NARATIV I NEGACIJA

MRŽNJE I GOVORA MRŽNJE

___________________________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 4.02.2021
NARATIV I NEGACIJA MRŽNJE I GOVORA MRŽNJE

Personifikacija dobra ili mržnje teče kroz vene čovjeka. Čemu toliko zla? Zašto je zlo tako
vidljivo dok je svako dobro maglovito? Je li zato, kako to kaže Konfučije, što je loše stvari
lakše ostvariti a dobre daleko teže? Ili je u pitanju čak nešto drugo? Mudrost nas uči da
tajna leži u tome da Čovjek treba naučiti prepoznati “strano u sebi i svoje u stranom”. To se
zove saosjećajnost ili empatija; sposobnost da se život emocionalno posmatra iz
perspektive nekog drugog ; emocionalno razumjeti šta druga osoba osjeća. Izostanak
empatije uzrokuje patološke promjene na svakoj ravni stanja i odnosa u društvu, prije svega
na nivo tolerancije na koju mržnja kao takva ima, ako ne i poguban uticaj na normalnost
života u sferi međuljudskih odnosa u kojima inficirane mržnjom vodi do tačke prezira –
socijalnog osjećaja koji neko doživljava prema drugoj osobi kao nedovoljno vrijednog
ljudskog bića. Spirala mržnje se tu ne završava već često vodi prilično surovom nasilju i
krvavim sukobima koji nemaju kraja.

Mržnja je fenomen koji proučavaju psiholozi, (etnopsiholozi, etnopsihijatri), sociolozi,

filozofi, politolozi, teolozi, pravnici, književnici, ali mnogi drugi kojih se tiče i koji mržnju
stavljaju u fokus svog posmatranja. Za razliku od ljubavi, koja je osnovna emocionalna
potreba, potreba koja pruža najintenzivniji osjećaj zadovoljstva i bliskosti, mržnja je
najdestruktivniji i najrazorniji osjećaj ljudske prirode (Royzman, McCauley i Rozin, 2005).

Psihologija

Psiholozi mržnju nazivaju generaliziranom ljutnjom (Berner i Dozier, 2002) i porivom za

obezvrjeđivanjem drugih (Rample i Burris, 2005). Za razliku od ljubavi, koja daje osjećaj
ugodnosti, mržnja daje osjećaj neugodnosti te je kao neugodan osjećaj štetna i destruktivna
za nosioce iste. Rastom nivoa mržnje razvija se ‘kultura mržnje’ koja ostavlja ozbiljne
posljedice kako na zdravlje nacije, tako i emocionalno, psihološko i fizičko zdravlje porodice
i pojedinca. Ljudi nisu pasivna bića koja odgovaraju samo na vanjske podražaje. Ljudi su
aktivna bića, a konzistentnost i nivo ličnosti igra ključnu ulogu tako što utiče na to kako im
se oblikuju vlastiti životi. Pored unutrašnjih, postoje vanjske sile koje utiču na formiranje
načina mišljenja, osjećanja i ponašanja.

Filozofija

Filozofi šireći ljubav prema mudrosti daju odgovore na pitanja čovjekovog duhovnog i
odgovornog odnosa prema svijetu, o Bogu, sebi, bližnjem, o ispravnim načinima spoznaje i
praktičnom djelovanju u skladu sa svime što čovjeka okružuje. Svjesni potencijala mržnje i
onoga što se u novije doba razvilo u “kulturu mržnje“, u folozofiji se razvila nedvosmislena
misao upozorenja čovječanstvu, poput Heraklitove, da je “karakter čovjeka njegova
sudbina”, tako i Demokritove, “ko vodi ka razumu onih koji misle da imaju razum, uzalud se
trude”. O tome da nije bilo dovoljno upućivati mudre riječi već da je svijetu nužno
neophodna zakonska regulativa pokazaće bliža budućnost.

Filozofija kao humanistička nauka počiva na snazi logosa (riječ, razlog, smisao) i u njemu se
temelji, jer « ako čovjek doista hoće postići njega valjane i dostojne ciljeve, on se ne smije
služiti nasiljem », (Sokrat). Čovjek se mora služiti uvjeravanjem koje se temelji na umu i
koje ima razloge (lógoi), kao svoje bitno sredstvo: uvjerenje i uvjeravanje na temelju
razloga, a ne nasilje – koje proizilazi iz riječi i djela kao interakcije pojedinaca na društvene
nadražaje.

