515139.disertacija-Tekst Vilko

Uvod
1. UVOD
Razina tjelesne aktivnosti u adolescentskoj dobi sve više opada, dok prekomjerna
tjelesna masa i pretilost rastu te predstavljaju jedan od najvećih globalnih problema diljem
svijeta. Nedovoljna razina tjelesne aktivnosti i prekomjerna tjelesna masa godišnje oduzmu
2,5 milijuna života (World Health Organization, 2006). Stoga ne čudi da su tjelesna aktivnost
i stupanj uhranjenosti u posljednje vrijeme jedni od najčešćih predmeta istraživanja i izazova
mnogih međunarodnih znanstvenika (Wang i Lobestein, 2006). Zdravstvene su posljedice
posebno kobne za djecu i adolescente jer osim što doprinose nizu tjelesnih bolesti, doprinose i
psihičkim bolestima (Wabitsch, 2000).
1.1. TJELESNA AKTIVNOST – definicija i metode procjene
Tjelesna se aktivnost definira kao svaki pokret tijela koji je izveden aktivacijom
skeletnih mišića, a rezultira potrošnjom energije (Caspersen, Powell i Christenson, 1985).
Tjelesna je aktivnost također definirana i od Svjetske zdravstvene organizacije (SZO ili
WHO). Prema SZO tjelesna aktivnost obuhvaća sve pokrete, tj. kretanje u svakodnevnom
životu, uključujući posao, rekreaciju i sportske aktivnosti, a kategorizirana je prema razini
intenziteta od niskog preko umjerenog do snažnog, odnosno visokog intenziteta (Pan
American Health Organisation, 2002). Tako se definirana tjelesna aktivnost najčešće promatra
kroz 4 osnovne kategorije:
a) tjelesna aktivnost na radnom mjestu (occupational physical activity);
b) tjelesna aktivnost vezana uz prijevoz, odnosno putovanje s mjesta na mjesto
(transportation physical activity);
c) tjelesna aktivnost u kući i oko kuće (housework, house maintenance) i
14
Uvod
d) tjelesna aktivnost u slobodno vrijeme (leisure-time physical activity).
Tjelesna aktivnost je važan faktor u postizanju optimalnog stanja zdravlja, a isto tako
djeluje na smanjenje rizika pojave različitih bolesti, što potvrđuju mnoge studije provedene
širom svijeta (Eyler i sur. 2003; US Departement of Health and Human Services, 1996; Lee i
Paffenbarger, 2000; Pate, 1995; Blair, 1996). Procjena razine tjelesne aktivnosti danas se
smatra prvom fazom u uvođenju interventnih mjera koje mogu doprinijeti zdravlju na razini
populacije (Dishman, Washburn i Heath, 2004)
Sa stajališta kineziološke rekreacije je najinteresantnija tjelesna aktivnost u slobodno
vrijeme jer se sudjelovanje u različitim programima vježbanja i rekreativno bavljenje
sportskim aktivnostima uglavnom mogu svrstati u spomenutu kategoriju. Tako se, u ovom
kontekstu, vježbanjem smatraju sva planirana, strukturirana i ponavljajuća kretanja tijela u
svrhu održavanja ili unapređivanja jedne ili više komponenata tjelesnog fitnesa (Caspersen,
1989). Međutim, promatranje samo tjelesne aktivnosti kroz kategoriju slobodnog vremena ne
bi dalo potpunu sliku, nego je potrebno sagledati razinu tjelesne aktivnosti u cijelosti (kroz
sve četiri kategorije) jer se pokazalo da postoji povezanost između razine tjelesne aktivnosti u
slobodno vrijeme i razine tjelesne aktivnosti u ostalim kategorijama.
Kako bi se utvrdila razina tjelesne aktivnosti pojedine osobe ili pojedine populacije,
razvijene su različite metode, odnosno mjerni instrumenti. Trenutno dostupne metode su:
kalorimetrija, opservacija ponašanja, fiziološki markeri (npr. frekvencija srca), unos kalorija
(putem hrane), senzori pokreta (akcelerometri, pedometri i sl.) te upitnici tjelesne aktivnosti.
Iako svaka od spomenutih metoda ima svoje prednosti i primjenjivost, u slučajevima kada se
istraživanjem želi obuhvatiti veliki broj ispitanika najčešće korištena i najpraktičnija metoda
ispitivanja tjelesne aktivnosti jest upitnik tjelesne aktivnosti. Od 1970. godine do danas je
konstruirano preko 30 upitnika za procjenu tjelesne aktivnosti, uključujući i novi Fels
15
Uvod
Physical Activity Questionnaire for Children (FELS PAQ) čiji je cilj omogućiti
standardizirano mjerenje tjelesne aktivnosti kod djece i adolescenata u različitim nacijama
(Treuth i sur. 2005).
U spomenutom se upitniku razina tjelesne aktivnosti određene osobe procjenjuje kroz
tri domene, i to kroz sport, slobodno vrijeme i kućanske poslove, kako bi se dobila ukupna
razina tjelesne aktivnosti. Ovako procijenjena razina tjelesne aktivnosti (intenzitet ×
učestalost) daje mogućnost usporedbe s predviđenim normama, odnosno omogućuje da se
ispitanici svrstaju u kategorije prema razini tjelesne aktivnosti kako bi bilo moguće poduzeti
potrebne mjere u smislu očuvanja i unapređenja zdravlja. Isto tako tjelesna aktivnost
procijenjena na ranije spomenuti način daje mogućnost usporedbe s rezultatima istraživanja
drugih populacija.
16
Uvod
1.2. PREKOMJERNA TJELESNA MASA – problem današnjice i budućnosti
Blagostanje nastalo suvremenim razvojem zapadne civilizacije je s jedne strane
donijelo produženje prosječnog životnog vijeka kakvo je još prije stotinjak godina bilo
nezamislivo, ali je s druge strane dovelo i do novih zdravstvenih prijetnji i problema.
Promjene životnog stila koje su se dogodile u posljednjih nekoliko desetljeća utjecale su kako
na odrasle, tako i na djecu. Ona danas imaju prosječno sve manje tjelesne aktivnosti uz
istodobno praktički neograničen pristup velikim količinama njima ukusne, slatke i masne
visokokalorične hrane, što povećava rizik za razvoj debljine i pridruženih joj bolesti. Stoga ne
čudi da je broj pretile djece u zapadnim zemljama povećan više od tri puta u samo dvadesetak
godina (Doyle i sur. 2007). Tako se u mladoj populaciji unatrag 20-ak godina zapaža rastuća
epidemija metaboličkih poremećaja povezanih s debljinom koji su bili karakteristični za
stariju životnu dob. Usporedno s povećanom prevalencijom pretilosti, raste i broj mladih
osoba pogođenih metaboličkim sindromom (Ille i sur. 2008) i šećernom bolešću tipa 2.
Nažalost, uz dijagnozu se šećerne bolesti tipa 2 u mladoj dobi vežu i povećani rizici za
dijabetičke komplikacije (Yokoyama i sur. 1998), koje predstavljaju veliko opterećenje za
oboljele i za društvo. Budući da će mladi dijabetičari provesti sa šećernom bolešću veći dio
svog života nego što je to nekad bio slučaj, nameće se zaključak da će „puni efekt ove
epidemije biti vidljiv tek kada ova djeca postanu odrasli i razviju kronične komplikacije
šećerne bolesti“ (Rosenbloom i sur. 1999).
Pretilost je prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji definirana kao abnormalno i/ili
pretjerano nakupljanje masnog tkiva koje predstavlja zdravstveni rizik (World Healt
Organization, 1997). Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (World Health
Organization, 2006), na svijetu danas živi milijardu i 600 milijuna odraslih (starijih od 15
godina) s prekomjernom tjelesnom masom (ITM>25) te 400 milijuna pretilih ljudi (ITM>30).
17
Uvod
Godišnje od posljedica prekomjerne tjelesne mase/pretilosti umire 2,5 milijuna ljudi. Premda
nekad uobičajeno poimanje pretilosti kao simbola dobrostojećeg financijskog stanja istu
povezuje sa zemljama s visokim bruto-nacionalnim dohotkom, danas se uočava rapidan porast
pretilosti u zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama (Popkin, 1998).
U Republici Hrvatskoj je 2005. prevalencija prekomjerne tjelesne težine u dobi iznad
18 godina iznosila čak 61,4% (CI: 60.4-62.4), dok je prevalencija pretilosti u istoj ciljnoj
skupini iznosila 22,3% (CI: 21.4-23.2), (Health Systems Project, 2003). Procjena uhranjenosti
djece je za razdoblje 1997.-2002. godine (Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece,
2006) pokazala da je pravilno uhranjeno u prosjeku 69,5% djece, dok je povećanu tjelesnu
masu imalo 11% djece, a pretilo je bilo 5,2% djece. O nepovoljnom trendu promjena tjelesne
mase mladih u Hrvatskoj svjedoče rezultati istraživanja ITM-a djece u dobi 11-15 godina
provedenog u 31 državi (Ponašanje u vezi sa zdravljem u djece školske dobi, 2008). U
razdoblju od 2002. do 2006. godine Hrvatska se, nažalost, pomaknula za desetak mjesta gore
u poretku zemalja uključenih u istraživanje u svakoj od ispitivanih grupa, što ukazuje na
znatan i zabrinjavajući relativni porast tjelesne mase i pretilosti u ovoj dobnoj skupini. Ovi su
podaci alarmantni zato što je debljina povezana ne samo sa značajnim zdravstvenim
problemima u populaciji djece i adolescenata, već je i važan faktor rizika morbiditeta i
mortaliteta u odrasloj dobi (Caprio i sur. 2005).
Utjecaj roditelja na tjelesnu masu djece je rezultat niza faktora – kako prenatalnih,
tako i kasnijih roditeljskih ponašanja povezanih s usvajanjem navika koje pogoduju razvoju
prekomjerne tjelesne mase djece, kao što su prehrambene navike i bavljenje tjelesnom
aktivnošću. Masa roditelja pokazala se dobrim prediktorom mase djece, kako u svjetskim
istraživanjima (Gahagan i sur. 2004), tako i kod nas. Primjerice, istraživanje hrvatskih parova
roditelja i djece u dobi 11-12 godina pokazalo je da je prekomjerne mase jedna četvrtina
18
Uvod
djevojčica i jedna petina dječaka u dobi 11-12 godina. Isto tako, previše teški i pretili roditelji,
pogotovo očevi, češće imaju pretešku/pretilu djecu (Bralic i sur. 2005). Roditeljsko ponašanje
vezano uz hranu ima utjecaj na masu djece već od rane dobi. Primjerice, trajanje dojenja te
dob u kojoj je uvedena kruta hrana znatno utječu na stupanj debljine tijekom dojenačkog
razdoblja. Dokazano je da prekomjerno hranjenje dojenčeta i malog djeteta može znatno
pridonijeti kasnijem razvoju debljine (Stipančić, 2004). Osim izravnim hranjenjem roditelji na
masu djece utječu i kao modeli prikladnih prehrambenih navika od rane dječje dobi (Lindsay,
2006). Oni imaju utjecaj na to kakvoj će hrani djeca imati pristup. Ukoliko se djeci u obitelji
nudi zdrava hrana, te ukoliko je roditelji rado jedu, i djeca će stvoriti preferenciju za takvu
vrstu hrane (Hood, 2000). Slično tome, količina tjelesne aktivnosti roditelja je vrlo važna u
oblikovanju tih navika kod djece. Već i djeca predškolske dobi čiji se roditelji redovito bave
tjelovježbom imaju gotovo šest puta veću vjerojatnost da će i sama biti fizički aktivna
(Durant, 1994). Roditelji imaju utjecaj i na čimbenike koji posredno djeluju na prekomjernu
tjelesnu masu djece. Na primjer, roditelji imaju dužnost regulirati količinu vremena koju djeca
provode gledajući televiziju, kako iz drugih, tako i iz razloga povezanih s prevencijom
pretilosti (Gortmaker, 1996). Naime, u Sjedinjenim Američkim Državama je utvrđeno da je
kod djece koja više i dulje gledaju televiziju, manja vjerojatnost da se bave fizičkim
aktivnostima i vjerojatnije je da imaju prekomjernu tjelesnu masu. Postoje dokazi da je
redukcija sati gledanja televizije povezana s poboljšanim indeksom tjelesne mase i
smanjenjem prevalencije pretilosti u dječjoj dobi (Robinson, 1999).
Roditeljima često može biti teško intervenirati u navike svoje djece povezane s
debljinom. S jedne strane često prvo roditelji trebaju mijenjati svoja ponašanja i navike kako
bi bili adekvatni modeli prehrane i tjelovježbe svojoj djeci, a to nije uvijek laka promjena. S
druge se strane pokazalo da roditelji često nisu svjesni tjelesne mase svoje djece. Jedno se
američko istraživanje (Carnell i sur. 2005) bavilo roditeljskim procjenama tjelesne mase
19
Uvod
predškolske djece. Više od 98% roditelja djece prekomjerne tjelesne mase i više od 80%
roditelja pretile djece procijenilo je tjelesnu masu svoje djece normalnom, pa i nije vjerojatno
da će intervenirati u svrhu dječjeg mršavljenja. Upravo zbog goleme važnosti i utjecaja
roditelja na tjelesnu masu djece i mladih, u tretman dječje pretilosti nužno je uključiti čitavu
obitelj. To se pokazalo kao najodrživiji način za promjenu dječjih navika i stvaranje
adekvatnih modela prehrane i tjelovježbe (Moran i sur. 1999).
Osim zdravstvenih rizika uz debljinu se u dječjoj i mladenačkoj dobi vežu i opasnosti na
planu socijalnog i emocionalnog funkcioniranja, pogotovo kod djevojaka (Swallen i sur.
2005). Pretila djeca su tri puta češće izložena zadirkivanju vršnjaka u usporedbi s djecom
normalne tjelesne mase. Većina pretile djece i sama svoje poteškoće u socijalnim odnosima
pripisuje svojoj tjelesnoj masi te njih 90% smatra da bi zadirkivanje prestalo kada bi
smršavili, a više od polovice ih smatra da bi u tom slučaju imali više prijatelja. Stereotipi koje
druga djeca, ali često i odrasli, imaju o pretilosti kod djece doista su negativni. Tako se uz
pretilu djecu vežu uvjerenja da su lijena, glupa, prljava, pokvarena i da bi mogla smršaviti
kada bi to željela (Schwartz i sur. 2003). Prekomjerna tjelesna masa i pretilost mogu stvoriti
nezadovoljstvo tjelesnim izgledom, te time imati negativan odraz na samopoštovanje djece i
mladih (Strauss, 2000). Već se od predškolske dobi (Young-Hyman i sur. 2003) očituje
sniženo samopoštovanje kod djece prekomjerne tjelesne mase, a taj je pad samopoštovanja
osobito izražen u predadolescentnoj i adolescentnoj dobi. Ova je pojava osobito izražena kod
djevojčica i djevojaka, te kod njih utječe ne samo na samopoštovanje vezano uz izgled, nego
se proteže i na osjećaj općenite vlastite vrijednosti (Zametkin i sur. 2004). Naravno, nije
nužno da se uz prekomjernu tjelesnu masu i pretilost veže niže samopoštovanje – taj je nalaz
češći u uzorcima ekstremno pretile djece i mladih koji traže medicinsku pomoć pri
mršavljenju (Zametkin i sur. 2004). Iako bi pogrešno bilo generalizirati tvrdeći da je pretilost
uvijek povezana s psihološkim problemima, činjenica je da anksioznost i depresivnost jesu
20
Uvod
češći kod adolescenata prekomjerne tjelesne mase. Prema jednom istraživanju 70% ekstremno
pretilih adolescenata zadovoljava kriterije za barem jedan psihološki poremećaj, od čega su
daleko najčešći poremećaji raspoloženja i anksiozni poremećaji, pogotovo socijalna fobija
(Stice i Whitenton, 2002). Iako je veza depresije i prekomjerne tjelesne mase mnogo
istraživana, teško je jasno ustanoviti smjer te povezanosti. S jedne je strane depresija
povezana s nenormalnim obrascima hranjenja i tjelesne aktivnosti, što može doprinositi
pretilosti. U tom smislu depresivna stanja prethode povećanju tjelesne mase i nastanku
pretilosti u adolescenata, te mogu biti prediktor veličine porasta ITM (Goodman i Whitaker,
2002). S druge strane pretilost može uvjetovati psihosocijalne probleme i negativnu sliku o
vlastitom tijelu, što može doprinositi depresiji (Daniels, 2006).
Rana prevencija i tretman prekomjerne tjelesne mase su važni ne samo zbog
zdravstvenih i socijalnih rizika kojima su izložena prekomjerno teška i pretila djeca, već i
kako bi se smanjio udio odrasle populacije s ovim poremećajima. Pretilost do treće godine
života nije prediktor kasnije pretilosti, osim u slučajevima kada je i jedan od roditelja pretio.
Nakon treće godine vjerojatnost da će se pretilost iz bilo kojeg doba djetinjstva nastaviti u
odraslu dob raste s porastom dobi djeteta te je viša kako raste stupanj pretilosti.
Šećerna bolest tipa 2 danas predstavlja svjetsku pandemiju i neraskidivo je povezana s
epidemijom pretilosti. Brojne studije pokazuju povećanje incidencije šećerne bolesti tipa 2 u
mladoj životnoj dobi te najavljuju razdoblje u kojem će se društvo i modeli zdravstvene
zaštite morati naučiti nositi s većim brojem bolesnika koji će u sve ranijoj dobi razvijati
šećernu bolest i dugoročne komplikacije te bolesti. S povećanom prevalencijom prekomjerne
tjelesne težine i pretilosti u djece i mladih današnja će generacija mladih u kasnijoj životnoj
dobi imati još višu prevalenciju pretilosti i kroničnih zdravstvenih komplikacija nego njihovi
roditelji. Također za vrijeme odrastanja te fiziološkog i socijalnog sazrijevanja ne smijemo
21
Uvod
zanemariti utjecaj na koji prekomjerna tjelesna masa utječe na psihosocijalne aspekte života i
sliku koju mlada osoba ima o sebi. Epidemija pretilosti među djecom i mladima nosi i rizike
povezane s odrastanjem djece i mladih koji su nezadovoljni svojim psihosocijalnim aspektima
života i odnosima sa svojom okolinom. Poduzete su brojne preventivne mjere kako bi se na
problem pretilosti utjecalo multidisciplinarno, uključivši stručnjake iz raznih područja
djelovanja. Mnogo se poduzima i brojni programi su već ostvareni, no i dalje postoji potreba
za širom javnozdravstvenom akcijom.
22
Dosadašnja istraživanja
2. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA
2.1 ISTRAŽIVANJA RAZINE TJELESNE AKTIVNOSTI ADOLESCENATA I
ODRASLIH KOD RAZLIČITIH POPULACIJA TE POVEZANOST ISTE S
RAZLIČITIM ČIMBENICIMA ZDRAVLJA
Kako bi se još više približio problem vezan uz tjelesnu aktivnost, ovo poglavlje
započinje upravo istraživanjima koja su provedena na različitim populacijama. U području
procjene razine tjelesne aktivnosti kod različitih su populacija provedene mnoge
epidemiološke studije u cijelom svijetu. Ovdje će za potrebe boljeg razumijevanja
postavljenog problema biti izdvojena značajnija istraživanja.
Martínez-González i sur. (2001) su na reprezentativnom uzorku za Europsku uniju
istraživali sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti. Cilj je bio procijeniti tjelesnu aktivnost tijekom
slobodnog vremena osoba starijih od 15 godina u 15 zemalja Europske Unije, te povezanost
iste sa socio-demografskim varijablama. Svaku zemlju je predstavljalo oko 1000 ispitanika,
tako da je ukupni uzorak bio sačinjen od 15,239 ispitanika. Kao metoda ispitivanja je korišten
intervju. Potrošnja energije tijekom slobodnog vremena je izračunata na bazi frekvencija i
količine vremena provedene u pojedinoj aktivnosti, dodjeljujući metabolički ekvivalent
(MET) za svaku aktivnost. Podaci su obrađeni multiplom regresijskom analizom. Rezultati
pokazuju da stanovnici sjevernih Europskih zemalja više sudjeluju u tjelesnoj aktivnosti u
slobodno vrijeme nego stanovnici južnih Europskih zemalja. Najveći postotak sudjelovanja u
tjelesnoj aktivnosti je iskazan u Finskoj (91,9%), a najniži u Portugalu (40,7%). Učestalije
sudjelovanje se u tjelesnim aktivnostima pokazalo kod ispitanika s višom edukacijskom
razinom. Zaključak ukazuje da se razina tjelesne aktivnosti u Europskoj uniji ne razlikuje
23
značajno od razine iste u SAD-u. Globalno je nivo aktivnosti nizak i vrlo različit za svaku
zemlju. Na koncu autori ukazuju na fundamentalnu važnost ovakvih istraživačkih studija jer
predstavljaju prvi korak u definiranju strategije povećanja razine tjelesne aktivnosti na razini
nacije.
Na temelju su istog istraživanja Martínez-González i sur. (1999) objavili članak o
povezanosti tjelesne neaktivnosti, sedentarnog načina života i pretilosti u Europskoj Uniji. Za
metodu obrade podataka je korištena multipla linearna regresija. Sedentarni način života je
utvrđen kao aritmetička sredina sati provedenih u sjedenju tijekom slobodnog vremena.
Rezultati pokazuju povezanost između tjelesne aktivnosti u slobodno vrijeme (obrnuto
usmjerena), vremena provedenog u sjedenju i indeksa tjelesne mase. Zaključeno je da
redukcija potrošnje energije u slobodno vrijeme može biti glavni razlog trenutne epidemije
pretilosti.
Rutten, Abu-Omar (2004) su objavili članak koji prezentira tjelesnu aktivnost u 15
zemalja Europske unije, prema podacima prikupljenim od strane Eurobarometra 58.2. Podaci
su prikupljani putem osobnih intervjua. Ukupni se uzorak sastojao od 16,230 ispitanika, nešto
više od 1000 ispitanika po svakoj zemlji Europske unije osim Luksemburga (302) i Sjeverne
Irske (602). Prosječni postotak ljudi koji su pristali na sudjelovanje u istraživanju je iznosio
54,6%. Tjelesna aktivnost je ispitivana kratkom formom upitnika „International Physical
Activity Questionnaire“. Energetska potrošnja je izračunata na osnovu aktivnosti u posljednjih
sedam dana i izražena metaboličkim ekvivalentom (MET – sati/tjedan) prema uputama
opisanim u Ainsworth i sur. (2000). Najvažniji rezultati pokazuju da ispitanici u prosjeku 1.49
dana tjedno provode intenzivnu tjelesnu aktivnost (prosjek za sve nacije), 2.70 dana tjedno
sudjeluju u umjerenim tjelesnim aktivnostima i 4.25 dana u aktivnostima kao što je hodanje.
24
Muški ispitanici provedu više dana u intenzivnoj tjelesnoj aktivnosti (1.83) nego žene (1.20).
Broj dana s intenzivnom tjelesnom aktivnosti je obrnuto proporcionalan s godinama starosti.
Prema nacijama Grci imaju najviše dana s intenzivnom tjelesnom aktivnošću (1.98), a
Španjolci najmanje (1.08). Najviše dana u tjednu provedenih s umjerenom tjelesnom
aktivnošću imaju Nizozemci (5.10), a najmanje Irci (1.88). Medijan metaboličkog ekvivalenta
(MET – sati/tjedan u tjelesnoj aktivnosti) iznosio je 24.00 promatrajući sve nacije. Kod
muških je ispitanika medijan iznosio 28.43 MET-a/tjedan, a kod žena 23.10 MET-a/tjedan.
Promatrajući nacije najviši medijan iskazuju Nizozemci (39.43 MET-a/tjedan), ispitanici
zapadnog dijela Njemačke (34.65 MET-a/tjedan), ispitanici istočnog dijela Njemačke (33.90
MET-a/tjedan), Luksemburžani (31.55 MET-a/tjedan) i Danci (29.20 MET-a/tjedan). Najniža
energetska potrošnja je prijavljena u Sjevernoj Irskoj (11.55 MET-a/tjedan), Švedskoj (18.65
MET-a/tjedan), Francuskoj (19.55 MET-a/tjedan), Belgiji (20.58 MET-a/tjedan), i Italiji
(21.95 MET-a/tjedan). U zaključku autori sugeriraju na nekonzistentnost rezultata između
sličnih studija (EUPASS projekt (Rütten i sur., 2003a; Rütten i sur., 2003b)). Moguće razloge
za spomenuti problem pronalaze u različitom načinu mjerenja i konceptualnim razlikama u
procjenjivanju tjelesne aktivnosti. Autori na kraju ukazuju na komparativne prednosti
upotrebe duge verzije upitnika „International Physical Activity Questionnaire“.
U okviru su iste studije, gdje su podaci prikupljani putem Eurobarometra 58.2., Abu-
Omar, Rütten, Robine, (2004) objavili članak o povezanosti tjelesne aktivnosti i subjektivne
procjene zdravlja u Europskoj Uniji. Prema upitniku „International Physical Activity
Questionnaire“, odnosno prema procjeni razine tjelesne aktivnosti ispitanici su podijeljeni u
tri grupe: nedovoljno aktivni, dovoljno aktivni i vrlo aktivni. Kao metoda obrade podataka
korištena je regresijska analiza, gdje je zavisnu varijablu predstavljala subjektivna procjena
zdravlja. Na deskriptivnom i multivarijatnom nivou analize, rezultati pokazuju pozitivnu vezu
25
između statusa tjelesne aktivnosti i subjektivne procjene zdravlja. Ipak, u nekim nacijama
dovoljna razina tjelesne aktivnosti nije pozitivno povezana sa subjektivnom procjenom
zdravlja. Kao mogući razlozi za nedosljednost rezultata navodi se poteškoća u razlikovanju
različitih modaliteta tjelesne aktivnosti (u slobodno vrijeme, u kući, na poslu, u prijevozu).
Na području SAD-a su provedene mnoge studije s ciljem utvrđivanja razine tjelesne
aktivnosti populacije. Najznačajnijom se još uvijek smatra studija koju je objavio US
Department of Health and Human Services (1996) pod nazivom „Physical Activity and
Health: A Report of the Surgeon General“.
Razina tjelesne aktivnosti iskazana je na osnovi 5 studija:
1) „The National Health Interview Survey“ (NHIS), gdje su bila uključena pitanja o
tjelesnoj aktivnosti, a provedena je 1985., 1990. i 1991. godine;
2) „The Behavioral Risk Factor Surveillance System“ (BRFSS), gdje su obuhvaćena i
pitanja o tjelesnoj aktivnosti, a provedena je od 1986. do 1992. i u 1994. godini;
3) „The Third National Health and Nutrition Examination Survey“ (NHANES III), a
provedena je između 1988. i 1994. godine;
4) „Youth Risk Behavior Survey“ (NHIS-YRBS), gdje su predmetom ispitivanja bili
djeca i mladi od 12 do 21 godine, a provedena je 1992. godine;
5) „Youth Risk Behavior Survey“ (YRBS), je provedena 1991., 1993. i 1995. godine
na učenicima od 9. do 12. razreda.
„Redovita tjelesna aktivnost“ ovdje predstavlja kategoriju koja se odnosi na ukupnu
kalorijsku potrošnju i uključuje zbroj svih aktivnosti, neovisno o intenzitetu, a „redovita,
intenzivna“ kategorija se odnosi na povećani aerobni intenzitet, pa tako uključuje samo
aktivnosti visokog intenziteta. Zbog toga što neke aktivnosti (npr. intenzivna aktivnost u
trajanju od 30 minuta) spadaju u obje spomenute kategorije, kategorije se međusobno ne
26
isključuju. Zbrajajući proporciju osoba u svakoj kategoriji dobiva se procijenjena proporcija
ljudi koji se redovito bave tjelesnom aktivnošću. Puno je jasnije definirana kategorija
neaktivnosti, za koju se smatra da najnegativnije utječe na zdravlje. Iako su u navedenim
studijama uvjeti istraživanja bili drugačiji (različita pitanja, drugo godišnje doba, drugačiji
odabir uzorka...) utvrđena je dosljednost u obrascu i trendu tjelesne aktivnosti u slobodno
vrijeme. Proporcija odraslih Amerikanaca koji su klasificirani kao neaktivni u slobodno
vrijeme nešto se razlikovala u tri studije gdje su predmetom istraživanja bili odrasli (NHIS,
BRFSS, NHANES III). Pa tako prema NHIS-u je 24,3% ispitanika neaktivno, prema BRFSS-
u 28,7%, a prema NHANES-u 21,7%. Još se pokazalo da su žene manje aktivne nego muški
ispitanici. U kategoriju „redovita tjelesna aktivnost“ prosječno je svrstano 22% (najmanje 5
puta tjedno po 30 minuta), a u kategoriju „redovita intenzivna tjelesna aktivnost“ (najmanje 3
puta tjedno po 20 minuta) oko 15% ispitanika. U zaključku stoji da je najomiljenija aktivnost
