UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU, KRIMINOLOGIJU I

SIGURNOSNE STUDIJE
SARAJEVO

Epoha nuklearnog naoružanja

Seminarski rad

Mentor: Ahić Jasmin

Asistent: Hodžić Kenan

Student/grupa studenata, broj indexa:

Omeragić Tarik, 6475

Sarajevo, 2020. godine

1
 Sadržaj:

1. UVOD.............................................................................................................................3
2. POJAVA NUKLEARNOG ORUŽJA I HLADNI RAT................................................4
3. VRSTE NUKLEARNOG ORUŽJA...............................................................................5
3.1 Nuklearna bomba.............................................................................................................5
3.2 Termonuklearna bomba...................................................................................................5
3.3 Nuklearna strategija....................................................................................................6
3.4 Nuklearni projektili.....................................................................................................7
3.5 Vlade, kontrola i zakon...............................................................................................8
4. KOLIČINA I RASPROSTRANJENOST NUKLEARNOG ORUŽJA..........................9
4.1 Učinci nuklearnog naoružanja........................................................................................10
4.2 Nuklearno oružanje u praksi međunarodne politike......................................................10
5. ZAKLJUĆAK...............................................................................................................11
Literatura..............................................................................................................................12

2
 1. UVOD

Nuklearno oružje je oružje čija razorna snaga potječe od nuklearnih reakcija, bilo

od nuklearne fisije ili od mnogo jače fuzije. Kao rezultat, čak i nuklearno oružje sa
relativno malim učinkom je značajno jače od najjačeg kovencionalnog eksploziva, takvo je
oružje sposobno uništiti ili ozbiljno onesposobiti cijeli grad. Godine 2005 navršava se
tačno 100 godina od Ajnštajnove teorije relativiteta, koja je predstavljala apstraktnu
osnovu za konstrukciju oružja, koje će 40 godina kasnije zapanjiti svijet svojom
destruktivnošću – nuklearne ili atomske bombe. Dijve atomske bombe su 1945. godine
Sjedinjene Američke Države izbacile na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, usmrtivši
gotovo odjednom više od 200.000 ljudi. Nekoliko godina kasnije Sovjetski Savez je
napravio isto oružje (1949) čime su SAD izgubile nuklearni monopol. Nuklearno oružje
više nikada nije upotrebljeno u slične svrhe. Danas nuklearno oružje poseduje devet
zemalja. Sumnja se da još nekolicina zemalja radi na njegovom stvaranju ili sticanju.

3
 2. POJAVA NUKLEARNOG ORUŽJA I HLADNI RAT

Ozbiljna pomisao da se napravi atomska bomba pojavila se gotovo istodobno u Njemačkoj

i Sjedinjenim Američkim Državama tijekom Drugoga svjetskog rata. Naime, nacistička je
Njemačka jačala svoju vojnu industriju i bila otvorena za nove vrste oružja kako bi
dodatno osnažila svoju mladu vojnu silu. Krajem rujna 1939. godine zaživio je njemački
projekt izrade atomske bombe pod vodstvom znanstvenika Wernera Heisenberga. Naglim
jačanjem fašizma i pojavom fašističke javne doktrine geografskog i ideološkog širenja bilo
je jasno da rat, koji je upravo započeo, neće biti ograničenih razmjera i da se vrlo
vjerojatno neće moći izbjeći. Iz navedenog razloga, u listopadu iste godine, tada već
svjetski poznati fizičar Albert Einstein, u suradnji s nekoliko drugih fizičara, upozorava
predsjednika Franklina D. Roosevelta na opasnost od stvaranja nacističke nuklearne bombe
i ističe mogućnost izrade američke atomske bombe. Od početka Projekta, do srpnja 1945.
godine, Sjedinjene Države su proizvele tri atomske bombe: dvije uranijskog tipa i jednu
plutonijsku. Prva je atomska bomba uspješno testirana 16. srpnja 1945. godine u
Almogordu u Novom Meksiku (Quigley, 1966.). Gotovo četiri godine mukotrpnog rada i
ogromne količine uloženog novca u razvoj tog oružja dovele su do zaključka: bomba mora
biti bačena, a tu priliku treba iskoristiti da se ostali međunarodni akteri uvjere u snagu koju
su njezinom izradom dobile Sjedinjene Američke Države. Dana 6. i 9. kolovoza 1945.
godine bombe su bačene na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Prva bomba, koja je
sadržavala 60 kilograma uranija, eksplodirala je snagom 15 kilotona TNT-a i trenutno je
usmrtila 130 000 građana Hirošime, a u sljedećih pet godina još 70 000 ljudi umire od
posljedica radijacije. Druga bomba, od 8 kilograma plutonija, eksplodirala je snagom od 22
kilotona trenutno usmrtivši 70 000 civila, a broj se u narednim godinama udvostručio zbog
radioaktivnog zračenja (Vukadinović, 1985.).

