Radiološki Priručnik Rijeka

Napisano
16.5.2006 9:16:00 SVEUČILIŠTE U RIJECI – MEDICINSKI FAKULTET 2
Katedra za radiologiju
Pročelnik: Prof.dr.sc. Damir Miletić, dr.med.
Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Email: radiologija@kbcrijeka.hr
SVEUČILIŠTE U RIJECI – MEDICINSKI FAKULTET

Stručni studij medicinske radiologije /1 godina / Autor: dr.sci. Adelaida Halaji
Kolegij: Radiološki uređaji
Napisano 16.5.2006 9:16:00 SVEUČILIŠTE U RIJECI – MEDICINSKI FAKULTET 3
Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
1. POJAM MEDICINSKE RADIOLOGIJE
1.1. Vrste zračenja
1.2. Izvori ionizirajućih zračenja
1.3. Nastanak rentgenskih zraka
1.4. Spektar zračenja rentgenske cijevi
1.5. Regulacija količine i kvalitete rentgenskog zračenja
2. DIJELOVI RENTGENSKIH UREĐAJA
2.1. Zračnik
2.1.1. RENTGENSKA CIJEV
2.1.2. OKLOP
2.2. Generator
2.2.1. P RIKLJUČAK NA GRADSKU MREŽU
2.2.2. P ROVODNICI
2.2.3. TRANSFORMATORI
2.2.4. ISPRAVLJAČICE
2.2.5. K OMANDNI STOL
2.3. Radno mjesto
2.4. Zaštitni i pomoćni dijelovi
3. RENTGENSKI UREĐAJI PREMA NAMJENI
3.1. Radiografski rentgenski uređaji
3.2. Dijaskopski rentgenskih uređaji
3.3. Višenamjenski rentgenski uređaji
4. SPECIJALNI RENTGENSKI UREĐAJI
4. 1. Tomografski rentgenski uređaji
4. 2. Uređaji za mamografiju
4. 3. Radiofotografija
4. 4. Uređaji za dentalnu radiografiju
4. 5. Pokretni rentgenski uređaji
4. 6. Rentgenska kinematografija
4. 7. Uređaji za angiografiju
4. 8. Magnetska rezonancija
4. 9. Kompjutorska tomografija
4.10. Ultrazvučni uređaji

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
1. POJAM MEDICINSKE RADIOLOGIJE
Radiologija (radiare = lat. zračiti; logos = grč. nauka) je znanost o zračenju.
Ona proučava nastanak i prijenos energije kroz prostor i materije. Zastupljena je
u brojnim privrednim granama.
Primjenu zračenja u medicini, u dijagnostičke i terapijske svrhe, proučava
med icinska rad io lo g ija . Medicinska radiologija je jedna od najmlađih
medicinskih znanosti, koja je iz temelja promijenila dijagnostiku i liječenje mnogih
bolesti. Svakodnevnim razvojem medicinske radiologije, uvođenjem novih
dijagnostičkih i terapijskih metoda te usavršavanjem postojećih kontinuirano se
poboljšava dijagnostika i liječenje mnogih patoloških stanja, a time se mijenja i
prognoza bolesti.
1.1. Vrste zračenja
Zračenja prema zastupljenosti mase dijelimo na elektromagnetske valove i
korpuskularne zrake.
E lek tromag n etsk i va l je širenje energije u prostoru neizmjerno male
mase. U elektromagnetske valove ubrajaju se:
F re k v e nc ija V a ln a d u lj in a
Elektromagnetski valovi
(Hz) (cm)
Električni valovi 10 1 do 10 4 10 11 do 10 6
Radio i TV valovi 10 5 do 10 11 10 6 do 10 1
Infracrvene zrake 10 12 do 10 13 10 1 do 10 4
Vidljiva svjetlost 10 14 do 10 15 10 4 do 10 5
Ultraljubičaste zrake 10 15 do 10 16 10 5 do 10 6
Rentgenske zrake 10 17 do 10 18 10 7 do 10 9
Gama i kozmičke zrake 10 19 do 10 22 10 10 do 10 12
Dakle spektar rentgenskog zračenja je valne duljine od 10 7 do 10 9 centimetara

te frekvencije 10 17 do 10 18 Hz.
K orp usk ula r no zra čenje je širenje energije u prostoru određene mase.
U korpuskularne zrake ubrajaju se a (alfa) zrake koje su u stvari jezgre helija, b
(beta) zrake koje su rojevi elektrona, ali i rojevi brzih neutrona, protona itd.
Zračenja možemo podijeliti i po zastupljenosti energije koju prenose.
Zračenja velikih energija izazivaju promjenu neutralnog atoma u ione, za razliku

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
od zračenja manjih energija koja ne dovode do ionizacije. Na temelju količine
energije zračenja dijelimo na neionizirajuća i ionizirajuća zračenja.
Io niz ira juća z rač enja imaju veliku energiju te dovode do ionizacije pri
čemu iz energetski neutralne čestice (atoma) nastaju ioni. Sva korpuskularna
zračenja su ujedno i ionizirajuća, dok su elektromagnetski valovi dijelom
neionizirajući (od električnih valova do ultraljubičastih zraka), a dijelom
ionizirajući (rentgenske i gama zrake). Djelovanje ionizirajućeg zračenja dolazi do
izbijanja elektrona iz atomskih ljusaka čime se neutralni atom cijepa na dva iona i
to negativno nabijenu sitnu česticu, odnosno elektron, te pozitivno nabijenu
česticu preostalog dijela atoma.
1.2. Izvori ionizirajućih zračenja
Izvori zračenja koja imaju dostatnu energiju da neutralnu atomsku česticu
ioniziraju mogu biti: prirodni i umjetni.
Priro d ni izvo r i z račenja su radioaktivni izotopi. Oni zrače a (alfa), b
(beta) i g (gama) zrake. Alfa i beta zrake su korpuskularne zrake, dok su gama
zrake elektromagnetski valovi sličnih svojstava kao rentgenske zrake. Količina
zračenja prirodnih izvora definirana je vremenom radioaktivnog raspada i nije ju
moguće regulirati.
Um je tni izvo r i zra čenja su rentgenske cijevi i akceleratori, premda i
samu rentgensku cijev možemo smatrati na neki način akceleratorom. Umjetni
izvori mogu emitirati različite vrste zračenja, kako elektromagnetske valove tako i
korpuskularne zrake. Za razliku od prirodnih izvora količina zračenja umjetnih
izvora se može kontrolirati i mijenjati.
1.3. Nastanak rentgenskih zraka
Rentgensko zračenje se proizvodi u elektronskoj cijevi, koju nazivamo
re ntg ensk a cijev. U njoj zagrijavanjem katode strujom niskog napona i velike
jakosti dolazi do oslobađanja elektrona iz atoma katode. Proces ovakvog
oslobađanja elektrona zove se ter mo ion izacija , odnosno termoionska emisija. –
Oslobođeni elektroni se uslijed velike razlike potencijala katode i anode,
odnosno visokog napona, ubrzano gibaju prema anodi. Brzina gibanja elektrona
je veoma velika (veća od polovine brzine svjetlosti) te oni razvijaju veliku
kinetičku energiju. Kada ne bi bilo ove razlike potencijala katode i anode
oslobođeni elektroni bi ostali lebdjeti oko katode. Naprotiv, što je napon veći veća
je i brzina gibanja elektrona, odnosno njihova kinetička energija.
Gibanje elektrona prestaje na anodi u koju oni udaraju velikom brzinom.
Pri udaru, kinetička energija elektrona pretvara se najvećim dijelom u toplinsku

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
energiju (99%), a znatno manjim dijelom (manje od 1%) u energiju zračenja,
odnosno rentgenske zrake. Mjesto na anodi u koje udaraju elektroni, odnosno
nastaju rentgenske zrake, zove se žarište ili fokus.
Udarom ubrzanih elektrona u anodu dolazi do izbacivanja elektrona iz
atoma žarišta anode. Izbacuju se elektroni bliži jezgri, odnosno elektroni na nižim
energetskim razinama (ljuskama) te uslijed toga atom postaje elektronski
nestabilan. Upražnjeno mjesto elektrona blizu jezgre nadomjesti se elektronom iz
neke od vanjskih ljusaka. Kako elektroni imaju to veću energiju što se nalaze na
udaljenijim ljuskama od jezgre, prelaskom na nižu energetsku razinu, odnosno
ljusku bliže jezgri, oslobađaju višak energije u obliku elektromagnetskog vala,
odnosno rentgenskih zraka.
1.4. Spektar zračenja rentgenske cijevi
Poznato je da brzi elektroni izbacuju iz atoma anode elektrone iz atomskih
ljuski bližih jezgri, koje su niže energetske razine od udaljenih ljusaka.
Supstitucija ispražnjenog mjesta u elektronski nestabilnom atomu vrši se
prijelazom elektrona iz najudaljenije ljuske, ali i iz neke od elektronskih putanja
nešto bližih jezgri. Popunjavanje “ispražnjenih mjesta“ u atomu rezultira
oslobođenjem viška energije, koja je različita zavisno od ljuske iz koje elektron
dolazi, te su nastali elektromagnetski valovi, odnosno rentgenske zrake, različitih
energija. Na temelju ovog možemo reći da je spektar zračenja rentgenske cijevi
ko n tinuira n jer su u njemu zastupljene rentgenske zrake svih valnih duljina,
odnosno energija. Tako da uvijek, bez obzira na odabrane parametre (napon)
električne struje, u spektru zračenja imamo rentgenske zrake od malih do velikih
valnih dužina, a odabir napona električne struje definira prevalenciju (veću
zastupljenost) nekih od valnih duljina.
Svi rentgenski uređaji, opće i specijalne namjene, imaju rentgenske cijevi
koje proizvode kontinuirani spektar zračenja osim mamografa, koji proizvodi
ka rak teristič a n (mo libd ensk i) s pek tar.
Karakterističan spektar kod ovih uređaja nastaje jer je anoda, odnosno
žarište napravljeno od metala niskog rednog broja. U ovih uređaja anoda nije
napravljena od volframa već od molibdena, elementa niskog rednog broja.
Oslobođena energija elektrona pri supstituciji ispražnjenog mjesta je manja,
budući da postoji manji broj energetskih ljusaka, a time su u spektru rentgenskog
zračenja zastupljene samo zrake manjih energetskih razina.
1.5. Regulacija količine i kvalitete rentgenskog zračenja
Količina i kvaliteta rentgenskog zračenja definirani su električnom energijom
koja se koristi za nastanak rentgenskih zraka.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Intenzite t ili količina rentgenskog zračenja određeni su jačinom struje