Aristotel piše “ljubiti znači željeti bližnjemu sve ono što vjerujemo da je dobro, i to zbog
ljubavi prema njemu, a ne zbog samoljublja (sebeljublja)”.

Religija

Teolozi, kao i filozofi, također imaju svoj pogled na ljubav i mržnju i sve ono što ima veze sa
stvarima čovjeka u interesu čovjeka, kao i perspektive čovjekovog odnosa s Bogom. Ljubav
je za Tomu Akvinskog sklad težnje s onim što je spoznato kao prikladno, dok je mržnja
nesklad težnje s onim što je (s)poznato kao odbojno i štetno. Ono što je prikladno, prikladno
je pod aspektom dobra, a ono što je odbojno, odbojno je pod aspektom zla. S obzirom kako
je uzrok ljubavi dobro, suprotno od dobra je zlo, koje je uzrok mržnje. Ljubav se sastoji u
određenom slaganju onoga koji voli sa voljenim objektom, dok se mržnja sastoji u
neslaganju i neskladu. Iz toga proizlazi kako nesklad nastaje uništavanjem i ometanjem
sklada. Odnosno, ljubav prethodi mržnji, što znači kako je «ljubav uzrok mržnje». Ipak treba
naglasiti kako je uzrok uvijek jači od svoje posljedice. Kada je riječ o ljubavi i mržnji, tvrdnju
kako je ljubav jača od mržnje potvrđuje to što je kretanje stvari prema kraju jače nego njeno
kretanje prema sredstvu, a odvraćanje od zla usmjereno je kao sredstvo prema zahvaćanju
dobra. (Usp. S. Th. I-II. q. 29 a1 i a2; E. Gilson, Thomism, str. 316; poglavlje Strasti, str. 18).

Religije svijeta ljubav i mržnju neposredno stavljaju u fokus svog teorijskog interesovanja
koje se često ne poklapa s onim što se događa u svakodnevnoj praksi. Proučavanjem većine
religija svijeta koje su sinonim humanističkog poimanja svijeta i čovjeka u njemu, dolazi se
do spoznaja koje nisu u skladu s ciljem i rezultatima njihovog djelovanja. U većini religija
svijeta došlo je do izvjesnih odstupanja tako, kao da su – kroz stoljeća deklaratvinog
humanističkog djelovanja – u praksi primjetno odstupile biti “kolijevke ljubavi”. Naravno da
svaka kritika ne mora biti opravdana, ali zapažanja nisu pojedinačna i tiču se kritike
“manipulacija poslovanjem i djelovanjem”, kritike “manipulacija ljubavima i mržnjom”, u
kojima se ljubav njeguje prema sebi a pretvara u mržnju prema drugom, što je u skladu s
onim što je Toma Akvinski istakao “da ljubav prethodi mržnji, što znači kako je ljubav
uzrok mržnje”. Dok se jedni pitaju “da li se odustalo od Carstva Božijeg, širenja Ljubavi i
Istine”, drugi pak pretvaraju polje razgovora u bojno polje narativa negacije i negiranja
drugog i drugačijeg mišljenja, “što je opet u skladu” s politikom “neprikosnovenosti i
nepogrešivosti”, što uveliko otvara vrata sumnji u subjektivno duhovno tumačenje
percepcije pojma “Vjere i vjerovanja, time Istine i ljubavi” zbog čega se u praksi često
završava na strani vlastite suprotnosti, što se završava najtežim optužbama da su većina
“religija svijeta postale političko-vjerski rasadnici rasističkog daltonizma”.

Islam također govori o mržnji i njenim posljedicama. Većina muslimana svijeta (ali i kršćana
u arapskom svijetu) u svakodnevnici se koristi pozdravom “Sellam alejkum” (“Sellam
aleykum“) koja znači: “Mir (s) vama!”, a odgovor je Alejke musellam (“Ve alejkumus-
sellam“), “neka je i (s) vama mir!”, pri čemu se uz riječ “mir” podrazumijeva “Božiji mir“.

Kada je riječ o mržnji, islam uči da mržnja nije usmjerena prema bilo kome, nego “prema
najodabranijem Božijem stvorenju”, pa je svaka mržnja prema drugome ujedno i mržnja
prema Stvoritelju. Konačno, u islamu se naglašava da će “sama mržnja uništiti mrzitelja”.

