Blistava Republika - Andres Barba

Biblioteka Cicero
Naslov izvornika
Andrés Barba
REPÚBLICA LUMINOSA
© Andrés Barba, 2017

Casanovas & Lynch Agencia Literaria, S. L.
Info@Casanovaslynch com
© Editorial Anagrama, S. A., 2017
Pedró De La Creu, 58
08034 Barcelona
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2019.
1
2
Za Carmen,
sazdanu od crvene zemlje
3
Ja sam ono dvoje koji ne mogu biti smiješni:
divljak i dijete.
P G
4
Andrés Barba
Kad me pitaju za trideset dvoje djece koja su izgubila život u San Cristóbalu,
moj se odgovor razlikuje ovisno o dobi sugovornika. Ako je mojih godina, odgo‐
varam da razumijevanje nije ništa drugo doli sastavljanje nečega što smo vidjeli
samo u dijelovima, ako je pak mlađi pitam ga vjeruje li u loše predznake. Goto‐
vo uvijek mi odgovaraju da ne vjeruju, kao da bi vjerovanje u njih podrazumije‐
valo da baš i ne drže do slobode. Ja im ne postavljam dodatna pitanja i tada im
ispričam svoju verziju događaja, jer je to jedino što imam i jer bi bilo uzaludno
uvjeravati ih da se ne radi toliko o tome da drže do slobode koliko o tome da ne
vjeruju baš tako iskreno u pravdu. Kad bih bio malo odrješitiji ili malo manja
kukavica, započinjao bih svoju priču uvijek istom rečenicom: Gotovo svi dobiju
ono što zaslužuju i zlo znamenje postoji. Itekako postoji.
Kad sam stigao u San Cristóbal, ima tome dvadeset dvije godine, bio sam
mladi dužnosnik Ureda za socijalnu skrb u Estepiju koji je upravo bio dobio
promaknuće. U roku od nekoliko godina pretvorio se iz mršavka s diplomom
prava u netom oženjenog muškarca kojega je sreća činila naočitijim no što bi to
po prirodi bio. Život mi je izgledao kao jednostavan lanac nevolja koje je raz‐
mjerno lako prebroditi i koje se okončavaju smrću za koju nisam znao je li jed‐
nostavna, ali je toliko neizbježna da ne vrijedi o njoj razmišljati. Tada nisam
znao da je radost upravo to, da je mladost upravo to i da je smrt upravo to, i da,
iako se u bitnome nisam varao ni oko čega, griješim u svemu. Bio sam se zalju‐
bio u profesoricu violine iz San Cristóbala tri godine stariju od mene, majku de‐
vetogodišnje djevojčice. Obje su se zvale Maia i imale su usredotočene oči, mali
nos i smeđe usne koje su mi se činile vrhuncem ljepote. Ponekad sam osjećao
kao da su me izabrale u nekakvu urotničku skupinu, tako sretan što sam upao u
njihovu „mrežu“ da sam, kad mi se ponudila mogućnost da se preselim u San
Cristóbal, odjurio k njoj da joj to ispričam i smjesta je zaprosio.
To su mi namještenje ponudili jer sam dvije godine prije toga u Estepiju
osmislio program za integraciju urođeničkih zajednica. Zamisao je bila jednos‐
tavna i pokazala se kao učinkovit model: sastojala se u tome da se urođenicima
dodijeli isključivo pravo na uzgajanje određenih proizvoda. U tom gradu odluči‐
li smo se za naranče i prepustili smo urođeničkoj zajednici da opskrbljuje goto‐
5
www.balkandownload.org
Blistava republika
vo pet tisuća ljudi. Program je zamalo izazvao omanji kaos u distribuciji, ali za‐
jednica je na koncu reagirala i nakon ponešto prilagođavanja pretvorila se u više
nego solventnu zadrugu kojom i dan-danas nanciraju dobar dio svojih troško‐
va.
Program je bio toliko uspješan da je vlada preko Povjerenstva za urođenička
naselja stupila u kontakt sa mnom kako bih ga reproducirao s tri tisuće žitelja
zajednice Ñeê u San Cristóbalu. Ponudili su mi kuću i ravnateljski položaj u
Uredu za socijalnu skrb. Maia je zaobilaznim putovima udesila da ponovo počne
predavati u maloj glazbenoj školi u svome rodnom gradu. Nije to htjela priznati,
ali znao sam da je ushićena što se može u komotnoj situaciji vratiti u grad iz ko‐
jega je morala otići iz nužde. Moje namještenje obuhvaćalo je školovanje dje‐
vojčice (uvijek sam je zvao „djevojčica“, pa i kad sam joj se izravno obraćao) i
plaću koja nam je omogućavala da uštedimo. Što sam još mogao tražiti? Jedva
sam obuzdavao radost i molio Maju da mi priča o prašumi, o rijeci Eré, o ulica‐
ma San Cristóbala... Dok je govorila, činilo mi se da se zavlačim u gustu i za‐
gušljivu vegetaciju u kojoj odjednom pronalazim rajsko mjesto. Moguće je da mi
mašta nije bila osobito kreativna, no nitko neće moći reći da nisam bio optimist.
U San Cristóbal stigli smo 13. travnja 1993. Vlažna vrućina bila je intenzivna,
a nebo potpuno vedro. Izdaleka, dok smo se uspinjali našim starim obiteljskim
kombijem, prvi put sam ugledao golemo prostranstvo smeđe vode što teče rije‐
kom Eré i prašumu San Cristóbala, tu neprobojnu zelenu neman. Nisam bio na‐
viknut na suptropsku klimu i tijelo mi je bilo natopljeno znojem otkako smo
skrenuli s autoceste na put od crvenkastog pijeska koji je vodio prema gradu. Us‐
lijed ošamućenosti od putovanja sve od Estepija (od kojega smo prevalili gotovo
tisuću kilometara), bio sam zapao u svojevrsnu sjetu. Dolazak se u početku
odvijao kao san, a onda je poprimio uvijek oporu grubost siromaštva. Pripremio
sam se za siromašan kraj, ali stvarno siromaštvo slabo sliči zamišljenom siro‐
maštvu. Još nisam znao da prašuma izjednačuje siromaštvo, objedinjuje ga i u
neku ruku briše. Jedan od gradonačelnika toga grada rekao je da je problem San
Cristóbala taj što je bijeda uvijek na malen korak od slikovitosti. To je doslovce
istina. Crte lica kod djece Ñeê silno su fotogenične unatoč prljavštini – ili možda
zahvaljujući njoj – a suptropsko podneblje stvara tlapnju da u njihovim okolnos‐
tima ima nečega neizbježnog. Drukčije kazano: čovjek se može boriti protiv
drugog čovjeka, ali ne i protiv vodopada ili električne oluje.
No kroz prozor kombija uvjerio sam se u još nešto: siromaštvo San Cristóbala
znalo je biti ogoljelo do kosti. Boje su bile jasne, temeljne i izluđujuće blistave:
6
Andrés Barba
intenzivno zelenilo prašume priljubljene uz cestu poput biljnog zida, sjajno crve‐
nilo zemlje, plavetnilo neba čija svjetlost prisiljava da neprestano držiš oči polu‐
zatvorene, gusta smeđa boja onih četiri kilometra od jedne do druge obale rijeke
Eré, sve mi je očitim znacima nagoviještalo da u svojoj duševnoj baštini nemam
ničega s čime bih mogao uspoređivati to što prvi put gledam.
Stigavši u grad, otišli smo u poglavarstvo da nam daju ključ naše kuće, i jedan
službenik odvezao se s nama u kombiju da nam pokaže put. Zamalo smo stigli
kad sam odjednom na manje od dva metra ugledao golemog psa ovčara. Nisam
imao vremena da zakočim. Svom sam snagom zgrabio volan, osjetio snažan
udarac u rukama i onaj zvuk koji se, kad se jednom čuje, više nikad ne zaborav‐
lja: zvuk tijela koje tresne o branik. Žurno smo izašli. Nije bio pas nego kuja, bila
je teško ozlijeđena i dahtala je izbjegavajući naš pogled, kao da se nečeg srami.
Maia se nagnula nad njom i prešla joj rukom preko slabina, na što je kuja re‐
agirala pokretom repa. Odlučili smo je odmah odnijeti veterinaru, i dok smo je
vozili u istom kombiju kojim smo je pregazili, osjećao sam da ta divlja, ulična ži‐
votinja predstavlja u isti mah dvije protuslovne stvari: grozan znamen i blago‐
tvornu prisutnost, kao prijateljica koja mi izražava dobrodošlicu u grad, ali i
glasnica koja donosi strašnu vijest. Pomislio sam kako se čak i Majino lice pro‐
mijenilo otkako smo stigli, s jedne strane postalo je običnije – nikad nisam vidio
toliko lica sličnih njezinom – i s druge neprozirnije, koža joj je djelovala glatkija
i istodobno otpornija, pogled čvršći ali i manje strog. Položila je kuju u krilo i ži‐
votinjina krv počela joj je močiti hlače. Djevojčica je bila na stražnjem sjedištu,
pogleda prikovanog za ranjenicu. Svaki put kad bi kombi naletio na rupu na ces‐
ti, životinja bi se okrenula i zvonko zacviljela.
Kažu da se San Cristóbal nosi ili ne nosi u krvi, što je klišej koji ljudi jednako
primjenjuju na svoj rodni grad bilo gdje na svijetu, ali ovdje ima neobičniju i za‐
pravo iznimnu dimenziju. I baš je krv ta koja se mora naviknuti na San Cris‐
tóbal, koja mora mijenjati svoju temperaturu i predati se težini prašume i rijeke.
I sama rijeka Eré sa svoja četiri kilometra širine u mnogim mi se prilikama uči‐
nila kao velika rijeka krvi, a u tom kraju ima stabala čiji je sok tako taman da je
o njima gotovo nemoguće misliti kao o biljkama. Krv protječe kroz sve, ispunja‐
va sve. Iza zelenila prašume, iza smeđe boje rijeke, iza crvenila zemlje uvijek je
krv, krv koja se prelijeva i dovršava stvari.
Moje je krštenje stoga bilo doslovno. Kad smo stigli do veterinara kuja je već
bila u takoreći beznadnom stanju, i uzevši je u naručje vidio sam kako me nata‐
pa žitka tekućina koja postaje crna u dodiru s odjećom i ima odvratan slankast
7
Blistava republika
vonj. Maia je inzistirala da joj imobiliziraju šapu i zašiju joj ranu na slabini, a
kuja je sklopila oči kao da se više ne kani boriti. Učinilo mi se da joj se oči ner‐
vozno miču ispod zatvorenih kapaka, kao što se događa ljudima dok sanjaju.
Nastojao sam razmišljati o tome što li vidi, kakav li to život prašumske lutalice
reproducira njezin mozak, i želio sam da se oporavi i preživi kao da moja sigur‐
nost na tom mjestu uvelike ovisi o tome. Prišao sam joj i stavio ruku na toplu
njušku sa sigurnošću, gotovo s uvjerenjem da će me razumjeti i da će ostati s
nama.
Dva sata poslije kuja je ronila suze u dvorištu naše kuće, a djevojčica joj je u
zdjelici pripremala rižu i ostatke od jela. Sjeli smo zajedno i rekao sam joj da
smisli neko ime. Ona je nabrala nos, što je uvijek spontano činila da dramatizira
svoju neodlučnost, i rekla: „Moira.“ I tako se zove i dan-danas, toliko godina
kasnije, dok drijema na nekoliko koraka od mene, stara kuja opružena u hodni‐
ku. Moira. Ako je protivno predviđanjima već sahranila pola obitelji, možda i
nije tako nevjerojatno da će sahraniti cijelu obitelj. Tek sada shvaćam njezinu
poruku.
8
Andrés Barba
Kad god se nastojim prisjetiti kako su se odvijale te prve godine u San Cris‐
tóbalu, u sjećanje mi dolazi komad koji je Maji zadavao puno problema na violi‐
ni: „Posljednja ruža ljeta“ Heinricha Wilhelma Emsta, tradicionalna irska sklad‐
ba, svojevrsna jednočinka koju su uglazbili i Beethoven i Britten i u kojoj kao da
odjednom zvuče dvije stvarnosti: s jedne strane pomalo sentimentalna melodija
i s druge ošamućujuća demonstracija tehnike. Opreka između prašume i San
Cristóbala bila je upravo kao opreka između tih dviju istina; s jedne strane bila
je odveć neumoljiva, odveć neljudska stvarnost prašume, s druge jednostavna is‐
tina, možda manje istinita ali svakako praktičnija, koje se držimo da bismo mo‐
gli živjeti.
Ne može se reći ni da je San Cristóbal bio veliko iznenađenje: provincijski
grad od dvjesto tisuća stanovnika s njihovim tradicionalnim obiteljima (koje ov‐
dje zovu „starima“, kao da postoje obitelji koje su starije od drugih), političkim
spletkama i suptropskom malaksalošću. Prilagodio sam se brže i bolje nego što
sam pretpostavljao. Za nekoliko mjeseci već sam se poput lokalnog mještanina
bunio protiv izmotavanja dužnosnika, nekažnjivosti pojedinih političara i onih
provincijskih dilema koje su u pravilu naslijeđene, iskrivljene i potpuno nerješi‐
ve. Pored satova koje je davala u glazbenoj školi, Maia je podučavala i pojedine
gospođice iz situiranog sloja u San Cristóbalu, nadmene i gotovo uvijek vrlo lije‐
pe djevojke. Počela se ponovo družiti s dvije ili tri prijateljice koje su šutjele kao
zalivene svaki put kad bih ušao u kuću, ali čije sam glasove, koji su se ubacivali
jedan preko drugoga, uvijek čuo prije ulaska. Kao i Maia, bile su učiteljice kla‐
sične glazbe, odreda porijeklom Ñeê, i činile su gudački trio koji je održavao re‐
citale u gradu i selima u provinciji, i to silno uspješno, ne toliko zato što su bile
dobre interpretatorice koliko zato što ih nitko drugi nije održavao.
Ono što mi se godinama prije toga činilo kao smiješno proturječje u karakte‐
ru moje žene, koja se posvećivala klasičnoj glazbi, ali je pravom muzikom sma‐
trala samo onu uz koju se može plesati, tada mi je postalo savršeno shvatljivo.
Klasična glazba nije imala (ni za nju ni za one koji su dolazili na njezine koncer‐
te) toliko svojstvo glazbe koliko zastoja, zaustavljanja. Bila je skladana po suviše
dalekim mjerilima, u umovima suviše različitim a da bi bilo drukčije, no to nije
9
Blistava republika
značilo da ta publika nije prijemljiva na njezin utjecaj. Kad je Maia izvodila te

skladbe, ljudi su navlačili isti onaj koncentrirani izraz kao da slušaju kakav oso‐
bito zavodljiv, ali zbog toga ništa manje nerazumljiv strani jezik. Sviranju i po‐
dučavanju te glazbe posvećivala se s tolikom strašću u suštini zbog toga što ju je
smatrala tuđom i što se nije mogla sentimentalno povezati s njom. Za Maju je
klasična glazba bila nešto što se događa samo u mozgu, dok se ostala glazba –
cumbia, salsa, merengue1 ‒ događa u tijelu, u trbuhu.
Čovjek katkad vjeruje da s e radi silaska u bezdan ljudske duše valja ukrcati u
moćnu podmornicu, a naposljetku se iznenadi kad sebe zatekne kako u roni‐
lačkom odijelu pokušava zaroniti u kućnu kadu. Isto vrijedi i za mjesta. Ako
postoji nešto svojstveno malim gradovima, onda je to činjenica da jedan dru‐
gom nalikuju kao stjenice: jedan pored drugoga reproduciraju iste mehanizme
održavanja vlasti, iste putove opravdavanja pred zakonom i ortaštva, istu dina‐
miku. Usto svako toliko stvaraju svoje male mjesne junake: nekog iznimnog
glazbenika, osobito revolucionarnu obiteljsku sutkinju ili kakvu srčanu majku,
no čak i ti mali junaci kao da su uklopljeni u organizam koji računa sa svojim
pobunjenicima kako bi se održao. Život malih gradova doima se pravilnim i
predvidljivim poput metronoma, i katkad je pomisliti da se ta sudbina može iz‐
bjeći jednako teško kao pomisliti da će sunce izaći na zapadu. No upravo se to
ponekad događa: sunce izađe na zapadu.
Svi smatraju da je napad na supermarket Dakota izvorište nesretnih događa‐
ja, no problem je počeo mnogo prije. Odakle su došla ta djeca? Najpoznatiji do‐
kumentarac na tu temu, tendenciozan, a povremeno i naprosto lažljiv lm Djeca
Valerije Danas, počinje tom pompoznom rečenicom u oﬀu uz krvave prizore u
supermarketu: Odakle su došla ta djeca? Pa ipak, to je i dalje veliko pitanje.
Odakle? Da čovjek ne zna za vrijeme kad ih nije bilo, gotovo bi mogao pomisliti
da su oduvijek prolazili našim ulicama, prljavi ali odlikovani nekim čudnim,
majušnim dostojanstvom, kovrčavih kosa i lica preplanulih od sunca.
Teško je odrediti u kojem nam se trenutku pogled priviknuo na njih i jesu li
prvih nekoliko puta kad smo ih vidjeli izazvali neko iznenađenje. Među mnogim
teorijama, možda je najmanje apsurdna bila ona koju je Víctor Cobán iznio u
jednoj od svojih kolumni u El Imparcialu, kad je rekao da su djeca „dokapala“ u
grad i u početku se miješala s djecom Ñeê koju smo bili navikli gledati kako pro‐
daju divlje orhideje i limune na semaforima. Neke vrste termita mogu se privre‐
meno preobraziti i poprimiti izgled drugih vrsta kako bi zašle u okruženje koje
nije njihovo i pokazale svoj pravi izgled tek kad se ondje nasele. Možda su i ta
10
Andrés Barba
djeca usvojila – istom onom predverbalnom inteligencijom kakva resi insekte –

tu strategiju i učinila sve što su mogla da nalikuju djeci Ñeê koja su nam bila
poznata. No i da je bilo tako, pitanje bi ostalo bez odgovora: odakle su se pojavi‐
li? I, iznad svega, zašto su svi imali između devet i trinaest godina?
Najjednostavnija (ali i najmanje dokazana) teza jest da se radilo o ukradenoj
djeci iz cijele provincije koju je mreža trgovine robljem okupila u nekom po‐
dručju prašume pored rijeke Eré. I to ne bi bilo prvi put. Nekoliko godina prije,
1989., spašeno je sedam djevojaka adolescentske dobi koje su trebale biti „raspo‐
ređene“ po bordelima širom zemlje, i još su u kolektivnom sjećanju bile svježe
njihove fotogra je koje je snimila policija kad su ih našli na malom imanju u
prašumi samo tri kilometra od San Cristóbala. Kao što postoje određene epizo‐
de koje onemogućuju da se zadrži naivnost, tako ta slika pretpostavlja jedno
„prije“ i „poslije“ u svijesti San Cristóbala. Nije se radilo samo o tome da se priz‐
na jedna neprijeporna društvena stvarnost, nego o tome da je stid što ga je izazi‐
vala ta stvarnost ostao potisnut u kolektivnoj svijesti, kao što neki traumatični
događaji suobrazuju značaj pojedinih obitelji: šutke.
Zbog toga se tada pretpostavljalo da su ta djeca pobjegla iz nekog takvog „ko‐
načišta“ i da su se preko noći pojavila u gradu. Ta se teza – ponavljam, bez ikak‐
ve osnove – temeljila na nečasnoj odlici da smo bili prva pokrajina po broju
ukradene djece u cijeloj zemlji, no prednost joj je bila i ta da je objašnjavala taj
navodno „nerazumljivi“ jezik kojim je govorilo to trideset dvoje, a za koji se
tada predmnijevalo da je strani jezik. Kao da nitko tada nije shvaćao jednostav‐
nu stvar, naime da prihvatiti tu tezu znači pretpostaviti da se broj prosjaka
odjednom povećao za sedamdeset posto, a da nije nastala baš nikakva uzbuna.
Pregledavajući tih mjeseci zapisnike sa sastanaka Ureda za socijalnu skrb (čiji
sam ravnatelj bio, kao što sam rekao), utvrđujem da se dječje prosjaštvo kao jed‐
na od točaka dnevnog reda prvi put pojavljuje 15. listopada 1994. godine, to jest
dvanaest tjedana prije napada na supermarket Dakota. Što znači – ako se ima na
umu koliko jednom stvarnom problemu u San Cristóbalu treba da dospije na
institucionalni teren – da se prisutnost te djece u gradu morala očitovati barem
dva ili tri mjeseca prije tog datuma, to jest u srpnju ili kolovozu te godine.
Teza o masovnom bijegu iz konačišta u prašumi toliko je proturječna te goto‐
vo da uvjerljivijom ispada „čarobna teza“ zbog koje su se toliko smijali Itaeteu
Cadogánu – predstavniku zajednice Ñeê – kad je tvrdio da su ta djeca „niknula“
iz rijeke. Ako se riječ „niknuti“ ne shvati doslovno, možda i nije posve nevjero‐
jatna pretpostavka da se dogodio nenadan spoj među njihovim svijestima i da ih
11
Blistava republika
je to navelo da se okupe u gradu San Cristóbalu. Danas znamo da su, iako je više
od polovice te djece potjecalo iz gradova i sela u blizini San Cristóbala (i da su
tek neznatan postotak među njima činila ukradena djeca), druga na neobjašnjiv
način prešla više od tisuću kilometara razdaljine od gradova kao što su Masaya,
Siuna ili San Miguel del Sur. Identi kacijom trupala doznalo se da je dvoje od
njih bilo iz prijestolnice, djeca čiji je nestanak bio prijavljen vlastima mjesecima
prije i u čijem se okruženju nije dogodilo ništa osobito sumnjivo sve do trenutka
„bijega“.
Izvanredne situacije uvijek nas nagnaju da rasuđujemo drukčijom logikom.
Netko je jednom usporedio pojavu te djece s onim fascinantnim sinkronizira‐
nim letovima čvoraka: jatima od do šest tisuća ptica što u tren oka sazdaju zbi‐
jen oblak koji se može ujednačeno kretati savijajući se za sto osamdeset stupnje‐
va. Sjećam se zgode koja mi je iz nekog razloga ostala sve ovo vrijeme netaknuta
u sjećanju. Dogodilo se to jednog od onih mjeseci kad se po svoj prilici odigrao
njihov dolazak. Vozio sam se rano izjutra s Majom prema svom uredu u grad‐
skom poglavarstvu. Satnice u San Cristóbalu zbog vrućine su veoma krute, ljudi
se bude u šest ujutro i život počinje doslovce u zoru, službeno je radno vrijeme
od sedam do jedan, kad je vrućina već obično nepodnošljiva. Za najgorih sati –
od jedan do pola pet u vlažno doba godine – grad živi pritisnut suptropskim dri‐
jemežom, no u praskozorje njegovi su žitelji energični koliko god to mogu biti,
što sigurno opet nije baš pretjerana živost. Maia me pratila tog jutra jer je mora‐
la obaviti neke poslove u glazbenoj školi, i kad smo stigli do semafora koji je sta‐
jao na ulazu u centar ugledali smo skupinu djece između deset i dvanaest godina
kako prose novac. Bili su i nisu kao oni od inače. Za razliku od onih koji su u
prošnji bili jednostavni i cmizdravi, ove je resila izrazita, gotovo aristokratska
nadmenost. Maia je potražila kovanice u pretincu za rukavice u autu, ali nije
našla ništa. Jedno od te djece zagledalo se u mene. Bjeloočnice su mu blistale
hladnom žestinom, a prljavština njegova lica tvorila je takvu opreku tom sjaju da
sam načas ostao bez riječi. Na semaforu se upalilo zeleno i shvatio sam da sam
cijelo to vrijeme držao nogu na gasu, kao da mi je falilo vremena da se udaljim
odande. Prije nego što sam to učinio, posljednji put okrenuo sam se prema nje‐
mu. Odjednom, bez prijelaza, dječak mi se srdačno nasmiješio.
Kakva to tajna dovodi do toga da se naše iskustvo usredotoči na jedne, a ne
na druge prizore? Bilo bi utješno priznati da je pamćenje jednako proizvoljno
kao naši ukusi, da izabire među našim sjećanjima jednako nasumično kao što
naše nepce odlučuje da mu se sviđa meso, ali ne i riba, pa ipak postoji nešto što
12
Andrés Barba
nas uvjerava da čak i to, ili, još bolje rečeno, to iznad svega, odgovara jednom
ključu koji treba dešifrirati i koji je apsolutno slučajan. Osmijeh tog dječaka me
uznemirio jer je potvrđivao da je postojala neka spona među nama, da je nešto
što je počinjalo u meni završavalo u njemu.
S godinama sam se uvjerio da je taj susret kod semafora ustvari bio vrlo
uobičajeno iskustvo među žiteljima San Cristóbala. Ako ih se pita, svi na kraju
prepričavaju slične, ako ne i naprosto istovjetne epizode. Djeca koja se okrenu
baš u trenutku kad ih se gleda ili se pojave kad se na njih misli, stvarna ili utvar‐
na prisustva koja sebi utiru put među snovima i sutradan čekaju na istom mjestu
na kojemu ih se sanjalo... Možda, na kraju krajeva, i nije toliko neobjašnjivo da,
kad nas netko promatra, govori o nama ili naprosto razmišlja o nama, ne može‐
mo izbjeći a da se ne okrenemo prema tom izvoru pažnje. Ta djeca – čiji je broj
u ono vrijeme bio dovoljno umjeren da ne priziva pozornost – počela su u gradu
San Cristóbalu funkcionirati kao svojevrstan energetski vektor, svi smo ovisili o
njima a da to nismo znali.
Mnogo se puta optuživalo Ured za socijalnu skrb općenito i mene konkretno
što nismo predvidjeli ono što je bez sumnje bio početak problema. Ovo nije naj‐
pogodnije mjesto za raspravu o nacionalnom sportu koji se sastoji u tome da se
o ponedjeljku razgovara s novinama od srijede, ali suvišno je reći da nije trebalo
proći ni nekoliko mjeseci od nesretnih događaja da se grad napuni stručnjacima
za dječje prosjačenje i propovjednicima zdravog razuma. Isti oni koji su htjeli
dovesti policiju na ulice nakon napada na supermarket Dakota odjednom su se
pretvorili u zen majstore suzdržanosti i optužili nas, sa žestinom koju bi zavrije‐
dili samo nekakvi delinkventi, da nismo djelovali „dovoljno hitro“.
U nekom drugom razdoblju života možda bih se i branio. Danas uviđam da u
toj tvrdnji ima i neke istine, no i ako je tako, što bi za te ljude u tom trenutku
značilo djelovati „dovoljno hitro“? Strpati svu tu djecu izravno u sirotište, obja‐
viti javni apel, stvoriti ugođaj nesnošljivosti spram djece koja dotad nisu pokazi‐
vala ni najmanje znake asocijalnog ponašanja osim što su bila gladna i nisu ima‐
la krov nad glavom?
Neke stvari dogode se brže i lakše nego što se moglo pretpostaviti: razdori,
nesreće, zaljubljivanja. Tako je i s navikama. U to sam vrijeme svako jutro pratio
djevojčicu do škole i igrali smo malu igru. Bila je tako shematična i nastala je
među nama tako prirodno da sam počeo misliti kako će trajati zauvijek i kako
ćemo je jednako tako igrati kad ona naraste, ona s tom neobičnom krivuljom
vrata nagnutog prema meni i ja koji osjećam njezine korake iza leđa. Možda je
13
Blistava republika
ono najzabavnije u toj igri bio upravo osjećaj da se uopće ne igramo, da se

pružamo pogledu onog drugog. Sastojala se u tome da se prestižemo bez riječi,
najprije ja, onda ona, potom opet ja, dok ne bismo došli do škole. Onaj tko je
prestizao ostajao je na nekoliko sekundi udaljen od onog drugog, ali bi zatim us‐
porio korak i pustio da ga se i samog prestigne. S vremena na vrijeme netko od
nas predstavljao bi neku drugu osobu, čovjeka u žurbi koji kasni na posao i na‐
padno gleda na sat, djevojčicu koja skakuće i zvižduče, policajca koji se pravi da
je progoni, no većinom smo bili naprosto mi sami koji malo žurnije hodaju.
Neobično je koliko su mi važni postali ti trenuci u kojima sam čekao da me
djevojčica svojim sitnim koracima prestigne. Činilo mi se kao da je ljubav prema
toj djevojčici – ili to blago nepovjerenje i budna pažnja koji toliko sliče ljubavi –
nešto kao naličje mog odnosa s Majom, koji je također bio ljubavni, ali bez ritu‐
ala i očekivanja. Ako sam kod Maje volio to što nisam mogao doprijeti do kraj‐
nje dubine njezinih misli, kod djevojčice sam volio to što se ponavljalo gotovo
protiv naše volje, taj prostor koji smo stvorili zajedno.
Za razliku od ostale rodbine u školi, ja nisam bio biološki otac svoje kćeri, i to
se primjećivalo čim bismo stigli: ne samo što nismo zički sličili jedno drugom
nego bismo se i razišli bez puno objašnjenja, pomalo postiđeni. Tada nisam znao
ono što znam sada: da sličnost ni približno nije atomska rešetka obiteljskih spo‐
na. Između jednog odraslog muškarca i djevojčice koji žele biti pravi otac i prava
kći, nesličnost ne podrazumijeva – kao što se obično misli – fatalnu sudbinu;
svijet je pun nesložnih obitelji istovjetnih crta lica i sretnih obitelji skrpanih od
šarolikog štofa.
Prije nego što je došla Maia, djeca su za mene bila stvorenja s kojima je treba‐
lo smišljati odnos. Nisam vjerovao ljudima koji su tvrdili da ih onako uđuture
vole ili ne vole, jer sam čak i ja – koji sam uvijek imao teškoća u ophođenju s nji‐
ma – mnogo puta doživio da nabasam na dijete koje bi u meni izazvalo trenu‐
tačnu simpatiju. Bio sam naklonjen onima zadubljenim u misli i nespretnima, a
odbojni su mi bili glavni glumci, koketni i blebetavi (uvijek sam mrzio djetinje
osobine kod odraslih i one „odrasle“ kod djece), no predrasude koje se godina‐
ma ga je u vezi s djecom učas se rasprše kad neko stvarno dijete uđe u naš život i
počne tvoriti njegov dio.
Djevojčica je s djecom upletenom u nesretne događaje dijelila naročitu osobi‐
nu: nije se pouzdala u svoje zbiljsko pravo na stvari koje su je okruživale. To se
možda čini kao sporedan podatak, ali nije. U pravilu, ako odrastaju u barem mi‐
nimalno uravnoteženom okružju, djeca znaju da su prirodni baštinici onoga što
14
Andrés Barba
ih okružuje, automobil njihovih roditelja izravno je njihov automobil, kuća je

njihova kuća itd. Dijete ne krade roditeljima vilicu iz kuhinje, bilo bi to apsurd‐
no, vilica mu već pripada. Djevojčica ne otima roditeljima odjeću kad izbivaju i
kad se igra s njome. Posjedovanje je čista datost u djetinjoj svijesti, kategorija
pomoću koje se ltrira stvarnost. Djeca razdora, ti dječaci i djevojčice koje smo
već počinjali svakodnevno viđati utaborene na ulicama među semaforima ili
kako spavaju u malim skupinama, ispruženi uz obalu Eréa, i koji su nestajali iz
grada kad bi pala noć, dijelili su s mojom kćeri svijest da – za razliku od „nor‐
malne“ djece – nisu legitimni nasljednici bilo čega. A budući da nisu bili legi‐
timni nasljednici, morali su krasti.
Stavljam tu riječ posve namjerno u kurziv. Kao što sam nedavno čuo da govo‐
ri jedna kolegica iz gradske uprave, „problem s tim nesretnim događajima bio je
u tome što smo si tih godina dopuštali samo da razmišljamo tiho“. Riječ „krađa“,
riječ „lopov“, riječ „ubojstvo“. Bili smo okruženi riječima koje smo do sada izgo‐
varali šaptom. Imenovati znači dodijeliti neku sudbinu, slušati znači pokoravati
se.
15
Blistava republika
Dana 15. listopada 1994., prema četvrtoj točki sporazuma o polumjesečnom

okupljanju, zastupnica Isabel Plante prvi put je na razmatranje Ureda za socijal‐
nu skrb podnijela problem dječjeg prosjačenja. Ondje se iznose pojedinosti (a
nije teško razaznati iščašeno populističku sintaksu gospođe Plante) triju prijava
„napada“ na građane na raznim mjestima u gradu, od kojih je prvi onaj na
muškarca koji je vodio gostionicu u naselju Toedo i kojemu je nekolicina djece
orobila dnevni utržak iz blagajne, drugi na ženu srednje dobi kojoj su usred Trga
16. prosinca istrgnuli torbicu i treći na konobara u kavani Solaire, koji je tvrdio
da ga je „zlostavljala skupina vandala, približno dvanaestogodišnjaka“. Zastupni‐
ca je najprije iznijela podatke, potom zatražila da se udvostruči nanciranje si‐
rotišta kako bi se toj djeci pružila potrebna zaštita i onda izravno okrivila mene
za situaciju u kojoj se u društvenom pogledu nalazi grad; bila je to cijela jedna
lekcija iz populističke dijalektike: najprije izložiti situaciju koja se već razmahala
i otela kontroli, ponuditi za nju nedostižno rješenje i optužiti političkog protiv‐
nika kao odgovornog za sve. No ako se retorika ostavi po strani, govor gospođe
Plante dobro ilustrira kako je taj dječji svijet počeo sve uznemiravati.
U ogledu o prijepornim događajima pod naslovom Budnost, objavljenom na
prvu obljetnicu pogibije njih trideset dvoje, profesorica García Rivelles posveću‐
je jedno dugo poglavlje mitu o dječjoj nevinosti. Mit o dječjoj nevinosti – kaže –
iskvaren je, pozitivan i lagodan oblik mita o Izgubljenom raju. Kao svecima, zago‐
vornicima i vestalkama te džepne religije, djeci se natovaruje breme da odraslima
predstavljaju stanje izvorne milosti. No ta djeca koja su šutke počela zauzimati
ulice veoma su malo nalikovala dvjema inačicama te izvorne milosti koje smo do
tada poznavali: našoj vlastitoj djeci i djeci Ñeê. Istina je da su djeca Ñeê bila pr‐
ljava i neškolovana, istina je da su bila siromašna i da je kratkovidnost društva
San Cristóbala uzimala zdravo za gotovo da su nepopravljiva, no okolnost da su
bila urođenici ne samo što je ublažavala to stanje nego ga je i u neku ruku činila
nevidljivim. Koliko god ih kukavne, prljave i često pogođene virusnim bolestima
viđali, već smo bili postali imuni na njihovu situaciju. Mogli smo bez uznemira‐
vanja od njih kupiti pokoju orhideju ili vrećicu limuna: ta su djeca bila siro‐
16
Andrés Barba
mašna i nepismena kao što je prašuma bila zelena, zemlja crvena i kao što rije‐
kom Eré teku tone blata.
Što se ostalog tiče, ne može se reći da nas je razlikovalo bogzna što. San Cris‐
tóbal nije sredinom devedesetih godina bio grad koji se osobito razlikovao od
bilo kojeg drugog većeg provincijalnog grada. Srce ekonomije u tom kraju, uzgoj
čaja i agruma, doživjelo je tada izrazit procvat, maloposjednici su počeli s uzgo‐
jem za svoj račun, što je dovelo do malog uspona radničkoga srednjeg sloja. U
razdoblju od pet godina grad se preobrazio, male trgovine su procvale, a s njima
je došlo i do porasta ušteda i sveopćega taštog produciranja. Građevinsko podu‐
zeće koje je izgradilo hidro-električnu branu nanciralo je obnovu riječne šetni‐
ce, što je potpuno izmijenilo zionomiju grada: povijesno središte prestalo je biti
mjesto rezervirano za dokolicu i San Cristóbal je prvi put počeo živjeti „s pogle‐
dom na rijeku“, kao što je sladunjavo volio reći naš tadašnji gradonačelnik. U
tom novom gradu odjednom su se mogle vidjeti mlade majke kako vode djecu u
šetnju, mladi parovi i sportski automobili koji se još nisu srodili s krajolikom i
koji su ostavljali dijelove podvozja na svim preprekama postavljenim radi uspo‐
ravanja prometa. Djeca, naša djeca, nisu bila samo još jedan dekorativni pred‐
met u toj orkestriranoj scenogra ji, nego su u neku ruku predstavljala slijepi kut
snobizma u gradu. Ljudi su bili tako zaneseni tim osjećajem prosperiteta da je
pojava djece, one druge djece, bila očita neprilika i smetnja. Blagostanje se lijepi
za misli poput vlažne košulje, i tek kad poželimo učiniti neočekivan pokret ot‐
krijemo koliko smo sapeti.
I ako je s jedne strane stajala retorika, s druge su ostajale činjenice. Dva dana
poslije sâm sam svjedočio prvom od mnogih napada. Izišao sam s Majom u šet‐
nju i nabasali smo na njih prolazeći kroz mali park na uzvisini. Bilo ih je šest, a
najstarija je bila djevojčica od kojih dvanaest godina. Pored nje na klupi su sjedi‐
la dva među sobom veoma slična dječaka, možda blizanci, od deset ili jedanaest
godina, i još dvije djevojčice koje su sjedile na tlu i činilo se da se zabavljaju ubi‐
janjem mrava. Svi su bili prekriveni onom prljavštinom koja se katkad vidi na
urođeničkoj djeci u velikim gradovima. I imali su isto držanje. Djelovali su ras‐
treseno, ali zapravo su bili pozorni. Sjećam se da je najstarija djevojčica nosila
haljinu okerne boje s crtežima izvezenim na prsima – crtežima drveća ili cvijeća
– i da me načas prezrivo promotrila.
Na tridesetak metara ugledali smo ženu u dobi od pedesetak godina koja je
prelazila park noseći vrećice iz kupovine. Na trenutak je sve bilo nepomično.
Primijetio sam da smo se i ja i Maia nastojali mentalno suočiti s osjećajem da će
17
Blistava republika
se dogoditi nešto neizbježno. Najstarija djevojčica je ustala. Mimo zapuštene