zagrijavanja katode. Primjenom što veće jačine električne struje osloboditi će se
to veći broj elektrona te će broj nastalih rentgenskih zraka na anodi biti veći.
Prodornost ili kvaliteta rentgenskog zračenja određeni su razlikom
potencijala anode i katode, tj. visinom napona. Što je napon veći brzina gibanja
elektrona od katode prema anodi je veća te je veća i energija nastalih
rentgenskih zraka. U svakodnevnoj praksi rentgenske zrake velike prodornosti
nazivamo “tvrdim” zrakama, a one malih energija “mekim”.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
2. DIJELOVI RENTGENSKI UREĐAJI
Rentgenske uređaje prema namjeni dijelimo na dijagnostičke i terapijske, a
dijagnostičke uređaje još možemo podijeliti na radiografske i dijaskopske,
odnosno univerzalne. Terapijski rentgenski uređaji danas su sve manje u uporabi
i primjenjuju se sporadično za površinske tumorske procese.
Dijelovi rentgenskog uređaja su:
1. Zračnik – rentgenska cijev s oklopom i sustavom za sužavanje
snopa
2.Generator – pogonski uređaj koji osigurava potrebnu električnu
energiju
3. Radno mjesto
4. Pomoćni i zaštitni dijelovi
2.1. Zračnik
Temeljni dio zračnika je rentgenska cijev koja je u uljnoj kupki postavljena
u zaštitni oklop.
2.1.1. RENTGENSKA CIJEV
Rentgenska cijev je staklena cijev duljine 20 do 25 cm i promjera 15 cm. Iz
cijevi je uklonjen zrak i one su pod tlakom od 510 mbara. U prvim rentgenskim
cijevima bio je razrijeđen plinoviti sadržaj (zrak), a ne vakuum. On je služio kao
dodatni izvor elektrona te su se one za vrijeme rada morale prozračivati. U cijevi
se nalaze dvije elektrode: katoda i anoda.
Katoda je negativna elektroda. Građena je od materijala visokog tališta i to
u pravilu od volframa. Modificirana je u obliku spirale duljine 12 cm i debljine 0,2
do 0,5 mm. Spiralna nit katode postavljena je unutar metalnog okvira koji je
također negativnog naboja i ponaša se kao dodatna elektroda (Wehneltova
elektroda). Katode modernih rentgenskih cijevi imaju dvije spiralne niti (dvije
katode), a svaka od njih je nasuprot odgovarajućem žarištu anode: veća spirala
za veliki fokus i manja za mali fokus. Djelovanjem struje zagrijavanja, niskog
napona i velike jakosti, na katodi se oslobađaju elektroni termoionskom emisijom
koji se uslijed razlike potencijala katode i anode ubrzano gibaju prema anodi.
Tako da je katoda uključena u dva strujna kruga (za razliku od anode) i to
niskonaponski strujni krug za zagrijavanje katode i visokonaponski strujni krug za
razliku potencijala anode i katode, odnosno gibanje elektrona. Uloga dodatne
elektrode uz katodu je da kolimira snop elektrona da bi bio što uži.
Anoda je pozitivna elektroda i u rentgenskoj cijevi. Ona je smještena
nasuprot katode te se u literaturi spominje i kao antikatoda. Ima oblik diska na
držaču. Osnovu diska čini molibden i grafit, a od molibdena (eventualno bakra) je

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
i držak anode. Odabir materijala definiran je visokim toplinskim kapacitetom i

toplinskom provodljivošću budući da držak ima ulogu odvođenja velike količine
topline koja se oslobađa na žarištu anode. Površina žarišta anode napravljena je
od materijala visokog rednog broja i visokog tališta. U današnjih rentgenskih
cijevi to je u pravilu legura tungstena i renija, a prije je to bio volfram.
Na anodi se nalaze dva žarišta u korelaciji s dvije katode. Malo žarište,
površine 0,1 do 0,5 mm 2 , koristi se kada je potrebna velika oštrina slikovnog
prikaza (npr. pri snimanju pluća, kosti). Veliko žarište, površine 1 do 1,5 mm 2 ,
koristi se pri dijaskopiji i drugim pregledima zbog njihovog velikog toplinskog
opterećenja anode.
Veličina žarišta direktno utječe na oštrinu slikovnog prikaza, odnosno
rentgenske snimke, jednako kao što veličina izvora svjetlosti u zamračenoj
prostoriji utječe na oštrinu sjene. U cilju postizavanja što bolje kvalitete snimke, tj.
oštrine prikaza, poželjno je da površina žarišta bude što manja. S druge strane
toplinsko opterećenje anode postavlja zahtjev za što većom površinom žarišta te
možemo reći da je zaštita od toplinskog opterećenja anode direktno u vezi sa
snagom rentgenske cijevi, odnosno stupnjem opterećenja.
Zaštita od toplinskog opterećenja anode neobično je značajno budući da
kod dužeg bombardiranja anode brzim elektronima (npr. za vrijeme duže
dijaskopije) njeno pretjerano zagrijavanje može doseći razinu termoionske
emisije, odnosno užarena anoda počinje emitirati elektrone. U tom slučaju
prekida se strujni krug ili struja rentgenske cijevi poprima obrnuti smjer, što može
rezultirati razaranjem katode.
Zaštita anode od toplinskog opterećenja postiže se:
građom anode
nagibom žarišne površine
rotacijom anode
sustavnim hlađenjem
Odabir materijala jedan je od glavnih parametara građe anode, što je
posebno značajno za žarnu površinu, ali i za ostale dijelove. Žarna površina
anode mora biti od materijala koji ne samo da ima visoki redni broj već i visoko
talište u svezi s nastankom rentgenskih zraka. Ostali dijelovi anode prvenstveno
su od materijala visokog tališta te dobre toplinske provodljivosti sa ciljem
preuzimanja i odvođenja velike količine topline.
Kod prvih rentgenskih cijevi (a danas još uvijek kod terapijskih uređaja)
površina anode je bila ravna i okomito postavljena na smjer kretanja brzih
elektrona. Rentgenske zrake koje nastaju na ovakvoj anodi raspršuju se u svim
smjerovima. Ako se žarišna površina postavi pod nagibom (ukošeno), odnosno
ako je kut koji zatvaraju površina anode i smjer gibanja elektrona manji od 90

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
stupnjeva, postiže se prividno manja površina žarišta. Ovako ukošena anoda
može se promatrati s dva aspekta:
– pojam prividnog ili optičkog žarišta omogućava usmjeravanje nastalih
rentgenskih zraka, dakle manji stupanj raspršivanja, što je dobro za bolju
kvalitetu slikovnog prikaza, te
– pojam realnog žarišta, koje je veće površine za razliku od žarišta
postavljenog okomito na smjer brzih elektrona.
Danas se koriste rentgenske cijevi sa nagibom žarišne površine anode
prema smjeru gibanja brzih elektrona od 71 od 88 stupnjeva, a ima i rentgenskih
cijevi koje imaju anodu sa različitim nagibima žarišta obzirom na veličinu, pri
čemu žarna površina sa manjim kutom odgovara malom fokusu.
Najveći doprinos povećanju toplinske izdržljivosti anode postigao se
uvođenjem rotirajući anode kod koje žarište više nije forme pravokutnika
(kvadrata) već prstena. Rotacijom se površina žarišta izrazito povećava (iznosi
cca 750 mm 2 ) te što je brzina rotacije anode veća veći je toplinski kapacitet
rentgenske cijevi. Prema brzini rotacije anode rentgenske cijevi dijelimo na:
a) sporo rotirajuće – do 3.000 okretaja u minuti
b) brzo rotirajuće – od 3.000 do 8.500 okretaja u minuti
c) super brzo rotirajuće – od 8.500 do 17.000 okretaja u minuti.
Uz rotaciju sustav hlađenja je nesumnjivo jedna od najznačajnijih stavki u
zaštiti od toplinskog opterećenja anode. Hlađenje se ostvaruje uljnom kupkom,
premda postoje i druge mogućnosti (voda, zrak) ili kombinacije (primjerice
najpoznatija kombinacija je ulja i vode kod koje se anoda hladi uljem, a ulje
vodom).
Za hlađenje anode značajno je da su osnova i držak anode, napravljeni od
materijala dobre toplinske provodljivosti (molibden). Preko drška se toplina
odvodi izvan rentgenske cijevi do radijatora koji se sastoji od bakrenih pločica,
koje su zajedno sa cijelom rentgenskom cijevi uronjene u uljnu kupku unutar
oklopa zračnika.
2.1.2. OKLOP
Oklop rentgenske cijevi služi za zaštitu osoba i okoline od rentgenskog
zračenja i struje visokog napona, ali i za zaštitu same rentgenske cijevi od
mehaničkih oštećenja. Zbog navedenih razloga oklop se sastoji od dva sloja.
Jedan sloj je od izolacijskog materijala (porculan) te štiti bolesnika i
profesionalno osoblje od visokog napona električne struje.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Drugi sloj sadrži olovo pa zaštićuje bolesnika i osoblje od rentgenskog
zračenja. Sloj olova u oklopu rentgenske cijevi nije dovoljno debeo da bi spriječio
u cijelosti prolaz rentgenskih zraka kroz njega. Dio rentgenskih zraka koje
prolaze kroz oklop zove se p a r a z i t s k o z r a č e n j e . Da bi se potpuno spriječio
prolaz rentgenskih zraka kroz oklop, sloj olova trebao bi biti veoma debeli te bi
zračnik bio pretežak i prevelik za rukovanje. Količina parazitskog zračenja je
zakonski limitirana i podliježe redovitoj godišnjoj kontroli. Zakonski dopuštena
količina parazitskog zračenja je 0,1 R u jednom satu na 1 m udaljenosti.
Na oklopu se nalaze tri otvora. Dva otvora, po jedan na strani svake od
elektroda, a služe za dovođenje električne struje provodnicima, te jedan otvor za
izlazak rentgenskih zraka.
Otvor kroz kroji prolaze rentgenske zrake zove se prozori, površine je cca
2
5 cm i nalazi se nasuprot žarišta anode. Rentgenske zrake koje izlaze kroz
prozor čine jednu desetinu sveukupno proizvedenog rentgenskog zračenja i
nazivaju se k o r i s n i s n o p . Ovo rentgensko zračenje se još naziva p r im a r n i
s n o p , budući da nije oslabljeno interakcijom sa atomima (zraka, bolesnika itd.).
U sredini primarnog snopa nalazi se c e n t r a l n a z r a k a , koja je značajna za
određivanje smjera rentgenskih zraka pri snimanju. Dio rentgenskih zraka
korisnog snopa koji dolazi u interakciju s nekim atom i kod toga mijenja svoje
karakteristike (prvenstveno smjer, ali može doći do promjene i valne dužine,
odnosno energije) zove se r a s p r š e n o z r a č e n j e .
Na prozoru rentgenske cijevi nalaze se filtri. Oni mogu biti od aluminija ili
bakra, a služe za zaštitu bolesnika od “mekih” rentgenskih zraka koje ne
sudjeluju u stvaranju slike već bi se u cijelosti apsorbirale u površnim dijelovima
tijela bolesnika. Propisana najmanja debljina filtara je 2 mm aluminija, ali mogu
biti različitih debljina ovisno o namjeni rentgenskog uređaja i jačini cijevi.
Značajno je istaknuti da se filtri koriste samo kod dijagnostičkih uređaja, za
razliku od terapijskih uređaja, u kojih se “meki” dio rentgenskog zračenja koristi u
cilju postizavanja terapijskog učinka.
Neposredno uz filtar na prozoru rentgenske cijevi nalazi se sustav za
regulaciju veličine korisnog snopa.
Regulacija veličine korisnog snopa (tubusi i zasloni)
Sužavanje veličine korisnog snopa je potrebno da bi se izbjeglo
nepotrebno zračenje bolesnika, a postiže se i veća oštrina snimke. Stupanj
suženja korisnog snopa definiran je snimanim dijelom tijela, a ne formatom filma.
Za sužavanje snopa rentgenskog zračenja mogu se koristiti tubusi, dijafragme i
zasloni. Na dijagnostičkim uređajima danas se za sužavanje snopa u pravilu
koristi duboki prednji zaslon sa svjetlosnim vizirom (višeslojni sužavajući zastor
sa svjetlosnim ciljanikom).