Nesrazmjer između teorije i prakse vjere i vjerovanja otvara vrata potrebi za odgovorima
na mnoga pitanja koja proizilaze iz same prirode toga nesrazmjera do te mjere da postavlja
pitanje same istinitosti nauka vjere. Nije li čudno da religije svijeta zauzimaju mjesta koje im
“po prirodi stvari” ne pripadaju? Nije li čudno da sjeme zasijano u kolijevkama „miru,
ljubavi i posvećenosti vjeri “ širom svijeta rezultiraju rađanju “plodova zla” – onoga što se
naziva mržnjom? U odbrani vlastitih interesa, koji prevazilaze institucionalne granice,
granice koje često nisu u skladu sa granicama nauka vjere, iste ubrzanim koracima naginju
da postanu ili su već postale kolijevke, legala i stjecišta u kojima se rađa i njeguje mržnja,
rasizam, vjerski radikalizam, ekstremizam i fanatizam, ali i državni teorizam.

Postojeća ili nepostojeća sumnja, nastala usljed uslovljenih poremećaja, uveliko se tiče istih
jer uvjetno utiče na potencijal devijacija i apsolutni izostanak impulsa osjećaja
(bezosjećajnosti), tj. empatije kao sposobnosti da se život emocionalno posmatra iz
perspektive drugog, da se uživi i emocionalno razumije šta druga osoba osjeća.

Književnost

Književnost zauzima značajno mjesto u obarzovanju, razvoju ličnosti, kulture, kulture mira,
života, kulture dijaloga, tolerancije ali razumijevanja i empatije.

Književnost je u enciklopedijama svijeta opisana kao “sveukupnost pisanih predložaka,

djela, dokumenata, spomenika jednog jezika, naroda, kulturnog kruga, naslijeđa i
civilizacije. Književnost se označava i kao umjetnost lijepih riječi, prije svega jer predstavlja
sveukupni literarni zbir zbir tekstova pedagoškog, filozofskog, religijskog, općenito
humanističkog značaja, za razliku od djela uže znanstvene, prirodnjačke, tehničke ili
praktične naravi”.

Kao što smo već naglasili i ovdje se teorija i praksa međusobno razilaze samim tim što
nemali broj literarnih dostignuća, još od vremena Gutembergovog otkrića, pisanom rječju
deklarira, propagira i širi poruke ljubavi, ali i podvojenost i mržnju. Nesumnjiva činjenica da
se kroz historiju “riječi pretvaraju u djela”, ukazuje na vezu između literarnih djela –
sadržaja koji utiču na razvoj emocija i empatije – i djela zločina te, uz politiku država koje
dozvoljavaju programe sa takvim sadržajima, nosioci su odgovornosti. Stoga nije
iznenađenje da se upravo takva djela*, decnijama nalaze u okviru programa obrazovanja
zemalja koje su izvršile najstrašnije zločine, zločine genocida sa sudskim epilogom i
sudskim presudama odgovornosti , kako za širenje vjerske i etničke netrpeljivosti i
podvojenosti, straha i mržnje, tako i odgovornosti za počinjene zločine genocida.

*Literarna djela koja su prerasla polje literarnog opusa i postala osnovom veliko/državnih
projekata – u Rusiji Protokoli Sionskih mudraca 1903 , u Njemačkoj Hitlerov Mein Kampf; u
Srbiji Načertanije 1844 i Memorandum SANU 1 i 2, 1986, Кoreni 1954, Deobe 1961 i dr.,
Crnoj Gori i Srbiji Gorski vijenac 1847 i Na Drini ćuprija 1945; u Hrvatskoj Živo Hrvatsko
pravo na Bosnu i Hercegovinu 1908, ali druga djela I izjave koje promiču opravdavanje
zločina genocida i progona kao što je slučaj austrijskog nobelovca Petera Handkea, sina
nacističkog vojnika iz Drugog svjetskog rata i majke Slovenke, odraslog u Koruškoj; pisca
kome se ne osporava literarno umijeće, ali su njegova politička stanovišta takva da ga
nazivaju “ideološkim čudovištem”, pisca za koje pisci kažu da je “sve pomešao jer uopšte ne
razume politiku” (Milo Dor, austrijski pisac); pisac koji se nedvojbeno stavio na stranu
odbrane Srbije, srpskih nacionalista kao i srpske nacionalističke elite (političke,
intelektualne i crkvene) koja je, na temelju velikodržavnog projekta Velike Srbije (“svi Srbi
u jednoj državi”), devedesetih godina XX stoljeća dovela do unutrašnje krize u SFRJ i
razbijanja zajedničke države (Prof. dr. Smail Čekić); pisac koji se stavio na stranu njihovih
počinjenih zločina, zločina genocida u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, gdje je
spojem velikodržavnih projekata, državna politika i religija pretvorena u ideologiju kojom
su se koristili na najgori mogući način počinivši genocide u Bosni i Hercegovini 1992-1995,
kao i na Kosovu gdje su u periodu 1998-1999 izvršeni masovni zločini i progoni građana
Kosova, koji su zasustavljeni tek nakon vojne intervencije snaga NATO-a protiv Srbije i
njenih Vojnih snaga kada je Kosovo stavljeno pod UN-ov protektorat.