vanjštine, bilo je u njoj neke gotovo mačje čistoće i one neusiljenosti koju tijelo
očituje samo prije adolescencije. Zazvala je djecu koja su se nalazila oko nje i
ona su sva bez riječi ustala i hitrim se korakom približila ženi. Starija djevojčica
stala je pred nju i nešto joj rekla. Glava joj je sezala manje ili više do njezinih
grudi, zbog čega se gospođa malko nagnula i odložila jednu od vrećica na tlo, a
jedan od najmanjih iskoristio je taj trenutak, zgrabio je i odjurio.
Ja cijelu tu situaciju ne bih nazvao suučesništvom. Bilo je u tome nečega pre‐
više mračnog i predubokog da bi to bilo posrijedi, neke vrste prešutne koordina‐
cije. Prirodnost s kojom je svako od djece usvojilo neku od uloga u cijeloj toj
scenogra ji pljačke odgovarala je nečemu višem od vježbe ili obuke. Dječak ili
djevojčica započeli bi rečenicu, drugo dijete bi je dovršilo. Kad je gospođa opazi‐
la da su joj odnijeli jednu od vrećica, prestala je razgovarati s najstarijom dje‐
vojčicom i žustro se okrenula, što je djevojčica iskoristila da zgrabi vrećicu koju
je žena još držala i snažno je povuče. No gospođa je pokazala teško predvidljiv
otpor. Ne samo što nije pustila da joj otmu vrećicu nego je i reagirala tako od‐
rješito te je povukla djevojčicu prema sebi. Jedan od blizanaca tada je nasrnuo
na nju otimajući joj vrećicu, a drugi je skočio i brutalno joj se objesio za kosu.
Sirota žena je kriknula. Bio je to, očigledno, krik boli, ali nadasve zapanjenos‐
ti. Dječak ju je povukao tako žestoko da je pala na tlo, a djeca su taj pad iskoris‐
tila da joj otmu sve i pobjegnu s plijenom: torbicom i dvjema vrećicama iz kupo‐
vine. Kad smo joj prišli, držanje joj je još uvijek odavalo više zbunjenost nego
poniženje. Pogledala nas je golemim razrogačenim očima i upitala: „Jeste li vi‐
djeli? Jeste li vidjeli?“
Od tih tjedana nadalje svi smo počeli redovito viđati tu djecu po ulicama,
parkovima, na obali rijeke pa čak i u povijesnom središtu. U pravilu su hodali u
skupinama od troje, četvero ili petero, nikad sami i nikad u većem broju. Skupi‐
ne su rijetko bile stalne, mada su postojale dvije ili tri prepoznatljive: onu s dje‐
vojčicom bilo je lako raspoznati jer su s njom obično išla ona dva dječaka koji su
toliko nalikovali jedan drugom. Drugu skupinu činila su četiri dječaka i dvije
djevojčice na rubu puberteta koje su nosile suknje do gležnjeva. Treću skupinu
tvorili su isključivo dječaci koje je uvijek pratio bijeli ulični pas. Na snimkama
koje se čuvaju iz tih mjeseci neke od tih skupina razmjerno je lako raspoznati,
pogotovo onu sa psom. Usto se na nekima od fotogra ja sa slavne izložbe Jalovo
djetinjstvo fotografa Gerarda Cenzane (jednog od kulturnih proizvoda koji su
pridonijeli stvaranju „službene verzije“ događaja), može stvoriti privid da ima
18
Andrés Barba
djece koja se „ponavljaju“, licā koja su nam svima postala poznata, no činjenica
je da je čak i to teško reći sa sigurnošću. Možda i osjećaj da su ta djeca malo pre‐
poznatljivija nije bio ništa više doli strategija naše zbunjene svijesti koja je nasto‐
jala uspostaviti obrasce tamo gdje oni u stvarnosti nisu postojali.
No dani su prolazili i nitko nije poduzimao bogzna što u vezi s time. Ja sam
već počeo raditi u programu sa zajednicom Ñeê i bio sam toliko zauzet da sam
jedva stizao razmišljati o tome. Na neki su način njih trideset dvoje počeli tvoriti
dio naše svakodnevne zbilje i tek bi nam s vremena na vrijeme, u neočekivanim
situacijama, nadošao uvid da se nešto promijenilo. Primjer: sjećam se da sam u
to vrijeme – i to, pretpostavljam, zato što se ta knjižica pojavila u kući – počeo
djevojčici uvečer čitati Malog princa. Bio sam ga pročitao u djetinjstvu sa stano‐
vitim zanimanjem, no dok sam ga čitao kćeri počeo je u meni izazivati odboj‐
nost koju mi je bilo teško objasniti. U početku sam mislio da mi smeta njegova
sladunjavost, cijela ta samotnjačka priča s dječakom i njegovim svijetom, plane‐
tom, šalom što vijori na vjetru, lisicom, ružom, dok odjednom nisam shvatio da
se radi o krajnje zloćudnoj knjizi, o vuku presvučenom u tri janjeće kože. Mali
princ dolazi na planet na kojem susreće lisicu koja mu kaže da se ne može igrati
jer još nije „pripitomljena“. „Što to znači ‘pripitomiti’? pita mali princ, a nakon
stanovitog okolišanja lisica odgovara da to znači „uspostaviti veze“. „Uspostaviti
veze?“ odvraća mali princ, još više začuđen, a lisica odgovara pravim draguljem
zlonamjernosti: „Ti si za mene još uvijek samo dječak sličan stotinama tisuća
drugih dječaka. I nisi mi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe
samo lisica nalik stotinama tisuća lisica. Ali ako me pripitomiš, bit ćemo doista
potrebni jedno drugom.“ Nekoliko stranica poslije, pred ružičnjakom, mali
princ pokazuje da je naučio pouku cinične lije: „Vi uopće ne nalikujete mojoj
ruži, vi još niste ništa. Nitko vas nije pripitomio, a ni vi niste nikoga pripitomile.
Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća
drugih lisica. Ali ja sam je napravio svojom prijateljicom, i ona je sada jedinstve‐
na na svijetu.“2
I danas se stresem od pomisli koliko je naša naivnost spram početka nesret‐
nih događaja nalikovala onoj što je navela Saint-Exupéryja da napiše te stvari.
Poput malog princa, i mi smo mislili da naša privatna ljubav spram naše djece
preobražava tu djecu, da bismo čak i vezanih očiju bili kadri prepoznati njihove
glasove među tisućama dječjih glasova. To je možda potvrđivala i obratna činje‐
nica, naime da su ta druga djeca koja su pomalo zaposjedala naše ulice bila ma‐
nje ili više nerazaznatljive verzije istog dječaka ili iste djevojčice, djeca „slična
19
Blistava republika
stotinama tisuća drage djece“. Koja nam nisu trebala. Koja nisu trebala nas. I
koju je, dakako, trebalo pripitomiti.
No stvarnost je uporna, pa čak ni ovako nisu prestajali biti djeca. Kako smo
mogli zaboraviti da je upravo tu počinjao skandal? Djeca. I jednoga lijepog dana
ispostavi se da kradu. „Izgledali su tako dobri!“ uzvikivali su neki, ali u pozadini
tog uzvika krila se osobna uvreda: „Izgledali su tako dobri i prevarili su nas, ti
mali licemjeri.“ Bili su djeca, da, ali ne kao naša djeca.
20
Andrés Barba
Poslijepodne 3. studenoga 1994. gradonačelnik Juan Manuel Sosa pozvao je u

skupštinsku dvoranu na hitan sastanak Amadea Roquea, provincijskog ravnate‐
lja policije u San Cristóbalu, Patriciju Galindo, obiteljsku sutkinju zaduženu za
Sud za maloljetnike, i mene. Gradonačelnik je ušao u dvoranu i ispustio na stol
fascikl koji je, sudeći po razočaranju na njegovu licu, proizveo zvuk tiši od oče‐
kivanog. Maia je običavala govoriti da je u San Cristóbalu dovoljno biti pet mi‐
nuta na vlasti pa da čovjek poprimi držanje velikog glavešine. Sosa je mogao biti
dobar primjer takvog slučaja: nije bio dovoljno pametan da bude opasan, ali ni
dovoljno bezazlen da bude smiješan. Imao je ono što se obično zove „narod‐
skom lukavošću“ i nije se znalo što je gore, njegov oportunizam ili činjenica da
obećava pomoć šakom i kapom.
No činjenice što ih je iznio ravnatelj policije bile su daleko od fantazije: dvoji‐
ca policajaca prišla su skupini djece koja su već nekoliko dana bila na Trgu 16.
prosinca te su napali nekolicinu prolaznika. Prema jednom od policajaca, djeca
su na pitanja odgovarala „nerazumljivim jezikom“ i napali su ih kad su onog
mlađeg, dječaka – po njihovim riječima od desetak godina – pokušali odvesti u
policijsku postaju. U prvoj verziji ustvrdio je da mu je jedan od dječaka oteo
pištolj i „zapucao nasumce“, ali svjedočenje nekolicine očevidaca navelo ga je da
naposljetku prizna kako je naguravanje isprovociralo njega samog da nehotice
zapuca. Metak je probio preponu njegova kolege, službenika Wilfreda Argaza,
koji je iskrvario nekoliko minuta poslije, pred liječničkom službom.
Policajac se zvao Camilo Ortiz, bilo mu je dvadeset devet godina, dvije je go‐
dine bio u policijskim snagama i ležao je u zatvoru čekajući suđenje za ubojstvo
iz nehata. Pokojni Wilfredo Argaz imao je trideset osam godina, bio je otac dviju
djevojčica i imao kudikamo sporniji dosje od svoga kolege: dvije interne istrage
zbog mita i jedna teška zloupotreba ovlasti tijekom ispitivanja prestupnika.
Možda baš i nije bio anđelak, ali sada je bio mrtav. Camilo Ortiz morao je odgo‐
varati pred licem pravde zbog neopravdanog potezanja oružja, i premda nije
djelovalo kao osobit problem da ga se izbavi od zatvora, na svijetu nije bilo tog
suca koji ga je mogao osloboditi bez (kao što se na koncu dogodilo) plaćanja
obilate nadoknade i otpusta iz policije.
21
Blistava republika
Zahvaljujući službenom priopćenju koje smo sročili na tom istom sastanku,

smrt Wilfreda Argaza prikazana je kao tragična i izbježiva nesreća u obavljanju
dužnosti. Razumije se, sve vrijeme izbjegavali smo spomen djece i u priopćenju
smo ih zamijenili s „običnim delinkventima“. Sudbinska podudarnost htjela je
da te iste večeri umre čuvena pjevačica Nina, i njezina je smrt toliko zaokupila
medije da je pogibija Wilfreda Argaza ostala jedva nešto više od bilješke na rubu
crne kronike.
No Argazova žena nije, čini se, bila spremna pustiti da stvari prođu tek tako.
Dva dana nakon njegove smrti stala je kao ukopana pred vratima poglavarstva,
vidno pripita, s dvjema kćerima koje je držala za ruku, i gotovo dvadeset minuta
vikala „ubojice!“ pred gradonačelnikovim prozorom.
Cijeli sam život zazirao od javnih iskazivanja boli. Svaki put kad sam se mo‐
rao suočiti s njima imao sam uznemirujući osjećaj da mi mozak blokira osjećaj‐
nost, čak i protiv mene samoga. Sjećam se kako se moj otac, kad mi je majka
umrla u bolnici, bacio na njezino beživotno tijelo i stao urlati. Znao sam da ju je
uvijek vrlo iskreno volio, i ja sam sâm bio toliko ošamućen od boli da sam jedva
mogao izustiti koju riječ, no ipak nisam mogao a da ne osjetim kako je cijeli taj
prizor krajnje lažan i to me uzrujalo gotovo i više od same smrti.
Odjednom sam prestao bilo što osjećati, prostorija mi se učinila većom i
praznom, i usred tog prostora pomislio sam kako smo se svi ukočili kao kipovi.
Jedino što sam bio kadar stalno iznova u sebi ponavljati bilo je: „Dobra gluma,
tata, kako dobra gluma, tata...“ Pogled na tu ženu kako urla na trgu izazvao je u
meni sličan osjećaj. Raščupana kosa, dvije kćeri, gotovo adolescentice, očiti zna‐
kovi pijanstva... bilo je u njoj nečega tako prostačkog da me moj nedostatak su‐
osjećanja nije čak ni sablaznio. Gledao sam je s prozora svog ureda kao da je raz‐
daljina koja nas dijeli kozmička. Kričala je i njezini krici nisu imali smisla. Vri‐
jeđala je naizmjence gradonačelnika i Camila Ortiza, koji je zacijelo sve čuo iz
samice. Sjeo sam i nastavio raditi. Žena je ušutjela. Nastala je neočekivana tišina
i onda je ponovo zavikala, ali nešto vrlo razgovijetno: „To su bila djeca! To su
bila djeca!“
Bilo je to jako čudno. Hladnoća koju sam do tada osjećao raspršila se i pre‐
tvorila u mržnju. Osjetio sam kao da ta žena na trgu izvikuje tajnu koju sam ja
prikrivao, nešto sramotno što se nisam usuđivao izgovoriti i što sam tjednima
čuvao u svojoj nutrini. Skočio sam sa stolca. Odjurio sam do ureda Amadea
Roquea i upitao ga dokad namjerava dopuštati da ta lija urla ispred zgrade po‐
glavarstva. Šef policije me zapanjeno pogledao.
22
Andrés Barba
Ta lija.
Neobično je kako nas surovost nekih riječi može godinama čekati i onda se
nanovo sučeliti s nama, netaknuta kao kad smo ih izgovorili. Čak i danas, dva‐
deset godina poslije, te riječi nalikuju monasima koji su me strpljivo čekali u
unutrašnjosti svog samostana da bi me posramili. Osveta pamćenja.
Dva dana poslije, u kolumni za El Imparcial od 6. studenoga, Víctor Cobán
pokazao se kao jedna od rijetkih osoba koje su razumjele što se događa: Samo
netko tako nerazuman kao što je naš gradonačelnik Juan Manuel Sosa bio bi u
ovom času kadar sumnjati u katastrofu koja nam se bliži ako se ne riješi pitanje
djece na ulicama. Možda smrt Wilfreda Argaza nije bila više od izoliranog inci‐
denta, no taj događaj funkcionira kao metafora. A metafore su moćne: jednako
kao što ne razumijemo što govore ta djeca, koja se noću rasprše kao da nikad nisu
pripadala našem svijetu i za koju se ne čini da imaju jasnog vođu, očito je da je
njihova prisutnost bremenita svrhom koju tek treba odgonetnuti.
To je bilo točno: činilo se da nemaju neupitnog vođu. Moguće je da su nekim
skupinama povremeno „zapovijedali“ određeni dječaci, no nije izgledalo kao da
njihovim kretanjem ravna samo jedan mozak. Katkad su se okupljali iza pogla‐
varstva, provodili su ondje mnoge sate bacajući se s nasipa na tratinu, smijući se
i podižući da bi se iznova bacali. Kad su bili veseli, jedva su se razlikovali od
naše djece. Gestikulirali su kako bijedni druge nasmijali, ili se naglo dizali nakon
kotrljanja po tlu, nakon čega bi padali na stražnjicu i time izazivali urnebesno
veselje. Sjećam se kako sam se i sam smiješio u mnogim takvim prilikama, za‐
prepašten što su to isti oni koje smo izbjegavali prelazeći na suprotni pločnik ili
suprotni kraj trga kad bismo ih ugledali. Štoviše, činilo mi se da u toj djeci ima
neke radosti i slobode do kojih na neki način nikad ne bi mogla dospjeti „nor‐
malna“ djeca, da je djetinjstvo bilo mnogo bolje izraženo u njihovim igrama ne‐
goli u igrama naše djece, sputanim pravilima i ispunjenim zabranama.
Danas se to može činiti kao silna nesmotrenost, ali u malim gradovima kao
što je San Cristóbal policijski su prioriteti na strani kriminala, a u tom času nije
još bilo nikakvog dokaza da su ta djeca kriminalci. U rijetkim prilikama kad bi
ih neki policajac zatekao s prstima u pekmezu i pokušao ih uhvatiti, smjesta bi
se razdvojili i rastrčali na sve strane. Kasnije bi se ponovo okupili. Primjerice,
nije bila rijetkost vidjeti kako se dvije različite skupine slučajno pojavljuju na is‐
tom mjestu, malo raspravljaju i onda bi se jedna od njih udaljila. Da su se bili
pokoravali uputama, bili bismo vidjeli dvoje malih vođa kako postižu dogovor,
no takva se situacija nikad nije ukazivala: raspravljali su neorganizirano i u pot‐
23
Blistava republika
punoj ovisnosti od slučaja, kao da su na trenutak zaboravili što ih je dovelo don‐

de, i potom bi se opet razdvojili, ponekad čak i uz djelomičnu razmjenu članova.
Sjećam se da sam slušao nekoga kako uspoređuje njihovo ponašanje s ponaša‐
njem stanica u organizmu: bili su individue, ali njihov je život bio potpuno
utopljen u život te republike, kao život pčela u saću. No ako su ta djeca doista
tvorila objedinjeno tijelo, gdje je bio mozak? Ako su bili kao košnica, tko je bila
matica?
Druga okolnost na koju u svojoj kolumni ukazuje Víctor Cobán – njihovo
nestajanje kad bi pala noć – nije bila manje uznemirujuća. Dokazuje kako još ni‐
smo znali da se njih trideset dvoje, kad se smrači, zavlače u prašumu. Danas
znamo da su tih mjeseci imali nastambe blizu rijeke, na manje od kilometra šet‐
nje, i da su u dva ili tri navrata premještali svoj tabor duž te linije prema unu‐
trašnjosti, no razlog zbog kojega su odabrali ta mjesta (mimo očitog razloga da
se obrane od nas) ostaje neobjašnjen.
Bi li bilo jednostavnije da smo razumjeli ono što su govorili? Ili bolje kazano:
da su oni dopustili da ih razumijemo? Teško je znati. Postoji članak profesora
Pedra Barrientosa – šefa katedre za lologiju na Katoličkom sveučilištu u San
Cristóbalu – koji se više ne može čitati a da se čovjek ne osmjehne, a u kojemu
on tvrdi da su djeca razgovarala na iskvarenoj inačici jezika Ñeê. U to se vrijeme
također govorilo da su komunicirali na svojevrsnom novom „esperantu“ i druge
još gore besmislice, tvrdnje koje su nam danas smiješne, ali su se tada iznosile
veoma ozbiljno, čak i sa stanovitim autoritetom.
Jedna od najtragičnijih stvari u vezi s tim nesretnim događajima jest ta da je
preživjelo tako malo zvučnih svjedočanstava.
Mogu se čuti njihovi glasovi na nekima od snimaka napada na supermarket
Dakota. Zvuče kao gotovo nerazaznatljivi ptičji trileri, poput brujanja što se čuje
u unutrašnjosti prašume, no dovoljno je zatvoriti oči pa da se čovjek uvjeri u ko‐
joj mjeri glazba njihovih rečenica tvori ono što je moglo biti razgovor obične
djece: kadenca usklika slijedi nakon kadence jadikovki, jasne tvrdnje nakon izra‐
za odobravanja, složenija pitanja nakon odgovora. I radost, kao da su ta djeca
otkrila tajnu radosti koju je normalnoj djeci bilo teško otkriti. Kad se sluša taj
smijeh, ima se dojam da je svijetu nadoknađena neka šteta samo time što je mo‐
gao proizvesti takav zvuk. No nismo razumjeli nijednu jedinu riječ.
Dok su tih mjeseci tumarala ulicama, djeca se gotovo nikad nisu obraćala
nama, a kad su razgovarala među sobom, bilo je to mrmljanjem ili na uho. Ako
bi nam, na primjer, rekli „kovanicu“, čak i ta posve prepoznatljiva riječ imala je u
24
Andrés Barba
sebi neki otklon, kao da su je ispuhnuli iz nutrine. Nisam nikakav stručnjak za

lingvistiku, ali i dalje me zapanjuje kako toliko banalne okolnosti mogu tako ko‐
rjenito izmijeniti naše subjektivno opažanje jednog jezika. Katkad pomišljam
kako su djeca mogla govoriti i na savršenom španjolskom pa ih čak ni tada ne
bismo razumjeli, i dalje bi nam se činilo da govore drugim jezikom.
Pa ipak, za svaki hijeroglif postoji kamen iz Rosette, a naš je imao imena i
prezimena. Nikad se ne bi moglo doprijeti do objektivne dimenzije događaja u
San Cristóbalu bez dvanaestogodišnje djevojčice iz četvrti Antártida po imenu
Teresa Otaño. Teresa je na stanovit način bila (a to je još i danas, iako iz posve
drukčijih razloga) ogledni uzorak grada. Majka joj je bila kućanica, porijeklom
Ñeê, a otac seoski liječnik iz unutrašnjosti koji je zahvaljujući svome dobrom
glasu otvorio veoma posjećenu ordinaciju u centru. Lako je mogla biti jedna od
učenica kojima je Maia davala poduku iz violine: školovana, pronicava, rezervi‐
rana iako skromnog porijekla, Teresa Otaño već je sa svojih dvanaest godina na‐
ginjala određenim klasnim predrasudama, koje su u to doba bile još u zametku.
Srednji sloj u San Cristóbalu – da načinimo njezin letimični fotorobot – pod‐
sjećao je na onu slavnu priču o tri žabe koje upadnu u vjedro mlijeka: optimis‐
tična, pesimistična i realistična. „Ne želim se udaviti na tako malom mjestu“,
razmišlja optimistički nastrojena žaba, ali je apatija navede da se baš ona prva
udavi i ugine. „Uginula je optimistična žaba!“ misli pesimistična žaba. „Ta kako
bih se onda ja mogla spasiti?“ Beznađe je odvede u trenutačnu smrt. Ali treća,
realistična žaba, koja je sve vrijeme micala nožicama ne bi li isplivala odande,
počinje ih micati sve očajnije suočena sa smrću svojih drugarica te naposljetku
osjeti nešto čvrsto i tvrdo, o što se mogla oduprijeti da iskoči: udarajući nožica‐
ma napravila je maslac, njezina ju je realističnost (ili njezin očaj) spasila. Nakon
desetljeća neustrašivog truda i mnogo upornosti, dobar dio srednje klase u San
Cristóbalu pretvorio se u situiran sloj: obitelji koje su do prije samo jednog de‐
setljeća imale ozbiljnih poteškoća da plate najam neke kukavne prizemnice sada
su si mogle priuštiti kupnju zemljišta na razmjerno dobrim lokacijama i gradnju
vlastitih kuća na njima. Teresa Otaño pripadala je, znala ona to ili ne, tom sloju.
Bila je naviknuta da s prijateljicama odlazi iz kolonije Antártida, koja je tada bila
tek nagovještaj bogate četvrti u blizini prašume, u školu Bezgrešnog začeća i da s
određenim prezirom promatra djecu Neê koju su majke vodile vukući ih za ruku
da prodaju orhideje.
Otaño je svoj dječji dnevnik objavila u dobi od dvadeset pet godina, jedanaest
godina nakon nesreće u kojoj je njih trideset dvoje izgubilo život, kad je već bila
25
Blistava republika
odrasla djevojka. Knjiga je začas postala mali lokalni bestseler. Nikakav makija‐
velistički um nije mogao učinkovitije osmisliti izdavački uspjeh: događaji su još
uvijek bili toliko svježi u kolektivnoj svijesti da je svakoj publikaciji o tom sluča‐
ju bila učas osigurana dobra prodaja. Dnevnik je, osim toga, dodavao dotad ne‐
viđenu perspektivu: perspektivu djevojčice. Djevojčice koja je promatrala tu dje‐
cu što su nas toliko uznemirila. Začas su iskrsnule usporedbe; u rečenici zavinu‐
tijoj od utrobe kakva akrobata, knjiga se u predgovoru uspoređivala s Dnevni‐
kom Anne Frank. A činjenica je da je mala Otaño posjedovala stanovit dar: dar
da neizbježnoj đjetinjastosti primjerenoj njezinim godinama doda dozu nimalo
obične samosvijesti. Kad budem ovo čitala za dvadeset godina mislit ću: bila sam
grozna djevojčica, piše na jednoj od prvih stranica razmišljajući o ideji da svom
dnevniku priđe s posvemašnjom iskrenošću, a to je rečenica koja je daleko od
mogućnosti običnoga dvanaestogodišnjeg mozga.
No Teresa Otaño postigla je još nešto izvanredno osim što je bila pronicava
situirana djevojčica: otkrila je kôd kojim je govorilo njih trideset dvoje. Sve se
odigralo po krasnom lancu slučajnosti. Pored Teresine kuće, na jednom od uglo‐
va Avenije Antártida, obično su se okupljali neki od njih trideset dvoje na svome
noćnom putu prema prašumi. Opčinjena, Teresa Otaño na početku samo zapi‐
suje dane kad ih vidi, ima li ih troje, četvero ili petero, kako su odjeveni itd. Ut‐
vrđuje vođe i identi cira neke među njima sve dok se u jednog od njih – kojemu
isprva nadijeva nadimak „Uvojak“ a na koncu „Mačak“ – pubertetski ne zaljubi.
„Mačak“, jednako kao i mnogi među njih trideset dvoje prema dnevniku Te‐
rese Otaño, neprestano je pušio, s mahnitom pomamom što je poroci odraslih
poprimaju tek kad ih usvoje djeca. Zacijelo je bio jedan od starijih u skupini,
moglo mu je biti oko trinaest godina. Teresa ga nekoliko puta opisuje kako puši
iznad jednog od zidova koji su stajali pred ulazom u njezinu kuću kao izgubljeni
stranac. Jednom prilikom opisuje prizor u kojemu bi mogao uživati analitičar
što se bavi rađanjem erotske svijesti: Otišao je do ograde i čula sam zvuk patent‐
nog zatvarača na njegovim hlačama, pljusak pišaline po daskama i zvuk pljuva‐
nja. Onda se nagnuo i naslonio čelo na zid. Ne vjerujem da bilo kome promiče
kako dnevnik Terese Otaño svoj uspjeh uvelike duguje odlomcima napisanim u
tom stilu, kojima prvi dio knjige obiluje. Otaño je – kao i mnoga djeca u San
Cristóbalu – bila starmala djevojčica, na neki mutan način shvaćala je da je nas‐
tao prijelom između načina na koji je ona bila dijete i oblika u kojemu su to bila
ona djeca; nije se tu radilo samo o siromaštvu ili zapuštenosti nego o nečemu
dubljem, usađenom u utrobu (da se poslužimo njezinim riječima) što ona za‐
26
Andrés Barba
paža i što dovodi u pitanje njezinu ljestvicu vrijednosti. Svojim djetinjim riječi‐
ma izriče nešto što društvo u kojemu je živjela još nije do kraja shvatilo: Puno
razmišljam, ali ne pričam puno. Može li se zamisliti točnija dijagnoza onoga što
nam se svima događalo? Potom, na drugom mjestu: Kad ih vidimo na ulici pra‐
vimo se da nisu tamo, ali oni nas gledaju i ne govore ništa, kao lešinari.
Šetnje s prijateljicama od kuće do škole Bezgrešnog začeća počinju se za mla‐
du Teresu pretvarati u male pustolovine. Danas su protrčali pored nas i osjetila
sam na ruci dodir jedne od djevojčica, dodir njezine kose, kao škakljanje. Tako da‐
leko, tako blizu. Koji tjedan poslije tvrdi da su jednoj od njezinih kolegica zabra‐
nili da ide sama u školu iz straha što ga osjećaju njezini roditelji, što je još jedan
znak da je još nekoliko mjeseci prije napada na supermarket Dakota nesnošlji‐
vost spram njih trideset dvoje počela imati opipljive posljedice u gradu.
Nije uvijek lako odrediti ima li ono što nam prijeti na nas više utjecaja od
onoga što nas zavodi. Same naravi tog dvoga katkad nisu oprečne, nego gotovo
nerazlučive. U dnevniku se vidi da Teresa ne može odoljeti iskušenju, iako zna
da je to može dovesti u opasnost. I to ne samo pasivno: čuva polovicu svog sen‐
dviča od podneva i otvara ga glumeći da je rastresena dok prolazi kraj te djece
na povratku kući, „pušta da je vide“ izvana u dvorištu i igra se na mjestima koja
se mogu gledati s ulice. I nije toliko čudno što se naposljetku zaljubi u jednog od
njih. „Mačak“ nije ništa više negoli krajnja koncentracija toga nevidljivog duha.
Možda je jedan od najdirljivijih trenutaka u dnevniku upis od 21. prosinca,
kad otkrije kôd njihova jezika. No priča o tom upisu iziskuje malo prethodno
objašnjenje:
Nekoliko dana prije toga „djeca s ulice“ (kako se u to vrijeme ponekad nazi‐
valo njih trideset dvoje) imala su glavnu riječ u epizodi koja je zauvijek stala na
kraj prijateljski ili ravnodušno nastrojenom duhu grada, ako je takav uopće ikad
postojao. U Uredu za socijalnu skrb iskoristili smo skori dolazak božičnih blag‐
dana da pokrenemo kampanju solidarnosti kojoj smo te godine željeli dati
„anđeosku“ crtu: namjera nam je bila da se osnovne namirnice koje smo obično
dijelili da pokrijemo potrebe obitelji u vrijeme blagdana anonimno pojave na
vratima kuća pogođenih najvećom oskudicom. Ta je besmislica bila jedna od
onih dosjetki kakve ponekad nadođu iz čiste dosade usred nekog sastanka.
Možda bi bilo dovoljno da nas je netko odmjerenim tonom podsjetio da ne živi‐
mo u Kopenhagenu, no kako to nitko nije učinio, a zdravi razum gubi se onda
kad je najpotrebniji, uvečer dvadesetog prosinca – u tajnosti na koju smo u tom
trenutku bili ponosni – razdijeljeno je više od tri tone osnovnih namirnica kup‐
27
Blistava republika
ljenih od karitativnih donacija i od budžeta koji nam je ostao od te godine i os‐

tavljenih na vratima kuća, pučkih kuhinja, stambenih zgrada itd.
Zora je bila grozna. Kad se oko šest ujutro grad probudio, svi ti darovi, tako
pomno posloženi večer prije, bili su razvaljeni. Njih trideset dvoje uništili su pa‐
kete s rižom i brašnom te ih razbacali posvuda, limenke ulja i boce mlijeka bile
su razbijene, konzerve otvorene i pune insekata. Kad sam izišao iz kuće da se
uputim prema poglavarstvu i vidio što se dogodilo, prizor me doveo do ruba bi‐
jesa. Pred vratima moje kuće bilo je paketa s bombonima i slatkišima koji su bili
razbacani na sve strane. Na nekima su se vidjeli tragovi ugriza: ne ugriza divljih
životinja, nego prepoznatljivi i poznati tragovi dječjih ugriza i majušnih ruku.
Iscrtali su smješke na mrljama od brašna i rasuli pakete riže. Nisu se potrudili
prikriti prijestup. Sve je bilo uništeno iz čistog užitka u igri. Prizor je predstav‐
ljao pravu svetkovinu obijesti. Da su barem pojeli tu hranu ili je ukrali da je po‐
jedu kasnije, karitativna zamisao koja nas je nagnala da ondje ostavimo sve te
stvari imala bi neku svrhu. No to bezrazložno uništavanje bilo je previše.
Uvečer toga ključnog dana dvanaestogodišnja djevojčica iz svoje sobe sluša
kako razgovaraju o tome što se dogodilo dok iščekuju dolazak svojih drugova
kako bi se uputili prema svome noćnom skloništu. Ima ih, prema dnevniku Te‐
rese Otaño, šestero: dvije djevojčice i četiri dječaka, a među njima je i „mačak“.
Možda zbog uzbuđenosti događajima, razgovaraju malo glasnije nego obično i
Teresa ih može jasno čuti. Isprva je u pitanju samo slutnja, kao kad mozak zna
da je nadomak rješenju nekog matematičkog problema, potom se taj osjećaj ras‐
pršuje: Razumijem ih i ne razumijem ih, kaže Teresa Otaño, i zatim: Razgovaraju
li najepezipikupu?
Kao i bezbrojna djeca širom svijeta, Teresa Otaño smislila je tajni jezik da na
njemu komunicira s prijateljicama tako da je nitko ne razumije. Jezik je bio vrlo
jednostavan i sastojao se u tome da se u riječi koje se hoće prerušiti ubacuju slo‐
govi sastavljeni od p i samoglasnika istovjetnog onome u svakom prethodnom
slogu. Tako se riječ, „jezik“ pretvarala u „jepezipik“, a „olovka“ u „opolopovku“.
Pomoću tog jednostavnog trika Teresa Otaño i njezine prijateljice slale su jedne
drugima poruke osjećajući da pišu u šifriranom ključu. Njih trideset dvoje razvi‐
lo je sličan sustav, mada kudikamo istančaniji. Teresa Otaño „razumije“ napos‐
ljetku neke riječi, čak i jednostavne rečenice, i shvati da komentiraju ono što se
dogodilo tog jutra, za uništavanja našeg „anđeoskog“ projekta milosrđa. Jedan
od dječaka kudi mališane što nisu nešto sačuvali, sigurno hranu, i mališi to
predbacuju jedni drugima dok se jedan od njih ne rasplače. „Mačak“ kaže ono‐
28
Andrés Barba
me koji plače da već jednom umukne, a dječak mu odgovara: Neću umuknuti, ti