4
 3. VRSTE NUKLEARNOG ORUŽJA

Postoje dva glavna tipa nuklearnog oružja. Prvi je oružje koje proizvodi vlastiti eksploziv
samo preko reakcije nuklearne fisije. Ovaj tip je poznat po nazivima nuklearna
bomba, atomska bomba (A-bomba) ili fisijska bomba. U fisijskim oružjima, masa fisijskog
materijala (obogaćeni uranij ili plutonij) se stavlja u superkritičnu masu — količina
materijala potrebna da otpočne eksponencijalni rast nuklearne lančane reakcije — bilo
sastavljanjem dvije potkritične mase ili kompresovanjem kritične mase sa hemijskim
eksplozivom. Količina energije koju oslobodi fisijska bomba može da varira od jedne
tone TNT-a, pa sve do oko 500.000 tona (500 kilotona) TNT-a.

Drugi tip nuklearnog oružja proizvodi ogromne količine energije kroz reakciju nuklearne
fuzije, a može biti i preko hiljadu puta moćniji od fisijske bombe. Poznatiji je pod
nazivima termonuklearna bomba, vodikova/vodonična bomba, hidrogenska bomba (H-
bomba) ili fuzijska bomba.

3.1 Nuklearna bomba

Nuklearna bomba jedno je od najrazornijih vrsta oružja. Njen rad bazira se na

principu nuklearne fisije. Prva je nuklearna bomba izgrađena tijekom Drugog svjetskog
rata kroz t1ajni projekt Manhattan američke vlade u kojemu su sudjelovali ponajbolji
fizičari tadašnjeg svijeta.

Postoje dva osnovna tipa nuklearnih oružja. Prva su oružja koja proizvode svoju
eksplozivnu energiju samo putem reakcija nuklearne fisije. Ona su uobičajeno poznata
kao atomska bomba (A-bomba) ili fisijska bomba. U fisijskom oružju, masa fisibilnog
materijala (obogaćeni uranij ili plutonij) je sklopljena u superkritičnu masu (količina
materijala potrebna da započne eksponencijalni rast nuklearne lančane reakcije), bilo
izbacivanjem jednog dijela subkritičnog materijala prema drugom, ili kompresijom
subkritične mase kemijskim eksplozivima, prilikom čega se ubrizgavaju neutroni i reakcija
počinje. Glavni izazov u svim konstrukcijama nuklearnog oružja je osiguravanje da se
značajan dio goriva iskoristi prije nego što oružje uništi samo sebe. Količina energije koju
oslobode fisijske bombe može imati opseg između ekvivalenata manjih od tone TNT-
a prema gore, do oko 500 000 tona (500 kilotona) TNT-a.

