Zvonimir Radeljković

PROROČANSTVA PROPASTI: POLITIČKI ROMAN U AMERICI

1940 – 1960.

Čovjek treba samo da pogleda oko sebe, bez obzira gdje bio, da bi zaključio,
možda s dozom indignacije, da u ljetu Gospodnjem 1998. ne živimo u bilo
kojem od najboljih mogućih svjetova, kao što su nam često obećavali različiti
politički lideri i gurui. Ono što se vidi oko nas sigurno ne izgleda ni kao novi
svjetski poredak, a i ne najavljuje odavno prorokovani kraj povijesti. Svake
večeri, ako ne i prije, čovjek otkriva nove barbarizme u tekućim Kosovima,
Bosnama, Ruandama, Alžirima ili Iracima na televiziji, a da se i ne pominju
mnogo manje bolne, ali ipak opasne defikacije sumnjivih ličnosti poput Diane
rođene Spencer, na uštrb Majkama Terezama ovog svijeta, ili Giannija Versaela
na račun bilo kojeg prosječnog ljudskog bića. Drugim riječima, živimo u
svijetu u kome su vrijednosti izvrnute naglavačke, u kome put do statusa
svetice vodi preko bluda princeze sa konjičkim oficirima, u modernom
otjelovljenju kaosa u kome nema nikakve sigurnosti, u kome čak ni
preživljavanje najsposobnijeg nije garantirano, a kamoli bilo kakve moralne i
estetske vrijednosti. Međutim, ne treba zaboraviti jednu činjenicu: još davno su
nas upozoravali da ovo dolazi. Svo tekuće stanje današnjeg svijeta, koje bi se
vedskom terminologijom moglo nazvati Kali-yugom (od čega možda i potiče
riječ kaljuga), bilo je predviđeno i najavljeno. Romani, pjesme i drame – moglo
bi se slobodno reći visoka kultura ili ozbiljna književnost, bez obzira na svoj
sadašnji nezavidni položaj nakon učestalih napada dekonstrukcionista –
predvidjeli su sa visokim stupnjem tačnosti politički i moralni ambijent koji se
sreće gotovo svuda u posljednjim godinama posljednje decenije drugog
milenija.

Vjerojatno ima mnogo knjiga iz nekih drugih vremena i zemalja koje ukazuju
na slične zaključke, no u ovom slučaju autor bi želio da se usmjeri na dvije
decenije američkog književnog stvaranja, od 1940. do 1960; na četiri pisca:
Hemingwaya, Ellisona, Mailera i Bellowa, i na njihova četiri romana: Kome
zvono zvoni (1940), Nevidljivi čovjek (1952), Park jelena (1955) i Henderson
kralj kiše (1959), vjerujući da oni sadrže u sebi nagovještaje stvarnosti u kojoj
mi sada prebivamo. Njemu se čini da su ove knjige, između ostalog, i
upozorenja kojima se nikada nije poklanjala pažnja.

Ovi su romani politički samo u najširem smislu ove fraze, ali nema mnogo
sumnje da su usmjereni na »sudbinu samog društva« iako prikazuju sudbinu
pojedinaca, te na taj način ispunjuju definicijski zahtjev Irvinga Howa iz
1957.2 Možda je ovaj esej tek pokušaj da se obični čitalac – ugrožena ali ne i
nepostojeća vrsta, iako su se tome mnogi nadali – podsjeti na jednu uglavnom
zaboravljenu sposobnosti književnih djela da pomognu svojim čitaocima u
boljem razumijevanju svijeta, uz sve estetske prednosti, i da im na taj način
omoguće – da nama omoguće – preživljavanje.

I.

Virginia Woolf tvrdi u jednom svom eseju da se ljudska priroda promijenila

negdje otprilike oko Božića 1910, misleći time na jednu značajnu
postimpresionističku izložbu koja je promijenila likovno viđenje svijeta. Ovo je
možda tačno što se tiče slikarstva, no u politici i književnoj svijesti o politici
ovaj se proces zbio znatno kasnije. Zapravo je u dvadesetim i tridesetim
godinama našeg stoljeća izgledalo lako opredijeliti se što se tiče politike.
Gotovo da bi se moglo reći da nije postojao ozbiljniji američki pisac u to doba
koji bi otvoreno stao na stranu bogatih, tojest na stranu političke desnice. Dobri
momci su se razlikovali od loših kao nebo i zemlja.Čak ni F. Scottu
Fitzgeraldu, koji je pretežno koristio bogate i njihov ambijent kao književnu
temu, nije padalo na pamet da smatra da su, recimo, Tom i Daisy, predstavnici
američkih bogataša u romanu Veliki Gatsby (1925), moralno ispravni. Bogati
su za njega uvijek bili i zanimljivi i fascinantni, ali su gotovo uvijek prikazani
kao priglupi pokvareni grubijani.

Opredjeljivanje je naizgled postalo još lakše kada se pojavio fašizam. Čak je i

Hemingway, bez obzira na sva svoja ljeta na Rivijerii afričke safarije, našao
vremena da javno izjavi sljedeće:

Zbilja dobri pisci budu uvijek nagrađeni u gotovo svakom sistemu vlasti koga
oni mogu podnijeti. Postoji samo jedan oblik vlasti koji nije u stanju da
proizvede dobre pisce. Taj sistem jeste fašizam. Jer fašizam je laž koju govore
siledžije. Pisac koji neće lagati ne može živjeti i raditi u fašizmu.

Ovo je bilo rečeno u Carnegie Hallu u junu 1937. na Drugom kongresu

američkih pisaca. U tom trenutku je ljudska priroda viđena sa političkog
stajališta bila još uvijek ista kao u devetnaestom stoljeću.