ne zapovijedaš, nitko ne zapovijeda. Slijedi još i još kuknjave i jadikovki, i najzad
(prema svjedočanstvu Terese Otaño) fascinantna rečenica: Ti znači hoćeš da uvi‐
jek govorimo istinu?
Svaki put kad nanovo iščitavam taj donekle nerazumljivi razgovor što ga je
„prevela“ Teresa Otaño osjetim neko uzbuđenje, kao da je odjednom u ljudskim
riječima iskazan lavež pasa ili zviždanje dupina. Sama pomisao da smo s malo
više dosjetljivosti i zdravog razuma mogli razumjeti što su ta djeca govorila
među sobom, sada mi se čini kao gubitak veći od El Dorada ili tajne piramida.
Očito je da je Teresa Otaño bila daleko od toga da bi razumjela cjelinu tih razgo‐
vora i da je svojim riječima i rečenicama popunjavala praznine smisla, no puko‐
tina je bila otvorena.
Mnogo kasnije, na temelju sati i sati slučajnih snimki koje su se godinama na‐
lazile, profesorica sociolingvistike Margarita Cadenas razradila je fascinantnu
studiju pod naslovom Novi jezik, koja je ostala nepravedno nezapažena izvan
akademske sredine. Teza Margante Cadenas smiona je i, premda na trenutke
više maštovita nego znanstvena, drži vodu. Po njoj, „potreba“ za novim jezikom
u zajednici njih trideset dvoje nije iskrsnula iz nužde za kodi kacijom pred dru‐
gom skupinom ‒ ta djeca nisu izabrala da razgovaraju na taj način samo zato da
ih netko ne bi razumio, kao što su u kontekstu svoga razreda činile mlada Teresa
Otaño i njezine prijateljice – nego iz savršeno ludičkog i stvaralačkog poriva.
Profesorica smatra da su ta djeca, u kontekstu novog svijeta i života, trebala nov
jezik. Nove riječi da imenuju ono što još nije bilo imenovano. Cadenas se iz‐
jašnjava protivno Saussureovoj teoriji o arbitrarnosti jezičnog znaka koja tvrdi
da je odnos između riječi i imenovane stvari proizvoljan, da nema nikakva lo‐
gičnog razloga da se predmet „stol“ nužno zove „stol“, a ne – jednako proizvolj‐
no – „stablo“ ili „trg“. Po njoj, jezik koji su „djeca počela smišljati posredstvom
kodi ciranih igara služeći se španjolskim kao osnovom svoje invencije“ funkci‐
onirao je upravo obratno: stremio je naći mjesto na kojemu ta veza ne bi bila ar‐
bitrarna, nego motivirana, čaroban jezik u kojemu bi imena stvari spontano iskr‐
savala iz njihove vlastite prirode.
Kada čini prve drhtave korake po izlasku iz gnijezda i skače s visine koja bi ga
mogla odvesti u smrt, ptić ne provodi lozofsko istraživanje o umijeću letenja,
on naprosto leti: njegovo kretanje odgovara tisućljećima genetskih informacija,
sinteza njegovog pokreta već se odigrala u njegovom mozgu prije nego što je
prvi put zamahnuo krilima. Očito je da njih trideset dvoje nisu organizirali lin‐
29
Blistava republika
gvistički kongres prije nego što su izgovorili prve riječi na tome novom jeziku.
Teza Cadenasove osobito je čvrsta na toj točki: porijeklo tog jezika bila je sama
igra, za njih trideset dvoje potreba za jezikom nije potjecala toliko od potrebe za
komunikacijom koliko od potrebe za igrom. Služili su se španjolskim kao osno‐
vom, ali su potom na njega primijenili čitavu jednu sinkretičku vježbu. Ukinuli
su glagolska vremena i sveli ih na prezent indikativa. Informacije o vremenu
stavljali su na kraj rečenice, pomoću opće vremenske oznake. Iskaz poput
„Otišao sam k tebi“ preformulirao se prema profesorici u: „Idem k tebi jučer.“ I
ako je sa strukturnog gledišta jezik njih trideset dvoje bio sinkretički, težio po‐
jednostavljivanju i ujednačavanju, s gledišta rječnika bilo je upravo obrnuto:
težio je kreativnosti, kaosu, umnožavanju.
Cadenas tvrdi da su u svrhu stvaranja novih riječi njih trideset dvoje ponekad
– kao mlada Teresa Otaño – umetali nasumično ponavljane slogove, u drugima
su mijenjali redoslijed slogova pretvarajući „vrijeme“ u jevrime ili, jasno“ u sno‐
ja, no u mnogo navrata naprosto bi izmislili ni iz čega novu riječ i usvojili je, što
je dovodilo do toga da su za jedan te isti predmet mogla postojati dva ili tri raz‐
ličita izraza u aktivnoj upotrebi. Iz ove posljednje skupine – skupine „motivira‐
nih“ riječi – zahvaljujući dnevniku Terese Otaño i ustrajnosti profesorice Cade‐
nas, poznajemo neke kao što su bloda za „tamno“ (ili „noć“), tram za „zajednica“
(„obitelj“, „skupina“) i druge kao što su jar („trg“, „mjesto sastanka“), mel
(„nebo“) ili galo („borba“, „sukob“). Činjenica oko koje nema nikakve dvojbe jest
da je jezik njih trideset dvoje bio u skroz početnoj fazi i da ni oni sami nisu znali
kamo smjera. Misterij toga da je jedna skupina djece koja su u tom trenutku bila
na okupu – koliko znamo – jedva šest mjeseci tako učinkovito i brzo naučila ko‐
dove jednog novog jezika zavrijedio bi knjigu sam po sebi, no na pamet mi ne
pada osoba manje pozvana za takav posao nego što sam ja.
Što se tiče djevojčice koja špijunira s prozora, mlade Terese Otaño, gotovo je
nemoguće ne zamisliti je nepomičnu, pozornu. Ima u njezinu dnevniku nečeg
što zavređuje mnogo veću pažnju nego pubertetska očaranost tom skupinom
„malih divljaka“: neizbježan prezir koji osjeća prema onome što ne može razu‐
mjeti. U cijeloj je priči istinski mračno možda upravo to što je ta djevojčica
predstavljala kolektivno osjećanje koje je započinjalo ondje, osjećaj da su, koliko
god ih viđali po našim ulicama, koliko god nagađali o tome što znači ono što go‐
vore ili o tome gdje se noću kriju, koliko god ih se bojali i koliko god se ne
usuđivali priznati taj strah, ta djeca već počela mijenjati imena svemu.
30
Andrés Barba
Jednom sam prilikom pročitao da pravo Hitlerovo otkriće nakon Prvoga

svjetskog rata nije, kao što se obično misli, bilo to da može kanalizirati gnjev i
ogorčenje jedne nacije da je uvuče u sumanuti projekt, nego nešto sitno i gotovo
banalno: da ljudi nemaju privatan život, da muškarci nemaju ljubavnice niti os‐
taju kod kuće da bi čitali knjigu, da su ljudi zapravo uvijek spremni za ceremoni‐
je, okupljanja i parade. Sada kad je Maia mrtva, došao sam do zaključka da pravi
cilj braka nije ništa drugo nego razgovor i da je upravo to ono što ga razlikuje od
drugih vrsta osobnih odnosa, i ujedno ono što najviše nedostaje: svi ti trivijalni
komentari, od susjedine zlovolje do toga kako je neka prijateljeva kći ružna, te
jalove i sigurno nimalo pronicave opaske suština su naše intimnosti, ono što
oplakujemo kad nam umre žena, otac, prijatelj.
Nekoliko mjeseci nakon Majine smrti spopala me sumnja u vezi s tim što su
mogli biti tajni užici moje žene. Koja su joj bila sitna zadovoljstva, male nadok‐
nade, Svijest da su te Majine tajne umrle s njom u meni je izazvala takvu tjesko‐
bu da sam osjetio kao da se cijelo njezino postojanje zgusnulo do subatomske
razine. No uvijek postoji nit za koju se možeš uhvatiti, odjednom sam se sjetio
njezinih ruku i oblika koji su poprimale kad bi objašnjavala učenicima kako tre‐
ba pristupiti instrumentu prema ruskoj ili francuskoj školi, ovisno o tome što se
u svakom trenutku želi: preciznost ili emocija. Preciznost je u ruci, a emocija u
šaci, odnosno, još bolje rečeno, u člancima, u prstima. I onda sam pred sobom
vidio njezine prste i ujedno se prisjetio koncerta u našoj kući, onog Božića 1994.,
i djevojčica.
Maia je taj običaj uvela mnogo prije nego što me upoznala: za svaki Božić or‐
ganizirala bi mali koncert sa svim svojim učenicima. Svatko bi pripremio jedan
komad u skladu sa svojim mogućnostima i odsvirao ga pred obiteljima. Na kraju
bi svirala i ona, u pratnji svoga gudačkog trija. Uvijek bi me se dojmilo lice moje
žene dok je svirala, ostavljala je utisak kao da pada u prazninu, ali blagom brzi‐
nom koja zahtijeva golemu koncentraciju. Ustala bi, vrlo uspravna na tim svojim
okruglim i tananim nogama, jedna malko ispred druge, i naslonila glavu na vi‐
olinu tako da mi je uvijek izgledalo kao da je spušta na jastuk. Zbog pritiska lica
o glazbalo usne su joj izgledale malko mesnatije nego inače, a kako je uvijek za‐
31
Blistava republika
tvarala oči, ili ih je otvarala samo da brzo baci pogled na partituru, činilo se kao
da je glazba nešto što se može proizvoditi jedino u razmjernoj tami.
Toga dana koncert je održan u dvorištu naše kuće, a u svome uobičajenom
antibožićnom duhu Maia je odsvirala Tartinijev „Đavolji triler“, komad prema
kojemu je osjećala osobitu sklonost i koji je uvijek izvodila jako dobro. Učenici
su se redali u ne osobito pamtljivom nizu, a kad je došao red na Maju opazio
sam kako se među grmovima koji su odvajali našu kuću od ulice pojavljuju lica
triju malih stvorenja, dvojice dječaka i jedne djevojčice. Zacijelo im je bilo iz‐
među deset i dvanaest godina. Bili su se opružili cijelom dužinom ograde, kosa
im je bila prekrivena korovom i krili su se ispod granja. Izgledali su kao tri
inačice istog divljeg stvorenja, no crte lica bile su im tako ne i precizne da ih se
i danas mogu jasno sjetiti. Jedan od dječaka imao je vrlo velika i izražajna usta,
drugi obješene kapke, a djevojčica, najveća od njih troje, kvadratnu glavu na ko‐
joj su stršale velike uši i pretjerano nepovjerljiv izraz lica.
Epizoda s karitativnim paketima odigrala se nedugo prije, i tih dana tisak je
iskaljivao bijes na meni. U stripu u El Nacionalu karikirali su me kao neku vrst
čarobnog frulaša iz Hamelna za kojim ide oblak djece u prnjama. Bio sam tako
razdražen te sam prizor tih triju prljavih lica podno ograde doživio kao osobnu
uvredu. Odlučio sam pustiti da Maia počne svirati kako bih uhvatio barem jed‐
nog od njih. Kako bi bilo da se snimi fotogra ja na kojoj čvrsto – bez nasilja, ali
čvrsto – držim tu djevojčicu i osobno je odvodim u centar za maloljetnike u San
Cristóbalu? Ne bi bilo loše da se tako izgladi to pitanje prije blagdana.
Maia je počela govoriti o Tartinijevoj sonati. Čuo sam je desetke puta kako
pripovijeda svojim učenicima tu priču. Objasnila je kako je, prema onome što je
kazao Lalandeu, a ovaj zapisao u svom Putovanju jednog Francuza u Italiju, go‐
dine 1713. Tartini proveo jednu noć u gostionici i ondje usnuo san u kojemu mu
se ukazao vrag. Nakon uznemirujućeg razgovora prodao mu je dušu u zamjenu
za jednu želju: da postane slavan skladatelj. Žudeći ga staviti na kušnju, dao mu
je svoju violinu i zamolio ga da sklada nešto za nj. Vrag je tada odsvirao tako ču‐
desnu baroknu sonatu da je Tartini pomislio kako u životu nije čuo ništa slično i
od te se zanesenosti probudio ispunjen tjeskobom. Časak poslije, pri svjetlosti
voštanice – ne znajući je li doista prodao dušu vragu za taj komad ili je to bio
samo san – Tartini je zapisao ono malo čega se sjećao od melodije i naslovio je
„Đavolji triler“, fantastični komad.
Maia je načinila teatralnu stanku.
– Sonata skladana za usnulog čovjeka – dodala je.
32
Andrés Barba
Vidio sam kako djeca nabiru obrve u svome skrovištu. Lica su im još uvijek
izražavala stanovit otpor, ali kao da je nešto u njihovom duhu ostalo razoružano:
da li zbog vraga, sna ili Majinog onako melodramatskog pripovijedanja tih priča
što ih je nadopunjavala poluistinama. Djeca su se naslonila na dlanove i priko‐
vala pogled za nju. Ustao sam sa stolice i približio im se, nastojeći što je manje
moguće privlačiti pozornost. Maia je počela svirati, a ja sam se naslonio na jed‐
no stablo da se sakrijem. Odande sam mogao vidjeti djevojčičinu ruku. Stršala je
ispod grma kao krtičin nos, i odlučio sam da ću, kad počne allegro, skočiti na
nju i čvrsto je zgrabiti.
Sve se odigralo veoma brzo, i kad sam skočio jedino što sam stigao pomisliti
bilo je da sam pretjerao. Prvo što sam osjetio bilo je da je djevojčičina ruka iz‐
vanredno mala i previše topla. Imala je čvrstoću kamena ali i poznatost dječje
ruke, na um mi je pala tisuću puta ponavljana ruka djevojčice kad smo izlazili u
šetnju. Snažno sam je povukao i lako izvukao. Više nego njezino lice, vidio sam
joj otvorena usta, usta nalik majušnom zdencu. Mlatarala je nogama i derala se
tako silovito da sam načas pomislio kako među rukama nemam ljudsko biće,
nego neku vrstu divovskoga kukca. Nisam znao točno za što je držim, dijelovi za
koje se činilo da će biti meki pokazivali su se tvrdima, a njezini zglobovi savijali
su se na nepredvidljivim mjestima. Djevojčica je nesnosno kričala, a kad sam joj
pokušao začepiti usta njezina dva druga skočila su na mene i počela me grebati
po licu.
Postoji neki čudan odnos između straha i razmišljanja, kao da je onaj prvi
nužna kočnica potonjega i u isto vrijeme njegov nužni pokretač. Nisam je od‐
mah pustio, i dalje sam joj čvrsto držao ruku, a drugom sam pokrio lice da se
zaštitim. Više od grebanja, osjetio sam kako me šibaju nekim vrlo tankim gra‐
njem. Na trenutak sam izgubio orijentaciju i pao na tlo. Pustio sam djevojčicu i
sekundu poslije već je sve bilo gotovo. Prišla mi je Maia.
– Jesi li dobro? Vidiš li me? – upitala je.
– Jesam, zašto? – odgovorio sam dodirujući si kapke, ali kad sam primo prste
očima vidio sam da su prekriveni krvlju.
Ozljeda je izgledala šokantnije nego što je zapravo bila, kad sam umio lice sve
je ostalo na nekoliko ogrebotina. Istina, osjećaj da su mi ta djeca namjeravala is‐
kopati oči produžio se kroz tu večer isprva kao pomisao i na koncu kao san. Kao
Tartini u svojoj gostionici, i ja sam primio posjet: u snu su mi tri djevojčice nalik
trima Parkama došle i majušnim mi ručicama kopale oči. Nisam osjećao zičku
bol, nisam reagirao, san se nastavljao i odjednom sam bio slijep i slušao njihove
33
Blistava republika
glasove. Pjevale su i igrale se oko mene. Tama više nije bila prijeteća, počela je
biti prijazna. Ćutio sam neobjašnjiv spokoj, kao da je nešto u njima – ili možda
u meni – napokon obustavilo potrebu za rješavanjem neke stvari koja me mori‐
la. Iz nekog razloga bilo mi je izvanredno ugodno što sam se oslobodio potrebe
za gledanjem i počivao sam u nutrini tog sna kao pod toplim pernatim poplu‐
nom. No tada su mi djevojčice prišle i počele me milovati po glavi. Bilo je to
kratko, dječje milovanje.
„Moraš gledati“, govorile su.
Tada sam otvorio oči.
34
Andrés Barba
Možda nije baš tako slučajno što se napad na supermarket Dakota odigrao
nakon blagdana. Nikad se kao na Božić i Novu godinu ne opaža da svijet tužnih
nije isti kao onaj radosnih. U San Cristóbalu nema ledenih koliba, nadjevenih
purana ni Djedova Mrazova. Vrućina je najzagušljivija u prosincu: vlažno doba
godine dugačko je odmorište na kojemu se neprimjetno prelazi iz potopa u spa‐
rinu i onda opet u potop. Ploče na krovovima se pregriju i kuće se pretvore u sa‐
une. Temperatura i vlaga uzrokuju obustave u uredima i službama, ljudi spavaju
malo i loše, i pokaže se koliko ovo mjesto i prava civilizacija mogu biti među‐
sobno daleko. Samo rijeka Eré i dalje ravnodušno kruži, kao bajka s odgođenom
poukom.
Napad na supermarket Dakota dogodio se upravo tada, samo tjedan dana na‐
kon blagdana, 7. siječnja 1995. Medijski izvještaji od 8. siječnja proturječni su,
no i ovako se od objavljenih vijesti može sastaviti približna freska: skupina če‐
tvero djece pojavljuje se na ulazu u supermarket u rano jutro, što je nešto raz‐
mjerno normalno; ulaze, izlaze, prose hranu, odlaze. Dotle je 7. siječnja, prema
štampi, i dalje dan bez incidenata, no djeca se vraćaju u podne. Prema svje‐
dočanstvu voditelja Dakote, djeca se nikad nisu vraćala kasnije, a taj put to nisu
učinila da bi nastavila prositi: posjedali su na parkiralište pred robnom kućom i
počeli se igrati. Neki svjedoci tvrde da su bili malo stariji, dvanaestogodišnjaci ili
trinaestogodišnjaci, i da je bilo drugih koji se nisu igrali nego su raspravljali, a na
koncu sve procjene prije ili kasnije zbunjeno upućuju na isto: odsutnost nekog
zapovjednika, što je činjenica koja je ostala potvrđena na svim snimkama, slika‐
ma i dokumentima koje čuvamo o njima.
U jedan poslije podne troje djece ulaze u robnu kuću, pokušavaju ukrasti os‐
vježavajuća pića i zaštitar ih hvata in agranti. I danas šokira brutalnost s kojom
djeluje zaštitar na sigurnosnim snimkama i pasivnost – da ne kažemo odobrava‐
nje – s kojom taj prizor promatraju osobe što se u tom trenutku nalaze u super‐
marketu. Nitko ne čini ni najmanji pokret da spriječi zaštitara da nastavi šama‐
rati dječaka, nitko ne promuca ni najblaži prigovor. Samo s tom snimkom kame‐
ra i pred međunarodnim sudom za maloljetnike tog bi se čovjeka moglo po hi‐
trom postupku strpati u zatvor, no usred supermarketa Dakota, upo bijela dana i
35
Blistava republika
u nazočnosti više od petnaest „uglednih“ odraslih ljudi, 7. siječnja 1995. ta gesta

nije izazvala ni najmanju reakciju. Voditelj Dakote ispričava se pred medijima
nezaboravnom rečenicom: To može izgledati malo pretjerano, ali duhovi su tada
bili vrlo uzburkani. Ta su djeca dolazila svaki dan.
Odvjetnik bi na tu rečenicu odgovorio „pravilom minimalne količine“, ele‐
mentarnim zakonom koji postoji u svim kaznenim sustavima svijeta i koji kaže
da je, budući da se prijestup čini kako bi se postigla određena korist, a kako bi
kazna koju nameće društvo urodila željenim učinkom na prestupnika, potrebno
da šteta od kazne bude veća od koristi stečene prijestupom. Da pojednostavimo:
ako lopov ukrade dvije kokoši, potrebno je da plati tri. Posrijedi je zakon koji je
razumljiv, ali katapultira kaznu prema imaginarnom mjestu jer djelotvornost
kazne temelji na njezinoj „nejednakosti“. Kad se lopova koji je ukrao dvije ko‐
koši natjera da plati njih tri, ne vjeruje se toliko u redistributivnu pravdu ni u re‐
integraciju lopova koliko u to da će se ostali lopovi osjećati spriječenima kad
vide kakvu je kaznu dobio onaj prvi. Kad bi se ta zamisao dovela do krajnosti – i
kad bi se moglo biti siguran da krivac ne može ponovo počiniti isti prijestup –
ne bi čak bilo potrebno ni kažnjavati lopova, bilo bi dovoljno da ga se izolira i
navede ostale da vjeruju kako ga se kaznilo. Predodžba o nanesenoj šteti bila bi
dovoljna. S vremenom sam shvatio da smo upravo to trebali učiniti s njih tride‐
set dvoje: izolirati jednog ili dvoje i potom u zajednicu koja se odupire ugraditi
fantaziju da smo one koji su nestali kaznili u upravo nepodnošljivoj mjeri. Mo‐
guće je da bi predodžba o drugu koji je zatvoren i kažnjen pobudila u njima
osjećaj gnjeva – ili možda čak pomamnu želju da ga izbave – ali bi s vremenom
djelovala jednako kao tumor na mladom organizmu: hranila bi se upravo njiho‐
vom energijom.
No nasiljem se ne upravlja na temelju predvidljivih uzoraka. Dokazuju to
snimke kamera od toga 7. siječnja. Nakon prizora sa zaštitarom ne slijedi odmah
pobuna djece koja se nalaze na parkiralištu, nego dugačak trenutak zatišja. Su‐
deći po snimkama (među kojima je i ona na kojoj je dječak žrtva agresije), oni
ponovo izlaze i vraćaju se igri kao da se ništa nije dogodilo. Na snimci ih se još
uvijek vidi kako pola sata borave ondje. Igraju neobičnu igru, sličnu onoj igri
hvatanja koja se obično zove igra „žandara i lopova“, ali sa svojevrsnim taocem.
Djeca se raspodijele u dvije ekipe i hvataju jednoga koji si je vezao majicu oko
glave. Jedna ekipa štiti progonjenoga, dok ga druga nastoji uhvatiti. Svaki put
kad u tome uspiju bace se smijući se jedan na drugoga i naprave mali brijeg iz‐
nad dječaka ili djevojčice s vezanom majicom.
36
Andrés Barba
Kamera ne obuhvaća cijelo parkiralište i povremeno ih se ne vidi, ali očito je

da je djece sve više. Kao da se čuje odjekivanje. Ono što u početku reproducira
ritmove rastezanja postaje sve više dijalektično. Igra se završi i svi se izvale u sje‐
nu jednog reklamnog panoa. Ima ih dvadeset troje, najmanjemu nije više od de‐
set godina, najstariji zacijelo ima oko trinaest. Primjećuje se da neki raspravljaju
u skupinama, kao i da ta rasprava postaje sve napetija. Proces se može pratiti po
njihovom govoru tijela: odjednom su gotovo svi na nogama, podbočenih ruku,
propinju se na vrhovima prstiju i podižu glavu iznad ramena da čuju što kažu
ostali. Nekoliko djevojčica trči od grupe do grupe, nisu se prestale igrati. Pljesnu
jednog dječaka po šiji i razjure se kroz smijeh. Nema nikakvog autoriteta, čini se
da nitko ništa ne organizira, a skupine ne izvode kretnje koje bi bile svojstvene
kakvoj zavjeri, ne izgleda kao da među sobom dogovaraju strategiju ili planiraju
neki program napada. Baš naprotiv, anarhija njihovog kretanja više nalikuje igri.
Zašto onda djeca i dalje pristižu? Kako su dozvali jedni druge? U 14.40 može
ih se izbrojati dvadeset osmero na parkiralištu supermarketa Dakota. To je
možda (isključujući zlokobnu fotogra ju trideset dva trupla u sportskom pavi‐
ljonu koju je godinu dana poslije snimio Gerardo Cenzana) najpotpunija „grup‐
na fotogra ja“ do koje smo do tada došli. Djevojčice tvore trećinu svake skupine,
iako katkad nije lako jasno razlikovati spol svakog pojedinog djeteta. Svi su
odjeveni vrlo slično: nose majice, traperice i kratke hlače. Svi su prljavi, ali u cje‐
lini manje nego što se moglo pretpostaviti, što daje naslutiti da bi i temu njihova
nedostatka higijene trebalo preispitati.
Dok ulaze u supermarket, na kronometru kamere stoji da je 15.02. Zaštitar se
postavlja na ulazu, zadaje par udaraca prvoj djeci, ali ga odmah svlada dječja go‐
mila. Bijeli pas koji je uvijek pratio jednu od skupina laje na jednog od zaposle‐
nika i grize čuvara. Noževi se pojavljuju gotovo istog časa, neki ukradeni iz odje‐
la sa željezarijom u supermarketu, drugi iz mesnice i ribarnice. Mnogo je puta
rečeno kako su dječaci ubojice činili ograničenu skupinu unutar zajednice, kako
je onih koji su počinili ubojstva bilo samo petero ili šestero i kako su se ostali u
svakom trenutku nastavili ponašati kao djeca, što je teza koja bi se lako mogla
potkrijepiti snimkama sigurnosnih kamera. Izmjena kaosa i pregrupiranja, nere‐
da i reda mogla bi se usporediti s početnim stampedom i kasnijim pregrupira‐
njem kojima bi bilo koja skupina djece reagirala na obavijest da mogu uništiti
sve oko sebe što im se prohtije. Sama djeca doimaju se zbunjena tom nenada‐
nom slobodom i gledaju jedni druge. Prvo se događa provala radosti. Na odjelu
s mliječnim proizvodima trojica dječaka bacaju tetrapake s mlijekom na pod i
37
Blistava republika
skaču po njima tako da se rasprsnu, drugi prazni paket brašna jednoj djevojčici
na glavu i djevojčica udara u plač. Jedan usamljeni dječak otvara paket žitarica i
prazni ih u otvorena usta, dok druga dvojica drškama metli prevrću vinske boce.
Da je sve ostalo na tome, bilo bi nemoguće gledati te snimke a da se čovjek ne
osmjehne, toliko vjerno reproduciraju dječji san par excellence: san o ustanku i
pobuni protiv organizacije odraslih. No baš u tom trenutku osmijeh ostane za‐
leđen na licu. Počinje klaonica.
Zajedno s Amadeom Roqueom, ravnateljem policije San Cristóbala, grado‐
načelnikom i Patricijem Galdido, obiteljskom sutkinjom na Sudu za maloljetni‐
ke, iste večeri razvrstali smo snimke sigurnosnih kamera u tri skupine: skupinu
A činile su one snimke koje zbog svoga kriminalnog sadržaja ni pod kojim okol‐
nostima nisu smjele dospjeti u javnost; skupinu B one koje nisu smjele dospjeti u
javnost zbog razloga povezanih s policijskim istraživanjem događaja koji su
prethodili napadu (u osnovi onih na parkiralištu), a skupinu C one koje će biti
objavljene zbog pritiska što su ga na nas vršili mediji.
Teško je opisati narav onih prvih. S jedne strane to izgleda kao đački kaos,
geste nasilja (gotovo odreda ubodi nožem) shematične su, žrtve padaju kao da
nisu zaista probodene nego se u lošoj predstavi prave da jesu ili su se spotaknu‐
le. Mnoga djeca ostaju grupirana na ulazu, druga čak počinju plakati, a neki se
naginju nad vlastitim žrtvama, zadržavajući razmak od nekoliko metara, kao
ošamućeni onime što su netom učinili. Iznenađuju ukupno trajanje napada, nje‐
gova nezgrapnost kao i to u kolikoj su mjeri istodobne akcije među sobom nes‐
lične; tokom tih gotovo deset minuta neki ljudi ulaze, izlaze i ponovo ulaze kao
da se ništa ne događa; neka žena koristi pometnju da ukrade nešto što izgleda
kao boja za kosu dok s druge strane polica desetogodišnji dječak odraslom čelja‐
detu zabada nož u trbuh. Teza – po meni vjerodostojnija – da djeca nisu imala
zločinačkih namjera prije nego što su ušla i da su se ubojstva odigrala zbog neke
vrsti zasićenja euforijom i nespretnosti, potvrđuje se nadasve u tim dvama ele‐
mentima: trajanju i neorganiziranosti. Da je napad bio planiran – čak i da je bio
loše planiran – bio bi brži, odlučniji i, prije svega, bio bi upravljen jasnom cilju.
I kao što se nasilje aktiviralo, na isti se način, čini se, i deaktivira. Tokom četi‐
ri minute vlada dojmljivo zatišje među svima koji se nalaze unutra: ranjeni se
vuku, djeca se pregrupiraju u zoni ribarnice, neki još uvijek nose noževe u ruka‐
ma, drugi i dalje bacaju stvari, a jedan čak stoji ukipljen pred jednom od sigur‐
nosnih kamera, zaleđen, poput malog pijuna nakon brze partije šaha. Što to tako
uporno gleda taj dječak? Znati ono što se uistinu događa na tom mjestu, udisati
38
Andrés Barba
pravi kisik tog prostora, pokazuje se toliko nemogućim da čak ni osobe koje su
preživjele tragediju nisu to mogle razriješiti drukčije nego rečenicama što se
kreću u rasponu od očiglednog do nerazumljivog. Bila je to noćna mora; Nemo‐
guće je objasniti što se dogodilo... Treba iščitati mnogo stranica ispunjenih općim
mjestima da se pronađu dvije izjave koje imaju opor i nesumnjiv okus stvarnog;
izjava žene koja se kune da su djeca imala lica insekata i jednog od blagajnika u
supermarketu koji kaže: Svi smo savršeno dobro znali što trebamo činiti . Od tih
dviju izjava, ova druga nije mi mjesecima dala spavati.
Ništa manje neobjašnjiva nije ni odluka o napadu. Na snimkama se vidi da
djecu, kada su već sva okupljena u zoni ribarnice, nešto natjera da navrat-nanos
odjure prema ulazu. Ne radi se o pukom bijegu, nego o stampedu. Kao da ih je
nešto unutra odjednom šokiralo, neki nesavladiv užas.
U 15.17 sve je već gotovo. Mnoštvo se sjatilo oko supermarketa, a djeca su
iščeznula u prašumi. Bilanca: troje ranjenih hladnim oružjem i dvoje mrtvih,
muškarac i žena. No, ponad svega, ono što je teže izbrojati nego žrtve i što je
beskrajno opipljivije i sigurnije, osjećaj je sličan strepnji: uvjerenje da je to bio
samo prvi korak u nepovratnom procesu.
39
Blistava republika
Pozornost onoga tko se boji nalik je pozornosti zaljubljenoga. To možda

zvuči kao neznatno otkriće, ali kad mi je nadošlo u danima koji su uslijedili na‐
kon napada, činilo mi se da se u njemu sjedinjuju dva nepomirljiva kontinenta.
Imao sam običaj sjesti u hodnik svoje kuće da pomognem kćeri u pisanju zadaća
te bih se zagledao u ogradu iza koje su se one večeri kad je održan koncert pro‐
molile glave ono troje djece. Bilo mi je čudno što je, iako nisam dobro upamtio
njihova lica, osjećaj koji su izazvala u meni i dalje tako precizan: činilo mi se kao
da im opažam stas, proporcije pa čak i težinu. Zatim sam promatrao kćerino lice
i taj osjećaj se ponavljao: naginjala se nad svojom bilježnicom i ja sam krišom
motrio bjelinu njezinih očiju i njihov lijepi kontrast spram tamne kože, okruglo
čelo i obješene obraze, buntovnu i gustu kosu.
Ne treba nas čuditi – ustvrdio je Víctor Cobán u kolumni za El Imparcial od
15. siječnja 1995. ‒ što gledamo svoju djecu na drugi način, kao da su nam postala
neprijatelji. I za to mu nije nedostajalo razloga. Stvorio se teren što su ga među
sobom dijelili očaj s kojim smo se dali u potragu za tom djecom i budna oprez‐
nost s kojom smo se odjednom počeli postavljati prema svojoj djeci; osjećaj koji
je počinjao na jednima nužno se završavao na drugima, kao da jedno nije bilo
ništa drugo doli negativna verzija drugog.
Tih prvih dana pojavile su se tri reakcije koje su bile proturječne, ali su i jed‐
na drugu nadopunjavale: sablazan, želja za osvetom i sažaljenje. Strast prema
tuđoj nesreći raspalio je žar napada na supermarket. Isto ono sažaljenje preruše‐
no u velikodušnost i hinjene lijepe osjećaje koje su toliki ljudi pokazali prema toj
djeci dok su samo prosila na ulici pretvorilo se najprije u sablazan, a onda u
mržnju. Obitelji žrtava utaborile su se pred zgradom poglavarstva zahtijevajući
glave (među njima i moju) i iznudile nekakav sumanuti sastanak na kojemu je
dogovoreno nešto što se moglo jednostavno i otvoreno nazvati „hajka“, ali što
smo, budući da se radilo o djeci, odlučili nazvati „potragom“.
Mislili smo da smo tako dobro locirali njihovo taborište u prašumi da nismo
marili hoćemo li izgubiti nekoliko sati kako bismo se uvjerili da ćemo, ušavši
tamo, moći uhvatiti najveći mogući broj djece. Na kraju krajeva – mislili smo,
kao da se već nismo dovoljno prevarili – oni su samo djeca, nisu mogli otići pre‐
40
Andrés Barba
daleko. Namjeravali smo ući odjedanput, autoritativno, i dovući ih natrag da ih

