sakuplja najčešće u osnovi cvijeta ( u cvijetnoj loži ili pri osnovi
krunice). Pčela od nektara pravi med. Tražeći hranu, nektar i polen, insekti
obavljaju oprašivanje.

13
5. FAMILIJA USNATICA (Lamiaceae)

Usnatice (Lamiaceae, sinonim Labiatae) je porodica čiji su pripadnici zeljaste

biljke ili grmovi sa četvrtastim stablom i dvousnatim cvjetovima (po čemu su i
dobile ime) najčešće sakupljenim u cimozne cvasti. Listovi su naspramno
postavljeni, prosti. Poznato je oko 3.000 vrsta rasprostranjenih skoro po
cijelom svijetu. Među njima su i poznate aromatične biljke: žalfija, lavanda,
ruzmarin, nana, origanum, majčina dušica...

Usnatice su zeljaste biljke ili grmovi četvrtastog stabla i prostih naspramno

raspoređenih listova. Ime familije "usnatice" (Labiatae) potiče od oblika i
osobina cvijeta koji je karakterističan za većinu pripadnika.

Slika 9. Žalfija/kadulja (Salvia officinalis)

14
Cvjetovi su izrazito zigomorfni, dvousnati. Čašica je zvonasta ili dvousnata,
izgrađena od 5 sraslih listića; krunicu gradi 5 sraslih listića; u donjem dijelu
formiraju cijev na čijem se obodu nalaze dvije usne.

Prašnika ima četiri, dva duža i dva kraća; kod nekih vrsta postoje samo dva
prašnika. Tučak je sa dugačkim stubićem, na čijem se vrhu nalazi dvorežnjeviti
žig. Cvjetovi su sakupljeni u cimozne cvasti koje imaju oblik klasa, glavice,
pršljenova. Plod je sitna orašica.

Veliki broj predstavnika sadrži etarska ulja, od kojih potiče aroma ovih biljaka.
Ona nastaju i deponuju se na površini stabljika i listova u tzv. žlijezdanim
dlakama.

Značaj

Neke od vrsta su poznate kao ljekovite: žalfija, nana, majčina dušica. Izvjestan
broj vrsta se gaji zbog začinskih svojstava (origanum, majoran). Od mnogih se
ekstrakcijom dobija etarsko ulje (nana, matičnjak), a među njima ima i
ukrasnih biljaka (žalfija, mrtva kopriva).

15
Slika 10. Lavanda (Lavandula angustifolia)

6. FAMILIJA GLAVOČIKA (Asteraceae)

Glavočike (lat. Asteraceae, Compositae) su porodica zeljastih biljaka i

polužbunova, rjeđe žbunova, lijana ili niskog drveća. Ponekad podsjećaju i na
sukulente.

Uglavnom su kopnene halofite ili epifite, rjeđe močvarne i akvatične biljke.

Listovi su naizmjenično raspoređeni, rjeđe naspramno i pršljenasto; prosti su ili
raznoliko deljeni. Cvjetovi su u gustim racemoznim glavicama, sa od jednog
pojedinačnog do puno sjedećih cvjetova na zajedničkoj cvjetnoj osnovi.
Glavice često prepokrivane involukrumom, koji se sastoji iz jedne ili više
nizova brakteja. Ponekad su glavice grupisane u sekundarne cvasti sa
sekundarnim involukrumom. Cvjetna loža je pretežno ispunjena, katkad šuplja
ili skroz udubljena, više ili manje koturasto proširena, valjkasta ili loptasta do
kupasta, sa paljama ili bez njih, koje su, ako ih ima, čekinjaste ili ljuspaste,
rijetko prelaze u listiće involukruma.