3.2 Termonuklearna bomba

Termonuklearna bomba je vrsta nuklearnog oružja koje oslobađa veliku

količinu energije putem reakcije nuklearne fuzije i može biti više od tisuću puta jača od
fisijske bombe. Poznata je još i kao vodikova/vodonična bomba, hidrogenska bomba (H-
bomba) i fuzijska bomba. Samo se za šest zemalja (Sjedinjene Američke
Države, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kina i Indija) zna da posjeduju
5
hidrogensku bombu. Hidrogenske bombe rade koristeći Teller-Ulamov dizajn u kome
se detonira fisijska bomba, u posebno napravljenom dijelu koji je u blizini
fuzijskog goriva. Gama i X-zrake koji se oslobađaju tijekom fisijske eksplozije sažimaju i
griju kapsulu u kojoj se nalaze tricij, deuterij ili litij deuterid (LiD), započinjući fuzijsku
reakciju. Neutroni oslobođeni tijekom ove fuzijske reakcije započinju konačnu fisijsku
fazu u omotaču koji je od osiromašenog uranija i koji okružuje fuzijsko gorivo,
povećavajući značajno konačni učinak. Svaka od ovih komponenti je poznata kao "faza",
sa fisijskom bombom kao "primarnom" i fuzijskom kapsulom kao "sekundarnom".
Povezujući zajedno brojne faze i povećavajući količinu fuzijskog goriva, termonuklearno
oružje može imati ogromnu snagu. Najveća bomba koja je ikada detonirana je bila Car
bomba u bivšem SSSR-u, koja je imala snagu od preko 50 milijuna tona (megatona) TNT-
a, većina modernog oružja nije ni blizu te jačine.

Tu su i drugi tipovi nuklearnog oružja. Na primjer, pojačano fisijsko oružje je fisijska

bomba koja povećava svoju eksplozivnu snagu pomoću male količine fuzionih reakcija, ali
nije hidrogenska bomba. Neka oružja su dizajnirana za posebne svrhe. Tako je neutronska
bomba nuklearno oružje koje daje relativno malu eksploziju, ali sa relativno velikom
količinom radijacije. Detonacija nuklearnog oružja je praćena eksplozijom neutronske
radijacije. Okruživanjem nuklearnog oružja sa prikladnim materijalima (kao što
su kobalt ili zlato) stvara se oružje poznato pod imenom posoljena bomba. Ovaj uređaj
može proizvesti izuzetno velike količine radioaktivne kontaminiranosti. Većina razlika u
dizajniranju nuklearnog oružja je u različitim korisnim učincima nuklearnog oružja za
različite vrste namjena i u manipuliranju konstrukcijskim elementima u pokušaju stvaranja
izrazito malog oružja.

3.3 Nuklearna strategija

Nuklearni sukob je strategija ili ratovanja ili izbjegavanja nuklearnog rata. Politika
pokušavanja odbijanja potencijalonog nuklarnog napada je od strane druge zemlje poznata
kao strategija nuklearne odbrane. Cilj je da se uvijek održava status drugog napada
(sposobnost države da odgovori na nuklearni napad sa svojim nuklearnim naoružanjem) ili
da u potencijalom ratu ima status prvog napada sa ciljem da se unište neprijateljske
odbrane prije nego što uzvrate udarac. Tokom Hladnog rata vojni teoretičari su radili na
modelima po kojima bi se spriječilo da se spriječi korištenje takvog naoružanja.

Različite forme nuklearne otpreme dopuštaju različe vrste nuklerane strategije, primarno
čineči težom odbranu i otežavajući lansiranje protivnapada protiv njih. Nekada je to
značilo držanje skrivenih projektila, kao npr. stavljanje na podmornice ili vozove čije je
lokacije teško pratiti, a u drugo vrijeme to je značilo zakopavanje u bunkerima. Druge
mjere uključuju odbranu protiv nukleranih vrsta napada korištenjem protivprojektilske
odbrane (tj. uništavanje projektila prije nego što dostignu svoje mete) ili sredstvima civilne
odbrane (korištenje ranijeg upozorenja da se evakuišu građani na sigurno područje prije
6
napada). Oružja koja si dizajnirana da unište masovne populacije poznata su pod
nazivom strateška nuklearna oružja. Oružja koja su dizajnirana da ustvari budu korištena
na bojnom polju u ratnom stanju su poznata pod nazivom kao taktička nuklearna oružja.

