Ahmed Bosnić

MOĆ
VJEROVANJA
Svjedočanstva koja nisu dobila svoj epilog

ELEKTRONSKA BIBLIOTEKA
 Moć vjerovanja

.c om
Galerija čuda

nic
Čovječanstvo je dokazalo da sa podjednakom lakoćom i
fanatizmom može vjerovati u sve pa čak i u ono što se čini
nemogućim. Vjera i želja za vjerovanjem često pomračuju
činjenice i zanemaruju realnost, a tamo gdje je
os
vjerovanje pojačano stoljetnom tradicijom, ono
poprima život, neku vrstu ideoplastične realnosti
koja prkosi razumu i zakonim prirode!
w.b

O nima koji vjeruju u čuda kontekst je sve. Kada katolički

sveci prkose procesu raspadanja dugo nakon njihove
smrti, ovo se uzima kao siguran znak njihove svetosti, iako
ima dokaza da nije došlo do raspadanja leševa običnih ljudi
umrlih izvan crkve - i na ovo se gleda kao na dokaz da postoje
anomalije. Stigmatici kvare i trpe Kristove agonije, ali je čudo
bilo ograničeno na redove vjernika - sve dok jedna
ww

desetogodišnja crna djevojčica nije nekoliko dana bila u

ranama. Nije bila katolkinja, niti je bila poznato po nekoj
naročitoj svetosti, a ipak je pojava bila stvarna i potvrdili su je
ljekari i psihijatri.
Niko pouzdano ne zna da li je čudo u ove američke
djevojčice bila fizička anomalija ili fenomenološka ćudljivost
njenog organizma. Da li su njene rane (stigma) ukazivale na
©

3
 Moć vjerovanja

om
nešto što predstavlja više od vjerovanja? Je li to bila greška
prirode ili Božiji naum?...
Bilo kako bilo, kao znak božanskog prisustva danas se
uzimaju i religiozne statue, slike i ikone koje, prema brojnim
svjedočenjima, krvare i plaču. Oko njih se okupljaju

.c
hodočasnici kako bi se molili i svjedočili o čudu. U
međuvremenu, neka su znanstvena istraživanja pokazala da su,
kadkada, i likovi na snimcima običnih ljudi također plakali. I
to se racionalno ne da objasniti!

nic
Izgleda da čuda ne prave razlike među ljudima niti među
vjerama, nego se dešavaju unutar svake religije ili kulta, iako,
zavisno od konteksta, mogu da se pripišu različitim povodima
i izvorima. Kada su galebovi došli kao odgovor na molitve
Brigema Janga i pojeli skakavce koji su uništavali sve pred
os
sobom, ovo je od strane vjernika doživljeno kao znak Božije
naklonosti prema mladoj mormonskj crkvi. Da je nekim
slučajem žetva propala i da su je opsutošli skakavci, možda bi
se to tumačilo kao zlokobno djelovanje nečastivog ili
w.b

neprijateljske crne magije!

Bogata historija paranormalnih pojava potkrijepljena je i
redovnim pojavljivanjima nadnaravnih bića, kao što su
vilenjaci, anđeli, demoni i mlade djevojke za koju se vjeruje da
su Djevica Marija. Branitelji različitih religija i kultova
insistiraju da su ta zagonetna stvorenja, za koja ne znamo
odakle dolaze i kakva im je namjera, bitno različita po
ww

karakteru i namjeri. Ipak takvi susreti otkrivaju značajne

sličnosti - i možda nam, kako neko reće, govore više o
vizionarima nego o vizijama!
Mnoge pojave i fenomeni kao da imaju kompleksne
izvore; automatsko pisanje koje je gotovo uvijek proizvod
neke čudne i neobjašnjive snage piščevog nesvjesnog uma,
povremeno može otkriti istinski paranormalno znanje ili
©

4
 Moć vjerovanja

om
izgledati kao da dolazi od bestjelesnog duha. Kada se izvjesna
gospođa Karen okušala u automatskom pisanju, ona je
očigledno bila obuzeta “strpljenjem vrijednim truda”, jer su
njene literarne ambicije, frustrirane tokom njenog života, bila
konačno realizovane. Umrli kompozitori i neki drugi umjetnici

.c
nalaze izraz za nova umjetnička ostvarenja kroz neku živu
osobu (žive ruke), kao da kreativnost ne poznaje i ne priznaje
granice, čak ni tjelesnu smrt!
Moć da se dubokim vjerovanjem stvara, dostiže svoju

nic
apoteozu u ritualima alkemičara, čarobnjaka i vračeva čija
precizna samodisciplina i isposništvo u osami služe kako bi
usmjerili volju i maštu do samog čina - promjene realnosti!
Ovo se nerjetko manifestira u prizivaju svog duhovnog
čuvara (anđela, arhanđela, meleka), duha-dvojnika, duha-sluge
os
(hudama) ili u ostvarivanju redovne komunikacije sa bićima iz
duhovnog svijeta, kako bi se doznale neke bitne informacije ili
sagledali predstojeći događaji - jer upravo poznavanje tajnih
znanja i nepoznatih informacija, čarobnjacima, vračevima i
w.b

alkemičarrima i daje ugled i moć.

Fenomen transformacije i jeste suština magije. Otuda i
vjerovanja u duhovni svijet koji pod određenim okolnostima -
najčešće nakon nekog šoka ili neke stresne situacije - postaje
dio realnosti koja nas okružuje. U Britaniji se svakog Božića
slavi sezona pantomime u “transformaciji scene” u kojoj
Pepeljugina bundeva postaje kočija, a miševi postaju konji!
ww

S druge strane, duboka forma magije vidi se i u

transsupstancijaciji katoličke crkve gdje se, na vrhuncu mise,
vjeruje da vino postaje Kristova krv a hostija njegovo tijelo.
Paganska ideje da se Bog ubije i pojede kako bi se obezbijedila
plodnost postala je srž i središte kršćanstva.
Pristaše crkve djelimično su apsorbirali i mudro preinačili
paganska vjerovanja, svetilišta, bogove i duhove. Tamo gdje je
©

5
 Moć vjerovanja

om
nekad bio Lucifer, Sin jutra, lijepi rušilac, sada je došao Đavo,
sa zastrašujućom kozjom glavom i papcima, koji je za sobom
ostavljao smrad sumpora i vatrenu jaru pakla. Tamo gdje su
nekad bile mudre i lucidne seoske žene, iscjeljiteljke i
vidovnjaci, sada su došle vještice koje su se, udružene sa

.c
Đavolom, posvetile svijetu zla i destrukcije. Mudre žene su,
dakako, i dalje postojale ali su mnoge, pod teškim optužbama
Inkvizicije, zajedno sa stotinama hiljada nevinih ljudi, nestale u
strahovitom evropskom lovu na vještice.

nic
Nasumnjivo je i u tim dramatičnim vremenima postojalo
obožavanje Đavola, kao što i danas postoji, ali ogroman broj
optuženih i osuđenih nisu poznavali crnomagijske obrede zbog
kojih su skončali u najtežim mukama. Vjerovanje koje može
stvoriti sve - u dobru ili u zlu - stvorilo je jeretike čarolije i
os
dalo njihove mučenike. Historija lova na vještice govori više o
tužiteljima nego o optuženima; kada dođu do moći ljudi
kojima je teror i licemjerje bliže od ljudskosti i poštenja,
uvijek počinju hajke i lovovi na vještice!
w.b
ww
©

6
 Moć vjerovanja

.c om
VILENJACI

nic
Junaci narodnih priča

R iječ vilenjak kod mnogih izaziva dvojake asocijacije. Prva

asocijacija zahvata čitav niz nadnaravnih duhovnih bića
koja nisu anđeli, nisu đavoli niti zli domoni, strašila ili
os
čudovišta, ali jesu duhovna bića koja se pojavljuju na pustim
mjestima, najčešće u šumama. Druga asocijacija odnosi se na
sasvim određenu vrstu duhovnih bića koja se razlikuje u
veličini, ali više-manje svi vilenjaci po izgledu podsjeća na
w.b

ljude. Ovaj tip vilenjaka poznat je pod raznim imenima:

“Dobri” u Bosni i Hercegovini, “patuljci” u južnim
grofovijama Škotske, “Daoine Sidhe” u Irskoj ili “Seelie
Court” (Sili Kort) u Škotskoj. O njima se govori i kao o
tajanstvenim “Dobrim susjedima”, neznanim “Strancima” ili
jednostavno “Njima”...
Vilenjaci su u prošlosti bili glavni junaci mnogih
ww

narodnih svjedočanstava i kazivanja koji nikada nisu do kraja

provjereni niti potvrđeni. Na tome su građene najljepše
narodne priče i folklorne izvedbe, koje su mnogim slikarima
poslužile kao inspiracija, a kompozitorima kao nepresušni
izvor sa koje su se napajali najfinijim nadajnućima.
Jedan od najvećih autoriteta, kada su u pitanju ova
tajanstvena duhovna bića, svakako je škotski učenjak i
©

7
 Moć vjerovanja

om
svećenik Robert Kirk (1644.-1699). Njegov rukopis “Tajna
zajednica patuljaka, fauna i vilenjaka” (“The Secret
Commonwealth of Elves, Fauns and Fairies”) rezultat je
njegovih dugogodišnjih proučavanja i dubokog vjerovanja u
istinsko postojanje vilenjaka. Zbog toga on svoje djelo i

.c
završava sa očitim ubjeđenjem da su takva bića dio naše
realnosti! (Nakon njegove smrti, vjerovalo se da je sam Kirk
zarobljen ispod vilinskog brda). Kirk je vjerovao da su
vilenjaci “bića između čovjeka i anđela” i njegova knjiga

nic
detaljno opisuje karakteristike vilenjaka zabilježene u
folklornoj tradiciji širom Evrope.
Prema Kirku vilenjaci nisu zli, iako mogu da budu
pakosni ili kapriciozni. Imaju svoj kodeks časti koji bi se
mogao opisati kao aristokratski. Oni poštuju moral i
os
plemenitost, a mrze zloču, pakost i destrukciju. Oni vole
harmoniju, čistoću i urednost; mogu biti zli i iskaliti strahovitu
osvetu ako je prekršen ugovor s njima ili ako ih previše
špijuniraju ili ako su narušeni njihovi tabui.
w.b

I njihove zabave su aristokratske: vole muziku i igru, lov

i jahanje.
Oni pokazuju neobičnu ovisnost o ljudima, nagovje-
štavajući time da su slabi i ranjivi. Ponekad su spremni ukrasti
dio hrane od ljudi ili odnijeti neki predmet koji ljude veoma
cijene.Ponekad će čak odvesti neko dijete, ali će u zamjenu
umjesto njega ostaviti svoje vlastito - koje nije ni čovjek, a nije
ww

ni duh! Ponekad će oteti babicu kako bi pomogla pri porodu

majci vilenjaka. Zašto? Moguće i zato, smatra Kirk, što
vilenjakinje rađaju ljudsko-vilinski hibrid!
Susreti ljudi s vilenjacima obično se dešavaju u
specifično vrijeme dana, u određenim sezonama i na
određenim mjestima. Nerjetko se vjeruje da vilenjaci žive pod
zemljom ili u brdima, u šumama ili u humkama. Kada se
©

8
 Moć vjerovanja

om
ljudska bića, dragovoljno ili ne, nađu unutra kraljevstva
vilenjaka, njihovo iskustvo o vremenu često će biti potpuno
iskrivljeno i netačno. Na primjer, nakon nekoliko dana
boravka među vilenjacima, najčešće na gozbama i igrama,
vratit će se u svijet ljudi i otkriti da je prošlo samo nekoliko

.c
trenutaka. Ili, češće, vratiće se nakon, kako se njima učini,
kratke posjete i sa zaprepaštenjem otkriti da je u međuvremenu
proteklo - nekoliko godina!
Kako u svojoj zanimljivoj knjizi “Tajna zajednica

nic
patuljaka, fauna i vilenjaka” navodi Robert Kirk, vilenjaci
posjeduju osobinu da kontroliraju ljudsku percepciju - moć
koja je prvobitno bila poznata kao “glamur” (sjaj, opsjena).
Mogli su, na primjer, vlažnu i mračnu pećinu pretvoriti u
veličanstvenu palatu ili ružnu, izboranu staricu u privlačnu
os
djevojku, čak ljepoticu!
Ovakvi, konkretni primjeri, nađane su u stotinama
pojedinačnih izvještaja i svjedočanstava iz prošlosti. U njih su
iskreno vjerovali pripadnici mnogi kultura i religija širom
w.b

svijeta.
Šta su, zapravo, vilenjaci? Da li uistinu postoje i kako
objasniti taj fnomen? Oni koji su se u 19. i početkom 20.
stoljeća temeljitije bavili izučavanjem folkornih tradicija,
ponudili su tri odgovora:
1. Vilenjaci su duhovi mrtvih, možda sjedinjeni sa
preostalim paganskim vjerovanjima o postojanju lokalnih
ww

duhova. To su bića iz kolektivne svijesti ljudi pretkrišćanskog

perioda o kojem je historičar Edvard Gibon govorio kao o
“elegantnoj mitologiji Grka i Rimljana”.
2. Vilenjaci su izgubljena forma bogova i junaka iz
starog svijeta Kelta koje je iz zaborava izvuklo kršćanstvo.
Aristokratski način života irskih, škotskih i velških vilenjaka,
s njihovom sklonošću prema lovu i jahanju, doprinosi
©

9
 Moć vjerovanja

om
vjerovanju u ispravnost ove teorije.
3. Vilenjaci predstavljaju uspomenu na antičke europ-ske
narode, moguće one mediteranskog porijekla, koje su keltski
osvajači iz “željeznog doba” otjerali pod zemlju, a njihovi
osvajači su ih i prezirali i plašili se ih. Tradicionalni strah

.c
vilenjaka od željeza daje izvjesnu podršku ovoj verziji o njihovom
porijeklu, kao uostalom i njihova osobina da mogu koristiti
magične moći da bi nadoknadili nedostatak fizičke snage.
Pažljivi čitalac mogao bi da zapazi neke zajedničke crte

nic
između karakteristika vilenjaka i karakteristika aliena
(vanzemaljaca) koje se opisuju u izvještajima o susretima
“treće vrste”. U svojoj zanimljivoj knjizi “Dimenzije: knjiga
o kontaktima sa vanzemaljcima” (“Dimensions: A Casebook
of Alilen Contact”), koju je 1988. godine objavio, ugledni
os
ufolog Žak Vale (Jacques Vallee) upozorava na sličnosti u
opisima fizičkih pojava, te sugerira na običaje vilenjaka i
aliena da odvode ljudska bića u neke sasvim drugačije
prostorno-vremenske ambijente. Takođe je ukazao i na sličnost
w.b

između kupolastog oblika mnogih NLO i humki u kojima su,

kako se u prošlosti pričalo, živjeli vilenjaci.
Vale, međutim, ne tvrdi da su vilenjaci neka ranija forma
vanzemaljskih posjetilaca. Naprotiv, on potpuno odbacuje
hipotezu o alienima. Umjesto toga on nudi gledište da leteći
tanjiri i njihovi putnici, zajedno sa vilenjacima, anđelima i
drugim duhovnim bićima, predstavljaju univerzalni fenomen
ww

koji je istovremeno i fizičke i psihičke prirode . Prema njemu

radi se o veoma složenom fenomenu koji je tokom minulih
stoljeća zapažan i objašnjavan različito, zavisno od nivoa
svijesti pripadnika kulturne sredini u kojoj se fenomen
pojavljivao. On, po svoj prilici, sugerira Žan Vale, proizilazi iz
svijeta izvan poznatih dimenzija prostora i vremena.
©

10
 Moć vjerovanja

.c om
ANĐELI

nic
Božiji poslanici

R iječ “anđeo” potiče od grčke riječi “angelos” što znači

“glasnik”. Ideja o spiritualnim bićima koja posreduju
između Boga i Nebeskog kraljevstva na jednoj, i Zemaljskog
os
kraljevstva na drugoj strani, zajednička je zaratustrizmu,
judeizmu, hrišćanstvu i islamu. Moguće je da su razvijeniji
pojam anđeoske hijerarhije Jevreji apsorbirali iz kontakata sa
drugim prastarim religijama Bliskog i Srednjeg istoka u
w.b

kojima su takva vjerovanja bila blisko povezana sa tajnim

učenjima i astrologijom.
U Starom zavjetu spomenuta su samo dva anđela
(arhanđela, meleka): Mikailo i Gabrijel. Apokrif Starog
zavjeta spominje još dva: Rafael, iscjelitelj, pomagač i čuvar
ljudskog duha; Uriel, koji bdije nad svijetom i vlada
podzemljem. “Prva knjiga Enoha” dodaje još trojicu: Raguela,
ww

Sariela i Remiela, i razvija ideju da viši redovi anđela,

kerubim i serafim, čuvaju i štuju tron Boga, dok se niži redovi
bave poslovima ljudi.
Kršćanstvo je tu anđeosku hijerarhiju preuzelo od
judeizma i slijedeći Sv. Pavla dodalo nove redove vrlina,
moći, principa, domena i tronova. U ovaj sistem vjerovanja
bila je inkorporirana i ideja o ratu na nebu, u kome Lucifer,
©

11
 Moć vjerovanja

om
nekada ponosni anđeo, biva izbačen i postaje pali anđeo,
glasnik koji vara ljude, dajući im lažan pojam o njihovom
mjestu u redu stvari i dovodeći ih u iskušenje da prkose Bogu.
Ova ideja, kada je spojena sa judejskim konceptom
Satane, anđela tužitelja koji tjera Boga da nemilosrdno

.c
kažnjava ljude za njihove grijehe, proizvela je
srednjovjekovnog kršćanskog Đavola koji postaje simbol zla -
napasnik i vladar pakla.
Islam je vjerovatno preuzeo anđeosku hijerarhiju iz

nic
judeo-kršćanstva - melek (anđeo) Gabrijel je poslaniku
Muhammedu otkrio Kur’an Časni i istinsku prirodu Allaha i
znatno oplemenio ideju da svaki čovjek ima dva meleka-
čuvara, jednog koji upravlja njegovim dobrim djelima i drugog
koji upravlja njegovim nedoličnim djelima.
os
Srednjovjekovna ideja o anđelima (i demonima) bila je
povezana sa trojnom koncepcijom svijeta koji je Nebo, Zemlja
i Podzemlje, a ovo je opet bilo povezano sa srednjovjekovnom
kosmologijom u kojoj je Zemlja, u centru Univerzuma,
w.b

okružena nebeskim sferama. Kada je ovaj sistem propao

krajem srednjeg vijeka, vjerovanje u hijerarhiju anđela takođe
je mnogo izgubilo na snazi. Kasnije su, međutim, neki
kršćanski teolozi, slijedeći Frojda, povezali ideju o Nebu,
Zemlji i Paklu sa tri nivoa spiritualne prirode čovjeka:
superego, ego i id.
Dok su, u narodnom vjerovanju, anđeli slikani u
ww

ljudskom obliku, iako ponekad sa krilima i skoro uvijek sa

aurom nadnaravne ljepote, srednjovjekovni teolozi insistirali
su na tome da je njihova istinska priroda čisto spiritualna i da
su uzimali ljudski oblik samo kako bi postajali vidljivi.
Značajno je, međutim, da se svi biblijski zapisi o anđelima
podudaraju sa narodnim vjerovanjem: anđeli imaju ljudska
tijela i ljudske atribute. Upravo ova činjenica podržava tvrdnju
©

12
 Moć vjerovanja

om
glasovitog ufologa Žaka Valea da alieni (vanzemaljci) iz
letećih tanjira nisu ništa drugo do anđeli, demoni, vilenjaci ili
neka druga duhovna bića, fenomeni čiji dublji smisao još
uvijek ne uspjevamo do kraja racionalno da objasnimo!

.c
nic
os
w.b
ww
©

13
 Moć vjerovanja

.c om
ĐAVO

nic
Vladar destrukcije i pakla

U kršćanskom vjerovanju Đavo je princ zlih duhova,

duhovno biće koje dovodi čovječanstvo u iskušenje,
vladar pakla i otjelotvorenje apsolutnog zla. Poznat je po
os
različitim imenima od kojih su najpoznatija Sotona, Lucifer,
Iblis, Belijal, Belzebul (Gospodar muha) i Belzebub
(Gospodar smrada). Mefisto ili Mefistofeles je njegov najčešći
literarni naziv.
w.b

Dvije važne niti upletene su u zapadno vjerovanje u

Đavola. To su - njegova uloga i njegove moći. Monoteističke
religije (zaratustrizam, judeizam, hrišćanstvo i islam) uzgajaju
tradicionalno vjerovanje o ponosnom anđelu, Luciferu, koji je
zbog neposluha i prkosa vrhovnoj moći Boga, izbačen iz
Nebeskog kraljevstva i otjeran u Pakao. Na kraju vremena bit
će osuđen na vječnu vataru Pakla, ali za sada još uvijek ima
ww

znatnu moć na zemlji i slobodu u akciji. U ovom

tradicionalnom vjerovanju, on se konstantno bori kako bi
čovjeka odvukao sa staze spasenja i vječnog života na staze
grijeha, smrti i uništenja. On se može da pojavi kao zmija ili
kao žena ili (u slučaju Fausta ili na drugim mjestima) kao
elegantan gospodin bjelosvjetskih manira. Milton ga u
“Izgubljenom raju” opisuje kao lik koji u sebi sadrži anđeosku
©

14
 Moć vjerovanja

om
ljepotu i plemenitost držanja.
Pojam Đavola kao Boga zla vjerovatno se pojavio u
periodu između šestog i četvrtog stoljeća prije nove ere, kada
su Jevreji došli pod uticaj Zoratustranaca. Kada je počela da se
uspostavlja ideja o jednom božanstvu - svemoćnom i

.c
aposolutnom dobru - osjetila se potreba, da bi se objasnilo
postojanje zla, da se vjeruje i u biće koje predstavlja -
apsolutno zlo. Vidi se da u svojoj nedokučivoj mudrosti Bog
za sada toleriše ovaj arhitip, ali je osuđen na krajnji poraz i

nic
uništenje.
U apokaliptičnom periodu judeizma, koji počinje negdje
oko 100 godina prije Krista i traje do 70 godina poslije Krista,
sa padom Templa, Sotona postaje veoma izražen u jevrejskoj
misli. Poslije pada Templa, istakla se sekta fariseja, koji su
os
vjerovali da je Templ bio centar vjere. Bili su veoma moralni i
etični, i osnivači su rabinske i talmudske tradicije, koja
dominira modernim judeizmom. Fariseji gotovo da nisu
pridavali nikakvu važnost Sotoni.
w.b

U Starom zavjetu, Sotona nije protivnik Boga, nego

nemilosrdan tužitelj Nebeskog suda, koji tjera Boga da bez
milosti kazni grešno čovječanstvo. U postbiblijskom judeizmu
i kršćanstvu Satana postaje Princ zla, ali njegova ranija uloga
može objasniti zašto on, iako otjelotvorenje svih grijeha, u
Paklu nadgleda kazne grešnika.
U Knjizi o Jovu, Sotona raspravlja sa Bogom o odbosu
ww

prema Jovu, a u prva dva stoljeća nove ere zabilježene su

tendencije da se od Sotone načini važna božanska ličnost.
U Novom zavjetu, Isus se obraća Belzebubu kao Princu
đavola i Luciferu kao nosiocu svjetlosti. Stoljećima mi na sve
njih gledamo kao na Đavola. Satana se smatra vođom đavola,
mada ih je teško razlikovati. Uglavnom, o njima je lakše
govoriti kao o jednom istom stvorenju.
©

15
 Moć vjerovanja

om
U prvom stoljeću prije krista, pojavila se grupa poznata
pod imenom gnostici. Bila je usko vezana za judeizam i za
kršćanstvo, ali teolozi još uvijek raspravljaju da li su gnostici
bili jeretici ili pak nezavisna religija.
Bilo kako bilo, gnostici su imali dualistički pogled na

.c
svijet: dobro protiv zla, materija protiv duha! U tom bogu
materije, gnostici su vidjeli biće zla koje ima neograničene
moći. To biće gnostici su ponekad nazivali Đavolom i oni su
ga uzdigli na beskrajno visoki nivo moći.

nic
Posebna priča vezana je za bogumile, koji su se po
Europi širili iz Bugarske i koje je katolička crkva smatrala
jereticima, jer su vjerovali u cijelu galeriju bogova vezanih za
zemljoradnju, plodnost, prirodu... Njihova braća po (ne)vjeri,
katari u Francuskoj za kratko vrijeme postali su veoma moćni
os
i uticajni što je počelo da ugrožava i uticaj Svete stolicue.
Zbog toga je godine 1208. papa Inocentije III objavio križarski
rat protiv njih. Rat je bio krvav i nemilosrdan i trajao je
dvadeset godina. Na kraju je katare prisilio da pređu u tajnost
w.b

i da se iz ilegale bore protiv Inkvizicije koju je zasnovao papa

Grgur IX.
Nakon katara, na zao glas su izvikani templari,
svojevrsni pokret vitezova-svećenika koji je osnovan u 12.
stoljeću, pod okriljem crkve i Svetim Bernarom, kao križarski
red koji je trebalo da pomogne u oslobađanju Svete zemlje i
Jeruzalema. Bio je to red najhrabrijih vitezova, u početku,
ww

neka vrsta crkvene policije, čiji su se pripadnici, svi odreda,

zaklinjali na potpunu čistoću i celibat. Čak im je bilo
zabranjeno da se ljube s majkama, ali upravo apsulutno
izbjegavanje žena, najvjerovatnije je uticalo da se s vremenom
pronese glas o homoseksualnosti među nima.
Mnogi smatraju da su dvije glavne činjenice razlikovali
templare od drugih srednjovjekovnih redova: odanost borbi i
©

16
 Moć vjerovanja

om
savršena tajnost o unutrašnjoj strukturi i funkcioniranju reda.
Sve do 14. stoljeća imali su skromne vojne funkcije, ali su zato
bili moćni bankari i vješti trgovci. Specijalizirali su se za
transfer novca s jednog na drugo mjesto. To ih je učinilo
neobično važnim u historiji bankarstva i financija.

.c
Niko danas sa sigurnošću ne može tvrditi da li su
templari potpisali Ugovor sa Đavolom, ali je francuski kralj
Philipe IV, u 14. stoljeću, odlučio da povede istragu o njima.
Historičari smatraju da je francuski kralj htio da ih uništi kako

nic
bi se dokopao njihovog bogatstva i napunio kraljevsku riznicu.
U toku, istrage, pošto su templari podvrgnuti teškim
mučenjima, inkvizitori su uspjeli da iz njih izvuku priznanja
koja su, izgleda, ukazivala na bavljenje Sataninim kultom i
homoseksualnošću
os
Postojala je optužba (a i priznanja!) da su se templari
molili zlom Bafometu, koji je opisan kao punjena ljudska
glava ili glava koze, te da su obožavali Đavola u obličju crne
mačke. Bafomet je, duhovno biće s kozjom glavom, viđan i u
w.b

modernom sotonističkim ritualima i ponekad se smatra

zaštitnim simbolom sotonizma!
U srednjovjekovnoj umjetnosti i literaturi (na primjer, u
Danteovom “Paklu”), Đavo i njegovi pomoćnici demoni
opisani su ili naslikani kao figure užasavajuće ružnoće i samo
su djelimično ljudi. Ove sablasne slike trebale su da daju
predodžbu ružnoće grijeha i uplaše muškarce i žene kako ne bi
ww

svjesno zgriješili (iako su, moglo bi se reći, i rezultat izvjesnog

perverznog uživanja likovnih umjetnika i pisaca).
Tamo gdje je Đavo naslikan kao polučovjek, sa
rogovima i kozjim nogama, takva slika može da predstavlja još
jednu nit u ovoj kreaciji - opstanak narodnog sjećanja na
preistorijska paganska božanstva. Imena Đavola i njegovih
demona (Belzebul, Asmodeus, Astarot i Beherit, na primjer)
©

17
 Moć vjerovanja

om
izvjesno su imena paganskih božanstava koje su Jevreji
prihvatili a onda odbacili kako se razvijao njihov monoteizam.
Moderno kršćansko vjerovanje nastoji da odbaci
neprijatne slike srednjeg vijeka, zajedno sa materijalnom
prirodom kažnjavanja u Paklu. Ali, opstaje ideja o živom

.c
principu zla, bez obzira na to kako se zove. Konačno, i
ortodoksni i neortodoksni kršćanski svećenici još uvijek
praktikuju egzorcizam, istjerivanje demona iz opsjednutih
ljudi! Za njih je postojanje Đavola i zlih duhovnih bića, koji

nic
permanentno napadaju ljude, neupitna činjenica, kao što su
neupitne činjenice dan ili noć!
Obožavanje Đavola ili sotonizam ima nekoliko oblika,
koja se međusobno ne mogu uvijek precizno razlučiti. S jedne
strane, postoji stara teofizička tradicija da je takozvani đavo
os
Jedan Pravi Bog čije je mjesto uzurpirao Bog kojeg štuju
jevreji, kršćani i muslimani. Zatim postoji đavolje obožavanje
vještica, koje ima korijene u vjerovanju siromašnih i ubogih da
im je Đavo ponudio pomoć i zadovoljstvo koji su im uskraćeni
w.b

u ovom životu, to jest pomoć i zadovoljstvo koja im je uskratio

Bog u koga vjeruju kršćani, jevreji i muslimani.
Konačno, postoji satanizam kao pravi, perverzno-
intelektualni kult, koji svjesno i namjerno, odbacuje
kršćanskog Boga i kršćanske vrline i oplemenjuje zlo u
ritualima koji skrnave rituale kršćanstva (na primjer, kada je
Alister Kroli žabu krastaču nazvao Isusom Kristom i razapeo
ww

je na krst).
©

18
 Moć vjerovanja

.c om
VJEŠTICE

nic
Sotonine robinje

“D a bi se razumjela čarolija, moramo se spustiti u

najdublje okeane svijesti”, pisao je Džefri Barton
Rasel u knjizi “Čarobne moći u srednjem vijeku”. Mnogim se
os
savremenim istraživačima ovaj savjet doima kao da je upućen
onima koji su nemilosrdno progonili, mučili i ubijali na stotine
hiljada navodnih vještica u sveeuropskom lovu na vještice u
15, 16. i 17. stoljeću.
w.b

Psiholozi i sociolozi zabilježili su da su gotovo svi

optuženi bili žene, a gotovo svi tužitelji bili muškarci. Mnogi
od njih bili su neoženjeni, pošto su bili svećenici ili monasi,
kao što je to bio slučaj i sa pripadnicima zločuvene španjolske
inkvizicije. Svaka ozbiljnija prijetnja seksualnoj stereotipnosti
bila je primana s takvom histerijom da je vjekovima
odjekivala.
ww

Onog časa kada su glasovitoj Jovanki Orleanki rekli da

obuče muško odijelo, da jaše konja i povede muškarce u bitku, bilo
je jasno da ona predstavlja istinsku prijetnju društvu u kojem su
vladali muškarci; morala je biti spaljena kao vještica! Seksualni
tonovi bili su prisutni i u ispitivanju optuženih, a nad njima su
primjenjivane muke u kojima je bio dominantan seksualni
sadizam. Sve ovo je užasno i ničeg u tome nije bilo paranormalno.
©

19
 Moć vjerovanja

om
Pa ipak vještice su bile optuživane za paranormalna
djela: da ih je zaveo Đavo i da su s njim sklopile Ugovor koji
im je davao moć da mogu mijenjati lik po sopstvenoj želji, da
samo jednim pogledom mogu uništiti stoku, žetvu i ljude, da
mogu letiti do bezbožnih Sabata gdje su se gostile jelima od

.c
izmeta i tijela novorođenčadi, te učestvovale u grozomornim
seksualnim orgijama, ljubeči Đavola u anus!
U stvari, stoljećima su muškarci vjerovali da su neke
žene opasne čarobnice, da ulaze u dušu muškarca koji spava i

nic
sišu mu vitalnost. U prosvjećenijim vremenima tako možemo
napraviti intelektualnu povezanost između erotskih snova koji
dovode do noćnih polucija i fantazija o moćnim uticajima
vještica.
Većina žena koje je svemoćni Veliki Inkvizitor optuživao
os
da su vještice, bile su totalno nevine. U rukama mučitelja prve
su se našle oboljele, deformirane, usamljene i uplašene žene;
priznanja da su u društvu Đavola vršile odvratna i nepojmljiva
djela donosila su im smrt davljenjem prije nego što bi do njih
w.b

došao plamen vatre, a otvorena i smjela izjava o nevinosti

značila je beskrajno mučenje i polaganu smrt na lomači!
Ove činjenice uistinu izazivaju užas, ali je
komentatorima iz 20. stoljeća lako zanemariti činjenicu da je
za srednjovjekovnog vjernika pakao bio neupitna stvarnost, a
priznanje o saradnji s Đavolom - pasoš za pakao. Umrijeti
neispovjeđen u mučilištu ili na lomači, uz to optužen za tako
ww

strašan grijeh kao što je saradnja sa Nečastivim, bila je najveća

muka.
Sa objavljivanjem svojevrsnog priručnika za lov na
vještice, glasovite knjige “Mlleus Maleficarum” (“Čekić
vještica”) 1486. godine, koju je napisala grupa Dominikanaca
- manje od pedeset godina nakon pronalaska štampe – euforija
proganjanja vještica poprimila je zastrašujuće oblike. “Mlleus
©

20
 Moć vjerovanja

om
Maleficarum” je na svojim stranicama do u detalje opisivala
kako otkrivati, mučiti i proganjati vještice. Knjiga je za kratko
vrijeme postala hit svog vremena pa je u Njemačkoj doživjela
16 izdanja, u Francuskoj 11, u Italiji dva, a kasnije je
prevedena i na engleski jezik.