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Upotreba tubusa za sužavanje snopa u dijagnostičkih uređaja je

napuštena, a mogu se vidjeti jedino još kod terapijskih rentgenskih uređaja.
Tubusi koji se primjenjuju u današnjih dijagnostičkih uređaja su plastični i služe
za doziranu kompresiju pregledavanog dijela tijela (primjerice kod mamomata).
Klasični tubusi za sužavanje snopa bili su od olovnog lima te u obliku krnje šuplje
piramide ili stošca različitih veličina. Apsorpcija rubnih zraka primjenom tubusa
bila je oskudna, a manipuliranje s njima naporno.
Dijafragme su bile napredniji oblik tubusa unutar kojeg se na užem dijelu
(a neki put i na širem) nalazila olovna pločica. Dijafragme su služile za snimanje
kralježnice i kod mijelografije.
Duboki prednji zaslon se sastoji od 34 para olovnih pločica koje su
postavljene tako da formiraju šuplju krnju piramidu koja je bazom okrenuta prema
anodi, a užim dijelom prema bolesniku. Olovne pločice su širine oko 2 cm i
debljine 0,5 cm, a postavljene su tako da se djelomično preklapaju. Regulacija
širine snopa zračenja postiže se sinhronim pomicanjem svih parova olovnih
ploča po širini jednim vijkom te drugim po dužini. Uz sustav olovnih ploča
današnji uređaji imaju unutar dubokog prednjeg zaslona postavljenu sijalicu s
ogledalom koje reflektira svjetlo, što omogućava procjenjivanje širine snopa
rentgenskog zračenja, a ciljanik i određivanje putanje centralne zrake. U
suvremenih, poglavito dijaskopskih rentgenskih uređaja podešavanje širine
primarnog snopa zračenja je automatizirano na širinu filma.
2.2. Generator
Dio rentgenskog uređaja koji osigurava potrebnu električnu energiju za
proizvodnju rentgenskih zraka je generator. Izvor električne energije je gradska
mreža, a za pogon rentgenske cijevi treba dvije vrste električne struje:
za grijanje katodne niti struja je niskog napona (oko 10V) te
jačine od 1 do 3,5 miliampera pri
dijaskopiji, odnosno nekoliko tisuća
miliampera pri snimanju
za ubrzano gibanje elektrona struja visokog napona
najmanje od 50 kV.do 120 i više kV
Potrebna kvaliteta električne struje ostvaruje se sustavom transformatora,
odnosno niskonaponskim i visokonaponskim transfomatorom. Osim toga za rad
rentgenskog uređaja potrebno je istosmjerna struja, a ne izmjenična kao što je u
struje gradske mreže. Ovo se postiže ventilnim cijevima ili kenetronima.
Sumarno možemo definirati da su dijelovi generatora rentgenskog
uređaja:
1. Priključak na gradsku mrežu

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
2. Transformatori
niskonaponski transformator
viskonaponski transformator
3. Ispravljačice (ventilne cijevi)
4. Upravljački stol (operatorska konzola)
5. Visoko naponski kablovi
6. Uređaj za automatsku regulaciju
2.2.1. P RIKLJUČAK NA GRADSKU MREŽU
Za rad rentgenskog uređaja koristi se struja gradske mreže preko posebno
zaštićenog (uzemljenog) priključka. Obične utičnice i priključci se ne mogu koristi
osim eventualno za portabilne uređaje.
2.2.2. TRANSFORMATORI
Transformatori su građeni od metalne jezgre s dva kraka (u obliku slova
U) na koje je namotana zavojnica dobre provodljivosti električne struje. Krak
metalne jezgre bliže priključku gradske mreže naziva se primar, dok je onaj na
izlazu iz transformatora sekundar. Prema broju zavoja i debljine žice (zavojnice)
na krakovima definirana je transformacija struje.
Nisko na po nsk i tra nsforma to r pretvara relativno visoku struju gradske
mreže (220 V) u struju niskog napona od svega 10 V. Kod ovog transformatora
na primaru se nalazi veliki broj zavoja dok se na sekundaru nalazi mali broj
zavoja relativno debele žice.
V iso ko napo n sk i tra ns form a to r pretvara, u ovom slučaju, struju niskog
napona gradske mreže u struju visokog napona za ubrzavanje elektrona (od 50
KV na više). Na primaru se nalazi mali broj zavoja za razliku od sekundara na
kojem je veoma veliki broj zavoja u kojima se inducira struja visokog napona.
V isk o frek ventni tra nsfo rma to r je posebna vrsta visokonaponskog
transformatora koji stvara približno stalni napon s oscilatora (visokofrekventnog
generatora) frekvencije od 500 do 5.000 Hz i napona od 250 do 400 V u visoki
napon od 25 do 150 kV potreban za rad rentgenske cijevi. Njegove prednosti su
uz stvaranje kontinuirane razine napona i male dimenzije te mala težina pa se
može ugraditi uz samu rentgensku cijev.
V iso ko fre kve ntni gene ra to r je najnovija vrsta generatora. Ovaj
generator pretvara izmjeničnu struju napona gradske mreže 220 V i frekvencije
50 Hz u istosmjerni napon od 250 do 400 V. Taj se istosmjerni napon pomoću

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
oscilatora pretvara u izmjenični frekvencije 1000 do 5000 Hz i napona 250 do
400 V. Ovaj napon se odvodi na visokonaponski transformator (koji ima istu
funkciju kao kod klasičnog generatora) koji stvara visoki napon potreban za rad
rentgenske cijevi. Tu je iskorišten fizikalni zakon pretvaranja, po kojem je
koeficijent pretvaranja razmjeran broju zavoja, površine presjeka željezne jezgre i
frekvencije. Dakle, za pretvaranje napona više frekvencije potreban je manji
presjek željezne jezgre transformatora za isti koeficijent pretvaranja. Zbog toga
su ovi generatori veoma maleni u usporedbi s klasičnim generatorima.
2.2.3. ISPRAVLJAČICE (VENTILNE CIJEVI)
Svi transformatori proizvode izmjeničnu struju, a za rad rentgenske cijevi
potrebna je istosmjerna struja visokog napona kako bi se omogućilo stvaranje
rentgenskih zraka uz istovremenu zaštitu katode. Da bi se to postiglo u
rentgenske uređaje se ugrađuju ispravljačice koje mijenjaju izmjenične struje u
istosmjernu. Prema broju ispravljačica rentgenske uređaje dijelimo na:
1) poluvalne (jednopulsne) uređaje s 12 ispravljačice
2) cijelovalne (dvopulsne) uređaje s 4 ispravljačice
3) trofazne (tropulsne) s 6 do 12 ispravljačica
4) visokofrekventne uređaje s 36 ili više ispravljačica
Ranije su kao ispravljačice korištene termoionske diode, a danas se
koriste poluvodiči koji propuštaju struju samo u jednom smjeru, a za struju iz
suprotnog smjera ponašaju se kao izolatori. Poluvodiči koji su korišteni bili
građeni od selena, a u najnovijim uređajima su od silicija. Naime, ispravljači u
strujnom krugu visokonaponske izmjenične struje postavljeni su tako da
propuštaju struju samo u smjeru od katode prema anodi. Rezultat ispravljanja
izmjenične struje gradske mreže je istosmjerna struja na rentgenskoj cijevi s
različitim postotkom učinkovitosti ispravljanja ovisno o broju ispravljačica i načina
ispravljanja. Zbog velike razlike električnog potencijala između visokonaponskog
i niskonaponskog transformatora, transformatori i ispravljačice su uronjeni u ulje
koje služi kao izolator (sprečava iskrenje struje) i kao sredstvo za hlađenje.
2.2.4. UPRAVLJAČKI STOL
Upravljački stol rentgenskog uređaja smješten je obično u posebnoj
prostoriji (ili iza paravana) između gradske mreže i generatora rentgenskog
uređaja, a kod novih uređaja ona je priključena na generator, a generator na
gradsku mrežu. Sastoji se od metalne kutije različite veličine u kojoj su smješteni,
uz dovodne strujne kablove gradske mreže, različiti mjerni instrumenti, uređaji za
regulaciju električnih uvjeta snimanja ili dijaskopije, sklopka za uključivanje i
isključivanje struje gradske mreže itd. Na gornjoj površini uređaja nalazi se ploča