izvedemo pred sud za maloljetnike, no ta je epizoda dobila tolik nacionalni
odjek da su se stvari neočekivano zakomplicirale. Snimke kamera bile su toliko
uznemirujuće da su se umnožile na svim televizijskim mrežama u zemlji. Grad
se pretvorio u kokošinjac novinara, prikazi i izjave građana policiji počele su biti
proturječne, ljudi su tvrdili da su vidjeli tu djecu iste večeri i sutradan, pored
svojih kuća, kako im usred noći vire kroz prozor, njuškajući im u mraku po kan‐
tama za smeće. Ulice su se napunile kamerama i izvjestiteljima, i misteriozna
žudnja za glavnim ulogama obuzela je mnoge stvarne svjedoke i navela ih da iz‐
nose tako fantastične izjave te bi, da prethodnoga dana nije smrtno stradalo
dvoje ljudi, bile upravo smiješne. Možda su to i bile. Mnogo godina nakon tih
događaja Maia mi je jednom prilikom rekla kako se u San Cristóbalu nikad ni‐
smo prestali smijati, čak ni kad su se odigrale najdramatičnije epizode, i iznena‐
dio sam se ustanovivši kako je to točno i kako to nisam prije zapazio. Čak i za
najdramatičnijih dana – a možda najviše upravo za njih – mogao sam se uvijek
sjetiti nekog trenutka u kojem sam se smijao. Nije se radilo samo o tome da smo
si pokušavali olakšati situaciju kakvom nervoznom šalom, nego o otkriću koje je
bilo naočigled nevjerojatno, pa ipak logično: da naime nije moguće neprekidno
promatrati odjeke nekog zločina a da nas nešto prije ili kasnije ne nagna da na‐
vučemo osmijeh. No to što bismo si s vremena na vrijeme dali oduška u grohotu
ne znači da nam nije došla voda do grla. Jalova mašinerija interne birokracije
obrušila se na nas kao mreža natopljena ljepilom, Ministarstvo unutarnjih pos‐
lova tražilo je od nas objašnjenja za svaku odluku, a kako je nesposobnost kabi‐
neta ministra Balmesa teško nadmašiti, nismo se čak mogli dogovoriti ni oko
polaska kako bi potraga počela što je prije moguće.
U svitanje 11. siječnja odred od pedeset policajaca krenuo je češljati istočnu
obalu Eréa. Djecu se više nije viđalo po gradu i stoga smo uzimali zdravo za go‐
tovo da se ne mogu nalaziti drugdje. Amadeo Roque, šef gradske policije, orga‐
nizirao je potragu strategijom opkoljavanja, tako da ih, kad se skupina razdijeli,
policijski kordon počne okruživati dok ne stegne obruč. No odred je zašao se‐
dam kilometara duboko u gustiš a da nije pronašao nikakav trag osim dva na‐
puštena logora, nekoliko komada odjeće, ostatke hrane i pokoju igračku. Nakon
petnaest sati potrage jednog od policajaca ugrizla je crvenopasna guja pa ga je
trebalo odvesti natrag riječnim putem. Kad se odred vratio bez djece i s jednim
službenikom kojemu je jezik bio napuhnutiji od spužve, počelo se širiti malo‐
dušje.
41
Blistava republika
Prašuma je progutala djecu iz San Cristóbala, učinila da iščeznu. Da sam ja s

njima – piše u svom dnevniku zaljubljiva Teresa Otaño 17. siječnja – popela bih
se s Mačkom na drveće, nikad nas ne bi uspjeli naći. Bilo u drveću ili u dubinama
rijeke, tajna mjesta gdje su se tijekom ta bezmalo četiri mjeseca djenula ta djeca
ostala je neriješena. Danas možemo s razmjernom sigurnošću utvrditi neka nji‐
hova kretanja i iscrtati djelomičan zemljovid područja na kojima su se skrivali, s
obzirom na kratka pojavljivanja na jednom naseljeničkom imanju u unu‐
trašnjosti i u dva rezervata Ñeê, ali ni ta spoznaja ne rješava bogzna što. Isto nam
tako izmiče narav tih susreta. Djecu i te skupine spajala je i zajednička kivnja
spram San Cristóbala, zbog čega nije nevjerojatno da je njihov kontakt bio prija‐
teljskiji nego što su priznali kasnije. No, bili prijateljski ili ne, ti susreti isto tako
nisu mogli biti brojni, u suprotnom bismo saznali za njih.
Tok ljudske logike ima svoj osobit oblik, a neki prizori kao da nisu stvoreni
po njegovoj mjeri. „Ne može biti, suviše je apsurdno“, kažemo ponekad. No či‐
njenica da su neke stvari suviše apsurdne ne priječi ih da se događaju. Nestanak
djece iz San Cristóbala u prašumi bio je jedna od tih stvari, a prvi učinak tog ap‐
surdnog prizora bio je taj da nas je ostavio nasamo s našom opsjenom. Nešto
nas je udarilo i onda je iščeznulo. Sljedeći tjedan nismo tek sumnjali u svoja
osjetila nego i u samu stvarnost. Mislili smo da će se svakog časa rastvoriti lišće
nekog grma, da ćemo ponovo vidjeti njihova dječja lica i da će se, kad se to do‐
godi, sve vratiti u normalu. No djeca se nisu pojavljivala, policijske potrage sva‐
kodnevno su se vraćale prikrivajući svoju frustraciju, i svaki put kad bismo po‐
gledali prema prašumi činilo nam se da se ta masa pretvorila u našu protivnicu
kako bi obranila djecu. Ako to nije bila priča s poukom, trebalo je priznati da joj
poprilično nalikuje.
Prije mnogo godina, čitajući neku knjigu nevrijednu spomena, nabasao sam
na sliku koja je potpuno izmijenila moju predodžbu o stvarnosti. Autor je opisi‐
vao lika koji promatra more i odjednom shvati da se riječ „more“ u njegovoj
mašti nikad ne podudara sa zbiljskim morem, da svaki put kad kaže „more“ za‐
pravo misli isključivo na onu smiješnu zelenoplavičastu površinu prekrivenu
pjenom, a nikad na ono što doista jest more: bezdana masa prepuna riba, tajnih
struja i – iznad svega – mraka. More je istinsko carstvo tame. Onoga dana kad
su nestala djeca, mi građani San Cristóbala osjećali smo u pogledu prašume
nešto slično. Odjednom nam se učinilo da smo pobrkali vanjštinu i suštinu. U
svom bijegu prema tajni te nutrine, djeca su nas povela sa sobom kao u batiska‐
42
Andrés Barba
fu. Možda ih više nismo vidjeli, ali bili smo bliže nego ikad, u unutrašnjosti nji‐
hova pogleda, u središtu njihova straha.
Dva mjeseca puno je vremena, a ono što se u tom vremenu dogodilo ostaje
nam tajna. Kome je nevjerojatno da bi djeca preživjela bez pomoći u tako nepri‐
jateljskom okruženju, dovoljno je da baci pogled na sudbine divlje djece u Povi‐
jesti, od djece-vukova iz Hessea u 14. stoljeću ili dječaka iz Bamberga koji je pot‐
kraj 16. stoljeća odrastao među stokom, do mitskih dječjih praotaca koje je ot‐
hranila kapitolska vučica, Romula i Rema. Sve te stotine djece koja su preživjela
zaštićena prirodom ili životinjama izdižu se kao najnesumnjiviji ljudski dokaz.
Godine 1923. u Indiji su pronađene dvije djevojčice od šest i četiri godine –
Amala i Kamala – koje su u području oko Kolkate othranili vukovi; sredinom
20. stoljeća Vicentea Cuacuu othranile su na jugu Čilea pume, ukrajinsku dje‐
vojčicu Oksanu Malaju odgojili su istih tih devedesetih godina psi, a zajednica
zelenih majmuna u Ugandi usvojila je Johna Ssebunyu. Već i površno istraživa‐
nje dokazuje postojanje mnogih sličnih, ako ne i začudnijih slučajeva. Tu, u tom
izostanku ozbiljnosti i u jednostavnosti s kojom se dijete i životinja prepoznaju,
počinje dijalog što su ga njih trideset dvoje zasigurno vodili s prašumom, dijalog
na koji, suvišno je dodati, nismo bili pozvani.
Opčinjava nas ono što nas isključuje, no opčinjenost nije jamstvo da će u nje‐
zinoj sjeni nastati logična misao. Najveće budalaštine koje su se mislile i objavlji‐
vale o njih trideset dvoje upravo su nagađanja o tome što su radili tih mjeseci. To
nije slučajno: počinjemo projicirati naše osobine tamo gdje postoji tek praznina
smisla i na koncu vjerujemo da se tigrovi zaljubljuju, da je Bog ljubomorni
osvetnik i da drveće gaji nostalgiju. Čovjek sustavno humanizira ono što ne
može razumjeti, od planeta do atoma.
O toj velikoj praznini smisla skopčanoj s onime što se dogodilo u prašumi
trebali bismo se naviknuti razmišljati više s poniznošću znanstvenika nego s
ohološću tvoraca javnog mnijenja. Zašto ne razmotriti mogućnost – koliko god
se činila nevjerojatnom i fantastičnom – da je priroda u toj djeci pripremala
novu vrstu civilizacije, tuđu onoj koju branimo s tako neobjašnjivom strašću?
Kad god bi mi nadošla ta pomisao, u duhu bih se prenio u te mjesece, dočaravao
si na koji se način toj djeci u unutrašnjosti prašume sve moralo promijeniti:
svjetlost, vrijeme, a tko zna nije li i ljubav.
Priča kao da je nastala u istom umu koji je prije tisuća godina svaku noć za‐
bavljao sultana da na još jedan dan odgodi pogubljenje: dječja zajednica zatvore‐
na u srcu prašume, prepuštena sudbini, koja nastoji osmisliti svijet pod svodom
43
Blistava republika
od lišća koji jedva propušta svjetlo. Zelenilo prašume prava je boja smrti. Nije to
ni bijela ni crna. Zelenilo koje sve proždire, velika žedna, šarena, zagušljiva i
moćna masa u kojoj slabi uzdržavaju jake, veliki uskraćuju svjetlost malenima i
samo majušna, mikroskopska bića tjeraju divove da posrnu. U toj je prašumi
njih trideset dvoje preživjelo kao zajednica koja je pokazala atavističku otpor‐
nost. Jednoga dana kad sam pošao na izlet na jedno od imanja u unutrašnjosti,
slučajno sam stavio ruku na stablo na kojemu se nalazila zajednica termita i mo‐
rao sam je odmah povući. Stotine milijuna termita proždirale su nutrinu tog dr‐
veta od petnaest metara, stvarajući tako snažniju vrućinu od bilo kakva grijača.
Ta su djeca imala osjećaj za zajednicu kao i ti kukci: bili su gosti, ali i paraziti; iz‐
gledali su slabi, ali bili su kadri zbrisati strpljiv rad stoljeća. Ne kanim zapasti u
istu zabludu koju sam netom osudio, ali gotovo bih se zakleo da je zajednica te
djece ujedno dokinula ljubav. Ili određenu vrstu ljubavi. Onu našu.
Danas znamo po truplu jedne od djevojčica, trinaestogodišnjakinje, da je bila
trudna. Utoliko je među njima moralo biti odnosa, također i među onima ma‐
njima. Ti mjeseci u prašumi zacijelo su u tom pogledu bili odlučujući. A kako se
započinje ljubav od nule? Kako se voli u svijetu bez referentnih točaka? Glasovi‐
ta La Rochefoucauldova izreka da ima ljudi koji se nikad ne bi zaljubili da nisu
čuli kako se o ljubavi govori ima u slučaju njih trideset dvoje osobitu težinu. Jesu
li stenjali, držali se za ruke, milovali se u tami? Kakve su im bile ljubavne izjave,
pogledi kojima su izražavali žudnju, gdje je završavala hrđa a gdje počinjalo
novo? Baš kao što su postigli da iz španjolskoga nikne novi jezik, možda su pošli
od naših poznatih ljubavnih gesti da od njih stvore nešto drugo. Ponekad volim
vjerovati kako smo vidjeli te geste a da ih nismo razumjeli, kako su nam, dok su
bili u gradu, pred očima promicali ti pupoljci čovječanstva. Nešto se rodilo na
naš račun i ujedno protivno nama. Djetinjstvo je moćnije od kcije.
44
Andrés Barba
Tijekom toga prvog mjeseca policija je svaki tjedan ponavljala potrage po

prašumi, mada sa sve manjim poletom. U San Cristóbalu je bilo mnogo proble‐
ma i nismo si mogli priuštiti da nam trećina mjesnih policajaca bude u potrazi
za šačicom djece, pa makar ona bila ubila dvije osobe u napadu na supermarket.
Samo u prigradskom području – i to cijele te godine – događalo se jedno uboj‐
stvo tjedno, a rubovi prašume bili su uobičajena poprišta nasilja i trgovine dro‐
gama. I kao da to nije bilo dovoljno, epizoda u supermarketu dovela je do zaoš‐
travanja nasilja. Toga vikenda odigrala su se još dva prepada, jedan na benzin‐
skoj pumpi i drugi u najvažnijoj banci u gradu. Naša mjesna policija nije pokri‐
vala potrebe. A prašuma je, najviše što se može zamisliti, sličila zatvoru od dr‐
veća; djeca su bila ondje, neće otići nikamo drugamo, naposljetku će se najvjero‐
jatnije vratiti kad se razbole ili kad ih pritisne nesnosna glad. Oni nisu predstav‐
ljali dilemu. Dilema se odjednom otvorila na nepredvidljivom mjestu: kod naše
vlastite djece.
Nakon napada mnogi su roditelji počeli opažati nešto neobično na svojoj dje‐
ci. Tijelo zrači svojim osjećajima, treba samo biti dovoljno blizu da se oni primi‐
jete, no nije uvijek lako znati zbog čega se mijenja raspoloženje djece: nečiji po‐
gled u petak – prikladno prerađen u dječjoj mašti – može dovesti do krize tjedan
dana kasnije. Duge šutnje, nedostatak teka, odricanje od navika koje su donosile
radost... mogu potjecati od nečega posve banalnog ili pak veoma ozbiljnog, a ta
ambivalencija kod roditelja obično stvara neprestanu pozornu napetost koju čo‐
vjek razumije samo ako ima djecu.
Da nije bilo dnevnika Terese Otaño, možda bismo naposljetku zaboravili to
kratko razdoblje nespokoja, ali i ti tekstovi nas progone; poput fotogra ja, posje‐
duju grubu i ozbiljnu upornost svjedočanstava. Nakon napada na supermarket
Teresa Otaño u svom dnevniku spominje Franzisku, jednu od onih legendi u ko‐
jima se miješaju predaja Ñeê i narodne pripovijesti evropskih doseljenika koji su
završili u ovom kraju nakon Drugoga svjetskog rata. Čini se da je lokalna antro‐
pologija suglasna oko toga da je legenda o Franziski sinteza mita o Bicú, starici
koja krade kćeri drugim majkama jer ih sama ne može imati, i onoga o Franzi‐
ski, bavarske legende koja donekle nalikuje priči o Aladinu.
45
Blistava republika
Legenda koja se pripovijeda u San Cristóbalu mješavina je tog dvoga: Franzi‐

ska se rodi u veoma skromnoj kući pored rijeke Eré, svi je jako vole i ima prelije‐
pu plavu kosu. Nakon ponešto nebitnih peripetija dozna se, iako neizravno, koji
je Franziskin dar. Mnogo kilometara dalje živi čarobnjak koji godinama traga za
blagom i čaranjem otkriva da postoji djevojčica koja zna tajnu kako naći stablo
pod kojim je blago zakopano. Ono najzanimljivije u pripovijesti događa se upra‐
vo tada, u načinu na koji se čarobnjak odlučuje naći Franzisku: prislanja uho uz
tlo i razaznaje, među svim zvukovima na svijetu, zvuk djevojčičinih koraka dok
se kroz prašumu vraća kući. Sjećam se kako je početkom devedesetih u San Cris‐
tóbalu postojala veoma glasovita pripovjedačica, Margarita Matud, koja je vrlo
živo opisivala taj trenutak te bi je sva djeca slušala razjapljenih usta. Ustajala je
na pozornici prerušena u čarobnjaka i pomoću velike naprave prinosila uho po‐
diju: tada bi se začula snimka na kojoj su se smjenjivali automobili, razgovori na
raznim jezicima, bušilice, podzemne željeznice, vlakovi, žurni i spori koraci, dok
se na kraju ne bi jasno raspoznao glas djevojčice koja se vraća kući... Zar to nije
najbolji prikaz zaljubljivanja koji se može zamisliti? Uslijed čarobnjakove ksira‐
nosti na djevojčicu, svi ostali zvukovi svijeta postanu banalni.
U nekom trenutku, gotovo kao u igri, naša djeca počela su naslanjati uho na
zemlju da čuju njih trideset dvoje. Jednostavna gesta potkrijepljena pripoviješću
koju su dobro poznavali, pričom o Franziski. Ako je čarobnjak na drugoj strani
svijeta čuo zvuk Franziskinih koraka, zašto oni ne bi mogli čuti glasove i korake
te djece koja nisu od njih bila udaljena više od nekoliko kilometara? Svaki put
kad bismo izlazili iz sobe, svaki put kad bi ostali sami u vrtu, između dva školska
sata ili u svojim sobama, čučnuli bi i napeto prislanjali uho uz zemlju, nad‐
mećući se tko će prvi čuti onu drugu djecu.
Jedne od tih večeri naglo sam ušao u kupaonicu i ondje zatekao kćer kako
drži uho zalijepljeno za pod ispod umivaonika. Kako nisam imao pojma što
tamo radi, upitao sam je li joj nešto palo.
– Ništa – odgovorila je i trenutačno se zarumenjela, a zbog njezinog stida za‐
rumenio sam se i ja. Svaki put kad bi se dogodilo nešto slično imao sam dojam
kao da je narasla u desetinki sekunde, meni naočigled. Bilo joj je samo jedanaest
godina, no odjednom su joj se ispod košulje stale sramežljivo ocrtavati grudi,
bokovi joj se blago zaoblili. Svaki put je sve manje sličila Maji. I karakter joj se
počeo mijenjati. Više nije htjela da je pratim u školu i postala je malo nepristu‐
pačnija, iako sklona da pocrveni zbog bilo čega.
– Da ti pomognem?
46
Andrés Barba
‒ Ne! ‒ povikala bi i izjurila, odgurnuvši me.

Godinama poslije svi mi odrasli našli smo u dnevniku Terese Otaño nago‐
vještaj objašnjenja tih postupaka. Sabran je u upisima s početka ožujka 1995.,
kad su već bila protekla dva mjeseca od nestanka djece. Ovako pripovijeda Tere‐
sa:
Prvo treba razmišljati o njima. Puno. Pokušati zamisliti da su im lica jako bli‐
zu tvog lica i da im gotovo možeš omirisati dah. Sve to zatvorenih očiju. Onda tre‐
ba misliti o stvarima koje oni misle i govoriti kao što oni govore. U svojim misli‐
ma. Ako govoriš kao oni u svojim mislima lakše će te razumjeti, jer oni rade isto
što i ti, ali na drugom mjestu. I također treba misliti da ti nisi ti, jer si već malo iz‐
ašao iz svog tijela i nalaziš se gore, lebdeći u zraku. To je lako. Ima ljudi koji kažu
da postoje čarobne riječi, ali to je laž. Treba jedino snažno razmišljati. To dolazi
prije. A onda trebaš biti sama, jer su i oni sami i znaju mnogo više toga od nas.
Prvi put kad sam pročitao početak onoga što je danas poznato kao „zaziv njih
trideset dvoje“, osjetio sam kako mi se ledi krv u žilama. Načas mi se učinilo da
prisustvujem ritualu što ga je osmislila dvanaestogodišnja djevojčica te sam po‐
mislio na strah što ga je zacijelo osjetila moja kći kad sam je one večeri zatekao u
kupaonici. Obično se komentira sigurnost tog teksta, taj ton „priručnika s upu‐
tama“, no ja bih rekao da intenzitet prije proizlazi iz onoga što ostavlja za sobom:
iz logike odraslih, tog svijeta koji više ne služi ničemu. Kako bi naša djeca mogla
objasniti ono što se događalo? Nismo bili spremni ni za njihov svijet ni za njiho‐
vu logiku. Tamo vani, pod zemljom, čuo se taj neskladan zvuk poslan u ključu:
tamo dolje bio je nered.
Ako nehotično otvoriš oči, moraš ih zatvoriti i započeti sve isponova jer ako to
ne napraviš, ne funkcionira. Onda se triput okreneš oko svoje osi dok ne osjetiš
kako ti je muka, čučneš i staviš uho na pod, a prije toga skloniš kosu. U početku je
malo čudno, ali poslije se navikneš. Prvo se čuju razni zvukovi. To su zvukovi
zemlje. Zvukovi mrava i kukaca. Zvukovi biljki dok rastu i ljudi dok govore i dišu i
automobila koji prolaze i rijeke koja teče i svih osoba koje hodaju. Onda počneš
misliti na nešto crveno. To nije teško jer su oči pune krvi i ako zatvorenih očiju
okreneš glavu prema svjetlu vidiš krv koja ti je u očima. Zatim je crveno sve crve‐
nije i ti misliš na to.
Ništa kao pogled na dijete prepušteno vlastitom strahu ne može čovjeka nag‐
nati da shvati kako kobnom može postati sklonost uma onomu što ga može
uništiti. Tamo gdje odrasli čovjek zna da će stvari i dalje postojati mimo njegove
brige o njima, djetetu se čini da će prestati postojati ne bude li ih zadržavalo u
47
Blistava republika
mislima. Teresa Otaño vjeruje, a da to ne kaže, da život Mačka ovisi o njezinoj

misli, i otud nemoć i potreba za „smicalicom“ putem zaziva. Utučenost pred
mogućnošću da joj se pamćenje raspline i više ne bude kadro reproducirati crte
lice njezina voljenog, njegov pro l, zvuk njegova glasa. Želi se pretvoriti u njega
da ga održi na svijetu. Na mjestu tog „zaziva“ umeće se mala digresija. U nekoli‐
ko odlomaka Teresa ponovo govori o Mačku, da se barem djeca vrate, kaže, i ko‐
mentira izlet do rijeke što ga njezin otac planira za taj vikend, kaže da se „nada
da će ih vidjeti“. Časak poslije zaziv doseže sumanute razmjere.
A crveno je jako crveno. Crvenije od zemlje, crveno kao lava užarenog vulkana.
A zvukovi se bore s crvenilom i sve se bori jer čuješ kukce i čuješ ulicu i odjednom
kao da nastaje tišina usred crvenila i tamo se pojavljuju djeca koja su u prašumi i
žive u drveću. Tada moraš misliti kao oni, a misliti kao oni najteže je što postoji.
Jer ti si tu, a oni nisu. Crvenilo služi tome da dođeš tamo, kao automobilom, ali
bešumno. I onda razmišljaš o svemu što ti imaš a oni nemaju, i o stvarima koje ti
radiš a oni ne mogu raditi. Jer oni nemaju kuće. Ni jela. Ni kreveta. A kako nema‐
ju te stvari, spavaju otvorenih očiju da ih ne bude strah. I uđu u tebe. I ti budeš
oni.
48
Andrés Barba
U kontekstu u kojemu je polovica djece u San Cristóbalu prislanjala uho uza

zemlju u nadi da će čuti „djecu iz prašume“, a novine nas počele svakodnevno
bombardirati člancima raznih psihoterapeuta o dječjim strahovima, pojava dje‐
ce Zapata odigrala se na za to pripremljenom terenu. Prva osoba koja je govorila
o „telepatiji“ bio je Víctor Cobán u kolumni za El Imparcial od 7. veljače 1995. U
njoj upućuje na reportažu koja je dva dana prije toga osvanula na lokalnoj televi‐
ziji, a u kojoj su se prvi put pojavila braća Zapata, njih četvero – trojica dječaka i
djevojčica – u dobi između pet i devet godina, rođeni u četvrti Candel, koji su
tvrdili da „slikaju“ ono što im njih trideset dvoje govore u snovima.
Počeli smo vjerovati da naša djeca mogu komunicirati s djecom iz prašume , da
mogu razgovarati s njima, imati iste snove pa čak i zajedničke vizije. Mnoge dosad
razumne osobe pitaju se što će biti sljedeće. To pitanje možda i nije sasvim dobro
formulirano. Kad jedno društvo počne sumnjati u sve, pitanje koje treba postaviti
ne glasi: postoji li telepatija? nego: gdje smo oštećeni?
No sigurno ni Víctor Cobán niti itko od nas nije bio kadar odgovoriti na to
pitanje, i zbog toga smo si ga radije postavljali putem telepatije. Lakovjernost
spram magije funkcionira kao ljubav; oni koji sebe smatraju odanima i zaljublje‐
nima na kraju to iskreno i postanu, a oni koji sumnjaju u svoje osjećaje spreča‐
vaju da ti isti osjećaji nastanu, što je paradoks koji nas uvijek ostavlja nasamo sa
sumnjom što bismo bili postali da smo si dopustili da vjerujemo. S jedne strane,
crteži braće Zapata samo su potvrđivali sva opća mjesta koja su se mogla zamis‐
liti u vezi s njih trideset dvoje, bez ikakve spoznaje o njima: velika otvorena usta
unutar kojih su bila druga otvorena usta, djeca s napuhnutim trbusima, djeca
koja drijemaju pod drvetom, krv i prašumske biljke... S druge strane, obuhvaćali
su novu perspektivu, čudnovatu koliko i vjerodostojnu: stvari koje su izgledale
kao simboli, riječi bez očitog smisla što ih čak ni sami Zapate nisu umjeli odgo‐
netnuti, ali za koje su tvrdili da su ih čuli u snovima, trokuti postavljeni jedan iz‐
nad drugoga, krugovi i sunca s malim planetima oko njih... Djeca Zapata možda
se i nisu odlikovala umjetničkim darom, no to nije značilo da nisu bili uvjerljivi.
Crteži su predstavljali naročit koktel, smućkan od dijela djetinje fantazije, dijela
zlokobnog straha i dijela prizvanog iščekivanja. Ono zbog čega ih je bilo teško
49
Blistava republika
gledati nije bila činjenica da su jedno ili drugo od toga, nego da su sve troje isto‐
dobno.
Mnogo je puta rečeno kako, da su bili malo siromašniji ili malo naočitiji, da
su bili „suviše dražesni“ ili nešto rječitiji, možda nitko ne bi bio vjerovao u njih,
ali Zapate su imale izvanredan dar: dar normalnosti. Bili su koncentracija svega
prihvatljivog. Djeca iz braka srednjoškolske učiteljice i bankovnog službenika,
izgledali su kao četvero vilenjaka iz priče. Ljubazni i dobro odgojeni, trojica
dječaka i djevojčica odgovarali su na pitanja novinara izrazito trezveno i šturo,
onako golemih, začuđenih očiju, savršenih za fotogra ranje. Jedan od njih je
šušljetao. Najstariji je poticao svakog od svoje braće, kao pravi meštar ceremoni‐
je. A malena se neprestano smješkala. Svima je gornja usna blago stršala preko
donje, što im je davalo pomalo ptičji izgled. Još i prije reportaže stekli su stano‐
vit ugled u četvrti, a pojedine obitelji iz okolice počele su posjećivati njihovu
kuću kao da je posrijedi mjesto hodočašća, no do pojavljivanja u emisiji Maite
Muñiz stvar nije poprimila pravu javnu dimenziju.
Reportaža Telesietea prikazana je 5. veljače 1995. u glasovitoj emisiji U kući
Maite. Maite Muñiz, voditeljica i mjesni celebrity, bila je žena od pedesetak godi‐
na ofarbana u plavo koja je istodobno utjelovljivala ono najbolje i najgore u San
Cristóbalu: bila je sentimentalna i popularna, ali i nasrtljivo prosta. Baš kao što u
svim obiteljima ima pojedinaca kojima se aplaudira i koje se slavi iz istih razloga
zbog kojih se odbacuje druge, u razmjerno konzervativnom gradu kao što je naš,
u slavi Maite Muñiz uvijek je bilo nešto od iznimke koja potvrđuje pravilo. Tri
bivša muža, problemi s porezom, rasistički komentari izrečeni „bez zlobe“ u nje‐
zinom su se slučaju opraštali zbog istinske simpatije i zbog njezina neupitnog
utjecaja na javno mnijenje. Počesto su naše najgore mane izravna posljedica
naših najboljih vrlina. „Svježina“ i prirodnost Muñizove loše su se uklapale u
elementarnu organizaciju dnevne emisije čiji je sadržaj trebao biti makar mini‐
malno predviđen i pripremljen. Maite je resilo samopouzdanje koje je uvelike
nađmašivalo njezin dar za improvizaciju uživo, i više je puta izazivala neprilike
pa čak i osobne uvrede, od kojih su se neke naveliko pročule, kao kad je zamije‐
nila ime jednog djeteta s nazivom njegove bolesti, ili kad je veleposlanika Svete
stolice za njegova posjeta tom području nazvala „dušo“. Moguće je da su se
Muñizovoj neke stvari opraštale kao pomalo besramnom članu obitelji, no to
nije priječilo da ostane velika televizijska dama.
Pojava djece Zapata u U kući Maite bila je neočekivana, čak nije bila ni pre‐
dviđena u scenariju, no kako je dio sadržaja emisije otpao, jedan od asistenata
50
Andrés Barba
predložio je tu temu.
Četiri sata poslije već su vodili improviziran prijenos iz obiteljske kuće. U
početku se vidi kuća, dvorište, pomalo naivan način na koji su roditelji smjestili
crteže iznad kredenca, na svojevrsnom improviziranom malom oltaru. Potom
izlaze djeca, koju Maite intervjuira jedno po jedno iz studija, postavljajući im
jednostavna, majčinska pitanja. Djeca povremeno upadaju jedno drugom u ri‐
ječ, jedni dovršavaju rečenice drugima, kao po dogovoru. Govore nam stvari
kroz um, kaže mališanka. Po noći, kaže brat koji šušljeta. Iskusan scenarist ne bi
to mogao e kasnije smisliti.
‒ I što vam kažu?
– Kažu nam da su gladni – nenadano ustvrdi najstariji Zapata.
Malena je najganutljivija od njih četvero. Neprestano pruža ruku starijem
bratu i kao da je jedina od njih četvero pomalo vragolasta. S vremena na vrijeme
okrene se prema braći i potiho se smije, da bi se onda iznova okrenula kamera‐
ma, teatralno ozbiljna.
Četvrt sata poslije, posve mimo scenarija, Maite Muñiz improvizira čuveni
monolog u kojemu tvrdi da ona vjeruje u tu djecu, da su djeca Zapata most, po‐
veznica koja će nam pomoći da „ispravimo svoje zablude“, da moramo reagira‐
ti...
Od te se emisije napravila tolika sprdnja da se ljudi ustežu priznati da nas je
toga dana sve dirnula. Nije se radilo samo o manje ili više sladunjavim riječima
Muñizove (učinio bih joj medvjeđu uslugu da ih reproduciram ovdje), nego o
nečemu što smo svi bili osjećali u nutrini i čemu smo se na neki način odupirali.
O nečemu još bezimenom ili neizgovorivog imena. Ta nas je televizijska emisija
odjednom osposobila da to „osjećamo“. Može zvučati pomalo smiješno kad se
ovako ispriča, ali u pitanju je znanstvena preciznost: Maite Muñiz bila je kanal
putem kojega se očitovala naša želja da se ta djeca vrate. Vidio sam to sutradan,
u reprizi cijele emisije. Cijeli sam dan slušao komentare ljudi koji su je vidjeli, i
kad sam došao kući nisam propustio priliku da upalim televizor. Uspio sam os‐
tati manje ili više miran tokom većeg dijela emisije, ali nije me začudilo što mi
se zamagljuje pogled kad je najstariji Zapata rekao: „Kažu nam da su gladni.“
Okrenuo sam se. Djevojčica je bila na so , glave naslonjene na Majine noge. Ni‐
smo se usuđivali pogledati među sobom. Sve troje bili smo potreseni.
Mnogo se puta, isto tako, tvrdilo da je prirodni svijet praznovjerja u San Cris‐
tóbalu učinio ostalo, ali ljudi koji ne poznaju taj grad ne mogu si predočiti do
koje je mjere bilo tako, kao ni do koje mjere bijela magija predstavlja autentičnu,
51
Blistava republika
činjeničnu moć i vlast u čitavom tom kraju. Godinu dana prije spornih događa‐
ja, Ured za socijalnu skrb u sklopu poglavarstva napravio je statističku studiju o
bijeloj magiji, sa zapanjujućim rezultatima: četvero od deset osoba između dva‐
deset i šezdeset godina ustvrdilo je da joj je pribjeglo barem jednom u posljed‐
njih dvanaest mjeseci: talismanima, gatanju, runama, urocima... Urok, povrh
svega, predstavlja ponajveću strepnju žitelja San Cristóbala, što jako dobro opi‐
suje njihov karakter. Često je dovoljno da ljudi na ulici primijete da netko na nji‐
ma zadržava pogled više od nekoliko sekundi pa da se ukipe od straha.
Samo nekoliko sati nakon emisije U kući Maite, u kući Zapatinih već su se
nalazile desetine znatiželjnika. Muñiz je nehotice formulirala nešto što nam je
bilo u savjestima: Oni su samo djeca! Djeca koju smo svojim neprijateljstvom na‐
tjerali u bijeg, prema kojoj smo postupali kao prema delinkventima, koju smo
opkolili i za čiju bismo pogibiju lako mogli biti odgovorni u istom tom trenutku.
Izabrana djeca! Ispod debelih naslaga svoje frivolnosti izgovorila je čarobnu ri‐
ječ, ali ta čarobna riječ nije dovela samo do buđenja svijesti nego je proizvela i
moćan učinak poziva svim vješticama u krugu od stotinu kilometara.
U toku narednog tjedna kuća Zapatinih pretvorila se u pravi mravinjak. Svi
su htjeli mali zalogaj torte. Svi su htjeli vidjeti crteže, dodirnuti djecu, razgovara‐
ti s roditeljima. Svaki put njih četvero ukazali bi se posve zbijeni jedno uz drugo,
kao da se više ne mogu pomaknuti ni za pedalj a da se ne dotaknu. Djeca Zapata
bila su preplašena, njihovi roditelji još i više. U jednoj od tih zgoda otvorili su
vrata da uz klicanje i odobravanje pokažu djecu, a ljudi koji su se utaborili pred
kućom nahrupili su unutra takvom silinom te su ih zamalo zdrobili. Počeli su im
dovoditi bolesnike. Iz poglavarstva smo morali osigurati policijski kordon da
zaštitimo kuću, skromnu nastambu u kojoj dakako nije bilo dragocjenih pred‐
meta, ali, daleko od toga da bismo jamčili za sigurnost obitelji, potkrepljivali
smo upravo suprotno: sumanutu pretpostavku da doista nešto kriju. Djeca čak
nisu mogla pohađati školu, a roditelji su morali tražiti odobrenja i ostati zabari‐
kadirani u svom domu gotovo tjedan dana.
U dva navrata otac izlazi na vrata da zatraži poštovanje i privatnost za svoju
obitelj. Nismo nikom naudili, kaže na pomalo apsurdan način i zatim se vraća
unutra, napola uplašen ali s teatralnim dostojanstvom, kao da želi pogledom za‐
lediti svakog od tih novinara. Ne znaju što čine, tvrdi.
Osmoga dana nastane strahovita lavina koja se obruši prema unutrašnjosti
kuće. Petnaestero ljudi uđu kroz prozor u dva ujutro i ukradu crteže djece. Neka
žena uspije škarama odrezati uvojak kose jednom od braće, sigurno radi nekih
52
Andrés Barba
čini, a u bijegu neki bezdušnik (koji je sigurno dobro znao gdje je skrovište)
ukrade ušteđevinu koju je obitelj, čini se, držala u kutiji u dječjoj sobi. Na lokal‐
nim televizijskim vijestima ujutro se prikazuje šteta od provale. Otac jednu za
drugom pokazuje opustošene sobe i kaže da je radi sigurnosti poslao djecu k
rođacima. Dva sata kasnije majka poziva novinare na kućna vrata. S dostojans‐
tvom posve drukčijim od suprugova, i kao da je to nešto najnormalnije, žena se
penje na malu klupicu da je ne bi spopali. Uzbuđeno diše, ali govori glasom uči‐
teljice koja nastoji umiriti ljude što ih prije nije mogla shvatiti ozbiljno, a sad ih
se boji.
Zamoli tišinu.
Nekoliko časaka šuti, sve dok novinari napokon ne zamuknu i samo se čuje
cvrčanje cvrčaka.
I onda ispusti bombu.
Sve je to laž, kaže, nadam se da razumijete, to su dječje stvari.
53
Blistava republika
Gubitak povjerenja sličan je odljubljivanju. Oboje nam otkrivaju unutrašnju