No, dvije godine kasnije dogodio se sumrak bogova, poslije kojega su ovako
lagani izbori postali gotovo nemogućim. Djelomično se to zbilo zbog toka i
ishoda Španjolskog građanskog rata. Podlost i perfidnost onoga što ćemo
kasnije nazivati međunarodnom zajednicom, oličena u neobraćanju bilo kakve
pažnje na milion mrtvih u jednoj europskoj zemlji, bile su jednake okrutnom i
nespretnom ponašanju sila koje su imale izvjesnih interesa za ishod ovog
sukoba: Njemačke i Italije s jedne, i Sovjetskog Saveza sa druge strane.
Riječ gulag je i dalje ostala nepoznanicom, no kap koja je izazvala prelijevanje
već inače prepune čaše političke naivnosti, bar na Zapadu, bila je nacističko-
sovjetski pakt o nenapadanju, potpisan u augustu 1939. Izgledalo je da su u tom
trenutku sile svjetla postigle dogovor sa očiglednim silama mraka, samo
nekoliko dana prije Armagedona, ostavljajući intelektualce Zapada bez ikakvog
usmjerenja, bacajući ih u svijet u kome je, po riječima Hannah Arendt postojalo
»beskućništvo nezapamćenih razmjera, iskorijenjenost do nezapamćene
dubine«3. Ne samo da je bilo neobično teško izabrati neko političko
usmjerenje: u tom trenutku je izgledalo da zapravo inteligentnih političkih
opredjeljenja i nema.

Upravo u sred tog političkog kaosa, 1940. godine, Ernest Hemingway je

objavio roman koga je sam nazivao svojim Ratom i mirom – Kome zvono
zvoni. U dva prethodna značajna romana, Sunce izlazi (1926) i Zbogom oružje
(1929) muški protagonisti su mu bili usamljeni, izolirani pojedinci uhvaćeni u
pokušajima da žive u svijetu kome nisu pripadali, progonjeni sjećanjima na
prethodna ratna i mirnodopska iskustva. Možda bi nešto povremeno i mogli
nešto naučiti živeći na taj način: to se može nazrijeti po komentaru impotentnog
jakea Barnesa: »Zar nije lijepo misliti tako?« sa samog kraja romana Sunce
izlazi, ili u meditacijama Fredericka Henryja o kuhanim mravima koji
simboliziraju ljudsku sudbinu i Božiju volju na kraju knjige Zbogom oružje. U
svom fragmentarnom romanu iz 1937. godine Imati i nemati Hemingway
dozvoljava svom egzistencijalnom junaku Harryu Morganu da na
samrtnom času nauči da »bez obzira kako, jedan čovjek sam nema nikakve
proklete prilike«, što baš i nije najjasnije obećanje uspješne kolektivne akcije,
kako to vide neki kritičari.

Ali nesigurnost postaje konačna tek u romanu Kome zvono zvoni! Ovaj
Hemingwayev portret svijeta koji ratuje u Španjolskoj bio je odmah nakon
objavljivanja napadnut sa svih strana: i ljevica i desnica su tvrdile da ta knjiga
iskrivljuje činjenice, a možda je i direktni falsifikat istorije. Naprimjer, časopis
Katolički svijet (Catholic World) je pisao da ta knjiga može biti »opasna po
svom uticaju«4, dok je ljevičar Alvah Bessie u komunističkim Novim masama
(New Masses) isticao da Hemingway u toj knjizi predstavlja »život, ljubav i
sreću zaludnim«, kleveće Sovjetski Savez, te zbog toga nije ništa bolji od
»francuskih fašističkih poslanika«5.

Najzanimljiviji je, međutim, komentar Dwighta Macdonalda u

ljevičarskom časopisu Partisan Review. On, naime, osuđuje knjigu, ali je
pravilno naziva »političkim romanom«6. Jer to zbilja i jeste politički roman
jedne nove vrste: naopako izvrnut politički roman u kome nema
definitivnog, čvrstog ili sigurnog mjerila politike, etike ili gotovo bilo koje
ljudske djelatnosti. Tradicionalne moralne vrijednosti su sačuvane samou
starim Španjolcima poput Anselma, ljudima koji doslovno pripadaju izumirućoj
vrsti što je sposobna da plače kad ubije nekog čovjeka. Pred kraj romana
Anselmo ovako razmišlja:

Kako Ingles može reći da je upucati čovjeka kao kad upucaš životinju? Kad
god sam lovio, osjećao sam ponos, a ne da činim nešto krivo. A kad
upucam čovjeka, dobijem osjećanje da sam udario svog vlastitog brata nakon
što smo odrasli.

(Kome zvono zvoni /dalje K.z.z., poglavlje 43/. Svi prevodi su autorovi.)

Ostale ličnosti u romanu ne razmišljaju tako. Macdonald govori o »Jordanovoj

zbunjenosti« kao »korijenu neuspjeha romana«7, no zapravo se radi o
Hemingwayevom pokušaju realizma, o slikanju opće pometnje toliko
karakteristične za svaki rat, a ne neke individualne psihološke zbilje. Nije
slučajno da lojalistički general Golz na samom početku romana opisuje rat – pa
prema tome i život u ratu – kao zbrku:

Što to garantira da moje naredbe neće biti izmjenjene? Što garantira da napad
neće biti opozvan? Što garantira da će početi u roku od šest sati od trenutka kad
bi trebalo da počne? Je li ijedan napad ikada bio onakav kakav je trebalo da
bude? (K.z.z., poglavlje 1)

Ovo nije samo opis kaosa rata, ovo je slika modernog života, kao što Španjolski
građanski rat nije bio neko odstupanje od povijesnih tokova nego upravo
nagovještaj stvari koje su dolazile, paradigma. Istina je da u romanu fašisti
izgledaju efikasnijim od lojalista, no to je zato što su bar u Španjolskoj bili
manje opterećeni ideologijom, pa nisu imali brojne komesare martyje koji ne
znaju čitati karte, a ipak šalju ljude u revolucionarnu smrt. U romanu Kome
zvono zvoni nije naglašena razlika između ove dvije strane, i to je glavni razlog
što su ga obje strane odbacivale. Jedino stari Anselmo zna da »Samo naređenja
stoje između nas. Ti ljudi nisu fašisti. Ja ih zovem tako, a oni to nisu. Oni su
sirotinja kao i mi.« (K.z.z., poglavlje 15) – tojest da su na obje strane siromašni
ljudi prevareni i izmanipulirani da se bore protiv drugih siromašnih, za račun
bogatih.

