Sveučilište u Zagrebu,

Filozofski fakultet,

Odsjek za Komparativnu književnost

Analiza djela Smrt Artemija Cruza

(Seminarski rad iz kolegija Hispanoamerički boom)

Marta Ćaćić

Mentor: dr. sc. Tomislav Brlek

Zagreb, 20.9.2018.

Sadržaj
1. Uvod………………………………………………………………………….. 2
2. Razrada………………………………………………………………………...3

2.1. Odnos Ja, Ti i On ………………………………………………………....4

2.2. Meksička revolucija i personifikacija Meksika …………………………..8

3. Zaključak..……………………………………………………………………10
4. Literatura……………………………………………………………………..11

1. Uvod

1
Tijekom 1960-ih i 1970-ih na području obiju Amerika razvije se književni pravac nazvan
Hispanoamerički boom, u velikoj mjeri uvjetovan političkim i socijalnim događajima koji su
neupitno utjecali na njega: mnogobrojne revolucija koje pokušavaju srušiti stare političke
ustroje u korist novih, diktatori u mnogim državama na jugu, ali i općenito položaj
hispanoameričkih zemalja u poslije-ratnom okruženju. Sve to je dalo maha piscima, iz do
tada književno nerealiziranih zemalja, da se probiju na scenu i osvoje čitatelje van granica
svojih država, čak i u Europi, svojim temama koje su politički bile bliske svima u ozračju
hladnog rata koji se vodio. Istaknuti pisci tog vremena svojim načinom obrada tema
zainteresirali su svijet jer se nisu libili pisati o događajima koji su se odvijali i koji su
prethodili stanju u kojem su se našli, o revolucijama i diktaturama. “ In Latin America writers
have historically been given a different role to the one they occupy in Europe: that of national
spokesman or conscience.” (Boldy 1988:290) Ova skupina književnika pisala je
modernističkim stilom, pod utjecajem književnika s početka 20.st. Upravo zbog toga je
prema ovim djelima vrlo često upućivana kritika jer su bila nerazumna neukoj publici
zemalja iz kojih su dolazila, a kojoj je prvenstveno bio namijenjen. Kako ipak ne bi sasvim
izgubili svoje uzore i utjecaje, modernizam dolazi u kombinaciji s meksičkom mitologijom,
odnosno uvijek u svojim temema imaju utjecaje starih domorodačkih i plemenskih korijenja.
“The use of local religious belief systems cleverly incorporated into a modernist, European
literary framework has been a distinctive mark of Latin American literature of this century.”
(Isto) Vrijeme najčešće nije izloženo linearno, a događaji graniče s mogućim i nemogućim,
odnosno magičnim. Izlaganje dolazi iz vida više perspektiva ili postoji više pripovjedača, a
korišteni vokabular je suvremen i često vulgaran. Vremenskom granicom Boom se odjeljuje
od Post-booma 1980-ih godina kada se spisatelji ponovno približavaju realizmu, ali počinju
intenzivnije djelovati i ženske spisateljice koje su, kao i ženske junakinje u djelima, bile
krajnje inferiornih i sporednih uloga.

Jedan od najprominentnijih pisaca, koji je ujedno i jedan od prethodnika i pokretača Boom-a

60-ih godina, je Carlos Fuentes koji je svojim radom zadužio ne samo hispanoameričku, već i
svjetsku književnu ostavštinu, umjetničku, kritičku i polemičku. “Pored književnosti, veoma
dobro mu je poznata društvena, ekonomska i politička situacija u zemljama Hispanske
Amerike, kao i njihov položaj na međunarodnom planu, posebno u odnosu na SAD”
(Pavlović-Samurović 1993:395) Istaknuti ljevičar i pobornik Kubanske revolucije, Fuentes u
mnogim svojim dijelim opisuje propast Meksika iz različitih perspektiva, a zbog svoje

2
političke orijentacije bio mu je zabranjen ulazak u Sjedinjene Američke Države što je on
komentirao riječima: "The real bombs are my books, not me".