ranu, oboje nas tjeraju da se osjećamo starijima nego što jesmo. Nakon otkriva‐
nja laži braće Zapata, San Cristóbal je postao napeto mjesto za život, mjesto u
kojemu su naša djeca i dalje prislanjala uho uz zemlju u vjeri da će čuti poruke
koje im šalju njih trideset dvoje i u kojemu smo mi počeli sumnjati u ono par
excellence nesumnjivo: u njihovu nedužnost. Ne bismo to, doduše, bili u stanju
izreći tim riječima. Točno se može opisati samo ono što se prestalo osjećati, ono
za što smo već našli granicu. Trud oko iznošenja čuvstava koja još gajimo možda
je najdirljiviji i najuzaludniji trud od sviju. Možda zbog toga čak ni danas, dva‐
deset godina poslije, nije lako izraziti taj gubitak.
Moguće je da su nas epizode koje su se odigrale tih posljednjih mjeseci nag‐
nale da izgubimo vjeru u tu religiju djetinjstva, no djeci nije bilo mnogo lakše
nego nama, i nisu se, dakako, budila u manje neprijateljskom svijetu. Svijet je za
djecu muzej u kojemu su odrasli čuvari možebitno većinu vremena ljubazni, što
ih ipak ne priječi da nameću pravila: sve je već čvrsto uspostavljeno, sve je pos‐
tojalo oduvijek i prije njih. U zamjenu za ljubav, obvezani su da održavaju mit o
svojoj nevinosti. Ne samo što moraju biti nevini, moraju to i predočivati.
Slučaj Zapadnih sa sobom je povukao izbacivanje djece iz naše službene reli‐
gije. Morali smo nekog kazniti, a kako nismo mogli kazniti svoju djecu, odlučili
smo kazniti njih trideset dvoje. Ne samo što su nam odbili predočivati mit o iz‐
gubljenom raju nego su počeli i zarazivati našu djecu. Bili su crne ovce, natuče‐
no ljepljivo mjesto iz kojega se širi kvarež ploda. Možda je mnogima ta tako na‐
gla promjena stava nevjerojatna: pozivam ih da provedu jedno poslijepodne u
čitaonici novina i časopisa te se uvjere kako se u medijima promijenio ton na‐
kon izjave majke Zapata.
I ne samo u medijima.
Prema zapisniku s gradske skupštine San Cristóbala, pod trećom točkom,
„Molbe i zahtjevi“, od 13. veljače 1995., zastupnica Isabel Plante prvi put je pred‐
ložila reviziju minimalne dobi u kojoj nastupa kaznena odgovornost u tom
okrugu. Nacrtom zakona – sastavljenim gotovo speci čno za slučaj njih trideset
dvoje – htjela se ukinuti odredba općeg zakona o maloljetnicima u kojoj je staja‐
54
Andrés Barba
lo da su, u slučaju maloljetničkih kaznenih djela ili suradnje u kaznenim djelima

prvog stupnja, svi maloljetnici mlađi od dvanaest godina izuzeti od zatvorske
kazne u zamjenu za skrb pod nadzorom građanskog povjerenstva. Prema riječi‐
ma gospođe Plante, slučaj takozvane „djece iz prašume“ toliko je osebujan da iz‐
iskuje zasebne zakone. Predlagala je kazne zatvaranja u centre specijalizirane za
djecu mlađu od trinaest godina koja su sudjelovala u napadu na supermarket
Dakota a koja nemaju poznatih skrbnika, te uobičajenu zatvorsku kaznu za one
starije od te dobi u pokrajinskoj kaznenoj ustanovi. U slučaju da se ne odobri
apsolutnom većinom (što bi bilo nužno da se nacrt pošalje u proceduru), a ujed‐
no znajući da će već sam birokratski postupak potrajati barem tri ili četiri mje‐
seca, gospođa Plante pozvala se na hitnost situacije i predložila da se provizorno
oformi „Vijeće za rehabilitaciju“ radi korigiranja tih delinkvenata koji su već na‐
nijeli toliko štete zajednici San Cristóbala i koji se sada „ponovo naoružavaju“
(doslovno prenesen izraz) u prašumi kako bi iznova napali.
Ono što je u cijeloj priči bilo najvećma uznemirujuće nije to što jedna kon‐
zervativna zastupnica predlaže nacrt zakona kojim se gaze najosnovnija malo‐
ljetnička prava, nego što je taj prijedlog potpisalo sedamdeset posto sudionika
skupštine a da nisu ni trepnuti. Kao što je mnogo godina kasnije rekla liberalna
vijećnica Margarita Schneider govoreći o tim danima: Bilo je nepodnošljivo čud‐
no,., ali je bilo podnošljivo. Bili smo naučili da nam ne zna ljevica što nam čini
desnica, i pritom ne samo da nismo primijetili da nam to i nije toliko teško,
nego smo uočili i nešto još strašnije: da se, na kraju krajeva, i ne osjećamo toliko
loše.
No naša su djeca i dalje gajila svoju tlapnju. S našom očitom promjenom sta‐
va, daleko od toga da smo ih razuvjerili, baš suprotno: učvrstili smo ih u njiho‐
vom potajnom obožavanju. Njih trideset dvoje postali su njihovo privatno mjes‐
to, soba u koju su odlučili da nas neće puštati. Ne mislim na one najmanje, oni
su se uostalom bojali koliko i mi, nego na one iste dobi, na dječake i djevojčice
između devet i trinaest godina. Nešto je dovelo do raskola u djetinjstvu.
U Budnosti, već citiranom ogledu profesorice Garcia Rivelles o spornim do‐
gađajima, iznosi se zanimljiv sud: Dilema oko navodnog utjecaja njih trideset
dvoje na djecu u San Cristóbalu nastala je na obratan način nego kad je u pitanju
bilo koji tradicionalan „loš utjecaj“. Njih trideset dvoje vršili su svoju vlast s ne-
mjesta. Roditelji nisu mogli govoriti djeci da se ne ponašaju kao djeca koju ne vide ,
koja nisu na ulici i za koju u tom trenu, pravo govoreći, nitko nije znao jesu li još
živa. Ne bivajući ni na kojem konkretnom mjestu, njih trideset dvoje postigli su
55
Blistava republika
nezamislivo: bili su svugdje. A na osnovno upozorenje da se ne ponašaju kao ta

druga djeca, jednako utemeljen odgovor glasio bi: koja djeca?
Tako je i bilo. Izgubivši svoju „stvarnost“, njih trideset dvoje pretvorili su se u
savršeno čudovište, ali čudovište koje je više djelovalo na noćne more odraslih
nego na more same djece. Njih trideset dvoje bih su neosvojiva praznina u koju
se moglo projicirati kako ono očaravajuće tako i ono zastrašujuće, savršen zas‐
lon. García Rivelles nastavlja:
Djeca u San Cristóbalu intuitivno su shvaćala da je fantazija vrlina njih tride‐
set dvoje. Hoćemo li reći da je posrijedi inteligencija koja pobuđuje ili usvaja pre‐
dodžbu koju joj nudi drugi? Kako se hoće. Po mojem mišljenju radi se o istinskom
buđenju. Moć koju su njih trideset dvoje imali u fantaziji djece iz San Cristóbala
bila je nešto kao vrhovna povlastica i izvor njihovih budućih prava.
Ili, drukčije rečeno: „Vaša je sloboda jamstvo naše buduće slobode.“ Ta su
djeca bila slobodna upravo ondje gdje smo mi bili ranjeni, u nepovjerenju. Kada
dođe trenutak za to, naša će se djeca pobrinuti da bez ostatka preuzmu ulogu
njih trideset dvoje, bilo je to pitanje vremena, oni su bili njihovi baštinici. Zapa‐
njujuće je to što je taj sporazum bio uglavljen na pasivan način: djeca iz San
Cristóbala kao da su, odrješitom zamjenom uloga, preuzela na sebe ubojstva što
su ih počinili njih trideset dvoje. I opet García Rivelles, ovaj put u gotovo niče‐
anskom tonu:
Učinio sam ti, učinio si mi, kvit smo. Ili možda nismo. Moja je krv ta koja se sli‐
jeva niz tvoj nož.
Ne vjerujem da ima mnogo ljudi koji su se o događajima u San Cristóbalu
usudili razmišljati tako slobodno kao García Rivelles u tom ogledu. Ona uspije‐
va u nečemu gotovo nemogućem: otklanja sva opća mjesta vezana uz djetinjstvo
da bi o tome što se tamo dogodilo razmišljala samo u svjetlu onoga što proishodi
iz samih zbivanja. No da bi se otkrilo neko opće mjesto treba mu prethodno biti
podložan, a da bi ga se nadišlo valja se prethodno njime služiti. Svijet djetinjstva
kinjio nas je predodžbama unaprijed stvorenim o sebi, i zbog toga dobar dio
ogorčenosti koju su ljudi osjećali spram njih trideset dvoje nije imao toliko veze
s tim je li bilo prirodno ili nije da djeca izvrše tako nasilan čin, koliko s bijesom
što ga je u njima izazivala činjenica da ta ista djeca nisu potvrdila njihov sladu‐
njavi stereotip o djetinjstvu.
Kako bilo da bilo, najgore je tek slijedilo. Možda je najveća ironija u tome da
u dubini duše nismo ni na tren prestali sumnjati u to.
56
Andrés Barba
Pripovijesti i kronike nalik su zemljovidima. S jedne strane ostaju velike i

čvrste boje kontinenata, one kolektivne epizode koje svi pamte, a s druge dubine
privatnih čuvstava, oceani. Dogodilo se to jedne nedjelje poslije podne, dva ili
tri tjedna nakon one skupštine na kojoj je oformljeno „Vijeće za rehabilitaciju“.
Maia i djevojčica bile su kod kuće. Bilo je jako vruće, ali vlažno godišnje doba
već nam je naviknulo tijelo na to. Bili smo podbuli i kretali smo se neobično rit‐
mično, mlitavih mišića i ošamućene svijesti. Glasanje cvrčaka bilo je zaglušno, a
kako je u osvit dana pala kiša vlaga se pretvorila u sparinu. Pripremili smo do‐
maću tjesteninu za jelo i popodne nas je zateklo u drijemežu, uz onu melankoli‐
ju koja se javlja nakon nedjeljnog ručka.
Kad se začulo zvonce nećkao sam se da otvorim, ali sam na koncu ustao.
Maia i djevojčica su spavale.
Otvorio sam ulična vrata i ugledao mješanca mojih godina, elegantno odjeve‐
nog, naočitog unatoč sitnom stasu. Odgovarao je lokalnom kanonu muške lje‐
pote: golobrad, šiljate brade. Uz izrazit sankristobalski naglasak pitao je za
mene, i rekoh mu da sam to ja.
– Ja sam Majin otac – kazao je.
Toliko mi je trebalo da reagiram da je dodao:
– Otac djevojčice.
Nije u pitanju bila samo neočekivanost te izjave nego i sama situacija. Crte
lica koje sam volio kod djevojčice, točno te iste crte, bile su kod njega nekako ne‐
utralne: mali nos, usta kao smeđa mrlja, gusto zbijeni zubi. I dok su te crte ras‐
pršeno plutale osjećao sam svojevrsnu zavist prema njima, kao da nisam mogao
izbjeći a da ih ne želim za sebe. Postavio sam najbesmislenije zamislivo pitanje:
– Hoćete novac?
Muškarac me pogledao začuđeno, ali s onom pasivnošću toliko svojstvenom
ljudima iz San Cristóbala da se doimaju mudrima kad su ustvari samo oprezni.
– Želio sam razgovarati s vama.
Izišao sam iz kuće i zatvorio vrata, hodali smo dvjesto metara do šetnice uz
rijeku po onom paklenom suncu, bez riječi. Toliko mi se žurilo da ga udaljim od
kuće te nisam čak ni zastao da promislim koliko je ta situacija smiješna. Nekoli‐
57
Blistava republika
ko puta pogledao sam ga iskosa i vidio kako hoda pored mene. Upoznavši Maju,
puno sam je puta pitao za djevojčičina oca, no u odgovorima je uvijek okolišala.
Pošto sam bio uporan do zasićenja, rekla mi je da on za nju ne postoji, da čak i
ne zna gdje je i da želi da ja budem otac djevojčice. Tokom naše prve godine u
braku zbog utvarne prisutnosti tog čovjeka patio sam u tišini, ali sam na kraju
prihvatio očitu činjenicu da je potpuno nestao. Što sad odjednom radi ovdje?
Nosio je bijele lanene hlače i košulju kratkih rukava rastvorenu skoro do prsne
kosti. Činio mi se društvenim i odlučnim, pomalo ekstravagantnim, ali bila je to
ekstravagancija koju si može priuštiti trgovac, a ne situiran muškarac. Kad smo
zastali pokraj rijeke i kad sam ga ponovo promotrio, shvatio sam što je Maju pri‐
vuklo tom čovjeku. Bio je miran poput drveta. Nisam mogao a da ih ne zamis‐
lim zajedno.
– Ispričavam se na smetnji – rekao je pokornim tonom i, kako ja nisam od‐
govorio, nastavio: – Vi ste zaduženi za djecu.
– Mislite na djecu iz prašume? – Situacija je bila toliko zbunjujuća da se ni‐
sam mogao usredotočiti ni na najosnovnije značenje riječi.
– Jedan od njih je moj sin.
Nije bilo prvi put da se takvo što događa. Fotogra je koje su se pojavile u
štampi nakon napada na supermarket Dakota nagnale su mnoge obitelji s odav‐
no nestalom djecom da povjeruju kako na tim slikama prepoznaju lice svoga
sina ili kćeri, što je bilo gotovo nemoguće. Razumljivi očaj navodio ih je da u to
vjeruju onda kad za to više nije bilo nikakva logičnog razloga. I sam sam se ba‐
vio nekima od tih obitelji te sam sabrao dokumentaciju koju su nam donosile:
mnogi su se već godinama vodili kao nestali i dostajao je jednostavan izračun
dobi da se shvati kako je nemoguće da se ona podudari s godinama te djece.
No taj čovjek bio je drukčiji. Taj čovjek bio je kao ja. I još gore: bio je tuđ,
bezimen i istodobno apsurdno poznat. Lice djevojčice bilo je sadržano u njegovu
licu, i Maia je spavala s njim, možda ga čak i voljela. Zavukao je ruku u džep i iz‐
vukao kožni novčanik. Pružio mi je fotogra ju dvanaestogodišnjeg dječaka koji
je toliko sličio djevojčici da sam se lecnuo.
– Zove se Antonio – rekao je, kao da je time sve riješeno. – Vi znate gdje su
oni, zar ne?
– Ne, ne znam, to ne zna nitko.
Pogledao me nepovjerljivo.
– Znam da je on s njima.
58
Andrés Barba
Situacija je učas postala nepodnošljiva: vrućina, ljubomora, povjerljivost s

kojom se odnosio prema meni. Osjetio sam se stjeranim u kut i gnjevnim. Već
sam se napola okrenuo da odem kad je učinio nešto nepredvidljivo, zgrabio me
za ovratnik i zažarenog pogleda rekao:
– Morate ga naći, čujete li me?
Cijelog sam života bio miran čovjek, no u malobrojnim prigodama kad sam
se okušao u nasilju – kao u tom trenutku – to se uvijek očitovalo kao nagli po‐
rast temperature u lubanji. Riječi odjednom zazvuče drukčije, misli postanu
osjećaji, više se ne zna što nas je dovelo donde, osjeti se kao neko iskorjenjivanje.
Odgurnuo sam ga tako silovito da sam ga zamalo bacio na leđa. Ja sam bio bije‐
san, ali on je bio očajan. Ponovo je navalio na mene, a kako nisam znao što hoće
nervozno sam ga udario šakom u gornji dio lijevog uha. Bilo je kao da udaram
konja u slabine i pod člancima osjećam oblost životinjine kosti. Nije ni zaste‐
njao, ponovo se osovio i, s poniznošću koju tada nisam mogao razumjeti (ali je
razumijem sada: prisilna poniznost očaja) tutnuo mi u džep od košulje fotogra‐
ju svog sina. Dok sam pokušavao povratiti dah, još onako zaslijepljen, šutio
sam, kao i on, još nekoliko trenutaka, ne znajući što bih.
On je prešao rukom preko uha i prinio je očima da vidi krvari li, ja sam se
naslonio na ogradu šetnice i pogledao oko sebe u strahu da nas je netko vidio.
Nije bilo ama baš nikoga. Tone vode u rijeci Eré potmulo su hučale u svom kre‐
tanju. Osjetio sam sram zbog toga što sam ga udario. Imao je jednostavne oči,
jednostavan nos, jednostavna usta i bradu. Bio je otac djevojčice. Odjednom
sam shvatio da se nemam čega bojati. Očaj tog čovjeka nalikovao je prisutnosti
rijeke, sili koju je stvarala ta golema masa što je prenosila milijune tona vode i
pijeska. Prešao je nametnutu granicu. Naslutio sam – znao sam – da su Maia i
on razgovarali u nekom trenutku nakon našeg dolaska u grad i da mu je Maia
zabranila da se približava našoj kući. Naslutio sam ‒ znao sam – da je, iako bi
možda volio vidjeti djevojčicu, zacijelo presložio život, a očito je imao i drugu
djecu, među kojima je bio Antonio. Želio sam mu se ispričati, ali nisam bio u
stanju, i napravio sam korak prema njemu. Nije se pomaknuo.
– Naći ćemo ih sve – rekao sam, nastojeći mu se sjetiti imena i shvaćajući da
ga zapravo ne znam. On je to zacijelo naslutio jer je rekao:
‒ Antonio.
Polako sam se vratio kući. Nisam znao jesam li se oprostio od Antonija ili ni‐
sam. Sjećao sam se da sam mu pokušao vratiti fotogra ju i da mi ju je on pono‐
vo stavio u džep košulje, sjećao sam se da sam, kako bih ga prestao gledati, pre‐
59
Blistava republika
usmjerio pogled na jedan od onih velikih listova koje obično zovu slonovim uši‐
ma i da mi se učinilo kako osjećam meku i mesnatu svijest bilja, te prašume koja
uvijek iznova prodire u grad, kao da čeka najmanju priliku da povrati svoj teri‐
torij. Kad sam stigao kući Maia je i dalje spavala. Činila se manjom nego prije,
tako malenom kao kad sam je upoznao u Estepiju. Opružio sam se pored nje, a
ona je otvorila oči osjetivši moju težinu na madracu.
– Znojiš se – rekla je. – Gdje si bio?
– U šetnji.
Nije više ništa pitala. Pružila je kažiprst i obrisala mi vrhom prsta jednu kap
znoja. Prvi put sam pomislio da je možda izvela tu gestu s Antoniom. Baš tu istu
gestu. I još svu silu drugih. Učinilo mi se tužnim što ne možemo stvoriti nove
geste za svaku osobu koju ljubimo, što moramo potezati uvijek iste, jednolične
geste.
Pobojao sam se da će otkriti fotogra ju dječaka u džepu moje košulje pa sam
je skinuo, ne prestajući je gledati. Ona je tu gestu pogrešno protumačila i svukla
svoju košulju. Ja sam nastavio sa zabunom i skinuo se do kraja. Ona također.
Unatoč godinama izgledala je kao djevojka: male grudi, tijelo gotovo bez boko‐
va, kao u dječaka. Kad je bila gola, ostavljala je dojam kao da može gledati iz bilo
kojeg dijela tijela. Obično joj je podrhtavao trbuh.
Ušao sam u nju nekako ukočeno, ljubeći je u vrat da izbjegnem njezin pogled.
Osjetio sam u sebi nešto perverzno: kao da je to što me uzbuđuje bila upravo
spoznaja da je razgovarala s Antoniom iza mojih leđa. Dobro smo se poznavali,
znali smo se međusobno istraživati i poznavali smo jedno drugom uglove. Bilo
je očito da želimo biti brzi i ekspeditivni. I to smo i bili. No osjetio sam kod nje i
manje uobičajen očaj: usred toga poznatog plesa čvrsto me zagrlila i na tren mi
se učinilo da drhti. Potom mi je naslonila bradu na rame i šapnula da me voli.
Kad je bilo gotovo, ležali smo pogleda uprtog u ventilator na stropu. Činilo se
da moramo razgovarati o koječemu i istovremeno baš ni o čemu. Možda je jed‐
no od najvećih iznenađenja braka upravo ta neizbježna formalnost, čak i onda
kad čovjek poznaje tijelo i navike onoga drugog bolje nego vlastite. Svjetlost je
prodirala kroz pukotine na roletama i ocrtavala krivulju ispod njezina nosa, svo‐
jevrstan smiješak. Iznova me opčinilo nepronično lice moje žene.
– Kaješ li se što si se udala za mene? – upitao sam.
Nikad joj nisam postavio ni izdaleka slično pitanje. Bilo je to jedno od onih
manjkavih pitanja, rođenih iz puke sebičnosti ili nesigurnosti. Uvijek sam uspi‐
60
Andrés Barba
jevao izbjeći ih, a taj put to zbog nekog razloga nisam mogao. Bio sam povri‐
jeđen.
– Ti si moja ljubav.
– To nije odgovor na pitanje – navaljivao sam.
Nasmiješila se. Bio je to suh osmijeh, kao od nekog žarenja, nehotična kret‐
nja.
– Naravno da jest – kazala je.
61
Blistava republika
Razmišljam o tim tjednima i jedino što vidim je lice tog dječaka. I danas ču‐
vam tu fotogra ju, no zbog nekog razloga slika izgleda drugačije nego u sjeća‐
nju. Kada sklopim oči, u svijest mi ne dolazi ta slika običnog dječaka namrštenih
obrva: pamtim ovalno lice kao u djevojčice. I crte lica su im slične, ali kod njega
su nekako drskije, kao da je u djevojčice još zastrt onaj pubertetski izraz koji se
već vidi na njegovu licu.
Potraživši ga među snimkama sigurnosnih kamera iz supermarketa Dakota,
ugledao sam ga istog časa. Bio je malo niži od ostalih, ali je imao vrlo karakteris‐
tičnu frizuru, ravno odrezanu kosu s uvojkom posred čela. To je mogao biti
samo on. Bio je jedan od prvih koji su ušli i ujedno jedno od djece ubojica. U
jednom trenutku prišao je zaprepašćujuće mirno Feni Martínez (jednoj od žrta‐
va) i triput joj zario mesarski nož u trbuh. Zatim je ostao nepomičan i gledao je
dok se rušila i krvarila na tlu. Za razliku od drugog ubojstva koje se dogodilo u
napadu, ono što ga je počinio dječak Antonio Lara ne izgleda kao igra, u njemu
je užas koji ne hlapi. Gotovo je ceremonijalno, promišljeno. Ostaje na nogama
gledajući žrtvu nekoliko sekundi, potom čučne daje promotri izbliza ili možda
da joj nešto kaže. U posljednjoj sekundi njih se dvoje odmjeravaju pogledom.
Dječak pruža ruku, ali je ne dodiruje. Ta gesta ostavlja zlokoban dojam. U njoj je
nešto zloćudno i istovremeno savršeno djetinje.
Antoniova slika prevladava u sjećanju na te tjedne. Fizička slika, mentalna
slika, kao da se jedna hrani drugom putem nekog unutarnjeg kanala te se. sva‐
kog dana još malo podebljava. Nisam mogao gledati djevojčicu a da ne vidim
njega kako lebdi nad svakom njezinom kretnjom. Činilo mi se da će u svakom
trenutku krv najzad zazvati krv i da će ona prisloniti uho na zemlju ili sklopiti
oči i čuti glas u snovima, kao braća Zapata. Možda Zapate nisu lagali. Možda je
na kraju krajeva sve to bilo istina te je jedan veliki tok snova i misli tekao iz
prašume prema našim kućama.
Kad bih ostao sam u svom uredu u poglavarstvu, vadio bih fotogra ju tog
dječaka i stavljao je pored Majine i djevojčičine. Tada bi nastao neobičan efekt,
prirodnost nabijena statikom između njih troje. Po povratku kući potražio bih
djevojčicu prešnije nego obično, a ona me izbjegavala. To mi je bilo bolno, ali mi
62
Andrés Barba
je istodobno govorilo da se pretvara u mladu damu i da je to povlačenje normal‐

no u njezinim godinama. Shvaćao sam to, ali zbog nečeg je sve stvaralo nemir u
meni. Vidio sam znakove posvuda, u djevojčici, na ulicama, u temperaturi, čak i
u pozitivnim gestama; u Majinoj ljubaznosti, u ljepoti rijeke, u šupljoj tišini koja
bi nastala svaki put kad bi umuknuli cvrčci, u prašumi.
Maia je tada vježbala Sibeliusov Koncert za violinu, možda jedan od naj‐
ljepših komada koje sam ikad u životu čuo kako ih izvodi. Uzdala se da će izbo‐
riti mjesto prve violine u mjesnom orkestru, no ta ju je ambicija previše pritiska‐
la a ta skladba pomalo nadilazila njezine mogućnosti, bila je previše stroga, me‐
lodijske fraze bile su tako precizne da je sitna greškica mogla razoriti čitav smi‐
sao. Vidio sam se kako se stalno iznova trsi s tim komadom što ga gotovo nitko
neće razumjeti i da joj cijeli slog te partiture raste pod kožom. Sibeliusova melo‐
dija bila je kao krvožilje, jednostavna i čvrsta poput slapa tlakova, majušnih po‐
kreta.
Tada se to počelo događati. Tada su počela nestajati djeca. Naša djeca. Isprva
nitko nije mogao vjerovati u to, činilo se da su ti slučajevi izolirani i međusobno
nepovezani. Očekivalo se da će se pojaviti prije ili kasnije, da će policija nazvati
s neke benzinske pumpe držeći djecu za ruku ili da će ih netko pronaći pred
nečijom kućom i obavijestiti poglavarstvo, no sati su svejednako sumorno prola‐
zili. Draže bi nam bilo da se radilo o otmičaru. Ili čak o ubojici. O bilo kojoj vrsti
užasa koja bi nam bila poznata. Prvi slučaj zbio se 6. ožujka: Alejandro Miguez,
devetogodišnji sin kardiologa i poštanske službenice; drugi dva dana poslije,
Martina Castro, kći dvaju djelatnika službe za čistoću; treći je bio Pablo Flores,
jedanaestogodišnjak, sin mladog udovca, kolumnista El Imparciala iz San Cris‐
tóbala.
Nestali su između 6. i 10. ožujka 1995. Kada danas čita ondašnje mjesne novi‐
ne, čovjeka gotovo spopadne bijes. Govori se o nestanku djece, a kraj fotogra ja
se protežu tekstovi o dječjim ma jama ili popisi ekspresnih otmica. Ta šutnja o
njih trideset dvoje savršen je pokazatelj do koje mjere nismo željeli izricati ono
što se nismo usuđivali misliti. Čak se i sam Víctor Cobán doima zbunjenim i
piše članak pun očitih stvari o opasnostima slobode s kojom se naša djeca u to
vrijeme kreću sama, kao da je jedini problem u tome što im ne dajemo ruku kad
prelaze ulicu ili što se igraju bez nadzora u parkovima pred našim kućama.
Što se mora dogoditi pa da troje djece iz srednjeg sloja, dobro odgojene i bez
većih problema u obitelji, neki od njih čak i plašljivi ako je vjerovati svjedočans‐
tvima samih obitelji, jednog dana pobjegne iz kuće kroz prozor ili ispod ograde
63
Blistava republika
u svojem vrtu da bi se priključili malom dječjem čoporu izoliranom u prašumi?

Čak i pod uvjetom da ustanovimo kako su stupili u kontakt s njima, što ih je na‐
velo da odu, kakav je to napon prešao s jednih na druge? Čak ni djeca koja se
nisu uspjela pridružiti onoj drugoj djeci i ona koju su zatekli na djelu, s jednom
nogom na prozoru i na rubu da pobjegnu, nisu to bila kadra dobro objasniti. Na
ispitivanju bi se rasplakali, smeteni, kao da je silina pitanja bila veća od one koja
ih je nagnala da pokušaju pobjeći. Govorili su da žele poći sa svojim „prijatelji‐
ma“, no kad bi ih se pitalo kojim to prijateljima, opisivali su mjesta i situacije u
kojima bi bilo nemoguće da im je itko prišao.
Na mnogim su se mjestima također komentirale epizode koje su se odigrale
tih dana, snimke kamera iz pojedinih trgovina i privatnih kuća na kojima se po‐
javljuju djeca, uvijek u noćnim satima. Činjenica je da je tijekom tog tjedna ut‐
vrđeno nekoliko krađa namirnica i da sve ukazuje na to da su ih ukrali oni, no
među slikama što ih je Valeria Danas uvrstila u svoj tendenciozni dokumentarne
Djeca ima samo jedna koja zaista pripada tom tjednu: kućna snimka koju je na‐
pravio neki prestrašeni otac i na kojoj se vidi kako skupina od četvero djece u
dobi od približno dvanaest godina preskače ogradu kuće i razgovara s dječakom
koji se pojavljuje na prozoru. U prizoru ima noćne mutnoće: s jedne strane vidi
se grupa djece s nosićima podignutim prema prozoru, zgrnute na okupu kao da
je posrijedi jedno jedino stvorenje, s druge se pak vidi zavedeni dječak, u kra‐
ljevskoj samoći.
Kad god vidim tu sliku, pokušam se prisjetiti strategija dječjeg zavođenja
kakve sam vidio kod djevojčice kad sam je prvih godina pratio u park u Estepiju;
uvijek prozirna formula, prilaženje i povlačenje, rizik izlaganja i ljepota trijumfa
nad tuđom voljom, onaj osjećaj koji je tako teško priopćiti ali tako lako prepoz‐
nati, osjećaj da je privučena nečija pažnja. Dijalektika zavođenja među djecom
kudikamo je intuitivnija nego kod odraslih, ima drugu temperaturu, drugu logi‐
ku i, dakako, drukčije nasilje.
Na toj noćnoj snimci vidi se kako se dječak koji se promolio na prozoru
malo-pomalo prestaje bojati. Potvrđuje to niz ulančanih izraza na licu, a onda i
pomalo blesava gesta koja izgleda kao osmijeh, kao da je skupina djece pogodila
nešto baš smiješno i uvjerljivo. Dječak nestaje s prozora i vraća se za nekoliko
minuta s limenkama, no tu ne završava razgovor. Naginje se i dodiruje im kosu,
najprije jednom a onda i drugom što se izdiže iznad svih i za koje se ispostavi da
je djevojčica. Lijepa djevojčica kuštrave kose, minijaturna lavica. Taj sam prizor
gledao možda više od dvadeset puta i u veoma različitim situacijama, no tek mi
64
Andrés Barba
je posve nedavno privuklo pozornost kako malo riječi razmjenjuju. Kako malo
govore ta djeca. Nijemo zavođenje. Volio bih da mi je žena živa, da je pitam
zašto me toliko zaprepašćuje nešto toliko jednostavno.
Do 10. ožujka grad se u pogledu tih nestanaka ograničio na to da čini ono
isto što je činio do tada svaki put kad bi bio stjeran u kut: da trpi dok problem ne
mine.
No dogodilo se suprotno. Toga 10. ožujka na naslovnici El Imparciala osva‐
nuo je oglas što ga je potpisao Pablo Flores – otac jednog od nestale djece – i u
kojemu se od svih žitelja zahtijeva da se okupe na Trgu Casado iste večeri u
osam sati. U tom pozivu (koji je uspio objaviti u lokalnoj rubrici zahvaljujući
tome što je bio kolumnist tih novina) želio je da se cijelo stanovništvo digne na
oružje sučelice neoprostivom nemaru policije i nesposobnosti da pronađu našu
djecu. Članak Pabla Floresa imao je električni naboj manifesta. Počinjao je ape‐
lom u drugom licu jednine na sve žitelje San Cristóbala: Pogledaj svog sina, svoju
kćer... i na koncu izrekao neizrecivo: od napada na supermarket Dakota u ovom
gradu vlada strah čak i od toga da se izgovori riječ „dijete“. Flores je poput
stručnjaka pogađao srž pitanja: svake minute koja prođe, svake sekunde, još je
malo teže pronaći mog sina. Da bi završio vapajem: Pomogni mi.
I danas je teško znati koja su točno bila očekivanja Pabla Floresa kad je sa‐
zvao sve te ljude na Trgu Casado. Najvjerojatnije se radilo (kao u slučaju Anto‐
nija Lare kad me tjedan dana prije toga na šetnici uz rijeku zgrabio za vrat) na‐
prosto o očaju utučenog oca, no Flores je uvelike nadilazio prirodni pro l
huškača. Četrdesettrogodišnjak, ekonomist po profesiji i udovac otprije samo
godinu dana, vratio se u San Cristóbal nakon što je jedno desetljeće radio u pri‐
jestolnici i odgovarao je rijetkom uzoru visokokvali ciranog profesionalca. Oči‐
to mu nije išlo dobro; nekoliko mjeseci po povratku nenadan srčani udar
okončao je život njegove žene, a godinu dana poslije, kad se počeo oporavljati,
sin mu je nestao ne ostavivši ni najmanjeg traga.
Istoga dana kad je u El Imparcialu objavljen taj poziv – a videći kako je situ‐
acija na rubu da izmakne kontroli – gradonačelnik Juan Manuel Sosa sazvao nas
je u kriznom kabinetu i predložio mogućnost da se to okupljanje zabrani, jer da
bi se „moglo svašta očekivati“. Gradonačelnik je strahovao – i to ne bez razloga
– da će postati ne samo političar odgovoran za ono što se događalo od napada
na Dakotu nego i savršena meta za bijes naroda. Gledano u perspektivi, to okup‐
ljanje moglo se pretvoriti u prototip provincijalne politike: s jedne strane popu‐
65
Blistava republika
listički gradonačelnik naviknut na samovolju, s druge svita nasumce izabranih