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
različite konstrukcije (ovisno o proizvođaču) s regulatorima niskog i visokog

napona i elektronski uređaj za odabir vremena ekspozicije (mAs). Kod novih
digitalnih uređaja konstrukcija je pojednostavljena, a veličina radne konzole
višestruko smanjena.
2.2.5. V ISOKONAPONSKI PROVODNICI
Visokonaponski kablovi provode električnu struju s generatora
rentgenskog uređaja do rentgenske cijevi. Izolirani su debelim slojem gume
preko koje je navučena bakrena zaštitna mrežica (posebno dodatno uzemljena),
a na samoj površini nalazi se tanki sloj plastike ili platna. Provodnici su smješteni
u dvostruke podove i/ili stropove rentgenskih prostorija.
2.2.6. UREĐAJI ZA AUTOMATSKU REGULACIJU EKSPOZICIJE (JONTOMATI)
Uređaji za određivanje ekspozicija mogu biti elektronički ili automatski.
Elektronički uređaji za određivanje ekspozicije zaustavljaju zračenje
rentgenske cijevi kada prođe prethodno odabrano vrijeme ekspozicije. Na
komandnom stolu se odabire kvaliteta, kvantiteta i dužina zračenja i kada se to
ostvari dolazi do blokiranja daljnjeg rada rentgenske cijevi.
Automatskih uređaja za određivanje ekspozicije isključuj rentgensku cijev
kada se postigne optimalna količina zračenja za stvaranje slike. Ovo se postiže
na tri načina:
» Io niz ira juće komo re postavljene su između rešetke i
filma. To su komore ispunjene plinom koji se ionizira pod
utjecajem zaostalog rentgenskog zračenja nakon
apsorpcije u bolesniku, a to je ujedno i zračenje koje
definira slikovni prikaz. Kada se stvori dovoljna količina
iona stvori se struja koja puni kondenzator. Kada električni
naboj u kondenzatoru postigne određenu količinu prekida
se zračenje rentgenske cijevi.
» Scintilacijsk i detek to r i rade na principu florescentnog
nanosa. Oni su manje precizni. Smješteni su između folije i
filma. Prilagođeni su folijama i filmovima koji se primjenjuju.
» Silicijsk i d etek to ri su najprecizniji i najmanje podložni
oscilacijama napona rentgenske cijevi. Oni djelovanjem
rentgenskog zračenja stvaraju svjetlost koja ide na
fotodiodu ili fototranzistor koji prekida daljnje zračenje
rentgenske cijevi.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
2.3. Radno mjesto (oslonac za bolesnika)
Radno mjesto je dio rentgenskog uređaja na koji se oslanja dio tijela ili
cijeli bolesnik u cilju izvođenja dijagnostičke procedure ili terapije. Građen je od
specijalnih plastičnih materijala koji su lagani i radiotransparentni, kako ne bi
stvarali sjene u slici na monitoru ili na snimci (filmu). Najčešće su to stolovi na
koje se bolesnik polegne ili prisloni u uspravnom položaju, ali mogu biti i manje
radne površine samo za snimani dio tijela (primjerice kod mamomata, stativ za
snimanje pluća itd.).
Za ovaj dio rentgenskog uređaja značajna je i pokretljivost, a u cilju što
jednostavnijeg postavljanja bolesnika u adekvatan položaj za pregled, odnosno
terapiju. Stupanj pokretljivosti definiran je namjenom rentgenskog uređaja. Tako
da se kod radiografskih i angiografskih stolova danas preferira velika pokretljivost
u svim pravcima horizontalne ravnine te takve stolove zovemo "plivajući". Kod
dijaskopskih uređaja značajna je naprotiv mogućnost pomicanja bolesnika iz
uspravnog u ležeći položaj, dok je najveća pokretljivost stola za pregled
bolesnika u mimera, rentgenskih uređaja za neuroradiološke preglede, te
rentgenskih uređaja u traumatološkim dijagnostičkim jedinicama.
Uz pokretljivost radnog mjesta neizostavno treba spomenuti sustav
kočnica, koji omogućava blokiranje pomičnosti radnog mjesta u postignutom
željenom položaju.
U novije vrijeme kod većine uređaja primjenjuju se trake u cilju
zadržavanja bolesnika u željenom položaju, što je posebno značajno kod
pregleda bolesnika s poremećajima svijesti.
U stolu se nalazi sustav koji omogućava odgovarajući položaj kazete te
njezin transport te uređaj za smanjenje raspršenog zračenja – rešetka.
2.3.1. REŠETKA
Rešetka sprječava djelovanje raspršenog zračenja na film i time povećava
oštrinu rentgenske snimke. Ona se postavlja između bolesnika i filma, odnosno
između snimanog dijela tijela i kazete s filmom. To je plastična kutija u kojoj se
nalaze tanke olovne pločice (lamele) između kojih se nalazi radiotransparentni
materijal (plastika, najčešće ugljična vlakna). Olovne pločice su postavljene u
smjeru fokusa, odnosno u smjeru rentgenskih zraka.
Danas postoji veći broj tipova rešetki, ali se sve temelje na osnovnom
principu koji je primijenio Gustav Bucky 1913. godine. Ova rešetka je bila
nepokretna i na snimkama su se vidjele paralelne sjene olovnih lamela što je
smetalo pri analizi.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Amerikanac Potter učinio je rešetku pokretnom u dva suprotna smjera. Za
kretanje rešetke koristio se je elektromotor, ali je za vrijeme promjene smjera
rešetka je mirovala, što se je odrazilo na kvalitetu snimke.
Nepokretne (fiksne) rešetke je usavršio Lisholm postavljajući tanje olovne
lamele unutar rešetke. One su davale relativno zadovoljavajuću kvalitetu snimke
kod analize na uobičajenoj udaljenosti, ali su se kod analize finih detalja također
vidjele paralelne sjene olovnih lamela.
Danas se poglavito koriste katapult rešetke koje se gibaju samo u
jednom smjeru te kod njih za razliku od Potterovih rešetki nema prekida u gibanju
za vrijeme snimanja. One se vrlo brzo gibaju na početku ekspozicije (snimanja)
da bi postupno usporavale.
Rešetka mora biti konstruirana tako da što više apsorbira raspršene
rentgenske zrake, a što manje paralelne neraspršene zrake koje su bitne za
stvaranje snimke.
Karakteristike rešetke određene su njenom građom, odnosno debljinom
olovnih lamela (d), njihovom visinom (h) i međusobnom udaljenošću (D).
Kvaliteta rentgenske snimke biti će to veća što je veći kapacitet rešetke,
odnosno stupanj apsorpcije raspršenog zračenja. Kapacitet rešetke definiran je
visinom i udaljenošću lamela po formuli:
h
r=
D
Što je veća visina lamela i manji razmak između njih veća je apsorpcija
raspršenog zračenja. Postoji granica mogućeg povećanja visine olovnih pločica
te se daljnje povećanje kapaciteta rešetke postiže smanjenjem razmaka između
olovnih lamela.
Druga značajka kvalitete rešetke je njena selektivnost, odnosno odnos
neraspršenog i raspršenog rentgenskog zračenja nakon prolaska kroz rešetku i
definiran je brojem olovnih lamela po jedinici površine (1 cm).
Odnos kapaciteta i selektivnosti neke rešetke definiran je graničnim
kutom (a), odnosno to je najmanji kut pri kojem su u cijelosti apsorbirane
raspršene rentgenske zrake dok neraspršene neometano prolaze.
Usprkos selektivnosti dio rentgenskog zračenja, koji bi sudjelovao u
stvaranju snimke, se apsorbira te pri radu s rešetkom treba koristiti veće
ekspozicije. Odnos ekspozicija pri radu bez i sa rešetkom definiran je omjerom
1:1,5 do 3,5 i podrazumijeva primjenu i do 3,5 puta veće ekspozicije pri radu s
rešetkom.
Najčešće su olovne lamele debljine 0,07 mm te visina 1,4 mm, a gustoća
na jednom dužnom centimetru je od 25 do 45 lamela.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
2.4. Pomoćni i zaštitni dijelovi rentgenskog uređaja
U sustavu rentgenskog uređaja uz dva temeljna dijela, generatora i
zračnika, značajnu ulogu ima i stativ rentgenske cijevi, odnosno zračnika, a u
dijskopskih uređaja elektronsko pojačalo s monitorom.
Stativi su dijelovi rentgenskog uređaja koji služe kao nosači ili držači
rentgenske cijevi. Rentgenska cijev je preko stativa pričvršćena za pod ili strop.
Ona mora imati adekvatnu pomičnost kako bi se mogla izvršiti potrebna
dijagnostička procedura na raznim dijelovima tijela. U pravilu su pomični u jednoj
ravnini, ali u velikom broju uređaja stativi omogućavaju pokretljivost rentgenske
cijevi u dvije ravnine te njeno postavljanje pod kutom. Rentgenski uređaji
specijalne namjene, primjerice uređaji za neuroradiološke preglede te uređaji u
traumatološkoj dijagnostici, imaju mogućnost pomicanja rentgenske cijevi u svim
smjerovima, a velika je i pomičnost stola (radnog mjesta). Značajno je spomenuti
da rentgenski uređaji koji imaju mogućnost izvođenja klasične tomografije imaju
automatiziranu pokretljivost stativa.
Elektroničko pojačalo s monitorom je dio dijaskopskog rentgenskog
uređaja koji omogućava vizualizaciju slikovnog prikaza prilikom dijaskopije. On
oslabljene rentgenske zrake nakon prolaska kroz pregledavani dio tijela pretvara
u svjetlosne, te se nastalu sliku (svjetliju i do 5.000 puta) može registrirati
fotografskom ili kinokamerom, odnosno promatrati na monitoru. Elektroničko
pojačalo predstavlja jedan od najvećih napredaka u suvremenoj radiologiji jer je
otvorio mogućnost prijenos slike na velike udaljenosti te digitalizacije slike uz
razvoj različitih digitalnih tehnika u radiologiji. Primjenom elektroničkog pojačala
radiološki se pregledi mogu obavljati pri dnevnoj svjetlosti i uz smanjeni intenzitet
zračenja.
Danas postoje tri vrste elektroničko pojačala:
1) klasično elektroničko pojačalo
2) digitalno elektroničko pojačalo
3) dinamički ravni detektori kao elektroničko pojačalo
Klasično elektroničko pojačalo je vakuumska staklena ili metalna cijev
duljine 50 cm, kruškolika oblika, s većim prednjim i znatno manjim stražnjim
zaslonom. Prednji, p r im ar ni zaslon je građen od tanke (0,5 mm) aluminijske
ploče na kojoj se nalazi fluorecsentni sloj građen od cezijeva jodida, a u
najnovijim uređajima od cezijjodidnatrijskih kristala. Na primarnom florescetnom
zaslonu dolazi do apsorpcije rentgenskih zraka usljed čega florescentni nanos
svjetluca. Točnije dolazi do pretvaranja energije rentgenskog zračenja u
svjetlosnu. Uz fluorescentni zaslon se nalazi fo tok a to da , građena od cezija i
antimona, na kojoj se pod djelovanjem svjetlosnih zraka oslobađaju elektroni