Možda najkontroverznija ideja u nuklearnoj strategiji je ona o širenju nuklearnog oružja.

Ovaj stav govori da, nasuprot konvencionalnom oružju, nuklearno oružje uspješno
spriječava otvoreni rat između država, kako je i spriječio u Hladnom ratu između SAD-a
i Sovjetskog saveza. Politički naučnik Kenneth Waltz najviše promovira ove stavove.

3.4 Nuklearni projektili

Slanje nuklearnog oružja, tehnologija, načini i sistemi koje koriste da se nuklearno oružje
transportira do mete, važan je aspekt nuklearnog oružja za njegov dizajn i za strategiju
njegovog korištenja.

Historijski, prvi način slanja i metoda upotrebe dva nuklearna oružja koje se upotrijebilo u
ratovanju je gravitacijska bomba bačena iz aviona - bombardera. Ovaj način se prvo razvio
u državama jer nije zahtijevano nikakva prostorna ograničenja u vezi veličine oružja, a
miniaturizacija oružja je nešto što zahtijeva veliko znanje o dizajnu oružja. Međutim,
upotreba nuklearnog oružja putem klasičnog avionskog napada značajno je ograničavala
domet napada, vrijeme odgovora na predstojeći napad i broj oružja koji se može dopremiti
i koristiti u zadano vrijeme. Osim toga, specijalizirani sistemi dopreme obično nisu
potrebni, naročito nakon što je razvijen način miniaturiziranja, nuklearne bombe se mogu
dopremati bilo strateškim bombarderima ili taktičkim avionima lovcima, što daje
mogućnost zračnim snagama da koriste svoju trenutnu flotu sa minornim ili nikakvim
izmjenama. Ovaj metod se i dalje smatra jednim od primarnih načina dopremanja i
korištenja nuklearnog oružja. Većinu američkog nuklearnog oružja, naprimjer,
predstavljaju gravitacijske bombe slobodnog pada, kao što su B61.

Taktičko nuklearno oružje uključuje razne vrste i načine dopreme, uključujući ne samo

gravitacijske bombe i projektile nego i artiljerijske granate, mine i dubinske nuklearne
bombe i torpeda koja su namijenjena protiv neprijateljskih podmornica. U SAD-u je
testirano i nuklearno oružje koje se ispaljivalo iz preuređenih minobacača. Malehna
taktička prenosiva nuklearna oružja koja su za pripremu i korištenje zahtijevala samo dva
vojnika su također razvijena i u upotrebi. Ponekad se za takva oružja pogrešno koristi
izraz bombe u aktovci. Primjer takvog oružja je Special Atomic Demolition
Munition (posebna atomska municija za uništavanje), mada postoje značajna ograničenja
između dovoljne razorne moći takvog oružja i dovoljno malehne veličine i ograničenja u
prenosu i upotrebi za današnje vojne potrebe.