Sali Torn na početku svog eseja “Mržnja puna ljubavi” bavi se temom ljubavi i mržnje:
“Ljubav i mržnja su tjelesne prirode. Kad pomisliš na tu osobu, stegne ti se u stomaku. Srce
u grudima ti žestoko bije i zažari se, gotovo da se vidi kroz meso i odjeću. Izgubiš i san i
apetit. Pri svakoj interakciji adrenalin u krvi ti opasno skoči, pa ti dođe il’ da napadneš il’ da
bježiš. Jedva da imaš ikakvu kontrolu nad svojim tijelom. Potpuno si obuzet i to te
prestravljuje. Ljubav i mržnja su lice i naličje iste igre – i ti moraš da pobjediš. Zašto? Zbog
srca i ega.”

U sjeni književnog narativa, metodom “između riječi i rata”, ilustrovano i pažljivo

odabranim motivima, simbolikom i događajima, planski i neometano provodi se politika
koja prevazilazi granice literarnih opusa, kojima se na indoktrinaran način intenzivno
njeguje formiranje osjećaja i svijesti, vjerske, nacionalne i druge. Život je ogledalo djela i ona
se manifestuju dobrim dijelom kroz pisanu riječ koja perfidnom njegom «lica i naličja
poznate igre» odstupaju od matrice “umjetnosti lijepih riječi” s očekivanom tendencijom
“prelaska sa riječi na djela”.

Nemali je broj uglednih filozofa i autora s ‘pozitivne strane umjetnosti pisane riječi’,
usmenom kao i pisanom riječi u svojim literarnim dostignućima budućim generacijama
ukazivalo na dimenziju i pogubni potencijal mržnje. Marija Jurić Zagorka piše “mržnja koja
se rodila iz ljubavi okrutnija je od svake druge mržnje” ; Mehmed Meša Selimović piše “Ja
nemam dva srca, jedno za ljubav, drugo za mržnju ; čuvaj se mržnje, da ne pogriješiš prema
sebi i prema drugima” ; U djelu “Šta vrijedi dobrota”, Bertolt Breht piše “mržnja, čak i prema
podlosti, unakažava crte lica. Umjesto da samo budete razumni, potrudite se da stvorite
stanje u kome se bezumlje nikome ne isplati”; U drugom svom djelu “Mojim zemljacima”,
isti autor na rubu vapaja ostavlja poruku “smilujte se najzad sebi sami, nek’ vas rat nikad
više ne namami – k’o da dosadašnjih nije bilo dosta: preklinjem vas, sebi smilujte se sami!” ;
Na kraju, zabilježena je interesantna misao Bude, “nikad se mržnja ne uklanja mržnjom.
Samo blagost briše svaku mržnju. To je zakon vječan i nepromjenjiv!”

Uticaj društvenih institucija i medija na kulturu obrazovanja, razvoja stava, mišljenja i

razmišljanja nije nikakva novost reći da iste utiru put i oslikavaju raz/mišljenje elite na širu
javnost. Ne jednom izrečeno a tiče se razvoja društva : sve što odudara od Kantovog “radi
tako da načelo tvoje volje u svako doba može postati opštim zakonom”, od Aristotelovog
“mi smo ono što neprestano mislimo, govorimo i činimo” završi često u zapećku u kojem
čovjek, koji nema svoje individualne vrijednosti, pokušava je nadomjestiti kolektivnim
vrijednostima, čak i onda kada te kolektivne vrijednosti nemaju vrijednost. Suprotno od
očekivane hrabrosti za istraživanjem i spoznajom, odustajanje od istog nije kukavičluk, već
konformizam.