dužnosnika i naposljetku situacija neodrživoga gnjeva.
Glavna mana Juana Manuela Sose, kao i većine provincijalnih političara, nije
bila zloća, nego posvemašnji nedostatak mašte. Čovjeku poput njega Pablo Flo‐
res bio je savršena protutvar: još uvijek mlad, nadaren i s razvijenom klasnom
sviješću. Ne samo što mu je bio prirodni neprijatelj nego mu je i uzvraćao po‐
gled i prijetio mu smrtonosnim kamenom: nehajem s kojim se odnosio prema
toj krizi oko djece. Netko mu je predložio da, umjesto da spriječi okupljanje na
Trgu Casado, pokuša na njemu institucionalno sudjelovati kako se ne bi poka‐
zao kao „službeni neprijatelj“. Situacija je bila toliko beznadna a roditelji toliko
željni da pronađu svoju djecu da bi se politička opasnost sadržana u situaciji do‐
kinula istog časa kad bi ljudi vidjeli izraze i znakove isprike.
I, protivno svim predviđanjima, u osam sati te večeri, pred gnjevnom gomi‐
lom Sosa se popeo na binu na kojoj su navodno trebali govoriti oni koji su ga
htjeli zbaciti. Sâm to nikad ne bih bio mogao zamisliti. Pretpostavljam da je iz‐
išao političar kojeg je nosio u sebi. Možda je doista mislio da će sve srediti s par
zvučnih zagrljaja i fotogra ja na kojima ljubi djecu, ali nikome nije padalo na
pamet da ga grli i tamo nije bilo nijednog djeteta koje bi mogao poljubiti.
Zvižduci su bili toliko glasni da mu se osmijeh zgrčio čim se popeo na binu. Net‐
ko je zaprijetio da će hitnuti bocu i na trenutak se mogao vidjeti strah na njego‐
vu licu, ali je odmah potom povratio staloženost. Činjenica je i da je među više
od četiristo ljudi koji su bili ondje bilo i trideset policajaca u civilu koji su tvorili
kordon kako bi se spriječilo da ga linčuju.
Miting sam promatrao sa suprotnog kraja trga. Izgledalo je da ljude na okupu
drži energija koja ih ujedno razjaruje, i zbog toga mi se čini gotovo kao čudo što
nasilje nije počelo prije. Gradonačelnikov govor bio je toliko komičan da je još
više razbjesnio ljude; umjesto da obznani kako se gradska policija već dala u po‐
tragu za tom djecom, ponizno se ispričao i stao uvjeravati nazočne kako će istog
časa osobno preuzeti stvar u ruke (dajući na znanje upravo suprotno: da to nije
učinio sve do tada).
U tom trenutku Pablo Flores se popeo na binu i povikao: Moramo pronaći
našu djecu! i na Trgu Casado zaorila se rika od čijeg se spomena i dan-danas lec‐
nem. S obzirom na miroljubivu, ako i ne i upravo tromu narav većine ljudi koji
su se nalazili ondje, čini se nemogućim da je reakcija bila toliko nagla. Na snim‐
kama Valerije Danas ta se sekvenca prekida malo nakon urlika odobravanja, no
u stvarnom je životu potrajala pet dugih minuta. Pet minuta pljeskanja i klica‐
66
Andrés Barba
nja. Kao da je trajanje izmijenilo narav te eksplozije: u početku je to bilo odobra‐

vanje, poslije se više nije znalo što je. Prijetnja, gnjev. Gradonačelnik je užurba‐
no sišao s bine. Pomislio sam da smo u opasnosti. Da smo svi mi tamo u opas‐
nosti. U samom Pablu Floresu bilo je nečega histeričnog, oči su mu bile crvene
od očajanja, a zacijelo i od neispavanosti nakon tri dana jalove potrage. Nema
ničeg opasnijeg od ludila onih koji su po prirodi razboriti. Za razliku od onoga
što se događa s nasilnicima, kod razboritih je ta mahnitost bespomoćna i radi‐
kalna. Da mu je netko doveo sina i postavio ga preda nj, Pablo Flores ga možda
ne bi ni vidio, pogled mu je već bio previše zamračen.
Nije mogao reći mnogo više od toga. U uglu trga najbližem pozornici izbila je
tučnjava. Mikrofon se više nije čuo.
Nekoliko trenutaka činilo se da će stvar utihnuti, ali odjednom se prometnula
u pravu bitku na otvorenom polju. Više od trideset ljudi odjednom se našlo u
tučnjavi koju su zasigurno izazvali policajci u civilu koji su štitili gradonačelni‐
ka. Policijski odred koji je bio spreman za moguće koškanje na rubovima trga
začas se umiješao i situacija se nepovratno zakuhala.
Na petnaest metara od sebe vidio sam savršeno prepoznatljiv ovratnik Anto‐
nija Lare i pokušao mu se približiti, ali sam ga odmah zatim izgubio iz vida. Iz‐
išao sam odande kako sam znao i umio te se uputio u poglavarstvo. Pola sata
poslije doznao sam da je tučnjava završila s dvanaestero ozlijeđenih, bez teških
ozljeda, i s troje uhićenih, među kojima je bio Pablo Flores. Doznao sam i još
nešto: da je za vrijeme cijele te gungule, iste večeri nestalo još troje djece, dva
dječaka i djevojčica, koji su iskoristili nered na Trgu Casado.
67
Blistava republika
Ljubav i strah imaju nešto zajedničko: oboje su stanja u kojima dopuštamo da

nas obmanjuju i da nas vode, povjeravamo nekom da upravlja našom lako vjer‐
nošću i, nadasve, našom sudbinom. Mnogo sam se puta pitao kako bi se uprav‐
ljalo istom tom krizom vezanom uz njih trideset dvoje samo deset ili petnaest
godina kasnije nego što se stvarno odigrala. Skok između tog siječnja 1995. i si‐
ječnja 2005. ili 2010. već bi bio nepovratan. Istina, površinski spektakl istine,
društvene mreže i mobilni telefoni koji staricu od devedeset godina mogu pre‐
tvoriti u izvjestiteljicu nisu postojali te tako nedavne – a već pradavne – 1995.
godine. Već puko izricanje rečenice „Ovo je stvarno“ izmijenilo se više u posljed‐
nja dva desetljeća nego u posljednja dva stoljeća, a šetnica uz rijeku Eré na koju
žitelji San Cristóbala danas u predvečerje dolaze da budu viđeni i da se fotogra ‐
raju isto je i istodobno posve drugo mjesto. Izmijenilo ga je nešto tajnovitije od
protoka vremena: dokidanje našeg povjerenja. Zar su se doista dogodile sve te
stvari? Mlađi slušaju tu priču kao da se radi o mitskoj pripovijesti, a mi, koji smo
sve to vidjeli svojim očima, ne činimo se mnogo uvjereniji od njih. Slike, uosta‐
lom, tomu i ne služe. To što smo vidjeli trideset dva trupla na šetnici nije bogzna
kako pripomoglo.
Sada znam da sam te večeri kad se dogodilo okupljanje na Trgu Casado dije‐
lom prestao biti osoba koja sam cijeli život bio. Vratio sam se u zgradu poglavar‐
stva najsporije što sam mogao, još potresena tijela, nastojeći smisliti neki plan.
Obuzela me neobična odlučnost i kad sam napokon stigao otišao sam ravno u
ured Juana Manuela Sose. Bio je na sastanku s Amadeom Roqueom i pustio me
da čekam više od četvrt sata. Dok sam sjedio u predvorju ureda, ona se od‐
lučnost donekle kristalizirala.
Pustili su me da uđem. Tajnica je zatvorila vrata. Prostorija je bila veoma za‐
gušljiva. Prvi put sam se nalazio nasamo s Juanom Manuelom Sosom u njego‐
vom uredu. Učinilo mi se da primjećujem njegov nemir i onaj dojam blizine
opasnosti što ga uvijek ostavlja čovjek koji se boji. Tek sam tada shvatio da je bi‐
jesan zbog poniženja od zvižduka na Trgu Casado. Zbog nekog razloga koji mi
izmiče bio je uvjeren da sam ja bio jedan od pokretača te ideje. Upitao me što ja
68
Andrés Barba
mislim, tko je on. Na trenutak sam pomislio da će ustati i nasrnuti na mene, ali
samo se neobično tankoćutno uhvatio za rukohvate svoje stolice.
Još mi je nevjerojatnija bila moja vlastita reakcija: hladno sam ga upitao što je
zamišljao da će se dogoditi. Rekao sam mu da nema prijatelja i da u tom pogla‐
varstvu nitko ne razgovara otvoreno s njim. Dok sam mu govorio te riječi, pitao
sam se što me navodi na tako samoubilački stav, a to mi je pitanje i dan-danas
zagonetka. Shvaćao sam da su mnoge stvari koje ću učiniti vrijedne pokude pa i
kažnjive, ali sam bio zadovoljan što sam pronašao brzo rješenje koje će svima
biti na korist: izbjeći ćemo društvenu pobunu i naći se u komotnom položaju da
okončamo tu krizu.
Iznio sam mu svoj plan: staviti medije pod nadzor službenom verzijom koja
će sutradan smanjiti mogućnost „pobune“, smjesta pustiti Pabla Floresa iz ćelije
i u zoru poslati prethodnicu u prašumu s apsolutno svim policijskim snagama
koje imamo u gradu. Treba pronaći tu djecu. Treba ih pronaći odmah. Dovoljno
je – rekoh – da pronađemo jednog. Djeca nisu odrasli, kazao sam, djeca na kraju
progovore, samo treba znati kako ih natjerati da progovore .
Gradonačelnik me upitao na što mislim.
Rekao sam da mislim kako mu to nije potrebno objašnjavati.
Nastupila je tišina u kojoj je on ponovo pogladio rukohvate. Odjednom se
spustila noć i nas smo dvojica ostali u toj prostoriji u polutami, kao dva šišmiša.
Upalio je svjetlo i upitao me kako se zovem. Tada sam shvatio da sam do tog
časa razgovarao s nekim tko nije znao ni ono najosnovnije o meni. Nije me čak
ni prepoznao, ali me gledao kao što pijanac gleda suprugu koju prezire, s opa‐
kom i ratobornom zajedljivošću. Htio je da mu objasnim svoj plan i to sam uči‐
nio. Gotovo se moglo čuti kako radi taj priprosti, ali učinkoviti mozak.
– Ako padnem ja, padaš i ti – kazao je naposljetku, a kako nisam odmah od‐
govorio, dodao je: – Ako padnem ja, past ćete svi.
Pokušao sam se usredotočiti na njegovo lice, zapanjivalo me što sam svoju
sudbinu tako lakomisleno združio sa sudbinom toga političkog leša.
– Tako se čini – odvratio sam.
Na gradonačelnikovu licu ocrtao se osmijeh.
– Ako padnem ja, past ćete svi.
U nekim je situacijama toliko očito što bi trebalo osjećati da ispadne nevjero‐
jatno ako čovjek to ne osjeća. Razlozi ne ublažavaju bol ali je objašnjavaju, hit‐
nost stvarnog se rasprši i ono zauzvrat poprimiti stanovitu auru idealnog, kao da
je netko odlučio umjesto nas. Vidim tu sliku sebe samoga pred gradonačelnikom
69
Blistava republika
kao sliku nekog izvanjskog i tuđeg, sjećam se svog izgleda iz tog vremena, ali
osjećaj koji me naveo da izgovorim te riječi (sa svim nasiljem što su ga one po‐
drazumijevale) ostaje nešto netaknuto, slika je moja, ali u njoj je nešto izopačeno
ili iščašeno, kao da su mi oči odjednom počele treptati posuvraćenim kapcima.
U takvim sam prilikama inače razumniji – možda popustljiviji – i mislim da
cijela ta predstava nalikuje onom toliko čestom i običnom prizoru: dijete koje
danima iskušava oca dok ovaj naposljetku ne izgubi strpljenje, onaj trenutak
zaslijepljenosti kad otac udari šakom o stol i ustane spreman da kazni dijete, ta
sekunda što prethodi zičkom nasilju, koja je samo mentalno nasilje. Zar u tom
trenutku nešto ne ulazi u igru? I taj izraz s kojim se dijete naglo okrene prema
ocu i uvidi da je prešlo granicu, je li to nešto zbiljsko ili ostaje puka blizina neče‐
ga što se još nije zbilo, što još nije stvarno? Njih trideset dvoje prešlo je tu grani‐
cu i grad San Cristóbal lupio je šakom o stol, no od točke bijesa do zbiljskog na‐
silja ostao je još komad puta.
Da se ucijeni Manuela Ribera, direktora El Imparciala, nije se trebalo suviše
pomučiti. Dovoljno je bilo slijediti upute koje mi je dao Sosa. Rekao sam mu da
govorim u gradonačelnikovo ime i da sutradan neće objaviti ni riječi o posljed‐
nje troje djece koja su nestala ni o tučnjavi koja se dogodila na Trgu Casado ako
ne želi da poglavarstvo poništi ugovor po kojemu novine plaćaju kredit koji ih
ekonomski drži u šaci. uǝpoq :ɐpɐɹqo Nastala je zlokobna i tužna tišina koja mi
je dala naslutiti da se sličan prizor ne odigrava prvi put, iako s drugim akterima.
Ponovo me iznenadio moj spokoj.
– Ne želimo – nastavio sam – da se narod pobuni, moramo se usredotočiti na
potragu za nestalom djecom i ne možemo ugroziti njihovu sigurnost.
Sigurnost, ta čarobna riječ, te čini koje mogu dokinuti čak i najosnovniju lo‐
giku. Manuel Ribero nije odmah odgovorio. Rekao mi je da prihvaća ne objaviti
vijest o novim nestancima, ali da je nemoguće ne objaviti onu o zbivanjima na
trgu, bilo je previše svjedoka i jedan mu urednik već piše članak. Rekoh mu da
taj članak pretvori u pismo ravnatelju, ali da je službeni stav novina taj da je
okupljanje na Trgu Casado proteklo savršeno normalno, da ću se ja sam pobri‐
nuti da napišem taj članak i predam mu ga za sat vremena.
Iznenađuju brzina i učinkovitost kojima se ljudi pokoravaju protupravnim
postupcima i zloupotrebama u kritičnim situacijama. Bio je to prvi (i posljednji)
put u mom životu da nekog ucjenjujem. Pretpostavljao sam da ću osjetiti otpor
Manuela Ribera prema mojoj ucjeni, kao i svoj vlastiti zazor spram nje, i premda
je bilo obojega, speci čna težina mjesta na kojemu se odigravala radnja, ono što
70
Andrés Barba
je njega navelo da prihvati i mene da ga ucijenim, ostalo je neizbježno izvan ok‐

vira. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da ćemo obojica osjetiti isti nagli i
gotovo istodobni strah – kao da je ucjeni jednog i poniženju onog drugog potre‐
ban zajednički teritorij – a kamoli da će nas taj strah ujediniti na tako osobit
način, kao da nas obojicu štiti nehotična gesta. Intiman čin.
Pitao sam ga ima li djece. Odgovorio mi je da ima troje.
– Nije ovo sve ugodno – kazao je.
‒ Ali neće još predugo trajati – odvratio sam.
– Trajat će dokle god ljudi kao što ste vi i kao što sam ja budemo nastavili ra‐
diti ovakve stvari.
Bila je to diskretna pouka. Trebalo mi je dugo da je shvatim jer mi brzina te
večeri nikad ne bi dopustila da razaberem kako u njoj nije bilo nikakva osobnog
napada, ali ja sam ga osjetio i osorno mu odgovorio. On mi više nije ništa uzvra‐
tio, samo je spustio telefon i više mi otada nije uputio nijedne riječi. Od tog je
dana prošlo dvadeset godina, ali kad god bismo se sreli i kad bih mu pokušao
pristupiti, upadljivo mi je okretao leđa. Da me u bilo kojoj od tih prigoda pustio
da govorim pola minute, saznao bi da mu samo želim zahvaliti na toj gesti.
71
Blistava republika
Početak potrage dogovoren je za sutradan, 11. ožujka 1995. u pet sati ujutro.
Osim 164 pripadnika gradske policije i redarstva, očekivalo se barem četrdeset
dobrovoljaca, od kojih su većina bili rođaci posljednje nestale djece. Pablo Flores
se pobrinuo za „regrutiranje“ te skupine. Trebali smo nekoga tko će predstavljati
autoritet pred obiteljima, a tko bi za to mogao biti bolji nego on. Dali smo mu
popis uputa za one koji se budu željeli priključiti i zamolili ga da budu krajnje
točni. Ja sam te noći jedva spavao. Izišao sam iz ureda u dva ujutro, nakon što
sam se uvjerio da je El Imparcial objavio tekst koji sam napisao o zbivanjima na
Trgu Casado.
Prije odlaska kući navratio sam u ured Arnadea Roquea, ravnatelja policije,
koji je u tom času bio na sastanku sa suradnicima i dogovarao s njima rutu po‐
trage u koju će zorom krenuti. Protivno onome što mnogi misle, Roque je u biti
bio dobar tip. Težak i sitničav, bez sumnje, ali na koncu ipak dobar tip. Njegovo
mrgodno lice i početna ćelavost loše su se slagali s tim širokim, gotovo ženskim
bokovima, ali naučio je to nadoknađivati uvijek žustrim kretnjama. Pored njega
je četvero ljudi bilo nagnuto nad velikim zemljovidom okolice grada. Roque je
govorio malo glasnije nego obično, a njegovi suradnici djelovali su pomalo
uplašeno. Učinilo mi se da se zbog te afere s djecom u njega počela uvlačiti ner‐
voza, kao da su zbog nepredvidljivosti onoga što se moglo dogoditi nastajali
kratki spojevi u logičkoj strogosti s kojim je bio naviknut organizirati svoje raz‐
mišljanje. Ne samo što ga je to stajalo već više od desetak ozbiljnih opomena
koje mu je uputio gradonačelnik, i što mu je time bilo ugroženo radno mjesto;
posrijedi je bilo nešto dublje, elementarnije, nešto s čime se pomalo više nije
mogao nositi i što ga je navodilo na neuvijeno nasilne reakcije uslijed tričavih
povoda.
Svi smo bili iscrpljeni i izgledali smo kao živi mrtvaci. Amadeo Roque je po‐
kušao pokazati područje na karti odakle će sutradan krenuti prva skupina, ali
mu je puknuo vrh olovke, i umjesto da je našilji ili zatraži drugu olovku, smjesta
ju je prelomio i bacio u lice pomoćniku. Bio je to čudan, neočekivan trenutak,
pogotovo za čovjeka koji je kao on bio do neurotičnosti zaokupljen gestama. Či‐
nilo se da je manje posrijedi nasilna reakcija a više predstava, ili bolje rečeno
72
Andrés Barba
proba predstave. Htio je „vidjeti“ samoga sebe kako čini nešto nepredvidljivo.
Sada shvaćam da nije bio jedini. Svi mi okupljeni ondje odnosili smo se jedni
prema drugima s nepovjerljivom distancom, ne toliko stoga što ne bismo znali
kakve će biti reakcije drugih, koliko zato što već pomalo nismo mogli kontroli‐
rati vlastite reakcije.
Dva sata kasnije u poglavarstvu više nije bilo nikoga. Razišli smo se gotovo
bez pozdrava. Noć je bila paradoksalno spokojna usprkos svemu što se dogodilo.
Mjesec je bio bezmalo pun i ocrtavao je sjenu drveća na pločniku tamo gdje nije
bilo električnog svjetla, a takvih je mjesta tada još bilo mnogo. U tih petnaest
minuta šetnje do kuće pomislio sam kako bi svakog časa preda me moglo iskoči‐
ti neko dijete. Zamišljao sam da ima pogrbljena leđa i lice kao Antonio Lara na
fotogra ji koju mi je dao njegov otac i koju sam uvijek nosio uza se. U mojoj
mašti izgledao je kao mitsko stvorenje iz dječjih pripovijesti, vilenjak, šumski
patuljak. Nekoliko minuta – kao u bajkama – pomišljao sam kako njegovo uka‐
zanje ovisi samo o mojoj želji i da će se dijete, budem li to dovoljno želio, napos‐
ljetku pojaviti, no poželio sam to i nije se pojavio nitko. Povjetarac je tek blago
ćarlijao i na vratima moje kuće sve je bilo nepomično. Svjetlo nije bilo upaljeno
ni u dnevnoj ni u djevojčičinoj sobi, samo se vidio slabašan sjaj u spavaćoj sobi,
onaj što je dopirao s Majina noćnog ormarića.
Kad sam otvorio vrata dočekala me Moira, kuja koju smo pregazili kod ulaza
u našu kuću onoga dana kad smo stigli u grad. Nismo je uspjeli pretvoriti u
kućnog psa. Provodila je s nama duga razdoblja, ali je onda nestajala pa se
vraćala nakon više mjeseci, polumrtva od gladi ili vrata izranjenog u nekoj bor‐
bi. Životinja nije našu kuću shvaćala kao dom, nego kao središte u koje se vraća‐
la u iščekivanju čuda. Uvijek kad bi se vratila dočekivali smo je radosno, ali i
nespokojno. Maia je nije dodirivala zbog praznovjerja, a djevojčici smo zabranili
da se igra s njom iz straha od bacila koje je donosila sa sobom pri svakom po‐
vratku. Taj posljednji put bila je bliža smrti čak i nego prilikom gaženja: neka vr‐
sta tropske muhe zvane rezno ubrizgala joj je ličinke pod kožu i paraziti su se
hranili njezinim mesom toliko mjeseci da je, kad je došla kući, bila u gotovo ne‐
izlječivom stanju. Razgrnuo sam joj dlaku i uz beskrajno gađenje otkrio kuglu
ličinki veliku kao mandarina koja se izvijala ispod vrata. Ta živa masa poluslije‐
pih stvorenja načas se umirila i potom se počela još pomamnije migoljiti. Kuja
se sada oporavljala. Žustro je dahtala i u tmini zurila u mene, s upornošću koja
bi kod čovjeka bila nepodnošljiva. Rana joj je zacijelila i samo joj je ostalo jedno
olinjalo mjesto ispod ogrlice.
73
Blistava republika
Sve se opire smrti, pomislih, od ličinke do sekvoje, od rijeke Eré do termita.

Neću umrijeti, neću umrijeti, neću umrijeti, to kao da je jedini pravi krik na
ovom planetu, jedina istinski pouzdana sila. Dokazivala je to ta kuja, Moira, pu‐
kim mahanjem repa kad me dočekala, dokazivala je to djevojčica usnula u sobi,
Majina pomnja kad sam joj došavši u spavaću sobu ispričao što se dogodilo,
usredotočena svjetlost oštroumlja u očima moje žene. I dok sam to činio, gnjev‐
no sam ćutio prijeku hitnju toga elementarnog krika – neću umrijeti, neću
umrijeti, neću umrijeti... Činilo mi se da nešto prolazi ponad nas, iznad Maje i
mene, nešto slično nekom dobru. Ali ni ta blagotvorna sila nije uspijevala
ublažiti napetost krika.
Podrobno sam joj ispričao sve o tučnjavi na Trgu Casado.
Rekao sam joj da sam te večeri ucijenio direktora El Imparciala i da će u zoru
početi potraga i da smo odlučni stati tome na kraj jednom za svagda.
Maia mi je rekla da zatvorim oči i pokušam se odmoriti. Pogledao sam je bez
riječi. U tami je imala crne oči s golemim slijepim zjenicama, kao novorođenče.
Učinilo mi se da je na neki nepriopćiv način ponosna na mene, ali s razloga koji
su sve samo ne očiti i koje mi, kao i uvijek, ne namjerava reći. Odjednom sam
osjetio umor od tog dana, no što je više sve oko mene bilo nepomično, to mi se
snažnije činilo da odjekuje onaj krik. Ležeći na boku pored mene, Maia mi je
položila ruku na leđa. Tu je jednostavnu kretnju izvodila svaki put kad me htjela
umiriti. Ista ta mala i topla ruka, kojoj su vršci prstiju bili hrapavi zbog violin‐
skih žica, sada se doimala toplijom nego inače, kao da to nije bila ruka nego
nešto pomalo grubo, kao štap kojim me netko gurka prema litici. I cijelo se vri‐
jeme, stalno iznova čuo taj krik, katkad kao oporo hroptanje grohota, drugi put
kao nešto milozvučno i uznemirujuće. Neću umrijeti, neću umrijeti, neću umri‐
jeti...
Probudio sam se natopljen znojem.
– Nisi prestao govoriti u snovima – šapnula je Maia.
‒ I što sam govorio?
– Nije se dobro razumjelo.
– Ne želiš mi reći? – upitao sam.
Moja je žena imala poseban način izbjegavanja molbi koje joj se nisu sviđale;
smješkala se i ispaljivala ubojite hice.
‒ Ako ne želiš znati, zašto me pitaš?
Naši su razgovori nerijetko završavali tako, kao istočnjačka pripovijest. Re‐
koh joj da se možda neću vratiti toga dana, da smo naumili ostati u potrazi sve
74
Andrés Barba
dok ne pronađemo djecu. Odvratila mi je da ne preuzimam na sebe situaciju

koja me nadilazi. Rekla mi je i nešto uznemirujuće, posve u svom stilu: da se ne
bojim.
– Da se ne bojim čega? – upitao sam.
– Toga da ih nađeš.
75
Blistava republika
U pet sati ujutro zrak je bio proziran, neke su ulične svjetiljke još gorjele i nije
se čuo nikakav šum. Bio sam toliko pospan da sam tek nakon dvjesto metara
hoda prema riječnoj šetnici spazio da uz mene kaska Moira. Nosila je bijelu ogr‐
licu protiv parazita s malom kićankom koja je tiho zveckala svaki put kad bi se
pomaknula. Kao i prvi put kad sam je vidio, iznova me zatekla njezina elegancija
ovčarke mješanke. Shvatio sam da mi želi uzvratiti nekom vrstom usluge i pomi‐
lovao sam je po glavi da joj na tome zahvalim.
Skupinu je činilo više od dvjesto osoba, policajaca i dobrovoljaca. Okupili su
se na turističkom pristaništu. Iznenadilo me što ih je toliko, što su toliko sprem‐
ni. Tadašnje pristanište nije ni približno izgledalo kao danas, a brod koji je prela‐
zio rijeku nije tada bio onaj blistavi bijeli katamaran na koji su svi u San Cris‐
tóbalu danas toliko ponosni, nego orahova ljuska obojena u plavo koju je neki
šaljivčina okrstio „Polutanko“. Amadeo Roque popeo se na pramac i povikao na
megafon da je on šef policije i da će nam dati upute kako da češljamo teren. Dje‐
lovao je malo manje umoran nego prethodne večeri, ali i napetiji. Tako je žesto‐
ko zgrabio brodsku ogradu da se činilo kao da kroti ždrijebe. Povikao je da se u
potrazi toga prvog dana namjerava pročešljati površina od gotovo šest kilometa‐
ra u unutrašnjosti prašume, da je nemoguće da su djeca zašla dublje. Naum se
sastojao u tome da se prodre na istočnu stranu – na posljednje mjesto gdje su
uočeni razni tragovi – i da se odande razvije lepeza prema zapadnoj strani gra‐
da, kao u kružnom lovu.
Muškarci (gotovo cijeli odred sačinjavali su muškarci, s iznimkom pet ili šest
žena koje su u tom trenutku pripadale sigurnosnim snagama) bili su nervozni.
Uglavnom su slijedili upute koje smo im prethodno dali; nosili su duge hlače i
čizme te svijetlu pamučnu odjeću. Izrazi lica bili su im strogi i dremljivi. Načas
me cijeli taj prizor podsjetio na ona ranojutarnja proštenja koja su se dok sam
bio dijete održavala po dolasku proljeća. Obred drevan poput života ljudi: slav‐
ljenje ciklusa, svetkovanje smjena godišnjih doba i iskanje blagostanja od bogo‐
va. U usporedbi s tom dvopolnom prašumom koja prolazi samo kroz sušno i
vlažno doba godine, svijet godišnjih doba kao da pripada drugoj galaksiji. Ama‐
deo Roque izvikivao je upute s brodskog pramca i svjetlost svitanja izoštravala je
76
Andrés Barba
crte lica koje su dotad bile zamrljane. Jednu od skupina u potrazi, onu najbližu
rijeci, predvodit će Pablo Flores. Davanje određenog autoriteta u potrazi baš nji‐
ma bilo je bez sumnje dobra odluka. Njegova gorljivost kao da se pomalo ras‐
pršila – sigurno zbog iscrpljenosti – no još je imao onaj luđački pogled s kojim
se popeo na binu na Trgu Casado. Antonija Laru, međutim, nisam vidio. Znao
sam da se sigurno nalazi u grupi jer sam vidio njegovo ime na popisima, ali ga
nisam uspio pronaći. Začula su se tri zvižduka, znak da hajka počinje, i smjestili
smo se na svoje položaje.
Nešto smo naučili iz neuspjeha prve potrage nakon napada na supermarket
Dakota. Svi su muškarci nosili mačetu, zviždaljku i svjetiljku, a po deset osoba
među sobom je dijelilo pribor sa serumima protiv različitih zmijskih otrova što
ga je odjel za higijenu pripremio te iste noći. Sastavili su osnovne upute kako bi
ljudi znali razlikovati udava od čegrtuše ili crvenopasne guje, a protuotrovi su
bili razdijeljeni u raznobojnim bočicama sa slikom zmije koja im je odgovarala.
Znati točno koja nas je zmija ugrizla bilo je gotovo jednako važno kao ubrizgati
si serum što je prije moguće, objasnio je jedan od liječnika koji je sudjelovao u
potrazi, a onda je izveo malu praktičnu demonstraciju kako si ubrizgati injekciju
tako da se uštipneš za kožu. Postojala je još i šprica s antihistaminikom za slučaj
paukovog ugriza. Šef policije inzistirao je na održavanju razmaka od dvadeset
metara između osobe i osobe te na tome da se nikad ne izgubi vizualni kontakt s
onima koji se nalaze na bokovima. Ako netko ugleda dijete, ne smije trčati za
njim nego treba jednostavno puhnuti u zviždaljku i nastaviti istom brzinom ići
prema njemu, kordon se nikad ne smije raspršivati.
Dobar dio naših sjećanja ovisi o otisku što ga vrijeme ostavi na našim doživ‐
ljajima. Je li ta mliječna bjelina kad smo napokon zašli u prašumu bila stvarna ili
je sve to puko izobličavanje mojih čuvstava? Dobro sam poznavao taj prvi od‐
sječak puta uz rijeku. Kad sam tek došao u grad, bilo je nekoliko popularnih
gostionica na otvorenom u koje sam odlazio s Majom i djevojčicom. I dalje su
bile ondje, napuštene. Odnijeli su roštilje, ali još su tamo stajali ostaci stolova od
opeke, poput grubih ostataka kakve prvobitne civilizacije. Učinilo mi se da je
odonda proteklo tisućljeće i osjetio sam nostalgiju za svojom naivnošću. No sta‐
bla ne mare ni za dobro ni za zlo, kukci i korijenje biljaka ne haju za razloge lju‐
di, a kamoli za nostalgiju, i u toj pomisli svakako ima nečega utješnog.
Izgledalo je gotovo kao igra: jasno postrojen niz koji se gubio među gustišem
i krčio si put uz pomoć mačeta, ali uz najveći mogući oprez. Čuo se samo spori
zvuk naših koraka dok smo izbjegavali – kao što su nas uputili – palo granje i
77
Blistava republika
debla, i s vremena na vrijeme zvižduci u daljini. Jedan zvižduk značio je da tre‐