7
 3.5 Vlade, kontrola i zakon
Zbog ogromne, vojne moći koja se stiče posjedovanjem nuklearnog oružja, njegova
politička kontrola je osnovni problem sve dok ono uopće postoji. Krajem 1940tih,
nedostatak međusobnog povjerenja je onemogućio Sjedinjene Američke Države i Sovjetski
savez da način bilo kakav napredak ka međunarodnom dogovoru ili sporazumu kojim bi se
kontroliralo nuklearno oružje, međutim tek 1960tih načinjeni su određeni koraci da se
ograniči i širenje nuklearnog oružja na druge države i njegov uticaj i efekte koje nuklearno
testiranje ima na okolinu i zdravlje ljudi. Sporazum o djelimičnoj zabrani nuklearnih
testova potpisan 5. augusta 1963. godine, kojeg su potpisale SAD, SSSR i Velika Britanija,
[4] zabranio je svim nuklearnim silama testiranje nuklearnog oružja na površini zemlje,
spriječavajući radioaktivno zagađenje okoline, dok je Sporazum o neširenju nuklearnog
oružja iz 1968. godine pokušao nametnuti ograničenja na vrste aktivnosti koje države
potpisnice mogu činiti, sa ciljem da se omogući ustupanje civilne nuklearne
tehnologije državama potpisnicima bez straha od mogućeg širenja oružja.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) osnovana je 1957. godine pod

mandatom Ujedinjenih naroda sa ciljem da se ohrabri razvoj civilnih načina korištenja
nuklearne tehnologije, omogućavajući međunarodnu zaštitu od njene zloupotrebe i dajući
sigurnosne upute i mjere za njeno korištenje. Do 1996. godine mnoge države su ratificirale
i potpisale Sporazum o potpunoj zabrani nuklearnih testova, koji zabranjuje svaki vid
testiranja nuklearnog oružja, što predstavlja veliku prepreku svakoj državi potpisnici da
razvije nuklearno oružje. Osim toga, potpisani su i drugi sporazumi koji reguliraju zalihe
nuklearnog oružja na bilateralnoj osnovi, poput sporazuma SALT I i START I, kojim se
ograničava broj i vrsta nuklearnog oružja između SAD i bivšeg SSSR.

Nuklearno oružje je također zabranjeno i ograničeno sporazumima između država. Mnoge

države su proglašene nenuklearnim područjem, gdje je zabranjena proizvodnja i korištenje
nuklearnog oružja, putem sporazuma. Sporazum iz Tlatelolcoa iz 1967. godine zabranjuje
proizvodnju i raspoređivanje nuklearnog oružja u Latinskoj Americi i Karibima,
dok Sporazum iz Pelindabe iz 1964. godine zabranjuje nuklearno oružje u mnogim
zemljama Afrike. Među najsvježijim primjerima je proglašenje Centralnoazijskog podučja
bez nuklearnog oružja koje je proglašeno među bivšim sovjetskim republikama u
Centralnoj Aziji, a koje zabranjuje nuklearno oružje.

Međunarodni sud pravde, kao najviši sud Ujedinjenih naroda, izdao je 1996. godine
savjetodavno mišljenje o legalnosti prijetnji ili korištenju nuklearnog oružja. Sud je odlučio
da korištenje ili prijetnja da će biti korišteno nuklearno oružje krši određene
članove međunarodnog prava, uključujući Ženevske konvencije, Haške
konvencije, Povelja Ujedinjenih naroda i Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava.

8
 4. KOLIČINA I RASPROSTRANJENOST NUKLEARNOG
ORUŽJA

Danas su globalne zalihe nuklearnog oružja značajno manje u odnosu na vrhunac postignut
krajem Hladnog rata. Kroz niz sporazuma i unilateralnih odluka broj nuklearnih bojevih
glava smanjio se na najnižu razinu u posljednjih 45 godina, međutim, u istom je razdoblju
broj nuklearnih sila porastao s tri na devet. Države koje su se deklarirale kao nuklearne
sile, te one za koje se vjeruje da posjeduju nuklearno oružje (Sjedinjene Države, Rusija,
Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael),
posjeduju danas oko 25 000 nuklearnih bojevih glava. Oko 12 500 nuklearnih bojevih
glava smatra se operativnim dok se ostatak nalazi u pričuvi ili čeka rastavljanje (NRDC,
2008.).