Sport, grafiti, parole, murali

Sport je sastavni dio društvenih potreba pojedinca, univerzalno je sredstvo razumijevanja i

saradnje među ljudima, s ciljem fizičkog i duhovnog odgoja, vitalnosti i zdravlja, socijalnih
odnosa i stavova, odbrambene spremnosti i kvaliteta života. Sport je i ekonomska kategorija
u funkciji zapošljavanja, pokretača proizvodnje i ekonomskog rasta, promocije, reklame i
ostalih marketinških aktivnost i u oblastima turizma, transporta, medija, zabave i sl.

Prekršaji javnog reda i mira i javne sigurnosti na sportskim terenima postali su uobičajena
svakodnevnica u kojoj fenomen nasilja postaje simbol društva.

Strah od toga da govor mržnje može potaknuti nasilje, a u najtežim slučajevima može
dovesti i do zločina iz mržnje pokazao se opravdanim zbog potencijala i sve većeg broja
smrtnih slučajeva i povrijeđenih, javno i pred objektivnom kamera.

Nasilje i iskazivanje mržnje manifestuje se uz najekstremnije diskriminatorne izjave očitog

poticanja na mržnju i nasilje primjenom grafičkog prikaza, transparenata i parola.

Nije nikakva tajna postojanja navijačkih desničarskih grupa koji u sjeni političara, kojima
često pripadaju sportski timovi i tereni, provode politiku koja se preselila na sportske
terene čime je uticaj poruka i govora mržnje postao političko sredstvo.

Govor mržnje je tako našao način da nametne obrazac ponašanja koje društvo nijemo
prihvaća zbog izostanka reakcije čuvara reda, ali i vlasti. S obzirom da je nasilje, iskazivanje
i govor mržnje najvidljiviji u sredinama i društvima koja su počinila masovne zločine,
zločine genocida, sportski tereni i gradske četvrti s nazivima ulica ratnih zločinaca okićene
su grafitima, parolama i muralima kojima se negiraju zločini genocida a veličaju ratni
zločinci. Takvom stanju, stanju u kojem nema pravne države, doprinosi i nepostajanje
zakona koji zabranjuju negiranje zločina.

Zbog nepostojanja pravne države dolazi do pojave dva fenomena. Prvi fenomen je da se
genocidna politika veličanja genocida nametnula kao obrazac ponasanja u društvu, a drugi
je, izgubila se granica vrijednosti gdje prestaje sloboda izražavanja, a gdje počinje govor
mržnje. Na ovaj način vrijeme nasilja, mržnje i negiranje počinjenih zločina postaje simbol
generacije koji prerasta i postaje simbolom društva.

Politika : Od bipolarnosti do multipolarnosti svijeta

Migracije su promijenile svijet. One su promijenile unutrašnju i vanjsku struturu društava

svijeta. Masovna iseljavanja i doseljavanja ljudi različitih kultura ostavili su pečat u
zemljama u kojima su se dešavala, što je osim demografskih mijena i promjena (grad, selo,
država, kontinent) uveliko uticalo na društveni razvoj i pozicioniranje politika i ekonomija
svijeta. Migracije, osim toga što predstavljaju izazov, one ostavljaju pečat u vremenu i
prostoru, k tome su trusni izvor socijalnih kriza u kojima najintenzivniju prati i predstavlja
kriza identiteta. Stoga je razumljivo da svi koji se susreću sa drugim kulturama doživljavaju
“druge i drugačije” različito, od prihvatanja do odbojnosti, pri čemu je potencijal
međusobnih razlika do kulturnog niveliranja i tolerantnosti prožet tenzijama,
nerazumijevanju pa i mržnji do krajnjih granica podnošljivosti za sve strane. Tamo gdje se
umjesto integrativne migracijske politike ista pretvarala u asimiliacijsku politiku otvarala
se pandorina kutija procesima otvorene kulturne i vjerske netrpeljivosti, vjerskog
radikalizma i fanatizma, klasičnog rasizma, mržnje i otpora. Čak i demokratska društva
često nisu imala i nalazila čarobnu formulu «zajedničkog mira i pomirenja». Za razliku od
država s autoritarnim i jednopartijskim sistemom, mali broj država liberalnih demokratija
zastupaju politiku pluralizma kao ideju mirnog načina života ljudi različitih kultura,
vjeroispovjesti i interesa.

Zbog ugroženosti opstanka i djelovanja interesnih grupa, govor mržnje postaje stub smetnje
mirnom načinu života ali i stub napada od strane ideoloških zaštitinika centara moći.