u slobodno vrijeme hodanje ili vrtlarenje.
Macera i sur. (2005) su objavili članak o prevalenciji tjelesne aktivnosti u SAD-u.
Korišteni su podaci iz studije BRFSS, koja je provedena 2001. godine. Dio upitnika koji mjeri
tjelesnu aktivnost je izmijenjen u odnosu na verziju upitnika korištenog u prošlim studijama.
Od ispitanika se tražilo da upišu broj dana i broj sati, odnosno minuta provedenih u pojedinoj
aktivnosti. Na taj je način bilo moguće procijeniti intenzitet aktivnosti. Na osnovi analize
odgovora ispitanici su klasificirani u dvije grupe:
a) „aktivni“, odnosno ispitanici koji poštuju preporuke o tjelesnoj aktivnosti, odnosno
bave se umjereno intenzivnom tjelesnom aktivnošću pet ili više dana u tjednu po
30 ili više minuta i/ili se bave vrlo intenzivnom aktivnošću tri ili više dana u tjednu
po 20 ili više minuta;
27
b) „neaktivni“, odnosno ispitanici koji nisu prijavili umjerenu ili vrlo intenzivnu
aktivnost ni jedan dan tijekom uobičajenog tjedna.
Ukupni je uzorak činilo 203,120 ispitanika (82,834 muških i 120,286 ženskih).
Postotak ljudi koji su pristali na sudjelovanje u istraživanju iznosio je 51,1%, što znači da je
kontaktirano ukupno oko 400,000 ispitanika. Kategoriji „aktivni“ pripada 45% ispitanika
(48% muških i 43% ženskih), dok je 16% ispitanika okarakterizirano kao „neaktivno“ i to
15% muškaraca i 17% žena.
Zaključeno je da manje od polovice Amerikanaca sudjeluje u redovitoj tjelesnoj
aktivnosti, odnosno više od polovice ne ispunjava minimalne preporuke o količini kretanja
potrebnoj za unapređenje i očuvanje zdravstvenog statusa. Iste je godine objavljeno i
istraživanje tjelesne aktivnosti Kineza (Muntner, P. i sur., 2005). Ukupni uzorak
(reprezentativan za populaciju Kineza) činilo je 15,540 ispitanika (7,526 muških i 8,014
ženskih). Svi ispitanici su ispunili standardizirani upitnik u centrima za ispitivanje u lokalnim
zdravstvenim stanicama ili u općinskim klinikama. Tjelesno aktivnima se smatraju ispitanici
koji sudjeluju bar 30 minuta dnevno u umjereno ili vrlo intenzivnoj aktivnosti. Rezultati
pokazuju da postotak tjelesno aktivnih Kineza iznosi 66,3% ukupno, odnosno 78,1% u
ruralnom i 21,8% u urbanom području Kine. Postotak tjelesno aktivnih se smanjuje s
povećanjem godina. Također je primijećeno da se muški ispitanici više bave tjelesnom
aktivnošću u slobodno vrijeme nego ispitanice. Zaključak ukazuje na vrlo nisku razinu
tjelesne aktivnosti kod populacije u urbanoj Kini. Kako urbanizacija u Kini uzima maha,
postoji opasnost od smanjenja razine tjelesne aktivnosti u relativno kratkom vremenskom
periodu, što ima za posljedicu povećanje rizika od kardiovaskularnih bolesti. Stoga su
strategije intervencija za promicanje tjelesne aktivnosti u slobodno vrijeme, isključivo kod
urbane populacije, označene kao zdravstveni prioritet u Kini.
28
Lee i Paffenbarger (2000) su istraživali povezanost tjelesne aktivnosti različitog
intenziteta s duljinom trajanja života. Uzorak se sastojao od 13,485 muškaraca. Ispitanici su
ispunjavali upitnik o tjelesnoj aktivnosti (hodanje, penjanje po stepenicama i uključenost u
sport i rekreacijske aktivnosti). Energetsku potrošnju su izrazili u kJ po tjednu. Prema
potrošnji energije ispitanici su podijeljeni u pet kategorija: A) <4,200; B) 4,200-8,400; C)
8,400-12,600; D) 12,600<16,800; E) >16,800 kJ/tjedan. Postotak ispitanika prema pojedinim
kategorijama bio je: A) 31.2 %; B) 28.5%; C) 18.4%; D) 10.0%; E) 11,9%. Anketiranje je
provedeno 1977. godine. Do 1992. godine 2,539 ispitanika je umrlo. Glavni rezultati pokazuju
da aktivnosti niskog intenziteta nisu povezane sa smrtnošću, ali aktivnosti srednjeg i visokog
intenziteta (4-6 MET-a i više od 6) su dobri prediktori niže stope mortaliteta. U zaključku
autori preporučuju bavljenje umjerenom tjelesnom aktivnošću, kao na primjer brzo ili žustro
hodanje.
U opsežnoj studiji su Khaw i sur. (2006) istraživali povezanost tjelesne aktivnosti i
kardiovaskularnih bolesti, odnosno mortaliteta. Ukupni uzorak se sastojao od 22,191
ispitanika. Svi su ispitanici ispunili detaljni upitnik koji je sadržavao pitanja vezana za način
života i zdravlje. Prema razini tjelesne aktivnosti ispitanici su svrstani u četiri kategorije:
A) neaktivni (sedentarni posao i bez rekreacijske aktivnosti u slobodno vrijeme);
B) umjereno neaktivni (sedentarni posao i manje od 30 min rekreacijske aktivnosti
dnevno ili posao u kojem prevladava stajanje);
C) umjereno aktivni (sedentarni posao i 30-60 minuta rekreacijske aktivnosti ili posao
u kojem prevladava stajanje i manje od 30 minuta rekreacijske aktivnosti dnevno)
D) aktivni ( više od 60 minuta dnevno rekreacijske aktivnosti ili teški fizički posao).
29
Ispitanici su dodatno obavili medicinski pregled (visina, težina, krvni tlak i krvne
pretrage). Rezultati pokazuju da je tjelesna neaktivnost snažno i neovisno od drugih
čimbenika (dob, socioekonomski status i sl.) povezana s mortalitetom i kardiovaskularnim
bolestima. Zaključno, preporuča se povećanje tjelesne aktivnosti i to ne samo u slobodno
vrijeme nego i životu općenito, odnosno dnevnim aktivnostima.
Nina Schaller i sur. (2005) su istraživali razinu tjelesne aktivnosti u Njemačkoj
(Bavarska) i povezanost iste s rizikom od pretilosti. Ukupno 879 ispitanika pristupilo je
ispunjavanju upitnika, a 65% (n=568) su obavili i medicinski pregled (antropometrijske mjere
i krvne pretrage). Prema metodi opisanoj u Matthews i sur. (2000) ispitanici su prijavljivali
aktivnosti koje su provodili u prošla 24 sata, a bile su podijeljene u 5 kategorija: posao, sport,
neka druga intenzivna TA u slobodno vrijeme, gledanje televizije i rad na računalu u slobodno
vrijeme te spavanje. Intenzitet aktivnosti je izražen u MET-ima, što je detaljno opisano u
Ainsworth i sur., 1993 i Ainsworth i sur. 2000 Rezultati istraživanja su pokazali da je veća
razina tjelesne aktivnosti u kategoriji sport te manje gledanja televizije i rada na računalu
značajno povezano s manjim rizikom od pretilosti. Autori zaključuju da velik dio populacije
Bavarske ne dostiže preporučenu razinu tjelesne aktivnosti, a oni koji su tjelesno aktivniji
imaju manji rizik od pretilosti. Podržana je ideja o promociji tjelesne aktivnosti umjesto
gledanja TV programa.
Domínguez-Berjón i sur. (1998) su imali za cilj istraživanja opisati tjelesnu aktivnost u
slobodno vrijeme s aspekta zdravlja i analizirati vezu sa sociodemografskim varijablama i
ostalim ponašanjima vezanim za zdravlje u Barceloni u Španjolskoj. Uzorak je sadržavao
4,171 ispitanika. Kao metode obrade podataka korištene su bivarijatna i multivarijatna
regresijska analiza. Rezultati pokazuju da 80,7% ispitanika sudjeluje manje od 3 puta tjedno u
30
umjerenoj ili intenzivnoj tjelesnoj aktivnosti u slobodno vrijeme, 20% ne participira ni u
kakvim oblicima aktivnosti. Neaktivnost je veća kod žena i značajno se povećava u funkciji
dobi, nižih razina naobrazbe i socioekonomskog statusa.
U zaključku je predloženo da bi se programi za unapređenje zdravlja, odnosno za
promociju bavljenja tjelesnom aktivnošću trebali više upućivati starijima, ženama, ljudima u
nižem socioekonomskom statusu i radnoj populaciji umjesto forsiranja sportskih navika među
mladima.
Razinu tjelesne aktivnosti u Republici Hrvatskoj su istraživali, u okviru projekta
Eurofit Croatia, Heimer i sur. (2004). Cilj istraživanja je bio utvrditi morfološke i
funkcionalno-motoričke sposobnosti hrvatske populacije. Ispitanici su mjereni Eurofit
baterijom testova uz koju je primijenjen i Baeckeov upitnik za utvrđivanje habitualne tjelesne
aktivnosti. Uzorak je sačinjavalo 1,628 osoba u dobi 16-60 godina. Rezultati pokazuju da
75% ispitanika ne provodi tjelesne aktivnosti tijekom slobodnog vremena. Nadalje se može
zaključiti da je Hrvatska populacija povišenih pokazatelja pretilosti, loših aerobnih i
motoričkih sposobnosti što predstavlja povećani rizik za razvoj bolesti lokomotornog i
kardiovaskularnog sustava. Autori zaključuju da opća tjelesna pripremljenost hrvatske
populacije nije zadovoljavajuća i neophodno je promocijom uključiti što veći broj građana u
sportsko-rekreativne programe kako bi se rizik od bolesti smanjio.
U 2003. godini je provedena Hrvatska zdravstvena anketa (HZA-2003). Sadržaj
ankete su činili blokovi podataka o domaćinstvu, socioekonomske i demografske
karakteristike ispitanika, fizička mjerenja, SF-36 kao standardizirani upitnik o kvaliteti života,
pristupačnost i korištenje zdravstvenih usluga, kronična stanja prema vlastitom iskazu,
lijekovi, preventivni pregledi i imunizacija, pušenje, prehrambene navike, konzumiranje
31
alkohola, tjelesna aktivnost, migracija unutar posljednjih 10 godina te vlastiti iskaz o kvaliteti
života. Inicijalni uzorak je sačinjavalo 10,776, a uspješno je anketirano 9,070 stanovnika, što
čini odaziv od 84.3%. Rezultati ispitivanja tjelesne aktivnosti su pokazali da je prema
navedenom kriteriju nedovoljno tjelesno aktivno 35,8% ispitanika (oko 44% muškaraca i 30%
žena). Kod muškaraca unutar regija prednjači grad Zagreb. Unutar ostalih regija je znatno
manji udio nedovoljno aktivnih muškaraca (od oko 15% u Južnoj do oko 32% u Zapadnoj
regiji). Kod žena unutar regija također prednjači grad Zagreb, dok se unutar ostalih regija
raspon udjela nedovoljno aktivne ženske populacije kreće od 20% u Središnjoj do 35% u
Južnoj regiji. Na razini županija, izuzimajući grad Zagreb koji prednjači udjelom nedovoljno
aktivne populacije, najveća proporcija nedovoljno aktivnih muškaraca nalazi se u Istarskoj
županiji i Osječko-baranjskoj, ali one zajednički čine tek 10% ukupno nedovoljno aktivne
muške populacije u Hrvatskoj. Prema dobi, zabrinjava veliki udio nedovoljno aktivnih osoba
u najmlađoj ispitanoj dobnoj skupini (od 16 do 34 godine) oba spola, posebno u gradu
Zagrebu. U srednjoj dobnoj skupini (od 35 do 64 godine) jedna četvrtina ispitanih može se
označiti nedovoljno aktivnima. Pri tome ponovno dominira grad Zagreb. U ostalim regijama
raspon nedovoljno aktivnih je 16-24%. U najstarijoj dobnoj skupini (65 i više godina)
povećava se udio nedovoljno aktivnih osoba. Navedeno istraživanje zasigurno ima veliku
vrijednost jer je u Hrvatskoj jedino koje je provedeno na reprezentativnom uzorku, ali
spoznaje o tjelesnoj aktivnosti su vrlo ograničene jer mali broj pitanja posvećen tom aspektu
kvalitete života (zdravlja) ne daje kvalitetan i precizan uvid u razinu tjelesne aktivnosti
populacije.
32
2.2 ISTRAŽIVANJA RAZINE TJELESNE AKTIVNOSTI KOD ADOLESCENATA
TE POVEZANOSTI ISTE S TJELESNOM MASOM I ZDRAVLJEM
U sljedećem su tekstu izdvojena najznačajnija dosadašnja istraživanja u proteklih
nekoliko godina vezana za razinu tjelesne aktivnosti adolescenata te povezanosti iste s
njihovom tjelesnom masom i zdravljem.
Mota i sur. (2008) su istraživali veze i utjecaj tjelesne aktivnosti, učestalih obroka i
„preskakanja“ doručka na stupanj pretilosti. Uzorak ispitanika su činili urbani adolescenti u
dobi od 13 do 17 godina iz Porta u Portugalu.
Rezultati su pokazali da je udio debelih/pretilih djevojaka i dječaka među onima koji su
uzimali manje od tri obroka bio znatno veći u usporedbi s mladima normalne mase. Udio
pretilih dječaka koji preskaču doručak bio je znatno veći od onih normalne mase, dok kod
djevojaka nije bilo te statističke razlike. Dječaci normalne težine su bili aktivniji od pretilih,
ali ta razlika nije postojala kod djevojaka. Jedan dodatni obrok kod dječaka i djevojaka
umanjivao je rizik od debljine/pretilosti. Bez razlike među spolovima, preskakanje obroka se
nije pokazalo kao faktor predviđanja debljine/pretilosti.
Autori zaključuju kako učestalost obroka može imati povoljan utjecaj na smanjen BMI.
Tjelesna aktivnost i redovno konzumiranje doručka mogu biti ciljevi programa prevencije
debljine/pretilosti.
Ekelund i sur. (2002) tvrde da je kod pretilih adolescenata smanjena tjelesna aktivnost,
ali ne i potrošnja energije. Stoga je cilj njihovog istraživanja bio da se ispita hipoteza da su
intenzitet i trajanje tjelesne aktivnosti različiti kod pretilih i kod adolescenata normalne
tjelesne težine, bez razlike u procijenjenoj potrošnji energije. Usporedili su tjelesnu aktivnost
33
kod 18 (8 dječaka, 10 djevojčica) pretilih (BMI > 30) adolescenata (14-19 g) sa sličnom
kontrolnom skupinom normalne težine (BMI < 27). Zaključak autora je bio da su pretili
adolescenti manje tjelesno aktivni od adolescenata normalne tjelesne mase, ali potrošnja
energije tijekom tjelesne aktivnosti se bitno ne razlikuje između tih dviju skupina.
Elgar i sur. (2005) istražuju sjedilačko ponašanje, tjelesnu aktivnost i probleme s
težinom kod adolescenata u Walesu. Proučili su učestalost i stabilnost pojave debljine i
pretilosti na uzorku adolescenata te učinke sjedilačkog ponašanja i tjelesne aktivnosti na
promjene u tjelesnoj masi. Studija je analizirala do koje mjere tjelesna aktivnost indirektno
utječe na vezu između sjedilačkog ponašanja i tjelesne mase. Podaci su dobiveni od 355
adolescenata u dva navrata u razmaku od 4 godine (srednja dob 12,5 godina). Rezultati
pokazuju kako su težina (mršavost, debljina i pretilost) i tjelesna masa bili umjereno stabilni
tijekom intervala. Regresijska analiza je pokazala da je sjedilačko ponašanje u vremenu 1
predvidjelo tjelesnu masu u vremenu 2, dok je tjelesna aktivnost predviđala promjenu u
tjelesnoj masi tijekom vremena. Nije utvrđen utjecaj tjelesne aktivnosti u odnosu na vezu
između sjedilačkog ponašanja i tjelesne mase. Ipak se pokazalo da su djeca koja imaju
problema s težinom više zlostavljana od vršnjaka, da sama zlostavljaju te da se osjećaju
isključeno. Utvrđeno je da je pretilost povezana s konzumiranjem snackova i preskakanjem
doručka.
Autori zaključuju kako sjedilačko ponašanje i tjelesna aktivnost u ranoj adolescenciji utječu
na tjelesnu masu u kasnijoj adolescenciji. Rezultati pokazuju da promidžba zdrave prehrane i
tjelesne aktivnosti može imati dugoročne pozitivne učinke na zdravlje kod mladih ljudi.
34
Guerra i sur. (2006) su istraživali vezu između tjelesne aktivnosti i pretilosti kod djece
i adolescenata. Uzorak ispitanika je činilo 1341 djece i adolescenata (8-15 godina), od toga
634 dječaka i 707 djevojčica. Uzorak je podijeljen u kvartile po postotku tjelesne masnoće i
indeksa tjelesne aktivnosti (PAI) unutar dobi i spola. Djeca u gornjem kvartilu postotka
tjelesne masnoće definirana su kao pretila.
Rezultati su pokazali da je kod dječaka u najnižem PAI kvartilu postojala 2.1 puta veća
vjerojatnost pojave pretilosti u odnosu na dječake u najvišem kvartilu indeksa tjelesne
aktivnosti. Kod djevojčica nije utvrđena značajna veza. Rezultati dobiveni ovom studijom
dopunjuju podatke vezane uz kontroverzan odnos između tjelesne aktivnosti i pretilosti kod
mladih osoba. Veza je pronađena kod dječaka, ali ne i kod djevojčica.
Vieno i sur. (2005) su istraživali epidemiju debljine i pretilosti kod mlađih
adolescenata u Italiji, odnosno vezu s tjelesnom aktivnošću i sjedilačkim ponašanjem.
Analizirane su učestala debljina i pretilost te uloga faktora koji bi mogli s time biti povezani
kod mlađih adolescenata u Italiji.
Rezultati su pokazali da je ukupan udio debljine 16.7%, a pretilosti 2.5%. Kod dječaka, u
odnosu na djevojčice, postoji veći rizik za obje pojave. Na obje pojave značajno utječu dob,
obrazovanje majke, mjesto stanovanja, tjelesna aktivnost i sjedilačko ponašanje.
Rezultati su ove studije u skladu s rezultatima sličnih studija provedenih kod mlađih
adolescenata, a pokazuju da pojava debljine i pretilosti tijekom ove faze opada te da je češća
kod dječaka nego kod djevojčica. Pojava obiju bolesti je češća na jugu i na otocima.
Sjedilačko ponašanje i tjelesna aktivnost su značajni faktori na koje bi preventivne
intervencije mogle utjecati.
35
Simon i sur. (2008) provode uspješnu prevenciju prevelike tjelesne mase kod
adolescenata povećanjem tjelesne aktivnosti. Cilj je bio utvrditi da li intervencija koja
uključuje promjene u okolini s ciljem promjene u količini tjelesne aktivnosti može prevenirati
povišenu tjelesnu masu kod adolescenata. Učenici su u školama gdje se interveniralo tijekom
vremena imali manji porast BMI u odnosu na kontrolnu skupinu. Intervencija je imala
značajan utjecaj na adolescente koji na početku nisu imali povišenu masu jer su na kraju imali
manji udio masnoće u tijelu u odnosu na kontrolnu skupinu. Nakon 4 godine 4.2%
adolescenata, koji u početku nisu bili preteški, postalo je preteško u odnosu na 9.8% u
kontrolnoj skupini. Neovisno o početnom težinskom statusu u usporedbi je s kontrolnom
skupinom povećana tjelesna aktivnost, a smanjeno je vrijeme provedeno pred televizorom te
su povećane koncentracije HDL kolesterola. Zaključuju kako povećanje tjelesne aktivnosti
potaknuto višeslojnim programima ima veći utjecaj na adolescente koji u početku nisu
preteški, odnosno da se na prevenciju pretilosti u mladosti može utjecati.
Hills i sur. (2007) su istražili utjecaj tjelesne aktivnosti i sjedilačkog ponašanja na rast
i razvoj djece i adolescenata, odnosno implikacije na povišenu tjelesnu masu i pretilost.
Ističu kako je epidemija pretilosti globalni trend i osobito zabrinjava kod djece. Zaključuju da
će današnja generacija djece biti prva u posljednjih više od sto godina kod koje se očekuje
kraće prosječno trajanje života. Današnja okolina nameće neaktivni stil života koji doprinosi
pozitivnoj energetskoj ravnoteži i pretilosti u djetinjstvu. Dokazuju da tjelesna aktivnost kod
djece i adolescenata vodi zdravom načinu života i prevenciji bolesti. Redovita tjelesna
aktivnost u ranoj dobi bitno utječe na duljinu života. Faktori se okoliša moraju mijenjati ako
želimo da strategije koje uključuju tjelesnu aktivnost imaju značajan utjecaj na porast redovite
tjelesne aktivnosti kod djece i adolescenata.
36
Ischander i sur. (2007) su objavili rezultate istraživanja pod nazivom „Tjelesna
aktivnost, rast i uzročnici upala kod adolescentica uspoređenih pomoću BMI-a“. Istraživanje
je provedeno na uzorku od 37 sjedilačkih i 37 tjelesno aktivnih adolescentica (prosjek 15,5 g.)
Tjelesna je neaktivnost pogubna za zdravlje, ali je vrlo teško odrediti do koje se mjere
negativni utjecaji mogu pripisati abnormalnom sastavu tijela ili faktorima vezanim za samu
tjelesnu aktivnost. Da bi mogli odrediti nezavisne učinke tjelesne aktivnosti na zdravlje,
pomoću BMI su usporedili dvije skupine adolescentica normalne tjelesne mase; u jednoj
skupini tjelesno aktivne (sve aktivne u sportu u srednjim školama), a u drugoj one sjedilačkog
načina života.
Rezultati pokazuju da su u usporedbi s djevojkama normalne mase, ali sjedilačkog načina
života, aktivne djevojke imale značajno višu razinu kondicije, veću tjelesnu masu bez
masnoće, manji udio tjelesne masnoće. Pored toga su aktivne djevojke imale niže razine
citokina i leptina i više markere koštane pregradnje te razine adiponektina.
Kod adolescentica koje u srednjoj školi biraju sportski način života postoji obrazac tjelesnog
sastava, koji se, ukoliko se održava, povezuje s dugoročno nižim rizikom od
kardiovaskularnih bolesti i osteoporoze.
Hands i Parker, (2008) su istraživali tjelesnu aktivnost pomoću pedometra, BMI i
obima struka kod djece i adolescenata u dobi od 7 do 16 godina. Istraživanje su proveli na
uzorku od 787 dječaka i 752 djevojčica. Različiti pristupi mjerenju tjelesne aktivnosti i
debljine su kod mladih doveli do različitih studija čiji su rezultati potpuno oprečni, od
nepostojanja do veoma čvrste veze između tjelesne aktivnosti i debljine.
Dobivene su značajne razlike u stupnju aktivnosti utvrđene među djevojkama čija je težinska
kategorija određena pomoću BMI (ali ne i kod dječaka) te između skupina podijeljenih prema
naslagama masnoće na trupu za dječaka i djevojčice.
37
Veza između tjelesne aktivnosti i tjelesne masnoće razlikuje se ovisno o metodi mjerenja te
između dječaka i djevojčica. Faktori koji doprinose nakupljanju masnoće u tijelu kao što su
prehrambene navike i sjedilački način života čini se da imaju veći učinak kod dječaka nego
kod djevojčica.
Levin i sur. (2003) provode istraživanje na uzorku od 15,349 američkih srednjoškolaca
pod nazivom Tjelesna aktivnost i BMI među američkim adolescentima: procjena rizičnih
ponašanja mladih, 1999.
Cilj je bio istražiti veze pothranjenosti i debljine s tjelesnom aktivnošću među
srednjoškolcima u SAD-u. Nakon nekoliko mjerenja je utvrđeno da su dječaci adolescenti koji
su bili pothranjeni ili deblji bili manje tjelesno aktivni od dječaka normalne tjelesne mase.
Adolescentice koje su bile povećane tjelesne mase ili kod kojih je za to postojao rizik manje
su bile uključene u školske sportske aktivnosti od djevojčica normalne tjelesne mase, dok su
pothranjene djevojke manje sudjelovale na satovima tjelesnog odgoja.
Težinski status među srednjoškolcima povezan je sa selektivnim ponašanjem prema tjelesnoj
aktivnosti, osobito među dječacima - adolescentima. Intervencije za povećanje tjelesne
aktivnosti srednjoškolaca trebale bi biti usmjerene na adolescente svih oblika i veličina, a bile
bi najučinkovitije kad bi tjelesni odgoj ili sudjelovanje u izvannastavnim sportskim
aktivnostima postali dio obaveznog školskog programa.
Kligerman i sur. (2007) istražuju vezu između izgleda životne sredine i varijabli
rekreacijske okoline s tjelesnom aktivnošću i BMI na uzorku od 98 adolescenata (srednja dob
16,2 g). Dobiveni su sljedeći rezultati: u linearnoj regresiji, indeks prilagođenosti pješacima
unutar 0,5 milje od kuće povezan je s minutama tjelesne aktivnosti, od umjerene do
intenzivne, čime je objašnjeno oko 4% varijacija. Rekreacijske varijable nisu povezane s
38
tjelesnom aktivnošću i BMI se nije mogao objasniti varijablama okoline te autori zaključuju
da je prilagođenost sredine pješacima (prohodnost) povezana s tjelesnom aktivnošću
adolescenata.
Sulemana i sur. (2006) provode istraživanje s ciljem da ispitaju vezu između tjelesne
aktivnosti i BMI među djevojčicama u dobi 14-17 g.
Uzorak ispitanika čine 65 američkih Meksikanki, 58 Afro-Amerikanki i 49 ne-hispanskih
djevojaka bijele rase u jednoj urbanoj srednjoj školi u Texasu.
Rezultati su pokazali kako postoji statistički značajna obrnuta veza između razine ukupne
svakodnevne tjelesne aktivnosti i BMI; i statistički značajna veza između izvannastavnih
aktivnosti i BMI. Nakon prilagođavanja s obzirom na učinke dobi, rase te spolne zrelosti
ukupne dnevne tjelesne aktivnosti bilo je 10% manje kod djevojčica povećane tjelesne mase;
kod djevojaka kod kojih je postojao rizik razvoja debljine količina ukupne dnevne tjelesne
aktivnosti bila je 6% manja nego kod djevojaka normalne tjelesne mase. Etničke razlike
pokazale su 8% nižu razinu aktivnosti među Afro-Amerikankama u odnosu na nehispanske
bjelkinje i 6% nižu u odnosu na američke Meksikanke.
Istraživanje je pokazalo da kod adolescentica u školi postoji rizik od neaktivnosti u nekim
razdobljima dana. Škole bi u suradnji sa zajednicom trebale preuzeti veću ulogu u promociji
uključivanja u tjelesne aktivnosti među adolescentima putem inovativnih programa školskih
aktivnosti.
39
Predmet, problemi, ciljevi i hipoteze istraživanja
3. PREDMET, PROBLEMI, CILJEVI I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA
Nedostatak tjelesne aktivnosti označen je kao jedan od rizika smanjenog zdravstvenog
statusa, dok se pretilost počela tretirati kao bolest. Istraživanje Svjetske zdravstvene
organizacije (WHO, 2008) na adolescentima u Republici Hrvatskoj ukazuje na znatan i
zabrinjavajući relativni porast tjelesne mase i pretilosti. Ovi su podaci alarmantni kad znamo,
s obzirom na dosadašnja istraživanja, da je manjak tjelesne aktivnosti i debljina povezana sa
značajnim zdravstvenim problemima u populaciji djece i adolescenata, te je i važan faktor
rizika morbiditeta i mortaliteta u odrasloj dobi (Caprio i sur. 2005).
Upravo će zbog svega prethodno navedenog tjelesna aktivnost i stupanj uhranjenosti u
adolescentskoj dobi biti predmet ovog istraživanja.
Istraživanje Jureše i sur. (2000) pokazuje da je zdravstveni aspekt kvalitete života u
Hrvatskoj na nižoj razini nego u Europskim zemljama te, ako uzmemo u obzir nepovoljan
trend promjena tjelesne mase mladih i rezultate dosadašnjih istraživanja (pogledati poglavlje
2.), možemo identificirati nekoliko problema:
1. Nema dovoljno relevantnih podataka o razini tjelesne aktivnosti adolescenata u
Republici Hrvatskoj.
2. Nema dovoljno relevantnih podataka o stupnju uhranjenosti adolescenata u Republici
Hrvatskoj.
3. Nedostaju novije spoznaje na području Hrvatske o povezanosti tjelesne aktivnosti
(sport, slobodno vrijeme, kućanski poslovi) i dijagnosticiranog stanja indeksa tjelesne
mase.
40
Temeljni je cilj ovog istraživanja utvrditi razinu tjelesne aktivnosti i stanje standarda
uhranjenosti kod adolescentica i adolescenata u Istri. U redoslijedu rješavanja temeljnog cilja
istraživanja, u pojedinim fazama eksplicitno su definirani sljedeći (parcijalni) ciljevi:
Cilj 1. Utvrditi postoji li značajna povezanost između tjelesne aktivnosti i standarda