Glavna razlika između prihvatljivih i neprihvatljivih moralnih načela u romanu

predstavljena je nedostatkom iluzija ili opterećenjem njima. U ovom smislu
Hemingway ovdje stvara novu vrstu naivnog i opasnog Amerikanca, junaka –
žrtve, nekog novog Hamleta koji zna da »Razmišljanja nas čine kukavcima«
(Hamlet, II čin, 1 scena), a ipak zamišlja sebe kao čovjeka od akcije koji će
poboljšati svoje »iščašeno« doba. Na početku romana takav junak, Robert
Jordan, bivši nastavnik španjolskog jezika na Univerzitetu Montane, veli
samom sebi: »Sada isključi razmišljanje, stari moj, stari druže. Sada si onaj koji
diže mostove u zrak. A ne mislilac.« (K.z.z. poglavlje 1). Uprkos tvrdnji da se
ne bavi politikom, on izrijekom kaže da »komunisti nude najbolju i najdraviju
disciplinu za vođenje rata«, te on stoga i »prihvaća njihovu disciplinu dok rat
traje« (K.z.z., poglavlje 13). A upravo ovo prihvaćanje discipline bez
razmišljanja tjera ga da digne most u zrak, iako je svjestan da je to beskorisno i
nepotrebno, pošto su fašisti – kao i svako drugi u Madridu – saznali za ofanzivu
unaprijed i preduzeli potrebne vojne korake da je spriječe (vidi poglavlja 29 i
30). Ne samo da je ova nepotrebna akcija ubila starog Anselma, koj je jedini
Jordanov prijatelj, nego je i potpuno rasturila živote svih članova gerilske
grupe, ostavila Sierra de Guadarramu bez vojne prisutnosti lojalista pošto je El
Sordova grupa posve uništena još ranije pokušavajući da pomogne, dok je
Pablova grupa prisiljena da ode, a konačno je direktno izazvala i smrt samog
Jordana.

Situacija u romanu možda i nije znatno drukčija od zapleta neke renesansne

drame: mladi stranac stiže u neo-pastoralni ambijent skrovišta gerilaca
Republike u jednoj špilji, da bi organizirao i izveo miniranje i razaranje jednog
strateškog mosta na početku republikanske ofanzive protiv fašista. Njegov
protivnik i dvojnik, njegov domaćin, jeste gerilski vođa Pablo, koji je očigledno
izgubio volju za ratovanjem i postao ponosnim vlasnikom brojnih konja, dakle
u izvjesnom smislu kapitalistom. Druge ličnosti romana smatraju da je on
kukavica, cobarde, no tekst romana, ako se čita bez predrasuda, otkriva baš u
Pablu jednog realistu ili pragmatičara, čovjeka koji je izgubio iluzije o
revolucionarnoj borbi. Njegov revolucionarni žar je zapravo bio potrošen u
vlastitom selu na početku sukoba, o čemu Pilar, njegova stara družica,
živopisno priča u desetom poglavlju. No kad ona preuzme komandu, kada se
cijela gerilska grupa osim Pabla složi sa planom napada na most iz »viših
interesa«, on u razočaranom pijanstvu nudi sljedeću ironičnu zdravicu:
»Profesoru... Senori zapovjednici... Svima sa iluzijama.« (Poglavlje 16). Nešto
kasnije ih on opisuje kao »grupu ljudi sa iluzijama... Koju vodi žena s mozgom
među nogama i stranac koji je došao da vas uništi.« (Poglavlje 16). Na kraju
romana, kad Pablo bude natjeran da ubija, on to ne čini iz patriotizma, niti iz
bilo kakvih ideoloških razloga, nego jer nema dovoljno konja za ljude iz
njegove vlastite grupe. Pablo, Pilar i Maria, reklo bi se iz dobrih razloga,
preživljavaju da bi u budućnosti stvorili novu Španjolsku.8
Zato i nije posve vjerojatno da je Hemingway smatrao Jordana junakom u
klasičnom smislu tog književnog termina, kao što velika većina kritičara
pretpostavlja, nadmoćnog nad svojim prethodnicima poput Jakea Barnesa ili
Fredericka Henryja. No, on ga isto tako sigurno ne vidi ni kao negativnog
junaka.9 Ona ga posmatra u svijetu koji se ne može ni opisati konvencionalnim
političkim stereotipima, u svijetu u kome su privid i stvarnost zamijenili mjesta
na radikalniji način nego ikada do tada. To je onaj isti svijet koji je George
Orwell opisao u romanu 1984 preko parola RAT JE MIR – SLOBODA JE
ROPSTVO – NEZNANJE JE SNAGA. To je svijet u kome se samo Velika
Braća mijenjaju, a sve drugo ostaje isto.

Hemingway očito odbacuje obje ideologije suprotstavljene u romanu10,

opredjeljujući se za jednostavne, možda grube, ali ipak tradicionalne ljudske
vrijednosti koje, ako i ne mogu spasiti tradicionalni način života, ipak su daleko
nadmoćnije nad bilo kojim ideološkim, što će reći političkim sistemom.

II

Zapravo je George Orwell bio prvi koji je upotrijebio metaforu nevidljivosti za

ljude crne rase, još 1948.11 Ali jedan od najboljih američkih romana uopće,
Nevidljivi čovjek Ralpha Ellisona,bio je u procesu nastanka davno prije toga.
Kada se roman konačno pojavio, nakon sedmogodišnjeg rada, 1952. izazvao je
senzaciju. Porota časopisa Book Week ga je proglasila za »najistaknutije
pojedino književno djelo u posljednjih dvadeset godina«, a ne pominjući pri
tome činjenicu da mu je autor Crnac. Može se slobodno reći da je to još uvijek
najviše dostignuće Crne književnosti u Americi, iako je prošlo više od četrdeset
godina, i iako su se pojavila imena poput Jamesa Baldwina, Alice Walker ili
dobitnice Nobelove nagrade Tony Morrison. Nevidljivost se u njemu projicira
kao dvosmislena, ne neophodno nepoželjna kategorija. Na samom početku
Ellisonov nevidljivi pripovjedač raspravlja o vezi između muzike i
nevidljivosti, pominje tim povodom pjesmu Louisa Armstronga »Što sam
skrivio da budem ovoliko crn i tužan?« i govori o Louisu kako pretvara »taj
vojni instrument u zračak lirskog zvuka« (Nevidljivi čovjek, nadalje N. č.,
Prolog). Armstrong mu se dopada »jer je on stvorio poeziju od nevidljivosti...
Mora da je to jer nije svjestan da je i on nevidljiv« (N. č, Prolog). Jer Ellison u
Nevidljivom čovjeku koristi crnoću i nevidljivost ne kao metaforu za položaj
neke određene rase, već kao sliku opće ljudske sudbine.