Zastupajući vlastite interese u svim sferama društvenog života u mnogimdržavama svijeta

rađaju se politički pokreti, partije, stranke, tajna društva. U Americi se osniva Ku Klux Klan
(KKK, engleski Ku Klux Klan) kao rasističko i nasilno tajno društvo, posebno aktivno u
južnim državama SAD-a. Klan je bio aktivan kao jedinstvena organizacija od 1865. do 1875.
i od 1915. do 1944. godine. Od 1950. godine postoji nekoliko neovisnih grupa pod ovim
imenom. Glavni cilj klana je zaštita interesa ljudi bijele rase koja se provodila i provodi
ugnjetavanjem ljudi crne rase.

Pojava rasizma kao ideologije koja inzistira na podjeli ljudske vrste klasificirajući je na
superiorne i inferiorne uticala je i još uvijek utiče na održavanje ‘pisanih i nepisanih’, ali u
svakodnevnici uveliko očitih i vidljivih rasnih i klasnih zakona i podjela u društvima u
kojima se provodi. Rasna podvojenost je vidljiva još danas i kao takva izvor je čestih rasnih
sukoba. Tokom Drugog svjetskog rata u nacističkoj Njemačkoj proglašeni su rasni zakoni na
osnovu kojih su izvršeni masovni zločini genocida nad Jevrejima i nad svim drugim
narodima širom Evrope koji se nisu uklapali u rasistički program nacističke matrice “o
superiornosti i čistoći arijske rase”.

Padom Berlinskog zida i demokratizacijom svijeta dolazi do zamora građanskog aktivizma i

djelovanja liberalnih demokratskih stranka što je otvorilo prostor procesima pojave
populizma, jakih populističkih, ekstremnih desničarskih, profašističkih, nacističkih i
nacionalističkih pokreta, partija i grupa. Od 1990-ih desničarsko populističke stranke
postaju zastupljene u zakonodavstvu različitih demokratija uključujući Sjedinjene Američke
Države, Kanadu, Norvešku, Francusku, Izrael, Poljsku, Rusiju, Rumuniju i Čile, i ulaze u
koalicione vlade u Švajcarskoj, Austriji, Holandiji, Novom Zelandu, Italiji, Izraelu i Poljskoj.

Najpoznatije populističke, (ekstremno)desničarske stranke su : u Francuskoj Nacionalni

Front / Rassemblement National (Le Pen) ; Holandiji ,Ektremno desničarska Stranka
slobode (PVV) koju predvodi Geert Wilders ; Austriji, Austrijska partija za slobodu FPÖ
(Norbert Hofer) ; Mađarskoj, Jobbik – Pokret za bolju Mađarsku (Péter Jakab) ; Danskoj
“Danska Narodna partija” ; Kipar, ELAM (nacionalni narodni front), Grčka, Nezavisni Grci
(ANEL) i Zlatna zora ; Poljska, Poljski Kongres novog prava rukovođen od strane Mišala
Marušika ; Italija, Neofašistički Talijanski socijalni pokret (Movimento sociale italiano),
potom stranka Socijalne akcije (Azione sociale) na čijem se čelu nalazi unuka Benita
Mussolinija – Alessandra Mussolini, potom Sjeverna liga za nezavisnost Padanije ili Lega
Nord (LN) na čijem se čelu nalazi Umberto Bossi ; Švajcarska, Populistička desnica
Švajcarske narodne partije (SVP) na čijem se čelu nalazi Marco Chiesa ; Njemačka,
Alternativa za Njemačku (AfD) na čijem se čelu nalazi Alexander Gauland.

Masovna pojava udruženja i pokreta ne nastaje iz konformizma već iz ognjene potrebe za

slobodom, mirom i životom dostojnim čovjeka i porodice; dostojnim svega onoga za čim
teže svi ljudi (svaki pojedinac) ovoga svijeta bez obzira na spol, rasu, boju kože, pripadnosti
kultura, vjerskih ili političkih ideologija i uvjerenja, posvećenosti borbe za ljudsko
dostojanstvo, ljudska prava, rasnu jednakost i pravdu univerzalnih, globalno
općeprihvaćenih načela, pogleda, zakona i zakonitosti u svijetu.