.c
Pravila za ispitivanje i egzekuciju vještica u “Mlleus
Maleficarumu” bila su s takvom temeljitošću opisana da je je
američki historičar Džorž Linkol Bur, s pravom opisao kao
“užasnu knjigu koja je… prouzrokovala više patnji nego i

nic
jedno drugo djelo napisano ljudskom rukom”.
Različite zemlje reagirale su na različite načine pred
prijetnjom od vještica. U Engleskoj, vještice su često
kažnjavane masnom globom ili uranjanjem u vodu do
iznemoglosti i smrt iako je dolazak na vlast Metjua Hopkinsa,
os
generalnog tragača za vješticama, 1640. godine označio
finansijsku propast, mučenje i vješanje stotina osumnjećenih
osoba.
U Francuskoj su se inkvizitori specijalizirali za mučenje
w.b

osumnjičenih kako bi priznali najnevjerovatnije okultne

zločine. U Španjolskoj je inkvizicija postala primjer za krajnji
sadizam pod okriljem države. U Njemačkoj je historija
bjesnila do usijanja, pa su građeni specijalni zatvori u kojima
su zatvarali i mučili vještice i gdje je na malom prostoru
godišnje spaljivano najmanje hiljadu osoba.
Neka vrsta morbidnog zadovoljstva obuzimala je mnoge
ww

zajednice - stari računi izravnavani su u ime Boga - pa su se

čak i članovi istih porodica osjećali slobodnim da optužuju
jedni druge za saradnju sa Đavolom, baš kao što su njemački
nacisti ohrabrivali vjerne pripadnike da špijuniraju čak i svoje
najbliže srodnike. Iako su mnogi razumni ljudi nastojali da
histeriju ublaže i javnost razuvjere u ispravnost lova na
vještice, užasna euforija se ugasila takoreći sama od sebe.
©

21
 Moć vjerovanja

om
Posljednja europska vještica ubijena je u Poljskoj 1793.
godine.
Vjerovanje u moć “heksa” - kletve “vještica” - ostaje,
posebno u ruralnim oblastima sa snažnim paganskim
korijenima. Još od najranijih vremena, u većini malih

.c
zajednica bilo je rođenih vidovnjaka, obično žene, čije su moći
korištene za dobro ili zlo, ali koje su obično djelovale kao
iscjelitelji i čarobnjaci. Ironija je da se i danas takve moći
pojedinih seoskih žena u sredinama u kojima žive uveliko

nic
cijene. Kako sve više današnjih ljudi postaju nezadovoljni
ortodoksnom medicinom, magični čini i tradicionalni herbalni
napici postaju sve popularniji. Seoski iscjeljitelji, spravljači
melema i ljekovitih smjesa - iako nisu sklopile Ugovor sa
Đavolom - obično imaju i proročanski dar. Time njihova
os
popularnost u narodu dobija neslućene dimenzije.
Nesumnjivo je mali procent žena koji su mučene i
osuđeni na smrt kao vještice bilo na strani zla. Pogotovo, bilo
ih je veoma malo koje su se, uistinu, uključivale u seksualne
w.b

perverzije, satanizam i u ritualna ubistvo iz “zabave”. Takve se

užasne seanse, pod dejstvom droge, dešavaju i u sadašnjem
vrijemenu, kao što su se dešavalo u svim vremenima, od
Babilona do danas. Neke žene su, možda, učestvovali u
orgijama koje su do u detalje opisivali u mučilištima ili su,
možda, vjerovale da su imali seks sa hladnim, mračnim
strancem, koji ih je nagradio okultnim moćima.
ww

Bilo kako bilo, postoji nekoliko mogućih objašnjenja za

iskustva o kojima su srednjovjekovne vještice same davale
priznanja; možda su “odletjele” do Sabata tokom vantjelesnih
(astralnih) iskustava. Jednako tako mogle su izazvati osjećaj
leta trljajući se moćnom drogom ili sjedeći na metli
namazanom uljem koje sadrži tu drogu ili oralno uzimajući
neko halucigeno sredstvo.
©

22
 Moć vjerovanja

om
Mali je broj žena optuženih za bacanje čini i Ugovor sa
Đavolom koje su uistinu bile zavedene od strane ovih zlih
duhovnih bića. Postoji veliki broj autentičnih svjedočanstava i
zapisa iz svih vremena, civilizacija i religija, koji govore o
takvim magičnim i krajnje destruktivnim partnerstvima. Neki

.c
su zabilježeni i podrobno opisani u analima o satanizmu i
vješticama, drugi se pominju u obrednoj magiji i najčešće su
opisani u storijama o crnomagijskim protokolima i ritualima
(odnos medija i duhovnog vođe), te u zanimljivim zapisima o

nic
fenomenima doživljenim na spiritualnim seansama.
Posljednja osoba proganjana na osnovu britanskog akta o
vješticama iz 1735. bila je kontraverzni medij Helena Dankan,
koja je 1944. godine odležala devet mjeseci u zatvoru. Ona i
njena tri pomoćnika bili su optuženi da su potpisali Ugovor sa
os
Đavolom, te da su “prizivajli duhove pokojnika kako bi s
njima komunicirali…” Ovaj član britanskog Zakona je ukinut
1951. godine.
Šezdesetih godina minulog stoljeća s obje strane
w.b

Atlantika dogodilo se nešto neobično: magija i okultizam

doživjele su pravu eksploziju u koju se uključilo na stotine
hiljada ljudi. Magija – bijela i crna – voodu, spiritizam,
bacanje čini, ritualna magija, satanizam..., sve je to, najednom,
postalo zabrinjavajuće moderno da crkvene vlasti naprosto
nisu znale šta i kako da poduzmu.
Mnogi danas smatraju da je interesovanje za magijom i
ww

direktnim komuniciranjima sa duhovnim bićima, ukljućujući i

Ugovore sa Đavolom, probudio britanski okuliste Džerald
Gardner koji je umro 1964. godine.
Gardnerove čini, sa naglaskom na seksualni
egzibicionizam i golotinju, imale su raširen kult tokom hipi
pokreta u svijetu. Danas se, međutim, veći naglasak stavlja na
izmijenjeno stanja svijesti kako bi se stupilo u kontakt sa
©

23
 Moć vjerovanja

om
arhitipskim bogovima.
Čini se da su predrasude i optužbe usmjerene protiv
okultista ponovo u porastu; vještice su posebno meta
kršćanskih fundamentalista koji su, kako se tvrdi, organizirali
napade na grupe i pojedinaca, te da su mnoge nevine žene,

.c
proglašavane vješticama, izgubile posao i morale da se sele iz
mjesta u mjesto. Amnesti international, međunarodna
organizacija za prava čovjeka, stalno je odbijala da odgovori
na ozbiljna upozorenja i molbe za pomoć jedne grupe

nic
proganjanih žena, koje je sredina u kojoj su živjele, proglasila
vješticama. Zapanjuje podatak da se to događalo 1988. godine
a ne u mračnom srednjem vijeku!
os
w.b
ww
©

24
 Moć vjerovanja

.c om
CRNA MISA

nic
U slavu zla i smrti

C rna misa je inverzija kršćanske mise. U samom početku

ona nije bila sotonistička. Njen početak može se datirati
negde oko osmog stoljeća, kada je izmišljen anti-Krist. U
os
Bibliji se anti-Krist izravno ne pominje, ali mnogi smatraju da
je upravo zahvaljujući njemu, nastao cijeli jedan pokret
njegovih sljedbenika i obožavalaca koji su počeli prakticirati
Crne mise. One su zasigurno povezana sa katoličkom
w.b

crkvenom misom, i možda su nastale kao neki prkos od strane

razočarenih vjernika ili svećenika-otpadnika, koji su u Crnoj
misi vidjeli jedan od načina da svojoj prigušenoj seksualnoj
razularenost puste na volju.
Prva Crna misa o kojoj imamo pisani trag održana je u
sedmom stoljeću kada je, prema izveštaju Crkvenog savjeta u
Toledu, crkva objavila Misu smrti. U tom mračnom obredu,
ww

svećenik nije propovjedao za spasio duše umrlog čoveka kako

bi ga izbavivio iz Čistilišta, već je - kakvog li apsurda - živog
čoveka poslao u smrt!
Misa svetog Sekarera, koja vuče korijene iz Gaskonje,
zamišljena je da bude izvođena u siromašnim crkvama-
potleušicama, na periferijama francuskih gradova.
Svećenikova pomoćnica je žena sa kojom on ima spolni odnos.
©

25
 Moć vjerovanja

om
Misa je slična katoličkoj crkvenoj misi, ali svećenik posvećuje
crnu trouglastu hostiju i, umjesto vina, koristi vodu sa izvora u
koji je potopljena nekrštena beba. Krajnji rezultat je
zapanjujući - smrt određene žrtve!
Crna misa, zapravo, nije originalni čin sotonističkog

.c
obreda, već se razvila u srednjem vijeku i kasnije, a ovaj oblik
mržnje prema crkvi, koji se preobratio u obožavanje Đavola,
započeli su i razvili vjerovatno oni svećenici koji više nisu bili
vjerni svom pozivu. Danas se, kao i u mnogim drugim

nic
oblastima, ova misa smatra glavnim činom sataničkih rituala,
mada nije ni originalna, niti je jedina.
Moglo bi se reći da je crna misa bila najpopularnija
tokom vladavine francuskog kralja Luja XIV, u 17. stoljeću, u
vrijeme koje je obilježila žena po imenu Katarina Dešaj, koja
os
je bila poznatija kao Madam La Vuazon. Ona se koristila
Crnom misom i crnom magijom kako bi bacala čini na ljude.
Svoja magijska znanja najviše je koristila za vraćanje zalutal-
ih ljubavnika onima koji su ih priželjkivali i za njima neut-
w.b

ješno tugovali. Svoje je aktivnosti Katarina Dešaj koristila za

spravljanje močnih ljubavnih napitaka i otrova koje su najviše
naručivale dame iz francuskog visokog društva.
Madam La Vuazon se bavila i astrologijom, ilegalno
vršila abortuse i izopaćenu klijentelu blisku dvoru francuskog
kralja, redovito snabdjevala djecom u svrhu seksualnog
iživljavanja i zlostavljanja.
ww

Tokom tih monstruoznih Crnih misa krv žrtvovanih beba

bila je korištena umjesto vina, a njihovo meso bilo je uzimano
kao hostija. Zaređeni svećenici prisustvovali su misama,
najčešće izgovarajući riječi katoličke mise unazad, obrćući
raspeća naopako i koristeći se crnim umjesto bijelim
svijećama. Svijeće su pravljene od ljudskog loja, a u kući
Madam La Vuazon nađena je peć za topljenje, koju je, kako je
©

26
 Moć vjerovanja

om
na suđenju priznala, koristila za oslobađanje od ostataka
žrtvovanih beba i pobačenih fetusa!
La Vuazonova je uhapšena 1679. godine zahvaljujući
specijalnoj uredbi francuskog kralja Luja XIV, koji je, pod pri-
tiscima javnosti, odlučio da stane na put mnogobrojnom

.c
trovanju francuskog plemstva.
Nikolas de la Rejmi, policijski komesar Pariza, bio je za-
dužen da ispita cijeli slučaj. Njegova je istraga krenula od
mnogobrojnih trovanja na dvoru i oko njega, ali je uskoro

nic
stigla do magije i crnomagijskih ritala. Poput njegovih
savremenika, profesionalnih policajaca, i on je u početku
smatrao krajnje upitnim sve zločine, navodno, prouzrokovane
Crnim misama, crnomagijskim činima i sotonističkim
ritualima.
os
Konačno je prekinuo istragu kada je stigao do kraljeve
ljubavnice, gospođe de Montespan, koja je i sama bila
umiješana u sav taj okultni košmar.
Ipak, La Vuazonova je nakon duge i teške istrage, 1680.
w.b

godine osuđena na smrt spaljena na lomači. Nakon tog

senzacionalnog događaja, koji nije ostavio ravnodušnim
nijednog Francuza, izgledalo je da je Crna misa zauvijek
nestala. Tako je bilo sve do 19. stoljeća, kada se pojava nekih
mračnih kultova u Francuskoj mogu doživjeti kao njeno
oživljavanje. Crna misa tada ponovo iskače iz zamrle okultne
baštine, poprimajući neke nove izraze i dimenzije.
ww
©

27
 Moć vjerovanja

.c om
SOTONIZAM

nic
Obožavanje Sotone

G otovo da je uobičajeno mišljenje da je sotanizam fenomen

20. stoljeća. Moglo bi se reći da je direktno povezan sa
nesputanim slobodama(?!) i moralnim padom koji se očituje u
os
svijetu.
Niko u 18. stoljeću ne bi mogao sebe javno nazvati
sljedbenikom Sotone i priznati da se bavi sotoanizmom, a da
pri tome ne rizikuje da bude odmah podvrgnut progonu, mu-
w.b

čenju i spaljivanju na lomači. No, počeci onoga što bismo

mogli nazvati modernim sotonizmom mogli bi biti stavljeni u
kasno doba romantizma, u 19. stoljeće, u vrijeme oživljavanja
magije i okultizma u zemljama kao što su Francuska i
Engleska. Zvijezda tog mračnog pokreta nesumnjivo je bio
Alister Krouli!
Oni koji su temeljitije istraživali njegov život smatraju
ww

da je Kroulijev pokret izrastao je iz Reda Zlatne zore, koja je,

pak, izrasla iz različitih verzija škotskih rituala i masonstva,
najviše iz takozvanog - „gospodskog okultizma”.
Potkraj 19. stoljeća, bivši katolički seminarac po imenu
Alfons Lui Konstafit ponovo je “otkrio” Kabalu, složenu
magijsku školu tajnih učenja koja se razvila u ranom srednjem
veku a, kako je poznato, koja potiče iz okrilja najstarijih
©

28
 Moć vjerovanja

om
jevrejskih izvora. Kabalisti su vjerovali da se svijet može
shvatiti i izraziti kroz manipulaciju slova i brojeva.
Prema tom učenju, broj 10 je organizirani princip
Univerzuma i svaki od deset stepenika ili „seferota”, na
“drvetu Kabale”, onoga koji se uz njega peo koristeći se

.c
znanjem i magijom, vodio je bliže božanskom. Svaki “seferot”
je samo jedan aspekt Boga: bitisanje ili postojanost, mudrost,
inteligencija ili razumjevanje, milosrđe ili ljubav, snaga,
ljepota, odlučnost, slava, osnova i carstvo. Tokom vremena, uz

nic
Kabalu se razvio i tarot u kome svaka od 78 karata nosi svoj
okultni simbol.
Kao što je bio običaj u to vrijemne, Konstant je uzeo
pseudonim Elifas Levi. Njegovo je pisanje uticalo na cijelu
novu generaciju magijskih praktičara i spiritualista, od kojih su
os
mnogi osnovali i sopstvene grupe i redove. Jedan od njih je bio
Red Zlatne zore, čiji su pripadnici vjerovali u hermetički
princip uzajamnog sporazumjevanja između ljudskih bića, s
jedne, i Univerzuma, s druge strane. Prema tom učenju, svaki
w.b

princip koji je postojao u Univerzumu postojao je i u samom

čovjeku. Uvježbani okultista mogao je da postane osjetljiv na
ove kosmičke snage. Poštujući određene tajne protokole i
Rijeći Moći mogao je da priziva snage izvan tijela ili iz samog
sebe. Metoda koja je korištena da bi se to izvelo nazivala se
ritualnom magijom.
Ovo pominjanje sporazumjevanja između osobe i
ww

Univerzuma i ideja da snaga postoji na oba mjesta, čekajući da

bude sakupljena, osnova je vjerovanja mnogih sekti i pokreta
novoga doba.
Kao i kod najvećeg broja magijskih grupa, uključujući i
masone, i Red Zlatne zore imao je korake, ili stepenike koje je
trebalo preći, a koji su bili zasnovani na spiritualnim
sposobnostima svakog praktičara ponaosob. Čak i najčuveniji
©

29
 Moć vjerovanja

om
član Reda Zlatne zore imao je korake, ili stepenike, koje je tre-
balo preći, a koji su bili zasnovani na njegovim osobnim
okultnim sposobnostima.
Najčuveniji član Reda Zlatne zore bio je, kako smo rekli,
Alister Krouli. Krouli je napredovao brzo, ali mu je bio

.c
uskraćen visoki položaj zbog mnogih izopačenosti i perverzija
koje su uključivale i česte homoseksualne kontakte sa
maloljetnicima, kokain i druge teške droge, te kako se tvrdi u
mnogim izvještajima čak i ritualna ubistva!

nic
Krouli je prakticirao i kodificirao seksualnu magiju,
tijelo spiritualizma koje, navodno, vrši emisiju energije tokom
orgazma. On je redovno davao oglase u novinama, tražeći
deformirane osobe sa kojima bi mogao obavljati obrede
seksualne magije. Što je osoba bila više deformirana, Krouli je
os
vjerovao, da će biti oslobođeno više seksualne energije!
Alister Krouli je sebe smatrao za Zvijer i nazivao se
„666”, prema biblijskom pasusu u Apokalipsi: „Znat ćete ko je
Zvijer jer ona je muškarac, i njegov je broj 666!...”
w.b

Istraživači Biblije se baš i ne slažu sa ovim, ali mnogi još

uvijek vjeruju da je broj Zvijeri (666) bio numerički ekvivalent
imenu suludog rimskog imperatora Nerona, za čije se ime
vezuju najizopačenije seksualne orgije i sotonističke bakanali-
je, na kojima su prinošene žrtve. Za Nerona se smatra da je
spalio Rima, ali se ne zna pod kakvim je okolnostima okončao
svoj život.
ww

Pomenimo, na kraju, i Kroulijevu životnu maksimu

„Čini ono što želiš, cijeli je zakon tvoj”, koja je suprotna od
onoga što savjetuje Biblija. Zbog svojih iskrenih sotonističkih
uvjerenja i onoga što je prakticirao, Alister Krouli nije bio
omiljen od vlasti i za života je bio prisiljen da ide iz zemlje u
zemlju, praktično je deportiran iz jedne zemlje u drugu!
©

30
 Moć vjerovanja

.c om
SPIRITIZAM

nic
Vjerovanje u duhove

P okret je potekao u Francuskoj 1857. godine sa

objavljivanjem glasovite “Knjiga duhova”. Pomalo
zbunjujuće djelovale su riječi “spiritistička filozofija”, koje su
os
bile ispisane na naslovnoj strani. Autor je objasnio da je “svaki
čovjek koji vjeruje da se u njemu krije nešto više od same
materije je spiritista, ali to nikako ne znači da svaki čovjek
mora da vjeruje u postojanje duhova!”
w.b

Autor “Knjiga duhova” je bivši učitelj po imenu Ipolit

Rivaj. Prije nego što je postao poznat po ovom djelu, on je već
bio autor 22 objavljena udžbenika iz oblasti reformi
obrazovanja, matematike i francuske gramatike. No, ova
knjiga je bila nešto potpuno novo i drugačije. Zbog toga ju je
Rivaj objavio pod pseudonimom Alen Kardek. Plašeći se
različitih reakcija francuske javnosti, ali ne samo zbog toga, on
ww

je dugo vremena osporavao svoje autorstvo na ovu i četiri

naredne knjige. Izjavljivao je da on s tim knjigama ima veze
samo toliko koliko je jednom piscu potrebno da ih “kompilira
i sredi za štampu”. Pravi autori - tvrdio je Rivaj - bili su
duhovi.
U početku, Rivaj se najviše interesirao za fenomen
pokretanja stolova i prizivanja duhova, “moda” koja je 1850-
©

31
 Moć vjerovanja

om
ih godina zahvatila Pariz.
“Ako proučavate znanosti, smijat ćete se praznovjernom
vjerovanju u nepoznato i više nećete vjerovati u duhove”,
napisao je u jednom od svojih ranijih djela. No, kada mu je
1854. godine jedan prijatelj rekao da se stolovi ne samo da

.c
podižu, nego i da otkucavaju poruke sa drugog svijeta, on je
smireno odgovorio: “U to ću vjerovati onda kada to vidim
vlastitim očima!...”
Na nagovor tog prijatelja, dramaturga Viktoriena Sardua,

nic
on je to i vidio i otkrio “nešto ozbiljno iza sve ove očigledne
trivijalnosti”. Činilo se da je riječ o otkriću novog zakona
“koje sam odlučio da podrobnije istražim”. Sljedećih godina
koncentrirao se na automatsko pisanje medija, posebno
izvjesne madmazel Žafe. U jednom ranijem primjeru onog što
os
je postalo poznato kao “efekt eksperimentatora”, opazio je da,
iako poruke mogu da budu bezvrijedne, takođe mogu da budu
ozbiljne kada su upućene njemu lično. Posebno je bio zapanjen
“znanjem i milosrđem koje blistaju iz ozbiljnih komunikacija”
w.b

i on se uključio u dugi niz seansi na kojima je postavljao

pitanja, a duhovi mu davali odgovore putem ruke medija, tj.
putema automatskog pisanja.
Rezultat svih tih njegovih istraživanja bila je “Knjiga
duhova”. Uslijedile su, zatim, knjige “Medijumi” (1861.),
“Jevanđelje prema spiritizmu” (1864.), “Nebo i pakao”
(1865.) i “Geneza” (1867.). Pod pseudonimom Alen Kardek,
ww

Rivaj je također osnovao i izdavao “Reviju o duhovima” u

koju je uključio svoja prva zanimljiva istraživanja o medijima,
iscjeliteljima i nekim zanimljivim misterioznim slučajevima.
Rivaj, koji je 1869. umro u 65. godini, nikad nije imao
namjeru da osnuje neku novu religiju. Za njega je spiritizam
bio nova formula osnovnih kršćanskih principa koje su mnoge
crkve zanemarile, ali isto tako i racionalna filozofija bazirana
©

32
 Moć vjerovanja

om
na činjenicima koje se mogu dokazati. Za razliku od
Svedenborga ili Endrjua Džeksona Dejvisa, koji su se
interesirali za istu oblast, on nije bio ni mistik ni medijum. Po
sopstvenom mišljenju, bio je samo kolekcionar i komentator
pisanja tuđim rukama.

.c
Ako je to pisanje - potpuno ili djelimice - bilo inspirirano
njegovom podsvješću, zbog toga nije bilo manje jasno i
čitljivo. Tvrdio je da je njegova “misija” da se pobrine kako bi
postalo koherentno sve ono što je dotad bilo razbacano.

nic
Zalagao se da se jasnim i preciznim terminima objasni ono što
je do tada bilo uvijeno u jezik alegorije, da se eliminiraju
proizvodi praznovjerja i neznanja iz ljudskih vjerovanja, te da
se sačuva samo ono što je nesumnjivo, istinsko i stvarno.
Izjavljivao je da je spiritizam zadao smrtonosni udarac
os
materijalizmu i “pokazao neizbježne rezultate zla i neizbježnu
potrebu za dobrotom”, te da život na “drugom svijetu” više
nije bio nejasno maštanje i nada, već “ubjedljiva činjenica”.
Reinkarnacija, koju nisu prihvatali svi spiritisti tog doba,
w.b

postala je centralno učenje spiritizma, prema kome je ljudska

evolucija staza prema perfekciji kroz sukcesivne inkarnacije, a
svaka je rezultat onoga što smo bili, činili ili mislili u
prethodnim životima.
Spiritizam je dugo vremena bio u modi u Francuskoj, ali
i u drugim europskim zemljama, u Britaniji i Njemačkoj. Još
uvijek cvjeta na Filipinima i u Latinskoj Americi, posebno u
ww

Boliviji i Brazilu gdje ga je uveo političar Adolfo Bezera de

Meneses. Brazilski spiritisti, kojih danas ima na milione,
koncentriraju se na humanitarne projekte za siromašne i
hendikepirane. Djeluju u brojnim spiritualnim centrima gdje
sirotinja dobija besplatne iscjeliteljske tretmane
©

33
 Moć vjerovanja

.c om
Fenomeni na seansama

T
nic
radicionalni fenomeni koji se javljaju na spiritualnim
seansama danas su rijetkost, ali se još uvijek dešavaju. S
nekim varijacijama, seanse na kojima se pred očima
zadivljenih učesnika odigravaju “materijalizacije”, postale nsu
os
gotovo univerzalne. Najčešće se događaju u uslovima
polutame ili nejasne crvene svjetlosti, za koju se vjeruje da
dovodi do paranormalnih pojava.
Medij, koji je češće žena nego muškarac, pada u trans i
w.b

njen “duhovni” vodič govori kroz nju, dajući okupljenim jednu

spiritualnih lekcija. Okupljeni su ohrabreni pa se drže za ruke
i pjevaju. Oni što im to sugeriraju, tvrde da je to za “razvoj
moći”, ali skeptici kažu da pjesma ima ulogu da odvraća
pažnju od ulaska saučesnika.
Ako okupljeni imaju sreće, onda se i fenomen javlja.
Prvi znak paranormalne aktivnosti obično uzima formu
ww

glasnog kucanja koje očito emanira iz zidova ili namještaja.

Mogu se vidjeti sičušne tačke svjetla, kao električne iskrice.
Predmeti koji ranije nisu bili u sobi (a koja se obično
zaključava nakon početka seanse) mogu da padaju iz zraka.
Poznati su kao “aporti” (donesene stvari).
Aporti u sobama za seanse mogu da budu cvjetovi, ali u
rijetkim slučajevima mogu da budu i lični predmeti
©

34
 Moć vjerovanja

om
okupljenih, maramica sa monogramom ili prsten i sl.
Nesumnjivo je da je fokus svih spiritističkih seansi
“materijalizacija duha”. Figure koje ukazuju na to da su duše
pokojnika, najednom poprimaju formu, postaju vidljive
poprimajući izgled sivkasto-bijele supstance koja se, očito,

.c
izlučuje kroz otvore na tijelu medija. Ovo je “ektoplazma”,
čije je postojanje već duže vremena izazov za mnoge
istraživače psihe. Poznato je da su je mnogi znanstvenici
osporavali, ali se također zna da su je mnogi uspješno

nic
fotografisali uz pomoć specijalnih infracrvenih kamera.
Kod izuzetnih spiritista kao što je, na primjer, medij
Juzepia Paladino (Eusapia Palladino), svjedoci su tvrdili da je
ektoplazma formirala “pseudopode” - privremene poluge i
motke - s kojima su podizani stolovi. Događali su se, navodno,
os
i druge ništa manje zagonetne parapsihološke pojave.
Ektoplasmički uskrsli pokojnik u obličju duha može da
hoda i razgovara sa okupljenim, ponekad obasjavajući njihova
lica i prinoseći im blistave karte. Često se, međutim,
w.b

materijalizacije zadovoljavaju da ćutke stoje u polutami. Na

nekim seansama - što je bilo rijetko - stvarne su
materijalizacije životnja ili čak monstruoznih čudovišta.
Poljski medij Franek Kluski fotografisan je sa pticom
grabljivicom koja mu je stajala na vratu a nekom drugom
prilikom, sa duhovnim bićem koje je podsjećalo na vukodlaka
koji je stajao uz njega!
ww

Na spiritističkim seansama D. D. Houma, gdje je

uglavnom bilo dobro osvjetljenje, pojavljivale su su šake i
ruke i blago tapšale okupljene - dok su se u kući brazilskog
medija Karmine Mirabeli pokojnici materijalizirali u punoj
formi, nerjetko vonjajući na vlagu i grob!
Nije neobično da se, kadkad, desi gomila
komplementarnih fenomena. U to spadaju iznenadni hladni
©

35
 Moć vjerovanja

om
vjetrovi, šaputanja nekog nevidljivog bića, levitacija stola oko
kojeg grupa sjedi; mogu da lebde muzički instrumenti dok na
njima sviraju nevidljive ruke.
Mnogi od ovih fenomena, ali ne svi, mogu se s lakoćom
izvesti uz pomoć raznoraznih mađioničarskih trikova. No,

.c
daleko je teže lažno proizvesti ektoplasmičke motke i
materijalizacije duha. U nekim slučajevima, uistinu, izgledaju
uvjerljivo i gotovo prirodno. Istinski problemi s kojim se
suočavaju istraživači leže u tome kako i nakoji način dokazati

nic
da većina parapsihološkioh fenomena nisu izmišljeni, već da
predstavljaju dokaz o postojanju onostranog kao što to tvrde
spiritisti. os
w.b
ww
©

36
 Moć vjerovanja

.c om
LEVITACIJA

nic
Trijumf nad silom teže

R ijetka je sposobnost da neko ili nešto može da lebdi, da

prkosi zakonu gravitacije i ravnoteže, ali su u crkvenim
analima dobro dokumentovani mnogi slučajevi paranormalna
os
sposobnosti pojedinih svetaca. Sveti Franjo Asirski se često u
religioznoj ekstazi uzdizao do visine visoke bukove krošnje.
Više nego jednom neki od svećenika, koji su mu dolazili u
posjetu, “zaticali su ga visoko uzdignutog u vazduhu i
w.b

okruženog blještavim sjajem tako da su ga jedva mogli

vidjeti”.
Tereza iz Avile, često je padala u neki čudni zanos i u tim
trenucima uzdizala u vazduh. Brinula se da bi njena
parnormalna iskustva mogla biti opsjena i žestoko je poricala
svoju svetost. No, ona se uvijek ponovo uzdizala u zrak
naočigled brojnih svećenica, a nekoliko puta to joj se dogodilo
ww

i pred samim biskupom iz Avile.