bamo stati, dva da valja nastaviti s hodom, a tri da su pronašli nekog od djece. U
slučaju da se oglase tri zvižduka trebalo je hodati prema izvoru zvuka, zadržava‐
jući razdaljinu u odnosu na ljude na bokovima kako bi se izvelo opkoljavanje
skupine. Hodali smo sporo, toliko da smo za nekoliko minuta gotovo izgubili
osjećaj da smo u potrazi. I kao da to nije bilo dovoljno, prešavši malu pritoku
Eréa morali smo se pregrupirati i ponovo rastvoriti povorku. U tom smo jed‐
nostavnom procesu izgubili gotovo sat i pol dok se nismo vratili na svoje po‐
ložaje. Ljudi su izgledali zadubljeni u svoje misli, tihi. Više od dva sata hoda
prašumom može uroditi sjetom lišenom predmeta, i uvijek sam mislio kako do‐
bar dio ceremonijalnosti zajednica Ñeê potječe od te prirodne sporosti koju ve‐
getacija nameće mislima. No svi smo bili sigurni u jedno: pronaći ćemo tu djecu.
Možda će nam trebati samo nekoliko sati ili pak više od tri dana, ali naposljetku
ćemo ih naći. I koliko god to bilo čudno, Maia je imala pravo: ta nam je misao
ulijevala strah.
Pas je prirodno kaskao pored mene, činilo se da besprijekorno poznaje taj
predio i tek bi se s vremena na vrijeme udaljio nekoliko metara od mene,
onjušio bi neko deblo i vratio se mrkog pogleda. Mislio sam da životinja nema
pojma što ja tražim, ali odjednom se ukipila i stala odlučno režati. Pogledao sam
u istom smjeru u kojemu je gledala kuja. Nisam vidio ništa. Biljni zid koji se iz‐
dizao kraj mase drveća i crvena zemlja.
Svjetlost se počela probijati kroz najviše krošnje i posipati tlo blistavim točka‐
ma. Slutnja se nije stvorila ni u jednom posebnom dijelu tijela, no odjednom
sam znao da je pas ugledao jedno od djece. Ponovo sam se okrenuo prema živo‐
tinji da izračunam kut njezinog pogleda i ispravio smjer svoga gledanja. Kad
sam opet pogledao učinilo mi se da se biljni zid zamućuje, kao kad mrtav umo‐
ran pogledaš nekamo, a onda, zastrašujuće jasno, iskoči neki objekt.
Tada sam ga ugledao.
Usred tog zelenog ništavila ocrtala se nečija brada.
Nečija usta.
Dva oka kao dvije usađene pribadače.
78
Andrés Barba
Prije po prilici četiri godine, na svadbi prijateljeve kćeri, zatekao sam se za is‐
tim stolom s čovjekom koji je nosio smiješnu leptir-kravatu. Bilo je to u posljed‐
njoj godini Majina života. Ja sam bio zlovoljan zbog ženine bolesti, svi su mi se
razgovori činili banalni, a devedeset posto ljudi nepodnošljivo glupi. Djevojčica
više nije bila djevojčica i zaljubila se u jednog profesora zike. Na kraju je otišla
živjeti s njim, što me podjednako povrijedilo i donijelo mi olakšanje jer me tih
posljednjih mjeseci smetala nervoza njezine zaljubljenosti u opreci spram bolesti
njezine majke. Zbog mogućnosti da izgubim Maju i suočim se sa samoćom koja
će nastati nakon njezine smrti svijet mi je izgledao kao besmisleno i šeprtljavo
skrpano zdanje. Živio sam uronjen u ono stanje za koje sam jednom čuo da ga je
netko, posve pogođeno, nazvao „ohološću patnika“, u onu kroničnu ogorčenost
zbog koje, nakon što su nedogledno dugo patili, mnogi naposljetku počnu vjero‐
vati da im njihova nesreća pruža svojevrsnu moralnu nadmoć. Maji i meni malo
je trebalo da ne odemo na to vjenčanje, a kad smo sjeli za stol i kad sam ugledao
tog muškarca s leptirkom došao sam u iskušenje da joj kažem da odemo. Dvije
minute kasnije ja sam bio taj koji nije htio ići. Čovjek ne samo što je ispao šar‐
mantan i zabavan nego se i prema mojoj ženi odnosio iznimno tankoćutno. To
me dirnulo. Bolest ili dodir s bolešću stvaraju također i neobične saveznike. Na‐
kon večere i nekoliko šala na račun mladenaca, malko se uozbiljio i postavio
začudno pitanje:
– Što bi bilo kad bismo mogli uočiti znak vidjevši prvi put osobu koja će nam
biti odlučujuća u životu?
– Kakav znak? – upitala je Maia.
– Nešto ne nužno zičko, ne nužno nekakva svjetlost ili zvuk, ali svakako
nešto očito, sigurno, nešto po čemu bismo znali da će ta osoba zauvijek biti dio
naših odluka.
Netko je odvratio da taj osjećaj, makar i ne bio posve siguran, već postoji u
obliku slutnje, ljubavi na prvi pogled... Čovjek je odmahnuo glavom.
– Ne mislim na ljubav, naravno. Mislim na svjedoka.
I onda je izložio teoriju koja je bila jednako uvrnuta kao njegova leptir-krava‐
ta: teoriju da svi imamo svjedoka. Nekoga koga potajice želimo uvjeriti, komu su
79
Blistava republika
upravljeni svi naši čini i s kime ne možemo prestati potajno razgovarati. I dodao
je da taj svjedok nije na najočiglednijem mjestu, da to gotovo nikad nije su‐
pružnik, otac, sestra ili ljubavnica, nego često netko banalan, sporedan u uobiča‐
jenom odvijanju života.
Učinilo mi se da među svima koji su sjedili za tim stolom jedino ja razumi‐
jem što želi reći.
U tišini koja se rastvorila nakon tog monologa učinilo mi se da vidim lice
Jerónima Valdésa. Jerónimo Valdés je za mene bio taj svjedok posljednjih petna‐
est godina života (još je u tom času bio živ, nalazio se u provincijskoj kaznionici
u sklopu svojih brojnih izlazaka iz zatvora i dolazaka u zatvor), i pomislio sam
kako sam, baš kao što je govorio taj čovjek, osjetio nešto slično znaku vidjevši ga
prvi put u toj potrazi u prašumi prije petnaest godina, kad je pas prikovao po‐
gled za gustiš koji se nalazio preda mnom te mi se učinilo da se crte njegova lica
ukazuju među lišćem. Jerónimo Valdés je tada imao dvanaest godina, no bio je
toliko nizak i mršav da je lako mogao proći i pod devetogodišnjaka. Imao je ši‐
ljatu vjeveričju glavu i oči iste kestenjaste boje kao kosa, kao da ga je priroda
naslikala u tri boje, blistavoj bijeloj boji zuba, kestenjastoj boji kose i svijetlo‐
smeđoj kože i usana.
Stajao je na dvadesetak metara od mene, potpuno nepomičan. Nosio je bijelu
majicu prekrivenu prljavštinom i netremice piljio u mene. Izgledao je spretan,
kao lane mošusnog jelena, stvorenje kadro skočiti deset puta više od vlastite visi‐
ne. Bilo je znaka, ali ne znam od čega se sastojao ni zašto smo toliko dugo šutjeli.
Ne znam čak nije li prošlo puno vremena ili je moj adrenalin proširio svijest o
tim sekundama. Nisam zazviždao iako mi je zviždaljka bila među zubima. U
tome me spriječila zatečenost, ali i osjećaj da me taj dječak mentalno preklinje
da to ne učinim. Na trenutak mi se učinilo da njegova laganost u neku ruku ovi‐
si o mojoj „težini“, da sam ja sila teže koja ga drži zalijepljenog za tlo. Snažno
sam zgrabio kuju da ne pojuri, ali sekundu poslije ja sam bio taj koji ga je počeo
progoniti. Jerónimo se okrenuo za pola kruga i potrčao.
U sjećanju mi je ostao dojam da to trčanje nije trajalo jako dugo, znam to po
znacima što mi ih je ostavilo na tijelu; izgrebao sam si lice i u nekom trenutku se
udario u koljeno, jer mi je sutradan bilo nateklo. Kuja mi se ispriječila pa sam je
nehotice udario nogom, na što je životinja uzvratila cmizdravim lavežom. Na‐
kon nekoliko krupnih koraka prvi put sam zgrabio Jerónima za majicu te smo se
zamalo spotaknuli; tada se izvinuo i uspio se izbaviti. Trčali smo još koji metar i
najzad sam ga uspio uhvatiti za ruku, ali me počeo snažno udarati nogama. Pod‐
80
Andrés Barba
sjetio me na doživljaj otprije nekoliko mjeseci, kad sam uhvatio onu djevojčicu
što je slušala Maju u vrtu naše kuće; izgledao je više kao divovski kukac nego kao
dijete, stvorenje s osam ili deset udova koji su očajnički mahali u nezamislivim
smjerovima, a svaki od njih bio je opremljen malom kukom, nečim što je bolo ili
greblo. Odisao je kiselim smradom, sličnim onome što ga imaju siromasi u gra‐
du, ali u više slatkastom ključu, kao davno užegli jogurt.
Kad sam se uspio malko osoviti i kad sam pogledao Jerónimovu šaku koja je
ostala slobodna, shvatio sam što se dogodilo: bila je natopljena krvlju i bijelih
članaka zbog siline kojom je stiskao džepni nožić veličine lizalice. Dvaput mi ga
je zario u ruku a da to zbog uzbuđenja nisam opazio. Načas smo napeto stali, šo‐
kirani, on zato što mi je zario nož a ja zato što nisam osjetio ništa osim naglog
metalnog okusa. Nakon početne smetenosti ponovo mi ga je pokušao zariti, ovaj
put u prsa, ali sam mu čvrsto stisnuo ruku i žestoko mu zabio palac u zglavak
dok nije zastenjao i ispustio ga na tlo. Na licu je imao prljavštine dovoljno da se
asfaltira dvorište i kosu kruću od žičane spužve. Na gornjoj mu se usni sjajio
herpes ili opekotina uznemirujuće tamne boje.
– Bit ćeš miran – rekao sam mu ne mogavši podnijeti njegov pogled – čuješ li
me?
No Jerónimo nije odgovorio ništa.
Nikad nas se ne prihvaća u nevinosti našega prvog pojavljivanja; naša najveća
kazna nije u tome što moramo dokazivati što smo, nego u tome što to moramo
dokazivati uvijek iznova. Možda je to ono što bih rado bio rekao mudracu s lep‐
tir-kravatom: da svjedok nije kriv što je nešto u nama izabralo njega kao neizos‐
tavnog sugovornika i da smo naposljetku mi oni koji ga primoravaju na pretva‐
ranje. Nitko ne može zauvijek zadržati vjerodostojnost, čak ni djeca-svjedoci.
Jerónima je krasila klasična ljepota. Kao i u gotovo sve djece Ñeê, lice mu je
neizbježno bilo fotogenično, u opreci s njegovim zbiljskim značajem, koji je bio
asketski i svojeglav. Smiješio se veoma rijetko, zbog čega mu je osmijeh bio ču‐
desan, i premda je volio šale griješio je doživljavajući ih posve ozbiljno, dokazu‐
jući da je i po tome umnogome dijete San Cristóbala. Bio je četvrto dijete u bra‐
ku seljaka koji su u toj pokrajini uzgajali čaj i prosio je na ulicama San Cristóba‐
la otkako je naučio hodati. Život mu je bio poput zvukova u snovima: nešto sa‐
sma izvanredno, i zbog toga me ne čudi što je od početka pripadao njima tride‐
set dvoma. Vidi ga se na mnogima od klasičnih snimki: među onima koji trčeći
izlaze nakon napada na supermarket Dakota, na raznim fotogra jama bez datu‐
ma reproduciranim u dokumentarcu Valerije Danas... Držanje mu je na svima
81
Blistava republika
ponešto distancirano, uvijek je pomalo izdvojen, no usprkos tome u njegovoj

pojavi nema nikakva znaka isključenosti, nego naprotiv istaknutosti, kao da se
ostala djeca dive nekoj osobini kod njega.
Mnogo godina kasnije, za jednog od posjeta pokrajinskom zatvoru (Jeróni‐
mu je tada već bilo dvadeset godina i još je jednom dopao zatvora zbog razboj‐
ništva), upitao sam ga što je osjetio kad sam ga onoga dana „ulovio“ u prašumi.
Rekao mi je – sa za njega rijetkom preciznošću, jer gotovo uvijek kad je govorio
o tim godinama poprilično je okolišao i izražavao se jednosložnim riječima – da
je znao da će mu se nešto dogoditi i da se cijele te noći bojao. Nije se sjećao zašto
je bio sam ni zbog čega je pošao tamo, tako daleko od ostale djece. Ja doista vje‐
rujem da se nije sjećao. Jerónimo Valdés radije je šutio nego lagao, a kada je ko‐
mentirao nešto u vezi s tim vremenom, vraćala mu se agresivnost s kojom me
gledao u tim prvim prigodama. No agresivnost se nikad nije pretvorila u
mržnju, a ja sam bio veoma daleko od toga da bih mrzio njega.
Možda je nemoguće razumjeti i oprostiti drugima ako prethodno nisi opros‐
tio i shvatio samoga sebe. Kad sam ga zgrabio za ruku zarivajući mu palac u
zglavak silovito kao da mu ga želim slomiti i kad sam puhnuo u zviždaljku koja
mi je bila među zubima najglasnije što sam mogao, bio sam toliko svjestan da
mu izričem presudu da više nisam mogao izdržati njegov pogled.
Ono što se dogodilo u preostalom dijelu toga dana zadržalo mi se u sjećanju
kao izmaglica prošarana pojedinim sigurnim mjestima: znam da sam u nekom
trenutku izgubio svijest i da su me evakuirali na nosilima do provincijske bolni‐
ce, kamo sam dospio s litrom krvi manje, znam da su kad sam povratio svijest
Maia i djevojčica bile kraj mene i da me djevojčica gledala velikim ustrašenim
očima. Vidjevši me ranjenog iskoračila je načas iz adolescencije u kojoj je zama‐
lo već bila i nanovo se pretvorila u djevojčicu. Oči su joj se napunile suzama i
obujmila me oko vrata da me poljubi. Maia mi je rekla da sam dvanaest sati spa‐
vao jer me po dolasku spopala živčana kriza (od koje se nisam sjećao ničega) pa
me liječnik morao sedirati. Rekla mi je da su okončali potragu i da nisu pronašli
djecu.
– A onaj kojeg sam pronašao ja?
– Samo tog jednog – ispravila se. – Toga kojeg si ti pronašao.
– Zbilja nisu nikog našli?
Maia nije odgovorila, kao i uvijek kad bih postavio suvišno pitanje. Moja is‐
točnjačka ženica.
– Boli li te? – upitala je.
82
Andrés Barba
Imao sam dojam da moram puno razmišljati o odgovorima, čak i najosnov‐

nijima. Pokušao sam se sjetiti onog lica koje je prije samo nekoliko sati bilo na
koji centimetar od moga, ali nisam bio kadar prizvati točnu sliku. Samo sam se
sjećao te laganosti, Jerónimove laganosti, više nego kao svojstvo činila mi se kao
stanje postojanja, kao kad prvi put imaš živu pticu u rukama i osjetiš nervozno
kucanje njezinog majušnog srca. Prvi put sam vidio rane od noža na desnoj ruci,
jednu na podlaktici i drugu, veću i polukružnog oblika na bicepsu. Boljelo je s
upornošću slomljene kosti, a Maia mi je rekla da me se po liječnikovim riječima
može smatrati sretnikom, da bi nož, da se zario samo nekoliko centimetara
udesno, jednom jedinim rezom bio zasjekao palčanu i središnju arteriju, uslijed
čega bih izgubio trostruko više krvi, a to bi u svakom slučaju značilo smrtnu
presudu.
Pola sata kasnije u bolničkoj sobi ukazao se Amadeo Roque i objasnio mi da
se dječak kojega sam našao zove Jerónimo Valdés i da ga je njegova obitelj iden‐
ti cirala zahvaljujući fotogra ji koju je objavio El Imparcial. Činilo se da dječak
ne želi znati ništa, a ni roditelji (koji su se odazvali samo zbog javne dimenzije
događaja i zbog straha od zakonskih represalija), vidjevši da se ništa ne događa,
nisu htjeli znati mnogo više. Tvrdili su da je dječak oduvijek bio nasilan i da je
jedanput čak pokušao ubiti mlađeg brata. Otkako su ga strpali u ćeliju nalazio se
u poludivljem stanju, nije jeo, morali su ga nasilu oprati i na sva pitanja odgova‐
rao je na „nerazumljivom jeziku“. I sam Amadeo Roque izgledao je jadno, kao
da tri dana nije spavao, a koža mu je od vrućine poprimila plavkastu boju, kao
da se smekšavao iznutra. Grad se – nastavio je – nalazi na rubu incidenta
sličnog onome na Trgu Casado, ali uz dodatno neprijateljsko raspoloženje iza‐
zvano neuspjehom potrage. Gradonačelnik samo što nije odstupio. Policija je
bila potučena. Dogodio se napad na dućan s električnim aparatima i dvije
oružane pljačke na benzinskim crpkama. Nacionalna vlada samo što nije objavi‐
la slanje policijskih snaga iz drugih gradova u pokrajini. Djeca iz prašume ispa‐
rila su. Doslovno. Jerónimo Valdés odbijao je govoriti. Zašli smo u slijepu ulicu.
83
Blistava republika
Dne 15. ožujka 1995., dva dana nakon potrage, izišao sam iz bolnice s rukom
u povoju i krenuo prema policijskoj postaji gdje je bio zatvoren Jerónimo Val‐
dés. Još me jako boljela rana, a gradonačelnik me nazvao pola sata prije toga da
mi kaže kako je dječak ondje.
– Izgleda da ga nije baš lako natjerati da progovori.
Zamolio sam ga da me pusti u tim za ispitivanje koji je tada vodio Amadeo
Roque, a on mi je odgovorio da imam četrdeset osam sati jer će nakon toga
dječak prijeći u sudsku nadležnost, što znači da će biti izoliran u centru za malo‐
ljetnike do razgovora u „Vijeću za rehabilitaciju“. Učinilo mi se da gradonačelni‐
ku već sve postaje svejedno.
– Ne vjerujem da će od toga biti neke koristi – kazao je – ali ako vas zabav‐
lja...
Jednom sam pročitao da je neki indijski mudrac pripisivao sve nesreće koje
su ga u životu zadesile tome što je u djetinjstvu kamenom, iz čiste lakomislenos‐
ti, ubio vodenu zmiju. Tko me može uvjeriti da Majina bolest, hladnoća s kojom
se danas prema meni odnosi moja kći ili moja ravnodušnost prema ovom div‐
nom svijetu nemaju nikakve veze s tim što dječaka po imenu Jerónimo Valdés
nisam četrdeset osam sati pustio da spava?
Zamisao je iskrsnula nakon onoga telefonskog razgovora s gradonačelnikom,
gotovo rastreseno, podsjećajući me kako sam bio na rubu da otkliznem u ludilo
u stanovitoj prilici kad je nakon dvije besane noći uslijedilo beskrajno dugo pu‐
tovanje avionom. Sjećao sam se kako sam tokom posljednjih sati, kad već tride‐
set pet sati bez prekida nisam spavao, a nakon što me spopao napad bijesa na
stjuardesu, osjetio kako mi se tijelo predaje i „slama“. Ne znam to točno objasni‐
ti, ali učinilo mi se da čujem pucketanje što me navelo na pomisao da će me po‐
goditi srčana kap, a to me isto poslije zgrabilo za grlo u obliku tjeskobe. Ljudi
oko mene počeli su me gledati zapanjenih lica, a brujanje avionskih motora
osjećao sam toliko snažno da je bol počela biti gotovo zička. Sjećam se kako
sam pomislio da ću si, ako ne zaspem u idućih pet minuta, progutati jezik, i taj
besmisleni strah natjerao me u neutješan plač. U tom trenutku stjuardesa koju
sam uvrijedio izvela je dirljivo humanu gestu. Prišla mi je s jastukom i još jed‐
84
Andrés Barba
nom dekom, zamolila me da pođem s njom i pokazala mi par praznih sjedala u

dnu zrakoplova. Slijedio sam je kao zombi. Podigla je naslone za ruke da se
mogu opružiti i rekla mi da legnem ondje. Možda će zvučati neuvjerljivo, ali ni‐
kad nisam osjetio takvu zahvalnost. U jednom trenu malo mi je falilo da joj se
plačući bacim pred noge, a ona je, vidjevši koliko sam očajan, ostala uz mene i
čak me pokrila dekom. Kad sam vidio da to čini, sekundu prije nego što sam
sklopio oči pomislio sam kako bih joj mogao dati što god bi zatražila od mene,
doslovce bilo što.
Hodajući prema policijskoj postaji u sebi sam odvagnuo stvari i pomislio
kako je Jerónimo Valdés zacijelo toliko umoran da će biti dovoljno ne dopustiti
mu da spava samo jednu noć. Plan mi, doduše, nije bio naročito originalan. Do‐
bar policajac, loš policajac. Loš policajac bio bi Amadeo Roque, koji bi stalno iz‐
nova budio Jerónima, a dobri policajac, onaj koji bi ga pustio da spava, bio bih
ja, i igrao bih ulogu jednog od roditelja njih trideset dvoje. Moja je zamisao bila
da ga pokušam uvjeriti da sam otac Antonija Lare. Nakon što bismo mu dopus‐
tili da se odmori, kao i nakon buđenja, obojica bismo mu postavljali stalno izno‐
va isto pitanje: Gdje su ostali? Bilo je važno da u pitanju ne bude nikakve varija‐
cije, da uvijek bude istovjetno. Gdje su ostali? Gdje su ostali? Gdje su ostali? Da‐
nas mi je dovoljno da ga ponovim dvaput pa da mi zapara uši kao metalni zvuk
otvaranja lubanje. Gdje su ostali?
Kad smo došli u ćeliju iznenadilo me koliko je Jerónimo malen. Zar je to do‐
ista onaj isti dječak koji me zamalo ubio u prašumi? Poslije, nakon što sam ga
podrobno promotrio, vratila mu se ona otmjenost. U dva dana nije htio pojesti
gotovo ništa, ali mu je pojava, daleko od toga da bi djelovao bespomoćno, bila
iznenađujuće dostojanstvena. Nikad prije nisam vidio takvo dijete. Ostavljao je
dojam da živi i razmišlja kao da se rodio baš tamo i kao da nije upoznao drugih
briga osim golog preživljavanja. U kretnjama mu je bilo nečega tugaljivog, ali i
svedenosti na bitno. Zamolio sam da me ostave nasamo s njim i sjeo uza nj. Upi‐
tao sam ga sjeća li me se, pokazao mu ruku i ranu te ga podsjetio da mi ju je za‐
dao on, na što je uzvratio naskroz nepovjerljivim pogledom. Više nije zaudarao,
odisao je blagim mirisom sapuna i bio pomno počešljan, no herpes na usni i da‐
lje je njegovu licu davao duhovan izgled, kao da je mali Lazar uskrsnuo iz mr‐
tvih. Iz džepa sam izvadio fotogra ju Antonija Lare i pokazao mu je. On ju je
uzeo i pogledao izbliza. Nagnuo je glavu pa mu nisam mogao vidjeti izraz lica.
– To mi je sin – slagao sam.
85
Blistava republika
Tada se odjednom okrenuo prema meni, kao da je Antonio Lara nekakav zlo‐
duh. Nisam mogao odrediti gleda li me zadivljeno ili uplašeno, ali iznenađenje
bio sigurno.
– Zar mi ne želiš pomoći da ga pronađem?
Nije odgovorio i ja sam mu položio zdravu ruku na rame. Učinilo mi se da je
uviđavno od njega što me pušta da je držim ondje, ne mičući se i ne opirući
tome.
Nije bilo lako. Nakon deset sati Jerónimo je počeo padati u san. Najprije smo
iznijeli ležaj iz ćelije i ostavili samo jednu stolicu, ali dječak je skinuo majicu,
prostro je na pod poput jogija i zaspao na njoj. Amadeo Roque dopustio mu je
da zaspe, a zatim ušao u ćeliju snažno zalupivši vratima. Jerónimo je poskočio i
zavukao se pod stolicu. Ja sam promatrao prizor kroz zatamnjeno staklo na vra‐
tima ćelije. Sve je bilo paradoksalno šablonsko: dječak, stolica, zahod, umiva‐
onik.
Kad god padnem u iskušenje da pomislim kako sam bolji od bilo koga, do‐
voljno je da se sjetim kako sam dva dana bio u stanju mučiti dvanaestogodišnje
dijete kako bi odalo svoje drugove. To je na neki način slično onim šutnjama
koje nastanu u nesretnim obiteljima i koje su mnogo gore od svađa i otvorenih
prepirki. Kad god bi Jerónimo zadrijemao ulazio je Amadeo Roque, drmusao ga
dok ga ne bi probudio, a onda sam ulazio ja i pitao ga: Gdje su ostali? Zar mi
nećeš pomoći da pronađem svog sina? Zatim bih mu dopustio da se opruži na
podu, pravio se da ga puštam da spava i čak ga milovao po glavi dok bi sklapao
oči, da bi za dvadeset minuta ponovo ušao Amadeo Roque i ponovio cijeli slijed.
Sjećam se kako je Jerónimova kosa bila suha na dodir, sjećam se daljine i bli‐
zine, vode i ulja osjetila i svijesti. Katkad i sama pomisao na sve te prizore u
meni izazove takvu odbojnost da mi se okrene želudac, ali uglavnom to doživlja‐
vam kao svojevrsno zamračenje, ne mogu izbjeći osjećaj da čovjek koji je to sve
činio nisam bio ja nego netko drugi, netko tuđ u kojemu ipak mogu prepoznati
svako pojedino čuvstvo, čak ga se i prisjetiti. I Jerónimo je bio drugi dječak, ne
onaj adolescent koji je kasnije postao ni momak kojeg ću posjećivati u zatvoru,
možda čak ni stvarno dijete koje je živjelo s ostalim onim dječacima i djevojčica‐
ma, nego neka vrst prirodne sile koju sam ja pokušavao podčiniti. No tamo gdje
smo šef policije i ja razmišljali logikom pragmatičnosti i očajanja, Jerónimo je
razmišljao logikom instinkta i odanosti.
Mnogo godina nakon pogibije njih trideset dvoje čitao sam o biološkom eks‐
perimentu koji se sastojao u tome da se u staklenku stavi šest muha i šest pčela i
86
Andrés Barba
da se staklenka položi vodoravno s dnom okrenutim prema prozoru, da se vidi

koje će uspjeti prije pobjeći: muhe su uspijevale izaći u smjeru suprotnom od
prozora, no pčele su ugibale udarajući stalno iznova o dno staklenke; nisu mogle
prestati vjerovati da je izlaz tamo gdje blista svjetlo. Te su me pčele podsjetile na
šok koji je tih dana u meni izazvala činjenica da Jerónimo nikad nije prestao vje‐
rovati u mene. Nisam ga razumio, dakako. Obraćao mi se na tom jeziku sličnom
ptičjem trileru, punom besmislenih izraza. Nikad nije prestao vjerovati da sam
ja taj koji ga štiti, i to je uvjerenje prodrlo sve do njegove genetike, kao što se
neki porok ukorijeni u vrlo snažnoj volji. Ja sam bio svjetlost o koju je udarala
njegova inteligencija. Kad god bi me ugledao, kretnje su mu se smekšavale. Da
sam ušao u tu ćeliju i rekao mu da se sunce ugasilo, povjerovao bi mi. Danas ta‐
kođer razumijem (a razumijevanje je, naposljetku, više disciplina nego dar) da je
njegova lakovjernost bila nešto jednako čudovišno kao mučenje kojemu smo ga
izvrgavali tih gotovo četrdeset osam sati. Možda je njegova lakovjernost bila
oblik u kojemu me priroda odlučila kazniti. Kakvo joj god ime nadjenula moja
mašta, ma koliko godina u međuvremenu minulo, za mene ona ostaje jednako
bolna.
Dok najzad nije popustio.
Bilo je pitanje vremena i to smo znali, ali kad se dogodilo zapanjili smo se
kao da smo ugledali čudo. Zbilo se to četrdeset sati nakon što je počelo mučenje,
u predvečerje drugoga dana. Ušao sam u ćeliju i znao sam da se nešto promije‐
nilo. Jerónimu je usna drhtala poput želatine i stao si je vrhom kažiprsta češljati
obrvu; ta mi se kretnja učinila istančanom i odraslom u isti mah. Izgovorio je
nekoliko rečenica na tom nerazumljivom jeziku, a ja sam mu odgovorio isto što
i uvijek: da ne razumijem što mi govori. Ponovo je počešljao obrvu. Liječnik u
postaji upozorio nas je da bi nakon određenog vremena dječak mogao početi
doživljavati halucinacije i da bi to bio nedvojben znak da mu je zdravlje u opas‐
nosti. Načas sam se pobojao da će učiniti nešto nepredvidljivo. Prišao sam mu i
stavio ruku na rame, ali on ju je odmah maknuo. Tokom posljednjih sati počeo
ga je spopadati svrbež i drhtala mu je noga uslijed nervoze kakvu katkad imaju
djeca na ispitima.
Pitao sam ga je li gladan, i mada nije odgovorio zatražio sam da mu posluže
sendvič i čašu vode. Prvi put je jeo s istinskim tekom, ali svaki put kad je pio
imao je odsutan izraz lica, kao da u svojoj nutrini traži riječi koje je zaboravio. U
desetinki sekunde čak mi se učinilo da se crveni. Kad je završio s jelom mirno je
ustao, odložio tanjur na pod i primaknuo stolicu prozoru ćelije koji je gledao na
87
Blistava republika
ulicu. Nije mi dopustio da mu pomognem da se popne, a kad je to napokon uči‐

nio uhvatio se za križnu prozorsku rešetku. Zamolio me da priđem. Ponovo mi
se obratio na tom nerazumljivom jeziku. Bio je to gotovo šapat.
– Ne razumijem te, Jerónimo – ponovio sam mu još jednom, također šaptom.
Okrenuo se prema meni. Osjetio sam strah. Imao je gotovo ljubičaste po‐
dočnjake, tanane svijetle boje. Izgledao je začuđen što me vidi, što se vidi, što
stoji na toj stolici i gleda kroz rešetku.
– Gdje su ostali? – ponovio sam.
Tada se ponovo okrenuo prema prozoru, pokazao prema kanalizacijskom
odvodu i prvi put na savršenom španjolskom prošaptao:
– Tamo su.
88
Andrés Barba
Poput onih koji otkriju nevjeru, preplavio me osjećaj da je prošlost posuta

znakovima: onaj zvuk u dvorištu koji sam pripisao štakorima, razbacano smeće
na ulazu u supermarket... Ima stvari koje shvatimo tek kad smo ih sposobni
usvojiti, ali ponekad se pitam nije li upravo taj razum bojkotirao posve jasne
znakove da djeca žive u kanalizaciji. Pomišljam da je u gradu bilo (moralo je biti)
ljudi koji su ih vidjeli, pa ipak nisu rekli ništa. Počesto se pokoravamo okolnom
moralu samo zato što je stvarnost manje vjerojatna od usvojenih uvjerenja. Na
kraju krajeva, zar se možemo baš toliko pouzdati u ono što vidimo – kao što se
obično pompozno govori ‒ vlastitim očima?
Odoljeli smo iskušenju da se stuštimo u kanalizaciju jer je tada mogućnost da
netko završi u zatvoru bila i odviše stvarna ako bi neko od djece bilo ozlijeđeno.
A vladao je i stanovit strah, strah koji je sve prožimao i koji se doimao kao stanje
što graniči sa snom. Bio je tako čist te smo imali osjećaj da nam zuji u ušima. Sa‐
zvali smo krizni kabinet i na stolu Amadea Roquea rasprostrli plan kanalizacije.
Cijeli sustav imao je zvjezdast oblik i završavao je u istočnom dijelu grada, šest
kanala utjecalo je u veliki odvod na rijeci Eré. Nismo točno znali gdje se nalaze
djeca, ali po dimenzijama i visini tunela (koja na mnogim dijelovima nije prela‐
zila pola metra) zaključili smo da mogu biti na samo četiri mjesta, koja su sva
bila blizu jedno drugom i međusobno povezana te se poklapala s riječnom šetni‐
com i zonom Trga 16. prosinca.
Doimali smo se više ošamućeni nego nemirni. Zamisli su blistale svojom od‐
sutnošću. Amadeo Roque predložio je da se uđe izravno kroz odvodne kanale u
zgradi poglavarstva, a neki blesavac dosjetio se da ih istjeramo dimom, pomoću
velike lomače koja bi se naložila iznutra. Alberto Ávila – jedan od šefova policij‐
skog okruga – predložio je da se zapečate svi izlazi iz kanalizacije u zoni T (kva‐
drantu u kojem smo pretpostavljali da se nalaze), da se uđe u kanalizaciju na
mjestima ravnomjerno među sobom udaljenima stotinjak metara i da se prođu
tuneli dok se ne stigne do jednog ograđenog mjesta.
Mnogo godina kasnije saznao sam zahvaljujući Jerónimu Valdésu da smo po‐
godili samo zahvaljujući slučajnosti. Za prvih tjedana boravka u kanalizaciji dje‐
ca nisu živjela u tom, nego u sjeverozapadnom kvadrantu, što je također imalo
89
Blistava republika
svoju logiku: taj je bio najbliži prašumi. Prema Jerónimovim riječima, na pre‐
mještanje ih je navela smrt jedne od djevojčica uslijed zmijskog ugriza. Priznao
je da su je, prije nego što su se premjestili u kanalizaciju u centru, sahranili uz
ruševine gostionice pomoću razbacanih cigala koje su pronašli ondje. Sâm sam,
tjedan dana nakon što je sve bilo gotovo, pošao sa službenikom iz Ureda za soci‐
jalnu skrb i dva vještaka iz pogrebnog poduzeća da – sami – premjestimo tijelo.
Jedino što se šest dana ponavljalo u medijima bila je ona glasovita fotogra ja tri‐
deset dva trupla djece na riječnoj šetnici, zbog čega nitko nije osobito mario za
to dodatno, tako nezgodno i neumjesno truplo. Našli smo ga na mjestu za koje
nam je rekao Jerónimo. Doista je bila djevojčica, zacijelo joj nije bilo ni deset go‐
dina. Sahranili su je u fetalnom položaju da svedu gradnju humka na minimum.
Bila je pokrivena dekom i okružena, čini se, ostacima hrane i sitnim igračkama.
Uslijed mjeseci što ih je provela tamo pokopana i uslijed prirodne vlage prašume
tijelo joj je bilo nejednako propalo, prekriveno smeđim mrljama, dok su neki di‐
jelovi ostali zagonetno netaknuti. U lijevoj šaci imala je tri Playmobilove lutkice,
a kad ih je vještak istrgnuo da ih pregleda imao sam uznemirujući osjećaj da je
počinio oskvrnuće. Imala je veliko „z“ na čelu, a smrt joj je navukla mrk izraz na
lice. Na lijevom gležnju vidjela se upadljivo crna oteklina od ugriza koji je uzro‐
kovao smrt. I oko ugriza narisali su crteže omasterima, svojevrsnu dugu i zvi‐
jezde koje su joj se penjale od noge do trbuha, gdje je netko nacrtao veliko sunce
i napisao njezino ime: Ana. Činilo mi se da se stvarnost smrti te djevojčice, koju
smo otkopali samo tjedan dana nakon što su stradali njezini ostali drugovi,
otvàra prema unutrašnjosti mjesta koje se nikad ne bismo usudili istražiti čak ni
kad bismo mogli. Nije to bio samo dječji pogreb koji su priredila druga djeca
nego i nešto tako nedokučivo, a zbiljsko kao što je dokaz druge civilizacije. Dru‐
gog svijeta.
Izbor je napokon pao na plan Alberta Avile.
U deset sati ujutro 19. ožujka 1995. već smo sponama zapečatili sve izlaze iz
kanalizacije u San Cristóbalu i postavili policajce kod svakog otvora u području
na kojemu smo pretpostavljali da se nalaze djeca. Plan se sastojao u tome da će
ih upravo svijest o tome da su okruženi prirodno dovesti na okup u podzemlju,
na točci gdje se stječu kanali, nekoj vrsti svoda koji je prema planu imao petero‐
kutni oblik.
Racija je počela oko pola dvanaest, na jedan od najtoplijih dana za koje se
sjećam da sam ih doživio u San Cristóbalu. Toplinski osjet odgovarao je tempe‐
raturi od 38 stupnjeva, a vlaga u zraku iznosila je 87 %. Bio je četvrtak i u gradu
90
Andrés Barba
je trgovačka aktivnost bila u punom zamahu. Sišli smo u kanalizaciju kao da