16
Slika 11. Tipična cvjetna glavica glavočike – bijela rada (Leucanthemum
vulgare)

Glavice su homogamne ili heterogamne; u homogamnim glavicama cvjetovi su

dvopolni, dok su kod heterogamnih jezičasti periferni cvjetovi ženski, a
središnji cvjetovi dvopolni ili muški. Čašica nikada nije u obliku listova –
nedostaje ili ako postoji, onda je u vidu kožastog ruba, i najčešće ostaje
postfloralno te služi prilikom letenja zrelih plodova. Čašična cijev, zajedno sa
osnovom krunice, je u potpunosti srasla sa plodnikom, dok su slobodni režnjevi
preobraženi u papus. Krunica je ili pravilna, cjevasta, po obodu sa 4-5 zubaca
ili je zigomorfna sa kratkom cijevi, a obod je produžen u linearni jezičak koji
na vrhu ima 5 zubaca.

Prašnika ima 5, sraslih sa krunicom, naizmjenično postavljenih u odnosu na

režnjeve krunice; filamenti obično slobodni ili katkad srasli u cijev. Antere sa
dva okca, prema unutra se otvaraju, međusobno su srasle u cijev koja opkoljava
stubić. Tučak je iz dvije karpele, stubić terminalan, sa dva žiga i sa kratkom
cjevastom ili diskoidnom nektarijom pri osnovi. Plodnik je podcvjetan, sa
jednom komorom i jednom uspravnom jajnom ćelijom pri osnovi. Plod je suva
ahenija, često sa stalnim papusom, jako retko koštunica sa sočnim perikarpom.

17
Sjeme je sa pravim, uljanim embrionom i veoma tankim, zakržljalim
endospermom. Rezervna materija glavočika je inulin, bez iridoidnih jedinjenja.

Slika 12. Vrste gralvočika iz podfamilija Asteroideae, Cichorioideae i

Carduoideae

Porodica glavočika obuhvata preko 20,000 vrsta, kosmopolitnog

rasprostranjenja i široke lepeze vegetacijskih formi.

7. FAMILIJA KRSTAŠICA (Brassicaceae)

Brassicaceae ili kupusnjače ili porodica cvjetnica (angiospermae), iz razreda

eudikotiledone, neformalno poznatih i pod nazivom krstašice.

Imenovane su prema tipskom rodu Brassica. Stari naziv Cruciferae su dobile

prema krstastom rasporedu latica u cvjetovima (krstasto cvjetajuće). Ovo je
jedna od osam biljnih porodica sa sufiksom –aceae.

Porodica uključuje 372 roda i 4.060 prihvaćenih vrsta. Najveći rodovi su

Draba (440 vrsta), Erysimum (261), Lepidium (234), Cardamine (233), i
Alyssum (207). Ova porodica, relativno srednje veličine, uključuje dobro

18
poznate vrste, kao što su Brassica oleracea (brokule, kupus, kelj, karfiol i
druge), Brassica rapa (kineski kupus npr. ), Brassica napus (uljana repica, itd),
Raphanus sativus (obična rotkvica), Armoracia rusticana (ren), Matthiola,
Arabidopsis thaliana (model organizam), i mnoge druge.

Slika 13. Barbarea vulgaris

Porodica se sastoji uglavnom od zeljastih jednogodišnjih, dvogodišnjih ili

višegodišnjih biljaka. Međutim, oko Mediterana, uključuje i desetak drvenastih
grmova, visine 1-3 m, npr. u sjevernoj Africi (Zilla spinosa i Ptilotrichum
spinosum) , dalmatinskim otocima (Dendralyssum i Cramboxylon), a većini u
Kanarskih otoka i drveće kao što su rodovi Dendrosinapis, Descurainia,
Parolinia, Stanleya itd.

19
Slika 14. Ilustracija Barbarea stricta

Listovi su naizmjenični, rijetko nasuprotni, ponekad i u prizemnim rozetama;

Rijetke grmolike mediteranske vrste imaju lišće uglavnom u terminalu rozete, a
mogu biti i djelimično ili potpuno zimzelene. Često su perasto urezani i nemaju
zalistaka (sporedni listići).