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
procesom fotoemisije. Broj elektrona koji se oslobađa na fotokatodi izravno je
proporcionalan intenzitetu svjetlosnih zraka koje na nju dolaze s fluorescentnog
zaslona. Na drugom kraju uređaja se nalazi stražnji, s ek un darni za slo n, koji je
znatno manji od prednjeg, a građen je od tanke aluminijske ploče debljine 0,2
mikrometara na kojoj je fluorescentni nanos od sitnih kristala kadmijsulfid
srebra. Na sekundarnom zaslonu se elktronska “slika” pretvara u zelenu
svjetlost.
Elektroničko pojačalo se nalazi pod naponom od 0 kV na primarnom
zaslonu do 2535 kV na sekundarnom zaslonu, koji stvara električno polje koje
ubrzava elektrone nastale na fotokatodi, a fokusirajuće elektronske leće
usmjeravaju taj roj elektrona prema sekundarnom zaslonu. Tako na
sekundarnom zaslonu nastaje znatno svjetlija i obrnuta slika objekta, a svjetlina
se još dodatno pojačava smanjenjem veličine ovog zaslona. Na sekundarnom
zaslonu slika se može promatrati sustavom leća i zrcalom (optičkozrcalni
sustav) ili je snimati direktno kinokamerom (najčešće tipom Vidicon ili
Plumbicon). Ona pretvara svjetlosnu sliku sa sekundarnog zaslona u elektronički
videosignal koji ide na TVmonitor, a na ekranu monitora slika se pretvara u
stvarnu rentgensku sliku objekta.
Prednosti korištenja TVlanca u radiologiji su mnogostruke: sliku s TV
ekrana može pratiti veći broj osoba izvan dijagnostičke prostorije, može se po
želji mijenjati kontrast slike bez promjene kvalitete rentgenskog zračenja,
digitalizacijom elektroničkog videosignala moguća je raznovrsna računalna
obrada slike.
Danas su u uporabi, osim opisanog klasičnog elektroničkog pojačala, još i
digitalno elektroničko pojačalo te dinamički ravni detektori kao elektroničko
pojačalo. Digitalna elektronička pojačala umjesto stražnjeg zaslona imaju
videorezolucijsku CCD kameru.
U zaštitne dijelove rentgenskog uređaja osim već spomenutog oklopa
ubrajaju se olovne rese, zaštitne barijere te zaštitni stolac.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
3. RENTGENSKI UREĐAJI PREMA NAMJENI
Rentgenski uređaji prema namjeni mogu biti: a) radiografski, b)

dijaskopski, i c) višenamjenski dijaskopski uređaji.
3.1. Radiografski rentgenski uređaji
Uređaj za radiografiju je rentgenski uređaj namijenjen samo za različita
rentgenska snimanja. On ima sve bitne dijelove rentgenskog uređaja potrebne za
izvođenje radiografije, samo nema fluorescentni ekran.
Prednosti radiografije su: slike velike oštrine koje omogućuju prikaz
najsitnijih anatomskih i/ili patoloških detalja, dobra kontrastnost slike, mogućnost
analize slike pod pojačanim svjetlom ili lupom, mogućnost da snimku analizira
više radiologa (konzultacije), a sve to uz smanjenu dozu zračenja bolesnika.
Zbog navedenih prednosti radiografije je još uvijek jedna od najraširenijih
radioloških dijagnostičkih metoda u svijetu. Osim toga rentgenska je slika trajni
dokument bolesti i može se koristiti za praćenje uspješnosti terapijskog postupka,
pojavu komplikacija bolesti ili pogoršanja bolesti kroničnog karaktera. Budući da
predstavlja trajni dokument koristi se i u forenzičke svrhe za identifikaciju
stradalih i sl.
3.2. Dijaskopski rentgenskih uređaji
Uređaji za dijaskopiju (prosvjetljivanje) imaju sve temeljne dijelove
rentgenskog uređaja, ali i fluorescentni zaslon u starijih uređaja, odnosno
elektronsko pojačalo s monitorom u današnje vrijeme.
Prednosti dijaskopije su: mogućnost praćenja fizioloških pokreta organa
(srčane pulzacije, peristaltika i prolaz sadržaja probavnim organima, respiratorni
pokreti itd.), utvrđivanje međusobnog odnosa pojedinih organa i sjena patoloških
promjena, praćenje postavljanja katetera i žica vodilica kod dijagnostičkih i
interventnih postupaka itd. Nedostaci su: slabija mogućnost uočavanja detalja
zbog neoštrene prikaza, pregled ne predstavlja trajni zapis promjena, a doze
zračenja bolesnika i osoblja višestruko su veće (nekoliko stotina puta).
3.3. Višenamjenski rentgenski uređaji
Višenamjenski dijagnostički uređaji su rentgenski uređaji koji omogućavaju
radiografske i dijaskopske procedure, ali i tomografiju (klasičnu). Ova vrsta

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
uređaja široko se primjenjuje, tako da u dijagnostici danas dominiraju radiografski
i višenamjenski uređaji.
4. SPECIJALNI RENTGENSKI UREĐAJI
4.1. Tomografski rentgenski uređaji
Na standardnim rentgenskim snimkama sjene različitih anatomskih i
patoloških struktura se međusobno preklapaju i “padaju” na isto mjesto na filmu
(sumacijska snimka). To je često ograničavajući čimbenik za preciznu lokalizaciju
i vjerni prikaz promjena. Tomografija (slojevno ili dubinsko snimanje) omogućava
prikaz struktura na određenoj dubini, dok se sve strukture iznad i ispod odabrane
dubine “brišu”.
Tomografski rentgenski uređaj je uobičajene temeljne građe dodatkom
automatskog pomaka rentgenske cijevi i kazete za vrijeme ekspozicije.
Posebnom konstrukcijom omogućen je istovremeni pomak rentgenske cijevi i
filma, koji se kreće u suprotnom pravcu od rentgenske cijevi, dok bolesnik miruje.
Pomaci cijevi su mogući na razne načine (linearno, policiklično kružno itd) pa su
prema tome i nazvane različite vrste tomografije: linearna, hipocikloidna, kružna,
eliptična itd. Što je kut gibanja rentgenske cijevi i filma (tomografski kut) veći to je
veća mogućnost prikaza tanjih slojeva (sve do 1 mm) debljine i obrnuto. Ako je
tomografski kut manji od 10 stupnjeva, dobivaju se debeli tomografski slojevi, a
ta vrsta tomografije zove se zonografija. Ona se primjenjuje za prikaz dijelova
tijela koji imaju nisku prirodnu kontrastnost, primjerice pluća, a koristi se kut od 1
do 2 stupnja.
Danas postoji i elektronska tomografija, koja ne koristi mehanički obrazac
za određivanje dubine sloja, već to postiže elektronskim uređajima koji
sinkroniziraju putanju rentgenske cijevi i kasete s filmom ili ravnim detektorom.
Kod elektronske tomografije se u stvari elektronički sinkronizira pomak
rentgenske cijevi i Bucky rešetke s kazetom, a dubina i debljina sloja se dobiva
programiranjem duljine puta Bucky rešetke i rentgenske cijevi te visini sjecišta osi
puta rešetke i rentgenske cijevi.
4.2. Uređaji za mamografiju
Mamografski uređaj je specijalno građen rentgenski uređaj za snimanje
dojki.
Mamografske uređaje dijelimo na:
1) klasični mamografski uređaj sa sustavom filmfolija

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
2) uređaj za mamografiju s digitalnom ciljanom mamografijom
(digital spot mammography)
3) kompjutorska mamografija – sustav digitalizacije s fosfornih
ploča (full field digital mammography)
4) digitalna mamografija – mamografija s ravnim detektorima
(digital mammography).
Na svim ovim mamografskim uređajima može se ugraditi dodatak za
stereotaksiju u cilju markiranja tumorskog procesa za operativni zahvat
(segmentalnu mastektomiju) ili citologiju i biopsiju u cilju ciljane dijagnostike.
Dojka je mekotkivni organ građen od tkiva niske gustoće (0,9 do 1,0
g/cm 2 ) i elemenata niskog rednog broja. Zato je apsorpcija rentgenskih zraka u
tkivu dojke veoma slaba, pa pri uobičajenim uvjetima snimanja dobivene snimke
ne bi imale dovoljnu oštrinu i kontrastnost za adekvatnu radiološku analizu. Zbog
toga je postupak snimanja potrebno prilagoditi tehnici snimanja mekih česti. To
se postiže rentgenskim cijevima specijalne konstrukcije koje emitiraju rentgenske
zrake male energije, oko 20 keV. Nepovoljna strana primjene ovih zraka je
visoka apsorpcija, i zbog toga relativno visoka doza zračenja dojki. Brojna
tehnička poboljšanja na današnjim uređajima doprinijela su značajnim
smanjenjem doze zračenja s nekoliko desetaka mGy (prije 20 do 30 godina) na
manje od 1 mGy po snimci.
Mamografski uređaj se sastoji od posebnog generatora koji proizvodi
struju napona na rentgenskoj cijevi od 25 do 35 kV, posebno građenu rentgensku
cijev i specijalne filmove. Od svega je najvažnija odgovarajuća konstrukcija
rentgenske cijevi.
U modernim mamografskim aparatima koriste se dvije vrste rentgenskih
cijevi. Najčešće je zastupljena rentgenska cijev s anodom od molibdena i filtrom
od molibdena. Kod ove cijevi iskorišten je poznati princip fizike prema kojem se
filtracija rentgenskih zraka istim materijalom od kojeg je napravljena anoda te
niskog rednog broja, daje rentgenske zrake male energije, karakteristične upravo
za taj materijal (karakterističan spektar rentgenskog zračenja). Srednja valna
duljina tih zraka je 0,7 angstrema i približno odgovara energiji od 19,5 keV.
Prozor ove rentgenske cijevi je pogodan za snimanje dojki manjeg i srednjeg
volumena, ali ne i dojki većeg volumena, za koje su potrebne meke, ali ipak
prodornije rentgenske zrake. Zato je konstruirana druga vrsta rentgenske cijevi s
anodom od volframa i filtrom od paladija ili rodija, a njezin prozor je građen od
pyrex stakla. Ove cijevi emitiraju rentgenske zrake približno energije od 24 keV
što je dostatno za snimanje dojki većeg volumena. Treća vrsta rentgenskih cijevi
(najnovija generacija koja je konstruirana 1992. godine) ima dvostruku anodu i
filtar: molibdenmolibden i rodijrodij. Prednost ovih cijevi je u tome da su
pogodne za snimanje dojki bez obzira na veličinu, a doze zračenja su smanjene i