uhranjenosti.
Cilj 2. Utvrditi razinu tjelesne aktivnosti na ukupnom uzorku adolescenata i adolescentica.
Cilj 3. Utvrditi postoji li značajna razlika u tjelesnoj aktivnosti između adolescentica i

adolescenata na ukupnom uzorku.
Cilj 4. Utvrditi razinu tjelesne aktivnosti u grupama adolescenata i adolescentica

formiranim prema kriteriju godišta, stupnju uhranjenosti i vrsti srednje škole.
Cilj 5. Utvrditi postoji li značajna razlika u tjelesnoj aktivnosti između grupa

adolescentica podijeljenih prema istom kriteriju.
Cilj 6. Utvrditi postoji li značajna razlika u tjelesnoj aktivnosti između grupa adolescenata
podijeljenih prema istom kriteriju.
Cilj 7. Utvrditi postoji li značajna razlika u tjelesnoj aktivnosti između istih grupa
adolescentica i adolescenata podjeljenih prema jednakom kriteriju.
Cilj 8. Utvrditi stanje stupnja uhranjenosti na ukupnom uzorku adolescentica i

adolescenata te u grupama formiranim prema kriteriju godišta i vrsti srednje škole.
41
Na temelju eksplicitno definiranih ciljeva mogu se formulirati sljedeće hipoteze:
H1 – ne postoji značajna povezanost između razine tjelesne aktivnosti i indeksa tjelesne

mase.
H2 – razina tjelesne aktivnosti je kod svih adolescentica i adolescenata u okviru

preporučenih vrijednosti (“4” i “5” prema Treuth i sur. 2005).
H3 – ne postoji značajna razlika u razine tjelesne aktivnosti između adolescentica i

adolescenata.
H4 – razina tjelesne aktivnosti adolescentica i adolescenata je u svim grupama u okviru

preporučenih vrijednosti.
H5 – ne postoji značajna razlika u razini tjelesne aktivnosti između grupa adolescentica

H6 – ne postoji značajna razlika u razini tjelesne aktivnosti između grupa adolescenata

H7 – ne postoji značajna razlika u razini tjelesne aktivnosti između istih grupa

adolescentica i adojescenata podijeljenih prema jednakom kriteriju.
H8 – u ukupnom uzorku i svim formiranim grupama je najviši postotak djevojaka i

mladića koji spadaju u kriterije normalne tjelesne mase,
H9 – viši je postotak mladića koji spadaju u kriterije normalne tjelesne mase od djevojaka
u ukupnom uzorku i svim formiranim grupama.
Hipoteze su postavljene na način da ih je adekvatnim statističkim postupcima moguće

provjeriti. Sve će hipoteze biti testirane uz pogrešku od 5%.
42
Metode istraživanja
4. METODE ISTRAŽIVANJA
4.1. UZORAK ISPITANIKA
Uzorak ispitanika čini 1049 djevojaka i 822 mladića adolescentske dobi (prema
Eriksonu, 1993) iz Istarske županije. Ispitanici su učenice i učenici birani slučajnim odabirom
u istarskim srednjim školama iz većih gradova, i to:
 Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin,
 Srednja škola Mate Blažine Labin,
 Ekonomska škola Pula,
 Gimnazija Pula,
 Medicinska škola Pula,
 Industrijsko-obrtnička škola Pula
 Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula.
Formirani su subuzorci ispitanika prema tri kriterija podjele. Prvi kriterij čini godina rođenja:
 '94. godište (379 adolescentica i 285 adolescenata)
Drugi kriterij čini stupanj uhranjenosti koji na temelju izračunatog indeksa tjelesne mase,
priznatog od International Obesity Task Force, sačinjavaju tri skupine (Cole, i sur. 2000):
 Normalna tjelesna masa (861 adolescentica i 712 adolescenata)
 Prekomjerna tjelesna masa (172 adolescentice i 95 adolescenata)
 Visoka razina pretilosti (16 adolescentica i 15 adolescenata)
43
Treći kriterij čini podjela srednjih škola u Republici Hrvatskoj, koje Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i sporta dijeli na:
 Srednje škole gimnazije (425 adolescentica i 414 adolescenata)
 Strukovne srednje škole (494 adolescentica i 388 adolescenata)
 Umjetničke srednje škole (130 adolescentica i 20 adolescenata)
Ispitanici su mjereni u razdoblju od 1. veljače do 26. veljače 2010. godine. Tijekom mjerenja
svi su bili zdravi i uključeni u redovnu nastavu tjelesne i zdravstvene kulture. Mjerenje je
provođeno u isto vrijeme dana (± 2 sata).
44
4.2. UZORAK VARIJABLI
Uzorak varijabli sačinjava dvije morfološke mjere (tjelesna visina i tjelesna masa)
pomoću kojih se izračunava indeks tjelesne mase i osam pitanja iz upitnika „Fels physical
activity questionnaire for children“.
Morfološke mjere:
 Tjelesna visina
Mjerena je antropometrom s točnošću od 0.1cm, dok je ispitanik uspravno stajao bosih
nogu na ravnoj podlozi. Mjerena je udaljenost od baze do tjemena glave.
 Tjelesna masa
Mjerena je medicinskom vagom, pri čemu su ispitanici stajali na vagi obučeni samo u
donje rublje.
Varijable na temelju upitnika za procjenu tjelesne aktivnosti:
 BSŠK – Bavljenje sportom u školskom sportskom klubu
 BSSK – Bavljenje sportom u sportskom klubu
 ZTT – Znojenje tijekom treniranja
 BSSV – Bavljenje sportom u slobodno vrijeme
 NKSV – Nekretanje u slobodno vrijeme
 HBŠ – Hodajući ili biciklom u školu
 TAKP – Tjelesna aktivnost kućanskih poslova
 ZTKP – Znojenje tijekom kućanskih poslova
Na temelju pitanja iz upitnika izračunati su indeksi u području sporta (IS), slobodnog vremena
(ISV), kućanskih poslova (IKP) i ukupan rezultat tjelesne aktivnosti (UTA).
45
4.2.1. UPITNIK „Fels physical activity questionnaire for children“
Fels physical activity questionnaire for children (Fels PAQ for children) je
standardizirani upitnik koji se koristi za procjenu razine tjelesne aktivnosti djece i
adolescenata od 7 do 19 godina. U nastavku teksta prikazan je sadržaj upitnika, njegove
karakteristike, protokol bodovanja, primjer bodovanja te njegova valjanost i pouzdanost.
46
4.2.1.1. SADRŽAJ UPITNIKA
Srednja škola Razred Godina rođenja Spol (zaokruži)

M Ž
Pitanja iz područja SPORTA
1. Koji sport treniraš u školi? (upiši na praznu crtu i zaokruži broj koliko često treniraš)
Redovito Često Ponekad

(3× i više tjedno) (2× tjedno) (1× tjedno)
Treniram………………….. 3 2 1

Treniram………………….. 3 2 1

Treniram………………….. 3 2 1
2. Kojim se sportom ili tjelesno aktivnim igrama baviš izvan škole? (upiši na praznu crtu
i zaokruži broj koliko često treniraš)

Treniram………………….. 3 2 1

Treniram………………….. 3 2 1

Treniram………………….. 3 2 1
3. Kad se bavim nekim sportom, znojim se: (zaokruži)
Vrlo često Često Ponekad Rijetko Nikad

5 4 3 2 1
47
Pitanja iz područja SLOBODNOG VREMENA
4. U slobodno vrijeme bavim se sportom: (zaokruži)

5 4 3 2 1
5. U slobodno vrijeme gledam televiziju ili čitam: (zaokruži)
Nikad Rijetko Ponekad Često Vrlo često

5 4 3 2 1
6. Ideš li hodajući i/ili biciklom u školu i iz škole? (zaokruži)

5 4 3 2 1
Pitanja iz područja KUĆANSKIH POSLOVA
7. Koje zadatke izvršavaš kod kuće, a zahtijevaju tjelesnu aktivnost, te koliko ih često
izvršavaš?
(upiši na praznu crtu i zaokruži koliko često izvršavaš zadatak)
Redovito (3× i više Često (2× Ponekad (1× tjedno)

tjedno) tjedno)
Zadatak………………….. 3 2 1
Redovito (3× i više Često (2× Ponekad (1×

tjedno) tjedno) tjedno)
Zadatak………………….. 3 2 1
Redovito (3× i više Često (2× Ponekad (1×

tjedno) tjedno) tjedno)
Zadatak………………….. 3 2 1
8. Kad obavljam kućne zadatke, znojim se: (zaokruži)

5 4 3 2 1
48
4.2.1.2. KARAKTERISTIKE
Pitanja su sastavljena tako da omogućuju uvid u tjelesnu aktivnost u tri kategorije:
a) tjelesna aktivnost u sportu,
b) tjelesna aktivnost u slobodno vrijeme i
c) tjelesna aktivnost u kućanskim poslovima.
Struktura upitnika osigurava uvid u intenzitet i učestalost pojedine aktivnosti koja se
odvija u bilo kojoj od tri spomenuta područja. Izračunavanje ukupnog rezultata
podrazumijeva sumiranje rezultata u svakom pojedinom području (sport+slobodno
vrijeme+kućanski poslovi).
4.2.1.3. PROTOKOL BODOVANJA
Bodovanje tjelesnih aktivnosti se vrši ocjenjivačkim načinom Baeckeovog upitnika.
INDEKS SPORTA – označuje zbroj rezultata pitanja od 1 do 3 (po Likertovoj skali).
Napomena: Rezultati pitanja 1 i 2 = zbroj (intenzitet × učestalost) za sve aktivnosti.
Postoje tri razine intenziteta za sportove:
1. Niže rangirani sportovi (MET < 4.5)., npr. kuglanje i sl. – intenzitet = 0,76
2. Srednje rangirani sportovi (4.5 < MET < 7.9). npr. aerobik i sl. – intenzitet = 1,26
3. Visoko rangirani sportovi (MET > 8.0), npr. trčanje, nogomet i sl. – intenzitet = 1,76
49
S obzirom na učestalost (ponavljanje) postoje tri razine:

Redovito (4.5), često (2.5) i ponekad (0.5).
Ovo se tada preslika u Likertove vrijednosti temeljene po skali:
0 (nema navedenih sportova) = 1;

0,01 – 3,99 = 2;
4 – 7,99 = 3;
8 – 11,99 = 4 i
> 12 = 5.
Rezultati pitanja 3 = vrijednosti s obzirom na učestalost, npr. jako često (5), često (4),
ponekad (3), rijetko (2) i nikad (1).
INDEKS SLOBODNOG VREMENA – označuje rezultate pitanja 4, 5 i 6
Napomena: Rezultati pitanja 4, 5 i 6 označuju vrijednost s obzirom na učestalost
Npr. jako često (5), često (4), ponekad (3), rijetko (2) i nikad (1).
INDEKS KUĆANSKIH POSLOVA – označuje rezultate pitanja 7 i 8
Postoje tri razine intenziteta s obzirom na obavljanje kućanskih poslova (pitanje 7):
1. Niže rangirane obaveze (MET < 3), npr. čišćenje kuhinje, zalijevanje cvijeća,
hranjenje kućnih ljubimaca, kupljenje smeća i sl. – intenzitet = 0.76
2. Srednje rangirane obaveze (3 < MET < 4.9), npr. nošenje namirnica, čišćenje vrta,
šetanje životinja, metenje i sl. – intenzitet = 1.26
3. Visoko rangirane obaveze (MET > 0.5), npr. čišćenje staje, nošenje teških stvari i sl. –
intenzitet = 1.76
Napomena: Rezultat pitanja 7 = zbroj (intenzitet × učestalost) za sve kućanske obaveze.
S obzirom na učestalost (ponavljanje) postoje tri razine:
Redovito (4.5), često (2.5) i ponekad (0.5).
50
Ovo se tada preslika u Likertove vrijednosti temeljene po skali:
0 (nema navedenih sportova) = 1;
0,01 – 3,99 = 2;
4 – 7,99 = 3;
8 – 11,99 = 4 i
> 12 = 5.
Ukupni rezultat = indeks sportova + indeks slobodnog vremena + indeks kućanskih poslova
Primjer bodovanja:
SPORT
Q1. Košarka ponekad 1,26 x 0,5 = 0,63
Baseball često 1,26 x 2,5 = 3,15
Nogomet redovito 1,76 x 4,5 = 7,92
Izbacivanje lopte ponekad 1,26 x 0,5 = 0,63
0,63 + 3,15 + 7,92 + 0,63 = 12,33 = 5 (po Likertovoj ljestvici)
Q2. Nogomet redovito 1,76 x 4,5 = 7,92

Baseball ponekad 1,26 x 0,5 = 0,63
Košarka često 1,26 x 2,5 = 3,15
Kickball ponekad 1,26 x 0,5 = 0,63
Q3. Znojenje često = 4

Indeks sport = (5 + 5 + 4) / 3 = 4,7
SLOBODNO VRIJEME
Q4. Sport u slobodno vrijeme ponekad = 2
Q6. Hodanjem u školu vrlo često = 5
Indeks slobodno vrijeme = (2 + 5) / 2 = 3.5
KUĆANSKI POSLOVI
Q7. Metenje često 1,26 x 2,5 = 3,15
Kupljenje smeća redovito 0,76 x 4,5 = 3,42
51
Čišćenje vrta često 1,26 x 2,5 = 3,15

Nošenje namirnica ponekad 1,26 x 0,5 = 0,63
Q8. ponekad = 3
Indeks kućanskih obaveza = (4 + 3) / 2 = 3,5
Ukupan rezultat = sport + slobodno vrijeme + kućanske obaveze = 4,7 + 3,5 + 3,5 = 11,7
Indeks ukupne tjelesne aktivnosti prikaže se u Likertovim vrijednostima temeljenim po skali
(ništa nije ispunjeno = 1; 0.01 – 4 = 2; 4 – 8 = 3; 8 – 12 = 4 i > 12 = 5).
. Prema Treuth i sur. (2005), osobe s vrijednosti „4“ i „5“ spadaju u razinu
preporučene tjelesne aktivnosti, dok „2“ i „3“ spadaju u tjelesno neaktivne.
4.2.1.4. VALJANOST I POUZDANOST
Kriterijska valjanost Fels PAQ-a naspram Actiwatch akcelerometra (testiranog šest
dana) je prikazana u radu Treuth i sur., 2005. Kod učenika srednje škole korelacija između
ukupnog rezultata i akcelerometra statistički je značajna u svih šest dana. Podaci o
pouzdanosti su dobiveni test-retest metodom. Spearmanov koeficijent pouzdanosti kreće se u
rasponu od 0.68 do 0.86., pokazujući vrlo dobru pouzdanost. Analiza pouzdanosti intenziteta
aktivnosti pokazuje da je pouzdanost najveća u domeni tjelesne aktivnosti u sportu, gdje
korelacija iznosi r=0,86.
52
4.3. METODE OBRADE PODATAKA
Obrada podataka obavljena je programom STATISTICA (data analysis software
system), version 7.1., StatSoft, Inc. (2005). Prvi je korak istraživanja bio klasično određivanje
osnovnih statističkih parametara distribucije varijabli.
Za sve su varijable izračunati centralni i disperzivni parametri: aritmetička sredina (X),
standardna devijacija (SD), minimum (MIN), maksimum (MAX), i raspon rezultata (RAS) te
spljoštenost (KURT) i zakrivljenost (SKEW) distribucije. Normalnost distribucije varijabli je
testirana Kolmogorov-Smirnovljevim testom i rezultati u svim varijablama značajno
odstupaju od normalne distribucije (Slike od 1 do 10, poglavlje 5.) te su se umjesto
predviđenih parametrijskih testova za daljnju analizu koristili sljedeći neparametrijski testovi.
Za utvrđivanje povezanosti između tjelesne aktivnosti i indeksa tjelesne mase, korišten
je Spearmanov koeficijent korelacije. Razlike u tjelesnoj aktivnosti između adolescentica i
adolescenata utvrđivane su Mann-Whitney U testom. Da bi se utvrdila razlika u tjelesnoj
aktivnosti između adolescentica i adolescenata klasificiranih prema kriteriju indeksa tjelesne
mase (normalna tjelesna masa, prekomjerna tjelesna masa, pretili) i vrstama srednje škole
(gimnazija, strukovna, umjetnička), korišten je Kruskal-Wallis test.
53
Rezultati istraživanja
5. REZULTATI
Rezultati ovog istraživanja su prikazani redoslijedom postavljenih ciljeva i hipoteza,
odnosno logičkim redoslijedom obrade podataka opisanih u prethodnom poglavlju.
5.1 DESKRIPTIVNI PARAMETRI MJERENIH VARIJABLI NA UKUPNOM
UZORKU ADOLESCENTICA I ADOLESCENATA
Deskriptivni rezultati varijabli na ukupnom uzorku adolescentica (N=1049) prikazani
su u tablici 1. Adolescentice su u prosjeku visoke 168 cm i tjelesne mase 60 kg. Prosječni
rezultat indeksa tjelesne mase (ITM) iznosi 21,53 te spada u kriterije normalne tjelesne mase
(prema Cole i sur., 2000).
Iako prosječni rezultati spadaju u okvire normale s obzirom na spol i dob djevojaka,
ostali deskriptivni parametri pokazuju izrazitu heterogenost u ovim morfološkim mjerama te
time i u ITM. Raspon rezultata (Ras) s relativno visokim vrijednostima kao i varijabilitet koji
seže od 2,8 do 8,3 standardne devijacije (SD), a posebno maksimalni rezultat ITM od 34,8
ukazuje kako postoje kritične skupine koje spadaju u grupaciju djevojaka s visokom razinom
pretilosti.
Rezultat Kolmogorov-Smirnovljevog testa (KS=0,11; p < 0,01) pokazao je kako
distribucija rezultata morfoloških mjera i indeksa tjelesne mase statistički značajno odstupa od
normalne distribucije, blago je pozitivno asimetrična te leptokurtična (Slika 1).
Prema prosječnim rezultatima u varijablama koje procjenjuju tjelesnu aktivnost može
se reći da su djevojke najviše aktivne u toku slobodnog vremena. Najčešće idu pješke ili
biciklom u školu te se bave nekom sportskom aktivnošću u slobodno vrijeme. Za razliku od
slobodnog vremena, vrlo su niski prosječni rezultati u području sporta. U školi se ne bave
54
aktivno sportom, dok su u sportskom klubu vrlo malo aktivne (1,42). U obavljanju kućanskih
poslova također imamo vrlo nisku tjelesnu aktivnost djevojaka sa prosječnim rezultatom od
1,63.
Varijabilitet rezultata seže svega do 1,5 standardne devijacije, međutim raspon
rezultata u gotovo je svim varijablama maksimalne vrijednosti (Ras=4).
Rezultat Kolmogorov-Smirnovljevog testa (p < 0,01) je pokazao kako distribucija
rezultata u svim varijablama za procjenu tjelesne aktivnosti statistički značajno odstupa od
normalne distribucije.
U području sporta (Slika 2) je distribucija blago pozitivno asimetrična i platikurtična.
U području slobodnog vremena (Slika 3), u varijablama bavljenje sportom u slobodno vrijeme
i nekretanje u slobodno vrijeme blago je pozitivno asimetrična i mezokurtična, dok je u
varijabli hodanjem ili biciklom u i iz školu negativno asimetrična i platikurtična. U kućanskim
poslovima (slika 4), u varijabli tjelesna aktivnost u kućanskim poslovima blago je negativno
asimetrična i platikurtična, dok je u varijabli znojenje tijekom obavljanja kućanskih poslova
blago pozitivno asimetrična i leptokurtična.
Deskriptivni parametri indeksa tjelesne aktivnosti za djevojke prikazani su u tablici 2.
Ukupna tjelesna aktivnost u prosjeku iznosi UTA=6,57. Ovaj prosječan rezultat ukupne
tjelesne aktivnosti djevojaka ne ulazi u okvire normi preporučene tjelesne aktivnosti (prema
Treuth i sur., 2005) te se može konstatirati kako je ovaj uzorak adolescentica u prosjeku
nedovoljno tjelesno aktivan.
Prosječni indeksi tjelesne aktivnosti po područjima su slični prethodnim rezultatima,
što je bilo i očekivano. U području slobodnog vremena djevojke su najaktivnije s prosječnim
rezultatom od ISV=3,11.
55
Tablica 1. Deskriptivni pokazatelji varijabli istraživanja za adolescentice: aritmetička