Poput romana Kome zvono zvoni, u Nevidljivom čovjeku se ponovo srećemo

sa svijetom izvrnutim naopačke. Bezimenom nevidljivom čovjeku se
dešava čitav niz iznevjeravanja, a izdaju ga upravo institucije i pojedinci koji bi
trebalo da mu pomognu, pout filantropa, bogatih bjelkinja, rektora crnačkog
univerziteta, uprava fabrika, vođa i članova političkih pokreta, dok on pokušava
da otkrije ko je i što želi da učini od svog života. (»Cijelog sam života nešto
tražio, i gdje god da se okrenem neko bi mi pokušavao reći što je to« N.č,
Poglavlje 1).

Ova nesigurnost u pogledu cilja, koja će biti prisutna i u Hendersonu kralju

kiše, oličena u nizu proizvoljnih promjena moderne Amerike i svijeta,
prikazana je na početku knjige pomoću jedne zgrade, sada javne kuće koja se
zove »Zlatni dani«. Ona je bila »crkva, onda banka, nakon toga restoran, i
luksuzna kockarnica, a sad smo je mi dobili... Mislim da je neko rekao da je
nekad bila i zatvor« (N.č, Poglavlje 3). U ovom dijelu roman predstavlja pastiš
američkih priča o uspjehu, od autobiografije Benjamina Franklina iz
osamnaestog stoljeća do prve takve crnačke knjige, Naprijed iz ropstva (Up
From Slavery, 1901) Bookera T. Washingtona, no zapravo je jedini mogući
način egistencije Crnca »s glavom u lavljim raljama«, a da bi se uspjelo, treba
ih »nadjačati svojim slaganjem, potkopati ih svojim osmjesima, slagati se s
njima do smrti i propasti, pustiti ih da te proždru sve dok ne povrate ili prsnu«
(N. č. Poglavlje 1) kako to vidi pripovjedačev djed. Lukavost je, dakle,
neophodna, kao i odbacivanje konvencionalnih moralnih normi, jer ništa,
apsolutno ništa nije onakvo kakvo izgleda. Zato je neophodna snalažljivost i
lukavstvo potlačenog, prilaz Davida Štrpca, pošto u noćnoj mori potrage za
identitetom pripovjedač mora da se pozove na Brata Zeca (Brer Rabbit),
folklorno otjelovljenje crnačke mudrosti, kao ljubavnika svoje (ili čitateljeve)
majke, drugim riječima svog pravog ali i nezakonitog oca. Tema neprestanih
promjena, metamorfoza vrsta i načina privida, održava se i na stil ovog romana:
on počinje realistički, pretapa se u ekspresionizam, a pred kraj postaje
nadrealistički.

Prije nego što dođe u konačnu fazu hibernacije, zimskog sna nakon koga može
očekivati proljeće, narator mora odbaciti ideju prividnog reda na svim
razinama, a prema tome i vodeću alternativnu ideologiju, marksističko
tumačenje povijesti:

A što ako je povijest kockar, a ne neka sila u laboratorijskom eksperimentu, a

momci su mu karta u rukavu? Što ako povijest nije razumni građanin, nego
luđak pun paranoične prevejanosti, a ovi momci su njegovi agenti, njegovo
veliko iznenađenje! Njegova osveta? (N.č, Poglavlje 20).

Možda će oni, razmišlja pripovjedač, nova generacija koja se oblači i ponaša

poput bijelaca, prekinuti tradiciju Crnaca kao žrtvenih jaraca pvijesti, koja je u
knjizi predstavljena sudbinom crnog aktiviste Toda Cliftona. Policija ga ubija, a
on je bio
pun iluzija. Mislio je da je čovjek, a zapravo je bio samo Tod Clifton. Ubili su
ga zbog proste greške u procjeni, pa je iskrvario, krv mu se osušila i uskoro je
rulja nogama izbrisala mrlje. *N. č, Poglavlje 21)

Insistiranje na prisustvu iluzija koje podsjeća na Pablovu zdravicu iz Kome

zvono zvoni nije ni u kojem smislu slučajno. U prvom redu, Ellisonu se sviđao
Hemingway, te ga je smatrao uticajnijim, barem u svom slučaju, od crnog
literarnog pionira Richarda Wrighta12. Napisao mu je i dirljivi hommage u
kome tvrdi:

Hemingway je volio američki jezik i radost pisanja, i na svojim je stranicama

oživljavao let ptica, kas lavova preko afričke ravnice, tajne pića i mjesečine,
jedinstvene stilove različitih ljudi, pojedinaca. Jer on je na razne načine bio
pravi umjetnički otac tolikima od nas koji su se pojavili u literaturi krajem
tridesetih godina.13

Nadalje, cijeli Nevidljivi čovjek i jeste, zapravo, istraživanje teme privida ili

iluzija u svijetu na pragu nuklearnog rata. U intervjuu za Parišku reviju iz 1955.
Ellison ističe da je roman »borba da se dođe preko iluzija do stvarnosti«14,
dodajući da nevidljivost »nije pitanje da li vas vide, nego odbijanje da riskirate
svoju ljudskost, što uključuje krivnju«15. Zaključak ovog razmišljanja i
intervjua ide ovako:

Knjiga je jedan niz preokreta. Ona je portret umjetnika kao demagoga, i odatle
u njoj različiti mediji izražavanja. U Epilgu junak otkriva ono što nije otkrio
tokom cijele knjige: da čovjek mora donositi svoje vlastite odluke, da mora
misliti sam za sebe.16

To je ono što Robert Jordan nikada ne nauči, i što je Pablouvijek znao.