2. Razrada

Djelo Smrt Artemija Cruza (1962.) mnogi smatraju i svojevrsnim prethodnikom Booma jer
na specifičan način razrađuje ljudsku psihu uspoređujući je time s cijelom državom i
postojećim političkim ustrojem. “Ovim je djelom Fuentes definitivno izbio u svijet kao veliki
pisac. Uspio je da se oslobodi svih ranijih utjecaja.” (Fuentes 1969: 253) U sebi nema
uključena sva obilježja Booma, ali se nazire sve ono što će se u sljedećih nekoliko godina
razviti; iznos iskaza odvija se na više razina, postoji više pripovjedača koji se ponekad niti ne
odjeljuju s jasnoćom, a vrijeme je isprekidano i ne slijedi logičan slijed događaja već su na
preskokce ispripovijedani događaji Cruzova života u kojima je on bio prisiljen donositi
odluke na kojima će se temeljiti cijeli njegov život, ali i život njegovih bližnjih. Radnja na
specifičan način prati život mješanca, potomka jedne od nekad imućnih obitelji Menchake, i
crnačke robinje. Produkt silovanja i nasilja. Retrospektivno se iznose najvažniji događaji iz
njegova života, a Cruz je reprezentiran u ovom djelu u tri vida; prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti. Ovakav podosta kompliciran sustav izražen je formom lica jednine; Ja je
sadašnjost, Ti budućnost, a On je prošlost. 13 puta se izmjenjuju lica pripovjedača, odnosno
13 puta se pojavljuju Ja i Ti, dok se On pojavljuje 12 puta jer je na kraju On već umro u
posljednjem Ja.

2.1. Odnos Ja, Ti i On

Ja je uvijek prvi dio, nakon čega slijede Ti pa On što je narušeno jedino u posljednjem dijelu
kada je On isčeznuo jer je Artemio već mrtav. Način na koji je cjelokupna priča izložena, u

3
obliku trojstva, upućuje na činjenicu da je Cruz tek kombinacijom svih triju perspektiva jedna
kompletna osoba koju se ne može shvatiti bez druge dvije. Trijada jastva ironizira u
određenom smislu i ideju Svetog trojstva, jer se baš kao i Otac, Sin i Duh sveti Ja, Ti i On
međusobno nadopunjuju i ujedinjuju sliku jedne kompletne osobe. Ja - sadašnjost pisano je
prezentom: “JA se budim… Budi me dodir nečeg hladnog na udovima. Nisam znao da se
može nesvjesno mokriti.” (Fuentes 1969:7) Opisuje posljednje sate života i agonije Cruza
koji postaje svjestan da umire i da se bliži kraj. U slijedu pripovijedanja, Fuentes je ovdje na
fantastičan način unutarnjim monologom Cruza dao uvid u njegova razmišljanja isprekidana
neprestanim bolovima tako da su rečenice nekoherentne i često veoma nepovezane i
zbunjujuće. Ono što najviše iskače je promjena glagolskog lica koja simbolizira prisjećanje
Cruza na sina koji je poginuo u Španjolskom građanskom ratu prije mnogo godina: “Ono
jutro sam ga očekivao s veseljem. Prešli smo rijeku na konju.” (Fuentes 1968:9). Njegovo
trenutno stanje, njegove vrtoglave misli pred smrt, ekspresivne su, nestabilne i primjerak
modernističkog romana. Cruz se pred kraj na neki način prisilno prisjeća svih odluka koje je
donosio u ključnim trenucima svog života, a koje su često negativno utjecale na one koji su
ga okruživali. Odluke koje je donosio uvijek je imao potrebu opravdavati nekim višim
ciljevima, u korist revolucije ili dobrobiti naroda, jer si nije mogao priznati da ih donosi čisto
iz svojih kukavnih i sebičnih potreba, nesposoban ikad žrtvovati sebe za druge. Ovo se
dodatno naglašava u poglavlju On gdje je u glavnu ulogu postavljen njegov sin Lorenzo koji
je poginuo tako naivno i u svrhu višeg cilja bez ikakvih kalkulacija za vlastitu korist. Lorenzo
je, kao sušta suprotnost ocu, dao život, a Cruz ih je samo uzimao kako bi preživio: “JA sam
preživio Regina. Kako si se zvala? Ne. Ti Regina. Kako si se zvao ti, vojniče bez imena?
Preživio sam. A vi ste poginuli.” (Fuentes 1969:69) Oslanjajući se na svoje instinkte, Cruz je
ubrzo napredovao među revolucionarnim pobjednicima koji su, našavši se na čelu nove
vlasti, ubrzo postali preslika onih koje su srušili; korumpirani kapitalisti koji misle samo na
vlastitu profit i potkradaju zemlju i narod na isti način. “To act and create they must survive,
and heroes who survive become tyrants.”(Boldy 1988:293) Heroji ostaju heroji samo ako
umru, u ovom slučaju, u velikoj ratnoj slavi i snazi. Fuentes ovim zapravo naglašava kako
svaka novonastala vlast u konačnici provodi iskrivljenu sliku politike koju su obećavali te
kako je uvijek, u određenom trenutku sloma, potrebna radikalna promjena.