sredina (AS), najmanji rezultat (MIN), najveći rezultat (MAX), raspon (Ras), standardna devijacija
(SD), zakrivljenost distribucije (SKEW), spljoštenost distribucije (KURT)
AS Min Max Ras SD Skew Kurt
ATV 167,65 150 187 37 5,83 0,01 0,04
ATM 59,63 40 95 55 8,29 0,73 0,71
ITM 21,53 14,75 34,78 20,03 2,78 1,10 1,90
BSŠK 1 1 1 0 0 0 0
BSSK 1,42 1 5 4 1,53 0,51 -1,09
ZTT 2,43 1 5 4 1,53 0,43 -1,39
BSSV 3,24 1 5 4 1,10 0,04 -0,75
NKSV 2,53 1 5 4 0,92 0,21 -0,26
HBŠ 3,65 1 5 4 1,56 -0,66 -1,14
TAKP 1,63 1 4 3 0,88 -0,31 -0,44
ZTKP 1,87 1 5 4 0,84 0,62 -0,27
Zatim slijedi područje kućanskih poslova sa vrlo niskim rezultatom od IKP=1,77.
Najmanje su aktivne u području sporta, što se također moglo uočiti u deskriptivnim
parametrima varijabli koje čine ovaj indeks.
Varijabilitet rezultata najveći je u području sporta i ukupnoj tjelesnoj aktivnost, dok
ostali parametri ukazuju kako ima pojedinaca s maksimalnim vrijednostima u gotovo svim
područjima (osim kućanskih poslova), ali također i onih koje imaju minimalnu razinu tjelesne
aktivnosti.
56
Slika 1. Histogram distribucije prosječnih rezultata u varijablama indeks tjelesne mase

i morfoloških mjera (adolescentice): tjelesna visina, tjelesna masa
IT M
A T V A T T
K - S d = , 1 0 6 9 4 , p < ,0 1 ; L illie fo r s p < , 0 1
K - S d = , 0 6 7 0 7 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K - S d = ,0 9 7 3 0 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
90 0
4 0 0 6 0 0
5 5 0 80 0
3 5 0
5 0 0
70 0
3 0 0 4 5 0
4 0 0 60 0
2 5 0
3 5 0
50 0
Noof obs
Noof obs
Noof obs
2 0 0 3 0 0
2 5 0 40 0
1 5 0
2 0 0 30 0
1 0 0 1 5 0
1 0 0 20 0
5 0
5 0 10 0
0 0 E x p e c te d
1 4 5 1 5 5 1 6 5 1 7 5 1 85 E x p e c te d 3 0 5 0 7 0 9 0 E x p e c te d 0
1 50 1 6 0 1 7 0 1 8 0 1 9 0 N o rm a l 4 0 6 0 8 0 1 0 0 N o rm a l 10 1 5 20 25 3 0 35 N o rm a l
U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y ) U p p e r B o u n d a rie s (x < = b o u n d a ry )
Tablica 2. Deskriptivni parametri prosječnih vrijednosti indeksa tjelesne aktivnosti za

adolescentice: aritmetička sredina (AS), minimum (MIN), maksimum (MAX), raspon (Ras),
standardna devijacija (SD), zakrivljenost distribucije (SKEW), spljoštenost distribucije (KURT)
UTA 6,57 1 12,7 11,7 2,32 0,19 -0,75
IS 1,69 1 5 4 1,71 0,22 -1,61
ISV 3,11 1 5 4 0,76 -0,29 -0,28
IKP 1,77 1 4 3 0,82 -0,45 0,25
ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog vremena (ISV),
indeks kućanskih poslova (IKP)
Rezultat Kolmogorov-Smirnovljevog testa (p < 0,01) pokazao je kako distribucija
rezultata u svim indeksima tjelesne aktivnosti za adolescentice statistički značajno odstupa od
normalne distribucije (Slika 5).
U varijabli ukupne tjelesne aktivnosti (UTA) distribucija je blago pozitivno
asimetrična i leptokurtična. Područje sporta ukazuje na blago pozitivno asimetričnu i
platikurtičnu distribuciju. U području slobodnog vremena i sporta distribucija je blago
negativno asimetrična i leptokurtična.
Najveća heterogenost rezultata prisutna je u području sporta, dok je u ostalim područjima i
ukupnoj tjelesnoj aktivnosti relativno visoke homogenosti. Djevojke su se u ukupnoj tjelesnoj
57
aktivnosti i području sporta grupirale u zoni nižih vrijednosti s nekolicinom ekstremno
visokih rezultata, dok je u području slobodnog vremena i kućanskih poslova bilo obrnuto.
Slika 2. Histogram distribucije prosječnih rezultata za varijable koje čine indeks sporta
(adolescentice): bavljenje sportom u sportskom klubu, znojenje tijekom treniranja
B S S K Z T T
K -S d = ,3 0 4 2 9 , p < ,0 1 ; L illie f o r s p < ,0 1 K -S d = , 3 0 3 8 7 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
6 0 0 6 0 0
5 5 0 5 5 0
5 0 0 5 0 0
4 5 0 4 5 0
4 0 0 4 0 0
3 5 0 3 5 0
No of obs
No of obs
3 0 0
3 0 0
2 5 0
2 5 0
2 0 0
2 0 0
1 5 0
1 5 0
1 0 0
1 0 0
5 0
5 0
0
E x p e c te d 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d
0
-1 0 1 2 3 4 5 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l
U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a ry ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y )
Slika 3. Histogram distribucije prosječnih rezultata za varijable koje čine indeks

slobodnog vremena (adolescentice): bavljenje sportom u slobodno vrijeme, nekretanje u
slobodno vrijeme, hodajući ili biciklom u školu
B S S V N K S V H B Š
K - S d = ,2 0 4 5 2 , p < , 0 1 ; L illie fo r s p < ,0 1 K - S d = , 2 1 2 4 0 , p < ,0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K - S d = , 2 8 5 2 9 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
4 5 0 4 5 0 6 0 0
5 5 0
4 0 0 4 0 0
5 0 0
3 5 0 3 5 0
4 5 0
3 0 0 3 0 0 4 0 0
3 5 0
2 5 0 2 5 0
Noof obs
Noof obs
Noof obs
3 0 0
2 0 0 2 0 0
2 5 0
1 5 0 1 5 0 2 0 0
1 5 0
1 0 0 1 0 0
1 0 0
5 0 5 0
5 0
0 0 0
0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d
1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l
U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y )

kućanskih poslova (adolescentice): tjelesna aktivnost kućanskih poslova, znojenje tijekom
kućanskih poslova
T A K P Z T K P
K -S d = , 2 8 4 1 4 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K -S d = , 2 3 7 4 2 , p < ,0 1 ; L illie fo r s p < ,0 1
6 0 0 5 5 0
5 5 0 5 0 0
5 0 0 4 5 0
4 5 0
4 0 0
4 0 0
3 5 0
3 5 0
No of obs
No of obs
3 0 0 3 0 0
2 5 0 2 5 0
2 0 0 2 0 0
1 5 0 1 5 0
1 0 0
1 0 0
5 0
5 0
0
-0 ,5 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 E x p e c te d E x p e c te d
0
0 ,0 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 N o rm a l -1 0 1 2 3 4 5 N o rm a l
U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a ry ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a ry )
58
Slika 5. Histogram distribucije prosječnih rezultata za varijable: ukupne tjelesne

aktivnosti (UTA), indeks sporta (IS), slobodnog vremena (ISV) i kućanskih poslova
(IKP) (adolescentice)
U S U S V
K - S d = ,3 1 6 6 0 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K - S d = , 1 3 7 6 1 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
6 00 350
5 50
300
5 00
4 50 250
4 00
3 50 200
Noof obs
Noof obs
3 00
150
2 50
2 00 100
1 50
1 00 50
50
0
0
-1 0 1 2 3 4 5 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l
U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a r y )
U K P U T A
K - S d = , 1 7 8 7 0 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K - S d = ,0 8 7 2 4 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
40 0 400
35 0 350
30 0 300
25 0 250
Noof obs
Noof obs
20 0 200
15 0
150
10 0
100
5 0
50
0
-0 ,5 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 E x p e c te d E x p e c te d
0
0 ,0 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 N o rm a l -2 0 2 4 6 8 10 12 1 4 N o rm a l
Deskriptivni rezultati varijabli na ukupnom uzorku adolescenata (N=822) prikazani su
u tablici 3. Adolescenti su u prosjeku visoki 180 cm i teški 69 kg. Na temelju prethodnih
varijabli izračunat je i prosječan indeks tjelesne mase, koji iznosi 21,59. Ovaj uzorak mladića
u prosjeku spada u kriterije osoba normalne tjelesne mase (prema Cole i sur., 2000).
Ostali deskriptivni parametri ukazuju na relativno visoku heterogenost adolescenata u
istim varijablama. Varijabilitet seže od 2,7 do 10,3 standardne devijacije i raspon rezultata
prilično je visokih vrijednosti. Može se reći da bez obzira na prosjek koji spada u okvire
normalne tjelesne mase i visine tijela, ima pojedinaca koji su izrazito visoki (do 198 cm) i
teški (do 120 kg). Maksimalni rezultat indeksa tjelesne mase iznosi 35.5, što označava vrlo
rizičnu skupinu osoba za zdravlje s visokom razinom pretilosti (Cole i sur., 2000).
59
Rezultat Kolmogorov-Smirnovljevog testa (KS=0,07; p < 0,01) pokazao je kako
distribucija rezultata morfoloških mjera i indeksa tjelesne mase statistički značajno odstupa od
normalne distribucije (Slika 6). U varijabli tjelesne visine blago je negativno asimetrična i
leptokurtična, dok je u varijablama tjelesne mase i ITM pozitivno asimetrična i leptokurtična.
Slika 6. Histogram distribucije prosječnih rezultata za varijable indeks tjelesne mase i

morfoloških mjera (adolescenti): tjelesna visina, tjelesna masa
A T V _ D A T T _ D IT M D
K - S d = , 0 5 2 7 6 , p < , 0 5 ; L illie fo r s p < , 0 1 K - S d = , 0 6 0 1 3 , p < , 0 1 ; L illie fo r s p < ,0 1 K - S d = ,0 6 8 1 9 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < ,0 1
2 4 0 7 0 0 7 0 0
2 2 0 6 5 0
6 0 0 6 0 0
2 0 0
5 5 0
1 8 0
5 0 0 5 0 0
1 6 0
4 5 0
1 4 0 4 0 0
4 0 0
Noof obs
Noof obs
Noof obs
1 2 0 3 5 0
1 0 0 3 0 0 3 0 0
8 0 2 5 0
6 0 2 0 0 2 0 0
4 0 1 5 0
2 0 1 0 0 1 0 0
0 5 0
1 5 0 1 6 0 1 7 0 1 8 0 1 9 0 2 0 0 E x p e c te d E x p e c te d E x p e c te d
0 0
1 5 5 1 6 5 1 7 5 1 8 5 1 9 5 N o rm a l 2 0 4 0 6 0 8 0 1 0 0 1 2 0 N o rm a l 1 0 1 5 2 0 2 5 3 0 3 5 4 0 N o rm a l
U varijablama koje procjenjuju tjelesnu aktivnost, može se vidjeti da su mladići u
prosjeku najviše aktivni tijekom slobodnog vremena. Relativno visokim prosjeci (<3,7)
ukazuju kako mladići najčešće idu pješke ili biciklom u školu te se bave nekom sportskom
aktivnošću u slobodno vrijeme.
Nadalje se može vidjeti da ovaj uzorak adolescenata za razliku od slobodnog vremena,
u području sporta i kućanskih poslova ima niže prosječne vrijednosti, a one su niže od 2.
Drugim riječima, ne bave se aktivno sportom u školi te je vrijednost bavljenja sportom u
sportskom klubu vrlo niska (1,96). Tjelesna aktivnost u kućanskim poslovima također ima
nisku prosječnu vrijednost od 1,13.
Varijabilitet rezultata seže svega do 1,6 standardne devijacije. Raspon rezultata u
tjelesnoj aktivnosti pri obavljanju kućanskih poslova ukazuje da su svi relativno niske razine
tjelesne aktivnosti u ovom području (>3). U svim ostalim područjima ima pojedinaca s
maksimalnim i minimalnim vrijednostima.
60
Tablica 3. Deskriptivni pokazatelji varijabli istraživanja za adolescente: aritmetička sredina

(AS), najmanji rezultat (MIN), najveći rezultat (MAX), raspon (Ras), standardna devijacija (SD),
zakrivljenost distribucije (SKEW), spljoštenost distribucije (KURT)
ATV 179,64 157 198 41 7,58 -0,12 -0,02
ATM 69,06 46 120 84 10,36 0,48 1,09
ITM 21,59 15 35,46 20,46 2,71 1,02 2,47
BSŠK 1 1 1 0 0 0 0
BSSK 1,96 1 5 4 1,56 -0,08 -1,29
ZTT 3,11 1 5 4 1,65 -0,25 -1,59
BSSV 3,73 1 5 4 1,16 -0,48 -0,77
NKSV 2,71 1 5 4 0,84 0,05 -0,22
HBŠ 3,81 1 5 4 1,48 -0,86 -0,77
TAKP 1,13 1 3 2 1,07 0,40 -1,16
ZTKP 1,63 1 5 4 0,91 1,26 0,64
rezultata u svim varijablama za procjenu tjelesne aktivnosti značajno odstupa od normalne
distribucije.
U varijablama područja sporta (slika 7) je negativno asimetrična i platikurtična. U
području slobodnog vremena (slika 8), u varijablama bavljenje sportom u slobodno vrijeme i
hodanjem ili biciklom u školu i iz škole negativno je asimetrična i platikurtična, dok u
varijabli nekretanje u slobodno vrijeme gotovo da nema asimetrije i mezokurtičnog je oblika.
U varijablama koje predstavljaju područje kućanskih poslova (slika 9), pozitivno je
asimetrična i platikurtična.
61
Slika 7. Histogram distribucije prosječnih rezultata za varijable koje čine indeks sporta
(adolescenti): bavljenje sportom u sportskom klubu, znojenje tijekom treniranja
B S S K _ D Z T T _ D
K -S d = , 2 3 4 3 6 , p < ,0 1 ; L illie f o r s p < ,0 1 K -S d = , 2 3 8 8 6 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
3 5 0 3 5 0
3 0 0 3 0 0
2 5 0 2 5 0
2 0 0
No of obs
No of obs
2 0 0
1 5 0
1 5 0
1 0 0
1 0 0
5 0
5 0
0
0
-1 0 1 2 3 4 5 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l
U p p e r B o u n d a r ie s (x < = b o u n d a ry ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a ry )

slobodnog vremena (adolescenti): bavljenje sportom u slobodno vrijeme, nekretanje u slobodno
vrijeme, hodajući ili biciklom u školu
B S S V _ D N K S V _ D H B Š _ D
K - S d = , 2 0 5 8 6 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K - S d = , 2 3 6 6 1 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K - S d = , 3 0 6 5 5 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
3 5 0 4 0 0 5 0 0
3 5 0 4 5 0
3 0 0
4 0 0
2 5 0 3 0 0
3 5 0
2 5 0 3 0 0
2 0 0
Noof obs
No of obs
Noof obs
2 0 0 2 5 0
1 5 0
1 5 0 2 0 0
1 0 0 1 5 0
1 0 0
1 0 0
5 0 5 0 5 0
0 0 0
0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d
1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l

kućanskih poslova (adolescenti): tjelesna aktivnost kućanskih poslova, znojenje tijekom
kućanskih poslova
T A K P _ D Z T K P _ D
K -S d = , 2 3 6 5 4 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < ,0 1 K -S d = ,3 7 0 7 0 , p < ,0 1 ; L illie fo r s p < ,0 1
3 5 0 6 0 0
5 5 0
3 0 0 5 0 0
4 5 0
2 5 0
4 0 0
2 0 0 3 5 0
No of obs
No of obs
3 0 0
1 5 0 2 5 0
2 0 0
1 0 0
1 5 0
5 0 1 0 0
5 0
0 0
- 0 ,5 0 ,5 1 ,5 2 ,5 E x p e c te d 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 4 ,5 E x p e c te d
0 ,0 1 ,0 2 ,0 3 ,0 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l
U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a ry ) U p p e r B o u n d a r ie s ( x < = b o u n d a ry )
Deskriptivni pokazatelji prosječnih vrijednosti indeksa tjelesne aktivnosti za
adolescente prikazani su u tablici 4. Ukupna tjelesna aktivnost adolescenata u prosjeku iznosi
62
UTA=6,99. Ovaj rezultat svrstava mladiće u okvire tjelesne aktivnosti koja nije preporučena
(prema Treuth i sur., 2005).
Tablica 4. Deskriptivni parametri prosječnih vrijednosti indeksa tjelesne aktivnosti za

adolescente: aritmetička sredina (AS), minimum (MIN), maksimum (MAX), raspon (Ras),
standardna devijacija (SD), zakrivljenost distribucije (SKEW), spljoštenost distribucije (KURT)
UTA 6,99 1 12,1 11,1 2,49 -0,16 -0,81
IS 2,36 1 5 4 1,77 -0,42 -1,52
ISV 3,39 1 4,6 3,6 0,73 -0,42 -0,55
IKP 1,27 1 3,6 2,6 1,04 0,22 -1,01
ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog vremena (ISV),
Prosječni indeksi tjelesne aktivnosti ukazuju kako su adolescenti najviše tjelesno
aktivni tijekom slobodnog vremena, a zatim u području sporta. Najniži prosječni indeks je
onaj koji predstavlja tjelesnu aktivnost u kućanskim poslovima. Odnosno, u kućanskim
poslovima ovaj uzorak mladića ima najniže vrijednosti tjelesne aktivnosti (IKP=1,27).
U području kućanskih poslova i slobodnom vremenu može se uočiti najmanji raspon i
varijabilitet rezultata, što ukazuje da nema pojedinaca koji se ističu ekstremno visokom
razinom tjelesne aktivnosti u ovim područjima.
U ukupnoj tjelesnoj aktivnosti i indeksu sporta varijabilitet rezultata je nešto veći te
maksimalni rezultat i raspon ukazuju na pojedince s maksimalnim vrijednostima razine
tjelesne aktivnosti.
rezultata indeksa tjelesne aktivnosti za adolescente statistički značajno odstupa od normalne
distribucije (Slika 10).
63
U ukupnoj tjelesnoj aktivnosti i području slobodnog vremena distribucija je negativno
asimetrična i leptokurtična. U području sporta je asimetrična i platikurtična, dok je u
kućanskim poslovima pozitivno asimetrična i platikurtična.
Prema rezultatima mjera distribucije kod adolescenata može se reći da je najveća
heterogenost rezultata u području sporta i kućanskih poslova, dok u području slobodnog
vremena i ukupnoj tjelesnoj aktivnosti možemo uočiti relativno visoku homogenost.
U varijablama ukupne tjelesne aktivnosti, području sporta i slobodnog vremena
adolescenti su se grupirali u zoni viših vrijednosti s nekolicinom ekstremno niskih rezultata,
dok je u području kućanskih poslova bilo obrnuto.
Može se reći da su adolescenti u prosjeku tjelesno aktivniji od svojih vršnjakinja. Iako
nijedni prosječnim rezultatima ukupne tjelesne aktivnosti ne spadaju u okvire zadovoljavajuće
razine tjelesne aktivnosti.
Adolescenti se više bave sportom, dok su djevojke tjelesno aktivnije u kućanskim
poslovima. Oba uzorka prosječnim rezultatima ukazuju da su najviše tjelesno aktivni u
slobodno vrijeme, iako mladići imaju nešto više vrijednosti.
Ostali deskriptivni parametri ukazuju na pojedince u oba uzorka s ekstremno visokim i
ekstremno niskim rezultatima u gotovo svim mjerenim područjima.
Mjere distribucije rezultata ukazuju na relativno visoku homogenost ispitanika u
ukupnoj tjelesnoj aktivnosti. Adolescenti su se grupirali u zoni viših rezultata, a adolescentice
u zoni nižih rezultata.
Rezultati u području sporta ukazuju kod oba uzorka na relativno visoku heterogenost
ispitanika u ovom području. Adolescenti su grupirani u zoni viših vrijednosti, dok je kod
adolescentica obrnuto. U području slobodnog vremena kod oba je uzorka prisutna relativno
visoka homogenost rezultata te grupiranje u zoni viših vrijednosti. Distribucija rezultata u
64
kućanskim poslovima kod adolescenata ukazuje na relativno visoku heterogenost i grupiranje
u području nižih vrijednosti za razliku od adolescentica gdje je situacija obrnuta.
Slika 10. Histogram distribucije prosječnih rezultata za varijable: ukupne tjelesne

aktivnosti (IUTA), indeks sporta (IS), slobodnog vremena (ISV) i kućanskih poslova
(IKP) (adolescenti)
U S _ D U S V _ D
K - S d = , 2 4 8 2 6 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1 K - S d = , 1 3 8 7 9 , p < ,0 1 ; L illie fo r s p < ,0 1
4 0 0 3 0 0
3 5 0 2 5 0
3 0 0
2 0 0
2 5 0
Noof obs
Noof obs
1 5 0
2 0 0
1 5 0 1 0 0
1 0 0
5 0
5 0
0
0
-1 0 1 2 3 4 5 N o rm a l 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 5 ,0 N o rm a l
U T A _ D U K P _ D
K - S d = ,0 6 2 3 9 , p < ,0 1 ; L illie fo r s p < ,0 1 K - S d = , 1 9 4 0 3 , p < , 0 1 ; L illie f o r s p < , 0 1
3 0 0 2 8 0
2 6 0
2 5 0 2 4 0
2 2 0
2 0 0
2 0 0 1 8 0
1 6 0
Noof obs
Noof obs
1 5 0 1 4 0
1 2 0
1 0 0
1 0 0 8 0
6 0
5 0 4 0
2 0
0
E x p e c te d -0 ,5 0 ,5 1 ,5 2 ,5 3 ,5 E x p e c te d
0
-2 0 2 4 6 8 1 0 1 2 1 4 N o rm a l 0 ,0 1 ,0 2 ,0 3 ,0 4 ,0 N o rm a l
65
5.2 POVEZANOST TJELESNE AKTIVNOSTI I INDEKSA TJELESNE MASE
U ovom su dijelu istraživanja prikazani rezultati povezanosti indeksa tjelesne mase s
varijablama za procjenu tjelesne aktivnosti, kao i njezinim područjima, odnosno sportom,
slobodnim vremenom i kućanskim poslovima.
Tablica 5. Spearmanov koeficijent korelacije između indeksa tjelesne mase i varijabli

za procjenu tjelesne aktivnosti na uzorku adolescentica (N=1049)
Indeks
tjelesne mase
Bavljenje sportom u školskom sportskom klubu 0,07
Bavljenje sportom u sportskom klubu -0,12
Znojenje tijekom treniranja 0,02
Bavljenje sportom u slobodno vrijeme -0,05
Nekretanje u slobodno vrijeme 0,11
Hodajući ili biciklom u školu 0,14
Tjelesna aktivnost kućanskih poslova 0,06
Znojenje tijekom kućanskih poslova -0,01
Ukupna tjelesna aktivnost -0,16
Indeks sporta -0,01
Indeks slobodnog vremena -0,15
Indeks kućanskih poslova 0,09
Vrijednosti koeficijenta korelacije označene crvenom bojom značajne su
na razini značajnosti p<0,05
Na uzorku adolescentica moguće je uočiti (tablica 5) statistički značajnu negativnu
povezanost indeksa tjelesne mase i ukupne tjelesne aktivnosti, tjelesne aktivnosti u području
slobodnog vremena te varijabli bavljenje sportom u sportskom klubu. Nadalje je značajna
povezanost pozitivnog predznaka s varijablom nekretanje u slobodno vrijeme.
Kod adolescenata se može uočiti (tablica 6) statistički značajna negativna povezanost
indeksa tjelesne mase s ukupnom razinom tjelesne aktivnosti, područjem sporta te varijablama
bavljenje sportom u sportskom klubu i znojenja tijekom treniranja. Nadalje je značajna
korelacija pozitivnog predznaka s varijablom nekretanje u slobodno vrijeme.
66
Tablica 6. Spearmanov koeficijent korelacije (p<,05) između indeksa tjelesne mase i

varijabli za procjenu tjelesne aktivnosti na uzorku adolescenata (N=822)
Indeks
tjelesne mase
Bavljenje sportom u školskom sportskom klubu 0,05
Bavljenje sportom u sportskom klubu -0,18
Znojenje tijekom treniranja -0,13
Bavljenje sportom u slobodno vrijeme 0,05
Nekretanje u slobodno vrijeme 0,15
Hodajući ili biciklom u školu -0,06
Tjelesna aktivnost kućanskih poslova 0,07
Znojenje tijekom kućanskih poslova 0,10
Ukupna tjelesna aktivnost -0,17
Indeks sporta -0,12
Indeks slobodnog vremena 0,01
Indeks kućanskih poslova 0,07
Vrijednosti koeficijenta korelacije označene crvenom bojom značajne su
na razini značajnosti p<0,05
Može se reći kako se kod oba uzorka značajnom pokazala varijabla nekretanje u
slobodno vrijeme, odnosno značajno doprinosi povećanju tjelesne mase, dok bavljenje
sportom u sportskom klubu može kod mladića i djevojaka značajno utjecati na smanjenje
suvišnih kilograma.
67
5.3 RAZINA I RAZLIKE U TJELESNOJ AKTIVNOSTI
U ovom dijelu istraživanja je prikazana razina i razlike tjelesne aktivnosti u grupama
adolescentica i adolescenata na ukupnom uzorku, zatim podijeljenih prema kriteriju dobi,
stupnju uhranjenosti te tipu srednje škole.
Svi oni adolescenti i adolescentice koji imaju razinu tjelesne aktivnosti 4 i 5 spadaju u
okvire preporučene tjelesne aktivnosti, dok oni s vrijednostima 2 i 3 ne ulaze u okvire
preporučene tjelesne aktivnosti (prema Treuth i sur., 2005).
5.3.1 RAZINA I RAZLIKE U TJELESNOJ AKTIVNOSTI IZMEĐU
ADOLESCENTICA I ADOLESCENATA
Razina tjelesne aktivnosti za ukupan uzorak adolescentica i adolescenata prikazana je
u tablici 7. Može se uočiti da je nešto viši postotak mladića (39,67%) koji spadaju u okvire
preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti od djevojaka (32,89%). Međutim, valja istaknuti
nešto veći broj djevojaka s maksimalnom vrijednosti preporučene tjelesne aktivnosti.
Može se također uočiti zabrinjavajuće viši postotak osoba kod oba uzorka koji ne
ulaze u okvire preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti (67,11% adolescentica i 60,33%
adolescenata).
Rezultati razlika u tjelesnoj aktivnosti između adolescentica i adolescenata su
prikazani u tablici 8. Statistička značajnost razlika (p < ,05) dobivena je u ukupnoj tjelesnoj
aktivnosti i u svim njezinim područjima.
Mladići su značajno tjelesno aktivniji od djevojaka u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti te u
području sporta i slobodnog vremena, dok su djevojke značajno aktivnije u području
kućanskih poslova.
68
Tablica 7. Vrijednosti ukupne tjelesne aktivnosti za adolescentice i adolescente na

ukupnom uzorku po Likertovoj skali
RAZINA TJELESNE AKTIVNOSTI

2 3 4 5
12,77% 54,33% 32,32% 0,57%

ADOLESCENTICE
N=134 N=570 N=399 N=6
15,08% 45,25% 39,18% 0,49%

ADOLESCENTI
N=124 N=372 N=322 N=4
Postoci i broj entiteta
Tablica 8. Razlike u tjelesnoj aktivnosti između adolescentica i adolescenata dobivene