Znakovito je što Ellisonov protagonist to shvati tek u svom podzemnom
skloništu, nekoj vrsti pećine, »rupi u zemlji« (N. č, Prolog) kao da je zec ili
gerilac, smještenoj negdje u srcu megalopolisa, na Manhattanu, i osvijetljenoj
sa 1369 sijalica (kvadrat Ellisonove i vjerovatno pripovjedačeve starosti 1945.)
pošto je »Istina svjetlo, a svjetlo istina« (N. č, Polog). Opća negativna poruka
koju je Nevidljivom čovjeku društvene snage upućuju pojedincu mogla bi se
sažeti u stavu političke organizacije koja samu sebe naziva Bratstvom: »Nisi
najmljen da misliš« (N. č, Poglavlje 22), što jako podsjeća na Jordanov stav.

Najneobičnija ličnost u Nevidljivom čovjeku, ekvivalent Pablu, jeste izvjesni

Rinehart, osoba sa mnogo lica i mnogo zanimanja: »Velečasni B. P. Rinehart,
duhovni tehnolog« (N. č, Poglavlje 13), gdje nas Ellison ironično podsjeća na
Staljinove »inženjere duša«. Dvije stranice kasnije Rinehart se predstavlja kao
»Rine kurir i Rine kockar, i Rine potplaćivač i Rine ljubavnik i Rine
velečasni«.

Rinehart je otjelovljenje Brata Zeca, prevarant, tradicionalni crnački i

općeljudski odgovor na društvenu prikraćenost. No, on Ellisonu i njegovom
junaku nije dovoljan, iako očito posjeduje sposobnost preživljavanja.
Nevidljivi čovjek bi želio prihvatanje, pobjedu, trijumf. Odatle se mora povući
u zimski san (»Osjećam da negdje između Rineharta i nevidljivosti postoje
velike mogućnosti«, N. č, Poglavlje 23), no to nikako ne znači da ne predviđa
toynbyjevski povratak, jer:

U zraku ima smrad koji bi, sa ove podzemne udaljednosti, mogao biti ili miris
smrti ili miris proljeća – Ali nemojte mi dopustiti da vas prevarim, postoji smrt
u mirisu proljeća i u mirusu tebe i mene. Ako ništa drugo, nevidljivost mi je
naučila nos da klasificira smradove smrti. (N. č, Epilog)

Možda nevidljivom čovjeku predstoji Thoreauovo proljeće nad proljećima, no

onda je ono i nama na vidiku. Druga alternativa je smrt, i to važi ne samo za
neku manjinu ili posebnu rasu nego za sve nas. Posljednja rečenica romana
kaže eksplicitno: »Ko zna, možda na nižim frekvencijama govorim i za vas?«
(N. č, Epilog). Protagonist Nevidljivog čovjeka predstavlja svakog čovjeka, i
odatle se ne treba čuditi kritičaru Lesliju Fiedleru, koji naziva Ellisona »crnim
Jevrejem«17. Paradokasalnost i jeste osobina modernosti.

III.

Norman Mailer je jedna od rijetkih, možda posljednjih bajronskih ličnosti

moderne američke književnosti. Njegovi kontraverzni romani, eseji i filmovi
dopunjuju živopisnu biografiju, koju uključuje ne samo izbornu kampanju za
gradonačelnika New Yorka zajedno sa novinarom Jimmyjem Breslinom (gdje
je politička platforma uključivala proglašenje tog grada za 51. državu SAD),
nego i četiri žene od kojih je jednu izbo nožem, sedmoro djece, javnu tuču sa
Trumanom Capoteom i razne druge skandale. Po tome je on možda
najdosljedniji sljedbenik Hemingwazeve tradicije. No to nije jedina sličnost
između dva pisca. Veza je mnogo dublja: u svim Mailerovim djelima, posebno
esejima, živi Hemingway, njegove knjige i njegovi stavovi. Na primjer, prvi
dio posvete Mailerove knjige o borbi s bikovima glasi »Fusnota Smrti
poslijepodne od Normana Mailera«18, a u svom čuvenom bitničkom eseju
»Bijeli crnac« (»The White Negro«) iz 1957. on citira Hemingwayev moralni
kodeks kao jedini realni odgovor na nestalnost modernog života:
»Hemingwayeva životna filozofija odgovara većini njihovih
(bitničkih) činjenica: u zlom svijetu nema ni ljubavi, ni sažaljenja, ni milosrđa,
niti pravde, osim ako čovjek sačuva hrabrost«19. U nešto kasnijim
Predsjedničkim dokumentima (1963), nakon Hemingwayevog samoubistva, on
tvrdi: »Nesumnjivo je da je on stvorio moju generaciju – on nam je rekao da
budemo hrabri u zlom svijetu i da budemo spremni da umremo sami.«20
Najdirljivija referenca na Hemingwaya se, međutim, pojavila u jednom
njegovom manje poznatom ogledu iz 1962, gdje se kaže:

Hemingway i Monroova... Oni su za nas bili najljepši ljudi Amerike. Mislim da

nas je Ernest na kraju mrzio. Lišio nas je svoje glave... Smrt mu je bila uzasna.
Kaži to. Bila je to najteža smrt u Americi od Rooseveltove. Čovjek se još
uvijek nije oporavio od Hemingwayeve smrti. Možda nikada i neće.21

Iako su možda bili zasnovani na hemingwayevim, Mailerovi politički stavovi

su uvijek bili radikalniji, možda i zat/o jer je pripadao mlađoj generaciji koja je
iskusila užase Drugog svjetskog rata u ranoj mladosti. Njegov ključni ogled
»Bijeli Crnac« počinje raspravom o koncentracionim logorima i atomskoj
bombi, a moderna civilizacija se tu vidi kao

zasnovana na faustovskom porivu da se vlada prirodom uz

pomoć nadvladavanja vremena, nadvladavanja vezama društvenih uzroka i
posljedica – u sred jedne ekonomske civilizacije utemeljene na uvjerenju da se
vrijeme može podvrći našoj volji, psiha je samu sebe izložila nepodnošljivoj
tjekobi da, pošto je smrt bezraložna, život mora također biti bezraložan, pa se i
vrijeme koje nema ni uzroka ni posljedica mora zaustaviti.22