Sasvim sigurno, Terezi je ovo iskustvo bilo neugodno i
povremeno je nastojala da mu se odupre snagom volje, ali bi
kasnije bila iscrpljena i djelovala je “kao osoba koja se borila
sa snažnim džinom”. U trenucima, kada se ne bi opirala,
iskustvo levitacije joj se činilo kao izuzetna ugoda. Jednom je
Tereza primala pričest od biskupa kroz uobičajenu željeznu
©

37
 Moć vjerovanja

om
ogradu kada je osjetila da se diže. Uhvatila se za grile u
nastojanju da zaustavi levitaciju govoreći: “Oh Bože, ne
dozvoli biću zlom kao što sam ja da bude priznato za svetu
ženu!”.
Unutrašnje drame i duševni konflikti, koji su pratili

.c
levititiranje ovog sveca, jasno su opiosani u njenom “Životu”,
autobiografskom djelu koje je kompletirano 1565. godine.
Sveti Josip iz Kupertina (1603-1663) pokazao je najveći
talenat za spontanu levitaciju. Kao dijete nosio je čudan

nic
nadimak - “Otvorena usta”! Crkveni velikodostojnici smatrali
se da je sasvim običan dječak, iako su njegova svetost i žestina
samomučenja bili začuđujući za nekog tako mladog.
Bio je izbačen iz reda kapucina jer mu je nedostajala
koncentracija da ispuni najprostije zadatke. Omaška lokalnog
os
biskupa, međutim, osigurala mu je mjesto u frajevačkom
samostanu gdje je njegovo samomučenje bilo još fanatičnije.
Njegove česte ekstaze privukle su pažnju, pa ga je čak
ispitivala i inkvizicija. Pošto kod njega nisu otkrili nikakvu
w.b

grešku, niti veze sa Đavolom, dozvolili su mu da se moli u

njihovoj kapeli. Upravo tu je iskusio svoju prvu ekstatičnu
levitaciju - lebdeći kroz vazduh sve do visokog oltara na kome
su gorile brojne sveće. Vidjevši to čudo, zapanjene opatice su
vriskale: “Zapaliće se!”. Josip je, međutim, ostao bez
opekotina.
Prilikom posjete Rimu, primio ga je papa Urban VIII. Za
ww

Josipa je to bilo tako uzbudljivo iskustvo da je pao u zanos koji

ga je odmah uzdigao visoko u zrak. Drugom prilikom, dok je
mirno šetao crkvenim vrtom u društvu sa jednim svećenikom,
iznenada je odletio do vrha jednog drveta. Zaustavio se na
krošnji i kakoi se nije mogao spustiti, morali su mu donijeti
ljestve.
Čuda i brojna svjedočanstva o čudima pratila su Svetog
©

38
 Moć vjerovanja

om
Josipa tokom godina dječaštva. Ostala je zabilježena i priča o
tome kako je izliječio jednog pobješnjelog ludaka. Naredivši
bolesniku da hvali Gospoda, Josip ga je zgrabio za kosu i
obojica su se podigli u vazduhu i u zraku ostali skoro jedan sat.
Ovo je jedini poznati slučaj da je neki svetac mogao sa sobom

.c
uzdići i nekog drugog.
Poznato je da levitiranje nije uvijek rezultat ekstatičnih
religioznih raspoloženja. Godine 1657. tinejdžer Henri (u
nekim se izvorima se pominje kao Ričard Džouns) iz Šepton

nic
Melita, u Somersetu, iznenada je uzletio i glavom dotakao
plafon. Otkrio je da ga stalno uzdiže neka nevidljiva blaga sila,
iako je jednom prilikom bio odbačen gotovo trideset metara
preko nekog zida, ali nikad nije bio povrijeđen - samo
zapanjen. Nakon godinu dana nagle levitacije su ga napustile
os
i nikad se više nisu vratile.
Dvojica najvećih spiritističkih medija - D. D. Houm i
Karmine Mirabeli - bili su poznati po svojim sposobnostima
da se uzdižu u vazduh i levitiraju. Houmove levitacije bile su
w.b

praćene senzacijama koj obično prate religiozne ekstazi, što je

on objašnjavao kao blagoslov duhova umrlih. Jednom
prilikom, 1868. godine, Houm se digao u zrak ii izletio kroz
prozor jedne trospratnice, zatim pošao kroz drugi prozor i to
pred očima tri vrlo ugledna svjedoka.
Karmine Mirabeli, koja je također voljela spiritističke
seanse jedne prilike je fotografisana kako lebdi blizu plafona.
ww

Ipak, za razliku od levitiranja ljudskih bića, predmeti se češće

nekontrolirano podižu u vazduh za vrijeme pojave duhova ili
parapsiholoških esperimenata. O tome su zabilježena brojna
svjedočanstva, a neka su i znanstveno obrađena.
©

39
 Moć vjerovanja

.c om
APORTI

nic
Parapsihološki fenomeni

P redmeti koji se pojavljuju za vrijeme spiritualnih

ceremonija poznati su kao “aporti”. Termin je obično
povezan sa pojavom duhova a uobičajeni aporti najčešće su u
os
obliku cvijeća, na koje se gleda kao na poklon pokojnika čiji
se duh priziva. Aporti se nerjetko pojavljuju u kontekstu
religioznih čuda i spontanih parapsiholoških fenomena.
Za neke istraživače aporti predstavljaju primjere
w.b

teleportacije, jer nerjetko pružaju dokaz da su “putovali” kroz

čvrstu materiju, kao što su vrata ili zid. Kamenje koje bacaju
nevidljivi napadači, kao u slučajevima duhova, često je toplo
na dodir, što se može povezati sa naglošću s kojom su njihovi
komponentni atomi razloženi i ponovo harmonizirani prilikom
prolaska kroz čvrste prepreke.
Prvi znak poltergeističkih pojava veoma često je
ww

neobjašnjivo pomicanje predmeta, fenomen koji je učestaliji

nego što se može pretpostaviti. U parapsihološkim
eksperimentima iznenadna pojava predmeta često se bez
razloga uzima se kao znak opsjene. Za vrijeme jednog od
psihokinetičkog eksperimenata u kome je učestvovao Kenet
Bečeldor, filmske kamere su snimile veliki kamen - između
ramova - kako iz vazduha pada na sto. Snimljeni su i gumeni
©

40
 Moć vjerovanja

om
prstenovi kako se vežu unutar “mini laboratorije”, a onda
izlaze kroz njene staklene zidove, između okvira filma.
Sredinom 1970-ih godina Uri Geler je boravio kod
profesora Džona Hejstida sa londonskog univerziteta, kada je
gospođa Hejstid otkrila da unutrica iz njene zalađene ćurke

.c
leži pored nje iako je niko fizičkim putem nije izvadio iz njene
utrobe. Drugom prilikom španjolski novčići počeli su padati iz
zraka dok je Uri Geler časkao sa piscem-istraživačem
Kolinom Vilsonom sa kojim je imao zajednički projekat u

nic
Barceloni.
Svi ti misteriozni događaji još uvijek odolijevaju
racionalnim znanstvenim objašnjenima, ali mnogi vjeruju su
posrijedi manifestacije neke vrste psihokinetičke snage,
posebno kada se to događa u laboratorijskim uvjetima, za
os
vrijeme kontroliranih parapsiholoških eksperimenata.
w.b
ww
©

41
 Moć vjerovanja

.c om
PSIHIČKA UMJETNOST

K
nic
ada je bila djevojčica, Rozmeri Braun je prvi put stupila u
kontakt sa bestjelesnim muzičarem; ispostavilo se da je
njen sablasni posjetilac znameniti kompozitor Franc List, koji
joj je saopćio da će posredstvom nje drugi pisati i komponirati
os
muziku. Tako se i dogodilo.
Od 1964. godine gospođa Braun, koja ima samo osnovno
znanje iz muzike, djeluje je kao “kompozitor po diktatu” za
četvoricu već odavno umrlih glazbenih genija - Betovena,
w.b

Šopena, Bramsa i Stravinskog. U trenucima “inspiracije”

često je morala fonetski da zapisuje instrukcije, pošto su neki
od slavnih kompozitora, u zanosu govorili maternjim
jezicima.
Iako kompozitori najbolju muziku pišu za života, nije
bez značaja ni muzička komunikacije preko medija. Pokojni
muzikolog ser Donald Tovi, posredstvom gospođe Braun,
ww

saopćio je sljedeće: “Komunicirajući kroz muziku i razgovor,

organizirana grupa muzičara, koja je otišla iz vašeg svijeta,
nastoji da uspostavi kontakt sa čovječanstvom, kako bi mu
saopćila da - iako je fizička smrt samo prijelaz iz jednog stanja
svijesti u drugi - čovjek zadržava svoju individualnost… Mi ne
prenosimo Rozmeri Braun muziku samo zbog našeg
zadovoljstva… Mi se nadamo da ćemo stimulirati implikacije
©

42
 Moć vjerovanja

om
relevantne za ovu pojavu… Nadamo se da ćemo ohrabriti
mnoge koji su inteligentni i bez predrasuda da razmotre i
istraže nepoznato u umu i psihi čovjeka...”
Nisu, međutim, svi muzičari kritični prema posthumnim
djelima: Leonard Bernštajn i Menjuhin sreli su gospođu Braun

.c
i slušali diktiranu muziku - obojica su bili impresionirani.
Ričard Rodni Benet je morao da prizna: “Mnogi mogu sve da
improviziraju, ali vi ne možete krivotvoriti muziku kao što je
ova, a da pri tome godinama niste uporno vježbali. Čak ni ja

nic
ne bih mogao krivotvoriti slavnog Betovena!...”
Drugi psihički muzičar je koncertni pijanista Džon Lil.
On vjeruje da je u kontaktu sa Betovenom koji mu je pomogao
da usavrši svoju muzičku karijeru. Kao gest naklonosti, veliki
muzičar je posredstvom gospođe Braun, navodno, Lilu
os
posvetio jedno od svojih posthumnih djela.
Podsjećajući na osnivača Društva za psihička
istraživanja Frederika Majera i analogiju “zaleđenog stakla” sa
teškoćama uključenim u bestjelesne komunikacije sa živim,
w.b

Lil kaže: “Sve je to kao čišćenje prozora. Neki prozori su čišći

od drugih!...”
Pokojna Rozalind Hejvud, veoma uporni i oštroumni
istraživač parapsiholoških fenomena, vjerovala je da je
gospođa Braun (i njoj slični mediji) “senzitivan tip koga
frustracija, obično artistička, dovodi do automatske produkcije
materijala izvan njihove svjesne sposobnosti”. Pa, da li se
ww

onda u svakom čovjeku nalazi skriven muzički, likovni ili

literarni genije? Da li moramo “dotjerati” naš sopstveni genij i
prilagoditi se mogućnostima slavnih pokojnika da bismo bili u
stanju da prihvatimo tu nevjerovatnu ukogu?
Kada je početkom 1970-ih Metju Mening počeo da
eksperimentira u oblasti psihičke umjetnosti, tražio je da
kontaktira sa najslavnijim umjetnicima, posebno sa Pablom
©

43
 Moć vjerovanja

om
Pikasom, koji je bio mrtav samo tri mjeseca. I zbilja, on mu se
“odazvao” i počeo da radi posredstvom Metjua!
Slike u stilu velikog broja raznovrsnih umjetnika, od
elizabetanskog minijaturiste Isaka Olivera do Obri Beardsli i
Beatriks Poter, dala su impresivnu kolekciju psihičkih likovnih

.c
djela. u svemu tome, posebno je dragocijeno što su mnoga
djela očito potpisali mrtvi umjetnici!
Godine 1978. brazilski psihik Luis Gaspareto zapanjio je
gledaoce TV mreže BBC padajući u trans i proizvodeći

nic
“novog” Pikasa, Sezana i Renoara tako brzo da su mnogi
mislili da se film suviše brzo okreće (u stvari, program je išao
uživo). Te večeri, on je napravio dvadeset jedno umjetničko
djelo, ponekad radeći sa pogrešne strane papira, često sa obje
ruke, slikajući različite slike istovremeno. i mada je bio
os
izložen snažnim svjetlima u studiju - eksperiment je
upotpunosti uspio!
I Metju i Luis gledaju na bestjelesnog Pikasa sa oprezom
- do sada je slomio nekoliko vrhova britanskih psiho pera i,
w.b

ako neko samo prošapće nešto pred Brazilcem dok ga Pikaso

“bodri”, on uokolo razbacuje papir i čini dar-mar!
U jednom manastiru blizu Hongkonga nekoliko
budističkih svećenika Reda Crvene svastike redovno padaju u
trans i s velikim uspjehom bave se različitim aktivnostima.
Jedan dijagnosticira bolest i prepisuje recepte (ponekad mu je
kao osnova za to dovoljno samo pismo pacijenta), drugi
ww

iscjeljuje bioenergetskim tretmanima, treći izrađuje predivne

mandale, na nekoliko odvojenih komada rižinog papira,
najčešće i ne gledajući u ono što stvara. No, kada se spoje, svi
ti komadi daju savršenu cjelinu.
Mnogi istraživači smatraju da je bestjelesna bića teža
praksa automatskog pisanja, pošto su riječi proizvod lijeve
polovine mozga, hemisfere koja usporava intuiciju i medijske
©

44
 Moć vjerovanja

om
sposobnosti. Pisane komunikacije su neizbježno
“kontaminirane” uobičajenim mislima i asocijacijama medija,
ali ipak postoje izuzetci koje je teško racionalno objasniti.
Unakrsno korespondiranje automatskim pisanjem sadrži
najvjerodostojnije i najimpresivnije rezultate, ali se odvija sa

.c
velikim poteškoćama.
Godine 1913. gospođa Perl Karen (Pearl Curran),
domaćica iz Sent Luisa, počela je da eksperimentira
pokušavajući na razne načine da prima poeziju i romane

nic
pokojne kvekerske djevojke Pejšens Vort (Patience Worth).
No, ništa se nije pokazalo efikasniji od upotrebe direktnog
automatskog pisanja!
Inače, Pejšens je bila neobična seljanka koja je pisala na
dijalektu iz Dorseta iz 17. stoljeća (iz kojeg je otišla u
os
Ameriku) i, kako je poznato, kao pisac bila je nevjerovatno
produktivna. Za jedno veče, kroz gospođu Karen, znala je
napisala po dvadesetak pjesama. U periodu od pet godina
njena proza i poezija se sastojala iz blizu da miliona riječi.
w.b

Nekoliko romana objavljeno je pod imenom koje je izdiktirao

kvekerkin duh. Njeno posthumno djelo “Nada istinske krvi”
(“Hope Trueblood”) bila je uveliko hvaljeno i tražena, a talenat
misterioznog autora poređen je sa talentom sestara Bronte.
Drugo djelo, “Tužna priča” (“Storry Tele”) bavilo se
savremenim Kristom i nudilo je duboku učenost i znanje koje
očito nije poticalo iz svjesnog uma prosječno obrazovane
ww

gospođe Karen.
Dr. Volter Frenklin, predsjednik Bostonskog društva za
psihičko istraživanje, iscrpno je istraživao djelo Pejšens Vort
koje ostaje kao impresivan dokaz o opstanku i nakon smrti
žarke literarne ambicije frustrirane tokom života. Uprkos
svemu, proza i poezija umrle spisateljice nisu nili po svačijem
ukusu: dok su neki kritičar njeno stvaralaštvo na sav glas
©

45
 Moć vjerovanja

om
hvalili, drugi su komentirali kao “grozničavo i dosadno”.
Gospođa Karen je umrla 1938. godine. Danas ima
mnogo medijuma koji - s većom ili manjom vještinom i samo-
obmanom - praktikuju automatsko pisanje, ali niko nije tako
ubjedljiv kao Čiko Havier (Chico Xavier), čijih 310 knjiga,

.c
koje su proizveli brojni umrli pjesnici i romansijeri, prevazila-
ze svaku normalnu granicu spisateljskog dara.
Parapsiholozi, od kojih mnogi ozbiljno sumnjaju u tako
impresivne zapise kao što je unakrsna korespondencija - sklo-

nic
ni su da anomalno pisanje etiketiraju kao “telepatsku psihoki-
nezu” ili da ga pripišu sveprisutnom takozvanom “super-
ESPu”.
S druge strane, neki istraživači iskreno vjeruju da možda
umrli muzičari, umjetnici i pisci koriste medijume kako bi
os
nastavili njihova zemaljska djela. No, najviše je onih koji su
uvjereni da sve to mnogi mediji izmišljaju i podvaljuju.
Naravno, moglo bi biti i jedno i drugo, mada nijedan
medij do sada nije priznao da se duh nekog parapsihologa
w.b

javljao kako bi prenio svoja neobična saznanja i dao potpuna

objašnjenja o zagonetnim mentalnim procesima koji uzrokuju
automatsko pisanje!
ww
©

46
 Moć vjerovanja

.c om
ČUDA SV. MEDARE

K
nic
ada je Fransoa de Pari, svećenik iz Pariza, umro 1727.
siromašni su ga oplakivali jer je među bolesnim i ubogim
uživao ugled uspješnog i omiljenog iscjeljitelja. Ipak, glavno
čudo odigralo se tek su na njegovoj sahrani u crkvenom
os
dvorištu St. Medara u Parizu. Naočigled, brojnih svjedoka
počela najdramatičnije izlječenje: jedan dječak sa osušenom
nogom digao otrgao se iz majčinog zagrljaja i počeo da trči i
pleše!
w.b

Vijest se brzo pročula francuskom metropolom,

izazvavši bijes i osudu jezuita koji su vjerovali da je dječakovo
izlječenje ili prevara ili djelo Đavola. Ali većina svjedoka koji
su tog dana bili u crkveno dvorište svjedočili su o onom što su
vidjeli – čudo se zaista zbilo! Ne samo da je dječak ozdravio,
već su i mnogi drugi bolesnici koji su se zadesili na tužnom
ispračaju, tvrdili da se znatno bolje osjećaju.
ww

Oni koji su bili izliječeni - većinom žene - imali su

neobične grčeve: tijela su im se izvijala u savršenom kružnom
njihanju. Dobrovoljno su prolazili strašne muke. Žene su
pozivale prisutne da ih bodu, batinaju ili prže – ali se na
njihovim tijelima nisu pojavljivali tragovi ožiljaka ili
opekotina - i kroz ova bolna iskušenja prolazile su sa
osmijehom. Ipak, najznačajnije je su posljedice: grčevi su
©

47
 Moć vjerovanja

om
imali moć izlječenja, a bolesnici koji su prolazili kroz
nevjerovatnu ekstazu izliječenja, tokom grčenja isisavali su
gnoj i otrov iz otvorenih rana. Drugi su molili da budu
batinjani i mučeni i to im je pomagalo da se oslobode
dugogodišnjih deformiteta i tumora.

.c
Neobuzdanost tih čuda dovela je do svojevrsnog
skandala. Velik broj onih koji su se grčili i izliječili, bačeni su
u Bastilju a crkveno dvorište St. Medare je zatvoreno. Ipak,
vjernici su otkrili da svuda mogu izvoditi svoja čuda. Čak i

nic
nekoliko godina nakon represije bilo je sporadičnih nastupa
koji su budili pažnju francuske javnosti. Godine 1759. fanatik
po imenu sestra Fransoaz redovno se dobrovoljno javljala da
bude razapeta po tri sata. Iako je pokazivala bol i mada je
krvarila, preživjela je muke koje su mogle usmrtiti mnogo
os
snažnije osobe nego što je ona bila.
Historija o čudima puna je priča o religioznim fanaticima
koji su, kako je izgledalo, mogli da prevaziđu fizičku bol ili da
sami sebi zadaju nevjerovatnu bol, kao onu povezanu sa
w.b

stigmama. Izgledalo je da mučenici pokazuju krajnju kontrolu

uma nad materijom, često opisanu kao “masovna historija”.
Međutim, masovna histerija nije objašnjenje nego oznaka.
Postoje sličnosti između trauma koje su iskusili
sljedbenici St. Medarae i psiho-stanja koja često prethode
seriji psihičkih sposobnosti, poltergeističkih pojava ili
fenomena, osoba koje u ekstatičnom stanju krvare ili plaču.
ww

Mesmer je pokazao da izazvani grčevi mogu donijeti

izlječenja i privremene telepatske i druge parapsihološke
sposobnosti. Epileptici, kao što je bila Edrijen Bošier, u
stanjima psiho-kriza razvili su šamanske i iscjeljiteljske
talente. Električni šokovi ili udarci u glavu mogu od običnih
osoba stvoriti psihika!
Očito, neki šokovi koji potresu ljudsku psihu i uzdrmaju
©

48
 Moć vjerovanja

om
sistem, mogu prouzrokovati nevjerovatne psiho-fenomene
koje je teško racionalno objasniti. Razapinjanje sestre
Fransoaz, čin koji ne bi mogla da preživi gotovo ni jedna
osoba, samo je jedan od slučajeva o kome imamo detaljne
izvještaje.

.c
Pojavljivanje stigmata na leševima svetaca ili činjenica
da im se mrtva tijela bez vidnog razloga mumificiraju, mogli
bi poslužiti kao apoteoza ovog misterioznog fenomena.
Istodobno, neobična priča o mučenicima iz St. Medara

nic
učvršćuje ideju da se takozvani “zakoni prirode”, pod
određenim okolnostima, potpuno anoliraju ustupajući mjesto
čudima! os
w.b
ww
©

49
 Moć vjerovanja

.c om
JE LI MOGUĆE

nic
Psihička kirurgija

H iljade bolesnih ljudi, očajnički tražeći čudesna izlječenja

koja im ne uspjeva pružiti medicinska znanost, svake
godine dolaze na Filipine. Njihov su cilj skromne ordinacije
os
filipisnkih „čudotvoraca“, narodnih iscjelitelja koji uz pomoć
takozvane “psihičke kirurgije”, liječe i ono što se u medicini
smatra neizliječivim.
Ima li u tome imalo istine?
w.b

Tokom proteklih decenija mnogi su ih optuživali kao

drske obmanjivače. Ekipe znanstvenika istraživali su njihova
izliječenja, psebno okušavajući da uđu u suštinu njihovih
spektakularnih „operacija“, koje nerjetko izvode javno, pred
pubikom i televizijskim ili filmskim kamerama. Operacije se
odvijaju tako da pacijenti ne osjećaju nikakve bolove; ruke
iscjelitelja naočigled posmatrača ulaze u tijela bolesnih i otuda
ww

vade neka zagonetna tkiva, ali nakon zahvata – ono što je

najčudnije – na koži „operiranog“ ne ostaju vidljivi ožiljci!
Bilo je, doduše, slučajeva da su neki Filipinci i raskrin-
kani. Analiza jednog tkiva koje je “kirurg”, navodno, izvukao
iz stomaka nekog pacijenta koji je bolovao od želučanog
tumora, pokazala je da nije riječ o ljudskom tkivu, već da se
radi o - jetri kokoši.
©

50
 Moć vjerovanja

om
Čak je i najpoznatiji filipinski psiho kirurg Toni Agraoa
bio je raskrinkan - učinila je to 1973. jedna italijanska filmska
ekipa - kada se otkrilo da su takozvani bubrežni kamenci izva-
đeni iz tijela pacijenta, u stvari, komadići običnog plavca!
I sam sam godinama istraživao psihičku kirurgiju na Fili-

.c
pinima. Nekoliko puta boravio sam među najpoznatijim šama-
nima i snimio nekoliko hiljada snimaka „operativnih zahvata“
čiju uspješnost nisam mogao dfo kraja provjeriti. Ipak,
upoznao sam brojne pacijente kojima su iscjelitelji uistinu

nic
pomogli, ali je daleko više bilo onih koji su se na kraju osjeća-
li prevarenim i izigranim.
Iako su motivi rada „filipinskih čudotvoraca“ altruistički
(Agpaoa je postao veaoma bogat), „operacije” nerjetko djelu-
ju blagotvorno. Moć sugestije i “tumori” izvađeni bez rezova i
os
skalpela, imaju nevjerovatno snažan efekat na oboljele. Čak
su prizdravili i neki bolesnici, kojima oficijelna medicina nije
davala nikakve šanse ozdravljenja. Imelda Markos, lijepa
supruga bivšeg filipinskog predsjednika, operirala je oko, a
w.b

štampa je pisala da su joj filipinski iscjeljitelji s velikim uspje-

hom operirali i štitnu žlijezdu.
Šta je istina, teško je reći, ali ako u svemu ovome ima bar
malo istine, a ja sam se za vrijeme svojih boravaka na Filipini-
ma osvjedočio da ima, fenomen „psihičkih operacija“ zaslužu-
je temeljitija istraživanja i potvrde. Možda njihova suština leži
u tome u tome što su - dolaskom na Filipine - bolesnici otvor-
ww

eni za čuda, a nada i snažna volja u njima čine sve ostalo!

SAD se hvale sa psiho-zubarom Vilardom Fulerom kojeg
su, navodno, vidjeli da stavlja trenutne plombe u bolesne zube
i da pomaže starim osobama da im u ustima izrastu - novi zubi!
Iako potvrde o njegovim nevjerovatnim moćima stižu i
iz znanstvenih krugova i institucija, anali nevjerovatnih izlječ-
enja sadrže brojne izvještaje o daleko većim čudima.
©

51
 Moć vjerovanja

.c om
ISCJELJENJA

nic
Snage u nama

I scjeljivanja rukama uz pomoć bioenergetskih ili nekih dru-

gih istočnjačkih tretmana, te iscjeljivanja molitvom (egzor-
cizam), prati čovjeka kroz cijelu njegovu povijest. U svakom
os
poznatom društvu bilo je i još uvijek ima neobično darovitih
iscjeljitelja koji tvrde da su sposobni da ublaže i izliječe svaki
mogući simptom i bolest.
Osobe koju su tako liječene, za vrijeme uobičajnih tret-
w.b

mana osjećale su vrelinu, hladnoću, peckanje i druge neuobič-

ajne senzacije. Često govore o značajnom povlačenju svih
vrsta bolova, ubrzanom oporavku i optimističkim osjećajima
koji ih ispunjavaju. U rijetkim slučajevima dešavala su se i tre-
nutna izlječenja, čak i najtežih bolesti kao što je rak.
Savremena znanost, naravno, sumnja u efikasnost mno-
gih iscjeljenja, tvrdeći da je to samo ritualno ili magično vje-
ww

rovanje i da su izlječenja spontane regresije bolesti (za što sav-

remena nauka nema objašnjenje, niti pretpostavku).
Od nedavno neki naučnici, koji su bez predrasuda poče-
li su da slušaju iscjeljitelje i da pažljivije ispituju njihove izvje-
štaje, uvjerili su se u blagotvornost njihovih iscjeliteljskih tret-
mana. Iako su mehanizmi iscjeljenja još uvijek znanstveno
neobjašnjivi, odgovori bi se mogli potražiti u oblasti ljudske
©

52
 Moć vjerovanja

om
psihe čije krajnje mogućnosti i domete još uvijek ne možemo
čak ni da naslutimao.
U svojoj knjizi o čudesnim iscjeljenjima “Psi olakšanja”
(„The Psi of Relief”) koju je 1989. godine objavio američki
psihijatar, dr. Deniel Dž. Benor, autor se kritički osvrnuo na

.c
literaturu o istraživanju iscjeljiteljstva. Organizirao je više od
stotinu pažljivo izvedenih eksperimenata u svrhu istraživanja
efekata iscjeljiteljske snage na enzime, kvasac, bakterije, pro-
tozou, biljke, životinje i čovjeka. Na kraju je došao do zaključ-

nic
ka da više od četvrtine eksperimenata uistinu pokazuju znač-
ajne pozitivne efekte! Nekoi od njih zaslužuju da se detaljnije
opišu.
U jednom eksperimentu u svojoj laboratoriji na Univer-
zitetu Mekgil u Montrealu, dr. Bernard Gred je testirao iskus-
os
nog iscjeljitelja Oskara Istbenija. Dr. Gred je opio veliku grupu
miševa i na leđima svakog od njih napravio malu ranu u koži.
Zadatak Istbenija je bio da nekoliko puta dnevno iznad jednog
kaveza sa miševima, obavlja iscjeliteljske tretmane. Za to vri-
w.b

jeme, miševi u drugim kavezima bili su prepušteni da se sami

liječe.
Za nekoliko dana pokazalo se da rane miševa iznad čijeg
je kaveza Istbeni svakodnevno održavao iscjeliteljske seanse
znatno brže zarastaju nego kod onih miševa što su bili
prepušteni sami sebi. Dr. Gred je ponovio eksperiment sa još
rigoroznijim kriterijma i ponovo je dobio pozitivne rezultate.
ww

Nekako u isto vrijeme, grupa znanstvenika sa uglednog

Instituta za parapsihologiju u Sjevernoj Karolini (SAD), izvela
je više od tuce eksperimenata u kojima je provjeravala efekte
bioenergetskih iscjeljivanja na daljinu. Za eksperimente su
koristili više parova opijenih miševa. Od različitih iscjeljitelja
tražili su da probude, odnosno “otrijezne” jednog iz svakog
para, a zatim da probude i “otrijezne” i drugog. Pokazalo se da
©

53
 Moć vjerovanja

om
su iscjelitelji u stanju to učiniti u značajno visokom procentu,
čak i kada su se nalazili iza ogledala, udaljeni nekoliko metara
od pijanih miševa. Jedino što su iscjeljitelji prigovorili jeste što
su morali premjestiti fokus iscjeljivanja s jedne strane stola na
drugi, kako su u početku bila postavljena pravila.

.c
Kada su istraživači ovo proučili, otkrili su da je efekat
iscjeljivanja u jednom pokusu malo kasnio i uticao na miševe
smještene na istoj strani stola, te su se oni zbog toga ranije
probudili.

nic
Nešto kasnije, Merilin Šlic iz Znanstvene fondacije u
San Antoniju, u Teksasu, replicirao je ove studije sa
automatskim tajmingom za buđenje miševa i takođe otkrio
značajne pozitivne rezultate.
Većina iscjeljitelji tvrde da većina ljudi ima iscjeljiteljske
os
sposobnosti. Na Univerzitetu Sent Džozef u Filadelfiji, dr.
Kerol Neš je testirala sposobnosti studenata da povećaju i
uspore rast bakterija u laboratorijskoj kulturi. Studenti koji
nisu trvrdili da imaju iscjeljiteljske sposobnosti bili su
w.b

uspješniji u oba zadatka - koristeći iscjeljenje na daljinu!

Za svoju doktorsku tezu, psiholog Džojs Gudrič iz Nju-
jorka, istraživala je da li se iscjeljenje na daljinu može otkriti
preko senzacija koje iskuse pacijenti. Rekla im je da očekuje
iscjeljenje u izvjesnom trenutku dana. Bez njihovog znanja,
iscjeljenje iz daljine projicirano je na njih nekim danima, a
nekim danima nije. Iz izvještaja pacijenata nezavisne sudije
ww

mogle su da razluče tačno vrijeme kada je iscjeljenje bilo

upućivano a kada nije!
Jedan od eksperimenata dr. Greda sa direktnim iscjeli-
teljskim seansama završio se kao test iscjeljenja putem posred-
nih materija. Zamolio je Oskara Istbenija da tretira miševe
kako bi spriječio razvoj guše koja je bila uvedena ishranom s
malim procentom joda. Istbeni nije bio voljan da toliko vreme-
©

54
 Moć vjerovanja

om
na provodi s miševima kada je mogao da liječi ljude, pa je
predložio da dr. Gredu da vuneno platno koje je tretirao iscjel-
jenjem. Ako se stavi u kaveze to će platno, rekao je, spriječiti
rast guše kod miševa.
Iako je bio skeptik, dr. Gred je pažljivo razmotrio Istbeni-

.c
jeve izvještaje da je liječio ljude dajući im da drže različite mate-
rijale koje je tretirao na ovaj način i odlučio da nastavi sa modi-
ficiranim eksperimentom. Stavio je tkaninu u kaveze nekih
miševa sa malim procentom joda i netretiranu tkaninu u kaveze

nic
drugih. Kod prve grupe rast guše bio je značajno usporen!
Nejasno je kakvi se mentalni procesi dešavaju za vrije-
me ove vrste iscjeljivanja. Pitanje je da li se iscjeljiteljska
energija uistinu može skupljati u neke materijale, poput vune-
ne tkanine, ili određen materijali preuzimaju ulogu psihome-
os
trijske veza između iscjeljitelja i pacijenta i na taj način poma-
že u iscjeljivanju. Iako su učinjene mnoge znanstvene studije i
analize, na ova pitanja se još uvijek ne mogu dati nedvojbeni
odgovori. Čini se da neki zagonetni mehanizmi istovremeno
w.b

djeluju i na fizičkom, i na mentalnom, i na emocionalnom, kao

i na spiritualnom planu.
Iscjeljenje se u izvjesnoj mjeri može i učiti. Na Univer-
zitetu u Njujorku, dr. Dolores Kriger i Dora Kunc, nadarena
vidovnjakinja i iscjeljiteljica, razvili su metod iscjeljenja tera-
peutskim dodirom (TD). Njih dvije su proteklih godina poduč-
avali na hiljade bolničarki, medicinskog osoba i ljudi drugih
ww

zanimanja u SAD i drugim zemljama, kako da razviju svoje

iscjeljiteljske sposobnosti. Dr. Kriger i neki njeni studenti
izveli su bezbroj eksperimenta koji su dokazivali da terapeuts-
ki dodir može podići nivo hemoglobina kod ljudi, reducirati
tjeskobu i olakšati glavobolju.
Kod terapeutskog dodira, iscjeljitelji se prvo “centriraju”
smirujući i usmjeravajući svoj um. Zatim prolaze rukom oko
©

55
 Moć vjerovanja

om
tijela pacijenta ne dodirujući ga, tražeći senzacije - kao što su
toplota, hladnoća ili peckanje - koje ih informiraju o dijelovi-
ma zdravlja i bolesti. Zatim tretiraju one dijelove na kojima
osjećaju previše ili premalo energije, stavljajući na njih ruke ili
držeći ruke blizu tijela i predočavajući transfer energije izme-

.c
đu njih i pacijenata.
Dr. Lorens Lešan, psiholog iz Njujorka, tretirao je mnoge
pacijente oboljele od raka. Prvo je proučavao iscjeljenje jer je
želio da to izloži kao opasnu prevaru koja je nudila lažnu nadu

nic
i, kako je tada vjerovao, navodila pacijente da izgube dragoc-
jeno vrijeme koje su mogli upotrijebiti za konvencionalno
liječenje teške bolesti. Nakon što je temeljito razgovarao sa
priličnim brojem nadarenih iscjeljitelja, ostao je impresioniran
činjenicom da iscjeljenje uistinu djeluju. Identifikovao je tri
os
najvažnija stepena iscjeljenja. To su koncentracija, briga za
pacijenta i usmjeravanje iscjeliteljske energije na pacijenta.
Počinjući sa meditacijom, dr. Lešan je otkrio da čak
može reprodukovati sva ta tri stepena. Nakon toga i sam je
w.b

postao iscjeljitelj, te je na svojoj klinici otvorio školu za sve

one koji su željeli da postanu iscjeljitelji.
U posljednje vrijeme u svijetu je štampano bezbroj knji-
ga o takozvanim alternativnim načinima liječenja. U njima su
detaljno opisane brojne terapije, metode i varijante iscjeljvan-
ja. Istovremeno, u svijetu se održavaju i brojne terapeutske
škole i tečajevi. Britanski iscjeljitelj Metju Mening po svijetu
ww

vodi veoma uspješne iscjeljiteljske radionice, prije svega one

za buđenje latentne iscjeliteljske intuicije.
Iscjeljitelji tvrde da se blagotvorni efekti mogu desiti na
mentalnim, emocionalnim i spiritualnim nivoima, i ne treba
odustati ako se odmah ne primijete fizički rezultati. Vjera nije
potrebna - pacijent ne mora da vjeruje u iscjeljitelja ili u nje-
gove metode da bi došlo do izlječenja, ali on ili ona mora vje-
©

56
 Moć vjerovanja

om
rovati u njegovu ili njenu sposobnost da će se promijeniti!
U Velikoj Britaniji mnoge osobe uče kako da razviju
svoje iscjeljiteljske sposobnosti putem jedne od iscjeljiteljskih
organizacija, kao što je Nacionalna federacija za spiritualno
iscjeljenje. Većina ovih organizacija ujedinile su se u Konfede-

.c
raciju iscjeljiteljskih organizacija (CHO) koja ima kodeks
ponašanja, vodi kliničke pokuse da bi se demonstrirala efikas-
nost iscjeljenja i radi na uspostavljanju veće saradnje između
ljekara, Nacionalne službe za zdravlje i samih iscjeljitelja.