Mann – Whitney testom: ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog
vremena (ISV), indeks kućanskih poslova (IKP)
UTA IS ISV IKP
ADOLESCENTICE 6,57 – 6,3 1,69 – 2 3,11 – 3,3 1,77 – 2 #
ADOLESCENTI 6,99 – 7,1 # 2,36 – 3 # 3,39 – 3,5 # 1,27 – 1,25
# statistička značajnost razlika na razini značajnosti p < ,05

aritmetička sredina – medijan
Može se konstatirati da je, iako su razlike u postocima i medijanima naizgled relativno
male, dobivena statistička značajnost. Nešto je viši postotak mladića koji spadaju u okvire
preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti i značajno su tjelesno aktivniji u ukupnoj tjelesnoj
aktivnosti, kao i u području sporta i slobodnog vremena. Djevojke su aktivnije jedino u
kućanskim poslovima.
69
5.3.2 RAZINA I RAZLIKE U TJELESNOJ AKTIVNOSTI ADOLESCENTICA I
ADOLESCENATA PODIJELJENIH PREMA KRITERIJU GODIŠTA
Razina ukupne tjelesne aktivnosti za adolescentice podijeljene prema kriteriju godišta,
prikazana je u tablici 9. Grupa djevojaka '92. godišta ima najviši postotak (39,39%) osoba
koje spadaju u okvire preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti. Zatim slijedi grupa '93,
godišta (32,32%), dok najniži postotak osoba koje spadaju u okvire preporučenih vrijednosti
tjelesne aktivnosti imaju djevojke '94, godišta (30,87%).
Može se vidjeti da i u ovoj podjeli, po kriteriju godišta, postoji generalno visoki
postotak osoba u svim grupama (> 65%), koje ne spadaju u kriterije preporučene razine
tjelesne aktivnosti.
Tablica 9. Vrijednosti ukupne tjelesne aktivnosti za adolescentice podijeljene prema

kriteriju godišta na Likertovoj skali

2 3 4 5
14,51% 54,62% 30,87% --
'94.
N=55 N=207 N=117 --
15,82% 51,85% 31,65% 0,67%

'93.
N=47 N=154 N=94 N=2
8,58% 56,03% 34,32% 1,07%

'92.
N=32 N=209 N=128 N=4
Iako grupa '92. godišta ima najviši postotak djevojaka s vrijednostima preporučene
tjelesne aktivnosti, analiza razlika (tablica 10) je pokazala da se grupe međusobno ne
razlikuju statistički značajno u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti.
70
Međutim, gledajući tjelesnu aktivnost po područjima, možemo uočiti kako je grupa
djevojaka '92. godišta značajno aktivnija u kućanskim poslovima. U sportu i slobodnom
vremenu ne postoji značajna razlika između grupa
Tablica 10. Razlike između godišta u tjelesnoj aktivnosti adolescentica dobivene

Kruskal – Wallis testom i Mann – Whitney testom: ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta
(IS), indeks slobodnog vremena (ISV), indeks kućanskih poslova (IKP)
UTA IS ISV IKP
H ( 2, N=1049) = 5,33 H ( 2, N=1049) = ,40 H ( 2, N=1049) = ,62 H ( 2, N=1049) =

p =,0697 p =,8206 p =,7340 19,29 p =,0001
'94.
6,39 – 6,1 1,65 – 2 3,09 – 3,3 1,65 – 2
(N=379)
'93.
6,61 – 6,5 1,74 – 2 3,1 – 3,3 1,76 – 2
(N=297)
'92.
6,73 – 6,5 1,70 – 2 3,12 – 3,3 1,91 – 2,6 #
(N=373)
# statistička značajnost razlika (p < ,05) dobivena Mann – Whitney testom
Razina tjelesne aktivnosti za adolescente podijeljene prema kriteriju godišta prikazana
je u tablici 11. Grupa mladića '93. godišta ima najviši postotak (48,83%) osoba koje spadaju u
okvire preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti. Valja istaknuti kako ova grupa ima jedina
i pojedince s maksimalnim vrijednostima tjelesne aktivnosti.
Slijedi grupa '92. godišta (39,86%) koja se nalazi na drugom mjestu te '94. godišta
koja ima najniži postotak (31,23%) mladića koji spadaju u okvire preporučene tjelesne
aktivnosti.
Postotak osoba koji svojom razinom tjelesne aktivnosti ne spadaju u okvire
preporučenoga viši je od 51% kod mladića '93. godišta, dok je kod ostale dvije grupe viši od
60%.
71
Rezultati razlika između prethodno navedenih grupa mladića u razini tjelesne
aktivnosti prikazani su u tablici 12. Analiza je ukazala da je grupa '93. godišta statistički
značajno aktivnija od ostale dvije grupe u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti te u području
slobodnog vremena.
Nadalje, grupa mladića '92. Godišta je značajno tjelesno aktivnija u području
kućanskih poslova od ostale dvije grupe. U području sporta grupe se međusobno ne razlikuju
značajno.
Tablica 11. Vrijednosti ukupne tjelesne aktivnosti za adolescente podijeljene prema

kriteriju godišta na Likertovoj skali

2 3 4 5
14,74% 54,04% 31,23% --
'94.
N=42 N=154 N=89 --
18,75% 32,42% 47,27% 1,56%

'93.
N=48 N=83 N=121 N=4
12,10% 48,04% 39,86% --

'92.
N=34 N=135 N=112 --
Može se reći da je i kod djevojaka i mladića najstarija grupa ('92. godišta) statistički
značajno aktivnija u kućanskim poslovima od ostale dvije grupe. U ukupnoj tjelesnoj
aktivnosti kod djevojaka među grupama nije dobivena značajna razlika, dok se kod mladića
značajno ističe grupa '93. godišta po ukupnoj tjelesnoj aktivnosti i području slobodnog
vremena.
72
Tablica 12. Razlike između godišta u tjelesnoj aktivnosti adolescenata dobivene

Kruskal – Wallis i Mann – Whitney testom: ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS),
indeks slobodnog vremena (ISV), indeks kućanskih poslova (IKP)
UTA IS ISV IKP
H ( 2, N= 822) = 8,09 H ( 2, N= 822) = 2,44 H ( 2, N= 822) = H ( 2, N= 822) =

p =,0175 p =,2959 11,44 p =,0033 7,18 p =,0276
'94.
6,68 – 6,5 2,22 – 3 3,54 – 3,3 1,22 – 1
(N=285)
'93.
7,20 – 7,5 # 2,48 – 3,5 3,53 – 3,6 # 1,19 – 1
(N=256)
'92.
7,12 – 6,8 2,40 – 3 3,32 – 3,3 1,40 – 1,5 #
(N=281)
# statistička značajnost razlika (p < ,05) dobivena Mann – Whitney testom
Rezultati razlika između adolescentica i adolescenata jednakih godišta prikazani su u
tablici 13. Djevojke su u svim godištima statistički značajno tjelesno aktivnije u kućanskim
poslovima, dok su mladići značajno aktivniji u sportu i tijekom slobodnog vremena.
U ukupnoj tjelesnoj aktivnosti jedino između grupa '94. godišta nije dobivena
statistički značajna razlika, dok su u ostalim godištima mladići značajno aktivniji.
Tablica 13. Razlike u tjelesnoj aktivnosti između adolescentica i adolescenata

podijeljenih prema kriteriju godišta dobivene Mann – Whitney testom: aritmetička sredina
(AS), medijan (M), U-vrijednost, Z-vrijednost, razina značajnosti (p)
AS – M AS – M
I U Z p
adolescentice adolescenti
UTA 6,39 – 6,1 6,68 – 6,5 49592 -1,80 0,07

'94. IS 1,65 – 2 2,22 – 3 43892,5 -4,13 0,00
ISV 3,09 – 3,3 3,54 – 3,3 44067,5 -4,06 0,00
IKP 1,65 – 2 1,22 – 1 38839,5 -6,20 0,00
UTA 6,61 – 6,5 7,20 – 7,5 32635,5 -2,87 0,00

IS 1,74 – 2 2,48 – 3,5 28538,5 -5,06 0,00
'93.
ISV 3,1 – 3,3 3,53 – 3,6 25860,5 -6,49 0,00
IKP 1,76 – 2 1,19 – 1 25281,5 -6,80 0,00
UTA 6,73 – 6,5 7,12 – 6,8 46304 -2,55 0,01

IS 1,70 – 2 2,40 – 3 39703 -5,31 0,00
'92.
ISV 3,12 – 3,3 3,32 – 3,3 45279,5 -2,98 0,00
IKP 1,91 – 2 1,40 – 1,5 39101,5 -5,56 0,00
Ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog vremena (ISV),
73
5.3.3 RAZINA I RAZLIKE U TJELESNOJ AKTIVNOSTI IZMEĐU
ADOLESCENTICA I ADOLESCENATA PODIJELJENIH PREMA
STANDARDU UHRANJENOSTI
Rezultati osoba s visokom razinom pretilosti pridodani su grupi prekomjerne tjelesne
mase zbog malog broja entiteta (N=16) i nemogućnosti provođenja potrebne analize (mali
broj stupnjeva slobode).
Razina ukupne tjelesne aktivnosti adolescentica podijeljenih prema kriteriju standarda
uhranjenosti prikazana je u tablici 14. Grupa djevojaka normalne tjelesne mase ima viši
postotak osoba (33,34%) koje spadaju u okvire preporučenih vrijednosti razine tjelesne
aktivnosti od grupe prekomjerne tjelesne mase (30,85%).
Nadalje se može uočiti kako je postotak osoba koji ne spadaju u okvire preporučenih
vrijednosti tjelesne aktivnosti vrlo visok te iznosi nešto manje od 70% kod obje grupe.
Razlika između grupa iznosi svega 2,5%.
Valja istaknuti 0,7% djevojaka s najvišim vrijednostima tjelesne aktivnosti u grupi
normalne tjelesne mase.

standardu uhranjenosti na Likertovoj skali
UKUPNA TJELESNA AKTIVNOST

2 3 4 5
13,01% 53,66% 32,64% 0,70%
NTM
N=112 N=462 N=281 N=6
11,7% 57,45% 30,85% --

PTM
N=22 N=108 N=58 --
Normalna tjelesna masa (NTM), prekomjerna tjelesna masa (PTM)
74
Rezultati razlika u razini tjelesne aktivnosti između adolescentica podijeljenih prema
stupnju uhranjenosti prikazani su u tablici 15. Iako djevojke normalne tjelesne mase imaju
neznatan postotak od svega 2,5% osoba više koje spadaju u okvire preporučenih vrijednosti
tjelesne aktivnosti, analiza je pokazala statistički značajne razlike.
Djevojke normalne tjelesne mase značajno su aktivnije u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti i
u području sporta od djevojaka prekomjerne tjelesne mase. U području slobodnog vremena i
kućanskim poslovima nije dobivena značajna razlika.
Tablica 15. Razlike u tjelesnoj aktivnosti između grupa adolescentica podijeljenih

prema standardu uhranjenosti dobivene Mann – Whitney testom: ukupna tjelesna aktivnost
(UTA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog vremena (ISV), indeks kućanskih poslova (IKP)
UTA IS ISV IKP
NTM
6,56 – 6,5 # 1,73 – 2 # 3,09 – 3,3 1,74 – 1,5
(N=861)
PTM
5,82 – 5,4 0,93 – 1 3,07 – 3 1,82 – 1,5
(N=188)
# statistička značajnost razlika (p < ,05)

Razina tjelesne aktivnosti adolescenata podijeljenih prema standardu uhranjenosti
prikazana je u tablici 16. Grupa normalne tjelesne mase ima viši postotak adolescenata
(40,31%) koji spadaju u okvire preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti od grupe
mladića prekomjerne tjelesne mase (35,45%).
Valja istaknuti i 0,56% mladića u grupi normalne tjelesne mase s najvišim
vrijednostima razine tjelesne aktivnosti.
Nadalje se može uočiti vrlo visoki postotak mladića koji ne ulaze u okvire
preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti u obje grupe. Kod grupe normalne tjelesne
mase on iznosi gotovo 60%, dok je kod grupe prekomjerne tjelesne mase nešto viši od 64%.
75

standardu uhranjenosti na Likertovoj skali
2 3 4 5
15,17% 44,52% 39,75% 0,56%
NTM
108 317 283 4
PTM 14,55% 50% 35,45% --
16 55 39 --
Normalna tjelesna masa (NTM), prekomjerna tjelesna masa (PTM)
Rezultati razlika u tjelesnoj aktivnosti između grupa adolescenata podijeljenih prema
standardu uhranjenosti prikazani su u tablici 17. Mladići normalne tjelesne mase statistički su
značajno aktivniji u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti i u području sporta. U području slobodnog
vremena i kućnim poslovima ne razlikuju se značajno.
Tablica 17. Razlike u tjelesnoj aktivnosti između grupa adolescenata podijeljenih

prema standardu uhranjenosti dobivene Mann – Whitney testom: ukupna tjelesna aktivnost
(UTA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog vremena (ISV), indeks kućanskih poslova (IKP)
UTA IS ISV IKP
NTM
7,05 – 7,1 # 2,39 – 3,5 # 3,41 – 3,6 1,28 – 1,5
(N=712)
PTM
6,22 – 5,8 1,84 – 2 3,52 – 3,3 1,17 – 1
(N=110)

Grupa normalne tjelesne mase i kod djevojaka i kod mladića ima više postotke osoba
koje spadaju u okvire preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti.
Nadalje je analiza razlika pokazala kako su iste grupe statistički značajno aktivnije u
ukupnoj tjelesnoj aktivnosti te, gledajući parcijalno u području sporta, od grupa prekomjerne
tjelesne mase.
76

podjednakog standardu uhranjenosti dobivene Mann – Whitney testom: aritmetička
sredina (AS), medijan (M), U-vrijednost, Z-vrijednost, razina značajnosti (p)
AS – M AS – M
I U Z p
UTA 6,56 – 6,5 7,05 – 7,1 117056,5 -2,26 0,02

NTM IS 1,73 – 2 2,39 – 3,5 110320 -3,61 0,00
ISV 3,09 – 3,3 3,41 – 3,6 97801 -6,12 0,00
IKP 1,74 – 1,5 1,28 – 1,5 107524 -4,17 0,00
UTA 5,82 – 5,4 6,22 – 5,8 8106 -0,11 0,92

IS 0,93 – 1 1,84 – 2 6492,5 -2,78 0,01
PTM
ISV 3,07 – 3 3,52 – 3,3 7827,5 -0,57 0,57
IKP 1,82 – 1,5 1,17 – 1 5210,5 -4,90 0,00
tjelesna aktivnost (TA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog vremena (ISV),
indeks kućanskih poslova (IKP), ukupna tjelesna aktivnost (UTA)
Rezultati razlika između adolescentica i adolescenata podjednakog standarda
uhranjenosti prikazani su u tablici 18.
U grupama normalne tjelesne mase može se vidjeti da je dobivena statistički značajna
razlika u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti i gledajući parcijalno u svim njezinim područjima.
Mladići su značajno aktivniji u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti te u području sporta i slobodnog
vremena, dok su djevojke značajno aktivnije u kućanskim poslovima.
Kod grupa prekomjerne tjelesne mase u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti nije dobivena
značajna razlika između mladića i djevojaka. Međutim, gledajući tjelesnu aktivnost
parcijalno, možemo uočiti kako su mladići značajno aktivniji u sportu, dok su djevojke
značajno aktivnije u kućanskim poslovima. U području tjelesne aktivnosti tijekom slobodnog
vremena, nije dobivena značajna razlika između grupa.
77
5.3.4 RAZINA I RAZLIKE U TJELESNOJ AKTIVNOSTI ADOLESCENTICA I
ADOLESCENATA PODIJELJENIH PO KRITERIJU SREDNJIH ŠKOLA
Kako bi mogli napraviti adekvatnu analizu podataka koji slijede, rezultati
adolescentica i adolescenata umjetničkih srednjih škola nisu uzeti u obzir zbog malog broja
entiteta.
Razina ukupne tjelesne aktivnosti adolescentica podijeljenih prema kriteriju srednjih
škola, prikazana je u tablici 19. Učenice gimnazija imaju viši postotak osoba (39,53%) koje
spadaju u okvire preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti od učenica strukovnih
srednjih škola (27,53%). Valja istaknuti da od ukupnog postotka učenica gimnazija, 1,41%
imaju najviše vrijednosti ukupne tjelesne aktivnosti.
Nadalje, postotak osoba koje ne spadaju u preporučene okvire vrijednosti tjelesne
aktivnosti je vrlo visok. Kod učenica gimnazija prelazi 60%, dok kod učenica strukovnih
srednjih škola prelazi 70%.

kriteriju srednjih škola na Likertovoj skali
2 3 4 5
7,76% 52,71% 38,12% 1,41%
GIMNAZIJE
N=33 N=224 N=162 N=6
16,19% 56,28% 27,53% --

STRUKOVNE
N=80 N=278 N=136 --
Rezultati razlika u tjelesnoj aktivnosti između grupa adolescentica podijeljenih prema
kriteriju srednjih škola prikazani su u tablici 20. Učenice gimnazija statistički su značajno
aktivnije od učenica strukovnih srednjih škola u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti te gledajući
78
parcijalno, u kućanskim poslovima. U područjima sporta i slobodnog vremena nema
značajnih razlika.
Tablica 20. Razlike u tjelesnoj aktivnosti između adolescentica različitih srednjih škola
dobivene Mann – Whitney testom: ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS), indeks
slobodnog vremena (ISV), indeks kućanskih poslova (IKP)
UTA IS ISV IKP
GIM 7,06 – 6,7 # 1,81 – 2 3,15 – 3,3 2,09 – 2 #

(N=425)
STR
6,23 – 6,1 1,63 – 2 3,07 – 3,3 1,54 – 1,5
(N=494)

Razina ukupne tjelesne aktivnosti adolescenata podijeljenih prema kriteriju srednjih
škola prikazana je u tablici 21. Učenici gimnazija imaju 41,3% osoba koje spadaju u okvire
preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti, dok učenici strukovnih srednjih škola
imaju nešto niži postotak, odnosno 37,37%.
Kao i kod svih analiziranih grupa do sada, i kod ovog je uzorka postotak osoba koje ne
spadaju u okvire preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti viši od 50% za grupu
učenica gimnazija te viši od 60% za učenice strukovnih srednjih škola.

kriteriju srednjih škola na Likertovoj skali

2 3 4 5
14,01% 44,69% 41,30% --
GIMNAZIJE
N=58 N=185 N=171 --
16,24% 46,39% 36,34% 1,03%

STRUKOVNE
N=63 N=180 N=141 N=4
79
Rezultati razlika u tjelesnoj aktivnosti između grupa adolescenata različitih srednjih
škola prikazani su u tablici 22. Analiza nije pokazala statističku značajnost razlika u ukupnoj
tjelesnoj aktivnosti. Međutim, može se vidjeti da su učenici gimnazija značajno aktivniji u
kućanskim poslovima. U području sporta i slobodnog vremena nema značajnih razlika.
Tablica 22. Razlike između adolescenata različitih srednjih škola u tjelesnoj aktivnosti
dobivene Mann – Whitney testom: ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS), indeks
slobodnog vremena (ISV), indeks kućanskih poslova (IKP)
UTA IS ISV IKP
GIM
7,05 – 6,95 2,09 – 3 3,40 – 3,55 1,61 – 1,5 #
(N=414)
STR
6,92 – 7,1 2,62 – 3 3,53 – 3,3 0,93 – 1
(N=388)

Može se konstatirati da srednje škole gimnazije imaju viši postotak učenica i učenika
koji spadaju u okvire preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti od strukovnih
srednjih škola. Nadalje, učenice gimnazija značajno su aktivnije u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti
i kućanskim poslovima od učenica strukovnih srednjih škola, dok su učenici gimnazija, bez
obzira na viši postotak osoba s preporučenim vrijednostima razine tjelesne aktivnosti od
učenika strukovnih srednjih škola, značajno aktivniji jedino u kućanskim poslovima.
Rezultati razlika između adolescentica i adolescenata istih srednjih škola su prikazani
u tablici 23. Učenice i učenici gimnazija ne razlikuju se značajno u ukupnoj tjelesnoj
aktivnosti. Međutim, gledajući tjelesnu aktivnost parcijalno, može se uočiti da je u svim
područjima dobivena statistički značajna razlika. Učenice su značajno aktivnije u kućanskim
poslovima, dok su učenici u sportu i tijekom slobodnog vremena.
80
U strukovnim školama je dobivena statistička značajnost razlika u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti
i svim područjima. Učenici su značajno aktivniji u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti te u sportu i
tijekom slobodnog vremena, dok su učenice značajno aktivnije u kućanskim poslovima.

podijeljenih prema kriteriju srednjih škola dobivene Mann – Whitney testom: aritmetička
sredina (AS), medijan (M), U-vrijednost, Z-vrijednost, razina značajnosti (p)
AS – M AS – M
I U Z p
UTA 7,06 – 6,7 7,05 – 6,95 86710 -0,36 0,72

GIMNAZIJE IS 1,81 – 2 2,09 – 3 80278,5 -2,19 0,03
ISV 3,15 – 3,3 3,40 – 3,55 72630,5 -4,37 0,00
IKP 2,09 – 2 1,61 – 1,5 63596 -6,95 0,00
UTA 6,23 – 6,1 6,92 – 7,1 78686 -4,57 0,00

IS 1,63 – 2 2,62 – 3 61004 -9,27 0,00
STRUKOVNE
ISV 3,07 – 3,3 3,53 – 3,3 73219 -6,02 0,00
IKP 1,54 – 1,5 0,93 – 1 58784,5 -9,87 0,00
Ukupna tjelesna aktivnost (UTA), indeks sporta (IS), indeks slobodnog vremena (ISV),
81
5.4 ANALIZA STANDARDA UHRANJENOSTI
U ovom dijelu istraživanja na temelju izračunatog indeksa tjelesne mase i putem
tablice preporučene od strane International Obesty Task Force (Cole i sur., 2000) ispitanici su
svrstani u dvije skupine prema stupnju uhranjenosti (normalna tjelesna masa i prekomjerna
tjelesna masa). Dobivena vrijednost indeksa tjelesne mase se uspoređuje s univerzalnim
tabličnim vrijednostima (tablica 24) koje su postavljene prema kronološkoj dobi i spolu.
Tablica 24. Internacionalne vrijednosti indeksa tjelesne mase za mladiće i djevojke

adolescentske dobi
Indeks tjelesne mase 25 kg/m2 Indeks tjelesne mase 30 kg/m2
Dob Adolescenti Adolescentice Adolescenti Adolescentice
13 21.91 22.58 26.84 27.76
13.5 22.27 22.98 27.25 28.20
14 22.62 23.34 27.63 28.57
14.5 22.96 23.66 27.98 28.87
15 23.29 23.94 28.30 29.11
15.5 23.60 24.17 28.60 29.29
16 23.90 24.37 28.88 29.43
16.5 24.19 24.54 29.14 29.56
17 24.46 24.70 29.41 29.69
17.5 24.73 24.85 29.70 29.84
18 25 25 30 30
Prikazano je stanje na ukupnom uzorku adolescentica i adolescenata te podijeljenih
prema kriteriju dobi i tipu srednje škole.
82
5.4.1 STANDARD UHRANJENOSTI ADOLESCENTICA I ADOLESCENATA
Stanje standarda uhranjenosti na ukupnom uzorku adolescentica i adolescenata
prikazano je u tablici 25. Postotak djevojaka koje spadaju u kriterije normalne tjelesne mase
iznosi 82,08%, dok je 17,93% djevojaka s prekomjernom tjelesnom masom.
Mladići imaju nešto viši postotak osoba koji spadaju u kriterije normalne tjelesne
mase od djevojaka, odnosno 86,62%, te 13,38% s prekomjernom tjelesnom masom.
Tablica 25. Standard uhranjenosti za adolescentice i adolescente na ukupnom uzorku
Normalna Prekomjerna
tjelesna masa tjelesna masa
82,08% 17,93%
ADOLESCENTICE
N=861 N=188
86,62% 13,38%
ADOLESCENTI
N=712 N=110
Može se reći da su postoci stupnja uhranjenosti vrlo optimistični i da su postoci osoba
s normalnom tjelesnom masom generalno visoki. Međutim, može se pretpostaviti s obzirom
na puno lošije stanje ukupne razine tjelesne aktivnosti istog uzorka, da će se postotak osoba s
normalnom tjelesnom masom drastično smanjivati, odnosno da će postotak osoba s
prekomjernom tjelesnom masom rasti.
83
5.4.2 STANDARD UHRANJENOSTI ADOLESCENTICA I ADOLESCENATA
PODIJELJENIH PREMA KRITERIJU GODIŠTA
Standard uhranjenosti adolescentica podijeljenih prema kriteriju godišta je prikazan u
tablici 26. Djevojke '92. godišta imaju najviši postotak osoba koje spadaju u kriterije
normalne tjelesne mase (86,08%), zatim slijede djevojke '93. godišta (83,5%), te najniži
postotak imaju djevojke '94. godišta (77,04%).
Može se reći da starije djevojke imaju viši postotak osoba s primjerenijim stupnjom
uhranjenosti, odnosno više osoba koji spadaju u kriterije normalne tjelesne mase.
Slični su rezultati po redoslijedu visine postotaka dobiveni i u razini tjelesne
aktivnosti. Upravo grupa djevojka '92. godišta ima najviše osoba koje spadaju u razinu
preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti, dok grupa '94. godišta ima najmanje.
Tablica 26. Standard uhranjenosti za adolescentice podijeljene prema kriteriju godišta
77,04% 22,96%
'94.
N=292 N=87
83,5% 16,5%
'93.
N=248 N=49
86,08% 13,94%
'92.
N=321 N=52
Standard uhranjenosti za adolescente podijeljene prema kriteriju godišta je prikazan u
tablici 27. Grupa mladića '92. godišta ima najviši postotak osoba koji spadaju u kriterije
normalne tjelesne mase, i to 88,26%. Najmanji postotak osoba normalne tjelesne mase ima
grupa '93. godišta (84,77%), te ujedno i najviši postotak osoba koje spadaju u kriterije
84
prekomjerne tjelesne mase (15,23%). Najviša razlika između grupa iznosi svega 3,49%, dok
je najmanja 1,6%.
Valja istaknuti da grupa mladića '93. godišta, iako ima najviši postotak osoba koje
spadaju u kriterije preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti, ima i najniži postotak
osoba s normalnom tjelesnom masom, odnosno najviši s prekomjernom tjelesnom masom.
Tablica 27. Standard uhranjenosti za adolescente podijeljene prema kriteriju godišta
86,67% 13,34%
'94.
N=247 N=38
84,77% 15,23%
'93.
N=217 N=39
88,26% 11,74%
'92.
N=248 N=33
Uspoređujući stanje stupnja uhranjenosti djevojaka i mladića, možemo uočiti da je
najviši postotak osoba koji spadaju u kriterije normalne tjelesne mase u oba uzorka u grupama
'92. godišta. Najviši postotak osoba koji spadaju u kriterije prekomjerne tjelesne mase kod
djevojaka je u grupi '94. godišta, dok je kod mladića u grupi '93. godišta.
Grupe mladića imaju u svim godištima nešto viši postotak osoba s normalnom
tjelesnom masom od grupa djevojaka istog godišta.
85
5.4.3. STANDARD UHRANJENOSTI ADOLESCENTICA I ADOLESCENATA
PODIJELJENIH PREMA KRITERIJU SREDNJIH ŠKOLA
Standard uhranjenosti za adolescentice podijeljene prema kriteriju srednjih škola je
prikazan u tablici 28. Gimnazije imaju nešto niži ili gotovo podjednak postotak (1,6%)
učenica koje spadaju u kriterije normalne tjelesne mase (81,18%) u odnosu sa strukovnim
srednjim školama (82,79%), iako grupa učenica srednjih škola gimnazija ima znatno viši
postotak osoba koje spadaju u okvire preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti i
značajno su aktivnije u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti.
Tablica 28. Standard uhranjenosti za adolescentice podijeljene prema kriteriju srednjih