Osim očigledne razlike u hrabrosti oca i sina, naglasak se svakako može uočiti i u odnosima
sa ženama; Lorenzo doživljava jednu istinsku i neiskvarenu ljubav koja je u izložena
paralelno s političkim događajima u Španjolskoj, odnosno pobjedom fašista i bijegom koji

4
prate Lorenza i njegove suputnike posljednjih nekoliko sati njegova života, kada i konzumira
svoju ljubav. Cruz je svakako imao puno više afera, ali su sve bile osuđene na propast
uvjetovane njegovom potrebom da kontrolira sve, uključujući i žene s kojima je stupio u
odnose. Njegove metode, unaprijed osuđene na propast, bile su silovanje Regine, prisila
Catalina na brak i kupovina Lilie, postavljajući svaku od tih žena u podređeni položaj, jedini
koji je on mogao shvatiti. “(...)through manipulation or force, he can place those whom he
needs in a position of subservience to him and therefore he can dominate.” (Payne 1994:67)
Regina je nastradala za vrijeme rata i to zato što je pratila Cruza za vrijeme ratnih zbivanja.
Idealizirajući svoju mladenačku ljubav, u jednom trenutku je otkriveno Regina bila sposobna
oprostiti mu to što je počinio i nikada poslije mu to nije prebacivala nego je izmislila idilu
njihova susreta. “On mora vjerovati u tu lijepu laž, do kraja svog života. Nije bilo tačno da je
on ušao u to selo plemena Sinaloe, kao i u tolika druga, da potraži prvu djevojku koja bi se u
neoprezu našla nasred ulice. Nije bilo istina da je ova djevojčica od osamnaest godina bila
prisilno ugrabljena i silom metnuta na konja, a zatim obeščašćena u tišini zajedničke oficirske
spavaonice, daleko od mora, okrenuta licem prema suhoj trnovitoj šumi. Nije istina da mu je
šutke oprošteno za Regininu čast.” (Fuentes 1969:67) Ovaj odnos samo je početak njegove
dominacije nad ženama. Slijedi njegova “prisila” Cataline na brak kojeg je dogovorio s
njenim ocem, kako bi istovremeno dobio i ženu i posjede koje je trebala naslijediti. Ona je
bila sestra Bernala Gonzalesa, čovjeka čije je smaknuće u zatvoru Cruz skrivio i čega je
Catalina bila svjesna što mu nikad ne oprašta unatoč svim godina provedenih u braku bez
ljubavi: “Catalina is not Regina; she does not die and Artemio 's imagination, confronted with
the living evidence of her feelings, can never overcome the fact of the gulf between them.
Catalina 's resentment of Artemio is a seed that grows into a full-blown war of silence
between the two.” (Payne 1994:69) Lilia je bila prostitutka, koju je, vidno ostarjel i usamljen,
kupio da mu pravi društvo i pruži bar malo ljubavi, ali svejedno ju je, kao i Catalinu,
kontrolirao i odnosio kao prema vlasništvu: “Riječ, koja je raspršivala sve razloge
posjedovanja i grijeha, pojedinačnu vlast drugih ljudi, nekoga, bilo koga, jedne djevojke koja
je u njegovom posjedu, koju je on kupio, da bi njih dvoje ušli u široki svijet zajedničkih,
općeljudskih grijeha, sličnih sudbina, iskustava, bez oznake posjedovanja na osobi koju je
netko imao” (Fuentes 1969:124/125) Jedina koja se odupirala tome je bila Laura, koja se
prvenstveno postavila kao čovjek, a tek onda kao žena u odnosu prema njemu. On nije mogao
prihvatiti činjenicu da mu je ravnopravna i da ju ne može kontrolirati, a ona nije htjela biti
kontrolirana i nije mu dopustila da utječe na njezin život kao što su mu to dopustile druge
žene u potpunosti se podređujući njegovim potrebama. Ona naglašava važnost svojih odluka i

5
samu činjenicu da je ona ta koja ih je donijela bez ičijeg upliva. On je također isto tako
mogao postati čovjek na kojeg određene društvene patrijarhalne koncepcije nisu prilagodljive
i koji sam može birati i ne biti opterećen snagom i slabošću, dualizmu koji se najviše
hiperbolizira u ovom odnosu. On u Lauri vidi spoj upravo tih dviju suprotnosti, jedne koju je
iskorištavao previše i druge od koje jako zazire. “Incapable of seeing the third possibility that
lies beyond the false dicotomy of domination and subservience - the possibility of learning
from Laura and making a choice issuing from desire rather than need -, Artemio "shuts the
door carefully" to a potentially successful love and remains trapped in his isolation.” (Payne
1994: 74)