Država: Ukupni broj nuklearnih bojevih glava:

Rusija (Norris i Kristensen, 200 - 14 000

SAD (Norris i Kristensen, 2010.) - 8568 - 9568

Velika Britanija (NRDC, 2006.) - 200

Francuska (NRDC, 2006.) - 350

Kina (Norris i Kristensen, 2008.b) - 176

Izrael (NRDC, 2006.) - 60 – 85

Indija (NRDC, 2007.) - 40 - 50

Pakistan (NRDC, 2006.) - 60

Sjeverna Koreja (NRDC, 2006.) - 10

Ukupno: 23 474 – 24 499

Pet deklariranih nuklearnih sila nastavlja inzistirati na zadržavanju nuklearnog oružja kao
uvjeta njihove nacionalne sigurnosti što jamči daljnje nuklearno naoružavanje i nastavak
horizontalne proliferacije takvog oružja. Kada se formacijsko nuklearno oružje razmatra
kao predmet nezakonitog pribavljanja, tada nam posebno interesantne postaju tri države:
Ruska Federacija zbog višegodišnjeg razdoblja nakon završetka Hladnog rata kad mjere
sigurnosti nuklearnog arsenala nisu zadovoljavale niti minimalne standarde; Sjedinjene
Države koje se najčešće pojavljuju kao spominjana meta u slučaju nuklearnog terorizma i
gdje bi teroristički napad mogao biti usmjeren na skladišta nuklearnog oružja i Pakistan u
kojemu vlada politička kriza u zemlji te postoji zabrinutost da bi radikalni režim mogao
preuzeti vlast i doći u posjed nuklearnog oružja.

9
4.1 Učinci nuklearnog naoružanja

Tri su glavna oblika djelovanja nuklearne eksplozije: udarno djelovanje zračnoga tlaka ili
udarnoga vala (50 do 60% snage nuklearne eksplozije), toplinsko djelovanje (35 do 45%) i
radioaktivno djelovanje, odnosno djelovanje ionizirajućega zračenja (5%). Osim toga,
javlja se i elektromagnetski impuls, koji napose pri nuklearnoj eksploziji na visini od 4 do
30 km iznad tla, zbog goleme inducirane struje u žicama, antenama i metalnim dijelovima
zgrada, oštećuje sve električne uređaje i instalacije. Izravne učinke tijekom prvih sekundi
eksplozije imaju zračni udar, toplinsko zračenje i početno ionizirajuće zračenje, a
odgođene učinke imaju radioaktivne oborine i dr. djelovanja na okoliš, koja nanose
oštećenja u produljenom razdoblju od nekoliko sati do nekoliko stoljeća.

4.2 Nuklearno oružanje u praksi međunarodne politike

Praksu međunarodne politike u pogledu nuklearnog oružja odlikuju dva suprotna procesa:
proces proliferacije, ili umnožavanje i širenje nuklearnog oružja, sa jedne strane, i proces
redukcije, ili smanjivanje nuklearnog oružja, sa druge strane. U pogledu rezultata prvog
procesa, proliferacije nuklearnog oružja, može se zaključiti da se za 60 godina postojanja
nuklearnog oružja nisu materijalizovale “noćne more” s početka “nuklearnog doba”,
odnosno predviđanja da će se vrtoglavo povećati broj zemalja koje ovo oružje poseduju.4
Naime, potvrđeni nuklearni status danas ima devet zemalja. Za još nekolicinu zemalja se
sumnja da tajno rade na razvoju nuklearnog oružja. Krajnje pesimistični analitičari
međunarodne stvarnosti bi dodali, međutim, da nuklearne reaktore za miroljubivu
proizvodnju nuklearne energije poseduje preko 40 zemalja sveta, i da je mali korak od
miroljubive do vojne upotrebe iste. Proces redukcije nuklearnih arsenala podrazumeva, s
druge strane, postojanje brojnih inicijativa, kako bilateralnih (između SAD i nekadašnjeg
SSSR-a, danas Ruske Federacije), tako i multilateralnih (obično pod okriljem UN) za
smanjenje nuklearnog oružja, od kojih su neke i dale očekivane rezultate, tj. dovele do
značajnog smanjenja nuklearnog oružja. I inicijativa za potpuno ukidanje nuklearnog
oružja nije nepoznata u međunarodnoj politici. Gorbačov je 1986. među prvima predložio
plan za svet bez nuklearnog oružja do 2000. godine. Upravo ove godine smo mogli čuti
gradonačelnika Hirošime sa istim predlogom prolongiranim za 2020. godinu. U
međuvremenu, i istovremeno sa zaključivanjem ugovora o smanjenju nuklearnog oružja,
velike sile, prvenstveno SAD, najavljuju i nove vrste nuklearnog oružja, kao i sisteme
odbrane od istih. Ovakav razvoj, zajedno sa strahovanjem da u posed nuklearnog oružja
mogu doći i tzv. nedržavni akteri, koji ga mogu iskoristiti u terorističke svrhe, navodi
mnoge da savremeno stanje u pogledu nuklearnog oružja opisuju sintagmom “drugo
nuklearno doba.”