škola
81,18% 18,82%
GIMNAZIJE
N=345 N=80
82,79% 17,21%
STRUKOVNE
N=409 N=85
Standard uhranjenosti za adolescente podijeljene prema kriteriju srednjih škola
prikazan je u tablici 29. Grupa učenika srednjih škola gimnazija ima optimalniji stupanj
uhranjenosti u odnosu na učenike strukovnih srednjih škola. Drugim riječima, grupa
gimnazija ima 88,89% učenika koji spadaju u kriterije normalne tjelesne mase, dok grupa
strukovnih srednjih škola ima 84,28% učenika jednakog stupnja uhranjenosti.
Povežemo li ove rezultate stupnja uhranjenosti učenika s rezultatima razine tjelesne
aktivnosti, možemo reći da grupa srednjih škola gimnazija ima i najviši postotak mladića koji
spadaju u okvire preporučenih vrijednosti razine tjelesne aktivnosti te su značajno aktivniji u
ukupnoj tjelesnoj aktivnosti od učenika strukovnih škola.
86
Tablica 29. Standard uhranjenosti za adolescente podijeljene prema kriteriju srednjih

škola
88,89% 11,1%
GIMNAZIJE
N=368 N=46
84,28% 15,72%
STRUKOVNE
N=327 N=61
Može se reći da učenici imaju optimalniji stupanj uhranjenosti od učenica istih
srednjih škola. Učenici gimnazija i strukovnih škola imaju viši postotak osoba koje spadaju u
kriterije normalne tjelesne mase od učenica, odnosno niži postotak osoba s prekomjernom
tjelesnom masom.
87
Rasprava
6. RASPRAVA
Analiza je pokazala da nekretanje u slobodno vrijeme uvjetuje povećanje indeksa
tjelesne mase kod djevojaka i kod mladića. Suprotno tome viša razina ukupne tjelesne
aktivnosti i bavljenje sportom u sportskom klubu doprinose njhovom nižem indeksu tjelesne
mase.
Rezultati dosadašnjih istraživanja o povezanosti tjelesne aktivnosti i indeksa tjelesne mase
kod mladih pokazuju da je indeks tjelesne mase niži što je viša razina ukupne tjelesne
aktivnosti te što je učestalije bavljenje sportom, bilo u izvannastavnim sportskim
aktivnostima, bilo u sportskom klubu (Guerra i sur, 2006; Sulema i sur., 2006). Ovo je
istraživanje potvrdilo navedene tvrdnje, ali i ukazalo da bi nekretanju u slobodno vrijeme
trebalo posvetiti posebnu pažnju.
Neaktivnost u slobodno vrijeme značajno doprinosi epidemiji pretilosti koja je danas sve više
rasprostranjena po svijetu (Martinez – Gonzales i sur., 2001). Tjelesna aktivnost umjerenog ili
visokog intenziteta tijekom slobodnog vremena može značajno doprinijeti zdravlju jer je
većinom dugotrajna (Ischander i sur., 2007). Neki autori zagovaraju povećanje tjelesne
aktivnosti ne samo u slobodno vrijeme, nego i u svim dnevnim aktivnostima mladih jer će
jedino na taj način tjelesna aktivnost moći utjecati na njihovo zdravlje (Khaw i sur., 2006).
Prema Dominguez-Berjon i sur. (1998) trebalo bi, osim stalnog nametanja sportskih navika
mladima, tjelesnu aktivnost više promovirati i starijim osobama, radnoj populaciji i osobama s
nižim socioekonomskim statusom. Međutim Hills i sur. (2007) zaključuju kako je potrebno
tjelesnu aktivnost provoditi već od najranije dobi jer ona značajno utječe na duljinu života.
Prema dosad provedenim istraživanjima se može primijetiti da vlada podijeljeno
mišljenje među autorima o odnosu tjelesne aktivnosti i debljine. Zbog različitih pristupa
mjerenju tjelesne aktivnosti kod mladih dolazi do rezultata koji su potpuno oprečni, od
nepostojanja do veoma čvrste veze između tjelesne aktivnosti i debljine (Hands i Parker,
88
Rasprava
2008). Ipak, ne treba nikako zanemariti činjenicu da je danas bez ikakve dvojbe poznat
pozitivan učinak tjelesne aktivnosti na cjelokupno psihofizičko zdravlje i bilo bi je poželjno
promovirati i provoditi kod svih ljudi bez obzira na spol, dob i profesionalnu usmjerenost.
Analiza razine tjelesne aktivnosti pokazuje da rezultati većine djevojaka i mladića nisu
u okviru preporučenih vrijednosti tjelesne aktivnosti (prema Treuth i sur., 2005.). Djevojke i
mladići su najviše aktivni tijekom slobodnog vremena. Djevojke najmanje sudjeluju u
sportskim aktivnostima, a mladići u kućanskim aktivnostima.
Odgovarajuća razina tjelesne aktivnosti je važan faktor u postizanju optimalnog stanja
zdravlja, a isto tako djeluje na smanjenje rizika pojave različitih bolesti, što potvrđuju mnoge
studije provedene širom svijeta (Eyler i sur. 2003; US Departement of Health and Human
Services, 1996; Lee i Paffenbarger, 2000; Pate, 1995; Blair, 1996). Može se reći kako je
značajna u prevenciji gojaznosti i pojave mnogih bolesti kao što su blaga arterijska
hipertenzija, šećerna bolest, povišena razina masnoća u krvi, bolesti srčanožilnoga sustava u
čijoj je podlozi ateroskleroza, prvenstveno koronarna bolest srca. Kod tjelesno aktivnih osoba
rjeđe se razvijaju zloćudne bolesti, prije svega rak debelog crijeva i dojke. Prevenira se razvoj
osteoporoze, a time i prijelom kostiju u starijoj dobi, posebno kod žena. Tjelesna aktivnost,
između ostalih bolesti današnjice, u adolescentskoj dobi izrazito može smanjiti i depresiju
(Capiro i Weiss, 2005).
Nasuprot tomu, tjelesna neaktivnost postaje sve značajnija za razvoj najčešćih bolesti
današnjice. Nema sumnje da način života i rada u suvremenom društvu posebno utječu na
mlade. Upravo adolescenti u najvećoj mjeri bilježe događanja i promjene koje prate
civilizacijske tokove. Postotak pojave pretilosti zbog smanjene razine tjelesne aktivnosti kod
adolescenata proteklih je godina velikom brzinom porastao diljem svijeta i predstavlja jedan
od najbitnijih međunarodnih zdravstvenih izazova (Wang i Lobstein, 2006). Naime, različiti
89
Rasprava
utjecaji kojima su svakodnevno i sve više izloženi mladi, kao što su često neprimjeren način
života i rada, posebno pomanjkanje igre i kretanja (Hrabal, 1989; Findak, 1991; Heimer i sur.,
2004) utječu na rezultate koji više nisu samo upozoravajući, nego i zabrinjavajući
(Tokmakidis i Kasambalis, 2006; Findak i sur., 1996).
Može se reći da je odgovarajuća razina tjelesne aktivnosti izuzetno značajan i nezamjenjiv
faktor u zaštiti i unapređenju zdravlja, odnosno sniženju morbiditeta i mortaliteta zbog
mnogih bolesti. Nedovoljna je tjelesna aktivnost s druge strane jedan od faktora rizika za
razvoj mnogih bolesti (Ischander i sur., 2007).
Djevojke i mladići u prosjeku su najviše tjelesno aktivni tijekom slobodnog vremena,
a neki autori upravo razinu tjelesne aktivnosti tijekom slobodnog vremena navode kao
značajan pokazatelj rizičnog načina življenja (Khaw i sur. 2006; Mišigoj – Duraković i sur.,
1999; i dr.). Odgovarajuća razina tjelesne aktivnosti tijekom slobodnog vremena smatra se
prvim korakom u doprinosu zdravlju (Ischander i sur., 2007; Macera i sur. 2005; i dr.).
Vrlo su niski prosječni rezultati postignuti u tjelesnoj aktivnosti u području sporta,
odnosno u području bavljenja sportom u školi i to posebice kod djevojaka. Područje sportske
aktivnosti vrlo je bitno za osobe adolescentske dobi te zaslužuje posebnu pažnju (Sulema i
sur., 2006). U školi se znatno smanjuje tjelesna aktivnost učenika, što zbog velikog broja sati
provedenog u sjedećem položaju, što zbog mnoštva domaće zadaće i učenja koji opet uvjetuju
određeno vrijeme u sjedećem položaju kod kuće. Nadalje, u doba adolescencije mladići se
više bave sportom od djevojaka (Guerra i sur. 2006), a ovu činjenicu potvrđuju i rezultati
ovog istraživanja. Vrlo je mali broj registriranih sportskih klubova izvan grada Pule i
natkrivenih sportskih objekata te uglavnom postoje samo nogometni klubovi, a poznato je da
nogomet većinom preferiraju mladići (Prot i Bosnar, 2007). Dok djevojke znatno viši interes
pokazuju za sportove poput plivanja, odbojke, ritmičke gimnastike, klizanja i plesova (Prot i
Bosnar, 2007). Za gotovo sve prethodno navedene sportove ne postoje uvjeti u ovom području
90
Rasprava
Republike Hrvatske ili postoji samo jedan klub u određenom području te je mnogima ne
pristupačan. Ova činjenica ukazuje kako bi trebalo puno više investirati u gradnju sportskih
objekata, posebno u školama kako bi već od najranije dobi pružili mladima mnoštvo sportskih
aktivnosti koje će rado prakticirati i kada završe školovanje.
Dosadašnja istraživanja većinom ukazuju na niže vrijednosti razine tjelesne aktivnosti
djevojaka u odnosu na mladiće (Macera i sur. 2005; Murtrer i sur. 2005; Dominguez-Berjon i
sur. 1998; i dr.). Tako su i rezultati ovog istraživanja na ukupnom uzorku i po svim podjelama
(po kriteriju godišta, stupnja uhranjenosti i vrste srednje škole) pokazali da mladići imaju
značajno višu ukupnu razinu tjelesne aktivnosti od djevojaka. Mladići se više bave sportom i
aktivniji su tijekom slobodnog vremena, dok se djevojke više aktiviraju jedino u kućanskim
poslovima.
Kućanski poslovi u pravilu predstavljaju aktivnosti niskog intenziteta i vrlo su često statičkog
tipa, te je njihova zdravstvena vrijednost praktički zanemariva (Ischander i sur., 2007; Mišigoj
– Duraković i sur., 1999; i dr.) i to bi mogao biti jedan od razloga zašto nisu doprinijeli
značajnoj razlici u ukupnoj tjelesnoj aktivnosti. Nadalje, što su djevojke starije to više
preuzimaju uloge svojih majki te se sve češće bave kućanskim poslovima. Ovu tvrdnju
potvrđuju i razlike između dobnih skupina djevojaka. Djevojke '92. godišta su značajno
aktivnije od djevojaka '93. i '94. godišta u kućanskim poslovima. Kod ostalih tjelesnih
aktivnosti nema značajnih razlika.
Mladići '92. godišta su značajno aktivniji u kućanskim poslovima od mladića ostalih dobnih
skupina, dok se mladići '93. godišta značajno više bave tjelesnim aktivnostima općenito i u
slobodno vrijeme.
U dosadašnjim je istraživanjima dokazano da kod osoba adolescentske dobi postoje razlike u
razini tjelesne aktivnosti u odnosu na godinu rođenja (Mota i sur., 2008; Saris i sur., 2004;
91
Rasprava
Levin i sur., 2003; Ekelund i sur., 2002; Fromel i sur. 1999). Dobiveni su rezultati vrlo
heterogeni zbog činjenice da je adolescentsko doba vrlo nepredvidivo kada je u pitanju
tjelesna aktivnost (Department of Health and Human Services, 2000; Saris i sur., 2004;
Fromel i sur., 1999), te na svakom uzorku rezultati mogu biti različiti. Ovo potvrđuje i
istraživanje Martinez – Gonzalez i sur. (2001) koji su na reprezentativnom uzorku za
Europsku uniju istraživali sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti. Rezultati pokazuju da stanovnici
sjevernih Europskih zemalja više sudjeluju u tjelesnoj aktivnosti u slobodno vrijeme nego
stanovnici južnih Europskih zemalja. Najveći postotak sudjelovanja u tjelesnoj aktivnosti je
iskazan u Finskoj (91,9%), a najniži u Portugalu (40,7%). Zaključak ukazuje da je globalno
nivo aktivnosti nizak i vrlo različit za svaku zemlju.
Analiza razlika između grupa istoga spola je pokazala da su djevojke i mladići
normalne tjelesne mase značajno tjelesno aktivniji i da se značajno više bave organiziranim
sportskim aktivnostima od djevojaka i mladića prekomjerne tjelesne mase. Neovisno o
stupnju uhranjenosti mladići imaju u prosjeku višu razinu ukupne tjelesne aktivnosti od
djevojaka, što se potvrđuje i u drugim istraživanjima (Mota i sur., 2008.).
Tjelesna aktivnost znatno utječe na smanjenje prekomjerne tjelesne mase i pretilosti te se
smatra najprirodnijim načinom za trošenje energije i regulatorom tjelesne mase. Ona održava
energetsku ravnotežu u organizmu te tako sprječava pojavu suvišnih kilograma (Hill i Wyatt,
2005). Utječe i na smanjenje potkožnog masnog tkiva te na ubrzanje metabolizma, a značajno
utječe i na hormonski sustav koji također sprječava pojavu suvišnih kilograma (Hackney,
2006).
U dosadašnjim istraživanjima koja su se bavila problemom razlika u razini tjelesne aktivnosti
s obzirom na stupanj uhranjenosti dobiveni su različiti rezultati. Jedna grupa autora zaključuje
da osobe adolescentske dobi koje su normalne tjelesne mase imaju značajno višu razinu
92
Rasprava
tjelesne aktivnosti od osoba prekomjerne tjelesne mase iste dobi (Levin i sur., 2003; Ekelund i
sur., 2002). Ove zaključke potvrđuju i rezultati ovog istraživanja. Drugi autori pak donose
zaključke da su kod mladića u ovoj dobi prisutne značajne razlike u tjelesnoj aktivnosti prema
stupnju uhranjenosti, dok kod djevojaka nije dobivena značajna razlika (Mota i sur., 2008.).
Može se reći da bi bilo vrlo neozbiljno i naivno predviđati rezultate tjelesne aktivnosti
bilo kojeg uzorka ispitanika, posebno kada je poznato da su rezultati dosadašnjih istraživanja
vrlo heterogeni.
Učenice i učenici gimnazija tjelesno su aktivniji od svojih vršnjaka u strukovnim
školama. Učenice gimnazija značajno su tjelesno aktivnije od učenica strukovnih škola u
ukupnoj tjelesnoj aktivnosti i kućanskim poslovima, dok su učenici gimnazija značajno
tjelesno aktivniji od svojih vršnjaka u strukovnim školama jedino u kućanskim poslovima.
Neka dosadašnja istraživanja o tjelesnoj aktivnosti s obzirom na profesionalno usmjerenje
osoba adolescentske dobi potvrđuju da su polaznici gimnazija više zainteresirani za sportske
tjelesne aktivnosti i tjelesno su aktivniji od svojih vršnjaka koji su odabrali neko drugo
profesionalno usmjerenje (Prot i Bosnar, 2007; Bosnar i Prot, 1999). Autori navode da jedno
od mogućih objašnjenja značajno više razine tjelesne aktivnosti polaznika gimnazija može biti
i u godišnjem planu i programu rada škole. Naime, gimnazije imaju program koji obuhvaća
široko opće znanje i intelektualno bogati svoje učenice i učenike te je poznato da su takve
osobe osvještenije o važnosti postizanja odgovarajuće razine tjelesne aktivnosti (Martinez –
Gonzalez i sur., 2001; Mišigoj – Duraković i sur., 1999). Ovakvim rezultatima sasvim sigurno
doprinosi i činjenica da većina strukovnih srednjih škola ima svega jedan sat tjedno obavezne
nastave tjelesne i zdravstvene kulture za razliku od gimnazija koje imaju obavezna dva sata
tjedno. Ne treba zanemariti činjenicu da u školi učenice i učenici znatno mijenjaju način
života te se kretanje znatno smanjuje, a tjelesni odgoj u školama nije dovoljno zastupljen
93
Rasprava
(Janković, 2004). Rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju kako upravo u školama postoji
veliki rizik od neaktivnosti zbog velikog broja sati provedenog u sjedećem položaju (Sulema i
sur., 2006).
Može se reći da su učenici i učenice najviše tjelesno aktivni tijekom slobodnog
vremena, a upravo ovo područje stručnjaci smatraju ključnim u doprinosu zdravlju (Ischander
i sur., 2007; Macera i sur. 2005; i dr.). Međutim, kako u ranijim podjelama, tako su i u ovoj
podjeli prema kriteriju srednjih škola alarmantne vrlo niske vrijednosti bavljenja sportom u
školi i sportskom klubu.
Svakodnevno tjelesno vježbanje doprinosi optimalnom rastu i razvoju, zdravlju i
sposobnostima te prevenciji razvoja mnogih rizičnih bolesti, posebno djece i adolescenata
(Findak, 2001). U mladenačkoj dobi usvojena navika redovite tjelesne aktivnosti ostaje i u
odrasloj dobi te značajno utječe na duljinu života (Hills sur., 2007). Svaka bi škola bez obzira
na posljedice morala osigurati učenicima ne smetano bavljenje izvannastavnim aktivnostima.
Upravo zato, jer bi to mogao biti jedini način održavanja motoričkih i funkcionalnih
sposobnosti današnjih adolescenata koji velik broj sati provode neaktivno, sjedeći i izrađujući
domaće zadaće te u slobodno vrijeme uz televizor i kompjuter, što značajno doprinosi
nedovoljnoj razini tjelesne aktivnosti (Schaller i sur., 2005). Većina profesora tjelesne i
zdravstvene kulture u školskim sportskim natjecanjima natjeće se samo s onim učenicima koji
dolaze iz sportskih klubova. Postavlja se pitanje, da li je doista zadovoljen osnovni cilj
školskog športskog kluba koji bi trebao svakom učeniku omogućiti bavljenje s nekom od
sportskih aktivnosti i prikupiti što je moguće više članova (Findak, 2001).
Valja naglasiti alarmantnu činjenicu kako se ni u jednoj od srednjih škola u kojima je
provedeno ovo istraživanje u praksi ne održava redovito nastava u izvannastavnim
aktivnostima. Jedan bi od razloga sasvim sigurno mogao biti preopterećenost školskog
rasporeda i uvođenje novih predmeta u škole, kao što su više stranih jezika i sl. Drugi razlog
94
Rasprava
koji također djelom doprinosi ne funkcioniranju školskih sportskih klubova je nedostatak
sportskih dvorana i općenito zatvorenih prostora za vježbanje. Naime, jedna dvorana
namjenjena je za više škola te se jedva napravi raspored za redovnu nastavu. Sve navedeno
predstavlja otežavajuće okolnosti za izvannastavne aktivnosti i doprinosi skromnijim
rezultatima razine tjelesne aktivnosti, posebno u području sporta. U prilog tome ide i činjenica
da se mnogi znanstvenici u Americi zalažu i svojim istraživanjima dokazuju kako bi bilo od
neizmjerne važnosti za zdravlje adolescenata da sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima
bude dio redovne nastave, jer bi se značajno smanjila prekomjerna tjelesna masa i pretilost, a
povećala razina tjelesne aktivnosti (Levin i sur., 2003).
Rezultati standarda uhranjenosti na ukupnom uzorku ukazuju da najvećim dijelom
djevojke i mladići imaju adekvatnu tjelesnu masu (82%). Ovi rezultati slični su ili čak nešto
bolji od rezultata u nekim dosadašnjim istraživanjima provedenim u svijetu (Ekelund i sur.,
2002; Elgar i sur., 2005; Mota i sur., 2008). Međutim, poznato je da pojava prekomjerne
tjelesne mase kod djece i mladih proteklih godina diljem svijeta raste velikom brzinom i
predstavlja jedan od najbitnijih međunarodnih znanstvenih izazova (Wang i Lobstein, 2006).
Ovo su činjenice koje pozivaju na oprez, a posebice rezultati o razini tjelesne aktivnosti
mladića i djevojaka dobiveni u ovom istraživanju. Ipak, stanje stupnja uhranjenosti, odnosno
generalno puno niži postotak osoba s prekomjernom tjelesnom masom (18 %), jednim dijelom
ukazuje kako bi upravo adolescentsko doba moglo biti pravo vrijeme za preventivno
djelovanje u svrhu smanjenja prekomjerne tjelesne mase i zaustavljanje njezinog daljnjeg
porasta.
Kako je preventiva vrlo bitna ukazuju i brojna istraživanja provedena u svijetu. Naime,
prekomjernu tjelesnu masu prati razvoj mnogih kroničnih bolesti te sve veća učestalost i
zdravstveno opterećenje kardiovaskularnim bolestima (Hubert i sur., 1983), zloćudnim
95
Rasprava
novotvorinama (Chow i sur., 1998; Moller i sur., 1994), bolestima lokomotornog sustava
(Must i sur., 1999) i svakako šećernom bolešću (Hu i sur., 2001; Chan i sur., 1994).
Povezanost šećerne bolesti i pretilosti je vidljiva kako u utjecaju pretilosti na incidenciju
šećerne bolesti, tako i na njenu kasniju regulaciju (Tomić i sur., 2003; Wing i sur., 1987), a
time i na razvoj komplikacija. Kombinacija šećerne bolesti i debljine smatra se najvećom
epidemijom s kojom se svijet suočava (Tomić i sur., 2003). Procjenjuje se da će broj
bolesnika sa šećernom bolesti na svijetu porasti od procijenjenih 171 milijuna 2000. godine na
366 milijuna 2030. godine, čak i ako prevalencija prekomjerne tjelesne mase ostane
konstantna (Wild i sur., 2000).
Ono što je bio HIV tijekom posljednjih dvadeset godina XX. stoljeća, šećerna bolest i
prekomjerna tjelesna masa te njihove posljedice mogle bi biti prvih dvadeset godina XXI.
stoljeća.
U grupi najstarijih djevojaka i mladića ima najviše osoba s normalnom tjelesnom
masom, odnosno najmanje s prekomjernom tjelesnom masom. Kod djevojaka je ovakvo
stanje standarda uhranjenosti očekivano s obzirom na razinu tjelesne aktivnosti u ovim
grupama. Međutim, mladići '93. godišta imaju najviši postotak osoba s preporučenim
vrijednostima razine tjelesne aktivnosti te ujedno imaju i najviši postotak osoba koje spadaju
u kriterije prekomjerne tjelesne mase. Danas je poznato kako je adolescentsko doba i to
posebno kod dječaka period kada su prisutne izuzetno velike razlike vezane uz biološko
sazrijevanje (Rowland, 2005). U adolescentsko doba povećava se mišićna masa, stoga
rezultati indeksa tjelesne mase mogu biti zavaravajući. Kako bi mogli preciznije objasniti ove
rezultate, bilo bi dobro u daljnjem istraživanju ispitati i satav tijela ovih adolescenata.
Nadalje, već dokazani pozitivni učinci tjelesne aktivnosti na smanjenje prekomjerne tjelesne
mase i pretilosti (Hill i Wyatt, 2005, Hackney, 2006) omogućuju da se s velikim oprezom
96
Rasprava
može reći kako su adolescenti zbog prekomjerne tjelesne mase i tjelesno aktivniji kako bi je
reducirali.
Dosadašnja istraživanja ukazuju da adolescentice što su starije imaju manji postotak
prekomjerne tjelesne mase, dok je kod mladića s obzirom na godište stanje stupnja
uhranjenosti varijabilno (Mota i sur., 2008; Wang i Lobstein, 2006; Vieno i sur., 2005; i dr.).
Djevojkama je u principu više stalo do fizičkog izgleda te ulaskom u adolescenciju počinju
primjećivati svoje tijelo i više se trude smanjiti i održavati tjelesnu masu na adekvatnijoj
razini od mladića. Ovo bi mogao biti jedan od razloga ovako dobivenih rezultata. Međutim,
valja naglasiti kako djevojke nerijetko pretjeraju u smanjivanju suvišnih kilograma što zna
dovesti do oboljenja, odnosno do anoreksije i bulimije s kojima se sve više mladih djevojaka
danas bori.
Stanje standarda uhranjenosti kod učenica podijeljenih prema vrsti srednje škole
gotovo je identično s podjelama prema godini rođenja. Strukovne srednje škole imaju svega
1,6% više osoba normalne tjelesne mase, odnosno 1,6% manje osoba koje imaju prekomjernu
tjelesnu masu. Učenici gimnazija imaju nešto viši postotak osoba normalne tjelesne mase od
svojih vršnjaka u strukovnim školama, dok obje grupe imaju manje osoba prekomjerne
tjelesne mase od djevojaka.
Mnoga su istraživanja do danas pokazala da je određena razina tjelesne aktivnosti značajna u
prevenciji prekomjerne tjelesne mase i gojaznosti (Ischander i sur., 2007). Općenito su
mladići tjelesno aktivniji od djevojaka i to može biti jedan od razloga boljeg stanja stupnja
uhranjenosti. Međutim, zabrinjava činjenica da je na ovom uzorku ispitanika mnogo niži
postotak osoba preporučene razine tjelesne aktivnosti od osoba normalne tjelesne mase.
Jedan od alarmantnih podataka za djevojke i mladiće koji imaju prekomjernu tjelesnu masu je
da se ona najčešće nastavlja u odraslu dob. Drugim riječima, 70-80 % osoba adolescentske
97
Rasprava
dobi s prekomjernom tjelesnom masom će zadržati isti stupanj uhranjenosti i kao odrasla
osoba (Tokmakidis i Kasambalis, 2006).
Nadalje, mladići i djevojke koji nisu tjelesno aktivni te imaju prekomjernu tjelesnu masu dva
do četiri puta više imaju narušeno psihosocijalno zdravlje i fizičko funkcioniranje mjereno
skalama kvalitete života vezane uz zdravlje (Friedlander i sur., 2003). O ozbiljnosti ovog
problema govori i podatak da su ekstremno pretili adolescenti po narušenosti kvalitete života
vezane uz zdravlje usporedivi s vršnjacima oboljelima od raka (Schwimmer i sur., 2003).
Mnogi se autori slažu da bi bilo dobro naglasak staviti na edukaciju o važnosti bavljenja
tjelesnom aktivnošću (Ozdirenc i sur., 2005). Upravo je u vezi s tim Ministarstvo obitelji,
branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske donijelo Nacionalni plan
aktivnosti za prava i interese djece do 2012. godine. Pitanja pravilne prehrane, tjelesne
aktivnosti i suzbijanja prekomjerne tjelesne mase i pretilosti kod djece obuhvaćena su jednim
od četiri prioritetna područja, a to je promicanje zdravih stilova života.
Nameće se zaključak da borba protiv adolescentske pretilosti, što uključuje poticanje
tjelesne aktivnosti i usvajanje zdravog načina života u ovom osjetljivom dobu adolescencije
predstavlja ne samo način na koji ćemo danas djelovati na smanjenje prevalencije debljine
mladih, nego i zajedničko ulaganje u njihovu i našu bolju budućnost.
98
Zaključak
7. ZAKLJUČAK
Mladići su značajno tjelesno aktivniji od djevojaka u svim mjerenim područjima, osim
u kućanskim poslovima. Dok je kod oba spola vrlo nizak postotak osoba koje spadaju u
okvire preporučene tjelesne aktivnosti.
Kod djevojaka nema značajne razlike u tjelesnoj aktivnosti između godišta, dok je kod
mladića grupa '93. godišta značajno tjelesno aktivnija od ostalih grupa. Gledajući po
područjima, najstarije djevojke značajno su tjelesno aktivnije u kućanskim poslovima, dok su
mladići '93. godišta tijekom slobodnog vremena.
Djevojke i mladići normalne tjelesne mase imaju najviši postotak osoba s preporučenom
vrijednosti tjelesne aktivnosti te su i značajno tjelesno aktivniji od osoba s prekomjernom
tjelesnom masom.
Učenice i učenici gimnazija imaju viši postotak osoba koje ulaze u okvire preporučenih
vrijednosti tjelesne aktivnosti. Učenice su ujedno i značajno tjelesno aktivnije od svojih
vršnjakinja u strukovnim srednjim školama. Učenici gimnazija značajno su aktivniji jedino u
području kućanskih poslova od učenika ostalih srednjih škola.
Najviši je postotak djevojaka i mladića koji spadaju u kriterije normalne tjelesne mase.
Djevojaka je prema svim podjelama više sa prekomjernom tjelesnom masom od mladića.
Analiza stupnja uhranjenosti prema godištima je ukazala da što su adolescentice i adolescenti
stariji imaju viši postotak osoba koje spadaju u kriterije normalne tjelesne mase. Kod
djevojaka je najviši postotak osoba sa prekomjernom tjelesnom masom u najmlađoj grupi
('94. godište), dok je kod mladića u grupi '93. godišta.
Standard uhranjenosti kod učenica i učenika podijeljenih prema vrsti srednje škole, ukazuje da
gimnazije imaju najviši postotak osoba koje spadaju u kriterije normalne tjelesne mase.
99
Zaključak
Na temelju dobivenih rezultata može se reći kako bi bilo dobro najviše pažnje posvetiti
tome, kako angažirati i uključiti što više mladih u školska sportska društva i sportske klubove
te ih potaknuti na tjelesnu aktivnost na samo tijekom slobodnog vremena, nego na tjelesnu
aktivnost koja će obuhvatiti sva područja njihovog života. Dokazano je da viša razina tjelesne
aktivnosti tijekom slobodnog vremena i sudjelovanje u organiziranim sportskim aktivnostima
kod djevojaka i mladića uvjetuje niže vrijednosti indeksa tjelesne mase, a adolescentsko doba
moglo bi biti upravo pravo vrijeme za preventivno djelovanje.
Može se zaključiti da dobiveni rezultati omogućuju:
 odbacivanje postavljene hipoteze H1, i prihvaćanje alternativne hipoteze da postoji
značajna povezanost između razine tjelesne aktivnosti i indeksa tjelesne mase.
 odbacivanje postavljene hipoteze H2 i prihvaćanje alternativne hipoteze da razina
tjelesne aktivnosti nije kod svih adolescentica i adolescenata u okviru preporučenih
vrijednosti,
 odbacivanje postavljene hipoteze H3 i prihvaćanje alternativne hipoteze da postoji
značajna razlika u vrijednostima razine tjelesne aktivnosti između adolescentica i
adolescenata,
 odbacivanje postavljene hipoteze H4 i prihvaćanje alternativne hipoteze da vrijednost
razine tjelesne aktivnosti adolescentica i adolescenata nije u svim grupama u okviru
preporučenih vrijednosti,
značajna razlika u razini vrijednosti tjelesne aktivnosti između grupa adolescentica
podijeljenih prema istom kriteriju,
100
Zaključak
značajna razlika u vrijednostima razine tjelesne aktivnosti između grupa adolescenata
podijeljenih prema istom kriteriju,
značajna razlika u vrijednostima razine tjelesne aktivnosti između istih grupa
adolescentica i adolescenata podijeljenih prema jednakom kriteriju.
 prihvaćanje postavljene hipteze H8 da je u ukupnom uzorku i svim formiranim
grupama najviši postotak djevojaka i mladića koji spadaju u kriterije normalne tjelesne
mase,
 prihvaćanje postavljene hipoteze H9 da je viši postotak mladića koji spadaju u kriterije
normalne tjelesne mase od djevojaka u ukupnom uzorku i svim formiranim grupama.
101
Literatura
8. LITERATURA
1. Abu-Omar, K., Rütten, A., Robine, J.M. (2004). Self-rated health and physical activity in
the European Union. Sozial- und Präventivmedizin/Social and Preventive Medicine,
49(4).
2. Ainsworth, B., Haskell, W., Whitt, M. i sur. (2000). Compendium of physical activities:
an update of activity codes and MET intensities. Medicine and Science of Sports and
Exercise 32: Suppl. 498–504.
3. Ali S.M., Lindstrom, M. (2006). Psychosocial work conditions, unemployment, and
leisure-time physical activity: A population-based study. Scandinavian journal of public
health, 34(2), 209-216.
4. Anderson SE, Cohen P, Naumova EN, Jacques PF & Must A. (2007). Adolescent
Obesity and Risk for Subsequent Major Depressive Disorder and Anxiety Disorder:
Prospective Evidence. Psychosomatic Medicine; 69: 740-747.
5. Andrijašević, M. (2006). Recreational programs for adult man based on cluster analysis
of survey indicators. Kinesiology, 38(2), 198-208.
6. Andrijašević, M., Paušić, J., Bavčević, T., Ciliga, D. (2005). Participation in leisure
activities and self-perception of health in students of the University of Split.
Kinesiology, 29(1), 71-74.
7. Australian Bureau of Statistics (1987). Australian standard classification of occupations:
dictionary. Canberra: Australian Government Publishing Service.
8. Astrup, A. (1999). Macronutrient balances and obesity: the role of the diet and physical
activity. Public Health Nutr 2: 341-347.
9. Bouchard, C. (1990). Heredity, fitness and health. Champaign, Il, pp 147-153.
102
Literatura
10. Blair, S.N., LaMonte, M.J., Nichaman, M.Z. (2004). The evolution of physical activity
recommendations: how much is enough? American Journal of Clinical Nutrition, 79
(suppl), 913S–920S.
11. Blumenthal, J.A., Fredrikson, M., Kuhn, C.M., et al. (1990). Aerobic exercise reduces
levels of cardiovascular and sympathoadrenal responses to mental stress in subjects
without prior evidence of myocardial ischemia. American Journal of Cardiology, 65,
93–98.
12. Blumenthal, J.A., Maddem, D.J. (1988). Effects of aerobic exercise training, age and
physical fitness on memory search performance. Psychology of Aging 3, 230–285.
13. Booth, M.L. (2000). Assessment of physical activity: An international perspective.
Research Quarterly for Exercise and Sport, 71, 114-120.
14. Bosnar, K. i Prot F. (1999). Bavljenje sportom zagrebačkih maturanata. IV.
Konferencija o sportu Alpe-Jadran, Rovinj, 227-229.
15. Brand, R., Schlicht, W., Grossmann, K., Duhnsen, R. (2006). Effects of a physical
exercise intervention on employees' perceptions of quality of life: a randomized
controlled trial. Sozial-und praventivmedizin 51 (1), 14-23.
16. Brazier, J.E., Harper, R., Jones, N.M.B., O’Cathain, A., Thomas, K.J., Usherwood, T.,
Westlake, L. (1992). Validating the SF-36 Health Survey Questionnaire: New outcome
measure for primary care. British Medical Journal, 305, 160–164.
17. Burton, N.W., Turrell, G. (2000). Occupation, hours worked, and leisure-time physical
activity. Preventive medicine, 31(6), 673-681.
18. Byrne, A., Byrne, D. G. (1993). The effect of exercise on depression, anxiety, and other
mood states: A review. Journal of Psychosomatic Research, 37, 565-574.
19. Bralic I, Vrdoljak J, Kovacic V. (2005). Associations Between Parental and Child
Overweight and Obesity. Collegium Antropologicum; 29(2): 481-486.
103
Literatura
20. Carnell S, Edwards C, Croker H, Boniface D & Wardle J. (2005). Parental Perceptions
of Overweight in 3-5 y Olds. International Journal of Obesity; 29: 353-355.
21. Caprio S, Weiss R. (2005). The Metabolic Consequences of Childhood Obesity. Best
Practice and Research Clinical Endocrinology and Metabolism; 19(3): 405-419.
22. Chan JM, Rimm EB, Colditz GA. (1994). Obesity, Fat Distribution and Weight-Gain as
Risk-Factors for Clinical Diabetes in Men. Diabetes Care; 17(9): 961-969.
23. Caspersen, C.J. (1989). Physical activity epidemiology: Concepts, methods, and
applications to exercise science. Exercise and Sport Science Rewievs, 17, 423-474.
24. Caspersen, C.J., Powell, K.E., Christenson, G.M. (1985). Physical activity, exercise, and
physical fitness: Definitions and distictions for health related research. Public Health
Reports 100(2), 126-130.
25. Chang, S.F. (2003). Worksite health promotion -- on the effects of an employee fitness