“Ti” sekcije izražavaju svojevrsnu kritiku njegovim radnjama i ponekad se autor direktno
obraća čitatelju dajući mu mogućnost donošenja vlastitog mišljenja o Cruzu. Osim toga, Ti
sekcije funkcioniraju kao neka vrsta do tada zanemarene Cruzove svijesti kojoj jednostavno
više nema snage bježati i ignorirati ju jer ju je svih godina života prisilno potiskivao čistom
snagom volje i potrebom da mu se sve podređuje i da svime upravlja. Ovaj odnos Fuentes
objašnjava kao Dijalog ogledala: pravo Ja je zamaskirano, a ono Ja koje predstavlja svijetu je
slika koju pokazuje ljudima jer se ne usuđuje pokazati svoje istinsko Ja ni drugima ni sebi. Ja
se vidi u sadašnjosti i svjedok je vlastitog sloma tijela i duše koji pokušava zatomiti
sjećanjima, ali sjećanja koja mu nadolaze su ona koja se njegovo pravo Ja želi sjetiti. “The
darkened part of consciousness, his suppressed conscience, returns to take its revenge
awareness and recognition. It returns on the last day to impose judgment.” (Schiller 1987: 96-
97) Izloženost tim sjećanjima i razotkrivanje čovjeka kojim je odlučio postati ne dolaze
kontra njegove volje već su posljedica njena sloma. Cruz je čitav život podredio sebi i uvijek
je imao kontrolu nad svima jer se boji kaosa kojeg pokušava suzdržati putem kontrole i moći
svoga uma: “On that day Cruz can no longer dominate and master either those around him or
the voice of his conscience.” (Schiller 1987: 93) Rečenične konstrukcije i povezanost istih je
zbog toga u ovim dijelovima puno jasnija i složenija nego u Ja gdje se izlaganje prekida
dolaskom Cruzovih bolova. Osim što su Ti sekcije na određeni način kritika i realistična
procjena Cruzovih postupaka, ono je i, prema Fuentesu, personifikacija same Meksičke
revolucije. Ideju o ogledalima, Fuentes je povukao iz priče o Zapati, jednog od najutjecajnijih
revolucionara kojem je glavna ideja vodilja bila agrarna reforma kojom bi poboljšao situaciju
seljaka koji su bili iskorištavani na veleposjedima bogataških obitelji. Zapata i njegovi
pobornici su se našli u bogatom hotelu i prvi su puta vidjeli svoje odraze u skupocjenim i
luksuznim ogledalima: “Never before had they seen themselves in a mirror. They spent hour

6
after hour, and did nothing more than to stare at themselves and each other reflected there and
they were saying, Look! It's me! Look! It's you! Look! It's us. I had this in mind when I wrote
The Death of Artemio Cruz ... for me, the Tú was extremely important as a recognition of the
other ... It is not just Artemio Cruz's double that speaks; it is perhaps the collective voice of
the Mexican people that speaks to Cruz saying, you, you, you (Girgen 1995: 126) Njegovo Ja
u ogledalu tjera ga na podrobnije promatranje odluka koje je donio, na pomno proučavanje
onoga što je postao, ali i što je mogao biti. “He is subjected, beyond his will, to a lucidity that
obliges him to take note of the life he mutilated by choosing not from desire but from self-
interest, from fear, and from pride.” (Schiller 1987:96)