nic
Kroz napore CHO trećina regionalnih medicinskih vlasti u
zemlji složila se da doprinese listi registriranih iscjeljitelja
kojima ljekari mogu da upute svoje pacijente.
U Sjedinjenim Američkim Državama, međutim, iscjelji-
teljstvo i alternativne terapije su individualna stvar. Iako zain-
os
teresirani mogu da proučavaju posebne tehnike, još uvijek
nema organizacionog okvira unutar kojeg bi nastavili s prak-
som i liječenjem.
Iscjeljenje nema jasan okvir ni unutar konvencionalne
w.b

medicinske znanosti oko koje bi se mogla izgraditi teorija o

tome kako se i na koji način odvijaju procesi iscjeljenja. Ali,
savremena fizika nudi pretpostavke - o čestici i valu, o iscjel-
jivanju na daljinu, i o zagonetnim interakcijama promatrača sa
materijom - što na neki način uspostavlja prve mostova izme-
đu onog što je dosad bio folklor, ali što se sve više nemeće i
obečava da će uskoro postati dio znanstvene prakse savreme-
ww

nog svijeta!
©

57
 Moć vjerovanja

.c om
HOLIZAM

nic
Sveobuhvatni pogled na bolest

D oba razuma donijelo je rađanje specijalizacija u svim

oblastima čovjekovog djelovanja. Vjerovanje “novog
doba” u holizam je direktan kontrapunkt ovoj tendenciji. Ipak,
os
holizam se najjjasnije vidi na djelu u alternativi ili komple-
mentarnoj medicini gdje se u praksi tretira cijeli pacijent a ne
samo simptomi bolesti. U holističkoj terapiji, priznate su fizič-
ke, mentalne, socijalne i spiritualne komponente života boles-
w.b

nika i on je ohrabren u nastojanju da povrati sklad i ravnotežu

(koju je izgubio) da bi se njegov ugroženi organizam držao što
dalje od stanja koje prouzrokuju bolesti.
Praktičari holističke terapije svoj pristup smatraju kao
blago stimuliranje koje ima za cilj da mobilizira imunološki
sistem. Za razliku od ovoga, konvencionalna medicine nastoji
da nadvlada bolest lijekovima ili kirurgijom. Čak ni načini na
ww

koji su organizirane bolnice i medicinske ustanove ne

odgovaraju zagovornicima holizma: pacijent kojeg ispituju
mora da ide od odjeljenja do odjeljenja, od specijaliste do
specijaliste, a uz to razni dijelovi njegovog tijela se testiraju i
tretiraju odvojeno i parcijalno.
Holizam je izazov cijeloj društvenoj strukturi. On dopire
tako daleko da dovodi u pitanje i sam način na koji se obrazuju
©

58
 Moć vjerovanja

om
djeca. Mnogi zagovornici holizma vjeruju da je kontrapro-
duktivno odvojeno poučavati umjetnost i nauku. Učenik vidi
samo niz dislociranih dijelova slagalice, tako da u toj zbrci,
najčešće, gubi sveobuhvatnost, koncentraciju i interesovanje.
Profesor Džejms Lavlok ide još dalje; on vjeruje da su

.c
Zemlja i sve što na njoj živi dio velikog živog organizma koji
je u stanju da se razboli - ali i izliječi! Ovaj princip “Gaia”,
uveliko prihvataju pobornici pokreta New egea (Novog doba),
uvjereni da se radi o ultimativnoj formi holizma.

nic
os
w.b
ww
©

59
 Moć vjerovanja

.c om
KULTOVI S KRAJA VREMENA

Z
nic
natan broj ljudi vjeruje da su vidoviti i da znaju kakva će
biti bliska budućnost čovječanstva. Potičući iz širokog
niza ezoteričnih izvora, scenario uvijek uključuje dolazak
Antikrista (Zvijer, 666...). On će izvjesno vrijeme zgrabiti i
os
vladati našim svijetom sve dok se Isus Krist ne vrati i porazi
ga u uspješnoj bitci - koja će, međutim, Zemlju uključiti u
opasni lanac katastrofa i destrukcija. Nakon ovog, Vrijeme će
se, kako znamo, završiti i počeće neka vrsta bezvremenskog
w.b

Zlatnog doba.
Na ovu varijaciju ima isto toliko priča koliko i
pripovjedača. U kršćanskoj formi pričaju je samo oni koji na
Isusa gledaju kao na božanstvo. Za antropozofiste ulogu hulje
i Antikrista odigrat će Ahriman. Oni koji vjeruju u druge
božanske moći nude alternativne budućnosti, koje potiču iz
antičkih pisanja i za koje bi se moglo reći da su nesigurne
ww

autentičnosti. Od mnogih varijacija, pitanje o kome se

mišljenja najviše razilaze jeste koliko će, uistinu, nas uživati u
eventualnom blagostanju. Mnoge verzije uključuju “zanos” u
kome će istinski vjernici biti obaviješteni o trenutku globalne
kataklizme, te će tako uspjeti da izbjegnu užasima konačnog
smaka svijeta.
Staro čovjekovo ubjeđenje da “ovaj život ne može biti
©

60
 Moć vjerovanja

om
sve”, nudi žiteljima naše planete raznovrsne mogućnosti, te
cijelu jednu oblast koju u sebi sadrži eshatologija. Ona
obuhvata različita antropomorfna učenja u vezi s “posljednjim
procesima”, ali i koncept sudnjeg dana u kome će naše
zemaljsko ponašanje biti vrednovano posebnim mjerilima,

.c
nakon čega će biti zatražena naknada za naše neuspjehe;
milenijske ideje koje uključuju neku vrstu kompenzacije koja
se plaća onima koji su izvukli kraću slamku u životnoj lutriji;
katastrofični kraj svijeta i njegova obnova: uskrsnuće (u nekim

nic
slučajevima selektivno) onih koji su već umrli i sahranjeni; i
sudbina (takođe selektivna) onih koji su još tu da svjedoče o
velikom finalu naše planete i života na njoj.
Praktično svaka religija, od najprimitivnije do
najsofisticiranije, utjelovljuje takva učenja. Svaka verzija
os
nastoji da reflektira kutlurni kontekst u kome je formulisana.
Tako su profeti Starog zavjeta prvo predvidjeli period
“mesianskih zakletvi”, koji prethodi novom redu kojeg će
inaugurisati sam Bog - okarakterisan konzumacijom dosta
w.b

hrane i pića i rođenjem brojnog potomstva.

Novozavjetno “otkrovenje” Sv. Ivana iz Patmosa je
znatno oplemenjeno. Ono uvodi ideju o konačnoj konfrontaciji
dobra i zla, koju su doslovno preuzeli fundamentalistički
tumači - uprkos neprihvatljivosti da će Moć zla učestvovati u
slijedu događaja koji je predodređen da kulminira u svom
neizbježnom porazu na bojnom polju Armagedona.
ww

U vrijeme Isusove službe, uveliko se među Jevrejima

vjerovalo da su ti događaji iminentni. Kada se nije desio “novi
red” za Isusova života, teolozi su ponovo pročitali Ivana i
zaključili da će godina 1000. vjerovatno vidjeti očekivani
događaj. U godinama u kojima su se lomili mileniji nagomilala
su se proročanstva - i dokazalo se da su sva predviđanja
uzaludna. Strah koji se gomilao posljednjih godina 20. stoljeća
©

61
 Moć vjerovanja

om
zamijen je olakšanjem.
Otad uspostavljena proročka “religija” postepeno je
napuštala poimanje da je sudbina stanovnika planete Zemlje
nekako povezana sa katastrofičnim događajima na fizičkom
planu. U mnogim slučajevima, posebno u narodnim pokretima

.c
u zapadnoj Europi u 14. do 16. stočjećaa, vjerovanja su
odražavala socijalnu situaciju; isto je učinjeno i u Rusiji u 19.
i 20. stoljeću, ali i u pokretima među melanezijskim
kulturama u južnom Pacifiku.

nic
Približavanje 2000. godine dalo je novi impuls pisanim
interpretacijama kakve su cirkulirale prije hiljadu godina, iako
na profinjenijoj osnovi vjerovanja. Mnogi tumači fenomena
NLO, u letećim su tanjirima vidjeli lađe Antihrista, uvjereni da
će se Armagedon na nebu doslovno boriti između Božjih i
os
Antihristovih zračnih flotila.
Tipične su bile spekulacije Stjuarta Kembela koji je
1961. godine upozorio da pojava NLO na našem nebu znači da
Đavo intenzivira svoju kampanju, jer zna da je njegovo
w.b

vrijeme kratko. To znači da će se nešto vrlo brzo desiti!

Kao i drugi proroci o kraju svijeta, on je našao veze
između sadašnjih tendencija i biblijskih proročanstava; tako je
bum u turizmu protumačio Danijelovom predviđanju da će na
kraju vremena “mnogi trčati tamo amo” - iako se ovo može
primijeniti i na sadašnju ludosti kada su u pitanju maratonske
trke, ali i obična svakodnevna đogiranja.
ww

Kembel se mudro suzdržavao da ne imenuje tačan dan

smaka svijeta, ali su drugi bili eksplicitniji. Za brata Johana
proroka iz 17. vijeka, francuski okultista Peladan govorio je da
je predvidio da će “negdje oko godine 2000. Antihrist stajati
otkriven”, ali uvijek postoji sumnja u autentičnost Peladanovih
izvora!
Ulrih fon Majnc protumačio ih je kao naznaku za 1982.
©

62
 Moć vjerovanja

om
godinu, ali je alternativno čitanje ukazivalo na 1992. Neki
tumači Nostradamusa tvrdili su da je ključna godina 1999. i da
će tada započeti strašne destrukcije koje će predhoditi kolapsu
života na Zemlji. Naravno, kako znamo, to se srećom nije
desilo, ali Nostraduamusova proročanstva su - znamo -

.c
rastezljiva.
Mnogi pojedinci u svijetu, navodno su sreli bića koja se
pojavljuju kao glasnici Novog vremena. U interesantnoj
varijanti u mitu o fantomskom stoperu, prečasni Svort, koji se

nic
1961. vozio u blizini Johanesburga, zaustavio se da poveze
nekog čovjeka. Putnik ga je upozorio da se pripremi za kraj
svih stvari i povratak Krista - zatim je naglo iščezao!
Gotovo identična stvar desila se 1965. godine jednom
bračnom paru blizu argentinskog glavnog grada Buenos
os
Airesa. Kada su o ovom događaju ispričali na prvoj sljedećoj
benzinskoj pumpi, rečeno im je da su devete mušterije tog
dana koji su ispričali istu priču – o sablasnom stoperu koji
upozorava na brzi dolazak Novog vremena. Nakon ovog
w.b

paranormalnog iskustva pomenuti bračni par je napustio

zaposlenje i posvetio se “visokom kršćanskom zadatku”. No,
njihova vjera pomalo izblijedila tokom sljedećih decenija
pošto su se i sami uvjerili da se proročanstva njihovog putnika
nisu materijalizovala i obistinila!
Najbolju preporuku koju jedan prorok može da ponudi
bio bi niz ispunjenih proročanstava. Na žalost, ne postoji
ww

nijedan zapisani trag koji bi mogao da ohrabri to povjerenje.

Glasoviti Edgar Kejs, koji je - za vrijeme ekstatičnih seansi,
dok bi boravio u alternativnom stanju svijesti - pokazivao je
znatnu sposobnost da dijagnosticira bolesti ali je bio manje
uspješan u svojim geofizičkim proročanstvima. Godine 1958.
predvidio je bliske kataklizmičke promjene u zapadnoj
hemisferi, uključujući “i pojavu nove zemlje u Karipskom
©

63
 Moć vjerovanja

om
moru… veći dio Japana morat će da nestane u moru…Gornji
dio Evrope promijeniće se u ten oka….”
Drugi veoma cijenjeni američki prorok, Džin Dikson za
koju se pogrešno vjerovalo da je predvidjela ubistvo
američkog predsjednika Džona Kenedija, predvidjela je da će

.c
do holokausta doći 1999. godine, ali kako je poznato ništa se
od toga nije dogodilo. U jednom svom ekstatičnom
raspoloženju 1969. godine, rekla je i ovo: “Vidjela sam kako
planeta udara u našu Zemlju... “. Ona je tvrdila da je Antihrist

nic
rođen oko 1962. godine i da priprema svoju sotonsku misiju.
On će povesti na pogrešan put mnoge duše, ali će velika
prevara “Djeteta na istoku” dovesti do pojave Krista.
Tokom posljednjih godina 20. stoljeća mnogi mistici i
samozvani proroci pokušavali su da proreknu život na pragu
os
trećeg milenija. Moglo bi se reći da ih je samo mali broj bilo
na tragu istine. To dokazuje da je vidovnjaštvo “rijetka biljka”
i da među aktuelnim “prorocima” nema mnogo uspješnih.
Istodobno, ako je vjerovati prastarim dokumentima i svetim
w.b

knjigama, gotovo sva proročanstva biblijskih proroka su se

ispunila.
ww
©

64
 Moć vjerovanja

.c om
ŽABLJA MAGIJA

nic
Između mašte i stvarnosti

G odine 1945. tijelo starog Čarlija Voltona nađeno je u bli-

zini njegove kuće u Louer Kvintonu, nevelikom selu u
Vorvikširu. Na njegovim grudima bio je kosijerom uzeran križ
os
a glava mu je bila vilama prikovana za tlo. Izgledalo je da za
tako gnusan zločin ne postoji objašnjenje. No, kada je pozvan
detektiv Robert Fabijan iz Scotland Yarda, posumnjao se u
ritualno ubistvo. Da bi provjerio svoje sumnje, policajac se
w.b

konsultirao sa dr. Margaret Mari, antropologom sa velikim

znanjem magijskih vještina. Iako slučaj nikad nije riješen,
mještani su vjerovali da je Volton bio uključen u crnu magiju,
jer su mu za života miljenice bile žabe krastače.
Tokom minulog vremena žabe krastače su svima bile
odvratne i ulijevale su neku neobjašnjivu nelagodu i strah. Nji-
hov hominoidni izgled nesumnjivo je nudio psihološku asoci-
ww

jaciju na Đavola. Zbog toga su ih u srednjem vijeku mnogi

dovodili u vezu sa crnom magijom, a uz to se vjerovalo i da su
otrovne.
To je donekle bilo tačno, jer obična europska žaba kra-
stača proizvodi strašan arsenal baktericida i fungicida i haluci-
nogenog bufotenina - koji ako se pojede ili utrlja u kožu proiz-
vodi halucinacije leta. Posljednjih godina uvođenje barske
©

65
 Moć vjerovanja

om
žabe u Australiji dalo je maha neprijatnoj praksi kuhanja vodo-
zemaca i uzimanja rezultata na različite načine, kako bi se
dobile senzacije lebdenja ili leta.
Mnoge recepture čarobnih napitaka koje su spravljale i
koristile vještice, bazirane su upravo na halucinogenom bufo-

.c
teninu; kada bi tu masu utrljavale po cijelom tijelu mogu su, ne
napuštajući kuću, prisustvovati bezbožnim orgijama koje su
upražnjavale na Sabatima.
Neke vještice su priznavale da su žabe krastače držale

nic
kao članove svoje porodice, a neke su ih čak i “muzle” kako bi
dobile supstancu neophodnu za crnomagijske rituale. U 14.
stoljeću jedan je član jeretičkih Valdensiana iz Turina priznao
da je njegova grupa štovala žabu krastaču koja je predstavlja-
la Velikog zmaja otkrovenja. U noćnim ritualima oni su pili
os
čarobni napitak pomiješan sa njenim izmetom. No, treba ipak
naglasiti da je ovu zanimljivu priču svjedok ispričao pod teš-
kim mukama. Crkva je, naime, smatrala da se svi “jeretici”
bave crnom magijom i bezbožništvom. No, u većini slučajeva
w.b

to nije bila istine.

U prošlosti je zabilježeno da su pripadnici nekih okultnih
grupa i udruženja, koja su obožavale Đavola, žabe krastače
ljubile u anus (occulum infame) kako bi dokazali svoju oda-
nost Sotoni i kako bi tim činom dobili tajna ezoterično znanje.
Ovaj crnomagijski ritual možda je bio osnova za roman-
tičnu priču o princu koji je bio začaran i pretvoren u žabu i u
ww

ljudski oblik mogao je biti vraćen samo ako ga poljubi

princeza. Alister Kroli, koji je sebe smatrao Antikristom jed-
nom je ritualno na krst razapeo žabu uvjeren da se time mogu
ostvariti najstrašnije kletve. Sve do 1939. godine vještice iz
ruralnih dijelova Francuske upravo su u istu svrhu koristile
izmučene i razapete žabe!
Vijekovima su ljudi vjerovali da je žaba začarano ljuds-
©

66
 Moć vjerovanja

om
ko biće koje u glavi nosi dragocijeni “žablji kamen” (okame-
nina žabljeg tijela koja se nosila kao dragulj ili hamajlija), to
jest - vrijedni dragulj. Zbog toga su u prošlosti mnoge žabe
platile glavom.
Godine 1835. radnici koji su krčili crveni pješčanik da bi

.c
napravili željeznički prugut na relaciji London - Birmingen,
razbili su komad kamena navodno starog hiljadama godina i u
njemu otkrili - zamisliten - živu žabu. Kada je došla u dodir sa
vazduhom, sirota krastača je izgledala “izmučena” i teško je

nic
disala. Zatim se dogodilo nešto sasvim čudno: za deset minu-
ta njena smeđa boja pretvorila se u crnu. Bila je povrijeđena u
trenucima kada je kamen razbijen i uginula je četiri dana kas-
nije. Niko ni tada ni kasnije nije uspio da odgovori na ključno
pitanje: kako je žaba mogla živjeti u kamenu bez hrane i vaz-
os
duha?! Kako?
Često su žabe otkrivane u naizgled formiranim šupljina-
ma oko njih, tako da su mnogi skeptici, kao što je Viktorijanac
kapetan Bakmen, ovaj fenomen nazivali “velikom opsjenom”,
w.b

uvjereni da se radi o lažima i podvalama drskih prevaranata.

Drugi su ovom problemu prilazili racionalnije, tvrdeći da je
stjenoviti žablji grob u stvari okružen mikroskopskim pukoti-
nama kroz koje su prolazili vazduh i insekti - ali ovo ne
objašnjava kako je moguće da stijena stara dvjesto miliona
godina krije u sebi živu žabu.
Tibetanski budisti vjeruju da su takva stvorenja reinkar-
ww

nirane duše nevaljalih i zlih ljudi zatvorenih u “prigodni krug

pakla” (izvan centralnog pakla), koji su se ponovo našli na
Zemlji. Koristeći se odgovarajućim ritualima, vjeruje se, da su
sveti ljudi u stanju da oslobode ljudsku dušu od mučenja, kao
što su, uostalom, u stanju i da žabu oslobode iz njenog groba!
©

67
 Moć vjerovanja

.c om
RITUALNA MAGIJA

U
nic
prošlosti se vjerovalo dok je religija prizivanje, a magija
prisiljavanje bogova. Na višim nivoima europske magije
- koja potiče iz vremena Sumera, Babilona i Egipta -
čarobnjaci su nastojali da prisile Više sile da im dozvole
os
kontrolu nad dušama kako bi mogli povećati ličnu moć ili
pojačati svoju transcendentalnu mudrost. U takvim
nastojanjima, smatrano je da se centralna moć krije u riječima,
to jest u formulama koje su izgovarane za vrijeme bajanja i
w.b

spravljanja čini. U tu su se svrhu koristila i imena određenih

duhova. Čarobnjaci su, naime, biblijsku tvrdnja “U početku
bila je riječ” prihvatali doslovno, vjerujući da poznavnje tajnih
imena duhovnih bića ima ključno svojstvo i da označava moć
nad njim. Zbog toga je svakom bajanju prethodio određen
magijski ritual.
Postoji mnogo vrsta ritualne magije. Svaka ima svoju
ww

tehniku. “Početnički” ritual je magija-svijeća kada se svijeće

namažu i zapale, što prati bajanje, i to u određenoj fazi mjese-
ca. Ovakav jednostavan ritual s prezirom odbija ozbiljan zna-
lac koji se za svaki “rad” pedantno priprema.
Za predstojeći ceremonijal sljedbenik će provesti nekoli-
ko dana - najčešće devet - pripremajući i tijelo i dušu. U ovo
spadaju post, seksualna apstinencija, ritualno pranje, molitva i
©

68
 Moć vjerovanja

om
meditacija o predmetu “djelovanja” koje će preduzeti.
Datum i vrijeme za ceremonije određuje se u skladu sa
tradicionalnim zakonima astrologije i prema tradicionalnim
učenjima o p0ogodnim i nepogodnim danima. Magijski ritua-
li koji imaju za cilj povećanja nečega (kao što je postizanje

.c
znanja ili moći) obavljaju se za vrijeme faze rasta Mjeseca,
čini koji imaju za cilj smanjenje (kao što je iscjeljenje koje će
doći kada se u organizmu smanji broj bolesnih ćelija), obavlja-
ju se u vrijeme kada mjesec blijedi i postaje sve manje vidljiv.

nic
Ipak, najvažniji magijski rituali tradicionalno se obavljaju u
vrijeme mladog i punog mjeseca.
Sljedbenici moraju prikupiti i posvetiti instrumente
rituala - svi, ako je moguće, moraju biti napravljeni njegovom
rukom i to od materijala koji ranije niko nije koristio. Među
os
ove instrumente obavezno spadaju: oltar, kalež, tronožac,
kandilo, lampa i štap (za rituale posvećene “stazi lijeve ruke”
- crna magija - koriste se mač i vile ili trozubac).
Štap, vjerovatno najdragocjeniji od svih instrumenata,
w.b

mora biti napravljen od grane badema ili lješnika, odrezan sa

zlatnim srpom u ranu zoru i obavijen prstenovima od bakra i
cinka. Mora ga blagosloviti drugi čarobnjak koji i sam
posjeduje posvećeni štap.
Kako se približava čas rituala, sljedbenik će svoje tijelo
premazati svetim uljem (napravljenim možda, od mirte,
cimeta, đumbira i masline) i obući haljine koje odgovaraju
ww

vremenu i svrsi bajanja (purpurne i zlatne nedjeljom, bijele i

srebrne ponedjeljkom ili zelene ako je svrha transcendentalna
mudrost).
Čarobnjak mora sam skrojiti i sašiti haljine. On će,
također, svojom rukom pripremiti mirišljavu smjesu, koristeći,
na primjer, smjesu od kedra, ruže, limuna, aloje, sandalovine i
cimeta.
©

69
 Moć vjerovanja

om
Sam ritual počinje crtanjem odgovarajućeg dijagrama,
koji je skoro uvijek krug i jedan od svetih trouglova kao što je
pentagram, svaki označen sa odgovarajućim magičnim
simbolima. Nakon toga sljedbenik će nastaviti sa nizom strogo
određenih radnji. U ovo spadaju tradicionalno postavljanje

.c
instrumenta, paljenje svijeća i lampi, paljenje mirisa i, iznad
svega, kazivanje Riječi Moći, invokacija i bajalica.
Ni u jedom trenutku tokom ceremonije sljedbenik se ne
smije pomaći iz “magičnog kruga”, koji može biti nacrtan ili

nic
naslikan na podu hrama ili ispisan u vazduhu njegovom rukom
prije nego što započne ceremonija. Iskoračiti izvan kruga je
veoma opasno, na neki način izazivanje nevolje, jer ako je
invokacija uspješna onda su duhovi prisiljeni da prisustvuju ili
čak da se pojave i pokore se volji maga ili njegova sljedbenika.
os
Mnogi će duhovi biti moćni i ratoborni i čekat će da
udare na sljedbenika ako im se za to pruži zgodna prilika. A
takva bi prilika mogla biti trenutak kada zbog nesmotrenosti
mag prekorači crtu kruga. Kraj rituala je podjednako važan, jer
w.b

on prisiljava zle duhove da se bez pogovora vrate odakle su

stigli.
Magijski rituali obavljani su tokom cijelog Srednjeg
vijeka i Renesanse, a obavljali su ih mnogi adepti kao što su,
recimo, Džon Di i Nostradamus. Duboke i stare okultne
ceremonije našle su vatrene pristaše kroz različite “jeretičke”
grupe ili udruge, kao što su bili templari, rozenkrojceri i
ww

masoni, koji i dan-danas djeluju kao ultratajna društva.

U knjizi “Sveta krv, sveti Gral” (1982), autori Majkl
Bejdžent, Ričard Li i Henri Linkoln nude ubjedljive dokaze da
su sva ova hermetička udruženja pod nadzorom misterioznog
samostana iz Siona koji ima snažnu moć čak i danas na
početku trećeg milenija. I pored stalne i oštre kampanje crkve,
ova društva nikad nisu štovala Đavola niti su se obraćala
©

70
 Moć vjerovanja

om
lakovjernim i glupim. Na primjer, jedan od sljedbenik
rozenkrajca - i Veliki majstor svemoćnog manastira u Sionu -
bio je Leonardo da Vinči.
Magične rituale odabrane iz mnogih od tih izvora
oživjela su u 19. stoljeću društva kao što je Hermetički red

.c
Zlatne zore. Ona ih u tajnosti i danas obavljaju, nerjetko
vjerujući u tvrdnju velikog Elifasa Levija, koji je rekao da je
magija velika nauka koja “miri vjeru sa razumom”.
Svjedočenje pouzdanih svjedoka pothranjuje tvrdnju da su

nic
rezultati pravilno obavljenih magijskih rituala u kojima se
ispravno izgovaraju Riječi Moći i koje izvode iskusni adepti -
izvanredni, a često i zastrašujući!
Crkva osuđuje sve što je okultno i izbjegava da se
izravno upliće u stvari magije. Pa ipak, njeni rituali za vrijeme
os
mise - na primjer, transsupstancijacija vina i hljeba u krv i
tijelo Isusovo - neobično su slični ritualima Velike magije. I
dok je nesumjivo tačno da je praktikujući magiju, mag izložen
potencijalnoj opasnosti pa čak i smrti, većina ritualnih
w.b

vračeva, kako je rekao Dion Forčen, zaštićeni su vlastitom

nespretnošću.
Različiti elementi koji čine magijsk rituale stvaraju
savršene psihološke uslove za pomijeranje iz jednog u drugo
stanje svijesti, a svaki dio rituala ima svoju ulogu u
ostavrivanju postavljenih ciljeva. Iza svega se krije neka
misteriozna snaga koju je teško racionalno objasniti, a koja se
ww

može samo naslućivati.

Svi okultisti, psihici, umjetnici i iscjeljitelji, dijele istu
sposobnost za kreativnu vizualizaciju, sposobnost koja je u
svakom latentna. Kada je mašta potpuno angažovana - pod
ovim se može smatrati podsvjesno ili intuitivno, desna
polovina mozga - sve je moguće i svaki je cilj ostvariv.
I hipnoza se oslanja na maštu, kao što to čini i
©

71
 Moć vjerovanja

om
iscjeljiteljstvo i svaki projekat koji zahtijeva korištenje
intuicije ili kreativnosti.
No, što se tiče duhova koje u magijskim ritualima imaju
ključnu ulogu i koji magiji daju vjerodostojnost, britanski
čarobnjak Dž.V. Brodi-Ines jednom je s pravom primijetio da

.c
bi bez magija bila nemoguća!

nic
os
w.b
ww
©

72
 Moć vjerovanja

.c om
VELIKA ZVIJER 666

K
nic
njiga Novog zavjeta o otkrovenju Svetog Ivana ovako
opisuje najopakiju ličnos koju će svijet upoznati: “Ako
želite razumjeti treba da izračunate broj Zvijeri: jer to je broj
čovjeka, a njegov broj je šest stotina šezdeset i šest.”
os
Identitet Zvijeri vijekovima je bio izvor mnogih
zanimljivih špekulacija. Koristeći antički sistem numerologije,
svaka generacija je nastojala da nađe broj 666 u imenima ili
životima velikih diktatora. Rimski imperator Neron bio je
w.b

veliki kandidat za tu ulogu i pored činjenice što je njegovo ime

moglo sadržavati 666 samo dodavanjem još jednog slova “n”.
Napoleon, Hitler i Staljin također su propali na ispitu, na
veliku žalost njihovih protivnika.
Okultista Alister Kroli koji je umro 1947. vjerovao je da
je upravo on Velika Zvijer i obično se potpisivao ili kao
“Velika Zvijer 666” ili “To mega therion” - što na grčkom
ww

znači - “Zvijer”, a čija se slova zbrajaju do 666 koristeći

hebrejski sistem numerologije.
Njegovo ubjeđenje o pravom identitetu došlo je kroz
kombinaciju oštrih uvreda fanatično religioznih članova
njegove porodice i njegovog strastvenog čitanja Novog zavjeta
u godinama formiranja. Iako je doživo ono što je ludo
priželjkivao: da vidi sebe s nadimkom “Najopakiji čovjek na
©

73
 Moć vjerovanja

om
svijetu”, koji su mu dale senzaconalističke britanske novine,
njegovu slavu su zasjenili drugi sredinom dvadesetog vijeka.
Okultisti i pristaše pokreta Novog doba (New Ege)
nerado odustaju od traganja za Velikom Zvijeri. Čitav novi
“folklor” stvoren je oko otkrića broja 666 na ličnim kartama i

.c
sl. Zapaženo je da je broj britanske pošte za Foklandsko otočje
1982. bio 666, ali najuvrnutiji - ili najmudriji - komentar o
mogućoj britanskoj vezi sa tim brojem dao je državnik Tomas
Mekoli. On je tvrdio da je Zvijer dobro poznata britanska

nic
institucija sa 666 članova (ako se ubroje i posluga, bibliotekari
itd), to jest – Parlament!
os
w.b
ww
©

74
 Moć vjerovanja

.c om
ČUDA STAROG ZAVJETA

S
nic
tari zavjet bilježi evoluciju pojma božanstva u historiji
jedinstvene judejske kulture od primitivnog animizma -
vjerovanje da sve manifestacije prirode imaju dušu - do visoko
etičkog, monoteističkog štovanja Jehove. Njegovi čudesni
os
elementi uključuju vjerodostojne snove (snovi koje može
potvrditi činjenica), mistična iskustva, anđeoske pojave,
bioenergetska iscjeljenja, uzdizanje iz mrtvih, proricanja,
vidovitost, upozorenja i paranormalna vatra. Na fizičke
w.b

aktivnosti gledalo se kao na legitimne, posebno u kasnom

judeizmu, samo ako su obavljane pod zaštitom Jehove.
Mnoge legende Starog zavjeta izgledaju nevjerovatne
iako ne mogu biti osporene; ali kritičari moraju biti oprezni jer
istraživanja pokazuju da su se neki događaji, odbačeni kao
isprazni mitovi, prije mnogih milenija, uistinu mogli odigrati.
Istraživanja, kao ona koja se vrše u Američkoj
ww

laboratoriji snova Maimonides, podržavaju ostvarivu prirodu

sna. Tako je Jakovljeva vizija ljesatava mogla predvidjeti
njegov povratak u zemlju njegove mladosti, kako je obećao
Bog svojim potomcima; Josip je, znajući razloge zatvaranja
faraonovog sobara i pekara, mogao tačno protumačiti
simboliku njihove nade i straha.
Mojsije, koji je koristeći svoj štap otkrio vodu u pustinji,
©

75
 Moć vjerovanja

om
možda je samo koristio već odavno poznatu i priznatu tehniku
rašlji. Mirjam, kažnjena leprom zato što se usprotivila Mojsiju,
ozdravila je njegovom molitvom; Naaman, sirijski general,
izliječen je od lepre kada mu je Elijas rekao da se sedam puta
okupa u rijeci Jordan. Pošto ima potvrđenih slučajeva

.c
izlječenja kožnih bolesti hipnozom ili bioenergetskim
iscjeliteljskim tretmanima iz daljine (pročitaj priču o našoj
Bioenergetskoj kartici!), ne bi bilo mudro dogmatski odbaciti
ni takve mogućnosti.

nic
Stari zavjet takođe bilježi različita mistična iskustva.
Jakov se borio sa misterioznim, ali dobronamjernim
nadnaravnim bićem i imao je susrete sa drugim vanzemaljskim
bićima. Jedan anđeo je rekao Samsonovim roditeljima za
rođenje njihovog sina junaka, a onda se popeo na plamenu
os
oltara!
Samuel, vidovnjak (posjedovao je “drugi vid”) prvo je za
svoj dar saznao kada je jasno čuo “Božiji glas”, koji ga je kao
dijete zvao u tabernakul. Isaja je vidio Boga, kojeg je u hramu
w.b

pratio jedan serafim. Na obali Eufrata, Ezekiel je vidio (i

detaljno opisao) četiri velika točka koja su mu se pred očima
pokazala - današnji ufolozi to povezuju sa pojavom
vanzemaljskog vozila, a na osnovu Ezekielovog opisa NASA-
in konstruktor Jozef Blumrich konstruirao je točak za
svemirske letjelice koji se može kretati u svim pravcima!
Opis paranormalne vatre često se pojavljuje u Starom
ww

zavjetu; neki primjeri su danas porede sa događajima

spontanog sagorjevanja, uključujući i vatru ljudskih bića.
Takva je mogla biti poetska pravda koja je posjetila Nadaba i
Abihu, koje je progutala vatra, jer su - u nadmetanju sa
visokim sveštenikom Aronom - Jehovi ponudili “čudnu vatru”.
I ovo nije jedina priča ove vrste. U mnogim prilikama, kako je
poznato, Bog “odgovara vatrom” paleći oltare za Mojsija,
©

76
 Moć vjerovanja

om
Arona, Gideona, Davida, Solomona i Elijasa!
Skeptici ili racionalisti – kako hoćete - našli su ili izumili
prirodne faktore koji mogu objasniti neka od navodnih čuda.
“Zapaljeni grm” iz kojeg je glas Boga pozvao Mojsija da vodi
Izrael iz faraonskog Egipta mogao je da bude treperavi snop

.c
gasa iz pustinje bogate naftom, koji su zapalili sunčevi zraci a
bili su koncentrisani zapaljivim staklom kristala.
Kuga u Egiptu mogla je izbiti zbog velikih naslaga
crvene gline koje su Nil pretvorili u ustajalu “krv” koja je

nic
izrodila ogroman broj žaba. Njihova nagomilana, istrula tijela
hranila su uši, larve jata muha koja su prouzrokovala bolest
stoke i apcese i smrt ljudi.
Tvrdilo se da je zemljotres tako oslabio nesolidno
građene zidove Jerihona da je ritmičko stupanje invazione
os
vojske i odzvanjanje rogova bilo dovoljno da ih sruši (ili je
Džošua otkrio razarajuću moć soničnog buma?).
Eliju su dvaput dnevno hranili gavranovi koji su mu
donosili hranu - ali jevrejska riječ za gavrana može se prevesti
w.b

i kao “trgovci” ili “Arapi”. Mana s neba, koja je hranila Izrae-

lćane na putu kroz pustinju, mogla je biti - lučenje grmova
tamarisa koji i dan-danas hrani beduine. Pa čak i ako se ne radi
o tome, i danas Firtejske arhive svjedoče o anomalnim padovi-
ma različitih zagonetnih supstanci, od kojih su neke jestive,
pored primjera zapanjujuće istovremenosti koja se izjednačuje
s manom koja stvarno pada kada je potrebna. Mnogi primjeri
ww

takozvanog „psi-posrednog instrumentalnog odgovora“

(PMIR) - ili odgovori na molitve - ukazuju da takvi događaji
nisu “čista” slučajnost.
©

77
 Moć vjerovanja

.c om
ČUDA NOVOG ZAVJETA

K
nic
orijen značenja čuda je “nešto što prouzrokuje čudo” i
kako su autori Novog zavjeta gledali na događaje koje su
bilježili kao na jedinstveno otkrovenje “Boga s nama”, proboj
vječnih vrijednosti u ljudskom postojanju, ne čudi što je
os
njihovo djelo prožeto osjećajem za čudesno. Iako može biti
velika greška da se ignoriše takozvano Gnostičko Jevanđelje -
one koje su crkveni oci odbacili kao razorne i kontroverzne -
čak i četiri Gevanđelja i Akta sadrže mnoge izvještaje o
w.b

čudima, od kojih su neka potvrđena u Poslanicama. Mnogi - na

primjer, Blagovijest, Djevičansko rođenje, događaji oko
rođenja Ivana Krstitelja, uskrsnuće i Spasovo - jedinstveni su,
čak i unutar okvira fizičkog istraživanja.
Novim zavjetom dominira ličnost Isusa Krista na kojeg
se još gleda kao na sve od samog Boga u ljudskom obliku do
mitskog lika koji nikad nije postojao. O njegovoj ličnosti
ww

zapisano je da bi krajnje karizmatički čudotvorac koji je

“govorio sa autoritetom” i izražavao svoju simpatiju za
čovječanstvo mnogim čudima iscjeljenja. Veliki broj tumača
pripisuju Isusove čudesne sposobnosti njegovom poznavanju
okultnih vještina Esena, mistične jevrejske sekte čija su učenja
prošla zvaničnu crkvu do “jeretičkih” grupa kao što su Katari.
U prihvaćenom Novom zavjetu zabilježeno je čak 26
©

78
 Moć vjerovanja

om
čuda iscjeljenja, iako su neki od njih možda različite verzije
istih okolnosti. Oni obuhvataju lepru, kap, groznicu, sljepilo,
gluhoću, nijemost, ludost, paralizu, iskrivljenje kičme, vodenu
bolest i ginekološke probleme, ali mora da je izliječio mnogo
više kada su mu dovodili bolesne. Dva izlječenja izvedena su

.c
na daljinu, a neka su bila urođena ili dugogodišnja oboljenja.
Uz Isusa mogu se ubrojati i liječenja Petra, Pavla i drugih
učenika jer se na dar iscjeljenja gledalo kao na dio sveštenstva
rane crkve.

nic
Danas se zna da su mnoge bolesti psihosomatske prirode
i da ih mogu izliječiti karizmatički iscjeljitelji. U medicinskoj
literaturi ima primjera ortodoksnog, fizičkog i spiritualnog
iscjeljenja ili neobjašnjivih “trenutnih regresija” čak i onda
kada su u pitanju - fatalne (neizliječive) bolesti. Poznato je da
os
na taj način izliječeno nekoliko hodočasnika u Lurdu,
Međugorju i u drugim poznatim svetilištima, ali je bilo
primjera, što su posvjedočili komiteti ljekara (Crkva je tražila
da među njima budu i oni koji ne vjeruju) čudesnih izlječenja
w.b

što je zabilježeno i opisano u Novom zavjetu.