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
do 40% u odnosu na druge cijevi. Zajednička karakteristika svih mamografskih
cijevi je rotirajuća anoda s malim žarištem od 0,1 mm do 0,3 mm.
Mogućnosti snimanja nativnih mamograma su:
izravno eksponiranje mamografskog filma
snimanje na sustavu filmfolija
snimanje na metalnu ploču presvučenu poluvodičem
(npr. selenom ® kseromamografija)
Zbog veoma slabog prirodnog kontrasta anatomskih i patoloških struktura
dojki, za nativnu mamografiju je potreban film osobito velike osjetljivosti.
Tehnološkim razvojem uređaja za automatski prekid ekspozicije (jontomati)
postignuta je optimalna vrijednost ekspozicije za dojke neovisno o veličini i
prirodnoj gustoći tkiva. To predstavlja veliku prednost u odnosu na individualno
“ručno” određivanje električnih uvjeta snimanja, te se eliminira mogućnost
pogreške i potrebe ponavljanja nativnih mamograma. Za postizavanje kvalitetne
snimke osim navedenog veoma je važna primjena kompresije dojke u optimalnoj
mjeri. To se postiže korištenjem automatskih uređaja za kompresiju dojke, osim
pri snimanju dojki sa silikonskim implantatima u kojih se vrši ručno namještanje
snage kompresije. Primjenom kompresije postiže se puno veća rezolucija slike, a
značajno se smanjuje količina raspršenog zračenja (čak za 50%).
4.3. Radiofotografija
Radiofotografija (stari naziv fluorografija) je metoda snimanja rentgenske
slike s fluorescentnog ekrana rentgenskog uređaja na film fotografskim
aparatom.
Dobivena slika na filmu je znatno umanjena (film formata 10x10 cm) i
razumljivo nikada ne odgovara veličini snimanog dijela tijela.
Najčešće se koristi Odelca sustav, a metoda se primjenjuje za sistematske
preglede pluća, odnosno trijažu bolesnika.
Prednosti ove metode su veliki kapacitet pregleda u jedinici vremena i
niska cijena, a nedostaci slaba kontrasnost snimke te višestruko veće zračenje
bolesnika u odnosu u odnosu na klasični radiografski pregled.
U novije vrijeme umjesto klasičnog radiografskog sustava sve više je u
primjeni digitalizirani sustav (Digidelca i DigidelcaC), koji osim mogućnosti
obavljanja većeg broja pregleda daje slike visoke kvalitete koje se mogu lako
kopirati i pohraniti na disk.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
4.4. Uređaji za dentalnu radiografiju
Uređaje za dentalnu radiografiju dijelimo na dvije osnovne skupine:
rentgenski uređaji za pojedinačne dentalne snimke i rentgenski uređaji za
panoramske dentalne snimke. Jedan i drugi mogu biti klasični dentalni uređaji i
digitalni dentalni uređaji. Kod klasičnih dentalnih uređaja koristi se film kao medij
za dobivanje snimke, dok kod digitalnih dentalnih uređaja koristimo fosforne
ploče ili ravne detektore, te kamere. Kod pojedinačnih snimaka zubi koristi se film
formata 3x5 cm, a kod panoramskih snimaka film formata 15x30 cm.
Rentgenski uređaji za panoramske dentalne snimke koriste se za
panoramsko snimanje zubi, za snimanje gornje i donje čeljusti te
temporomandibularnih zglobova, a kao medij za memoriranje slike koristi se
jednoslojni rentgenski film. Za dobivanje panoramske snimke zubi rabe se
uređaju kod kojih se rentgenska cijev i film sinhrono rotiraju oko pacijenta po
principu tomografije,a koristi se napon od oko 60 do 80 kV.
Kao posebnu skupinu uređaja možemo izdvojiti rentgenske uređaje koji se
koriste u nestomatološkoj radiologiji, a koji imaju dodatak za dobivanje snimaka
iz područja stomatologije. Tako npr. uređaj za kompjutoriziranu tomografiju (CT)
može imati programski dodatak za evaluaciju čeljusti koji u potpunosti zamjenjuje
panoramsku dentalnu snimku, a kod nekih dijagnostičkih zahtjeva je isključivi
način za dobivanje snimaka iz područja stomatologije, a trodimenzionalne
rekonstrukcije (3D) koriste se u maksilofacijalnoj i plastičnoj kirurgiji.
4.5. Pokretni rentgenski uređaji
Pokretne rentgenske uređaje dijelimo u dvije glavne grupe: pokretni
rentgenski uređaji za snimanje i pokretni rentgenski uređaji za snimanje i
dijaskopiju.
4.5.1. P OKRETNI RENTGENSKI UREĐAJI ZA SNIMANJE
Ovaj rentgenski uređaj koristimo za dobivanje snimaka bolesnika u jedinici
intenzivnog liječenja i eventualno u obradi traumatiziranih bolesnika. Prednost
ovih uređaja je njihova pokretljivost i korištenje napona iz standardnih utičnica.
Ovisno o vrsti medija koje koristimo za dobivanje snimke, film ili fosforna ploča, s
ovim uređajem možemo dobiti klasične radiografske ili digitalne snimke.
Ograničenje uporabe ovih uređaja su njihova snaga (10,16,20,30,32kW) i
snimanje bez pokretne rešetke.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
4.5.2. P OKRETNI RENTGENSKI UREĐAJI ZA SNIMANJE I DIJASKOPIJU
Ovaj tip rentgenskog uređaja koristimo za dobivanje dijaskopske analize i
rentgenske snimke u operacijskim dvoranama. U osnovi razlikujemo uređaje po
veličini elektronskog pojačala, snazi uređaja te primjeni u pojedinim
specijalističkim granama medicine: stropna fiksna Cluk izvedba, portabilna Cluk
izvedba i portabilna izocentrična Cluk izvedba. Isto tako prema načinu
nastajanja dijaskopske slike uređaji mogu biti analogni i digitalni.
Većina digitalnih uređaja koristi se velikim brojem programskih mogućnosti
koje olakšavaju rad i poboljšavaju kvalitetu slike, te smanjuju dozu zračenja kako
za bolesnika tako i za osoblje.
Uz mogućnost prijenosa slike na druge radne stanice, pohranjivanje istih
na tvrdim diskovima ili ispisivanje na laserskim štampačima, na svakom uređaju
može se napraviti i snimka na klasičnom filmu.
4.6. Rentgenska kinematografija
Rentgenska kinematografija je rentgenski uređaj koji omogućuje vjeran
prikaz organa pri fiziološkim pokretima različite brzine. Metoda može biti: izravna
(starije tehnike) i neizravna – indirektna. Kod neizravne metode TV kamera je
zamijenjena kinokamerom postavljenom izravno na elektronsko pojačalo.
Rentgenski kinematografski sustav ima pulsni generator sinhroniziran s
kinokamerom, a mogućnosti snimanja su 90 do čak 150 slika u sekundi.
Kinoradiografska snimka je montirana na TVekranu koji se uobičajeno koristi za
dijaskopiju. Danas se kod digitalnih uređaja koristi digitalna kinokamera (DCC) s
digitalnim kinoprogramom (digital sine mode). Ovaj je uređaj gotovo u pounosti
potisnuo iz uporabe kinokameru i kinofilm.
4.7. Angiografski uređaji
Angiografija je invazivna radiološka metoda za pregled krvnih žila i
vaskularne opskrbe parenhimnih organa. Uređaji za ovu dijagnostiku smješteni
su u posebnim dijagnostičkim odjelima (jedinicama), odnosno kabinetima, zbog
posebnih uvjeta koji su potrebni za izvođenje pregleda, ali i zbog zahtjeva
vezanih uz sam rentgenski uređaj.
U prostoriji za izvođenje dijagnostičkih procedura moraju biti aseptički
uvjeti, a njoj su pridruženi dodatni prostori kao prostorija za pripremu bolesnika,
zatim prostorija za pripremu i odlaganje instrumenata i potrebnog materijala te
prostorija za razvijanje filmova, odnosno za snimanje i razvijanje, po potrebi
može biti uključen i posebni odio za analizu i pisanje nalaza. U modernim
dijagnostičkim centrima prostorno uređenje omogućuje polu automatizirane
uvijete rada te su kazete sa filmovima tako postavljene da po ekspoziciji

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
automatski posebnim kanalima dospijevaju do komore za razvijanja, a pri radu sa
automatskom kamerom to je još jednostavnije.
Pregledi se izvode na rentgenskim uređajima koji su po temeljnim
obilježjima univerzalni, odnosno omogućavaju dijaskopiju i radiografiju. Dijelimo
ih na klasične i digitalne.
Klasični rentgenski uređaji za angiografiju (seriografi) slikovni prikaz
ostvaraju, osim na ekranu, na rendgenskom filmu ili putem filmske kamere. To su
uređaji koji imaju obično dvije ili tri rentgenske cijevi. Jedna rentgenska cijev se
nalazi u stolu na kojem leži bolesnik i služi za dijaskopiju. Druge dvije (ili jedna)
cijevi se nalaze iznad stola na stativu, posebnom nosaču, najčešće u formi C
luka i služe za snimanje u dvije projekcije.
Prikaz na ekranu ostvaruje se kao i kod drugih dijaskopskih (odnosno
univerzalnih) uređaja uz pomoć elektroničkog pojačala.
Za prikaz na rentgenskom filmu, odnosno snimanje, ovi uređaji imaju
automatizirano eksponiranje filma. Ovo je ostvareno sa dvije kazete u koje se
može pohraniti veći broj filmova. Jedna od kazeta je za neeksponirane filmove, a
u drugu se odlažu eksponirani filmovi, između je prostor za ekspoziciju te
elektromotor koji ima ulogu transporta filma od jedne do druge kazete. Snimanje
se odvija po unaprijed odabranom programu koji se definira kompjuterski uz
pomoć bušenih kartica ili složenijom kompjutorskom tehnologijom. Kada se
pokrene program snimanja eksponiranje filmova se odvija u zadanim
vremenskim intervalima, s najviše do 12 ekspozicija u sekundi.
Snimanje na kinokameru koristi se samo kod jedne vrste pregleda i to kod
koranarografije i ventrikulografije, odnosno kontrastnog prikaza koronarnih
arterija i srčanih komora. Kod ovih pregleda snimani objekt ima veliki broj pokreta
u minuti (srce ima 70 i više otkucaja u minuti) te se zadovoljavajuća brzina
snimanja može postići samo sa filmskom kamerom, jer je snimanje na
rendgenski film presporo. Kinokamera je povezana sa elektroničkim pojačalom, a
snimanje se vrši na 35 mm filmu. Brzina snimanja ove kamere je 25 do 75 slika u
sekundi.
Klasični rendgenski uređaji za angiografiju danas su zamijenjeni
modernijom digitalnom tehnologijom, odnosno digitalnom substrakcijskom
angiografijom (DSA). Postoje dva osnovna sustava DSA: priključni i integrirani
sustav.
Prik ljuč ni sustava je tako građen da preuzima televizijski signal sa
elektronskog pojačala u digitalnom obliku. Ovaj sustav omogućava da ga se
priključi na bilo koji dijaskopski uređaj i to mu je temeljna karakteristika. Usprkos
mogućnosti priključka na različite rentgenske uređaje, za dobivanje kvalitetne
slike potrebna je komplicirana sinkronizacija svih parametara vezanih uz
nastanak slike. Danas je ova tehnologija DSA uređaja napuštena usprkos široke