Posljednje u nizu, sekcije On, autentično i objektivno prikazuju događaje koji su se već
dogodili u trećem licu, a posljedica tih radnji su trenutna situacija u kojoj se našlo Ja i
uzajamno vezano Ti. On dijelovi realistično iznose događaje koji nisu pod subjektivnim
utjecajem osobe o kojoj se radi. Osim On koji se odnosi na Cruza, već na samom početku
izložen je dio u kojem se opisuje dan njegove kćeri i žene pa tako On postaje One. Poglavlje
koje pripovijeda o Lorenzu je iz njegove perspektive, ali je rekonstrukcija događaja kako ih
zamišlja Cruz na temelju pisma koje primi od Lorenza nakon njegove smrti. Sjećanja na
Lorenza se konstantno pojavljuju, fragmenti su razbacani po cijelom romanu jer se stalno
prisjeća vremena koje je proveo sa sinom, sretan i neopterećen kako će njegovi osjećaji izaći
na vidjelo, a time i njegov strah od ranjivosti koju je cijeli život izbjegavao. “Although the
memory of Lorenzo condemns him, it also comforts him, for it recaptures a time when the
alienation and isolation of Artemio's life were broken and briefly suspended.” (Schiller 1987:
98) Jedini put kada je nadomak bijega od samoće i hermetičnosti, je za vrijeme afere s
Laurom koja mu je nesebično ponudila mogućnost ljubavi, ali ju je odbio zbog straha od
gubitka kontrole. “Power spells isolation in these novels, when the one is set against the
many; Federico Robles and Artemio Cruz are imprisoned in their petrified egos which
exclude, destroy or reify whatever is not part of them: the individuals who gave them their
power, the people they exploit, their women, Nature, God.” (Boldy 1988:293)

2.2 Meksička revolucija i personifikacija Meksika

Ovaj roman, osim što na jako podroban i iscrpan način oslikava Cruza u svim njegovim
razmišljanjima i odnosima, u centar stavlja i Meksičku revoluciju koja se odvijala tijekom

7
1910-ih. Ova revolucija imala je više faza i u svakoj od njih sukobljene sile su pokušavala
preuzeti vlast i ustrojiti novu političku okolinu. Započela je 1911. nakon dugogodišnje
diktatorske vladavine Porfiria Diaza koja je izmučila siromašne seljake tretirajući ih gotovo
kao robove, iskorištavajući ih na ogromnim plantažama bogatih obitelji. Nakon nekoliko
godina konstantnih sukoba i promjene na vlasti, Carranza je napokon ustanovio nestabilnu
vlast, a 1920.g na vlast dolazi Alvaro Obregon, pod čijim je zapovjedništvom bio i Cruz.
Revolucije Meksika u početku su bile pokušaji agrarne reforme i slobode narodu, ali su se na
kraju pretvorile u borbu za vlašću među istaknutim pojedincima koje Fuentes prikazuje
krajnje negativno jer su svi postavili svoje sebične ciljeve ispred ciljeva kolektiva za koji su
se anvodno borili. Ironija i nepravednost cijele situacije reprezentirani su u liku Gonzala
Bernala. On je pod izlikom pregovora došao u kamp vilista i našao se u zatvoru gdje se
susreće i sa zatočenim Cruzom. “U tome i jest cijela dramatičnost toga svega. Ne postoji ništa
drugo nego oni. Ne znam da li se sjećaš početka. Bilo je nedavno, ali izgleda tako daleko…
kada nisu bili važni šefovi. Kada smo se borili, ne da bismo uzdigli jedno ime, nego za sve
nas.” (Fuentes 1969: 153) Očekivajući skoru smrt, Cruz i Bernal vode raspravu o prevlasti
pojedinaca nad društvom koji su oslijepljeni željom za vlašću postepeno ubijali Meksiko i sve
što je revolucija ikad predstavljala. Bernal se izjašnjava kao pobornik Carranze isključivo
zato što je on bio onaj kojeg se najmanje plašio. Daje osudu svim generalima, smatrajući ih
barbarima koji nisu u stanju provesti korjenite izmjene u zemlji bez pretjerane sile, dok
intelektualci koji imaju prave ideje ne žele temeljitu revoluciju već samo promjene
postojećeg režima. Bernal je strijeljan zajedno s Tobiasom, jednim od domorodaca i suboraca
Cruza, pali su kao žrtve koje su bile potrebne da bi Cruz mogao preživjeti. Ove su žrtve, u
očima Cruza, bili predstavnici staroga i slaboga koje je moralo nestati kako bi najjači opstali
u vrevi revolucije. Fuentes cijeli roman Cruza uspoređuje s Meksikom, jer se on kao i
Meksiko nakon svake smrti određenih ljudi ili ideala diže i nastavlja dalje, neosporivo
poručujći kako je smrt potrebna da bi se poredak izmijenio jer za procvat novog potrebna je
smrt starog, ali i kako svako novonastalo uređenje postane korumpirano i da bi nešto bilo
pamćeno kao dobro mora nestati umrijeti prije nego što se afirmira kao dobro.

Porijeklo Cruza također je još jedna metafora, sin Astečke majke i oca Španjolca, koji je
silom obesčastio robinju, baš kao što su konkvistadori porobili domaće stanovništvo.