Primjeri uticaja na daljinu nalaze se u hipnotičkim
eksperimentima od kojih neki uključuju i iscjeljenje. Izgleda
da je Isus bio univerzalno uspješan osim na mjestima gdje
“nije mogao učiniti moćno djelo zbog njihove nevjerice” - on
je patio kao mnogi psihici ili sensitivi, od inhibitornog uticaja
skeptičnih mišljenja.
ww

Tri uzdizanja iz groba pripisana su Isusu - kćerka

Džairusa, udovica Nainovog sina na putu do grobnice i Lazar,
pozvan iz groba četvrtog dana nakon sahrane. O Džairusovoj
kćerki Isus je rekao: “Ona nije mrtva nego spava”, što su neki
protumačili kao komu.
Današnji dokazi o dramatičnim uskrsnućima, nerjetko
vraćanje iz kliničke smrti, čine “ustajanje iz groba” sasvim
©

79
 Moć vjerovanja

om
realnim i mogućim. Jedini izuzetak moglo bi se reći da je
čudesno “uzdizanje Lazara”. Autori “Mesijske ostavštine”
(1968) kažu da je “uzdizanje”, u stvari, bila simbolična smrt i
ponovno rođenje ceremonije inicijacije, moguće povezane sa
sektom Eseni.

.c
Zabilježeno je da je Isus imao moć i nad samom
prirodom i nad prirodnim pojavama. Ublažavajući i smirujući
oluju nad jezerom, mogao je ribama da ispuni vodu, da hoda
po površini vode ili da vodu pretvara u vino... Također je

nic
posjedovao moć da multiplicira namirnice i to mu je pomoglo
da se ishranilo pet hiljada ljudi.
Isus je bio odgovoran i za tri znaka koji su mučili mnoge
vjernike: slanje zlih duhova iz opsjednutog čovjeka u krdo
svinja koje su se podavile, sušenje smokvinog drveta, te
os
plaćanje poreza novcem uzetim iz usta ribe.
Nešto od ovog može se objasniti prirodno, iako vjerski
fundamentalisti više vole nadnaravne implikacije. Velika
jezera među planinama podložna su iznenadnim olujama koje
w.b

brzo nestaju. Nema ništa posebno u tome kada posmatrač koji

stoji moguće na višem tlu, vidi iznenadni dolazak jata riba. U
priči o ličnom probitku, oni koji su predvidjeli da sa sobom
donesu hranu bili su postiđeni primjerom Isusovih učenika
koji su podijelili svoje skromne namirnice sa strancima; “tako
su oni podijelili svoje namirnice sa gladnim susjedima, i bilo
je svima dovoljno, pa i viška”...
ww

Dok je iscjeljivan, svinje su se uspaničile kricima

opsjednutog, koji je bio u nekoj vrsti histeričnog raspoloženja,
i u stampedu pojurile niz strminu, sunovraćujući se u more.
Njihovo čudno ponašanje, učenici su objasnili pripisujući
Isusu riječi koje nikad nije izgovorio!
Epizoda o smokvinom drvetu objašnjena je kao
slučajnost ili parabola židovske religije. U hodanje po površini
©

80
 Moć vjerovanja

om
mora mogu vjerovati svi oni koji prihvataju mogućnost
levitacije, za što postoji prilično dokaza, kako je kvantna fizika
pokazala da se svaka materija sastoji od istih osnovnih čestica
promjena jedne supstance kao što je voda, u drugu kao što je
vino, nije nezamisliva. Priča o novčiću, o jedinom čudu koje je

.c
Isus izveo u svoju korist, toliko je nekarakteristična da mnogi
kršćani vjeruju da nije istinita, ali je spojiva sa mnogim
grubljim karakteristikama koje je Isus pokazao u Gnostičkim
jevanđeljima.

nic
Osim već pomenutih iscjeljenja, Akti apostola sadrže
priče o čudesnim osujećenjima rivala čarobnjaka i egzorcista o
tri nadnaravna izbavljenja iz zatvora, o ispunjenim
proročanstvima i drugim čudima.
Ima primjera ispunjenih predosjećanja u psihičkom
os
proučavanju literature, a spasenje iz zatvora može se uporediti
sa iskustvom Sadhu Sundar Singa iz 20. vijeka koji je tvrdio
da se nadnaravno spasio nakon tri dana iz suhog bunara u
kome su ga ostavili budisti da umre.
w.b

Ljubomorni vračevi koji su nastojali da kupe Sveti Duh

nalaze savremene kopije među opsjenarima koji kao članovi
CSICOP, očito traže da diskredituju sve psihičko i sva čuda.
“Govor na jezicima”, koji se prvi put čuo na Duhove
nakon Isusovog raspeća, može se danas čuti u duhovskim
crkvama. Na tim prvim Duhovima ili Pentekosti, učenici su,
nošeni ekstazom ispunjenja Svetim Duhom, možda ponavljali
ww

dijelove liturgije u hramu - koja je pjevana na mnogim

jezicima - ne razumijevajući ono što govore.
U hrišćanskim zajednicama jezici su bili vjerovatno
“glossolalia” - inspirirani zvuci koji u sebi imaju više muzike,
nego govora. Takvi jezici zajedno sa spiritualnim iscjeljenjem
su čuda “Novog zavjeta”, koja su opstala do danas.
©

81
 Moć vjerovanja

.c om
GOVOR NA NEPOZNATIM JEZICIMA

S
nic
edam nedjelja nakon Kristovog raspeća, sljedbenici su se
molili u hramu u Jerusalemu okruženi Jevrejima s cijelog
Istoka koji su tamo otišli da slave svetkovinu Duhova.
Iznenada je sljedbenike obuzela božanstvom inspirirana
os
ekstaza i počeli su da propovijedaju - na jezicima koje nikad
nisu učili ali ih je savršeno razumjelo poliglotsko mnoštvo.
Ovo je xenolalia ili govor na stvarnim jezicima kroz
paranormalna sredstva. Na žalost, otkako je pronađen
w.b

magnetofon samo su zabilježeni slučajevi glossolalia - govor

na neidentifikovanim jezicima ili pseudo-jeziku.
Danas mnoge karizmatičke i fundamentalističke
kršćanske sekte ohrabruju ili tolerišu “govor na jezicima” na
vrhuncu njihove molitve. Fenomen se često čuje na krštenjima
starijih, kada radost “preporođenog” kršćanina nalazi pravi
izraz i jezik. Na to se gleda kao na dar Svetog Duha ili znak da
ww

je Krist prisutan, osim za rimsko-katoličku crkvu koja je s

kraja prvog vijeka zabranila govor na jezicima. Čak i neki
preporođeni krišćani upozoravaju protiv pretjeranog
popuštanja u glossolalia, gledajući na to kao na posvećenost.
Na traci, glossolalia tipično zvuči kao “rafinirano
ćeretanje, jezici nemaju sintaksu i vokubular je oskudan.
Mnogi kršćani vjeruju da su ta kazivanja, nerazumljiva
©

82
 Moć vjerovanja

om
ljudima, jezik anđela. Sveti Pavle je, međutim, savjetovao da
je samo ljubav ono što vrijedi, “iako govorim jezicima ljudi i
anđela”.
Povremeno, međutim, glossolalia zvuči ubjedljivo. Ima
priča da su dio religioznog “folklora” o stranim poosjetiocima

.c
koji čuju da se govori njihov jezik. Mormonska crkva, na
primjer, tvrdi u svojim prilozima o vjeri:
“Mi vjerujemo u dar jezika… i tumačenje jezika!...”
I pored velike kritike, snažno vjerovanje u ovaj

nic
zagonetni fenomen opstao je do 1960-ih. Mormonski
misionari - obično osamnaestogodišnji momci i malo starije
djevojke - upućivani su, uz minimum upozorenja i vježbanja,
u strane zemlje da propovijedaju riječ. U ovoj - “potoni” ili
“plivaj! situaciji - težili su ili da stvaraju paniku ili da što je
os
moguće prije prihvate novi jezik.
Ipak se vjerovalo da će neki dobiti dar jezika i priče su se
pričale da se ovo desilo. Bilo je nekih apsurda: jedna
misionarka sa Islanda koja nije znala engleski svojim
w.b

slušaocima iz Jorkšira, koji je nisu razumjeli, govorila je punih

45 minuta na svom materinjem jeziku, nadajući se jezičkom
čudu. Čudo se ipak nije desilo Sirota misionarka nikad nije
naučila jezik i vratila se kući!
Često su čudni jezici dio košmara opsjednutog bića zbog
čega je katolička crkva zabranila tu praksu. Časne sestre
Ursulinke upletene u neprijatne i tragične događaje poznate
ww

kao “Đavoli iz Louduna” počele su navodno da govore

napriznatim jezicima, što nikada do kraja nije razjašnjeno.
©

83
 Moć vjerovanja

.c om
ANĐELI I MELEKI

nic
Zanimljivo istraživanje Sveučilišta u Birmighamu. Vjerovanje
u anđele (meleke) zabilježeno je u svim svetim knjigama i dio
je vjerskog blaga svih religija. Šta o mekima kaže Kur’an?
os
S veučilište u Birminghamu dojavila je liječnica slučaj iz
londonske bolnice Guy’s. Trogodišnja djevojčica
nesretnim slučajem stradala je pod točkovima kamiona i bila je
u nesvjesnom stanju dovedena u bolnicu. Kad su liječnici
w.b

skinuli krvavu odjeću, bili su zapanjeni, jer na tijelu nije bilo

vidljivih ozljeda. Djevojčica je došla k svijesti i prvo je
upitala:
- Gdje je čovjek u bijelom?!...
- Tu sam! - javio se liječnik.
- Ne vi, nego čovjek u sjajnom bijelom odijelu koji me
podigao nakon što me pregazio kamion!...
ww

Slučaj je podsjetio na neke neobične događaje, koji su se

minulih godina dogodili na području Velike Britanije. Jedna
žena, profesorica matematike po zanimanju, iz
Gloucesterchirea tvrdila je da ju je od smrti u prometnoj
nesreći spasio anđeo, koji ju je podigao s mjesta kamo je odbio
jedan od sudarenih automobila. Nekako u isto vrijeme, jedan
financijski službenik iz Worcestershirea tvrdio da ga je od
©

84
 Moć vjerovanja

om
sigurnog utapljanja spasio anđeo u liku pokojne bake, koji ga
je iznio na površinu vode i pomogao mu da se dokopa obale.
Sveučilište u Birmighamu proučavalo je protekle dvije
godine vjerske fenomene i otkrilo da je ‘najmanje 800
Britanaca imalo susrete s anđelima’, to jest sa dobrim

.c
duhovima koji su im pomagali na razne načine. Među onima
koji tvrde da su vidjeli anđele i da su im oni pomogli u
konkretnim situacijama, nisu samo kršćani, nego i muslimani,
židovi, gnostici, pa čak i ateisti.

nic
Anđeli se rijetko pojavljuju, a kada to čine to su izuzetne
prilike i izuzetni povodi. To se najčešće događa kada prenose
neke važne poruke ili upozorenja; ponekad da bi pružili utjehu,
zaštitu ili spas - otkrivaju sveučilišna istraživanja, o cijim
rezultatima TV BBC priprema specijalni dokumentarni
os
program.
Kad je Birmighamsko sveučilište javno obznanilo da
istražuje ovaj nesvakidašnji femonen, odziv građana premašio
je sva očekivanja. Od onih koji tvrde da su imali susreli s
w.b

anđelima (melekima), trećina ih opisuje kao duhovna bića u

bijelim haljinama i s krilima na leđima, no 21 posto vidio je
anđele u ljudskom obličju i s nadnaravnim moćima.
Prema iskustvima Engleza, anđeli (meleki) se ipak
najčešće pojavljuju u duhovnom obliku i tada se osjeća
«neuobičajna prisutnost» ili snaga, a u više slučajeva ljudi
tvrde da se anđeoska prisutnost manifestirala neobičnom
ww

nebeskom svjetlošću.

Kur’an o melekima
Pogledajmo sada šta o anđelima, to jeste o melekima kaže
Kur’an. U opširnoj studiji objavljenoj u “Takvimu” za 1984.
godinu, izdanju Islamske zajednice BiH, našao sam veoma
zanimljiv tekst Kasima Hadžića. Iscrpan i dokumentovan,
©

85
 Moć vjerovanja

om
mogao bi poslužiti za dalja istraživanja o fenomenu meleka,
odnosno anđela. Uostalom prosudite i sami...
“U rečenici u kojoj iskazujemo islamsko vjerovanje”,
piše Hadžić, “odmah nakon isticanja vjerovanja u Allaha dž.š.
ističemo, na drugom mjestu, da vjerujemo u meleke, nevidljiva

.c
bića.
Općnito se može reći da je naše poznavanje meleka dosta
oskudno. l oni što su prošli kroz vjerske škole malo o
melekima znaju, a pogotovu o melekima malo znaju obični

nic
vjernici.
O vjerovanju u meleke govori se u Kur’anu na tri mjesta,
a o nevjerovanju na jednom:
Prva dva ajeta što o tome govore nalaze se u “Bekari” (2.
sura), dok je treći ajet u suri “En-nisa” (4. sura).
os
Evo prijevoda tih tekstova: “Nije pobožnost (u tome) da
okrećete svoje lice prema istoku i zapadu, pobožnost (čini i
pravim putem ide) tko vjeruje u Allaha, Sudnji dan, meleke,
Knjigu i poslanike...” (2:177).
w.b

Kao što se vidi u tekstu su meleki na trećem mjestu.

Evo drugog ajeta iz “Bekare” što govori o vjerovanju:
“Poslanik je vjerovao u ono što mu je objavio njegov Go-
spodar, a (vjerovahu) i pravovjerni. Svi su vjerovali u Allaha,
Njegove meleke, Njegove knjige i Njegove poslanike. Mi ne
pravimo razlike ni između jednog od Njegovih poslanika. Oni
(pravovjerni) govore: - Čusmo i pokorismo se. Naš
ww

Gospodaru, (tražimo) Tvoj oprost i Tebi se vraćamo.” (2:285).

U drugom dijelu trećeg ajeta govori se o nevjerovanju:
“Pravovjerni! Vjerujte u Allaha, Njegova Poslanika,
Knjigu koju je objavio Svome Poslaniku i Knjigu koju je
objavio prije. A onaj koji ne vjeruje u Allaha, Njegove meleke,
Njegove Knjige, Njegove poslanike i u Sudnji dan, taj je
daleko zalutao.« (4:136).
©

86
 Moć vjerovanja

om
U drugom i trećem ajetu, kao što se vidi, meleki su
spomenuti iza Allaha. Očito je da je vjerovanje u meleke
obaveza pravovjernika Kur’anom utvrđena, a da ne vjerovati
ih predstavlja dalalet, stranputicu.

.c
Gospodar svih svjetova i meleki
Ima sedam ajeta u Kur’anu u kojima se govori o tome,
kako meleki slave i veličaju Allaha i mole oprost:
“I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz straho-

nic
poštovanja prema Njemu. On šalje gromove i udara njima
koga hoće, - i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može.”
(13:13).
“... a meleki su samo robovi poštovani (bel ibadun
mukre-mun). Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju
os
onako kako On naredi.” (21:26-27).
U istoj suri malo ranije veli se da meleki obožavaju
Allaha, nisu oholi, ne umaraju se slave Allaha noću i danju,
neprekidno (21:19-20)
w.b

Meleki, prema Kur’anu, kažu:

“Svakome od nas mjesto je određeno, mi smo u redove
poredani, i samo Njega hvalimo!” (37:164-166).
“I vidjet ćeš meleke kako prijesto okružju, veličajući i
hvaleći Gospodara svoga...” (39:75).
Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju
i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu
ww

oprošteni grijesi pravovjernicima (govoreći):

“Naš Gospodaru! Ti si sve obuhvatio milošću i znanjem,
pa oprosti onima koji su se pokajali i slijedili Tvoj put i
sačuvaj ih od džehennemske vatre! Naš Gospodaru! Uvedi ih
u bašče Adna (dženneta) koje si im Ti obećao, (kao) i njihove
roditelje i bračne drugove, i njihove potomke, koji su bili
dobri. Zaista si Ti silan i mudar, l sačuvaj ih od ružnih djela, a
©

87
 Moć vjerovanja

om
koga Ti tada budeš sačuvao od kazne za ružna djela, Ti si mu
se smilovao, a to je veliki uspjeh!” (40:7-9). “... A meleki
veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su
na Zemlji. - Allah je zaista Taj koji prašta i koji je milostiv.”
(42:5)

.c
Iz navedenih ajeta vidimo da meleki veličaju, slave i
hvale Allaha. Oni su ‘ibadun mukremun - poštovani robovi,
odnosno poštovana bića. Svakom je pojedinom meleku
određeno mjesto njegova djelovanja, a svakako i dužnost. Oni

nic
su u redove poredani, a to upućuje na njihovu mnogobrojnost.
Jedni meleki drže Arš (prijestolje), dok ga drugi okružuju. U
“Ajetul-kursijj” kaže se kako Allahova stolica obuhvata
nebesa i Zemlju (2:255). Govoreći o tome pisac brojnih
islamskih djela profesor dr Mustafa Mahmud veli:
os
“Ako je ovolika Njegova stolica, a koliko je onda
Njegovo prijestolje i kako je moguće da ga drže stvorenja, ili
se ovdje, možda, radi o stvorenjima nama potpuno
nepoznatim. Možda su to neka elektro-magnetska bića. Možda
w.b

je prijestolje samo metafora, kao što govorimo o Kjabi u

prenesenom smislu da je ‘Božija kuća’, tako isto u prenesenom
smislu govorimo i o Božijem prijestolju”.
Kao što i sva druga živa bića na nebesima i Zemlji čine
sedždu Allahu, rade to i meleki i oni se ne ohole (16:49). Uz
Allaha i učene ljude i meleki svjedoče da nema drugog boga
osim Allaha i da On postupa pravedno (3:18).
ww

U više slučajeva Allah se u Kur’anu, na početku

poglavlja, kune raznim vrstama meleka (37:1,2,3; 51:4; 77:3,
77:4, 77:5 i 79:1-5).
Allah blagosilja pravovjernike, a čine to i meleki (33:41
-43).
Muslimanima što redovito dolaze na džumu-namaz
dobro je poznat ajet koji muezzin uči prije ezana pred hutbu:
©

88
 Moć vjerovanja

om
“Allah i meleki Njegovi blagosivljaju Vjerovjesnika.
Pravovjernici, blagosiljajte ga i vi šaljite mu selam!” (33:56)
Prof. Havati Ulkii u svome “Islam dini akaidi” citira
hadis u kome se kaže:
“U Allaha postoje meleki koji stalno putuju po Zemlji

.c
(sej-jahun) i prenose mi od mog ummeta selam”.
Nasuprot blagosiljanju pravovjernih stoji prokletstvo
Allahovo meleka i svih ljudi prema kafirima što kao takvi
umru (2:161).

nic
U još jednom ajetu se govori o proklestvu meleka:
“Kako će Allah uputiti na pravi put ljude koji su postali
kafiri nakon što su, vjerovali i svjedočili da je Poslanik istinit,
a došli su im i jasni dokazi. Allah ne upućuje na pravi put
narod koji sebi nasilje čini. Njima je kazna: prokletstvo
os
Allahovo, meleka i svih ljudi”. (3:86-87).
Katkada su protivnici Muhammedovi a.s. postavljali
pitanje, zašto to Allah nije poslao meleka kao poslanika među
ljude. Kao odgovor na takva pitanja u Kur’anu se veli:
w.b

“Reci (Muhammede): - Da su na Zemlji meleki što

hodaju smireni, Mi bismo njima spustili s neba meleka da im
bude poslanik.” (17:95).
Inače Allah odabira poslanike i među melekima i među
ljudima (22:75).
Meleki su i inače Allahovi izaslanici, a ima ih sa po dva,
tri i četiri (para) krila (35:1).
ww

U Kur’anu Časnom, Zagreb, 1969. čitamo u napomeni

broj 1. na str. 580. ovo:
“Po Kur’anu su anđeli beztjelesna bića, koja izvršavaju
zapovjedi Svemogućeg. Predstavljanje anđela s krilima je vrlo
česta pojava, na koju nailazimo u svetim historijama. Ali ovdje
se od ‘krila’ ne misli na jedan tjelesni dio koji pomaže u
letenju. Ovo samo alegorično predstavlja snagu koju imaju
©

89
 Moć vjerovanja

om
beztjelesna bića u vršenju svoje dužnosti. U arapskom jeziku
‘dženah’-krilo dolazi i u značenju: snaga, moć.”
U Ibn Kesirovom Tefsiru u komentaru sure “Fatir”
navodi se hadis, prema Buhariji, kako je melek Džibril, u
Lejleti-lsra-u, imao 600 krila, a između svaka dva krila

.c
udaljenost kao između Istoka i Zapada. Ako riječ “krilo” u
odnosu na meleke znači: snagu i moć, onda je 600 krila
ogromna snaga, koja je neprispodobiva prilikama na Zemlji.
Meleki su i prenosioci Allahove Objave Njegovim

nic
robovima, kojima On hoće da je pošalje. Riječ je sakako o
vjerovjesnicima kojima Allah naređuje:
“Upozoravajte da nema drugog boga osim Mene i bojte
Me se!” (16:2).
Upada u oči da se ne govori o jednom prenosiocu Objave
os
(Džibrilu), već je riječ u množini (el-melaike). Zaključak je da
je Allah slao Svoju Objavu po melekima (više od dvojice, a
broj njihov samo Allah zna), a ne samo po jednom meleku.
Osim što su postavljali pitanje, zašto. Allah ne pošalje
w.b

meleka kao poslanika, protivnici Muhammedovi a.s. su

očekivali “da im Allah i meleki dođu u nebeskim oblacima”.
Potom se ajet završava riječima: “A stvar je odlučena. l Allahu
se sve vraća” (2:210).
S dozvolom Gospodara svoga meleki se i Džibril
spuštaju (na Zemlju, dakle, među ljude) radi svega (što Allah
odredi) (97:4). To se događa u Lejlei-kadru, noći boljoj nego
ww

1.000 mjeseci. Preračunato u godine toliki broj mjeseci je

jednak vijeku od 83 godine uz ostatak od četiri mjeseca, što
proizlazi iz prethodnog ajeta (97:3).
U suri “Mearidž” – “Stepeni” nalazimo ajet u kome se veli:
“K Njemu se (Allahu) penju meleki i Duh (misli se na
Džibrila) u jednom danu čije je trajanje pedeset hiljada
godina« (70:4).
©

90
 Moć vjerovanja

om
Različita su mišljenja o značenju “dana od 50.000 godi-
na”, što ih navode mufessiri. Zanimljivo je mišljenje jednog
našeg inženjera što ga je iznio u “Takvimu” za 1972.. Po
njemu to je brzina elektromagnetskih valova, tv valova ili
brzina svjetlosti od 300.000 km u sekundi!

.c
Na jednom se mjestu u Kur’anu govori i o pretvaranju
ljudi u meleke, što bi Allah mogao učiniti da hoće, pa da
meleki naslijeđuju ljude na Zemlji (43:60).
Na Sudnjem će danu Allah pitati meleke o kafirima “Jesu

nic
li vas ovi obožavali?”, na to će meleki odgovoriti: “Slava Tebi!
Ti si naš Zaštitnik, a ne oni. Oni su obožavali džine i većina ih
u njih vjeruje”. (34:40-41).
Meleki će na Sudnjem danu biti na stranama neba i
osmorica će nositi prijesto Gospodarov iznad sebe (69:17).
os
Inače, na Sudnjem će danu meleki i Džibril stajati u redovima
i samo će govoriti onaj kome Allah dozvoli, a taj će reći istinu
(78:38). Meleki će biti poredani i onda, kada se Zemlja
raskomada na komade (89:21-22).
w.b

Meleki će se zauzimati kod Allaha da oprosti grijehe

ljudima. Moći će to činiti samo oni kojima to Allah dozvoli i
bude zadovoljan s njihovim zauzimanjem (53:26).

Sedžda meleka Ademu, a.s.

Na sedam se mjesta u Kur’anu govori o tome kako je
Allah naredio melekima i Iblisu da učine sedždu Ademu,
ww

prvom čovjeku i prvom vjerovjesniku, pa su svi meleki to

učinili, a Iblis nije. Ajeti o kojima je riječ su: 2:30-38, 7:11 i
20,15:28-30, 17:61, 18:50, 20:116 i 38:72-74. o tome sam
pisao u svojim ranijim radovima. U tim sam radovima
upozorio na pogrešno prevođenje arapske riječi “halifa”, što u
odnosu na Allaha dž.š. ne može značiti: zamjenik, zastupnik ni
nasljednik, jer čovjek, Allahovo stvorenje, ne može Allaha
©

91
 Moć vjerovanja

om
dž.š. Gospodara svih svjetova, ni zamjenjivati, niti Ga
zastupati, jer nijedno ni drugo nije Allahu potrebno. Pogotovu
Allaha ne možemo nasljeđivati, jer mi umiremo, a On je
Vječno Živi i ne umire. U drugom spomenutom radu upozorio
sam na pogrešno prevođenje riječi “illa Iblise” sa “osim

.c
Iblisa”, jer kada se tako prevede (“i učinili su meleki sedždu,
osim Iblisa”) ispada da je i Iblis melek, a on to nije, već džinn,
što je jasno istaknuto u Kur’anu (18:50).

nic
Muhammedovi, a.s. prethodnici i meleki
I s vjerovjesnicima što su djelovali prije Muhammeda
a.s. kontaktirali su meleki.
Svojim je protivnicima, uz ostalo, Nuh a.s. (Noe)
govorio da im ne kaže za sebe da je melek (11:31). Prema tome
os
je čovjek kao i drugi ljudi, ali ga je Allah odabrao da bude
vjerovjesnik, pa je on povjerenu mu dužnost obavljao, ne
tražeći im za taj svoj rad nagradu, kao što to nisu činili ni drugi
vjerovjesnici. Ne smatrajući ga vjerovjesnikom, protivnici su
w.b

Nuhovi govorili:
“Da je Allah htio (koga poslati), meleke bi poslao”
(23:23-24).
Iako su govorili i pripadnici Hudova naroda (Ad), kao i
pripadnici Salihova naroda (Semud) (41:14).
l Ibrahimu su a.s. (Abraham) u raznim prilikama dolazili
Allahovi izaslanici (el-murselun), o čemu se govori na više
ww

mjesta u Kur’anu (11:69-83, 15:51-57, 29:31-34 i 51:24-37).

U ovim slučajevima “el-murselun” se odnosi na meleke.
Suvremenice Jusufove a.s., koji je bio veoma lijep, pa se
jedna od njih u njega zaljubila, govorile su za ovog
vjerovjesnika:
“Ovo nije čovjek; ovo je melek plemeniti!”
“Tabut” - kovčeg zavjetni (Musaov i Harunov) nosili su
©

92
 Moć vjerovanja

om
meleki (2:248). Firaun je, uzdižući sebe, a napadajući Musa-a
a.s., pitao svoj narod, uz ostalo: “... zašto s njim nisu došli me-
leki?” (43:53).
Za Zekerijja-a a.s. se veli u Kur’anu da su ga meleki
zovnuli (3:39). Meleki su kontaktirali i sa Merjemom,

.c
Isaovom a.s. majkom (3:42-43 i 19:16-21). Njen sin, Isa a.s.
bio je utvrđen s Ru-hul-kudusom, Duhom svetim (Džibrilom)
(2:87 i 253). Njemu nije bilo zazorno da prizna da je Allahov
rob, a ni melekima Njemu najbližim (4:172).

nic
Tko zna za sve urote protiv Muhammeda a.s., a i protiv
drugih vjerovjesnika, čudom će se čuditi, kako su uspijevali da
se sačuvaju i da ne postanu žrtve urota. Međutim, Allah je
vjerovjesnicima slao čuvare (meleke):
“On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim
os
onome koga za poslanika odabere; zato on i ispred njega i iza
njega postavlja one koji će ga čuvati...« (72:26-27).

Muhammed, a.s. i meleki

w.b

Protivnici su govorili za Muhammeda a.s. da bi trebalo

da mu se pošalje melek. Allah dž.š. im odgovara:
“A da meleke pošaljemo, s njima bi svršeno bilo... A da
ga melekom učinimo, opet bismo ga kao čovjeka stvorili...”
(6:8-9).
Međutim, i kada bi im se poslali meleki, pa još uz to i
mrtvi im progovorili, te kada bi pred njima svi dokazi bili
ww

sabrani - oni opet ne bi vjerovali (6:111).