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
primjene u prošlosti zbog lošeg odnosa signala i šuma, signaltonoise ratio

(SNR). Da bi se dobila kvalitetna slika kod ovih uređaja potrebno je spojiti
nekoliko okvira (frame).
In teg rir a ni sus ta v se sastoji od rendgenskog uređaja i uređaja za
dobivanje slike, koji čine jedinstvenu cjelinu. Ovaj sustav je danas u širokoj
primjeni i omogućava visoku kvalitetu slike.
Za digitalne angiografske uređaje jedan od najvažnijih obilježja je
substrakcija slike, odnosno brisanje gotovo svih struktura osim kontrastno
ispunjenih krvnih žila. Postoje tri načina subtrakcija:
1. Temporalna ili vremenska subtrakcija koristi se principom preklapanja
slika («frame») u različitim vremenima, odnosno preklapanjem nativno učinjene
snimke, koja se naziva maska, s postkontrastnom. Kod preklapanja dolazi do
brisanja svih identičnih struktura na obje slike, a zaostaju, odnosno ne brišu, se
strukture koje se vide samo na jednoj slici. Na ovaj način u potpunosti je izbrisan
skelet, ali i druge identične strukture, dok zaostaju i ne brišu se kontrastno
obojene krvne žile. Problem ove subtrakcijske tehnike je da zaostaju i
transparencije zračnog sadržaja iz crijeva (kod neadekvatne pripreme), koje
tijekom pregleda mijenjaju oblik i položaj te mogu smetati u analizi.
2. Energetska subtrakcija je eksperimentalni pokušaj subtrakcije
uporabom visokih i niskih energija rentgenskih zraka. Ovo je od posebnog
značaja za strukture koje se gibaju zbog mogućnosti njihovog brisanja. Rezulat
ove supstrakcije je brisanje mekih tkiva i zraka, ali nakon supstrakcije zaostaju
koštane strukture.
3. Hibridna subtrakcija koristi dio principa vezanih uz energetsku
substrakciju, a dio temporalne. Prije apliciranja kontrastnog sredstva kombiniraju
se slike niskih i visokih napona, čime se poništavaju mekotkivne strukture. Kratki
vremenski intervali između ove dvije faze omogućava i brisanje zraka iz crijevnih
vijuga, tako da sada imamo sliku sa kostima. Potom se aplicira kontrast te se
primjeni vremenska subtrakcija kod koje masku čini prethodno dobivena slika
energetskom subtrakcijom. Rezultat ove procedure je brisanje i koštanih
struktura tako da se prikazuju samo krvne žile ispunjene kontrastom. Nedostatak
ova tehnika substrakcije je gubitku kvalitete prikaza zbog složenosti procedure, tj.
zbog lošeg odnosa signala i šuma, signaltonoise ratio (SNR).
Rentgenski uređaj za angiografiju sastavljeni su od temeljnih dijelova,
jednako kao svaki drugi rentgenski uređaj, ali i nekih dodatnih dijelova koji imaju
značajnu ulogu, kao npr. kompjutor, automatska štrcaljka. Dijelovi uređaja za
DSA su:
1. generator
2. zračnik s rentgenskom cijevi

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
3. pomoćni i dodatni dijelovi – stativ, elektroničko pojačalo, filmkazeta,
4. zaštitni dijelovi
1. Generator omogućava adekvatno napajanje rentgenske cijevi. Za rad
angiografskih uređaja potrebna je struja visokog napona s brojnim ekspozicijama
u kratkom vremenskom razdoblju. Koristi se visoki napon od 80 do 120 kV,
odnosno snaga od 80 kW s kratkim ekspozicijama jednakog intenziteta. Da bi se
ovo postiglo potrebni su trajno potencijalni ili trofazni generatori, u takvih
generatora može se birati između zadržavanja vrijednosti kilo volta, a
povećavanja vrijednosti mili ampera.
2. Rentgenska cijev u ovih uređaja mora zadovoljiti kriterij velikog
toplinskog opterećenja obzirom na veliki broj ekspozicija visokog napona u
kratkom vremenu, ali i potrebe za dugotrajnijom dijskopijom. Toplinsko
opterećenje je vezano uz tehničku izvedenost anode koja je u formi diska.
Povećanjem promjera diska povećava se površina žarišta (fokusa), a time i
stupanj toplinske podnošljivosti. Brzina rotacije anode je još jedan od značajnih
čimbenika. Rentgenske cijevi za izvođenje angiografije su super brzo rotirajuće s
rotacijom anode od 9000 do 15000 okretaja u minuti.
3. Elektroničko pojačalo u uređaja za angiografske preglede je veoma
značajno jer je važan čimbenik u kvaliteti slikovnog prikaza. Vrste elektroničkih
pojačala i njihova kvaliteta definirani su veličinom zaslona i sastavom
florescentnog nanosa. Široko upotrebljavano elektroničko pojačala veličine
zaslona je 9 inča nije najbolji izbor za angiografske preglede jer kod pojedinih
dijagnostičkih metoda ne daje mogućnost uvida u cijelo pregledavano područje
(npr. pregled krvnih žila glave i vrata koji se mora učiniti u dvije odvojene serije).
Danas su dostupna elektronička pojačala s poljem širine 16, 20 i 24 inča. Ovi
pojačivači obuhvaćaju veće područje, ali imaju nedostatak smanjena prostorna
rezolucija (spacial resolution) uslijed fiksne veličine matriksa u procesoru za
obradu slike. Drugi značajan čimbenik u kvaliteti elektroničkog pojačala je sastav
fluorescentrog zaslona. Moderna elektronička pojačala u angiografskih uređaja u
sastavu primarnog (odnosno prednjeg zaslona) imaju cezijev jodid koji
omogućava veliku kvalitetu slike i kod ekspozicija visokog napona, za razliku od
konvencionalnih pojačivača u kojih dolazi do gubitka kvalitete u vratu pojačala,
na mjestu križanja elektrona.
4. Kompjutor omogućava spremanje slikovnih podataka te
postprocesorsku obradu. Slike se mogu pohraniti u digitalnom i analognom
obliku, premda digitalni oblik omogućava jednostavniju i bržu daljnju obradu. U
postprocesorskoj obradi je osim subtrakcije, promjena i podešavanje prozora,
uvećavanje, a po uvećanju pomicanje slike, te rekonstrukcija. Postoje različite
mogućnosti rekonstrukcije ovisno o uređaju.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Trodimenzijalni prikaz krvnih žila je moguć u dinamičke ili rotacijske

angiografije. Pri ovoj angiografiji izvode se mjerenja pri aksijalnoj rotaciji C luka,
na nativnim presjecima u smislu maske te pod istim uvjetima na postkontrastnim
presjecima za ostvarenje subtrakcije. Mogućnost rotacije Cluka kreće se između
60° i 180°. Za razliku od DSA kod rotacijske angiografije potrebna je veća
količina kontrastnog sredstva, uslijed brzine protoka kontrasta i stupnja rotacije.
Daljnjim usavršavanjem trodimenzionalne postprocesorske obrade ostvarena je
mogućnost virtualne angioskopije koja daje mogućnost uvida u unutrašnjost
krvne žile.
5. Automatska štrcaljka je uređaj za ubrizgavanje kontrastnog sredstva
putem katetera u krvnu žilu. Kod apliciranja kontrasta određuje se: količina
kontrastnog sredstva, protok (odnosno količina kontrasta u jedinici vremena) i
tlak. Također se u sklopu planiranja programa pregleda određuje vrijeme
apliciranja kontrasta u odnosu na snimanje. Najčešće se koristi odloženo
snimanje u odnosu na apliciranje kontrasta kod kojega se odabire vremenski
interval koji je potreban da prođe od početka davanja kontrasta do početka
eksponiranja, odnosno snimanja. Dužina vremenskog intervala definirana je
dužinom katetera, ali znatno više stanjem protoka krvne žile. Kod DSA koristi se
razrijeđeno vodotopivo jodno kontrastno sredstvo za razliku od klasične
angiografije.
6. Sustav za snimanje obično se koristi višeformatna kamera, koja
omogućava da se na jedan film reproducira više slika. Ona je povezana optičkim
kabelom sa kompjuterom, sa kojeg preuzima sliku preko digitalnoanalognog
konvertera. Dobiveni film se dalje obrađuje u automatskoj komori, klasičnim
načinom obrade filma (razvijanje, fiksiranje, ispiranje te potom sušenje).
U dijagnostici patoloških stanja srca (koronarografija i ventrikulografija)
snimanje se vrši, kao i kod klasičnih angiografskih uređaja, putem kinokamere na
35 mm filmu.
Na angiografske uređaje mogu biti priključene dodatne kompjutorske
jedinice različitog kapaciteta djelovanja ovisno o tipu komunikacije sa
kompjutorom angiografskog uređaja. Jedan oblik je dajkomska komunikacija,
koja je definirana prijenosom digitaliziranih podataka i omogućava ne samo
arhiviranje podataka već i postpropcesorsku obradu jednako kao na
angiografskom uređaju. Ovako priključeni kompjutori su dodatni izlazni terminali
angiografskog uređaja. Drugi oblik komunikacije, odnosno umrežavanja je
definiran prijenosom podataka optičkim kabelom te daje mogućnost arhiviranja
podataka uz oskudne mogućnosti analize, primjerice uvećanja slike, mjerenje
veličina te promjene intenziteta sive skale. Kod ove komunikacije slika se prenosi
»zaleđena» te su mogućnosti njene analize znatno manje.
Osim kod DSA umrežavanje je moguće kod svih uređaja koji imaju
kompjutorsku obradu podataka, a najčešće se vide priključeni uređajima za