program. The Journal Of Nursing Research, 11(3), 227-230.
26. Congdon, P. (2001). Health status and healthy life measures for population health need
assessment: modelling variability and uncertainty. Health Place, 7, 13-25.
27. Cole, T.J., Bellizzi, M.C., Flegal, K.M., Dietz, W.H. (2000). Establishing a standard
definition for child overweight and obesity worldwide: international survey. BMJ,
320(7244): 1240-1253.
28. Chow WH, Blot WJ, Vaughn TL, (1998). Body Mass Index and Risk of
Adenocarcinomas of the Esophagus and Gastric Cardia. Journal of the National Cancer
Institute; 90(2): 150-155.
29. Craig, C.L., Marshall, A.L., Sjöström, M., Bauman, A.E., Booth, M.L., Ainsworth,
B.E., Pratt, M., Ekelund, U., Yngve, A., Sallis, J.F. Oja, P. (2003). International
Physical Activity Questionnaire: 12-Country Reliability and Validity. The American
College of Sports Medicine, 35(8), 1381-1395.
104
Literatura
30. Daniels SR, (2006). The Consequences of Childhood Overwieght and Obesity. Future
of Children; 16(1): 47-68.
31. Dishman, R.K., Washburn, R.A., Heath, G.W. (2004). Physical activity epidemiology.
Human Kinetics, Champaign, IL.
32. Domínguez-Berjón ,M. F., Borrell, C., Nebot, M., Plasčncia, A. (1998). Leisure time
physical activity and its association with sociodemographic variables and other health
behaviours. Lunes 1 Junio,12 (3),100 – 109.
33. De Vito, E., La Torre, G., Langianno, E., Berardi, D., Ricciardi, G. (1999). Overweight
and obesity among seconadary school children i Central Italy. Eur J Epidemiol 15(7):
649-54.
34. Deforche, B., Lefevre, J., De Bourdeaudhuij, I., Hills, AP., Duquet, W., Bouckaert, J.
(2003). Physical fitness and physical activity in obese and nonobese Flemish yout. Obes
Res 11(3):434-441.
35. Doyle AC, Le Grange D, Goldschmidt A. (2007). Psychosocial and Physical
Impairment in Overweight Adolescents at High Risk for Eating Disorders. Obesity; 15:
145-154.
36. Durant RH, (1994). The Relationship among Television Watching, Physical Activity,
and Body Composition of Young Children. Pediatrics; 94(4): 449–55.
37. Elgar FJ. Roberts C. Moore L. Tudor-Smith C. (2005). Sedentary behaviour, physical
activity and weight problems in adolescents in Wales. Public Health. 119(6): 518-524.
38. Ekelund U. Aman J. Yngve A. Renman C. Westerterp K. Sjostrom M. (2002). Physical
activity but not energy expenditure is reduced in obese adolescents: a case-control
study. American Journal of Clinical Nutrition. 76(5): 935-941.
39. Erikson, E.H. (1993). Childhood and society. Norton: USA
105
Literatura
40. Eyler, A.A., Browson, R.C., Bacak, S.J., Housemann, R.A. (2003). The epidemiology of
walking for physical activity in the United States. Medicine and Science of Sport in
Exercise, 35, 1529-1536.
41. Findak, V. (1989). Tjelesna i zdravstvena kultura u funkciji prevencije zdravlja, U:
Zbornik na trudovi IX. Ljetne škole SPFKJ, Ohrid, 34-39.
42. Findak, V. (1991). Tjelesno vježbanje – uvjet zdravlja djece i odraslih. Zrno – časopis
za obitelj i školu. Zagreb, (8): 5-6.
43. Findak, V., Metikoš, D., Mraković, M., Neljak, B. (1996.). Primjenjena kineziologija u
školstvu – Norme. Hrvatski pedagoški-književni zbor. Zagreb. Fakultet za fizičku
kulturu Sveučilišta u Zagrebu.
44. Findak, V. (2001). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture: priručnik za nastavnike
tjelesne i zdravstvene kulture. Školska knjiga, Zagreb.
45. Findak, V. (1995). Tjelesno vježbanje i zdravlje. Napredak, 136(4): 398-404.
46. Folkman, S., Lazarus, R. S., Gruen, R. J., DeLongis, A. (1986). Appraisal, Coping,
Health Status, and Psychological Symptoms. Journal of Personality and Social
Psychology, 50, 571-579.
47. Friedlander SL, Larkin EK, Rosen CL, Palermo TM, Redline S. (2003). Decreased
Quality of Life Associated with Obesity in School-Aged Children. Archives of Pediatric
and Adolescent Medicine; 157: 1206-1211.
48. Fries, J.F. et al. (1993). Reducing Health Care Costs by Reducing the Need and Demand
for Medical Services. The New England Journal of Medicine, 329(5), 321-325.
49. Gahagan S. (2004). Child and Adolescent Obesity. Current Problems in Pediatric and
Adolescent Health Care; 34: 36-43.
106
Literatura
50. Gortmaker SL, Must A, Sobol AM, (1996). Television Viewing as a Cause of
Increasing Obesity among Children in the United States, 1986-1990. Archives of
Pediatrics & Adolescent Medicine; 150(4): 356-362.
51. Goodman E & Whitaker RC. A (2002). Prospective Study of the Role of Depression in
the Development and Persistence of Adolescent Obesity. Pediatrics; 110: 497-504.
52. Guerra S. Teixeira-Pinto A. Ribeiro JC. Ascensao A. Magalhaes J. Andersen LB.
Duarte JA. Mota J. (2006). Relationship between physical activity and obesity in
children and adolescents. Journal of Sports Medicine & Physical Fitness. 46(1): 79-83.
53. Hands B. Parker H. (2008). Pedometer-determined physical activity, BMI, and waist
girth in 7 to 16-year-old children and adolescents. Journal of Physical Activity &
Health. 5 Suppl 1:S153-65.
54. Heimer, S., Mišigoj-Duraković, M., Ružić, L., Matković, B., Prskalo, I., Beri, S.,
Tonković-Lojović, M. (2004). Fitness Level of Adult Economically Active Population
in the Republic of Croatia Estimated by EUROFIT System. Collegium Antropologicum.
28, 223-233.
55. Hills AP. King NA. Armstrong TP. (2007). The contribution of physical activity and
sedentary behaviours to the growth and development of children and adolescents:
implications for overweight and obesity. Sports Medicine. 37(6):533-45.
56. Hubert HB, Feinleib M, McNamara PM, Castelli WP. (1983). Obesity as an
Independent Risk Factor for Cardiovascular-Disease - a 26-Year Follow-Up of
Participants in the Framingham Heart-Study. Circulation; 67(5): 968-977.
57. Hu FB, Manson JE, Stampfer MJ. (2001). Diet, Lifestyle and the Risk of Type 2
Diabetes Mellitus in Women. New England Journal of Medicine; 345(11): 790-797.
107
Literatura
58. Hammer LD, Kraemer HC, Wilson DM, (1991). Standardized Percentile Curves of
Body-Mass Index for Children and Adolescents. American Journal of Diseases of
Children; 145(3): 259-263.
59. Health Systems Project, (2003). Republic of Croatia Ministry of Health, and Canadian
Society for International Health, Croatian Adult Health Survey. Hood MY., (2000).
Parental Eating Attitudes and the Development of Obesity in Children: The
Framingham Children’s Study. International Journal of Obesity; 24(10): 1319.
60. Idler, E.L., Banyamini, Y. (1997). Self-rated health and mortality: arewiew of twenty-
seven community studies. Journal of Health and Social Behaviour, 38, 21-37.
61. International Life Sciences Institute Europe-Overweight and Obesity in Children Task
Force (2000). Report on overweight and obesity in European children and adolescents:
causes and consequences -prevention and treatment. ILSI Press, Brussels.
62. Ischander M. Zaldivar F Jr. Eliakim A. Nussbaum E. Dunton G. Leu SY. Cooper DM.
Schneider M. (2007). Physical activity, growth, and inflammatory mediators in BMI-
matched female adolescents. Medicine & Science in Sports & Exercise. 39(7): 1131-8.
63. Ille J. (2008). Metabolički sindrom u djece i adolescenata. Paediatria Croatica; 2(Suppl
1): 52-56.
64. Johnson, MS., Figueroa-Colon, R., Herd, SL., Fields, DA., Sun Hunter, GR., Goran, MI.
(2000). Aerobic fitness, not energy expenditure, influences subsequent increase in
adiposity in black and white children. Pediatrics 106(4): 50-57.
65. Jenkinson, C.,Layte, R.,Lawrence, K. (1997). Development and testing of the Medical
Outcomes Study 36-Item Short Form Health Survey summary scale scores in the United
Kingdom. Medical Care, 35, 410–416.
108
Literatura
66. Juresa, V., Ivankovic, D., Vuletic, G., Babic-Banaszak, A., Srcek, I., Mastilica, M. I sur.
(2000). The Croatian Health Survey – SF-36: I.General quality of life assessment.
Collegium Antropologicum. 24, 69-78.
67. Kahan, E., Fogelman, Y., Bloch, B. (2005). Correlations of work, leisure, and sports
physical activities and health status with socioeconomic factors: a national study in
Israel. Postgraduate medical journal, 81 (954), 262-265.
68. Kaplan, G.A., Goldberg, D.E., Everson, S.A., Cohen, R.D., Salonen, R., Tuomilehto, J.,
Salonen, J. (1996). Perceived health status and morbidity and mortality: evidence from
the Kuopio Ischaemic Hearth Disease Risk Factor Study. International Journal of
Epidemiology, 25, 259-265.
69. Khaw K.T., Jakes, R., Bingham, S.,Welch, A., Luben, L., Day, N., Wareham, N. (2006).
Work and leisure time physical activity assessed using a simple, pragmatic, validated
questionnaire and incident cardiovascular disease and all-cause mortality in men and
women: The European Prospective Investigation into Cancer in Norfolk prospective
population study. International Journal of Epidemiology 2006 35(4),1034-1043.
70. Kirkcaldy, B.D, Cooper, C.L., Shephard, R.J., Brown, J.S. (1994). Exercise, job-
satisfaction and well-being among superintendent police officers. European review of
applied psychology-revue europeenne de psychologie appliquee 44(2), 117-123.
71. Kouvonen, A., Mika Kivimäki, M., Elovainio, M., Virtanen, M., Linna, A., Vahtera, J.
(2005). Job strain and leisure-time physical activity in female and male public sector
employees. Preventive Medicine . 41(2) , 532-539.
72. Krassas, GE., Tzotzas, T., Tsametis, C., Konstantinidis, T. (2001). Prevalence and
trends in overweight and obesity among children and adolescents in Thessaloniki
Greece. J Pediatr Endocrinol Metab14 (Suppl 5): 1319-1326.
109
Literatura
73. Kligerman M. Sallis JF. Ryan S. Frank LD. Nader PR. (2007). Association of
neighborhood design and recreation environment variables with physical activity and
body mass index in adolescents. American Journal of Health Promotion. 21(4): 274-7.
74. Leung, AK., Robson ,WL. (1990). Childhood obesity. Postgrad Med 87: 123-130.
75. Lissau, I., Overpeck, MD., Ruan, WJ., Due, P., Holstein, BE., Hediger, ML. (2004).
Body mass index and overweight in adolescents in 13 European countries, Israel, and
the United States. Arch Pediatr Adolesc Med 158(1): 27-33.
76. Lindsay AC, Sussner KM, Kim J & Gordmaker S. (2006). The Role of Parents in
Preventing Childhood Obesity. Future of Children; 16(1): 169-186.
77. Levin S. Lowry R. Brown DR. Dietz WH. (2003). Physical activity and body mass
index among US adolescents: youth risk behavior survey, 1999. Archives of Pediatrics
& Adolescent Medicine. 157(8): 816-20.
78. Lee, I.M., Paffenbarger, R.S. (2000). Associations of light, moderate, and vigorous
intensity physical activity with longevity - The Harvard Alumni Health Study.
American journal of epidemiology 151(3), 293-299.
79. Leino-Arjas P, Solovieva S, Riihimaki H, Kirjonen J, Telama R (2004). Leisure time
physical activity and strenuousness of work as predictors of physical functioning: a 28
year follow up of a cohort of industrial employees. Occupational and environmental
medicine. 61(12), 1032-1038.
80. Lennon, M.C. (1994). Women, work, and well-being: the importance of work
conditions. Journal of Health and Social Behaviour, 35, 235–247.
81. Macera, C.A., Ham, S.A., Yore, M.M., Jones, D.A., Ainsworth, B.E., Kimsey, C.D. et
al. (2005). Prevalence of physical activity in the United States: Behavioral Risk Factor
Surveillance System, 2001, Preventing Chronic Disease [serial online] 2005 Apr [date
110
Literatura
cited]. S mreže skinuto 10. listopada 2006. s:
http://www.cdc.gov/pcd/issues/2005/apr/04_0114.htm.
82. Manocchia, M., Bayliss, M.S., Connor, J., Keller, S.D., Shiely, J.-C. (1998). Tasai et al.
SF-36 Health Survey Annotated Bibliography: Second Edition (1988–1996) The Health
Assessment Lab. New England Medical Center, Boston: MA.
83. Martínez-González, M.Á., Martínez, J.A., Hu, F.B., Gibney, M.J., Kearney, J. (1999).
Physical inactivity, sedentary lifestyle and obesity in the European Union. International
Journal of Obesity and Related Metababolic Disorders, 23, 1192-1201.
84. Martinez-Gonzalez, M.A., Varo, J.J., Santos, J.L., De Irala, J., Gibney, M., Kearney, J.,
Martinez, J.A. (2001). Prevalence of physical activity during leisure time in the
European Union. Medicine and Science in Sports and Exercise. 33 (7), 1142-1146.
85. Matthews, C.E., Freedson, P.S., Hebert, J.R., Stanek, E.J.3rd, Merriam, P.A., Ockene,
I.S. (2000). Comparing physical activity assessment methods in the Seasonal Variation
of Blood Cholesterol Study. Medicine and Science in Sports and Exercise, 32, 976-984.
86. McHorney, C.A., Ware, J.E. (1995). Construction and validation of an alternate form
general mental health scale for the Medical Outcomes Study Short-Form 36-Item Health
Survey. Medical Care 33(1),15–28.
87. McHorney, C.A., Ware, J.E., Lu, J.F.R., Sherbourne, C.D. (1994). The MOS 36-Item
Short-Form Health Survey (SF-36): III. Tests of data quality, scaling assumptions and
reliability across diverse patient groups. Medical Care 32(4), 40–66.
88. McHorney, C.A., Ware, J.E., Raczek, A.E. (1993). The MOS 36-Item Short-Form
Health Survey (SF-36): II. Psychometric and clinical tests of validity in measuring
physical and mental health constructs. Medical Care 31 (3), 247–263.
89. Miilunpalo, S., Vuori, I., Oja, P., Pasanen, M., Urponen, H. (1997). Self-rated health
status as health measure: the predictive value of self-reported health status on the use of
111
Literatura
physican service and on mortality in the working-age population. Journal of Clinical
Epidemiology, 50, 517-528.
90. Mišigoj – Duraković i sur. (1999). Tjelesno vježbanje i zdravlje. Grafos – Fakultet za
fizičku kulturu, Zagreb.
91. Montoye, H.J., Kemper, H.C.G., Saris, W.H.M., Washburn, R.A. (1996). Measuring
physical activity and energy expenditure. Human Kineics, Champaign, IL.
92. Mota J. Fidalgo F. Silva R. Ribeiro JC. Santos R. Carvalho J. Santos MP. (2008).
Relationships between physical activity, obesity and meal frequency in adolescents.
Annals of Human Biology. 35(1): 1-10.
93. Miller CT & Downey KT. (1999). A Meta-Analysis of Heavyweight and Self-Esteem.
Personality and Social Psychology Review; 3(1): 68-84.
94. Muntner, P., Gu, D., Wildman, R. P., Chen, J., Qan, W., Whelton, P. K., He, J. (2005).
Prevalence of Physical Activity Among Chinese Adults: Results From the International
Collaborative Study of Cardiovascular Disease in Asia. American Journal of Public
Health, 95(9).
95. Moller H, Mellemgaard A, Lindvig K, (1994). Obesity and Cancer Risk – A Danish
Record-Linkage Study. European Journal of Cancer; 30A(3): 344-350.
96. Moran R. (1999). Evaluation and Treatment of Childhood Obesity. Evaluation and
Treatment of Childhood Obesity. American Family Physician; 59(4): 861-868; 871-873.
97. Must A, Spadano J, Coakley EH, (1999). The Disease Burden Associated with
Overweight and Obesity. Journal of the American Medical Association; 282(16): 1523-
1529.
98. Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine. Vlada RH
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Zagreb, 2006.
112
Literatura
99. Nikolić, V. (1978). Utjecaj šestomjesečnog bavljenja kineziološkom (sportskom)
rekreacijom na neke karakteristike psihosomatskog statusa radnika u teškoj industriji
(doktorska disertacija). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.
100. Norman, A., Bellocco, R., Vaida, F., Wolk, A. (2002). Total physical activity in relation
to age, body mass, health and other factors in a cohort of Swedish men. International
Journal of Obesity. 26(5), 670-675.
101. Okano, G., Miyake, H., Mori, H., (2003). Leisure time physical activity as a determinant
of self-perceived health and fitness in middle-aged male employees. Journal of
Occupational Health, 45 (5), 286-292.
102. Osnovni podaci, (2008). Udruga za prevenciju prekomjerne tjelesne težine. 30.4.2008.
Zagreb.U:2.10. <http://uppt.hr/index.php?
option=com_content&task=view&id=14&Itemid=29>
103. Obesity (2004). preventing and managing the global epidemic, Report of a WHO
Consultation. World Health Organization, Geneva,.
104. Ogden CL, Carroll MD, Curtin LR, McDowell MA, Tabak CJ, Flegal KM. (2006).
Prevalence of Overweight and Obesity in the United States, 1999-2004. JAMA; 295:
1549-1555.
105. Ozdirenc, M., Ozcan, A., Akin, F., Gelecek, N. (2005). Physical fitness in rural children
compared with urban children in Turkey. Pediatrics International. Vol.47. Str.26-31.
106. Pan American Health Organisation (2002). Physical activity: How much is needed?
Washington: USA.
107. Parkes, K.R. (2006). Physical activity and self-rated health: Interactive effects of
activity in work and leisure domains. British journal of health psychology. 11, 533-550.
113
Literatura
108. Pate, R.R., Pratt, M., Blair, S.N. i sur. (1995). Physical activity and public health. A
recommendation from the Centers for Disease Control and Prevention and the
American. College of Sports Medicine, JAMA, 273, 402–407.
109. Pereira, M.A., Fitzgerald, S.J., Gregg, E.W., Joswiak, M.L., Ryan, W.J., Suminski,
R.R., Utter, A.C., Zmunda, J.M. (1997). A collection of physical questionnaires for
health-related researches. Medicine and Science in Sport and Exercise, 29(6), S3-S205.
110. Plante, T. G. (1993). Aerobic exercise in prevention and treatment of psychopathology,
In P. Seraganian (Ed.), Exercise psychology: The influence of physical exercise on
psychological processes. New York: John Wiley & Sons.
111. Plante, T. G., & Rodin, J. (1990). Physical fitness and enhanced psychological health.
Current Psychology: Research and Reviews, 9, 3-24.
112. Plante, T. G., Marcotte, D., Manuel, G., & Willemsen, E. (1996). The influence of
aerobic exercise, relaxation, and suggestion on coping with test-taking anxiety.
International Journal of Stress Management, 5, 155-166.
113. Pohjonen, T., Ranta, R. (2001). Effects of worksite physical exercise intervention on
physical fitness, perceived health status, and work ability among home care workers:
Five-year follow-u. Preventive medicine 32 (6), 465-475.
114. Proper, K.I., Koning, M., van der Beek, A.J., Hildebrandt, V.H., Bosscher, R.J., van
Mechelen, W. (2003). The effectiveness of worksite physical activity programs on
physical activity, physical fitness, and health. Clinical journal of sport medicine, 13 (2),
106-117.
115. Prot, F. i Bosnar, K. (2007). Razlike preferencija sportova urbanih adolescenata. VII.
Konferencij o športu Alpe-Jadran, Opatija, 287-295.
116. Preventing and Managing the Global Epidemic of Obesity. (1997). Report of the World
Health Organization Consultation of Obesity. WHO, Geneva, June.
114
Literatura
117. Ponašanje u vezi sa zdravljem u djece školske dobi 2005/2006. Djeca i mladi u
društvenom okruženju. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Zagreb, 2008.
118. Padez ,C., Fernandes, T., Mourao, I., Moreira, P., Rosado, V. (2004). Prevalence of
overweight and obesity in 7-9-year-old Portuguese children: trends in body mass index
from I 97Q—2002. Am J Hum BioI 16(6): 670-678.
119. Rocandio, AM., Ansotegui, L., Arroyo, M. (2001). Comparison of dietary intake among
overweight and non-overweight schoolchildren. Int Obes Relat Metab Disord 25:1651-
1655.
120. Relac, M. (1965). Ispitivanje utjecaja tjelesnog vježbanja u posebnoj pauzi odjeljenja
čistione Varaždinske tekstilne industrije „Varteks“ (magistarki rad). Zagreb: Fakultet za
fizičku kulturu.
121. Relac, M. (1974). Utjecaj aktivnog odmora na neke funkcionalne sposobnosti
organizma (doktorska disertaciija). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.
122. Relac, M., Bartoluci, M. (1987). Turizam i sportska rekreacija. Informator: Zagreb.
123. Relac, M., Štuka, K., Sabioncelo, N., Heimer, S., Pintar, Ž. (1972). Efekti
četrnaestdnevnog programiranog aktivnog odmora grupe radnika Organsko kemijske
industrije Zagreb. Kineziologija, 2(1), 58-64.
124. Rosenbloom AL, Joe JR, Young RS, Winter WE. (1999). Emerging Epidemics of Type
2 Diabetes in Youth. Diabetes Care; 22(2): 345-354.
125. Robinson TN. (1999). Reducing Children's Television Viewing to Prevent Obesity - A
Randomized Controlled Trial. Journal of the American Medical Association; 282(16):
1561-1567.
126. Rowland, TW. (2005). Developmental exercise physiology. Champain, IL: Human
Kinetics.
115
Literatura
127. Rubeša, D. (1983). Utjecaj programiranog aktivnog odmora izvan stacioniranog
boravka na neka motorička obilježja (doktorska disertacija). Zagreb: Fakultet za fizičku
kulturu.
128. Rutten, A., Abu-Omar, K. (2004). Prevalence of physical activity in the European
Union. Sozial-und praventivmedizin, 49(4), 281-289.
129. Rütten, A., Vuillemin, A., Ooijendijk, W.T.M. i sur. (2003). Physical activity
monitoring in Europe: the European Physical Activity Surveillance System (EUPASS)
approach and indicator testing. Public Health Nutrition, 6, 377–384.
130. Rütten, A., Ziemainz, H., Schena, F.M. i sur. (2003a). Using different physical activity
measurements in eight European countries: results of the European Physical Activity
Surveillance system (EUPASS) time series study. Public Health Nutrition 6, 371–376.
131. Salbe, AD., Weyer, C., Harper, .I, Lindsay, RS., Ravussin, E., Tataranni, PA. (2002).
Assessing risk factors for obesity between childhood and adolescence: II. Energy
metabolism and physical activity. Pediatrics 110(2): 307-314
132. Stubbs, CO., Lee, Al. (2004). The obesity epidemic: both energy intake and physical
activity contribute. MJA 181 (9): 489491.
133. Stunkard, AJ., Berkowitz, RI., Schoeller, D., Maislin, G., Stallinlgs, VA. (2004).
Predictors of body size in the first 2 y of life: a high-risk study of human obesity. Int
lObes Relat Metab Disord 28 (4): 503-513.
134. Sabioncello, N. (1974). Utjecaj programiranog dodatnog aktivnog zimskog odmora na
psihosomatski status radnika (magistarski rad). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.
135. Sandquist, J., Johannson, S.E. (1997). Self-reported poor health and low educational
level predictors for mortality: a population based follow up of 39,156 people in Sweden.
Journal of Epidemiology and Community Health, 51, 35-40.
116
Literatura
136. Schaller, N., Seiler, H., Himmerich, S., Karg, G., Gedrich, K., Wolfram, G., Linseisen,
J. (2005). Estimated physical activity in Bavaria, Germany, and its implications for
obesity risk: Results from the BVS-II Study. International Journal of Behavioral
Nutrition and Physical Activity, 2, 6.
137. Schneider, S., Becker, S. (2005). Prevalence of physical activity among the working
population and correlation with work-related factors: results from the first German
National Health Survey. Journal of Occupational Health, 47 (5), 414-423.
138. Scully, D., Kremer, J., Meade, M.M., Graham, R., Dudgeon, K. (1998). Physical
exercise and psychological well being: a critical review. British Journal of Sports
Medicine, 32, 111-120.
139. Shephard, R.J. (1996). Worksite fitness and exercise programs: A review of
methodology and health impact. American Journal of Health Promotion 10 (6), 436-
452.
140. Sherwood, A., Light, K.C., Blumenthal, J.A. (1989). Effects of aerobic exercise training
on hemodynamic responses during psychosocial stress in normotensive and borderline
hypertensive Type A men: a preliminary report. Psychosomatic Medicine. 51,124–136.
141. Simon C. Schweitzer B. Oujaa M. Wagner A. Arveiler D. Triby E. Copin N. Blanc S.
Platat C. (2008). Successful overweight prevention in adolescents by increasing
physical activity: a 4-year randomized controlled intervention. International Journal of
Obesity. 32(10):1489-1498.
142. Stice E, Whitenton K. (2002). Risk Factors for Body Satisfaction in Adolescent Girls.
Developmental Psychology; 38: 669-78.
143. Sjogren, T., Nissinen, K.J., Jarvenpaa, S.K., Ojanen, M.T., Vanharanta, H., Malkia,
E.A. (2005). Effects of a workplace physical exercise intervention on the intensity of
headache and neck and shoulder symptoms and upper extremity muscular strength of
117
Literatura
office workers: A cluster randomized controlled cross-over trial. Pain 116 (1-2), 119-
128.
144. Steele, R., Mummery, K. (2003). Occupational physical activity across occupational
categories. Journal of science and medicine in sport. 6(4), 398-407.
145. Sullivan, M., Karlsson, J.,. Ware, J.E (1995). The Swedish SF-36 Health Survey: I.
Evaluation of data quality, scaling assumptions, reliability and construct validity across
general populations in Sweden. Social Science and Medicine 41(10), 1349–1358.
146. Sulemana H., Smolensky MH., Lai D. (2006). Relationship between physical activity
and body mass index in adolescents. Medicine & Science in Sports & Exercise. 38(6):
1182-6.
147. Swallen KC, Reither EN, Haas SA & Meier AM. (2005). Overweight, Obesity, and
Health-Related Quality of Life among Adolescents: The National Longitudinal Study of
Adolescent Health. Pediatrics; 115: 340-347.
148. Schwartz MB, (2003). Puhl R. Childhood Obesity: A Societal Problem to Solve.
Obesity Reviews; 4: 57-71.
149. Stipančić G. (2004). Zašto se djeca debljaju? Vaše zdravlje; 2: 34
150. Strauss RS. (2000). Childhood obesity and self-esteem. Pediatrics; 105: e15.
151. Sviben, B. (1975). Utjecaj kinezioloških aktivnosti provođenih u sistemu višekratnih
odmora na psohosomatski status radnika (magistarki rad). Zagreb: Fakultet za fizičku
kulturu.
152. Schwimmer JS, Burwinkle TM, & Varni JW. (2003). Health-Related Quality of Life of
Severely Obese Children and Adolescents. Journal of the American Medical
Association; 289: 1813–19.
118
Literatura
153. Thogersen-Ntoumani, C., Fox, K.R. (2005). Physical activity and mental well-being
typologies in corporate employees: A mixed methods approach. Work and stress 19(1),
50-67.
154. Tsuji, I., Miniami, Y., Keyl, P.M., Hisamichi, S., Asano, H., Sato, M., Shinoda, K.
(1994). The predictive power of self-rated health, activities of dailiy living, and
ambulatory activity for cause-specific mortality among the eldery: a three-year follow
up in urban Japan. Journal of the American Geriatrics Society, 42, 153-156.
155. Tomić M, Poljičanin T, Pavlić-Renar I, Metelko Ž. (2003). Obesity – A Risk Factor for
Microvascular and Neuropathic Complications in Diabetes? Diabetologia Croatica; 32:
73-78.
156. Tokmakidis, S.P., Kasambalis, A. (2006). Fitness levels of Greek primary
schoolchildren in relationship to overweight and obesity. Eur J Pediatr. 165: 867-874.
157. Treuth, M.S., Hou, N., Young, D.R., i Maynard, L.M. (2005). Validity and Reliability
of the Fels Physical Activity Questionnaire for Children. Medicine & Science in Sport
& Exercise, 37(8), 488-495.
158. Uthman, O., Aremu, O. (2008). Comparison of physical activity level between
overweight/obese and normal individuals: A Systematic review. The Internet Journal of
Nutrition and Wellness. 5, 1240-1253.
159. U.S. Department of Health and Human Services (1996). Physical Activity and Health: A
Report of the Surgeon General, Atlanta, GA: U.S. Department of Health and Human
Services, Centers for Disease Control and Prevention. National Center for Chronic
Disease Prevention and Health Promotion.
160. Vahtera, J., Virtanen, P., Kivimäki, M., Pentti, J. (1999). Workplace as an origin of
health inequalities. Journal of Epidemiology and Community Health, 53, 399–407.
119
Literatura
161. Vuillemin, A., Stéphanie, B., Sandrine, B., Sabrina, T., Oppert, J.M., Ph.D.c, Hercberg,
S., Guillemin,F., Briançon, S. (2005). Leisure time physical activity and health-related
quality of life. Preventive Medicine, 41(2), 562-569.
162. Valerio, G., ScaIfi, L., De Martino, C., Franzese, A., Tenore, A., Contaldo, F. (2003).
Comparison between different methods to assess the prevalence of obesity in a sample
of Italian children. 1 Pediatr Endocrinol Metab 16(2): 211-216.
163. Vieno A. Santinello M. Martini MC. (2005). Epidemiology of overweight and obesity
among Italian early adolescents: relation with physical activity and sedentary behaviour.
Epidemiologia e Psichiatria Sociale. 14(2): 100-107.
164. Wang, Y., Lobstein, T. (2006). Worldwide trends in childhood overweight and obesity.
lntl Pediatr Obes I: 11-25 .
165. Ware, J.E. (1994). Tech Notes: Confidence intervals for individual scores. Medical
Outcomes Trust Bulletin 2(1), 3.
166. Ware, J.E. (1995). The status of health assessment 1994. Annual Review of Public
Health, 16, 327–354.
167. Ware, J.E., Gandek, B. (1998). Overview of the SF-36 Health Survey and the
International Quality of Life Assessment (IQOLA) Project. Journal of Clinical
Epidemiology, 51(11), 903-912.
168. Ware, J.E., Keller, S.D., Gandek, B., Brazier, J.E., Sullivan, M., IQOLA Project Group
(1995). Evaluating translations of health status questionnaires: Methods from the
IQOLA Project. International Journal of Technology Assessment in Health Care, 11(3),
525–551.
169. Ware, J.E., Kosinski, M., Bayliss, M.S., McHorney, C.A., Rogers, W.H., Raczek, A.
(1995). Comparison of methods for the scoring and statistical analysis of SF-36 health
120
Literatura
profiles and summary measures: Summary of results from the Medical Outcomes Study.
Medical Care, 33 Suppl.(4), AS264–AS279.
170. Ware, J.E., Kosinski, M.,. Gandek, B., Aaronson, N.K., Apolone, G., Bech, P. i sur.
(1988). The factor structure of the SF-36 Health Survey in ten countries: Results from
the IQOLA Project. Journal of Clinical Epidemiology, 51, 1159–1165.
171. Ware, J.E., Kosinski, M.,. Keller, S.D. (1994). SF-36 Physical and Mental Health
Summary Scales: A User’s Manual. The Health Institute, Boston: MA.
172. Ware, J.E., Snow, K.K., Kosinski, M., Gandek, B. (1993). SF-36 Health Survey Manual
and Interpretation Guide, New England Medical Center. The Health Institute, Boston:
MA.
173. Ware, J.E., Snow, K.K., Kosinski, M., Gandek, B. (1993). SF-36 Health Survey Manual
and Interpretation Guide, New England Medical Center, The Health Institute. Boston:
MA.
174. Washburn, R.A., Montoye, H.J. (1986). The assessment of physical activity by
questionnaire. American Journal of Epidemiology. 123(4), 563-576.
175. Wellness Councils of America (WELOCA) (2005). Building a well workplace /on-line/.
S mreže skinuto 11.04.2005. s: http://www.welcoa.org/wellworkplace/index.php?
cat=1&page=1
176. Wild S, Roglic G, Green A, (2004). Global Prevalence of Diabetes – Estimates for the
Year 2000 and Projections for 2030. Diabetes Care; 27(5): 1047-1053.
177. Wendel-Vos1, G.C.W., Schuit, A.J., Tijhuis, M.A.R., Kromhout, D. (2004). Leisure
time physical activity and health-related quality of life: Cross-sectional and longitudinal
associations. Quality of Life Research, 13, 667–677.
121
Literatura
178. World Health Organization, (2006). Fact Sheet No 311, September 19. Popkin BM,
Doak CM. (1998) The Obesity Epidemic is a Worldwide Phenomenon. Nutrition
Reviews; 56(4): 106-114.
179. Wing RR, Koeske R, Epstein LH, Nowalk MP, Gooding W, Becker D. (1987). Long-
term Effects of Modest Weight Loss in Type II Diabetic Patients. Archives of Internal
Medicine; 147-. 1749-1753.
180. Young-Hyman D, Schlundt DG, Herman-Wanderoth L, Bozylinski K. (2003). Obesity,
Appearance and Psychosocial Adaptation in Young African-American Children. Journal
of Pediatric Psychology; 28(7): 463-472.
181. Yokoyama H, Okudaira M, Otani T, Watanabe C, Takaike H, Miuira J, Yamada H,
Mutou K, Satou A, Uchigata Y, Iwamoto Y. (1998). High Incidence of Diabetic
Nephropathy in Early-onset Japanese NIDDM Patients: Risk Analysis. Diabetes Care;
21: 1080- 1085.
182. Zametkin Aj, Zoon CK, Klein HW & Munson S. (2004). Psychiatric Aspects of Child
and Adolescent Obesity: A Review of the Past 10 Years. Journal of the American
Academy of Child and Adolescent Psychiatry; 43(2): 134-150.
122