Na dva mjesta u Kur’anu je postavljeno pitanje: “Zar oni
čekaju da im dođu meleki...?” (6:111 i 16:33), a u drugom se
spomenutom ajetu još dodaje: “... i kazna”
Uz pitanje o slanju meleka postavljali su i pitanje: “Zašto
nam nije poslano kakvo blago...?” (11:12).
Griješnicima Allah šalje meleke kada ih kažnjava (15:7-8).
©

93
 Moć vjerovanja

om
Tražili su da se meleki pošalju kao jamci i jednog meleka
uz Muhammeda a.s. kao opominjača (17:92 i 25:7).
Uz slanje meleka tražili su i da vide Gospodara. Oni su
se bili uzoholili u svojim dušama i potpuno se bili osilili.
Poručuje im se: “Onoga dana kada ugledaju meleke, griješnici

.c
se neće radovati i uzviknut će: - Sačuvaj nas, Bože!” (25:21-
22).
Među stanovnicima Arabije bilo je i takvih koji su
meleke i vjerovjesnike smatrali bogovima, pa su mislili da će

nic
moći zadržati takvo vjerovanje i nakon što postanu muslimani.
U Kur’anu im se odgovara:
“Neće vam (Muhammed) naređivati da smatrate meleke
i vjerovjesnike bogovima. Zar da vam on naređuje
nevjerovanje nakon što ste postali muslimani?!” (3:80).
os
Bilo je i u Muhammedovo a.s. doba ljudi, kojima nikako
nije moglo leći u pamet da vjerovjesnik može biti običan
čovjek. Da bi ih u tom pogledu razuvjerio, prema Allahovoj
uputi, on im je govorio:
w.b

“Ja vam neću reći: - Imam Allahove riznice, niti: ja znam

neviđeno, niti ću vam reći: ja sam melek. Ja slijedim samo ono
što mi se objavljuje. Reci (im, Muhammede): - Da li je jednak
slijepac i okat? Pa zar ne razmišljate?” (6:50).
O istinitosti Objave Muhammedu a.s. u Kur’anu se veli:
“Allah svjedoči za ono što ti je (Muhammede) objavio,
On je to objavio sa Svojim znanjem, l meleki (to) svjedoče, a
ww

Allah ti je dosta kao svjedok” (4:166).

U jednom se ajetu govori o zaštitnicima i pomagačima
Muhammedovim a.s. pa se kaže:
“... Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici, i
svi meleki će mu na pomoći biti”. (66:4).
Muhammedu se a.s. obraća Allah dž.š. u Kur’anu i ovim
ajetom:
©

94
 Moć vjerovanja

om
“Obavljaj namaz kada Sunce s polovine neba krene, pa
do noćne tmine, i namaz u zoru, jer namazu u zoru mnogi
prisustvuju” (17:78).
Ti “mnogi što u zoru namazu prisustvuju” su, prema jed-
nom hadisu - melaiketullejli vennehari, noćni i danji meleki.

.c
Četverica velikih meleka
Meleka ima mnogo vrsta, ali četvorica su najpoznatiji, pa
se nazivaju veliki melki, ili: l-melaiketul-mukarrebun što

nic
znači: približeni (Allahovoj milosti) ili odabrani meleki.
U Kur’anu se spominju: Džibril, Mikal, Melekul-mevti i
El-munadi. Prema tome, ne spominju se Azrail i Israfil.

DŽIBRIL: U prvom ajetu u kome se spominje Džibril u

os
Kur’anu veli se da on Vjerovjesniku “stavlja na srce Kur’an”
i da ima onih što su neprijateljski raspoloženi prema Džibrilu,
i ne samo prema njemu, nego i prema Allahu, i melekima
Njegovim, i poslanicima Njegovim... i Mikalu. (2:97-98).
w.b

Već smo prije spomenuli ajet u kome se kaže da su zaštit-

nici Muhammedovi: Allah, Džibril i čestiti vjernici, a i da će
mu svi meleki na pomoći biti (66:4).
Na Džibrila se odnose i ajeti:
“Zaista je on (Kur’an) govor plemenitog poslanika
(Džibri-la), snažnoga, kojega poštuje Gospodar’Arša, kome su
pokorni (meleki), tamo pouzdanog!” (81:19-21).
ww

Džibril je, znači, i “Resulun kerim” (Plemeniti poslanik)

i “Emin” (Pouzdani, Povjerljivi, Pošteni).
Triput je Džibril označen u Kur’anu i kao “Ruhul-
kudus”, duh sveti, i to dvaput u vezi sa Isa-om a.s. (2:87 i
5:110) i jednom u vezi sa Kur’anom (16:102).
U vezi s Kur’anom jednom je označen i kao “ErrOhul-
emtn”, Duh povjerljivi. (26:193).
©

95
 Moć vjerovanja

om
Allah je poslao Merjemi našeg Ruha (misli se na
Džibrila) (19:17).
Dvaput su u Kur’anu naporedo spomenuti “El-melaiketu
ver-Ruh” - meleki i Ruh (70:4 i 97:4), a jednom “Er-Ruhu vel-
melaike” - Er-Ruh i meleki (78:38).

.c
Najednom se mjestu Džibril označava i kao “Šedldul-ku-
va” - Jedan (melek) velike snage (53:5).
Ibni Abbas je prenio od Vjerovjesnika da je rekao:
“Ruh je jedan vojnik od vojske Uzvišenog Allaha”.

nic
MIKAL: Mikal je samo na jednom mjestu spomenut u
Kur’anu, i to u ajetu u kome se govori o neprijateljima
Allahovim, meleka, vjerovjesnika, Džibrila i - Mlkala (2:98).
Kako kaže prof. Hayati Ulku o njemu se malo i u
os
hadisima govori: tek u jednom ili dva hadisa.
Za njega znamo da mu je povjerena briga za atmosferske
prilike i za nafake, kao i o svemu što je u vezi s time.
w.b

MELEKUL-MEVT (Usmrtitelj): Melekul-mevt je

među muslimanima poznat prema imenu »Azrail«, iako toga
imena nema u Kur’anu, gdje je spomenut »Melekul-mevt« i to
samo jednom:
“Reci (Muhammede): Melek smrti, koji vam je za to
određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome
vratiti.” (32:11).
ww

lako je “melekul-mevt” izraz u jednini, iz riječi “koji

vam je za to određen” može se zaključiti da takav melek neće
uvijek biti jedan te isti, već jednom jedan, a drugi put drugi,
treći, četvrti i t.d. Nemoguće je i zamisliti da bi jedan te isti
melek mogao uzimati duše tolikim ljudima koji u isto vrijeme
pomru (recimo u kakvoj katastrofi, u vrijeme bombardiranja,
prilikom zemljotresa, velikih poplava i t.d.). Jedan melekul-
©

96
 Moć vjerovanja

om
mevt ne može istovremeno kod svakog od umirućih doći.
Kada na svakog čovjeka dolaze po dva meleka radi
registriranja njihovih djela, onda je logičan zaključak da ni
melekul-mevt nije jedan. Česta upotreba množine za meleke
što uzimaju duše (rusuluna, melaike) uvjerava nas da ih je

.c
mnogo, a ne jedan. Uostalom, to zaključujemo i na temelju
ajeta:
“On (Allah) vlada robovima Svojim i šalje vam čuvare;
a kad nekom od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu, bez

nic
oklijevanja, dušu uzmu” (6:61).
Pod “rusuluna” (“Izaslanici Naši”) misli se na meleke.
Nije rečeno “resuluna” (“Izaslanik Naš”) - u jednini, već je
upotrebljena množina. “Rusuluna” se spominje još na jednom
mjestu, a misli se na meleke (7:37). U svim ostalim slučajevi-
os
ma, osim u jednom, kada se radi o “uzimanju duša” uzet je iz-
raz “elmelaike” (meleki), dakle opet u množini, a ne u jednini
(4:97, 6:93-94, 16:28-34 i 47:27).
Na početku sure “Ennazi’at” spominju se dvije vrste
w.b

meleka smrti: oni što grubo uzimaju duše i oni što to čine
blago, nježno - Ennazi’at garka i Ennašitat nešta (79:1-2).
S nevaljalcima Allah neće jedanko postupiti kao sa
onima što vjeruju i dobra djela čine. Ako oni misle da će im
život i smrt biti isti - loše rasuđuju (45:21).
Kada meleki budu uzimali duše osobama što su se prema
sebi ogriješile, pitat će ih: “Šta je bilo s vama?” Takve će se
ww

osobe pravdati svojom potlačenošću na Zemlji. Meleki će im

potom reći: “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste
nekud mogli iseliti?”
Na kraju se ajeta kaže kako će prebivalište takvih biti
džehennem (pakao), a on je užasno boravište (4:97). U drugom
se ajetu govori kako će se takvi pokoriti i reći melekima: “Mi
nismo nikakvo zlo učinili!”
©

97
 Moć vjerovanja

om
Meleki će im odvratiti: “Jeste, Allah doista dobro zna
ono šta ste radili, zato ulazite na kapije džehennema; u njemu
ćete vječno boraviti (16:28-29). Nije im Allah nasilje učinio,
već su to oni sami sebi učinili i stigla ih je kazna za ružna djela
što su ih činili i sa svih strana ih je snašlo ono čemu su se

.c
rugali” (16:33-34).

EL-MUNADI: Najavljivač Sudnjega dana puhanjem u

sur spomenut je u Kur’anu samo na jednom mjestu, u suri

nic
“Kaf”:
“l osluškuj! Dan kada će najavljivač pozvati iz mjesta
koje je blizu, Dan kada će oni čuti istinit glas - to će biti Dan
proživIjenja.” (50:41-42).
Melek čija je dužnost puhanja u sur poznatiji je među
os
muslimanima kao - Israfil, iako to ime nije spomenuto u
Kur’anu, već El-munadi (Najavljivač, Glasnik). Prema prof.
Ulkuu riječ Israfil - potječe od hebrejske riječi Serafim. Ta se
riječ upotrebom preobrazila najprije u Serafin, pa u Serafil,
w.b

dok se na koncu nije ustalila kao - Israfil. Turci ga nazivaju i -

Sur melegi, (Melek sa surom).
Prema Islamskoj enciklopediji Israfil je tri godine, pred
poslanstvo Muhammedovo a.s., družio s Posljednjim
vjerovjesnikom i navijestio mu da će biti Božiji poslanik. Od
početka Objave pa dalje preuzeo ga je Džibril.
»Sur« je spomenut u Kur’anu na dest mjesta (6:73,18:99,
ww

20:102, 21:101, 27:87, 36:51-54, 39:68, 50:20, 69:13 i 78:18).

U svih deset slučajva puhanje u sur odnosi se na najavu
Sudnjega dana. Samo u jednom slučaju (39:68) govori se o
dvije najave, od kojih se prva odnosi na Posljednji dan, Dan
propasti svijeta, kada će sve što još bude živo pomrijeti, a
druga se najava odnosi na Sudnji dan, kada će sve biti
proživljeno i sakupljeno radi suđenja.
©

98
 Moć vjerovanja

om
Najava Sudnjega dana surom predstavljat će samo jedan
zov (36:53, 37:19, 69:13 i 79:13) i sve će se prestraviti stoje na
nebesima i Zemlji, osim onih za koje Allah bude htio da se ne
prestrave. Svi će proživljeni Allahu doći pogete glave (27:87).

.c
PLEMENITI PISARI: Posebna vrsta meleka zadužena
je registriranjem, bilježenjem, odnosno pisanjem ljudskih
djela. Kur’an o njima govori na desetak mjesta, a najpoznatiji
njihov naziv jeste “kiramen katibin” tj. plemeniti pisari.

nic
Ovi se meleki nazivaju i “hafezatun” (od “hafiz”) -
čuvari (6:61 i 86:4), kao i “resadun” (72:27), što takođe znači:
čuvar.
Na jednom su mjestu ti meleki nazvani “rusuluna” - naši
izaslanici koji zapisuju (10:21).
os
Ovi su meleki nazvani i “mu’akkibat” - oni što se
smjenjuju (13:11), zatim, jednostavno - katibun, pisari (21:94),
što znači i-seferetun (80:15).
Ne izusti čovjek nijednu jedinu riječ, a da kod njega nije
w.b

“rekbun - ‘atld”, onaj što bdije, pazi (50:17-18).

Iz ajeta što govore o melekima koji nas stalno prate jasno
se zaključuje da nijedno ljudsko djelo, bilo dobro ili ružno,
neće ostati nezabilježeno. O načinu toga bilježenja, o
sredstvima kojima se i u koje se te zabilješke unose, ništa ne
znamo. To je za nas tajna, kao i mnogo šta drugo. Kur’an nam
o tome na toliko mjesta govori i mi u to vjerujemo.
ww

NOSAČI PRIJESTOLJA: O melekima - nosačima

prijestolja već smo govorili, kada smo naveli prijevod njihove
dove za one što se kaju (40:7-9). 0 tim se melekima govori još
na jednom mjestu i kaže se da će ih biti osam (69:17).
I to je za nas tajna, o kojoj potanje ništa ne možemo reći.
©

99
 Moć vjerovanja

om
MUNKER l NEKIR: Meleki koji će ispitivati ljude
neposredno nakon njihove sahrane zovu se Munker i Nekir, ili,
po turskom: Sualdžije.
Za ove meleke znamo iz hadisa, u kome se veli:
“Kada umrli bude sahranjen, doći će dva meleka, crna

.c
lica i plavih očiju...”
Pitanja će se odnositi na područje vjerovanja.

MELEKI - SVJETLICE: Prema šejtanima i džinima u

nic
nebeskom prostoru Kur’an na tri mjesta spominje “šihab”, i to:
“šihabun mubtn” (15:18), “šihabun sakib” (37:10) i “šihaben
resaden” (72:9), dok je na četvrtom mjestu ta riječ u množini
(“šuhuben”). Ove riječi imaju nekoliko značenja: plamen;
meteor; zvijezda; vatrena lopta; svjetlača; raketa.
os
Prema prof. Hayati Ulku-u (Islam dini akaidi, str. 117. i
118) pod “šihab” i “šuhub” misli se na meleke koji se
suprostavljaju džinima i šejtanima i progone ih.
w.b

EL-MELEUL-E’ALA (NAJVIŠI SKUP MELEKA):

Na jednom se mjestu u Kur’anu kaže da je Allah ukrasio nama
najbliže nebo zvijezdama i da ga čuva od svakog prkosnog
šejtana da ne prisluškuju “el-meleul-e’ala” (najviši skup
meleka)... (37:6-8).
U ajetu 38:69 spominje se rasprava što je vođena u “ele-
meleuj-eala” (na najvišem skupu meleka). Riječ je o razgovoru
ww

između Allaha i meleka nakon što ih je obavijestio da će na

Zemlji postaviti halifu (2:30). O tom događaju, kao i mnogim
drugim, saznao je Muhammed a.s. istom iz Allahove dž.š. Ob-
jave.
Prof. Havati Ulku u svom “Islam dini akaidi”, str. 116.,
ovaj skup meleka naziva “Meleklerin medžlisi” (Skupština
meleka).
©

100
 Moć vjerovanja

om
MELEKI POMAGAČI: U Kur’anu se na više mjesta
govori o tome kako je Allah preko meleka pružao pomoć
pravovjernicima. Jednom im je prilikom poslao 3.000 meleka
(3:124). Bilo je to prilikom bitke na Bedru, kada je
idolopoklonička vojska bila triput brojnija, a ipak su

.c
muslimani pobijedili, zahvaljujući Allahovoj dž.š. pomoći.
Drugom im je prilikom posalo 5.000 meleka (3:125).
Bilo je to u bici na Uhudu, kada su se protiv muslimana
udružili svi idolopoklonici, a i dvoličnjaci iz muslimanskih

nic
redova odustali od ratnog pohoda. Tada je na oko 700
muslimanskih boraca navaljivalo oko 3.000 protivničke
vojske.
U jednom se ajetu veli kako će Allah pomoći
muslimanima sa 1.000 meleka koji će dolaziti jedan za
os
drugim, pa se onda dodaje:
“Allah je to učinio samo kao radosnu vijest i da se time
smire vaša srca. A pomoć je samo od Allaha. Zaista je Allah
moćan i mudar” (8:9-19).
w.b

Meleki su kuražili pravovjernike u borbama, a Allah je u

sred nijihovih protivnika unosio strah (8:12). Ispravnim
vjernicima koji govore: “Allah je naš Gospodar” spuštat će se
meleki i govoriti im: “Ne plašite se i ne žalostite se! l veselite
se džennetu koji vam je obećan. Mi smo vaši prijatelji u
ovozemnom životu i na budućem svijetu...” (41:30-31).
Allah je pomogao pravovjernicima na mnogim bojištima
ww

(9325-26). Allahova vojska sigurno pobjeđuje (37:173). Uz

meleke Allah je protiv neprijatelja u bici na Hendeku poslao i
vjetar. Allahovu vojsku ljudi nisu vidjeli (33:9). Allahove
vojske poznaje samo Allah (74:31).
Protiv Muhammeda a.s. i šačice muslimana u Mekki bila
je sva idolopoklonična Arabija. Kovane su brojne urote,
vođeni ratovi i činjeno sve da se islam u korjenu zatre, ali sve
©

101
 Moć vjerovanja

om
je bilo uzalud zahvaljujući Allahovoj pomoći.

Idolopoklonici i meleki
Pripadnici arapskih plemena Huzaa i Kinane govorili su
za meleke da su oni “božje kćeri”. Nisu se radovali rođenju

.c
ženskog djeteta i voljeli su da im se rodi muško. O tome se u
Kur’anu veli:
“Oni Allahu kćeri pripisuju - slavljen neka je On - a sebi
ono što priželjkuju, l kad se nekom od njih javi da mu se rodila

nic
kći, lice mu potamni i postaje potišten. Krije se od ljudi zbog
nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži
ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!” (16:57-
59).
Meleki su Allanovi robovi, a idolopoklonici ih ženama
os
nazivaju. Njihova će tvrđenja biti zapisana, i oni će odgovarati
(43:16-19), razumije se, na Sudnjem danu.
Meleke ženskim imenima nazivaju oni što ne vjeruju u
onaj svijet. U tom pogledu oni nemaju nikakvog znanja, već
w.b

samo pretpostavke slijede, a pretpostavka baš nimalo ne koristi

istini (53:27-28).
Iz navedeih se ajeta jasno vidi da meleki nisu ženskog
spola ali ni muškog. S obzirom na svoje funkcije, nije im spol
ni potreban, pa se i ne dijele na muškinje i ženskinje.

Džennetlije i meleki
ww

Osobama što zasluže džennet, a s njima će biti i njihovi

roditelji, njihove žene i njihov porod, ukoliko su bili čestiti,
ulazit će meleki na svaka džennetska vrata i reći će im:
“Selam alejkum, za vašu ustrajnost. Divna li prebivali-
šta!” (13:23-24). Meleki će im još reći: “Evo, ovo je vaš dan,
što vam je obećan!” (21:103).
Kako će se ulaziti u džennet?
©

102
 Moć vjerovanja

om
“A oni što su se Gospodara svoga bojali u povorkama će
biti u džennet povedeni, i kad do njega dođu, a kapije njegove
širom otvorene, čuvari njegovi (meleki) će im reći: ‘Selam
alejkum! Od grijeha ste čisti, pa zato uđite. U njemu ćete vječ-
no boraviti!’ l oni (džennetlije) će reći: ‘Allahu hvala, koji je

.c
Svoje obećanje ispunio i u džennetu nam prostor darovao da se
u njemu nastanimo, gdje hoćemo!’ Divne li nagrade onima što
su se trudili!” (39:73-74).

nic
Čuvari džehennema
Džehennemske su patnje strašne i zato će se stanovnici
džehennema obraćati čuvarima (melekima): “Zamolite Gospo-
dara svoga da nam barem jedan dan patnju ublaži!” Čuvari će
ih pitati: “A zar vam poslanici vaši nisu jasne dokaze
os
donosili?” – Jesu!” - odgovorit će. “Molite onda vi!” - reći će
čuvari.
Obraćat će se i Maliku, zapovjedniku čuvara: “O Malik!
Neka Gospodar tvoj učini da pomremo!” On će im odgovoriti:
w.b

“Vi doista ostati morate!” (43:77).

Kakvi su čuvari džehennema?

“Melaiketun gilazun šidadun” - Meleki, snažni i strogi,
koji se onome što im Allah zapovjedi ne opiru i izvršavaju ono
što im se naredi. Oni se brinu o džehennemskoj vatri čije su
gorivo ljudi i kamenje (66:6).
ww

Svaku gomilu što bude ubačena u džehennem stražari će

pitati: “Zar nitko nije dolazio da vas opominje?” Priznat će da
jeste, ali da oni nisu vjerovali da je šta Allah objavio. Još će
reći: “Da smo slušali i razmišljali, ne bismo među
stanovnicima džehennema bili!” (67:8-10).
Nakon što je u suri “EI-Muddessir” rečeno da je nad
Sekarom (džehennemom) devetnaesterica, na početku
©

103
 Moć vjerovanja

om
slijedećeg ajete se veli:
“Mi smo učinili čuvarima vatre samo meleke, a njihov
broj smo učinili samo kušnjom onima što ne vjeruju...” Na
kraju ajeta se veli: “l nitko ne zna vojske Tvoga Gospodara
osim On. A ovo je samo opomena ljudima.” (74:31).

.c
Ostali meleki
Spomenut ćemo ih elifba-redom, uz naznaku gdje se u
Kur’anu spominju:

nic
1. Talijat (37-3) - Čitači Opomene (Kur’ana);
2. Džarijat (51:3) - Meleki koji lako plove;
3. Hamilat (51:2) - Nosači tereta;
4. Zarijat (51:1) - Meleki pokretači snažnih vjetrova;
5. Zadžirat (37:2) - Meleki što odvraćaju (ljude od
os
činjenja grijeha);
6. Sabihat (79:3) - Meleki brzi plivači;
7. Sabikat (79:4) - Meleki brzi izvršioci;
8. Saffat (37:1) - Postrojeni meleki;
w.b

9. Asifat (77:2) - Meleki brzi poput vihora;

10. Farikat (77:4) - Meleki rastavljači (duše od tijela
prilikom umiranja i dr.);
11. Mudebbirat (79:5) - Meleki što sređuju nesređeno;
12. Murselat (77:1) - Meleki što se jedan za drugim
šalju;
13. Mu’đkkibat (13:1) - Meleki što se smjenjuju;
ww

14. Mukassimat (51:4) - Meleki raspodjeljivah (nafaka,

kiše i dr.);
15. Mulkijat (77:5) - Dostavljači Zikra (Objave);
16. Nazi’at (79:1) - Meleki što grubo uzimaju duše;
17. Naširat (77:3) - Meleki raznosači oblaka, kiše i
slično;
18. Našitat (79:2) - Meleki što nježno uzimaju duše.
©

104
 Moć vjerovanja

om
Osim ovih meleka spomenutih u Kur’anu ima ih
spomenutih u hadisima. Već smo spomenuli sejjahune, što
stalno putuju po Zemlji i, uz ostala zaduženja, prenose
Muhammedu a.s. selame od njegovog ummeta.
U tzv. Idrak-meleke, nazovimo ih melekima znanja, osim

.c
taljat-meleka (Čitača Kur’ana), spomenutih u Kur’anu (37:3)
prof. Ulku (Islam dini akaidi, str. 109.) navodi još dvije vrste:
Mulkijat-meleki, takođe spomenuti u Kur’anu (77:5),
naziva ih na turskom: telkindžiler, što bi označilo meleke koji

nic
sugeriraju.
Ilham-meleki su, pak: inspiratori, meleki što daju
isnpiracije ljudima.
Prof. Ulkii spominje još i meleke vjetrova, planinske
meleke, noćne meleke i danje meleke.
os
Ljudi i meleki
“Kao što svi ljudi nisu jednaki, tako ni svi meleki nisu
jednaki. I jednih i drugih ima odabranijih i zaslužnijih kao što
w.b

ih ima i manje odabranih i manje zaslužnih, a i sasvim običnih.

“Postavlja se pitanje: Kome se daje prednost, ako se
uspoređuju ljudi i meleki? l jedni i drugi su Allahova dž.š.
stvorenja, ibadur-Rahman.
Odabrani su meleki u prednosti pred običnim ljudima,
dok su, opet, obični ljudi u prednosti pred običnim melekima.
Melekima je Allah dž.š. dao samo jednu narav: narav do-
ww

bra. I kada bi to htjeli, meleki ne mogu činiti zlo. Ljudi,

međutim, mogu činiti i dobro i zlo, jer su stvoreni s dvije
naravi: oni imaju i narav dobra i narav zla. S ljudima
kontaktiraju i meleki, koji ih podstiču na činjenje dobrih djela,
i šejtani, koji ih navraćaju na zlo, uljepšavajući takva djela i
predstavljajući ih ljudima dobrim.
Da bi učinili dobro djelo, ljudi moraju u sebi savlađivati
©

105
 Moć vjerovanja

om
narav zla i ne dati joj da dođe do izražaja. Otuda je ljudska
zasluga u činjenju dobra veća nego kod meleka. Iz niza ajeta
kur’anskih jasno proizlazi da je Allah dž.š. dao prednost
čovjeku, jer je zapovijedio melekima da učine sedždu Ademu,
prvom čovjeku, što su meleki učinili. Uz znanje koje je dao

.c
prvom čovjeku, Ademu , Allah dž.š. ga je postavio i halifom na
Zemlji.

Viđenje meleka

nic
Dr Hamidullah smatra da nema potrebe ulaziti u
besplodne diskusije o tome, da li je melek duhovno biće, koje
se razlikuje od materijalnih bića ili se radi o nečemu drugom
(vidi njegovo djelo: »Uvod u islam«, Sarajevo 1982, str. 60).
Činjenica, pak, da se Džibril naziva i “Ruh”, što znači “duh”,
os
čini nam se, jasno ukazuje na to da su meleki duhovna bića.
Da li je moguće vidjeti meleke?
U “Takvimu” za 1970. rahmetli Hasan ef. Škapur prenio
je i komentirao iz Muslimove zbirke hadisa jedan hadis koji
w.b

govori o viđenju Džibrila (dakle, meleka) u Muhammedovo

a.s. vrijeme.
Odmah u početku toga hadisa veli se:
“Omer sin Hattab izjavio je: ‘Jednog dana dok smo
sjedili kod Vjerovjesnika, Bog mu se smilovao i spasio ga,
pojavio nam se jedan čovjek potpuno bijelih haljina i jako crne
kose, na kome se nije zapažao trag putovanja i niko ga od nas
ww

nije poznavao.’ Tom prilikom je taj pridošli nepoznati čovjek

postaivo nekoliko pitanja Muhammedu a.s., a Vjerovjesnik mu
je na sva pitanja dao odgovore.
Nakon što je po završetku razgovora nepoznati čovjek
otišao, Vjerovjesnik je upitao hazreti Omera: ‘Omere, znaš li
ko me je ono ispitivao?’ Hazreti Omer je odgovorio: ‘To
najbolje zna Allah i Njegov poslanik.’
©

106
 Moć vjerovanja

om
Potom je Vjerovjesnik rekao: ‘To je bio Džibril. Došao je
da vas pouči u vašoj vjeri.’”
Verzija ovoga hadisa nalazi se i u Sahihi Buhariji. Prema
toj verziji hadisa, što ga je prenio Ebu Hurejre, a od njega
drugi, nakon što je nepoznati čovjek završio s pitanjima i

.c
saslušao odgovore, okrenuo se i napustio Vjerovjesnika i
njegovo društvo. Vjerovjesnik je rekao svojim drugovima:
“Povratite ga!”
Međutim, kako oni više nikoga nisu vidjeli, nisu ga

nic
mogli ni povratiti i Vjerovjesnik im reče:
“To je Džibril. Došao je da pouči ljude u njihovoj vjeri!”
U konkretnom slučaju, Allahovom dž.š. voljom, Džibril
se pojavio u liku čovjeka i ljudi su ga vidjeli. U njegovom
naravnom liku ne bi ga mogli vidjeti, a tako ni druge meleke.
os
w.b
ww
©

107
 Moć vjerovanja

.c om
Svijet duhovnih bića

nic
VILE SNIMLJENE KAMEROM

U ljeto 1897. godine pjesnik W. B. Veats je s lady Augustom

Gregory boravio u Coole Parku, u Glawayu (V. Britanija),
gdje su počeli prikupljati bajke o vilama i vilenjacima. Nisu
os
ni slutili do kakvog će otkrića doći...

W. B. Veats je u pokrajini Sligo prikupio podosta irskih

mitova i bajki i došao do zaključka da većina seoskog
w.b

stanovništva u Irskoj istinski vjeruje u postojanje vila. G. K.

Chesterton, koji je nekoliko godina poslije upoznao Veatsa,
bio je iznenađen time koliko je pjesnik inzistirao na stvarnom
postojanju vila:
“On je bio pravi fanatik u nastojanju da sagovornike
ubijedi u postojanje vila. Često je govorio da on nije sanjar i
da njegove tvrdnje nemaju nikakve veze s maštom: ‘Mašta!’,
ww

govorio bi prijezirno, ‘Nije tu bilo mnogo mašte kada su

sirotog farmera Hogana izvukli iz kreveta i bacali kao vreću
krumpira - upravo su to učinili, izvukli ga i pretukli, a to –
priznat ćete - nije nešto što bi čovjek izmišljao.”
Chesterton zatim ističe nešto što je smatrao vrlo važnim:
“Stvar je u tome što vile i vilenjake nisu viđali otkačeni
ljudi, niti maštari kao što su umjetnici, nego normalni seljaci
©

108
 Moć vjerovanja

om
koji bobu kažu bob a duhu duh; drvosječe koji nikome ništa ne
žele dokazivati... koji će reći da su vidjeli čovjeka kako visi na
vješalima, a onda visi oko njih kao duh.”

Brojna svjedočanstva

.c
Nekoliko godina poslije, Veats je poticao orijentalistu W.
Y. Evans Wentza, poznatog po prijevodu Tibetanske knjige
mrtvih, da proučava predaju o vilama. Rezultat je bila Wentzo-
va prva knjiga, The Fairy Faith in Celtic Countries (1911.),

nic
debela znanstvena studija koja se temeljila na njegovom osob-
nom istraživanju. Veatsov prijatelj, pjesnik George Russell dao
je anonimni doprinos knjizi, pod naslovom “Svjedočenje
irskog mistika”, u kojem je opisao svoje susrete s vilama. On
je vještinom pedantnog učenjaka i preciznošću antropologa
os
koji istražuje primitivne plemenske zajednice, detaljno opisao
“blještava bića”, “sjajna bića”, “vodena bića”, “šumska bića” i
takozvane “niže elemente”.
“Prve vile koju sam vidio sjećam se vrlo jasno... Najpri-
w.b

je sam vidio bljesak svjetlosti, a onda sam razaznao da taj blje-

sak potječe iz srca napola prozirne osobe. Kroz cijelo njeno
tijelo prolazila je nekakva električna vatra, a srce je, čini se,
bilo središte cjelokupne te energije. Oko glave tog bića i u nje-
govoj valovitoj sjajnoj kosi, koja je letjela oko tijela poput
živih zlatnih niti, vidjele su se plamene aure nalik prozirnim
krilima. Svjetlost kao da se prosipala na sve strane, a ja sam se
ww

poslije susreta osjećao neobično lako, radosno, gotovo eksta-

tično...”
Wentz zaključuje da znanstvenih dokaza o postojanja
vila ili o “postojanju tog fenomena” ima mnogo, ali ih nitko
neće ozbiljno da uzme u razmatranje kao da se radi o
jednorozima i kentaurima.
Devet godina nakon objavljivanja Wentzove knjige,
©

109
 Moć vjerovanja

om
1920., britanska je javnost bila zaintrigirana kada je doznala o
novim znanstvenim dokazima o postojanju vila i vilenjaka. Na
naslovnici božičnog broja ‘Stranda’ pisalo je: “Epohalan
događaj... opisuje Conan Doyle”, a u popularnom je magazinu
bila objavljena fotografija mlade djevojke u bijeloj pamučnoj

.c
haljini kako sjedi na livadi i pruža ruke prema gnomu koji
pleše. Na drugoj fotografiji se vidjela djevojčica kako blagim
očima gleda u objektiv iznad skupine od četiri vile koje se
zabavljaju; imale su i krila. Potpis ispod prve fotografije je

nic
glasio: “Ova fotografija i ona još neobičnija na 465. str. dvije
su najnevjerojatnije fotografije koje su ikad objavljene. U
članku sir A. Conan Doylea podrobno se opisuje kako su
snimljene.”
os
Fantastični doživljaji
Nije bila riječ o božičnoj šali. Doyle i njegovi suradnici
bili su uvjereni da su te dvije fotografije autentične i da kon-
ačno dokazuju postojanje duhovnih bića, poznatih kao vile.
w.b

Djevojčice sa fotografija bila su Elsie Wright i Frances Grif-

fiths iz sela Cottingley u Yorkshireu, a snimci su nastali tri i
pol godine prije objavljivanja, u ljeto 1917. godine. I pored
toga što su bile suočene s krajnje skeptičnim unakrsnim ispiti-
vanjem, djevojčice su ostale pri svojim tvrdnjama da su uistinu
imale susret s pravim vilama.
Na početku 20. stoljeća, selo Cottingley se nalazilo blizu
ww

Bradforda (danas je njegovo predgrađe) i bilo je okruženo

bujnom prirodom. U travnju/aprilu te godine, desetogodišnja se
Frances Griffiths sa svojom majkom Annie u selo doselila iz
Južne Afrike. Otac joj se borio u Francuskoj. Poslije je tvrdila da
je brzo primijetila kako na poljima oko njihove kuće ima vila,
osobito blizu potoka koji se stepenasto spuštao na dnu njihova
vrta. Upravo se igrala pored potoka kada je prvi put vidjela vilu:
©

110
 Moć vjerovanja

om
“Tog poslijepodneva sam se igrala na omiljenom mjesta
ispod vrbe koja se spuštala nad vodom, kada mi je pogled pao
na jedan list koji se počeo jako tresti. Nije bilo vjetra i bilo je
neobično da se trese samo jedan list... Dok sam zbunjeno
gledala, na vrbovu granu se popeo mali čovjek odjeven u

.c
zeleno. Držao je u ruci nešto kao štapić i kao da ga je tresao
prema nečemu što je gledao. Nisam se usudila pomaknuti da
ga ne bih uplašila. No, on me je pogledao ravno u oči i onda je
nestao!...”

nic
O tom događaju djevojčica nikome nije pričala, jer se
plašila da joj se ne bi rugali.
Objasnila je da ju je tog ljeta potok sve više zanimao i da
je znala satima čekati da bi vidjela vile i vilenjake. Katkad bi
se pokliznula na obali i završila do struka u vodi. Kad bi se
os
vratila kući, majka bi je pljusnula i natjerala da obeća kako
više neće ići na potok, ali ona to obećanje nikad nije održala -
nije mogla odoljeti iskušenju da vidi vile.
w.b

S krilima na leđima
Jednog dana kad se opet vratila kući mokra, majka i teta
Polly zahtijevale su od nje objašnjenje. Ona im je sve ispričala,
a na iznenađenje majke i tete, maloj Frances je priskočila u
pomoć njezina sedamnaestogodišnja sestrična Elsie Wright,
tvrdeći daje je i ona vidjela vile. Koliko god su je ispitivali,
nisu je mogli pokolebati. Kako Doyle tvrdi u svojem članku,
ww

upravo je to sučeljavanje uvjerilo sestrične da moraju naći

neporeciv dokaz kako bi im odrasli vjerovali.
Zato je Elsie jednog subotnjeg poslijepodneva u
srpnju/julu 1917. zamolila oca Arthura Wrighta da joj posudi
fotoaparat. Djevojčice su potom odjurile do potoka i vratile se
za pola sata. Nakon čaja, nagovorile su Arthura da razvije
ploču.
©

111
 Moć vjerovanja

om
Kad se počela razvijati, vidio je daje to slika Frances
kako se naslanja na obalu koja kao da je pokrivena papirima za
zavijanje sendviča. A onda je, na svoje zaprepaštenje, vidio da
su ti “papiri” sićušni ljudski likovi s krilima na leđima. Na sen-
zacionalnoj fotografiji su plesale četiri vile!