U svojim premišljanjima o Kennedyjevom dobu, Predsjedničkim

dokumentima, on vidi demokraciju, politički ambijent u kome navodno on sam
živi, kao »tiranijučije su granice neodređene: čovjek može otkriti koliko daleko
može ići samo ako pravolinijski putuje dok ne bude zaustavljen«.23 Moderna
svijest, prema Maileru, uključujući i podsvijest, morala je biti iščešena u
represivnom svijetu senatora McCarthuja, nakon što je bila ozlijeđena i
izmijenjena koncentracionim logorima, gulazima, atomskom bombom, i
njihovim posljedicama. Njegova otkrića idu i dalje: za vrijeme kennedyjeve
administracije i Vijetnamskog rata izgleda da je došao do zaključka da
pokretačka sila ljudi na vlasti nije čak ni zlo, nego jednostavna pilićarska
potrebaza manipuliranjem, prevarom javnosti pod svaku cijenu:

Jedna je stvar misliti o estabishmentu kao zlom, (to je podudarno gorkoj

tragičnoj sigurnosti u potištenosti teologa koji odluči da Bog nije dobar), no
doći do klizave padine gdje čovjek zna da establishement nije niti dobar niti
zao, nego je prevara, čak i sama u odnosu na sebe, jeste proći kroz onu
plastičnu zavjesu koja razdvaja svijet prošlosti od budućnosti tehnologije.24
Ovdje Mailer govori sa velikom dozom pronicljivosti o istoj promjeni ljudske
prirode, mutatis mutandis, kao i Virginia Woolf: o svijetu s onu stranu dobra i
zla nekih pedeset godina kasnije. No, paradoksalno, iako u potpunosti svjestan
situacije, Mailer i dalje tvrdi da je angažman ne samo moguć nego i neophodan:
»da bi bio pravi egzistencijalista (suprotno Sartreu, priznajem) čovjek mora biti
religiozan, čovjek mora imati svoje vlastito osjećanje svrhe.«25 Drugim
riječima, treba pokušavatipromijeniti svijet nabolje.

Ovo se vidi i u njegovim knjigama. Nakon tour de force prvijenca, romana Goli
i mrtvi (The Naked and the Dead, 1948) kojim je najavio svoje prisustvo i
ikonoklazam, on se i dalje u jednom prividno apolitičnom vremenu, čuvano
mirnoj Eisenhowerovoj eri, držao političkih tema. Mailer je, zapravo, htio da
ispituje opcije na raspolaganju Emersonovom »američkom učenjaku«, i to je
tema njegova dva sljedeća romana, Obala Barbarije (Barbary Shore, 1951) i
Park jelena (The Deer Park, 1955). Ovaj drugi, bolji ali često i pogrešno
shvatan roman, ima zanimljiovu povijest objavljivanja: sedam izdavačkih kuća
ga je odbilo iz različitih razloga, prije nego što ga je Putnam i objavio. Mailer
je imao velika iščekivanja od ove knjige, no Park jelena je tek uspio da se
popne do šestog mjesta na listi bestselera. U »Četvrtom oglasu za samog sebe«
(»Fourth Advertisement for Myself«) on govori o svom razočarenju, i tvrdida
nije sam cenzurirao Park jelena, to »je mogaobiti roman značaja Sunce
izlazi«26, opet ističući Hemingwaya kao svoje mjerilo. Razočarenje mu je bilo
toliko da je objavio i ironični oglas u alternativnom Village Voiceu, nabrajajući
negativne kritičke reakcije na svoju knjigu.27 Na čemu su, zapravo, bile
zasnovane velike nade, i što je on pokušavao da predoči, očito neuspješno,
svojj čitalačkoj publici u Parku jelena?

Od samog naslova ovaj roman izražava dva oprečna stajališta: s jedne strane je
to portret hollywoodske scene iz pedesetih godina, no u isto vrijeme naglašava
sveopće osobine ljudske prirode, bez obzira na doba. Odatle i naslov po kojem
dvor francuskog kralja Luja XV postaje model ili arhetip načina ponašanja u
Eisenhowerovom dobu na Zapadnoj obali Amerike. Ova knjiga neprestano
postavlja sljedeće pitanje: je li moguće biti umjetnik, intelektualac, i u isto
vrijeme moralno ljudsko biće u SAD u ovo vrijeme: Drugo pitanje se projicira
preko ličnosti bivšeg pilota – lovca, mladog Sergusa O’Shaugnessyja, i ono
glasi: može li se nakon iskustva Korejskog, ili bilo kojeg drugog rata ostati i
dalje dobar čovjek i stvaralac. Zaplet je relativno jednostavan: O’Shaugnessy,
otpušten iz avijacije, dolazi u mitsko turističko mjesto po imenu Desert
D;Ordakle mješavina zlata i pustinje – u južnoj Kaliforniji, sa 14 tisuća dolara
dobijenih u partiji pokera, pokušavajući da se oporavi od traumatskih ratnih
iskustava, te je, prema tome, pravi osavremenjeni Nick Adams ili Jake Barnes
bez seksualne rane. Pošto i O’Shaughnessy, poput svoja dva hemingwayeva
prethodnika, želi da postane pisac, on nalazi svoj uzor i učitelja u sredovječnom
ciničnom Charlesu Eitelu, vrlo nadarenom filmskom reditelju koji je izgubio
svaki uticaj, kao i posao u Hollywoodu, jer je odbio da svjedoči pred
kongresnim potkomitetom protiv svojih ličnosti predvođenih senzualnom
Elenom Esposito, roman zbilja liči na Sunce izlazi po slikanju dugog niza
pijanskih večeri i moralne degradacije svih ličnosti u njihovim ličnim
traganjima za neuhvatljivom srećom, koja se gotovo uvijek svodi na slavu i
bogatstvo.