Zamiranjem blokovske politike primjetljivo su osnažili procesi multipolarnosti

međudržavnih odnosa na globalnoj ravni. Taj fenomen nije ostao neprimjetan i neposredno
se odražava novim pozicioniranjem svijeta. Prilagođavanje takvoj politici ne može doživjeti
promjene a da se ne postave uvjeti mirnijem radu i podnošljivijim uvjetima života, što je
ostavilo traga u zakonskoj regulativi mnogih zemalja svijeta. Međutim, zbog brzine razvoja
je primjetljiva tromost glomaznih institucija koje zbog tromosti aparata ali i klišea čistog
konformizma ne uspijevaju u rješavanju glavninu onoga zbog kojih postoje već bitišu na
stolici suverena s alatom svedenim na konstatacijsku zabrinutost i kaskanje za promjenama
koje su ih pregazile. Time su i najveće političke institucije i organizacije svijeta dospjele do
mjesta da su im neophodne korjenite strategijske promjene s ciljem unapređenja
međunarodne saradnje, zaštite ljudskih prava, održanje međunarodnog mira i sigurnosti,
razvijanje prijateljskih odnosa na temelju poštovanja ravnopravnosti i samoodređenja
naroda te saradnju u rješavanju ekonomskih, socijalnih, kulturnih i humanitarnih teškoća.

Odgovornost Međunarodne zajednice

Govor mržnje je krivično djelo

Govor mržnje (usmeni ili pisani) je govor koji se svodi na javno izazivanje ili uzrokovanje
mržnje prema pojedincu ili određenoj skupini zbog nekog njenog određenja u svrhu
stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije, nasilja ili raspirivanja već postojeće mržnje
s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje. Regulativa o govoru
mržnje obuhvaćena je Međunarodnom konvencijom o građanskim i političkim pravima
usvojenom na Općoj skupštini Ujedinjenih nacija 1966. godine. Taj međunarodni ugovor u
prvom stavku čl. 20. propisuje obavezu svake države da zakonom zabrani govor mržnje,
pozivanje na rat, a u drugom stavku istoga članka propisuje: “Svako pozivanje na
nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje,
mora se zakonom zabraniti.”

Zločini mržnje su krivična djela, često nasilna i destruktivna gdje je izvršilac motivisan
predrasudama prema društvenoj grupi kojoj žrtva pripada. Posljedice zločina mržnje su
štetne ne samo za žrtvu već i za društvo. S obzirom na specifičan motiv izvršenja i
posljedice, zločini mržnje definirani su kao posebna vrsta kriminaliteta.

Patološki koncept govora kao zločina mržnje (riječi su djela) polazi od namjere pretvaranja
riječi mržnje u djela. Najzorniji primjer je presuda Haškog suda vođa srpskih radikala
Vojislavu Šešelju koji je huškačkim govorom mržnje 6. maja 1992 u Hrtkovcima, pozivanjem
na ubijanja i progone odgovoran za progon i deportacije vojvođanskih Hrvata proglašen
krivim i osuđen na kaznu od deset godina zatvora.

Govor mržnje je zločin s predumišljajem

Primjer mržnje govora i huškanja na rat i ubijanje određene ciljane (targetirane) grupe iz
ratnih vremena daje Aleksandar Vučić kada je kao “tadašnji potrčko Vojislava Šešelja i mladi
jastreb Srpske radikalne stranke po okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine” obećavao
da će se realizirati granica Velike Srbije.Kamere RTS-a zabilježile su govor mladog
Aleksandra Vučića u Skupštini Jugoslavije 1995. godine kada govorom mržnje poručuje:
“Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana!”
(_https://www.youtube.com/watch?v=UGqv9CJbd3U&feature=emb_logo)

Svjetska javnost je, nesumnjivo i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu,
putem svjetskih medija upoznata sa potresnim slikama “posjete” desničarskih ekstremista
srpskih četničkih vojvoda ratnim položajima agresora iznad opkoljenog Sarajeva, (ruski
desničarski eskremista Vladimir Žirinovski, srpski desničarski eskremista Vojislav Šešelj,
srpski desničarski eskremista Aleksandar Vučić i dr.), neki su snimljeni s razarajućim
dalekometnim oružjem u rukama, čijom primjenom je tokom agresije na RBiH i opsade
grada smrtno stradalo nedužno civilno stanovništvo od kojih je ubijeno oko 1.600 nedužne
djece, a ranjeno više od 14.000.