515139.disertacija-Tekst Vilko

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

515139.disertacija-Tekst Vilko

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Uvod

i stupanj uhranjenosti u posljednje vrijeme jedni od najčešćih predmeta istraživanja i izazova

mnogih međunarodnih znanstvenika (Wang i Lobestein, 2006). Zdravstvene su posljedice

psihičkim bolestima (Wabitsch, 2000).

1.1. TJELESNA AKTIVNOST – definicija i metode procjene

skeletnih mišića, a rezultira potrošnjom energije (Caspersen, Powell i Christenson, 1985).

Tjelesna je aktivnost također definirana i od Svjetske zdravstvene organizacije (SZO ili

životu, uključujući posao, rekreaciju i sportske aktivnosti, a kategorizirana je prema razini

intenziteta od niskog preko umjerenog do snažnog, odnosno visokog intenziteta (Pan

kroz 4 osnovne kategorije:

a) tjelesna aktivnost na radnom mjestu (occupational physical activity);

b) tjelesna aktivnost vezana uz prijevoz, odnosno putovanje s mjesta na mjesto

(transportation physical activity);

c) tjelesna aktivnost u kući i oko kuće (housework, house maintenance) i

d) tjelesna aktivnost u slobodno vrijeme (leisure-time physical activity).

populacije (Dishman, Washburn i Heath, 2004)

Sa stajališta kineziološke rekreacije je najinteresantnija tjelesna aktivnost u slobodno

vrijeme jer se sudjelovanje u različitim programima vježbanja i rekreativno bavljenje

kontekstu, vježbanjem smatraju sva planirana, strukturirana i ponavljajuća kretanja tijela u

slobodno vrijeme i razine tjelesne aktivnosti u ostalim kategorijama.

konstruirano preko 30 upitnika za procjenu tjelesne aktivnosti, uključujući i novi Fels

standardizirano mjerenje tjelesne aktivnosti kod djece i adolescenata u različitim nacijama

(Treuth i sur. 2005).

U spomenutom se upitniku razina tjelesne aktivnosti određene osobe procjenjuje kroz

razina tjelesne aktivnosti. Ovako procijenjena razina tjelesne aktivnosti (intenzitet ×

učestalost) daje mogućnost usporedbe s predviđenim normama, odnosno omogućuje da se

procijenjena na ranije spomenuti način daje mogućnost usporedbe s rezultatima istraživanja

1.2. PREKOMJERNA TJELESNA MASA – problem današnjice i budućnosti

Blagostanje nastalo suvremenim razvojem zapadne civilizacije je s jedne strane

nezamislivo, ali je s druge strane dovelo i do novih zdravstvenih prijetnji i problema.

epidemija metaboličkih poremećaja povezanih s debljinom koji su bili karakteristični za

dijabetičke komplikacije (Yokoyama i sur. 1998), koje predstavljaju veliko opterećenje za

šećerne bolesti“ (Rosenbloom i sur. 1999).

Pretilost je prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji definirana kao abnormalno i/ili

Organization, 1997). Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (World Health

povezuje sa zemljama s visokim bruto-nacionalnim dohotkom, danas se uočava rapidan porast

pretilosti u zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama (Popkin, 1998).

U Republici Hrvatskoj je 2005. prevalencija prekomjerne tjelesne težine u dobi iznad

provedenog u 31 državi (Ponašanje u vezi sa zdravljem u djece školske dobi, 2008). U

u poretku zemalja uključenih u istraživanje u svakoj od ispitivanih grupa, što ukazuje na

podaci alarmantni zato što je debljina povezana ne samo sa značajnim zdravstvenim

problemima u populaciji djece i adolescenata, već je i važan faktor rizika morbiditeta i

mortaliteta u odrasloj dobi (Caprio i sur. 2005).

razdoblja. Dokazano je da prekomjerno hranjenje dojenčeta i malog djeteta može znatno

provode gledajući televiziju, kako iz drugih, tako i iz razloga povezanih s prevencijom

pretilosti (Gortmaker, 1996). Naime, u Sjedinjenim Američkim Državama je utvrđeno da je

aktivnostima i vjerojatnije je da imaju prekomjernu tjelesnu masu. Postoje dokazi da je

redukcija sati gledanja televizije povezana s poboljšanim indeksom tjelesne mase i

smanjenjem prevalencije pretilosti u dječjoj dobi (Robinson, 1999).

da će intervenirati u svrhu dječjeg mršavljenja. Upravo zbog goleme važnosti i utjecaja

obitelj. To se pokazalo kao najodrživiji način za promjenu dječjih navika i stvaranje

adekvatnih modela prehrane i tjelovježbe (Moran i sur. 1999).

Osim zdravstvenih rizika uz debljinu se u dječjoj i mladenačkoj dobi vežu i opasnosti na

planu socijalnog i emocionalnog funkcioniranja, pogotovo kod djevojaka (Swallen i sur.

nezadovoljstvo tjelesnim izgledom, te time imati negativan odraz na samopoštovanje djece i

uvijek povezana s psihološkim problemima, činjenica je da anksioznost i depresivnost jesu

pretilih adolescenata zadovoljava kriterije za barem jedan psihološki poremećaj, od čega su

daleko najčešći poremećaji raspoloženja i anksiozni poremećaji, pogotovo socijalna fobija

istraživana, teško je jasno ustanoviti smjer te povezanosti. S jedne je strane depresija

povezana s nenormalnim obrascima hranjenja i tjelesne aktivnosti, što može doprinositi

vlastitom tijelu, što može doprinositi depresiji (Daniels, 2006).

Rana prevencija i tretman prekomjerne tjelesne mase su važni ne samo zbog

Šećerna bolest tipa 2 danas predstavlja svjetsku pandemiju i neraskidivo je povezana s