Iako je ključni događaj za razvoj svih ovih događaja bila Meksička revolucija, Fuentes prvom
prilikom šalje Lorenza u Španjolski građanski rat, a ova dve događaja smatra bitnim
utjecajima i prethodnicima Kubanske revolucije, čiji je bio otvoreni pobornik. Na to ukazuje i

8
natpis na kraju romana “Habana. svibanj 1960. godine” (Fuentes 1969:249) “((...) from the
early 1960s, Fuentes frequently describes the Mexican Revolution as a precursor of the
Cuban Revolution (...), he argues that the experiences of Mexico and Cuba teach the exact
same lesson: that only a revolution can bring about genuine change.” (Van Delden 1993:334)
Unatoč krajnjem pesimizmu i tuzi koja je konstanta u sva tri dijela, ultimativno, svršetak se
temelji na nadi koja dolazi jer je budućnost u rukama ljudskog duha i funkcionalne akcije.
Njegova unuka Gloria simbol je novog početka, nove generacije koja nije okaljana borbama
revolucija i svojim doprinosom može promijeniti društvo. On je, kao što je i sam ostavio
mnoge da umru zbog njega i njegovih ideala, prepušten smrti, a nešto novo će ga naslijediti.

3. Zaključak

Svakako jedan on romana prvijenca Boom-a, Smrt Artemija Cruza utjecao je na mnoga
kasnije stvaralaštva kako hispanoameričkih pisaca, tako i mnogih stranih. Ovaj roman je
ukomponirao tužnu i iskrivljenu sudbinu pojedinca koji je s na samom početku ostao sam te
nikada nije mogao staviti druge ispred sebe iz straha da ne bi ostao povrijeđen. Adaptacijom
na situacije u kojima se nalazio, uspio je, žrtvujući sve, preživjeti, ali pritom nije živio uvijek
strahujući od provala vlastitih slabosti i nekompetentnosti. Pojava savjesti i moralnosti na
kraju života tjeraju ga na sjećanja koja su mu ostala urezana u pamćenje iako ih je htio
zaboraviti jer je u svakoj od situacija naišao na dilemu koja se kasnije realizirala kao ključna
u njegovom životu. Njegova prilagodba nakon svake odluke, personificira i potrebu promjene
u smislu državne uprave na koju je Meksiko, ali i svaka zajednica, kad-tad primorana i
osuđena zbog zastarjelih metoda koje je nužno mijenjati. U svim odnosima, on je dominanta,
a drugi tek supostoje u odnosu na njega jer on nikada nije mogao biti faktor na koji se utječe,
već konstanta kojoj se prilagođava. U moru političkih i osobnih igara, uvijek je izlazio kao
pobjednik, ali i kao usamljeni pojedinac koji je i sam na kraju postao arhaizam koji je trebao
nestati kako bi ustupio prostor za razvoj nečeg novog gdje za njega više nije bilo mjesta.

9
Literatura:

Primarna:

-Fuentes, C. 1969. Smrt Artemija Cruza. Zagreb: Zora

Sekundarna:

- Boldy, S. (1988). Facing up to the Other: Carlos Fuentes and the Mexican Identity. Third
World Quarterly, 10(1), 289-298.

Retrieved from http://www.jstor.org/stable/3992816

- Castañeda, V. (1986). "THE DEATH OF ARTEMIO CRUZ": THE FALSE GODS AND
THE DEATH OF MEXICO. The Centennial Review, 30(2), 139-147.

Retrieved from http://www.jstor.org/stable/23738707

- Girgen, C. (1995). THE MAGIC WORD IN CARLOS FUENTES' "THE DEATH OF

ARTEMIO CRUZ". Hispanic Journal, 16(1), 123-134.

Retrieved from http://www.jstor.org/stable/44284413

- Pavlović-Samurović, LJ. 1993. Leksikon Hispanoameričke književnosti. Beograd:

Savremena administracija

10
- Payne, J. (1994). LAURA'S ARTEMIO: FAILED SEXUAL POLITICS IN "LA MUERTE DE
ARTEMIO CRUZ". Hispanófila,(112), 65-76.

Retrieved from http://www.jstor.org/stable/43806877

- Schiller, B. (1987). Memory and Time in "The Death of Artemio Cruz". Latin American
Literary Review, 15(29), 93-103.

Retrieved from http://www.jstor.org/stable/20119446

- Van Delden, M. (1993). Carlos Fuentes: From Identity to Alternativity. MLN, 108(2), 331-
346. doi:10.2307/2904639

11