Aleksandar Vučić** danas je ugledni Predsjednik Srbije koji nastavlja velikodržavni koncept
Velike Srbije, predsjednik koji još nije odgovarao za huškačke govore i govore mržnje
odgovorne za “smrt djece grada Sarajeva koje nisu slučajne žrtve rata“***. Samo ova dva
primjera najzorniji su prikaz da je govor mržnje “zločin s predumišljajem”, zločin za koji je
postojao plan namjera tj. da je dio koncepta zločina genocida dokumentovanog i
zabilježenog prije i poslije strašnih događaja genocida u Srebrenici.
**“Upozorenje EU, NATO i SAD: Srpski svijet je koncept Velike Srbije za 21. vijek.“
(_https://www.cdm.me/politika/upozorenje-eu-nato-i-sad-srpski-svijet-je-koncept-velike-
srbije-za-21-vijek/)

***Ubijanje djece kao logika konačnog rješenja nacionalnog pitanja. Djeca stradala u ratnim
sukobima nisu „slučajne žrtve“, jer rat nije slučajna pojava, kaže za Deutsche Welle
sarajevski filozof i sociolog dr. Esad Bajtal. „Dobro planiran, zasnovan na interesno
temeljenoj mržnji, kakav je bio i tokom agresije na BiH, rat nije ni mogao donijeti ništa
drugo osim žrtava čiji besmisao se ogleda najprije u ubijanju nevine i potpuno bezopasne
djece. Neslučajnost dječijih žrtava najbolje potvrđuje životno gorka, opora i ljudski porazna
činjenica, da su mnoga od njih ubijena snajperom. Tu prestaje svaka priča o ‘slučajnosti’ i
‘kolateralnoj šteti’, kojima zlikovci i njihovi naredbodavci, retoričko-kozmetički pokušavaju
opravdati svoje bezrazložno nasilje i kukavički pobjeći od zaslužene odgovornosti“,
napominje Bajtal. (Deutsche Welle 04.06.2015_https://www.dw.com/bs/djeca-sarajeva-
nisu-slučajne-žrtve-rata/a-18496249)

Odgovornost vođenja politike zauzima veoma važno mjesto u svim društvima svijeta i ona
je najodgovornija za ono što čini – za riječi i djela – te kako takva snosi najveći dio
odgovornosti bez obzira na uvjete i okruženje u kojem djeluje.

Hanna Arendt u eseju “Šta je to politika” (1950) na str. 9 piše: “Politika se temelji na
činjenici pluraliteta ljudi. Politika djeluje kao zajedništvo u zajedništvu različitih”. U drugom
eseju “Šta je to sloboda“, u kojem međusobni odnos politike i slobode vidi “kao lice i naličje
jednog te istog” na str. 59 piše: “Istina je da se mjerilo uzročnosti – predvidljivost učinka
ako su svi uzroci poznati – ne može primjeniti na područja ljudskih stvari; ali ova praktična
nepredvidljivost nije mjerilo.., ona samo pokazuje da nismo u poziciji da ikada saznamo sve
uzroke koji su u igri, i to djelimično zbog samog broja umiješanih.”

Prisutnost politika koje negiraju prirodna prava i određenja postojanja i slobode, postojanja
drugih i drugačijih, ukazuje na neospornu očitost neophodne potrebe mehanizama pravnog
i međunardnopravnog regulisanja i djelovanja iz kojeg proizilazi očitost odgovornosti
politika država, konačno, i odgovornosti Međunarodne zajednice.

Jedna od najvažnijih stavki uloge Međunarodne zajednice sadržana je u odgovornosti

preventivnog djelovanja, neposrednog djelovanja u zaštiti proklamovanih ljudskih prava i
sloboda, konvencijama zaštićenih vrijednosti, aktivnog djelovanja protiv svih pojava i
pojavnih oblika totalitarizama, sprečavanja i kažnjavanja zločina mržnje i genocida,
konačno, primjeni zakona i sankcija negiranja zločina genocida.
Pitanje odgovornosti otvara put kritičkom preispitivanju oko kojih ne postoji potpuna
saglasnost, kako u teoriji tako i u praksi, u krajnjoj liniji, pitanja koja se tiču zakonske
zabrane bavljenja politikom i obavljanja javnih funkcija na svim nivoima vlasti. Pored toga
što su zločini mržnje još uvijek predmet istraživanja, neophodno je kritički preispitivati
teorijsku utemljenost i praktičnu upotrebljivist ovog koncepta.

Rješenje konceptualnog pitanja odgovornosti regulisane su zakonom u zemljama članicama

i potpisnicama Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima te su
stogaobavezne u dosljednom provođenju zaštite istih. U literaturi o tome postoje gotovo
opšteprihvaćeni stavovi i argumenti koji potkrepljuju koncept zaštite od govora mržnje što
je pravno i međunarodnopravno uverljiviji argument od svih onih koji ga osporavaju.