.c
Majke djevojaka nisu znale što da misle. Obje su se
nedugo prije zainteresirale za teozofiju - pokret koji je
utemeljila kontraverzna Madame Blavatsky, koja je tvrdila da
iza materijalnog svijeta koji čini svakodnevnu stvarnosti pos-

nic
toji i nevidljiv svijet, koji je nastanjen duhovnim bićima,
uključujući duhove prirode i vile.
Arthur Wright je bio krajnje skeptičan:
“Nešto ste izvele!...”- sumnjičavo je komentirao
fotografiju.
os
“Nismo”, inzistirala je Elsie.
Znao je da je Elsie darovita slikarica i bio je uvjeren da
su vile napravljene od papira, iako ni u sobi djevojaka ni u
kanti za smeće nije bilo komadića papira koji bi preostali
w.b

nakon izrezivanja vila. Unatoč njihovom prosvjedovanju, nisu

ga uspjele uvjeriti. S vremenom su prestali govoriti o tome.
Ali, u kolovozu/augustu djevojčice su opet posudile fotoa-
parat. Ovaj put su se vratile sa fotografijom Elsie kako sjedi na
livadi i gleda gnoma kako pleše. Objasnile su da često viđaju
gnome na livadi iznad potoka.
Nakon toga je, zbog mira u kući, Arthur odbijao posuditi
ww

aparat. Ali, od svake je ploče napravljeno nekoliko fotografija.

Provjera negativa
Sve bi to možda palo u zaborav da nije bilo teozofskog
društva. Nakon teškog rata, duhovnost i teozofija pridobili su
tisuće novih poklonika, a dvorana u Bradfordu, gdje je Društ-
vo održavalo sastanke, uvijek je bila prepuna. Nakon sastanka
©

112
 Moć vjerovanja

om
na kojem su se spominjale vile, Polly Wright prišla je gov-
orniku i ispričala mu o fotografijama. On je zatražio da ih vidi
i uskoro su kopije počele da kruže među bradfordskim teozofi-
ma. Uskoro je Polly Wright primila pismo od Edwarda L.
Gardnera, predsjednika Teozofske lože u Londonu; fotografije

.c
su ga uzbudile pa je zatražio da vidi originale i negative. Kada
je dobio negative, dao ih je kopirati i retuširati kopije. U pismu
Doyleu napisao je:
“Zamolio sam da mi posude negative i nakon nekoliko

nic
dana poslali su mi dvije ploče. Jedna je bila prilično oštra, a
druga odveć tamna... Razvili smo pozitive prema originalnim
negativima, a onda pripremili nove negative i pojačali ih kako
bi se dobili bolji pozitivi.”
Zatim je izvorne fotografije i negative odnio profesional-
os
nom fotografu Haroldu Snellingu, koji je pregledao negativ s
četiri vile koje plešu (taj je bio oštriji) i uskoro javio Gardneru:
“Ova je ploča snimljena odjedanput... Vile koje plešu
nisu izrađene od papira niti od nekakve tkanine. Nisu
w.b

naslikane na fotografiranoj pozadini, a ono što me najviše čudi

jest da su se ti likovi pokretali dok su snimani...”
U ljeti 1920. godine Gardneru je primio pismo od
Conana Doylea, čovjeka koji je stvorio glasovitog Sherlocka
Holmesa. Tada šezdesetogodišnji Doyle nije bio teozof, ali je
vjerovao u spiritualnost. Strand je od njega već bio naručio
članak o vilama, pa mu je vijest o fotografijama iz Cottingievja
ww

vjerojatno došla kao naručena. Kada je vidio fotografije, bio je

skeptičan. Ali, sastanak s Gardnerom uvjerio ga je da bi mogle
biti autentične. Sljedeći korak bio je naprosto iznuđen -
pokušati snimiti još fotografija!

Nove fotografije
Potkraj srpnja/jula 1920. godine Edward Gardner je prvi
©

113
 Moć vjerovanja

om
put otišao posjetiti Wrightove. Frances je tad bila s ocem u
Scarboroughu pa nju nije sreo. Elsien otac nije skrivao da vje-
ruje da su fotografije krivotvorene, ali je njegova žena imala
suprotno mišljenje. Gardneru je pokazala livadu i mjesto
pokraj potoka gdje su fotografije snimljene. Edward je bio

.c
oduševljen kad je otkrio da predio izgleda tačno kao na
fotografiji. Javio je Dovleu da je uvjeren da djevojke ne lažu.
I dok je Doyle parobrodom plovio za Australiju gdje je
imao najvaljena predavanja o spiritualizmu, Gardner se uputio

nic
na sjever, ovaj put naoružan novim kamerama.
Na tom je putovanju upoznao i Frances, kojoj je tada bilo
14 godina. Vratila se iz Scarborougha na ljetno ferje. Ubrzo je
povjerovao da su obje djevojke vidovite. Budući je bilo kišovi-
to i oblačno, prema djevojkama - nepogodno vrijeme za susret
os
s vilama, ostavio je fotoaparate i vratio se u London. Kišilo je
još dva tjedna.
Jutro 19. kolovoza/augusta osvanulo je oblačno i
maglovito, ali kad se razvedrilo, djevojčice su odlučile iskušati
w.b

fotoaparate. Vratile su se s još dvije fotografije, koje je sumn-

jičavi Arthur Wright odmah razvio. Na jednoj je bila ljupka
vila s krilima i frizurom pomodnog izgleda; mirno je stajala na
grani i pružala Elsie malu kiticu zvončića. Na drugoj je bila
pomalo mutna Frances kako zabacuje glavu dok druga vila s
krilima skače prema njoj. Bilo je jasno da skače a ne leti jer
krila nisu bila mutna od pokreta. Gardner je poslije i te
ww

fotografije dao na stručnu ekspertiozu i opet mu je rečeno da

nema znakova krivotvorenja.
Posljednja je fotografija snimljena 21. kolovoza/augusta
1920. Sipila je kiša. Na fotografiji koju je Frances poslije
nazvala “vilinsko sunčanje” vide se dvije vile kako vješaju
koprenastu tkaninu na travu kako bi napravile sklonište ili
napravu za hvatanje sunčevih zraka. Frances je rekla da je
©

114
 Moć vjerovanja

om
često viđala kako “mali prozirni ljudi” to rade u oblačne dane,
valjda da bi se zagrijali. Neobično je da se taj fenomen
spominje i u raznim nepovezanim pričama o susretima s
vilama i prije i poslije fotografija iz Cottingievja.
Vile su na toj posljednoj fotografiji napola prozirne, što

.c
su skeptici tumačili kao znak dvostruke ekspozicije, a pristaše
kao učinak hladnoće na nježnu tjelesnu konstituciju vila.

nic
os
w.b
ww
©

115
 Moć vjerovanja

.c om
Svijet duhovnih bića: Vile

nic
UZBUDLJIVA ISTRAŽIVANJA

Budući da je Doyle članak za ‘Strand’ napisao prije nego što

je otplovio u Australiju, u njemu se ne spominju posljednje tri
fotografije vila snimljenih u Cottingievju. Unatoč tome, kada
os
je časopis izašao s retuširanim, mnogo oštrijim
fotografijama, izazvao je pravu senzaciju.

Z a svakim kafanskim stolom u Londonu razgovaralo se o

w.b

vilama i vilenjacima. Ali, skeptici su se zgražali nad infan-

tilnom naivnošću javnosti. Njihov temeljni argumenti objavl-
jeni su u ‘Truthu’ od 5. siječnja/januara, a svodili su na
zaključak: “Za pravo tumačenje fotografija vila nije potrebno
poznavanje okultnog, nego poznavanje dječje prirode!”
Jedan od skeptika, dr. Major Hali Edwards, čak je rekao:
“Prigovaram ponašanju onih koji objavljuju da u okol-
ww

nostima koje su dovele do snimanja ovih fotografija ima neče-

ga nadnaravnog, jer kao čovjek od medicine vjerujem da će
usađivanje takvih zamisli u dječje glave dovesti do živčanih
smetnji i bolesti...”
Bilo kako bilo, vile iz Cottingievja imale su i medijsku
podršku. Doyle, koji je još bio u Australiji, bio je oduševljen
novim fotografijama. Napisao je Gardneru:
©

116
 Moć vjerovanja

om
“Obradovalo me kad sam ovdje u dalekoj Australiji
primio Vaše pismo i fotografije, koje potvrđuju ono što smo
objavili. Kad budu priznate naše vile, i drugi će parapsihički
fenomeni biti lakše prihvaćeni... Već neko vrijeme na
seansama dobivamo poruke da stiže vidljiv znak.”

.c
Pokrenuta istraga
U ožujku/martu 1921. godine, tri mjeseca nakon
objavljivanja prvog, ‘Strand’ je objavio Dovleov drugi članak

nic
ilustriran novim fotografijama. Reakcija je bila slična kao i
prije - jedan od prigovora bio je da haljine i frizure ljupkih vila
izgledaju odveć suvremeno. Drugi su pak prigovarali da vile
isuviše nalikuju na vile iz ilustriranih bajki. Zagovornici su
tvrdili da fizički izgled vila može biti ektoplazmička reakcija
os
koja se temelji na onome što duhovi misle da se od njih očeku-
je. A budući da je Elsie i Frances zanimala moda, njihove vile
mogu izgledati kao čudan hibrid obiju vrsta.
Kad su fotografije prenijele i strane novine, rasprava se
w.b

još više proširila i užarila.

Jedan od velikih problema bio je u tome što su obje
djevojke bile malodobne pa njihovo svjedočenje nije bilo
zakonski dopustivo; ni njihovi roditelji nisu mogli pružiti
dokaz jer oni nikad nisu ni tvrdili da su vidjeli “mala prozirna
bića”. Fotografija koju bi snimila odrasla osoba koja bi se sve
dileme. Ovako, sve je ostalo visiti u zraku.
ww

Dovleov prijatelj, vidovnjak Geoffrev Hodson, koji je

također tvrdio da je vidio vile, otišao je u Cottinglev da vidi što
će uspjeti otkriti. Stigao je onamo sa ženom i Edwardom Gard-
nerom u kolovozu/augustu 1921. godine. Gardner je ostao tek
nešto dulje od tjedan dana, a za to je vrijeme uglavnom bilo
kišno i vile se nisu pojavljivale. Dan prije nego što je otišao, i
Hodson i djevojke tvrdili su da su vidjeli mnoge “prirodne
©

117
 Moć vjerovanja

om
duhove” (kako ih je Hodson nazvao u svojoj bilježnici), ali
nijednog nisu uspjeli fotografirati. Hodson i njegova žena
ostali su dulje i češće su viđali vile ali ih on ipak nije uspio
snimiti. Na kraju je priznao poraz i otišao.
Tada je debata izgubila na zamahu. Nije bilo dovoljno

.c
dokaza ni za jednu ni za drugu stranu. Doyle je 1922. objavio
knjigu ‘The Corning ofthe Fairies’. Iako je sadržavala mnogo
fotografija i izvješća o susretima s vilama, nije uspjela uvjeriti
skeptike u vilinsko postojanje.

nic
Između sumnji i potvrda
Sljedećih četrdesetak godina Elsie i Frances su bile zab-
oravljene. I o vilama se nije mnogo govorilo. Izgledalo je da
su svi pali u zaborav.
os
Onda je novinar ‘Daily Expressa’ Peter Chambers 1965.
godine u Midlandsu našao tada već 65-godišnjakinju Elsie.
Bio je uvjeren da su slike falsifikati, a Elsiena opaska da treba
pustiti ljude neka sami odluče o tome samo je produbila nje-
w.b

gove sumnje. Elsie je rekla nešto neobično: “Što se tiče

fotografija, recimo samo da su to snimke plodova Francesine i
moje mašte i ostavimo stvar na tome.”
Te se riječi mogu shvatiti na dva načina: ili je zaobilazno
aludirala na teoriju ektoplazme ili je priznavala da vile nikad
nisu ni postojale izvan njihove mašte. Sad kad je tema opet
zaživjela, bilo je još mnogo intervjua i s Frances i s Elsie.
ww

Naveliko se pisalo o novom priznanju da uopće nisu vidjele

vile za Hodsonova posjeta; objasnile su da im je sve to bilo
dosadilo i da su ga smatrale varalicom, pa su se zabavljale
pretvarajući se da vide vile i zlobno se u sebi smijale kad je on
rekao da ih i on vidi. U svojoj knjizi o vilama Hodson, naime,
uporno tvrdi da je i on vidio “mala prozirna bića” u Cottin-
glevju.
©

118
 Moć vjerovanja

om
Godine 1971. Elsie su u emisiji Nationvvide BBC-a
pitali da li je njezin otac sudjelovao u snimanju fotografija.
Odgovorila je: “Zaklela bih se na Bibliju da otac nije znao što
se događalo.” Ali, kad su je upitali da li bi se zaklela na Bibli-
ju da pri snimanju nisu upotrijebljeni trikovi, zastala je a onda

.c
odgovorila: “Ako nemate ništa protiv, to bih pitanje radije
ostavila otvoreno... ali moj otac s tim nije imao veze, to mi
možete vjerovati.” Opet se činilo da je blizu priznanju da je
nekakva prijevara ipak bila u igri.

nic
S druge strane, kad je yorkshirska tv pitala Frances da li
su slike krivotvorene, odgovorila je: “Naravno da nisu. Recite
mi kako bi ona to izvela, njoj je bilo 16, a meni 10 godina.
Može li desetogodišnje dijete cijeli život čuvati tajnu?!...”
Čini se da je to bio glavni argument u korist fotografija.
os
Nije bilo vjerojatno da su Frances i Elsie mogle tako dugo
čuvati takvu tajnu.
Frances je to izjavila 1976. godine u televizijskoj emisiji
o Frances i Elsie koju je predložio istraživač parapsiholoških
w.b

fenomena Joe Cooper. Zato su 10. rujna/septembra 1976. obje

žene došle u Ulici Main u Cottingleyju, u kuću koja je bila
nasuprot one u kojoj je pola stoljeća prije živjela obitelj Wright.
Elsie je u međuvremenu s mužem, škotskim inženjerom
Frankom Hillom, živjela u Indiji, a Frances se udala za Franka
Waya s kojim je mnogo vremena provela u inozemstvu.
ww

Zanimljivi obrt
Cooper opisuje Frances kao “ženu s naočalama, srednjeg
staleža, prosječne visine, u modernoj odjeći od jeansa, s crven-
im i crnim detaljima na šalu i bluzi”. Elsie je, kad se pojavila,
izgledala barem deset godina mlađa od svojih 75 ljeta, odjeve-
na u hlače, s pomodnim detaljima, uključujući i moderni crni
šešir. Ekipa je intervjuirala mještane, koji su bili vrlo sumn-
©

119
 Moć vjerovanja

om
jičavi prema fotografijama. Snimili su Frances i Elsie pokraj
potoka. Novinar Austin Mitchell, koji je vodio intervju, nije
skrivao da misli kako je slučaj vila iz Cottingleyja počeo kao
šala koja se otela nadzoru. Cooper je bio sklon vjerovati
Frances i Elsie. One su pred kamerama pokazale mjesto gdje

.c
su vidjele gnoma i jasno opovrgle da su falsificirale snimke.
Cooper je u intervjuu Mitchellu rekao da su djevojke vidjele
“elementarni oblik vilinskog svijeta” - prirodne duhove. Na
posljetku, istaknuo je W. B. Veats da je tisuće njegovih zeml-

nic
jaka posve uvjereno u njihovo postojanje.
Godine 1977. došlo je do zanimljivog obrata. Istraživač
Fred Gettings naišao je, radeći na ilustracijama bajki iz 19.
stoljeća, na ‘Princess Marj’s Gift Book’, koja je objavljena
tijekom Prvog svjetskog rata. Sadržavala je pjesmu pod nas-
os
lovom ‘A Spellfor a Fairy Alfreda Noysa’, uz ilustraciju
Claudea Sheppersona. Dvije vile u ilustraciji bile su gotovo
identične vilama s cottingleyjske fotografije na kojoj se vidi
Frances kako gleda preko glava pet vila koje plešu. Promijen-
w.b

jen je samo njihov položaj.

U kolovozu/augustu 1978. ‘The New Scientist’ objavio
je da su mađioničar James Randi (“Amazing Randi”) i Vijeće
za znanstveno istraživanje paranormalnog (CSIOCOP)
podvrgli fotografije postupku uvećanja i otkrili da su vile
ovješene na konce. Kad je Cooper to ispričao Elsie, ona se
samo nasmijala i podsjetila ga da na tom području uz potok
ww

nema ničega za što bi se konci mogli vezati.

Godine 1981. Joe Cooper je pisao knjigu o telepatiji i
malo se o tome dopisivao s Frances, koja je sad živjela u
Ramsgateu. U rujnu/septembru iste godine pozvala ga je da je
posjeti, rekavši mu da “ima stvari koje bi trebao znati”. Kada
je došao, još uvijek nije bila spremna reći koje su to stvari. Ali,
sljedećeg ga je dana zamolila da je odveze u Canterbury. Kada
©

120
 Moć vjerovanja

om
su stigli, zamolila ga je da je pričeka dok ona ode u katedralu.

Nenadano priznanje
Nakon što se vratila, otišli su u kavanu i ona ga je upita-
la što misli o prvoj fotografiji s vilama. On je rekao da je bila

.c
jako retuširana. A onda je Frances bacila svoju bombu:
“S mjesta gdje sam stajala, mogla sam dobro vidjeti igle
za šešir koje su držale figure. Oduvijek me čudilo što je itko to
shvatio ozbiljno.”

nic
“Zašto mi to govorite?”, upitao je zgranuti istraživač.
“Jer je Elsie već rekla svom sinu Glennu.”
“A ostale četiri? Je su li i one krivotvorene?”
Njezin je odgovor, na svoj način, bio jednako
zapanjujući kao i priznanje:
os
“Tri jesu. Posljednja je autentična!...”
Cooper i Frances zatim su razgovarali o mogućnosti da
zajedno napišu knjigu i daju Elsie dio prihoda. Frances je inzi-
stirala da Elsie ne može sudjelovati u pisanju. Cooper je otišao
w.b

u London da porazgovara sa svojim nakladnikom. Na žalost,

nakladnik nije bio osobito zainteresiran za šezdeset godina
staru priču o vilama, osobito s tako razočaravajučim
svršetkom.
Tada se u priču upleo i autor ovog teksta (C. W.).
Upoznao sam Joea Coopera u Centru za konferencije
Swanwick u Derbyshireu na Konferenciji o parapsihologiji,
ww

koja je održana 1980. godine. On mi je potvrdio da je napisao

knjigu o vilama iz Cottingleyja. To je bilo godinu prije nego
što mu je Frances rekla istinu. Poslao mi je rukopis koji me
veoma zainteresirao. Već sam bio upoznao ljude, jedan od njih
bio je tvrdoglavi škotski televizijski novinar, koji su tvrdili da
su vidjeli vile i jednostavno nisam bio spreman odbaciti
mogućnost da “prirodni duhovi” postoje. I Joeovo istraživanje
©

121
 Moć vjerovanja

om
paranormalnog uvjerilo ga je da “elementarne duhove” nije
moguće jednostavno otpisati kao nešto nepostojeće i apsurdno.

Šta su poltergeisti?
Upravo sam krenuo u Yorkshire istraživati poltergeista u

.c
Pontefractu i taj je vikend bio neka vrsta prekretnice u mojem
životu, jer sam nešto prije odlaska s konferencije upoznao
Guya Lyona Plavfaira, istraživača parapsiholoških fenomena s
kojim sam se već neko vrijeme dopisivao. U to sam vrijeme

nic
prihvaćao stajalište većine ljudi iz tog područja da su polter-
geisti neobična manifestacija nesvjesnog uma psihički ne-
uravnoteženih osoba. Zbunilo me ono što mi je rekao Plavfair.
On je, iako je smatrao da poltergeisti mogu biti spontana psi-
hokineza (moć uma nad materijom), vjerovao da su većina
os
poltergeista pravi duhovi koji crpe energiju iz ljudi, osobito
djece na početku puberteta.
U svojoj knjizi ‘Poltergeist’ opisao sam kako me posjeta
obitelji Pritchard u Pontefractu ubrzo uvjerila da je Guy
w.b

Playfair znao o čemu govori. Kada je Diane Pritchard, koja je

bila u žarištu zbivanja (osoba čiju je energiju “krao”
poltergeist) opisala kako ju je neka nepoznata sila vukla uza
stube, iznenada sam shvatio da poltergeist nije nekakva
manifestacija njezinog podsvjesnog. Bio je to duh. To je
značilo da kao čovjek koji piše o paranormalnom moram
napokon prestati sjediti na dvije stolice i biti “otvoren” prema
ww

mogućnosti da duhovi ipak ne postoje!

Osveta duhova
Poznati putopisac Laurens Van der Post nije nimalo sum-
njao da su prirodni duhovi ili bogovi bušmana iz Kalaharija
stvarni i da mogu izazvati razne probleme. U knjizi ‘The Lost
Woiid of the Kalahari’ opisuje kako su se “duhovi Slippery
©

122
 Moć vjerovanja

om
Hillsa” uvrijedili kad je netko iz njegove ekipe ubio bodljikavu
svinju pa su izazivali brojne neugodnosti dok im nije ponuđena
primjerena isprika. Ja sam u ‘Poltergeistu’ citirao mnoge slične
priče. Stoga ne bi bilo logično da zaniječem postojanje prirod-
nih duhova samo zato što u njih mogu vjerovati samo djeca.

.c
Ali, problem s Cooperovom knjigom o vilama iz Cottin-
gleyja bio je u tome što je priča bila odveć slaba, mogla se
ispričati na pedesetak stranica, što je značilo da bi se morala
“popunjavati”. A kako su u tom trenutku i Frances i Elsie i

nic
dalje tvrdile da su fotografije bile prave, priča nije imala
pravog raspleta. Pokušao sam naći nakladnika, ali bez uspjeha.
Tad je Joe rekao da ionako želi napisati novu verziju, i na tome
je ostalo. Sljedeće je godine Frances napokon “olakšala dušu”.
Začudo, Joe je bio oduševljen što je slučaj na posljetku ipak
os
riješen. Kad mi je ispričao o Francesinom priznanju, ja sam
bio manje optimističan. Bude li knjiga završila priznanjem o
krivotvorini, bit će to antiklimaks.
Joe Cooper je došao do istog zaključka. Potkraj 1982.
w.b

godine, u antologiji ‘Nerazjašnjeno’, objavljen je njegov

članak “Cottingley: napokon istina!”, u kojem je otkrio da su
vile na prve četiri fotografije bile izrezani likovi pričvršćeni za
grane iglama za šešir. Dakako, i Frances i Elsie su se uzrujale.
Frances je na Novu godinu 1983. nazvala Joeovu ženu i kad se
Joe javio, nazvala ga je izdajnikom i spustila slušalicu. Umrla
je 1986. Elsie je umrla 1988. godine, tvrdeći do kraja da ne
ww

vjeruje u vile. I čini se da je tu kraj priče.

No, je li?!

Zanimljivo svjedočanstvo
Skeptici nedvojbeno imaju razloga smatrati slučaj rije-
šenim. Možda imaju pravo. Ali prije nego što odlučimo o
tome, treba istaknuti nekoliko zanimljivosti.
©

123
 Moć vjerovanja

om
Frances bi htjela da povjerujemo u sljedeće: došla je u
Englesku iz Južne Afrike 1917., kad joj je bilo 10 godina i
stanovala je sa svojom 16-godišnjom sestričnom Elsie u Cottin-
glevju. Elsie joj je rekla da je imala neobična iskustva s duhovi-
ma. Tvrdila je da ju je kad su joj bile četiri godine redovito pos-

.c
jećivala u krevetu žena odjevena u tijesnu haljinu zakopčanu do
vrata. A kad joj je bilo šest, jedne se noći probudila i zatražila
nešto za piće; kad joj se nitko nije javio, sišla je u prizemlje i
zatekla nepoznatog muškarca i ženu u kući. Upitala je gdje su

nic
njezini roditelji, a oni su joj rekli da su otišli kartati sa susjedi-
ma. Elsie je rekla da ih ide potražiti pa joj je muškarac otvorio i
pridržao vrata. Njezini roditelji, koji su doista kartali s prijatelji-
ma, iznenadili su se kad su je vidjeli, a još više kad su čuli o
muškarcu i ženi, jer su kuću ostavili praznu. Ali, kad su se
os
vratili, kuća je doista bila prazna.
Frances nije imaia nikakvih “parapsiholoških” iskustava.
Ali, u proljeće 1918. prvi je put vidjela gnoma. Poslije škole je
otišla do potoka i na grani vidjela je malog čovjek posve
w.b

odjevenog u zeleno. Frances je gledala bez daha, u strahu da

će ga omesti. Čovječuljak je pogledao ravno u nju a onda nes-
tao. Poslije toga je pored potoka često viđala rnale prozračne
ljude u sivozelenim kaputima i kapama. S vremenom je došla
do zaključka da ta mala bića rade nešto svrhovito, možda
povezano s rastom biljaka. Poslije je počela viđati vile, s kril-
ima i bez njih. One su bile manje od patuljaka. Imale su bijela
ww

lica i ruke i često se činilo da održavaju sastanke. Elsie, tvrdi-

la je, nikada nije vidjela ni vile ni gnome.
Tek pošto je opet pala u potok, Frances je priznala da
onamo odlazi gledati vile. Zbog posvemašnje sumnjičavosti
odraslih odlučila ih je fotografirati. Nije bila riječ o želji da
zavara. Elsie je vjerovala Frances kad joj je rekla da vidi vile.
Zbog vlastitih parapsiholoških iskustava to joj se nije činilo
©

124
 Moć vjerovanja

om
nevjerojatnim. Stoga su snimljene fotografije s papirnatim vil-
ama pričvršćenim iglama za grane.
Kad se svijet iznenada zainteresirao za vile, djevojčice su
se našle u teškom položaju. Fotografije su bile krivotvorine.
Ali, one su tvrdile da vile doista postoje. Da je sve bilo varka,

.c
bilo bi lakše priznati. Ali, to nije bila varka, barem ne u pot-
punosti. Bile su u neugodnom položaju. Priznaju li da su
fotografije lažne, bilo bi to kao da priznaju da je cijela priča
varka. A to bi bilo jednako neistinito kao i nastaviti tvrditi da

nic
su fotografije stvarne. Zato su odlučile šutjeti.
Kad je slučaj ponovno oživio 1965. godine, situacija je i
dalje bila ista. Istina, Elsie, koja je tad bila tvrdoglava šezde-
setogodišnjakinja, više nije bila uvjerena da je Frances vidjela
vile; ali bila je uvjerena u vlastita parapsihološka iskustva pa
os
je bila spremna zadržati otvoren pristup. Što se tiče Frances,
ona jest vidjela vile pa nije imala što nijekati. U pismu Leslieju
Gardneru, sinu Edwarda Gardnera, Elsie je napomenula da je,
nakon njezinog intervjua s Peterom Chambersom (1965.), u
w.b

kojoj je rekla da ljudi moraju sami prosuditi i da su fotografi-

je “plod naše mašte”, Frances indignirano rekla: “Zašto si to
rekla?! Vrlo dobro znaš da su bile stvarne.”
I doista, Frances je uvijek tvrdila da su vile bile stvarne.
U studenom/novembru 1918. poslala je prvu fotografiju pri-
jateljici u Južnoj Africi i na poleđini napisala: “Elsie i ja spri-
jateljile smo se s vilama s potoka. Čudno, u Africi ih nikad
ww

nisam vidjela. Valjda im je tamo odveć vruće.”