Najzanimljivija ličnost u knjizi je svodnik marion Faye, minorni lik koga je

Mailer dodao pri završnim revizijama teksta, možda pod djejstvom marihuane i
sekonala, kako on tvrdi u »Četvrtom oglasu«. Faye, koga sam Mailer opisuje
kao »zlog genija« u intervjuu u časopisu Paris Review posve je amoralan,
pelcovan od osjećanja moralnosti. Vođen svojim hirom, iako je homoseksualac,
on otima Elenu od Eitela, i zatim mazohistički pati s njom u vlastitom krevetu:

misli su mu postale igle za bockanje i ispitivanje Čarobnjaka u sebi, i kad je

bila pronađena tačka njegovog mozga u koju je igla ulazila bez bola, onda je
bio proklet, bio je otkriven. Ili je bio oslobođen" Jer dalje, mnogo dalje,
nalazila se hereza da je Bog Đavo, a onaj koga su nazivali Đavolom jeste
prognani Bog, kao plemeniti vladar lišen pravog Neba, a Bog koji je bio Đavo
je zagospodario svoima, osim nad onim malim brojem koji su shvatali prevaru:
da Bog uopće nije Bog. I tako se molio: »Đavole, učini me hladnim, pa ću ja
upravljati svijetom u tvoje ime«. (Park jelena, Poglavlje 25)

Ovdje apsurdnost modernog svijeta postaje konačna: ne može ni postojati

moral u svijetu u kome se Bog i đavo mogu zamijeniti. U Parku jelena Mailer
ne vidi izlaz iz svoje etičke dileme. Glavne ličnosti, poput Elene, Lulu i Eitela
ne daju velikog razloga za optimizam. Sergius, istina, odbacuje svijet
Hollywooda, postaje obični radnik, te odlazi u New York da bi postao pisac.
No, na kraju romana se ne može izbjeći utisak, uglavnom zbog Eitelove
sudbione, a pomalo i zbog tona knjige, da dobri ljudi sa moralnim osjećanjem i
urođenim instinktom pravde moraju završiti u dubokoj iskvarenosti, pod
djejstvom svog ambijenta, savremenog srca tame koje se nalazi posvuda u
globalnom selu. Teško je bar donekle ne opravdavati Mariona Fayea,
oportunistu koji shvata da se u biti ništa ne može promijeniti, pa se zbog toga
prepušta matici, pokušavajući da uživa na putu u propast.

Možda je značajno istaći da Mailer deset godina nakon Parka jelena nije
objavio nijedan roman. Umjesto toga je postao politički aktivan, pomogao u
osnivanju pomenutog nedeljnika Village Voice (i prodavao ga na ulici), počeo
pisati eseje i ponešto poezije.28 Jedna od tih pjesama, »propasti« ili
»katastrofa«, kako ih on naziva, objašnjava, čini mise, bolje njegov stav prema
povijesti i savremenom političkom stanju od bilo kakvog kritičkog komentara:

LOGIKA

A. Kad se Napoleon

susreo s Goetheom

Car

bješe taj

što napisa pjesmu.

B. Kad sam se ja susreo

s Kennedyjem...

C. Ili: Jack

je veći

čovjek od

mene

Ili:

vremena su se

promijenila.29

IV

Posljednji roman koji će se razmatrati ponešto je drukčiji od svoja tri

prethodnika. Iako je sam Saul Bellow 1982. izjavio da je njegova prava tema
»američko poricanje prave stvarnosti«30, u Hendersonu kralju kiše ne postoji
ličnost ekvivalentna pablu, Rinehartu ili Marionu Fayeu, nema mutanta koji se
prilagodio krasnom novom svijetu. No, zato junak ovog romana sadrži u
samom sebi sve vrste mogućnosti: on je u isto vrijeme i dobar i zao, i lijep i
ružan. Moglo bi se zapravo reći da Henderson kralj kiše sjajno ilustrira jednu
od najizrazitijih karakteristika svih Bellowovih romana, naročito onih kasnijih,
njegov dvosmisleni odnos prema parodioji.Čitalac nikada nije potpuno siguran
da li pisac misli ozbiljno kad izriče sudove, da li simpatizira s ličnostima ili ih
parodira. Na neki način je to proizvod i bellowove biografioje, jer se upravo
njegov politički stav promijenio između kraja Drugog svjetskog rata i kasnih
pedesetih, kad je Henderson nastojao. krenuo je sa trockističkih pozicija krajem
tridesetih, kada je bio »velika bijela nada« vodećeg lijevog književnog kritičara
Amerike Lionela Trillinga, 1937. I on je bio uhvaćen u veliku političku dilemu
dvadesetog stoljeća: da li je ljevičarska vizija sretne budućnosti preko
društvene pravde mogućnost ili tek tlapnja koja u prolazu izaziva nesreću
miliona?

Do koje mjere je, dakle, Henderson parodija, i što zapravo parodira? Prema
urednici jednog od najreprezentativnijih izbora kritičkih tekstova o Bellowu
Gloriji Cronin, ova knjiga je parodija samog modernog romana. Veza sa
hemingwayem je također očuvana na neobičan način, naravno na parodičnoj
razini. Općepoznata je Hemingwayeva sklonost ka Africi koja je rezultirala
»Snjegovima Kilimamjara«, »Kratkim sretnim životom Fransisa Macombera« i
Zelenim bregovima Afrike. Kad se tome dodaju isti inicijali (E. H.), kao i vrlo
slične fizičke osobine, onda Eugene Henderson i Ernest Hemingway postaju
neka vrsta dvojnika. Tome treba dodati i Hendersonovu vojničku terminologiju,
naglost, pa i potragu za milosrđem, pravdom i istinom.31 Nadalje, činjenica da
Henderson svira violinu iz osamnaestog stoljeća i istovremeno gaji svinje
ilustrira Hemingwayev paradoks, jer je Papa, naravno, vrlo često pokušavao da
se predstavi kao grubi i neobrazovani kavgadžija. Mora se isto tako imati na
umu da je u vrijeme objavljivanja Hendersona Hemingway bio ne samo živ
nego i jedna od medijski najprisutnijih javnih ličnosti pedesetih. Možda je zato
Bellow stvorio svoju uglavnom simpatičnu ličnost kao predstavnika duha svog
vremena, njegovih prednosti i ograničenja.