smo radnici iz gradske službe i nikom to nije privuklo pozornost. Kao i obično,
ono što se noću čini sumnjivim, pred svima i u pola bijela dana nije bilo nimalo
sumnjivo. Razdijelili smo se u sedam skupina. Naša grupa trebala je prijeći kilo‐
metar i pol zapadnog kanala i tvorila su je četiri policajca, jedna medicinska teh‐
ničarka iz Ureda za socijalnu skrb i ja. U jednoj od skupina bila je i rodbina dje‐
ce: Antonio Lara bio je u jednoj od njih, a Pablo Flores vodio je grupu broj četiri
i bio zadužen za prelaženje cijeloga prvog kanala do sjecišta gdje smo ih navod‐
no sve trebali pronaći i, ako plan bude funkcionirao, stjerati ih u kut. Na tom
stjecištu čekale su tri policijske patrole i dva kombija Ureda za socijalnu skrb.
Dok sam silazio ljestvama držeći se za šipke, žestoko me štrecnulo u rani na
ruci i s mržnjom sam pomislio na Jerónima Valdésa. Bio je to prvi put da silazim
u kanalizaciju, i premda nije bio ugodan, vonj je bio mnogo manje intenzivan
nego što sam pretpostavljao, kanali su bili suhi i prozračniji nego što sam mislio,
a malobrojni štakori koje smo vidjeli izazvali su više veselja nego zgroženosti.
Čudna smo stvorenja, oduševljava nas kad vidimo ono što znamo da ćemo vi‐
djeti. Nosili smo ručne baterijske lampe i naglavne svjetiljke, no dobar dio vre‐
mena nisu čak ni morale biti upaljene: svjetlost je padala kroz kanalizacijske
otvore i stvarala neobičan efekt u cijeloj galeriji, kao da je nešto iskosa osvjetlja‐
va kazališnom svjetlošću. Na galerijama koje su izlazile na bočne strane (i koje
su po planu povezivale naš kanal s ostalima putem svojevrsne paukove mreže)
bile su izvješene limene ploče na kojima je pisalo koje se ulice nalaze na površi‐
ni. Pod jednom od tih ploča vidjeli smo prvi znak djece: golem crtež raskriljene
ptice narisan kredom. Iz pticinog srca izlazile su brojne žile koje su prolazile
kroz krila.
Možda će zvučati nevjerojatno, ali upravo sam se promatrajući tu pticu prvi
put pitao da li nas ta djeca mrze. Mrze li nas kao što možda samo djeca mogu
mrziti. Znamo kakva je dječja ljubav, ali su nam predodžbe o njihovoj mržnji
šture i često pogrešne: mislimo da se taj osjećaj u njih miješa sa strahom i utoli‐
ko s očaranošću te možda zbog toga ponovo s ljubavlju ili nekom vrstom ljubavi,
da je mržnja kod djece sastavljena od kanala koji spajaju jedna čuvstva s drugi‐
ma i da postoji nešto zbog čega ona otklizavaju prema tamo.
Godinama sam Jerónima ispitivao o tom osjećaju na mnoge različite načine,
izbjegavajući riječ „mržnja“. Nikad nije izravno odgovorio. Nije se radilo samo o
njegovoj suzdržanosti spram svega vezanog uz osjećaje – iskustvo mi je dalo
smjernice u navođenju da progovori o koječemu čak i kada to nije želio – nego o
91
Blistava republika
nečemu odveć neprozirnom što sam naučio poštovati: o pomoći. Shvatio sam da
intimnost djece sliči molbi za pomoć. Netko se nađe pred opasnošću i traži po‐
moć. Jedno je jako a drugo slabo, ali, za razliku od svijeta odraslih, slabo je to
koje prijeti, jako ono koje ostaje nepomično.
Tu je počelo.
U tom osjećaju, baš na tom mjestu.
Možda jedini dio dokumentarna Valerije Danas koji nije vrijedan prezira tvo‐
re razgovori s dvadeset šest osoba koje su doprle do toga „tajnog grada“, kako su
ga neki uporno zvali, a slike kojega ostaju još jedino u našem sjećanju. Bismo li
bili pažljiviji da smo znali da ćemo ga moći vidjeti samo na nekoliko minuta? Ni
najmanje ne sumnjam u to.
Naša grupa čak nije bila među prvima koje su stigle; kad smo došli tamo je
već bilo barem desetero ljudi zanijemjelih od zaprepaštenja. Dvorana je bila pe‐
terokut od devedesetak kvadratnih metara, visok tri metra i obasjan svjetlošću
koja je ulazila kroz četiri kanalizacijska otvora. Prvi dojam bio je čudesan. Po‐
svuda su bile stotine komadića zrcala i stakla usađene u zidova bez vidljive logi‐
ke. Grlići boca, ostaci naočala, razbijene žarulje odbijale su svjetlost s jednih zi‐
dova prema drugima kao da je posrijedi kakva velika svečanost, sa zelenim,
smeđim, žutim, narančastim odsjajima, ali i šifrirani izričaj. Neka stakla stajala
su naslonjena u svojevrsnim nišama, druga su bila inkrustirana u zidove kanali‐
zacije, a bilo je tamo čak i jedno veliko plavo staklo koje su uspjeli pričvrstiti iz‐
ravno za jedan od otvora, tako da je projiciralo plavu mrlju po cijelom podu. Od
svjetlosti koja je u tu dvoranu prodirala u podne svi ti predmeti sigurno su sjajili
drukčije nego u tri poslije podne. Blistavi izričaj morao se mijenjati s protokom
dana, i stvarao se dojam da je cijelo to zdanje od obojenog stakla, krhotina zrca‐
la, komadića povećala i bočica bilo sklopljeno radi stvaranja vrlo konkretnih
oblika: u jednom odrazu činilo se da se vidi lice, dok su u drugima bili jasno vid‐
ljivi stablo, pas, kuća...
Zašto se, ako se toliko divimo spiljskim crtežima što potječu od svitanja ljud‐
ske svijesti, nismo mogli isto tako, i iz istih razloga, diviti izvanrednoj svjetlosnoj
dekoraciji koju su stvorili njih trideset dvoje u toj kanalizaciji San Cristóbala?
Dok su naši preci crtali konje s osam nogu da dočaraju njihovo kretanje, ili bizo‐
ne služeći se udubljenjima u pećini, njih trideset dvoje ukrasili su svoje zidove
nečim puno neopipljivijim, svjetlošću. Spokoj svih tih svjetlucavih predmeta
tako nas je napeto obavio da smo nekoliko minuta stajali u tišini. Sjećam se koli‐
ko sam želio biti sam na tom mjestu koje mi se tada učinilo svetim. Neka žena
92
Andrés Barba
iznosi u jednom od intervjua komentar koji ću uvijek pamtiti: kad je prošla prva
iznenađenost, kaže, obuzeo ju je osjećaj da je sva ta svjetlost bila konstruirana
„brižljivo i s užitkom“. Nemoguće je to reći točnije. Užitak je bio sadržan u tom
svjetlosnom zdanju kao žumanjak u jajetu. Bilo bi jednako nemoguće zamisliti
da su djeca to napravila čistom slučajnošću kao baciti izrezane riječi u zrak i
očekivati da padnu tako da tvore početak neke pripovijesti. I u tom skoku bilo je
također radosti, blistave i dirljive dječje radosti.
Jerónimo nikad nije htio govoriti o staklima. Samo mi je jednom priznao da
ih je on sam postavio nekoliko i da su u određeno doba dana, ne svaki dan, igra‐
li neku igru, ali nije mi htio objasniti u čemu se ona sastojala. Jednim usputnim
komentarom ujedno mi je dao naslutiti da je osmišljavanje te katedrale od svje‐
tlosti bilo potpuno „demokratsko“. Nije postojao mozak u sjeni, već je u igri bila
neutralna i kolektivna ljubav, „užitak“, kao što je ustvrdila ona žena u dokumen‐
tarcu. Ostali komentari svjedoka u intervjuima proturječni su i katkad pomalo
sladunjavi. Neki tvrde da su stakalca „zveckala“. Ja se ne sjećam nečeg takvog.
Većina nije visjela sa zidova, nego su bila ugrađena u njih, što potvrđuje hipote‐
zu Valerije Danas kada kaže da je oblik te svjetlosne umjetnine odredila kon gu‐
racija kanalizacije, a ne kreativnost djece, ali već se zna s kojim žarom može Va‐
leria Danas poricati čaroliju čak i u njezinoj najelementarnijoj inačici. Nisam se
s tim mišljenjem slagao kad sam ga prvi put čuo, a sada se slažem još manje. S
prolaskom godina sjećanje je u nekim pojedinostima postalo mutno, ali u drugi‐
ma mi se čini da danas još jasnije vidim svojevrstan lik, nešto slično pravokutni‐
ku koji se otvara prema nekim vratima, jednostavan oblik donekle sličan onome
što ga je Rothko uvijek iznova ponavljao na svojim kompozicijama, a činio se
hotimice konstruiran. Moguće je da je posrijedi bila puka podudarnost u kon ‐
guraciji, no teško mi je u to vjerovati. Ta peterokutna dvorana prekrivena zrcali‐
ma i staklima i komadima lima i naočala bila je nešto najsličnije tijelu što se
može zamisliti. U unutrašnjosti tog tijela, kao u njegovim njedrima, živjelo je
njih trideset dvoje. Ta je predodžba toliko jednostavna da sam često imao osjećaj
da me sažiže.
Ni raspored ni visina tog mjesta nisu odgovarali praktičnoj potrebi. Istina je
da su se ondje stjecale mnoge plinske cijevi i jedan od najvažnijih generatora u
sjevernoj zoni, no to nije objašnjavalo njegov peterokutni oblik, a kamoli brojne
niše u zidu. Godinama se nagađalo je li ta dvorana bila staro odlagalište izgrađe‐
no radi skladištenja materijala u vrijeme gradnje kanalizacije, što bi barem
objasnilo niše-police. A činjenica je da su mnogi među nama bili toliko zaslijep‐
93
Blistava republika
ljeni odrazima da nisu čak ni vidjeli te niše. Bilo ih je (i jest, jer i dalje su tamo)
više od trideset, a svaka od njih bila je dugačka malo više od metar i pol i dubo‐
ka jedan metar. Djeca su ih koristila za spavanje, čini se nasumično.
Kakvu su samo neobičnu, minucioznu republiku tvorili svi ti krevetići. U do‐
kumentarcu Valerije Danas može se vidjeti jedna snimka tog mjesta, no ona je
mnogo kasnijeg datuma od nesretnih događaja i na njoj, dakako, ne ostaje nije‐
dan znak života njih trideset dvoje. Varljiva slika, kao i sve slike praznih kuća.
Realniji su komentari svjedoka: neki ga opisuju kao „nejednaku košnicu“, dragi
– točnije – kao zidove obiteljskih mauzoleja. Istina je da je izvana izgledalo kao
golubarnik, ali ga se moglo prispodobiti i ležajevima u kabini, ili onim stalcima
u kojima su strojoslagari držali pločice sa znakovima pomoću kojih su slagali
tekstove. Čak i dojam da je u svakoj niši spavalo samo jedno dijete bio je varljiv,
odjeća je bila izmiješana i često je izgledalo kao da pripada različitoj djeci. Neki‐
ma od tih niša bilo je toliko teško prići da ne mogu zamisliti kako su se uspijeva‐
li do njih popeti a da se ne ozlijede, a u svima je bilo rasutih predmeta, njihovog
malog blaga: pločica, kamenčića, slatkiša, jedan broš, kopče za kaiševe... Sjećam
se veoma malo stvari koje sam vidio, u pamćenju sve čine jednu veliku zbrku.
Ostala mi je samo sigurnost da su te stvari bile ondje, da su se polako skupljale,
da su bile natopljene čežnjom te djece. Jerónimo mi je jednom prilikom rekao da
su se vrlo brzo prestali služiti novcem (našim novcem), ali da nikad nisu prestali
razmjenjivati stvari, male predmete i usluge. Možda su ti rasuti predmeti zapra‐
vo bili njihova moneta. Djeca su tako brzo pobjegla iz svoga grada da su ostavila
čak i svoj novac.
No, kakav im je bio život? Kao što čovjek ponekad stupi u neku kuću i točno
nasluti kretanje osoba koje u njoj žive, njihova pravila i zakone, i to mjesto kao
da je imalo dušu sačinjenu od njihovih kretanja. Primjećivalo se to u tome kako
je boravak na jednom mjestu (pored panela cjevovoda, na primjer) jednostavno
pozivao na hod prema drugom mjestu (mrlji plave svjetlosti koja se projicirala
sa stropa). Godinama mi je, svaki put kad bih se sjetio te dvorane gdje je živjelo
njih trideset dvoje, u sjećanje odmah dolazila kuća u kojoj sam proveo dio dje‐
tinjstva i čiji je raspored bio kružan, stara seoska kuća u kojoj je, da bi se došlo
do blagovaonice, neobjašnjivo trebalo proći kroz jednu od spavaćih soba. Majka
se uvijek žalila kako je taj raspored besmislen, ali zbog nekog razloga nije učinila
ništa da ga izmijeni. Sada pomišljam kako ga nije izmijenila jer je taj raspored
bio najprirodniji za tu kuću, i zbog toga smo mu se na koncu prilagodili. Neke
kuće pretvore svoje žitelje u gmazove, druge u ljude, treće u kukce. Koliko god
94
Andrés Barba
bilo nevjerojatno da bi arhitekt koji je osmislio tu kanalizaciju zamišljao da će u

njoj jednog dana živjeti zajednica trideset dvoje djece, to je mjesto također bilo
predodređeno i djeca su se naposljetku prilagodila duhu što ga je ono nametalo.
Bilo je dovoljno napola otvoriti oči i onda ih ponovo zatvoriti da se čovjek na‐
vikne na tamu i uvjeri da ta dvorana zapravo funkcionira kao divovska soba. Svi
mi koji smo bili ondje dospjeli smo tamo kroz otvore u galerijama i to smo shva‐
tili odmah, bez potrebe da nam itko išta objašnjava: ta je dvorana bila golema
soba. Proširenje. Tijelo se otvaralo da u sebe primi gosta, a potom ga navodilo
da živi u iluziji da su ti betonski zidovi ustvari elastični.
Jednom mi je zgodom Jerónimo govorio o zvukovima na tom mjestu. Upravo
je bio navršio sedamnaest godina i trebali su ga premjestiti iz centra za maloljet‐
nike u zanatsku školu gdje se predmnijevalo da će učiti za stolara. Odrekao se
posjeta svoje obitelji i zatražio da me imenuju njegovim zakonskim skrbnikom.
Nisam očekivao taj potez, koji me toliko dirnuo da mi je bilo drago što mi to
nisu priopćili u njegovoj nazočnosti jer mi se zamaglio pogled. Jerónimo je pos‐
tao manje ili više pristao adolescent, ali bio je tako šutljiv da je njegova mučalji‐
vost neizbježno izazivala neprijateljstvo svih koji su ga okruživali. Ponekad je
bio nasilan, i slutim da mu život u popravilištu baš i nije bio lak, ali se nikad nije
ni na što žalio. Karma jedinog preživjelog iz te grupe bila je u početku toliko
teška da se na koncu naviknuo na samoću; četiri godine nakon smrti njih tride‐
set dvoje i dalje je bio nepovjerljiv. Sjećam se da sam mu toga dana na dar donio
džepni nožić koji sam našao na buvljaku, pomalo kičast antikvitet u obliku tijela
neke djevojke. Znao sam da se dječacima iz popravnog doma ne smiju poklanja‐
ti takvi predmeti, ali Jerónimo nije bio običan dječak, a još je manje to bio moj
odnos s njim. Opčinio ga je. Zagledao se u tu tako sirovo izrađenu guricu, kao
da ga je hipnotizirala minijaturna sirena od mesinga. Sjećam se da smo sjedili na
jednoj od klupa u domu i da je počeo zabijati nožić u drvo. Tada je prvi put pro‐
govorio o zvukovima na tom mjestu. Bez mog pitanja (iako sam ga prije toga pi‐
tao stotinama puta, bez odgovora) rekao mi je da mu se nekih noći, dok je spa‐
vao uz ostalu djecu u onim nišama, činilo da mu se obraća promukli glas, glas
neke nemani. Ne sjećam se njegovih točnih riječi, ali pamtim dojam što ga je u
njemu izazivao taj glas: objasnio mi je da ga je vidio kao neko lice bez određenih
obrisa, ali s vrlo jasnim ustima i dugim, tankim brkovima. Stvarnim ustima. Re‐
kao mi je i da su taj glas čula druga djeca i da su ga se svi bojali. Probudio bi te
usred sna i govorio ti stvari. Pitao sam ga kakve stvari, no nije mi odgovorio. Pi‐
95
Blistava republika
tao sam ga što su radili kad bi ih bilo strah, i odvratio mi je da bi se skupih za‐
jedno i pričali jedni drugima priče. To je bilo sve.
Otkrivanje tog straha potpuno je ispremetalo moje sjećanje na taj dan. Jedna‐
ko kao što, u naknadnom sagledavanju, pomišljamo kako smo promatrali ili se
družili s nekim tko će se razvesti ili umrijeti a da to tada nije znao, i odjednom
osjetimo kako se sjećanje na njegovo lice ispunjava očitim znacima, ja sam se
sjetio kako je izgledao taj prijelaz, prijelaz koji se odigrao kad sam ugledao riječ
KURVA ispisanu kredom pored jedne od tih niša. Sjetio sam se toga tada, dok
sam četiri godine poslije razgovarao s Jerónimom. Sjetio sam se kako su neki za‐
vežljaji još imali oblik dječje glave, a po drugima kao da su prekapali u potrazi
za nečim. Sjećam se da se u zraku ćutio jak kiseli miris, vonj pokvarene hrane,
cigareta, i da sam, kako ne bih opet pročitao tu riječ, iznova pogledao uvis, pre‐
ma svjetlosti, i pokušao rekonstruirati maštu jedne djevojčice i jednog dječaka
izgubljenih u jasnoći tih odraza, djece osupnute ljepotom i neredom i tamom i
čudesnošću. No riječ je bila odviše uporna. Načas mi se učinilo da osjećam sve:
pomislio sam da vidim njihovu prisutnost kao blistanje, kao i zaglušnu slobodu
tog mjesta koje je izgledalo kao sazdano za njih prije stvaranja svijeta. Vidio sam
kako su stvari započele kao u igri, možda u nekom od onih uglova gdje su još
počivali ostaci igračaka zasigurno ukradenih iz nekog dvorišta, ili možda done‐
senih iz njihovih kuća. Taj vještački svijet, ispunjen čudima, otkrivenjima i dru‐
garstvom. Položio sam ruku na jednu od niša i uvjerio se kako je u njoj spavalo
dvoje zagrljene djece. Još su se mogli vidjeti krivudavi oblici što su ih ostavila
njihova tijela i nagib glave jednoga koji se drugom naslonio na leđa ili na rame.
Dvoje djece bijaše dijelilo tu nišu i potom su zaspali otvorenih očiju, uprtih u
stakla koja su stvarala odraze u obliku psa, stabla, kuće.
No ako je netko napisao riječ „kurva“, onda je postojala i ljubav, jasnoća jed‐
nog iziskivala je brutalnost drugog, pomislio sam hvatajući dah. Osjećao sam
potrebu da se uhvatim za tu misao kao za dasku. A ako je postojala ljubav (nije
važno u kojem obliku), onda je nešto ostalo netaknuto. Tjelesna ljubav, drugar‐
ska ljubav, seksualna ljubav, u svojim iskonskim, nespretnim i zacijelo pokusnim
oblicima, morala je ondje postojati, ta nije li čak i riječ „kurva“ bila posve ne‐
dvojben dokaz tomu? Sada više nisam znao što da mislim. Osjećao sam se kao
osoba pored koje je nešto silno dragocjeno – neki prsten, dijamant – palo na
pješčani nanos na žalu i sada prstima pročešljava i prebire po pijesku u toliko sil‐
noj želji da to nađe da joj se i najmanji sjaj iznova učini kao prsten, ali to nije.
Kako vrijeme prolazi a ona ga ne nalazi, kudi samu sebe upravo zbog potrage,
96
Andrés Barba
jer je potraga dovela do gubitka: da nije prstima pretraživala pijesak, dragocje‐

nost ne bi nepovratno potonula. Čvrst i melankoličan izraz te riječi prožimao je i
tu ljubavnu gestu, pretvarao je u nešto zaneseno i odsutno. Riječ „kurva“ sve je
raspršivala, i zbog toga nisam mogao a da je ne premećem i pretresam. Postojao
je trenutak ‒ znao sam to, znao tako sigurno da sam se toga plašio – u kojemu su
djeca bila ondje a da ta riječ još nije bila napisana na zidu. U gledanju uvis dani
su morali biti spori, ali i prigušeni, dok su automobili prelazili sjedne na drugu
stranu (jer auti su promicali iznad kanalizacijskih otvora izazivljući vrtnju sjena
po čitavoj dvorani i stvarajući u njoj privid treptanja), no riječ „kurva“ sve je ras‐
pršivala, ta PUTA na španjolskom ispisana dječjom, drhtavom rukom, tako da je
P bilo manje od U, a jedan krak u A bio je malko uvučen.
Reći će mi da pretjerujem. Iznad riječi „kurva“ nalazilo se nešto slično ležaju.
I iznad njega bila je sjena, sjena nečije prisutnosti malo veće od ostalih, gotovo
visine zrele djevojke. I bijele papuče, ili barem papuče koje su nekoć bile bijele, i
zelena majica s leptirima na sebi, od debele tkanine. (Kurvina majica, pomislio
sam, kurvine papuče.) Riječ „kurva“ bila je mjesto na kojemu su se djeca izgubi‐
la, prostor u kojemu se ta zajednica skrhala. Što li su mislila ta djeca? Da se neće
izgubiti samo zato što su djeca? A tamo smo bili mi, odrasli, i prolazili tim mjes‐
tom zadubljeni u misli, ne razgovarajući među sobom, gledajući uvis ili dolje,
sagibajući se nad hrpama odjeće, nad ostacima limenki, ćuteći tu već posve neiz‐
bježnu zebnju jer im se izjalovilo, jer nisu uspjeli i tu se više nije moglo ništa.
Netko je zaplakao, onako nespretno kao što plaču odrasli kad osjete da su
stvari izgubljene. Nitko se nije potrudio da ga utješi; svi smo bili odveć odsutni
duhom. Tada sam se okrenuo i sučelio s Antoniom Larom. U ruci je držao plavu
majicu i stiskao je tako čvrsto da sam pomislio kako može pripadati samo nje‐
govu sinu.
– Nema ih – rekao je.
Ali nije razgovarao sa mnom. Poricao je to da ne bi morao vjerovati, da bi
onda došla stvarnost i rekla mu: to je laž. Nije bio jedini roditelj. Bili su tu i Pa‐
blo Flores, Matilda Serra i Luis Azaola, roditelji djece koja su nestala u vrijeme
okupljanja na Trgu Casado. Bilo ih je lako prepoznati jer su stigavši onamo po‐
tražili jedni druge i hodali kao zbijena skupina, njuškajući među odjećom i
predmetima zaostalim u nišama.
– Nema ih – ponovio je. Potom, svejednako me gledajući, povikao je: – Anto‐
nio!!
97
Blistava republika
Povikao je „Antonio“ iz sve snage i nastala je šuplja tišina od koje nam se svi‐
ma zaledila krv u žilama. Potom se sagnuo i nad nekakvim majušnim otvorom,
otvorom kroz koji bi jedva mogla ući mačka, iznova povikao: „Antonio!!“ Pablo
Flores, koji je stajao kraj njega, povikao je „Pablo“, a onda je neka žena povikala
„Teresa“. Tada su se počela miješati ta tri krika: Antonio, Pablo, Teresa, možda i
još koje ime. I sâm sam počeo vikati. Ne vjerujem da je itko mislio da će se oni
zbog toga pojaviti, ali vikanje je stvaralo oslobađajući i prepoznatljiv učinak, bio
je to naš jezik, naša logika. Naši krici nalikovali su kricima užasa. Jesam li shva‐
tio tada ili je to bilo kasnije? Otvorio se neobičan prostor. Možda je proteklo
samo nekoliko minuta. Ustali smo i nastavili tražiti, izišli smo kroz galerije koji‐
ma smo došli i ponovo ušli onamo. Iznova su se zaorili krici. Potom je opet zav‐
ladala tišina. Klonula, neutralna tišina, slična onoj koju zacijelo ćute astronauti u
svemiru, tuđa životu ljudi. Čulo se samo električno štektanje neke vrste brojača i
morski zvuk automobila koji su nam prolazili iznad glava. Potražio sam Antoni‐
ja Laru i zatekao ga kako sjedi, pokrivajući lice onom majicom.
Iznenadio sam se kad sam pogledao na sat: već smo gotovo sat i pol bili za‐
tvoreni ondje. Činilo se da ćemo ondje ostati cijeli život kad se Amadeo Roque
osovio oslanjajući se o jednu od niša i povikao da svi moramo izaći odande, da
su ga putem radija obavijestili da je u pritisku u cjevovodima nastala neka ne‐
pravilnost i da bi moglo biti opasno. Nitko se nije nećkao. U jednom od interv‐
jua navodi se da je neke roditelje trebalo nasilu izvlačiti, ali to je jako daleko od
istine. Štoviše, gotovo bih se usudio reći da su bili prvi koji su izašli. Učinili su to
obuzeti sporom i kolebljivom tugom, i sjećam se da nas je jačina svjetlosti kad su
se otvorila ta četiri šahta natjerala da svi pokrijemo oči, kao da nam je neki
zloćudni duh uskratio otpornost na sunce.
Ja sam bio jedan od posljednjih. Već su gotovo svi izašli kad se začulo to škri‐
panje. A nakon škripanja neki nervozan glas, potom zvižduk, i nakon zvižduka,
nepogrešivo, eksplozija, eksplozija od koje se tlo zatreslo kao koža na bubnju.
98
Andrés Barba
Voda rijeke Eré nije uvijek smeđa. Za određenih osobito sunčanih dana (a
pretpostavljam da to ovisi i o drugim razlozima koje ne umijem raspoznati) zna
poprimiti krasnu smaragdnu boju. Mnogi ljudi rado vjeruju da je onoga dana
kad su se podavila djeca iz San Cristóbala voda bila te boje, ali posve sigurno
znam da je, kad smo usplahireni izašli iz kanalizacije, misleći da ćemo stradati
od električnog udara, ono što je teklo za našim leđima bilo golema, smeđa, gusta
bljuvotina. Voda Eréa teče kao da se pomiče zemlja, a ima i jedna lijepa priča
naroda Ñeê u kojoj se kaže kako je zemlja jednoga dana – umorna od gledanja
uvijek istog krajolika – prohodala i tako je nastala rijeka.
Mnogi ljudi tvrde da su se čuli dječji krici. Ja sam bio ondje i ne mogu to reći.
Znam ono što sada znaju svi: da su ostali zatočeni u donjoj galeriji u koju su se
sakrili da pobjegnu od nas i da su upravo oni, svojom težinom, slomili branu
koja je izazvala poplavu. Bili su se išuljali kanalom širokim tek nešto više od če‐
trdeset centimetara do starog rezervoara iz kojega se vidjela dvorana u kojoj
smo bili mi. Vidjeli su nas. Teško je otresti se tog dojma, pomisli da su nas ta
djeca sve to vrijeme gledala ne govoreći ništa. Kao kad osjećaš stisak nečije ruke
dugo nakon što je otišla osoba čija je to ruka. Možda bi bilo dovoljno da smo ne‐
koliko trenutaka bili tihi da čujemo njihovo mrmljanje, ali naši iznenađeni us‐
klici i ojađeni povici stvarali su preveliku buku. Znam da su neki roditelji –
među njima i Pablo Flores – jednom prilikom ustvrdili da su „osjetili“ taj po‐
gled. Ja to ne mogu reći. Nisam ga tada osjetio, sada ga osjećam, iako više kao
tajnu nego kao neki sud ili odgodu. Isprva mi je ulijevao strah, poslije se mije‐
njao dok se nije pretvorio u zaštitnički, čeznutljiv i maglovit pogled. Povremeno
me čak spopada nemoguć osjećaj: da vidim samoga sebe na tom mjestu, zatrav‐
ljenog pred odrazima raznobojnih stakala, kao da načas bivam kadar promatrati
sebe njihovim očima.
No sliku djece koja se sva zajedno utapaju u toj smeđoj vodi i dalje je teško
progutati. Nakon tjedan dana istraživanja, vještaci su zaključili da je bujica bila
toliko brza da djeca nisu imala vremena stići do gornje razine. Pokušala su se
vratiti istim putem kojim su došla, no otvor je bio toliko uzak a pritisak vode to‐
liko snažan da se nisu uspjela ni približiti. U forenzičkom izvještaju se tvrdi da
99
Blistava republika
im je trebalo između osam i deset minuta da ih stigne smrt od utapanja. Voda

rijeke Eré najprije je djeci napunila pluća a onda im osmozom prodrla u krvo‐
tok. U svom neznanju uvijek sam mislio da smrt utapanjem nastupa u tom tre‐
nutku, nisam znao da je zapravo izaziva miješanje krvi s vodom, čime se krv ra‐
zvodnjava i uzrokuje rasprskavanje stanica. Ta slika stanica koje se rasprskavaju
dugo me uznemiravala, ali se na koncu rasplinula, kao i tolike druge stvari koje
su me uznemiravale u životu: kruti i zapanjeni prizor posljednjeg Majinog udi‐
saja, dan kad sam zatekao djevojčicu i Antonija Laru kako sjede na kavi i čavr‐
ljaju, ili prvi put kad mi je nakon suprugine smrti neka žena rekla da me voli.
Čak i tamo gdje vlada najprisnije povjerenje uvijek postoji neki prostor otpo‐
ra, nešto što se ne priznaje, neki izraz ili majušan znak u kojemu se sabire ono
što ne dajemo od sebe. Sada pokušavam razmišljati o onome što grad San Cris‐
tóbal nikad nije dao njima trideset dvoma, unatoč spomeniku (jezivom, kakav bi
drukčiji i mogao biti) što ga je podigao u njihovu čast na Trgu 16. prosinca, una‐
toč počastima koje su se u medijima prvih pet godina revno iskazivale svakog
19. ožujka, a sada samo na okrugle obljetnice, i unatoč desetima publikacija, do‐
kumentaraca, umjetničkim djelima kroz koja su se podjednako provlačili osjećaj
krivnje, sladunjavost i ujedno dobra doza istine.
Ne čudi me što Jerónimo Valdés nikad nije želio razgovarati o tome, ni što se
nakon dva ili tri odlaska u zatvor jednoga lijepog dana odlučio svega toga zauvi‐
jek otarasiti te je otišao tko zna kamo. Mnogo sam puta pomislio kako je, kad
sam ga zatekao u prašumi, također bježao od druge djece i kako su mu bijeg i
nasilje bili u prirodi, kao što je u prirodi Eréa da zbriše sve što mu se nađe na
putu. Ima, međutim, nešto što ostaje, neka vrsta glazbe. Katkad me spopadne
nasred ulice, dok se prekasno vraćam kući ili kad izađem u šetnju, osjetim je kao
da promiče tlom, kroz noge, kao da žamor razgovora i tajni njih trideset dvoje
vibrira ispod nas. No onda i taj osjećaj utrne. Možda nas mrtvi izdaju kad nas
napuste, ali i mi izdajemo njih da bismo živjeli.
100
Andrés Barba
O prevoditelju:
Dinko Telećan (1974., Zagreb) diplomirao je lozo ju i anglistiku na Filozof‐

skom fakultetu u Zagrebu. Autor je mnogobrojnih zbirki pjesama te proznih
naslova, koji su prevođeni na razne jezike te nagrađivani. Prevodi književna i te‐
orijska djela s engleskog i španjolskog jezika. Povremeni je vanjski urednik u
književnom izdavaštvu te na Trećem programu Hrvatskog radija, na kojemu
uređuje emisije Svjetska proza i Lica okolice. Za prijevod Zlatne grane J. G. Fra‐
zera nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih pre‐
vodilaca, čijeg je Upravnog odbora bio član od 2004. do 2010. godine. Na Sajmu
knjiga u Sarajevu 2006. nagrađen je za najbolji ne kcionalni prijevod godine za
knjigu Slavoja Žižeka Škakljivi subjekt. Dobitnik je i Godišnje nagrade Iso Veli‐
kanović za 2016. za prijevod djela Robería Gravesa Bijela božica – povijesna gra‐
matika pjesničkog mita.
Izbor iz prijevoda: Jorge Luis Borges: To umijeće stiha; Dave Robinson: Nietz‐
sche i postmodernizam; Isabel Allende: Portret u sepiji; James G. Frazer: Zlatna
grana; Halil Džubran: Misli i meditacije; Robert McGrath: Martha Peake; Ric‐
hard Flanagan: Gouldova knjiga riba itd.
101
Zabilješke
1 Cumbia je ples iz karipskog dijela Kolumbije, a merengue jedan od stilova dominikanske glazbe i plesa.
(Prev.)
2 Prijevod Mije Pervan-Plavec (Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ, Mladost, Zagreb, 1989., str. 66 – 70).
(Prev.)
102
Naklada Ljevak
Kopačevski put lc, 10000 Zagreb
www.ljevak.hr
Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Nada Brnardić
Lektura, korektura Ana Brnardić Oproiu
Naslovnica Lucija Gudek, Ram
Prijelom Gra ja
Tisak Feroproms
Scan: žjožaž
Obrada: boden
103
Sadržaj
Blistava republika 2
O prevoditelju 101
Zabilješke 102
104

Blistava Republika - Andres Barba

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Blistava Republika - Andres Barba

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Biblioteka Cicero

© Andrés Barba, 2017

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2019.

značilo da ta publika nije prijemljiva na njezin utjecaj. Kad je Maia izvodila te

djeca usvojila – istom onom predverbalnom inteligencijom kakva resi insekte –

ono najzabavnije u toj igri bio upravo osjećaj da se uopće ne igramo, da se

ih okružuje, automobil njihovih roditelja izravno je njihov automobil, kuća je

Dana 15. listopada 1994., prema četvrtoj točki sporazuma o polumjesečnom

se dogoditi nešto neizbježno. Najstarija djevojčica je ustala. Mimo zapuštene

Poslijepodne 3. studenoga 1994. gradonačelnik Juan Manuel Sosa pozvao je u

Zahvaljujući službenom priopćenju koje smo sročili na tom istom sastanku,

punoj ovisnosti od slučaja, kao da su na trenutak zaboravili što ih je dovelo don‐

sebi neki otklon, kao da su je ispuhnuli iz nutrine. Nisam nikakav stručnjak za

ljenih od karitativnih donacija i od budžeta koji nam je ostao od te godine i os‐

me koji plače da već jednom umukne, a dječak mu odgovara: Neću umuknuti, ti

Jednom sam prilikom pročitao da pravo Hitlerovo otkriće nakon Prvoga

u nazočnosti više od petnaest „uglednih“ odraslih ljudi, 7. siječnja 1995. ta gesta

Kamera ne obuhvaća cijelo parkiralište i povremeno ih se ne vidi, ali očito je

Pozornost onoga tko se boji nalik je pozornosti zaljubljenoga. To možda

daleko. Namjeravali smo ući odjedanput, autoritativno, i dovući ih natrag da ih

Prašuma je progutala djecu iz San Cristóbala, učinila da iščeznu. Da sam ja s

Tijekom toga prvog mjeseca policija je svaki tjedan ponavljala potrage po

Legenda koja se pripovijeda u San Cristóbalu mješavina je tog dvoga: Franzi‐

‒ Ne! ‒ povikala bi i izjurila, odgurnuvši me.

mislima. Teresa Otaño vjeruje, a da to ne kaže, da život Mačka ovisi o njezinoj

U kontekstu u kojemu je polovica djece u San Cristóbalu prislanjala uho uza

Gubitak povjerenja sličan je odljubljivanju. Oboje nam otkrivaju unutrašnju

lo da su, u slučaju maloljetničkih kaznenih djela ili suradnje u kaznenim djelima

nezamislivo: bili su svugdje. A na osnovno upozorenje da se ne ponašaju kao ta

Pripovijesti i kronike nalik su zemljovidima. S jedne strane ostaju velike i

Situacija je učas postala nepodnošljiva: vrućina, ljubomora, povjerljivost s

je istodobno govorilo da se pretvara u mladu damu i da je to povlačenje normal‐

u svojem vrtu da bi se priključili malom dječjem čoporu izoliranom u prašumi?

listički gradonačelnik naviknut na samovolju, s druge svita nasumce izabranih

nja. Kao da je trajanje izmijenilo narav te eksplozije: u početku je to bilo odobra‐

Ljubav i strah imaju nešto zajedničko: oboje su stanja u kojima dopuštamo da

je njega navelo da prihvati i mene da ga ucijenim, ostalo je neizbježno izvan ok‐

Sve se opire smrti, pomislih, od ličinke do sekvoje, od rijeke Eré do termita.

dok ne pronađemo djecu. Odvratila mi je da ne preuzimam na sebe situaciju

debla, i s vremena na vrijeme zvižduci u daljini. Jedan zvižduk značio je da tre‐

ponešto distancirano, uvijek je pomalo izdvojen, no usprkos tome u njegovoj

Imao sam dojam da moram puno razmišljati o odgovorima, čak i najosnov‐

nom dekom, zamolila me da pođem s njom i pokazala mi par praznih sjedala u

da se staklenka položi vodoravno s dnom okrenutim prema prozoru, da se vidi

ulicu. Nije mi dopustio da mu pomognem da se popne, a kad je to napokon uči‐

Poput onih koji otkriju nevjeru, preplavio me osjećaj da je prošlost posuta

je trgovačka aktivnost bila u punom zamahu. Sišli smo u kanalizaciju kao da

bilo nevjerojatno da bi arhitekt koji je osmislio tu kanalizaciju zamišljao da će u

jer je potraga dovela do gubitka: da nije prstima pretraživala pijesak, dragocje‐

im je trebalo između osam i deset minuta da ih stigne smrt od utapanja. Voda

Dinko Telećan (1974., Zagreb) diplomirao je lozo ju i anglistiku na Filozof‐

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

You might also like