Neobični doživljaji
U izvorni rukopis knjige o Cottinglevju, Joe Cooper je
uvrstio poglavlje s naslovom “Druga viđanja”, koje se sastoja-
lo od priča o vilama koje su mu ispričali razni svjedoci, pa je
jasno zašto je povjerovao Frances. Neki iscjelitelj rekao mu je
©

125
 Moć vjerovanja

om
kako je sjedio s nekom djevojkom u Gibraltaru i jeo sendvič
kad mu ga je iz ruke oteo “čovječuljak visok oko 45 cm”.
Osamdesetogodišnji član Teozofskog društva tvrdio je da ga
je, kad je bio mali, često u krevetu posjećivao gnom odjeven u
zeleno. I neki drugi starac rekao je da je vidio gnoma u

.c
zelenom, visokog oko 60 cm, kako hoda stazom u polju kuku-
ruza. Nekoliko mladih studenata ispričalo je kako su, šetajući
po šumi blizu Bradforda, vidjeli vile koje su “kružile i ple-
sale”, ali nisu bile vidljive ako se gledalo ravno u njih, nego

nic
samo “kutkom oka”. Neka je starica pokazala Cooperu
fotografiju gnoma viđenog kroz mrazom prekriveni prozor.
Tvrdila je da je jednog jutra došla u prizemlje, vidjela gnoma
i pohitala na kat po fotoaparat. Na fotografiji se vide i sićušni
bijeli zečići.
os
Joe Cooper je na kraju objavio većinu tih priča, kao i
mnoge druge, u svojoj knjizi ‘Modem Psychic Experiences’.
Novozelandski medij Dorothv opisala je kako se nekoć igrala
s “duhom” po imenu Mabel i kako je prvo vidjela vile, koje su
w.b

izlazile ispod biljaka. Jednog je dana došla kući i našla oca

onesviještenog na podu. Imao je perforaciju čira na želucu i
vile su joj pomogle i otpratile je do liječnikove kuće. Cooper-
ova vlastita nećakinja Jo, kojoj je bilo tridesetak godina,
opisala je kako je kao šesnaestogodišnjakinja vidjela male
ljude kako čuče na nekom zidu.
Kad sam pisao o vilama iz Cottinglevja u ‘Poltergeistu’ i
ww

ja sam se potrudio naći priče o vilama. Opisao sam kako me

1978. na Edinburghškom festivalu intervjuirao čovjek po imenu
Bobby koji je jednom vidio gnoma kako stoji na pločniku ispred
ulaza u samostan i da ga je to “na smrt prepalo”.
Moj prijatelj Mare Alexander, autor mnogih knjiga o
paranormalnom, pričao mi je o prijatelju na Novom Zelandu,
Patu Andrewu, koji je tvrdio da je vidio vilenjaka kad mu je
©

126
 Moć vjerovanja

om
bilo šest godina. Ipak, jedan od najuvjerljivijih opisa za koje
znam jest susret s vilenjakom koji je opisala moja prijateljica
Lois Bourne u svojoj knjizi ‘Witch Among Us’. Lois je
“vještica” u smislu da ima neobične psihičke moći, u stvarnost
kojih nimalo ne sumnjam. Vrlo je razborita i praktična žena. A

.c
u knjizi, među mnogim pričama koje će istraživači
parapsiholoških fenomena smatrati posve uvjerljivim,
pripovijeda o nečemu zbog čega će većina čitatelja posumnjati
u njezinu vjerodostojnost ili zdrav razum. Kad je bila na

nic
odmoru u Crantocku, u Cornwallu, srela je članicu vjestičjeg
sijela i provela večer u njezinoj kući. Muž njezine domaćice,
Rob, upitao ju je želi li vidjeti vilenjaka i objasnio da se
svakog jutra u zoru jedan pojavljuje blizu mlina na potoku u
Treago Millu u Cuberts Heathu.
os
Nedvosmislena uvjeranja
Sljedećeg su se jutra Lois i njezin muž Wilfred pridružili
Robu na ulazu u mlin, a onda su se prikrali potoku. Lois je
w.b

zabilježila:
“Nikad, sve do danas, nisam bila kadra odlučiti jesam li
doista vidjela tog vilenjaka ili me Rob uvjerio da ga vidim...
Što god je to bilo, na kamenu je mirno sjedilo stvorenje nalik
vilenjaku s crvenim šeširom, zelenim kaputom i jednom žutom
čarapom, dok je drugu mirno pralo u vodi. Sjećam se kako
sam, onako pospana, pomislila: ‘Kako grozna kombinacija
ww

boja’. Iznenada nas je ugledao i nestao... ‘Vjeruješ li mi sad?’,

upitao me Rob.”
Poznajem Lois već godinama. Možda sam ja naivan a
ona lažljivica, ali ja joj vjerujem. Nije tip osobe koji bi izmis-
lio tako šašavu priču. A njezin muž Wilfred, koji gaje također
vidio, nije netko tko bi podržavao laž.
Kako sam već rekao, pjesnik W. B. Yeats, bio je uvjeren
©

127
 Moć vjerovanja

om
u postojanje vila otkako su on i lady Gregorv išli od vrata do
vrata i skupljali informacije od seljaka. Razgovore su objavili
1920. godine u knjizi ‘Visions and Beliefs’. Evans Wentz
zaključuje svoju knjigu ‘Fairy Faith in Celtic Countries’ priz-
najući: “Čini se da smo došli do tačke kada možemo

.c
znanstveno postojanje nevidljivih bića kao što su bogovi, dži-
novi, demoni, razne vrste vila i obestjelovljeni ljudolikih
bića...” Zatim navodi vrlo uvjerljive dokaze o postojanju pol-
tergeista. George Russell (AE) i Evans Wentz naglašavaju da

nic
takva bića vide samo “vidovnjaci”, i Russell smatra da ona
nisu “pojedinci” u ljudskom smislu riječi: “Oni žive kolek-
tivno, tako neindividualizirano i tako mirno da ja vjerojatno
pomislim na više stvari u pet sati nego oni u pet godina.”
Kada sve to uzmemo u obzir, možda ćemo smatrati da
os
pomisao da je Frances doista vidjela vile pokraj potoka u
Cottinglevju i nije tako apsurdna.
w.b
ww
©

128
 Moć vjerovanja

.c om
A sta kaže ‘Knjiga tajni’...

nic
VILE

T o su dobra ženska duhovna bića u obliku prekrasnih

zlatokosih djevojaka odjevenih u bijelo. Tijela su im
tankovijasta i nježna, a krila prozirna. Ima ih mnogo različitih
os
vrsta i magičnih moći, a dijele se na zračne, vodene, vatrene i
zemaljske. U svijetu vlada uvjerenje da su one gospodarice
magije i da su glasnice drugog svijeta, te da simboliziraju
paranormalne moći duha i čudesne sposobnosti mašte. S druge
w.b

strane, mnogi autori ističu da su svjetovi ljudi i vila bili jedno

sve dok se ljudi nisu otuđili. Smatra se da vile često putuju u
obličju ptice, najčešće labuda. Nikad se ne odvajaju od svog
magičnog prstena, a u vilinskoj magiji najčešće koriste biljku
simboličnog imena vilinski štapić (Diearama pulcherrima).
U Francuskoj vjeruju da vile (obično njih tri) ispredaju
niti ljudskih sudbina i presijecaju ih kad za to dođe vrijeme.
ww

One, također, odvode duše mrtvorođene djece u nebo i utiču da

se prekinu Sotonini uroci.
Za razliku od drugih krajeva svijeta, u našim krajevima,
one nisu pobliže raspoređene u razne vrste, kao što su
“rusalke”, “zagorkinje”, “brodarice”, “samovile”, “suđenice”
itd., već uveliko djeluju kao anđeoska bića bez pobližih
karakteristika. Vile su besmrtna duhovna bića, koja mogu biti
©

129
 Moć vjerovanja

om
i nevidljiva čovjekovom oku. Brze su kao vjetar, imaju krila i
slobodno lete po zraku, a isto se tako vješto kreću i po vodi.
Žive u nepristupačnim planinama i pećinama i veoma se
razumiju u ljekovito bilje. Ne udaju se, već kada zažele rađati
djecu, uzimaju momke po svom izboru i s njima vode ljubav.

.c
Navodno se često mogu viditi u gorama i dubinama šuma,
pored pećina, potoka i rijeka. Često se obnažene kupaju na
planinskim jezerima ili umivaju na šumskim izvorima. Znaju
izvrsno tkati i vesti. Na živopisnim mjestima igraju svoja kola

nic
i uvijek su odjevene u najljepše, često prozirne košulje
(anterije). Vjeruje se da vile vole konje i noću im - od griva
pletu pletenice, a dobrim su djevojkama noću pomagale presti
vunu i vesti najljepše ručne radove. Muškarac koji upozna
vilu, vjeruje se da više nikada neće moći naći takvu očaranost
os
i ljepotu u ljudskom svijetu. Kada se prolazi raskrižjem,
potrebno je pomenuti Božije ime, jer bi se u suprotnom moglo
nastradati od vile. Ko se zadoji vilinim mlijekom - postat će
veliki junak. Sanjati šumsku vilu, neočekivana sreća i
w.b

zadovoljstvo; viditi ih u snu da plešu, trijumf nad protivnicima

i neprijateljima.
ww
©

130
 Moć vjerovanja

.c om
Istorija jednog mita

nic
VAMPIRI

Izlaze nocu blještavih zuba i golemih ocnjaka. Njihova

ispružene kukaste ruke traže svježu krv. Mi drhtimo ili se
smijemo dok s pažnjom gledamo jedan od mnogobrojnih
os
filmskih monstruma. Ipak, prica o vampirima ima
uzbudljivu povijest...

N oc i krv su njihovo carstvo. Donose bolest, prokletstvo i

w.b

vjecnu duševnu patnju. Đavo ih inspiriše, druže se s

vješticama, a njihova nadnaravna moc ne ostavlja ljudima veli-
ki izbor. No, ne bojte se, vampiri – onakvi kakve ih gledamo
na filmskom ekranu - samo su mit! Legenda koju su ispricali
ljudi da bi izrazili strah i najdublju zebnju.
Od kada? Nema li bar malo istine u tim užasnim legen-
dama što lede krv? Ima li?!...
ww

Zaplovimo unatrag, u pradavna vremena i prelistajmo

mit sloj po sloj, epizodu po epizodu...

Ubitačna vjerovanja
Godina 2010. Mit nije mrtav, još se miče. Vampiri
nastavljaju opsjedati neka sela u Karpatima, izolovanom
planinskom lancu u srcu Rumunije. Nemojte se smijati, užasni
©

131
 Moć vjerovanja

om
sisači krvi tu su rođeni. Tu su preživjeli sva iskušenja i još
uvijek žive.
Rumunka Andrea Andreesco, ugledna etnologinja, pron-
ašla je, 80-ih godina, svjedoke “susreta”... sa umrlim seljakom
koji je zbog svoje pakosti postao vampir! Andrein kolega Jean

.c
Cuisenier, takode etnolog, otišao je korak dalje istražujuci u
tom regionu 1991. godine. Vrlo ozbiljno tvrdi: “Upitajte nekog
Rumuna vjeruje li u vampire: odgovorit ce vam negativno. Ali
nece biti potpuno smiren i siguran u sebe ako treba da prep-

nic
ješaci duži put po mraku”.
U tim zabitim selima, vampire nazivaju “moroi” ili
“strigoi”. iskreno vjerujuci da se uvlace u srce osoba na koje
su baceni crnomagijski cini. I ukoliko ugrožene osobe nisu
oprezne, te ne praktikuju odredene vjerske obrede koje im se
os
preporucuju, one pocinju da slabe i najzad - umiru - jer vam-
pir proždrljivo sisaju njihovu snagu.
Obicno su “napadnuti” ljudi koji su izazvali srdžbu svo-
jih poznanika, susjeda ili prijatelja. To su ljudi koji provode
w.b

nedolican i nemoralan život, koji su se prebrzo obogatili, koji

su zli i zavidni...
Vampiri, navodno, mogu postati i osobe koje umru bez
ispovijesti, kao i osobe na kojima bdije prokletstvo.

Kako ubiti vampira?

Ako posumnjaju da jedan medu njima rizikuje da
ww

postane vampir poslije smrti, seljaci sa Karpata zabiju mu

eksere u grudi ili bar stave eksere u njegov mrtavcki kovceg da
umilostive sudbinu. Takoder je, vjeruje se, preporucljivo
odrezati malo mesa sa ruke ili sa noge mrtvaca i staviti mu u
usta: tako ce on jesti samog sebe i ostavit ce žive na miru.
Ako je prekasno, ako izgleda da je mrtvac vec postao
vampir, jedino rješenje sastoji se u tome da se prevede konj
©

132
 Moć vjerovanja

om
preko njegovog groba. Šta ako konj odbije da prede i pocne se
propinjati? Tada treba otvoriti grobnu jamu, gdje ce se možda
naci neraspadnuto tijelo umrljano krvlju i ležeci na strani. U
tom slucaju, brzo mu se zabije kolac u srce, potom se srce išcu-
pa i daje njegovim bližnjim da ga jedu kao hamajliju. Najzad

.c
se leš spali: “ne-mrtav” sada je konacno mrtav. Tako se još uvi-
jek vjeruje u Karpatima.
Nisu li vampiri samo praznovjerje izolovanih gorštaka?
Ne mora biti! Postoje i “novorodencad legendarnih mon-

nic
struma koji su postali pravi mit modernih vremena”, kako to
konstatuje veliki poznavalac ove oblasti, univerzitetski profe-
sor Jean Marigny. Provjerimo.
U Francuskoj 2003. godine vampiri se osjecaju dobro,
hvala na pitanju... kao filmske licnosti. Hm, vijenci od bijelog
os
luka i kolci postoje samo na ekranu. Ali kakva poplava!
Internet site univerziteta Pariz-VIII bilježi 400 filmova na tu
temu, od 1896. godine! Svih vrsta: cisti horor, humor, poruka,
erotika... neiscrpan potok krvolicnih scena. Ali, ako ovu temu
w.b

film eksploatiše do potke, on ipak nije izmislio mit o

vampirima. Da bi se otkrili izvori, treba se vratiti u prošlost.
Sve do 1897. godine.

Fatalni poljupci u vrat

Te godine, direktor britanskog teatra, Bram Stoker, pisac
amater, izmišlja izuzetnu licnost koja daje naslov njegovom
ww

romanu: “Dracula”. Uspjeh je ogroman. “Bram Stoker priku-

pio je dobru dokumentaciju o vjerovanjima u Karpatima,
objašnjava Jean Marigny. I uspijeva da je osmisli u nekoj vrsti
sinteze.’ Tako Dracula, suprotno literarnim vampirima koji su
mu prethodili, razmatra sve vrste veoma preciznih pravila. Pije
samo krv, može se pretvoriti u maglu, šišmiša ili vuka... Može
biti udaljen vijencem bijelog luka ili ako ugleda krst. “Odjed-
©

133
 Moć vjerovanja

om
nom, ta sto posto literarna licnost postaje arhetip, precizni
model vampira”, dodaje Jean Marigny.
Istovremeno, djelo Brama Stokera užasno je dvolicno:
“Pod plaštom moralizatora borbe protiv zla, to je jedan od
najerotskijih romana XIX vijeka, sa dozom sadomazohizma”,

.c
smiješi se strucnjak.
Odista, Dracula, elegantni aristokrat, obiluje šarmom. Da
zadovolji svoje želje, bira djevojke i sisa im krv u nekoj vrsti
fatalnog poljupca u vrat. One, potpuno opcinjene, najzad ga

nic
same dozivaju i žele da mu se pridruže...
Ispreplicu se trnci od užasa i zadovoljstva... Nije nimalo
cudno što su se literatura i film docepali tih carobnih licnosti.
Ali roman Brama Stokera još nije prvi izvor mita. Treba nas-
taviti istraživanje.
os
Godine 1819. pojavio se prvi roman sa hemoglobinom:
“Vampir” Johna Polidorija, sekretara slavnog britanskog pisca
Lorda Byrona. Ovdje se vec govori o vampiru aristokrati,
raskalašnom i cinicnom: vjerovatno je to jedan od “predaka”
w.b

Dracule.

Neka vrsta fantoma

Jer, u literaturi, krvolocni grof je iz mnogoclane
porodice. Za Jeana Goensa, strucnjaka za monstrume, “Dracu-
la je naslijedio od Don Juana zlokobno zavodenje, a od Faus-
ta, njegovu vjecnu mladost i vezu sa davolom. Tako se u njemu
ww

nalaze neke fizicke osobine vukodlaka, kao što su ocnjaci, obi-

lata dlakavost i njegova specijalnost: nocni zlocini”.
“Vampir je neka vrsta duha, aveti, precizira Jean-Claude
Aguerre, autor filozofske teze o ovoj temi. Ali on nije nema-
terijalni fantom koji mrzi svoj položaj. Vampir je “ne-mrtvac”
koji dolazi sa svojim tijelom i sisa krv svojim žrtvama da bi se
docepao njihove duše i sacuvao svoju snagu. Za razliku od
©

134
 Moć vjerovanja

om
drugih monstruma, kao što su krvolok i vukodlak: on ne jede
svoje žrtve, ubija ih malo po malo i posjeduje ih.
Medutim, cak i kad izražava zebnju možda staru koliko i
covjek, vampir, takav kakvog ga poznaje Zapad, je skorija
pojava. “Cista kreacija XVIII vijeka”, tvrdi Jean-Claude

.c
Aguerre. “U toj epohi trijumfuje razum i Bog silazi s
pijedestala. I baš u toj epohi Evropa upoznaje snažan talas
vampirskih manifestacija! Kao da se, nesvjesno, stanovništvo,
zbunjeno slabljenjem religije, okrenulo mracnim silama da bi

nic
pronašlo obecanje o besmrtnosti”.
Ukratko, filozofi su svrgnuli Boga, a narod se okrenuo
Đavolu!
Od 1710. godine, kolektivna psihoza zahvatila je Cen-
tralnu Evropu. Sve je pocelo u istocnoj Pruskoj, nakon epi-
os
demije kuge. Vjerskim autoritetima i lokalnim civilnim vlasti-
ma signalizira se nešto neobicno: tijela pokojnika se ne ras-
padaju - znak, vjeruje se, da je osoba postala vampir. Vlasti su
to shvatile vrlo ozbiljno. Nakon pravog procesa “lažnom mrt-
w.b

vacu” i slijedeci tradicionalni ritual “devampirizacije”,

zabadao se kolac u srce leša koji je potom spaljen.

Simptomi ljudskog bjesnila

Jean Goens, inace ljekar dermatolog, nije zacuden. Nisu
li se na ovaj nacin ljudi jednostavno branili od epidemije
kuge?
ww

Jer, “poput vampirizma, epidemija se prenosi s jednog

covjeka na drugog”, konstatuje on. Ne znajuci za postojanje
mikroba, ljudi su vjerovali da leševi kontaminiraju žive osobe.
Tumacili su ih kao prokletstvo, ali su ipak pronašli dobru
stvar: spaljivanje žarišta infekcije. Šta više, u periodu
epidemije, mrtvi su sahranjivani na brzinu. Moglo se dogoditi
da je “pokojnik” samo u komi! Mogla su se naci krvava tijela
©

135
 Moć vjerovanja

om
koja nisu pocela trunuti: pošto su došli svijesti, komatozni su
pokušali da izadu iz kovcega energijom beznada”.
Španski neurolog, Juan Gomez Alfonso, iznio je drugu
pretpostavku: u istoj epohi bila je i epidemija kuge. Bolest je
registrovana u Madarskoj 1721 - 1728 godine kod pasa,

.c
šišmiša i vukova. Ujedanjem, mogli su prenijeti bjesnilo na
covjeka. Simptomi ljudskog bjesnila - poput nocnog lutanja ili
nervnih poremecaja koji kod zaraženog izazivaju želju da
ujeda svoje bližnje - predstavljaju potresnu analogiju s vampi-

nic
rizmom. Usporedba je izazovna.
Oko 1725. godine fenomen pogada Austriju, Srbiju,
Poljsku, Rusiju. Francuska saznaje za dogadaje putem štampe
i mnogobrojnih naucnih rasprava koje tretiraju neobicne price
o covjeku koji je postao vampir - rijec moldavskog porijekla,
os
pojavila se 1726. godine u Becu i bit ce prenesena u francuski
jezik 1732. godine. Kralj Louis XV vrlo je zainteresovan,
izaziva bijes filozofa. Austrijska carica Marija-Terezija, medu-
tim, veoma je zabrinuta zbog nereda izazvanog procesima koji
w.b

se vode o mrtvima. Godine 1755. zahtijeva od doktora Vana

Swietena medicinski izvještaj.

Krvave orgije Erzebet Bathory

Zakljucci ljekara su jasni: lokalne komisije neozbiljno su
radile. Otvarale su kovcege nakon nekoliko sedmica, a
ponekad prode nekoliko mjeseci prije nego što se tijelo pocne
ww

raspadati, narocito u hladnijim regionima.” Van Swieten vrlo

dobro dijagnosticira ono što se danas naziva “nocna mora”,
dodaje Jean Goens.
Neki svjedoci koji opisuju neko osjecanje gušenja za vri-
jeme spavanja - što pripisuju vampiru - vjerovatno su od toga
patili”. Nimalo cudno da covjek osjeca zebnju kada epidemija
kruži...
©

136
 Moć vjerovanja

om
Austrijska carica Marija Terezija je uvjerena u apsurd-
nost tih procesa, te oduzima pravo tim lokalnim komisijama na
posthumno sudenje. Papa Benoit XIV podržava caricu i jasno
porucuje nadbiskupima tih oblasti da ocuvanje mrtvog tijela
nije nikakvo cudo! “Epidemija” vampirizma tako se pocela

.c
progresivno da gasi.
Ipak, samo kuga i bjesnilo nisu mogli izazvati slican
teror. Neke serijske ubice, a bilo ih je, podjednako su mogle
potaknuti maštu stanovništva u tim oblastima. Posebno,

nic
pocetkom XVII vijeka, monstruozna Erzebet Bathory.
Ova madarska grofica zatvorila je izmucila u svom dvor-
cu stotine mladih djevojaka iz okolnih sela o cijem odgoju je
brinula a potom im je crpila krv do smrti da bi se kupala u nji-
hovoj krvi i tako sacuvala svoju mladost.
os
O dozi okrutnosti i bluda kojom je bila natopljena ova
neobicna licnost govore i rijeci poznatog historicara
umjetnosti Lo Duke, koji kaže da bi se pred njom i Žil De Re
i Markiz de Sad mogli da sakriju. Grofica Bathory je ostavila
w.b

utisak i na Žorža Bataja, koji u svom posljednjem djelu „Suze

erosove” piše i ovo:
“Da je znao za Erzebet Bathory, Markiz de Sad bi
nesumnjivo bio krajnje ushicen. Vec ga je i ono što je znao o
Izabeli Bavarskoj oduševljavalo; Erzebet Bathory izmamila bi
od njega urlik zvijeri. Govoreci ovdje o tome, moram to ciniti
u znaku suza. Ove potištene recenice redaju se u mojoj svijesti,
ww

koja stoji nasuprot ludoj hladnokrvnosti Erzebet Bathory. Nije

u pitanju griža, niti - kao u Sadovom duhu - raspaljena želja.
Rijec je o tome da se naša svijest suoci sa slikom stvarnog
covjeka. Krišcanstvo je pred tom slikom ustuknulo...”
Ime ove krvave grofice pronašli smo cak i u jednom
dosijeu seksualnih rekorda, u kategoriji „Najcuvenija
sadistkinja”. Uz ime Bathoryeve, stojao je i podatak da je na
©

137
 Moć vjerovanja

om
najrazlicitije i rijetko okrutne nacine lišila života oko 600
djevojaka!

Drakulina rođaka
Porodica Bathory bila je jedna od najstarijih i

.c
najbogatijih u Transilvaniji. Jedan Erzebetin rodak bio je
kardinal, neki su bili kneževi Transilvanije, a njen rodak, grof
Đerd Turzo, bio je madarski premijer. Najpoznatiji Bathory
bio je, svakako, poljski kralj Stevan. U knjizi “Vampiri” Jean-

nic
Paul Bourre navodi da je Erzebet bila rodaka princa Vlada
Drakule, gospodara Vlaške, primijecujuci i kako je upravo
motiv zmaja (Drakul, Drak - Zmaj) krasio grbove i
Bathoryevih i Drakula. A bilo je u porodici Batoryevih i još
nekih neobicnih interesovanja - jedan stric je bio dijabolist, a
os
jedan brat satir!
Nakon udaje za grofa Ferenca Nadšdija, hrabrog ratnika
poznatog kao Crni junak (cesto je bio u vojnim pohodima
protiv Turaka i Habsburgovaca), Erzebet sa mužem živi u
w.b

dvorcu Cejte, na sjeveroistoku Madarske. Izgleda da je sluga

Torko bio taj koji je uvodi u svijet okultizma. U knjizi
“Vampiri”, citamo da ju je upravo ovaj intendant uputio u
vracanje i, poslije vjencavanja sa Satanom, poducavao tajnim
obredima sekte “Crna ptica”, tajnog udruženja, kojem se
uskoro grofica prikljucuje.
Uz pomoc svoje stare dadilje Ilone Jo, pocela je da muci
ww

neke sluškinje. Njeni saucesnici bili su upravnik zamka Janoš

Ujvari, sluga Torko, gatara Doroteja Senteš i šumska gatara
Darvula.
No, prava prekretnica u Erzebetinom životu nastupa sa
smrcu njenog muža. Postavši udovica, grofica istjeruje
svekrvu i sluge pokojnog muža, a zatim pocinje da vodi doma-
cinstvo po svojoj volji.
©

138
 Moć vjerovanja

om
Epoha njenih necuvenih surovosti time je mogla da.
pocne...

Kada puna krvi

Jednog jutra, dok ju je cešljala, kaže prica, jedna slu-

.c
žavka nehotice povuce groficu za kosu. Sva bjesna, Erzebet je
ošamarila djevojku tako jako da ovoj potece krv sa lica.
Nekoliko crvenih kapljica kanulo je na groficinu ruku. Ovoj se
ucinilo da je koža na tom mjestu dobila svježinu i novu

nic
mladost. Fascinirana time, a i pod dejstvorn magijskih ucenja
o dejstvu krvi, Erzebet je odmah pozvala svoje sluge Nikarija
i Torkoa. Ovi su svukli jadnu djevojku, isjekli joj vene i
iscijedili krv. Erzebet se okupala u kupki krvi, uvjerena da ce
joj to pomoci da održi ljepotu i mladost...
os
Tokom narednih deset godina Erzebetini saucesnici su
nastavili da joj dovode nove žrtve, nedužne djevojke koje su
pod raznim izgovorima namamljivali u krvavi zamak gde su
služile za rituale cijedenja krvi i kupanja u njoj.
w.b

Erzebet Bathory se cesto koristila mnogim sopstvenim

izumima i spravama koje je sama izmišljala. Na primer, bacala
je užasnutu, nagu djevojku u specijalni gvozdeni kafez koji je
iznutra imao oštre šiljke: kafez bi objesila o tavanicu u sredini
sobe i sjela ispod njega - kako bi uživala u tuširanju toplom
krvlju koja je odozgo kapala!
Drugi njen izum bio je robot - sa pravim zubima koji su
ww

išcupani služavkama - nacinjen tako da nesrecnicu koja mu je

gurnuta u narucje cvrsto “zagrli”; pri tom bi iz njegovog tijela
iskakali oštri šiljci. Krv izdišuce djevojke tekla je, zatim,
specijalnim žljebovima na podu, grijala se nad vatrom i slivala
u groficinu kadu!
Medutim, nakon desetak godina ovakve krvave prakse,
istina o Erzebet Bathory izašla je iz zidina dvorca Cejte. Jedna
©

139
 Moć vjerovanja

om
od potencijalnih žrtava uspjela je, naime, da pobjegne prije
nego što ce biti zaklana. Kralj Mafijaš II bio je obavješten o
slucaju. Grof Turzo, guverner provincije i Erzebetin rodak,
licno je komandovao odredom vojnika pri upadu u dvorac, u
noci 30. decembra 1610. godine.

.c
Stravični prizori
U glavnoj sali zamka on s užasom pronašli jedan
unakažen leš - mrtvu djevojku bez kapi krvi, i drugu, živu,

nic
kojoj je tijelo bilo pokriveno malim rupama. U glavnoj kuli
zamka vojnici su otkrili i “izvjestan broj” živih djevojaka. Ne-
kima od tih jadnica tijelo je bilo isjeceno. Sljedecih su dana u
blizini dvorca iskopane kosti nekoliko desetina djevojaka.
Grofica je, nakon toga, stavljena u kucni pritvor, u
os
samom dvorcu. Sudenje je održano sljedece godine. U
Madarskoj postoji potpuni zapisnik koji prati citav njegov tok.
Okrivljeni su priznali svoje užasne zlocine i tako potvrdili sve
jezive price koje su se, u meduvremenu, isplele oko cijelog
w.b

slucaja.
Sudske kazne su bile drasticne: Ujvariju i Torkou su
odsjecene glave a tijela spaljena, a lloni Jo i Doroteji Senteš
išcupani su prsti, izvadeni jezici i oci, a zatim su pecene na ti-
hoj vatri. Zanimljivo je da jedino Eržebet nikada zvanicno nije
bila osudena ni za kakav zlocin.
Umjesto toga dovedeni su zidari u dvorac Cejte; zazidali
ww

su vrata i prozore spavace sobe, s groficom u njoj; ostavljajuci

samo mali otvor kroz koji se mogla dodavati hrana. Kralj
Matijas II je u pocetku tražio smrtnu kaznu za Erzebet, ali je
na navaljivanje njenog rodaka - premijera pristao da se
izvršenje smrtne kazne odloži na neodredeno vrijeme, što je u
stvari znacilo doživotan zatvor u samici.
Cetiri godine nakon toga, jedan stražar je htio da baci
©

140
 Moć vjerovanja

om
pogled na ženu cija je ljepota bila nadaleko cuvena. Ležala je
licem ka podu. Erzebet Bathory, cuvena krvava grofica, bila je
mrtva!
Tijelo grofice Bathory kasnije je zazidano u jedan dio
dvorca. Tako je, eto, okoncan život žene koju su kasnije

.c
nazvali “najstravicnijim živim vampirom svih vremena”.

Ko je bio grof Drakula?

Prica još nije gotova. Barthory nije najstariji izvor mita.

nic
Treba se vratiti još dva vijeka unazad, u 1450. godinu, kraj
Srednjeg vijeka. U ta poodmakla vremena, Rumunija je bila
podijeljena na provincije kojima su upravljali vojvode ili
plemeniti guverneri. Ti suvereni provode vrijeme u bitkama
protiv Turaka koji nastoje da se domognu ovog kršcanskog
os
kutka. Jedan od tih vojvoda zove se Vlad IV. On je princ
Vlaške, provincije na obroncima Karpata. On je takoder sin
Vlada III, kojeg je germanski car Sigismund promovisao za
Dracula, u znak zahvalnosti za njegovu borbu protiv Turaka.
w.b

Dracul na rumunskom znaci: vitez Reda Zmaja...

Vlad Dracul IV nije obicno dijete. Okrutan je, nemilosr-
dan. No, za Rumune, on je nacionalni heroj: sve je ucinio da
sacuva nezavisnost Vlaške. Ali, previše se opustio i sprijateljio
s Madarima, svojim zaštitnicima, kršcanima kao što je i on, ali
koji bacaju oko na Vlašku, baš kao i Turci. Ti njegovi nepri-
jatelji šire “crnu legendu” o Vladu. Glasine ga opisuju kao
ww

monstruma oblivenog krvlju po cijem naredenju su živi ljudi

nabijani na kolac. Konacno su ga Madari uhitili i, vjerovatno,
pogubili 1476. godine. Anti-turski junak postao je smetnja.
Kako je ova smrt dodatno izazvala divljenje Rumuna za
svog heroja, tako su Madari dodali još elemenata svojoj propa-
gandi užasa. Mora da je Vlad sklopio u Karpatima savez s
davolom... Postao je vampir.
©

141
 Moć vjerovanja

om
Dalje, iza te istorijske licnosti, iz folklora Karpata, Jean
Cuisenier vidi “neznabožacki prilog koji seže bar do grcke
misli!” Objašnjava da rijec “strogoi”, upotrebljena u rumun-
skom jeziku kao oznaka za vampira, podsjeca na grcku rijec
koja oznacava neku vrstu vampira-ptice, prvog pilca krvi za

.c
koga smo saznali. Da li je to kraj price? Nije. Isti etnolog još
povezuje mit vampira s nekim... preistorijskim ritualima!
Cudno, zar ne? Pa i nije! Krv, seks, smrt, magija, lutajuce duše,
monstrumi: toliko tema još od pradavnih vremena. Vampir je,

nic
dakle, nastao još u tom dobu.
os
w.b
ww
©

142
 Moć vjerovanja

.c om
A šta kaže ‘Knjiga tajni’...

nic
VAMPIRI

O pcenito se misli da je vampir mrtvac koji se diže iz groba

da bi svojim žrtvama sisao krv iz žila. Radi se navodno o
besmrtnom stvorenju, koje vitalnost uzima od živih bica. Za
os
razliku od drugih monstruma, kao što su krvolok i vukodlak:
on ne jede svoje žrtve, ubija ih malo-pomalo i posjeduje ih. U
slovenskoj mitologiji i verovanjima, vampir se može postati i
crnom magijom, a žrtve vampira obavezno postaju - vampiri.
w.b

Prema ustaljenim vjerovanjima, vampiri preko dana spavaju, a

nocu izlaze iz grobova ili svojih mracnih skrovišta u potrazi za
novim žrtvama. Vjerovalo se da ce vampiri postati svi oni koji
se rode u vrijeme mladog mjeseca, kao i svi oni koji su jeli
meso od životinja koje je razderao vuk.
Kako je stvoren mit o vampirima?
Od 1710. godine, kolektivna psihoza zahvatila je Sre-
ww

dišnju Evropu. Sve je pocelo u istocnoj Pruskoj, nakon teške

epidemije kuge. Vjerskim autoritetima i lokalnim civilnim
vlastima dojavljeno je nešto sasvim neobicno: tijela umrlih se
ne raspadaju, što je bio znak da je osoba postala vampir. Vlas-
ti su to shvatile vrlo ozbiljno. Nakon pravog procesa “lažnom
mrtvacu”, slijedila je teška kazna - zabadanje glogovog kolca
i spaljivanje leša.
©

143
 Moć vjerovanja

om
Oko 1725. godine fenomen pogada Austriju, Srbiju,
Poljsku i Rusiju. Europa o svemu saznaje iz štampe i mnogo-
brojnih naucnih rasprava koje tretiraju neobicne price o umrli-
ma koji postaju vampiri. Austrijska carica Marija-Terezija,
zabrinuta mogucim neredima zbog procesa koji se vode protiv

.c
“vampira”, 1755. godine zahtijeva istragu, a nakon toga odu-
zima pravo lokalnim komisijama na posthumna sudenje. “Epi-
demija” vampirizma tako se pocela gasiti.
Pricu o vampirizmu širile su i neke serijske ubojice, kao

nic
što je bila monstruozna madarska grofica Erzebet Bathory. Uz
njeno ime vezan je podatak da je na najrazlicitije i rijetko
okrutne nacine lišila života oko 600 djevojaka, kojima je crpi-
la krv do smrti da bi se kupala u njihovoj krvi i tako sacuvala
svoju mladost.
os
U knjizi “Vampiri”, Jean-Paul Bourre navodi da je Er-
zebet bila rodaka princa Vlada Drakule, gospodara Vlaške, pri-
mijecujuci i kako je upravo motiv zmaja (Drakul, Drak - Zmaj)
krasio grbove i Bathoryevih i Drakula. S druge strane, u poro-
w.b

dici Batoryevih bilo je i drugih nastranosti - jedan stric je bio

dijabolist, a jedan brat satir!
U okultnoj ‘medicini’, ljudska se krv smatra posebno
dragocijenim eliksirom. Ako se koristi uz posebne magicne
ceremonijale, vjeruje se da može stimulirati besmrtnost, a
zabilježeni su slucajevi da su se mnogi znameniti okultisti
kupali i pili ljudsku krv, ocekujuci ulazak u tajne svjetove i
ww

riznice tajnih znanja. Slikom vuka na nadgrobnom spomeniku,

dugo se vremena pokušavalo zadržati mrtvace da ne izlazi iz
groba, mada se efikasnijim sredstvoma smatrao glogov kolac
koji bi se potencijalnom vampiru zabijao u srce ili lopata
kojom bi se odsjecala glava, koja bi zatim bila pohranjivana
mrtvacu medu noge. Sanjati vampire – neprijateljstvo i pakost;
sanjati da vas davi – cuvajte se bolesti.
©

144
 Moć vjerovanja

om
Vampirski demoni
Medu mnogim vrstama demona pominju se i vampirski
demoni. Neki autori ih identificiraju ovim redom: Ammit,
Bolla, Cherufe, Kiklopi, Dakini, Diwe, Fene, Hariti, Iya,
Kaiamunu, Kholomodumo, Kulshedra, Ljubi, Skylla, Sri i

.c
Torto. I oni se, kao i Vampir, noću dižu iz grobova kako bi
napadali svoje žrtve.

nic
os
w.b
ww
©

145