Struktura cvijeta je, u cijeloj porodici, izuzetno jedinstvena. Imaju četiri

slobodna kesasta čašična listića e i četiri vijugave slobodne latice. Oni mogu
biti disimetrični ili nešto zigomorfni (izdijeljeni), s tipskim unakrsnim
rasporedom (otuda i ime Cruciferae = krstašice). Imaju šest prašnika, od kojih
su četiri viša (sve do latica, tako da su u stvari relativno kratki) i krstasto
raspoređeni kao kao i latice, a druga dva u su kraći (tetradinamni cvijet). Tučak
se sastoji od dva spojena plodna lista (u plodnici), a vrat je vrlo kratak sa dva
režnja. Plodnica sa jajnikom je nadrasla. Cvjetovi grade jednostavne cvasti
grozda cvasti, često pri vrhu stabljike.

20
Oprašivanje je entomogamsko, tj. pomoću insekata. Nektar se stvara u bazi
prašnika i skladišti u čašici.

8. FAMILIJA ŠTITARICA (Apiaceae)

Štitarice (Apiaceae) su porodica čiji pripadnici posjeduju karakteristične cvasti

štitove. Mnoge od vrsta ove porodice su aromatične, specifičnog mirisa i ukusa,
koji potiče, uglavnom, od etarskih ulja, koja se nalaze u unutrašnjim
rezervoarima. Neke su veoma otrovne, kao kukuta (Conium maculatum).

Slika 14. Kim ( Carum carvi )

Štitarice su jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke šupljeg

rebrastog stabla. Listovi su naizmjenični, najčešće višestruko perasto dijeljeni,
sa razvijenim lisnim rukavcem koji obuhvata stabljiku. Cvasti su uglavom
složeni štitovi. Ako postoje brakteje u osnovi složenog štita, nazivaju se
involukrum, a brakteje u osnovi prostog štita – involucelum. Cvjetovi su sitni,
aktinomorfni. petočlani, čašice je sa sitnim listićima i horipetalne ,
aktinomorfne krunice. Cvjetovi imaju 5 prašnika i sinkarpan gineceum. Plodovi
se nakon sazrijevanja cijepaju na po dvije orašice, izvjesno vrijeme vezane za
račvast, končast karpofor. Anatomija ploda je značajna u određivanju
pripadnika porodice.

21
Slika 15. Anethum Apiaceae Dill

Većina pripadnika ove porodice ima unutrašnje kanale sa etarskim uljima,

kumarinima i furokumarinima; zato tek kada se djelovi ovih biljaka smrve,
osjeća se svojstven miris.

9. ZAKLJUČAK

22
Cvijet je reproduktivni organ biljaka cvjetnica (Magnoliophyta), preobraženi
izdanak. Cvjetovi su karakteristični samo za biljke cvjetnice. Potpuno razvijen
cvijet sastoji od četiri serije izmijenjenih listova: čašice, (Calyx), krunice,
(Corolla), prašnika, (Androecium), oplodnih listića - sraslih u tučak
(Gynoecium). Svi ovi djelovi su pričvršćeni za kraj modifikovane osovine -
cvijetnu ložu. Svaka vrsta biljke ima cvjetove prilično strogo određenih
osobina, kao što su veličina, oblik, boja i raspored listića, što
omogućuje polinatoru da prepozna vrstu koju treba da opraši. To je veoma
važno jer će do oplođenja doći samo ako polen jednog cvijeta dođe na žig tučka
cvijeta iste vrste.

10. LITERATURA

23
1. Flower structure, Dostupno na:
https://www.scribd.com/document/60579701/Flower-Structure
2. Flower structure, Dostupno na:
https://courses.lumenlearning.com/wm-biology2/chapter/flower-
structure/
3. Građa cveta, Dostupno na: https://www.bionet-skola.com/w/Cvet
4. Kojić, M: Botanika, Naučna knjiga, Beograd, 1989.
5. Lamiaceae, Dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Lamiaceae
6. Brassicaceae Dostupno na :
https://en.wikipedia.org/wiki/Brassicaceae
7. Apiaceae, Dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Apiaceae
8. Asteraceae, Dostupno na: https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Asteraceae

24