10
 5. ZAKLJUĆAK

U kontekstu nuklearnog terorizma, odnosno zloupotrebe formacijske nuklearne naprave,

posebno su interesantne tri države: Ruska Federacija (nezadovoljavajuće mjere sigurnosti
nuklearnog arsenala), Sjedinjene Države (moguća meta nuklearnog terorizma) i Pakistan
(kontinuirana politička kriza). Spomenute države posjeduju oko 23 500 nuklearnih bojevih
glava koje su raspoređene na više desetaka lokacija s različitim mjerama sigurnosti.
Nuklearno oružje bi trebalo biti zaštićeno na više načina, međutim, ta praksa nije svuda
zastupljena. Vjeruje se da Sjedinjene Američke Države štite svoje nuklearno oružje svim
prije navedenim sigurnosnim mjerama, uključujući sustav za odobravanje aktiviranja
nuklearnog oružja, te podliježe visokim mjerama osiguranja u svim fazama životnog
ciklusa. Kada je u pitanju rusko nuklearno oružje, vjeruje se da su modernim sigurnosnim
mjerama zaštićene nuklearne bojeve glave novije proizvodnje, dok je zaštita onih starije
proizvodnje upitna. Pakistansko nuklearno oružje smatra se najslabije zaštićenim, ali
određeni stupanj sigurnosti pruža činjenica da Sjedinjene Američke Države imaju namjeru
i plan evakuacije pakistanskog nuklearnog oružja ako se nad njim pojavi opasnost od
gubitka državne kontrole. Iako postoji cijeli niz mjera koje se poduzimaju u cilju
sprečavanja proliferacije i upotrebe nuklearnog oružja, zauzeto je jedinstveno stajalište da
se naglasak treba staviti na sprečavanje nezakonitog pribavljanja ili ustupanja nuklearnog
oružja. Naime, na samom početku proliferacijskog lanca mogu se poduzeti najefikasnije
mjere. Upravo se s tom namjerom ide na smanjenje ukupnih svjetskih zaliha nuklearnog
oružja, te smanjenje broja lokacija na kojima se ono skladišti. Također se vrlo mnogo
učinilo s ciljem podizanja mjera sigurnosti lokacija na kojima se nuklearno oružje nalazi.

11
Literatura

1. Craig, C., Radchenko, S. (2008.) The atomic bomb and the origins of the Cold War.
New Haven & London: Yale University Press.
2. Vukadinović, R. (1985.) Nuklearne strategije supersila. Zagreb: A. Cesarec.
3. Norris, R. S., Kristensen, H. M. (2008.) „Nuclear Notebook: Russian nuclear
forces, 2008.“ Bulletin of the Atomic Scientists.
4. https://sh.wikipedia.org/wiki/Nuklearno_oru%C5%BEje
5. https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44388

12