S druge strane, ponovno hemingwayski, Henderson se neprestano služi

najneobičnijim književnim aluzijama: njegovi unutarnji monolozi su puni
literarnih junaka koji tragaju za nečim teško uhvatljivim, poput Mojsija,
Danijela, Ivana krstitelja, Atlasa, Don Kihota, Edipa, pa i kapetana Ahaba. Tu
su i pominjanja T. S. Eliota, Joycea, Junga, Freuda, Jesse Weston i njene knjige
o Gralu, pa i Sartrea. S treće strane, on pokušava da bude pragmatičan na
američki način, odlučan i čovjek od akcije. Ono što je dvosmisleno jeste
Bellowov stav prema Hendersonu: odatle i nije baš posve sigurno da Glorija
Cronin ima pravo kad o tome piše ovako:
Lirski nježno i vrlo ozbiljno Bellow pkušava da razriješi osnovnu dihotomiju
modernog romana time što se njegov junak kreće od ličnog kaosa ka duhovnoj
reintegraciji, od Afrike ka SAD, od neznanja ka znanju, od apsurdizma ka
vjeri.32

No sigurno je jedno: Henderson kralj kiše nije samo parodija književnih

aspiracija i mjerila pedesetih godina koje bi Bellow želio da prevaziđe. Roman
je svakako i pokušaj nadilaženja onog nihilizma koji je u to doba bio na putu da
postane dominantni književni ton, preko Paula Bowlesa i kerouaca do
Pynchona, koji će biti u žiži književnog establishemnta u šezdesetim i
sedamdesetim. Ali on u istovrijeme slika Ameriku na rubu nuklearnog kaosa,
zemlju koja pokušava naći usmjerenje i cilj za svoj nagon misije. Kritičar
Glenday smatra da je Bellow u Hendersonu krajnje neodlučan »lavirajući
između retorike odobravanja i očajanja, u konačnom očajničkom skoku ka
pomirenju sa američkom domovinom...«33 No to i ne mora biti neodlučnost:
moderni svijet je zapravo u mnogim svojim vidovima pomirenje između
odobravanja i očajanja. Takav je i Henderson kao junak: groteskan a ipak
dostojanstven, u potrazi za nečim što ni on sam ne može definirati ali zna da je
plemenito, iskvaren ali i hrabar i vjeran. On, čini mi se, otjelovljuje Bellowovo
viđenje općeljudskih i američkih mogućnosti. Junaka našeg doba, kao ni SAD,
ne treba odmah odbaciti i prezreti zato što je nezgrapan i vulgaran. Jer, kakve
su nam druge opcije na raspolaganju? – kao da se autor pita. jednostavna
dilema između »progresivnog« komunizma i kapitalističke eksploatacije
pretvorila se u vrlo složenu mrežu fizičkih i psihičkih ograničenja koju
Henderson na samom početku romana vidi ovako:

Kad pomislim na svoje stanje u dobi od pedeset pet godina kad sam kupio
kartu, sve je tuga. Počinje srljanje bez ikakvog reda – moji roditelji, moje žene,
moje djevojke, moja djeca, moje imanje, moje životinje, moje navike, moj
novac, moji časovi muzike, moje pijanstvo, moje predrasude, moja surovost,
moji zubi, moje lice, moja duša! (Poglavlje 1)

Nakon dva neuspješna, nespretna pokušaja da pomogne afričkim plemenima,

Arnewijima koji obožavaju krave i Waririjima za koje lav predstavlja
božanstvo, Henderson počinje da shvata da bi se njegovo osjećanje misije
moglo, uz veliki napor, realizirati i drukčije, bez miniranja ili ubijanja. Izgleda
da tada otkriva da je ljubav možda moćnija od nasilja (»Kad god sam uspio u
nečemu, bilo je to zbog ljubavi i ničega drugog.« (Poglavlje 22) Zato se i vraća
u SAD sa lavićem i dječakom koji je, istina, Amerikanac, ali govori samo
persijski, planirajući da se upiše na medicinski fakultet i možda tako, bez obzira
na starost, pomogne drugima, naravno nakon šest ili sedam godina studija.
Jedan od najjasnijih glasova našeg stoljeća, Hannah Arendt, ovako je izrazila
ljudsku situaciju u gotovo proteklom stoljeću: »Nikada nismo toliko ovisili o
političkim snagama kojima se ne može vjerovati da će poštovati pravila
zdravog razuma i vlastitotg interesa.«34 I doista, zapanjujuće je koliko ovaj
navod, iako gotovo pedeset godina star, zvuči moderno i prilagođeno uvjetima,
recimo bosanskim u ljeto 1998. Tako je i s knjigama kojima se ovaj ogled
bavio. Sve četiri su proizašle iz zbrke i zbunjenosti u koje je zapala zapadna
kultura u našem stoljeću. No, reakcija stvaralaca je bila oblikovanje naznaka
novog književnog junaka. Ne samoda Ahilej ne odgovara duhu vremena –
možda bi Robert Jordan po nagonu samouništenja i mogao ličiti na njega –
možda bi Robert Jordan po nagonu samouništenja i mogao ličiti na njega –
nego je i Odisej premalo oportunistički usmjeren. Novo doba zahtijeva
amoralnog junaka, koji onda ima veću vjerojatnoću preživljavanja, pa možda
itrijumfa u vremenu u kome se luk moralnog relativiteta gotovo pretvorio u
zatvoreni krug, sa komunizmom i fašizmom jednim pored drugog. Na
političkoj razini je ovo moralno beznađe uspjelo stvoriti najproduktivniji rat u
ljudskoj povijesti – Drugi svjetski rat – kao i period najveće opasnosti po
biološku budućnost čovjeka – hladni rat, a na polju književnosti se rodio
antiheroj, koji je u stanju da čitatelju predstavi pravu prirodu svijeta u kome
živi, čak i ako se fizički ne nalazi u Ruandi ili Bosni. Ne možemo reći da nas
književnici nisu upozorili. Ako im nismo u potpunosti shvatili poruku, nije
posve do njih.

KORIŠTENA IZDANJA:

– Ernest hemingway, For Whom the Bell Tolls, Charles Scribner’s Sons, New
York, 1940.

– Ralph Ellison, Invisible Man, Signet Books, New York, 1952.

– Norman Mailer, The Deer Park, Corgi Books, New York, 1968.

– Saul Bellow, Henderson the Rain King, Penguin Books, Harmonworth,

England, 1976.