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
kompjutorsku tomografiju i magnetsku rezonanciju. Osim mogućnosti arhiviranja i
postprocesorske obrade ova komunikacijska rješenja daju mogućnost
umrežavanja u velike kompjutorske sustave, primjerice cijele bolnice, ali uz
primjenu modemske veze i uniformiranog programa prijenosa podataka postoji
mogućnost sustavnog povezivanja cijele regije ili šire. Ovakav sustav postoji i
kod nas i daje mogućnost međusobnog informiranja vezano uz patološki nalaz u
bolesnika.
4.8. Magnetna rezonancija
Magnetna rezonancija je nova tehnika slikovnog prikaza, koja je u
primjeni od 1980. godine, premda su osnovni principi ove metode poznati od
1946. godine.
Metodu pregleda magnetskom rezonancijom neovisno su otkrila dva
fizičara i to Švicarac Felix Bloch sa suradnicima na Standfordu te Amerikanac
Edward Mills Pursell sa suradnicima na Hawardu. Oni su primijetili da jezgre
atoma izložene radiofrekventnim valovima rezoniraju emitirajući radiofrekventni
signal, koji se može registrirati. Vidjelo se da neke jezgre sa neparnim brojem
protona i/ili neutrona raspoređuju u smjeru primarnog magnetskog polja i time
emitiraju radiofrekventni signal u kratkom vremenskom periodu na istoj frekvenciji
na kojoj je signal odaslan. Upotrebom određenih antena i radioprijemnika može
se registrirati ovaj signal i na temelju tih informacija formirati sliku. Za ovo su
otkriće 1952. godine dobili Nobelovu nagradu, ali je medicinska primjena
magnetske rezonancije započela tek 1971. godine na temelju izvješća
Damadiana, koji je ustanovio da se magnetskom rezonancijom mogu razlikovati
patološki promijenjena tkiva od normalnih. Prvi uređaj za pregled magnetskom
rezonancijom patentiran je 1972. godine, a 1976. godine Damadiana objavio je
slike tumora prsne stjenke miša. Prvi pregled magnetskom rezonancijom na
ljudima učinjen je 28. svibnja 1977. godine i to glave, a 1980. godine učinjen je
prvi pregled prsišta te trbuha. Značajan doprinos primjeni magnetske rezonancije
u dijagnostičke svrhe učinio je Reid sa suradnicima, koji je ustanovio da
magnetska rezonancija nema štetnog biološkog učinka.
U početku se ova metoda nazivala nuklearnom magnetskom
rezonancijom, ali taj izraz više nije u uporabi. Danas se poglavito primjenjuje
naziv magnetska rezonancija (MR) ili u anglosaksonskoj literaturi Magnetic
Resonanc Imagining (MRI). Slikovni prikaz kod magnetske rezonancije ostvaruje
se postavljanjem bolesnika u jako magnetsko polje, koje je 60.000 puta većeg
intenziteta od zemljinog magnetskog polja. Pregledom se omogućava
trodimenzionalna informacija o unutarnjoj građi bolesnika s jasnim prikazom
patoloških promjena. Presjeci učinjeni magnetskom rezonancijom mogu biti od 0°
do 360° u svim ravninama, čime se dobiva trodimenzionalna informacija.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Prednosti ove dijagnostičke metode su:
1. nema poznatog biološkog efekta, odnosno štetnog učinka,
2. istovremeni prikaz pregledavanog dijela tijela u više ravnina,
3. veoma dobra diferencijacija struktura i promjena, uz još dodatnu
mogućnost primjene kontrasta,
4. analizom T1 i T2 vremena dobivaju se informacije o kemijskom i
fizikalnom okružju.
Nedostaci ove dijagnostičke metode su:
1. skupoća pregleda,
2. dužina trajanja pregleda, ali koja svakim danom postaje sve kraća
novim tehnologijskim otkrićima,
3. djelovanje magnetskog polja na metalne predmete (endoproteze,
pace makere i sl.), je kontraindikacija za pregled ovom metodom,
4. nemogućnost pregleda vitalno ugroženih bolesnika (na respiratoru i
sl.), budući da je većina tih uređaja od metala i ne smije doći u
magnetsko polje (u novije vrijeme proizvode se specijalni uređaji,
koji su načinjeni od materijala koji se ne magnetizira),
5. nemogućnost pregledavanja bolesnika koji boluju od klaustrofobije
zbog tehničke izvedenosti gentrija, odnosno kućišta magneta.
4.8.1. F IZIKALNI PRINCIPI MAGNETSKE REZONANCIJE
Tkivo se sastoji od atoma različitih elemenata, a atomi imaju jezgru i
elektrone, koji kruže oko jezgre (elektronski omotač). Jezgra atoma se sastoji od
protona (koji su zastupljeni u jednakom broju kao elektroni u omotaču) i
neutrona. Protoni unutar jezgre atoma rotiraju oko svoje osi uzrokujući
magnetsko polje, koje ima svoju jačinu i smjer i zbog toga se može prikazati u
obliku vektora. Rotacija protona oko svoje osi u smjeru vanjskog magnetskog
polja naziva se procesija. Svaka nabijena čestica, koja se kreće ima magnetski
moment i proizvodi magnetsko polje. Protoni u atomskoj jezgri se gibaju i svojom
rotacijom uzrokuju različite smjerove svojih magnetskih polja, koji se međusobno
poništavaju. Postavljanjem bolesnika u jako magnetsko polje pri pregledu
magnetskom rezonancijom dolazi do polarizacije procesije protona u atomskoj
jezgri. Dio protona će se svojim magnetskim poljem usmjeriti paralelno sa
smjerom vanjskog magnetskog polja, a dio antiparalelno. Paralelno usmjeravanje
podrazumijeva niže energetsko stanje nego antiparalelno te će ovo usmjeravanje
biti zastupljeno u većem broju. Dovođenjem dodatne energije u visini kvanta

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
energetske razlike paralelnog i antiparalelnog stanja dolazi do titranja određene

frekvencije, a ovo se zove koherentna rezonancija.
Za detekciju magnetskom rezonancijom pogodni su stabilni kemijski
elementi, koji imaju neparan broj protona u atomskoj jezgri, a sastavni su dijelovi
molekula tkiva:
Vodik (H)
Ugljik (C)
Natrij (Na)
Fosfor (P)
Fluor (F)
Od svih spomenutih elemenata najpogodniji je atom vodika (H) zbog
velike prisutnosti u ljudskom organizmu.
Pregled magnetskom rezonancijom temelji se na atomima elemenata koji
imaju neparan redni broj, odnosno neparan broj protona i neutrona, dok elementi
sa parnim brojem protona i neutrona ne pokazuju magnetska svojstva, kao ni
magnetsku rezonanciju. Primjerice 12C sa atomskom masom 12 ili 16O sa
atomskom masom 16 nemaju magnetska svojstva, odnosno nemaju sp in efekt,
ali njihovi izotopi 13C i 17O s neparnim brojem protona i neutrona pokazuju
magnetsku rezonanciju. Atomi elemenata, čije jezgre imaju svojstvo spina,
možemo smatrati nuklearnim magnetima. Za pregled magnetskom rezonancijom
gotovo isključivo se koriste nuklearni magneti vodika, koji su veoma zastupljeni u
organizmu za razliku od drugih elemenata, koji imaju neparan broj nukleona. Pod
pojmom spina se podrazumijeva rotacija atomske jezgre oko svoje osi i vidljiva je
samo u elemenata s neparnim brojem nukleona. Atomi s parnim brojem protona i
neutrona u jezgri nemaju spin svojstvo budući da magnetska sila djeluje jednako
u svim pravcima te se zakretanje ili pomaka ne može vidjeti.
Nuklearni magneti vodika svojim vektorima magnetizacije u normalnim
uvjetima raspoređeni su kaotično, odnosno u različitim smjerovima. Djelovanjem
jakog magnetskog polja izvana atomske jezgre sa nuklearnim magnetima se
orijentiraju u smjeru vanjskog magnetskog polja ili obrnuto. Orijentacija
nuklearnih magneta u smjeru vanjskog magnetskog polja naziva se paralelna
orijentacija, a ona suprotnog smjera od magnetskog polja antiparalelna
orijentacija. Nuklearni magneti u paralelnoj orijentaciji imaju niži kvant energije u
komparaciji s nuklearnim magnetima u antiparalelnoj orijentaciji. Dovođenjem
dodatne energije u visini kvanta energetske razlike dolazi do titranja nuklearnih
magneta u smjeru od paralelne do antiparalelne orijentacije u određenoj
frekvenciji. Ovo se zove koherentna rezonancija. Prekidom energetskog impulsa
protoni se vraćaju u stanje ravnoteže emisijom primjene energije u obliku
radiofrekvencijskog signala, koji odgovara frekvenciji kojoj su bili izloženi. Svaki

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
element ima određeni kvant energetske razlike za paralelnu i antiparalelnu

orijentaciju u magnetskom polju. Ako želimo pregledavati temeljem atomskih
jezgara vodika, kvant energije će biti drugačiji nego kod pregleda fosforom.
Uobičajeno je prilikom pregleda magnetskom rezonancijom dovoditi kvant
energije, kojom se pobude spinovi vodika u tkivima i prati se njihovo istitravanje.
Očitava se broj atomskih jezgara vodika, odnosno gustoća protona vodika u
jedinici vremena.
V rijeme T1 ili m jerna jed inica T1 zove se vrijeme istitravanja spina
prema rešetci (kristalna rešetka), odražava interakciju jezgre vodika s
molekulskom okolinom ili sposobnost jezgre da izmjenjuje toplinu s okolinom
kristalnom rešetkom. Različita tkiva imaju različite T1 sekvence jer su jezgre
vodika u različitim molekulskim okružjima. Tkiva u kojima se redanje jezgara
pojavljuje izraženije (tkiva kraćeg T1) za vrijeme ove sekvence daju jače impulse.
Na ovaj način kontrastno se razlikuju tkiva sa različitim vrijednostima T1.
V rijeme T2 ili mjer na jed inica T2 je vremenska konstanta poznata
pod imenom vrijeme istitravanja spina prema spinu i kraće je od T1 vremena.
Ono podrazumijeva opadanje signalna zbog gubitka sinkronosti, koje uzrokuje
međusobno djelovanje protona. Različiti prikaz tkiva u T1 i T2 sekvenci odražava
kemijsku i fizikalnu građu tkiva, odnosno detekciju patoloških lezija unutar
anatomskih struktura.
Kod pregleda magnetskom rezonancijom tijelo bolesnika se magnetizira,
zatim se magnetizirano tijelo izloži djelovanju radiovalova, čija frekvencija
odgovara jačini magnetskog polja, potom se prekine emitiranje radiovalova, a
tijelo bolesnika emitira višak energije, koji je nastao djelovanjem radiovalova.
Emisija viška energije putem signala registrira se na anteni, a na temelju te
informacije u kompjuteru se formira slika.
4.8.2. TEMELJNI DIJELOVI UREĐAJA ZA MAGNETSKU REZONANCIJU
Za pregled magnetskom rezonancijom potrebno je jako uniformno
magnetsko polje, koje je zaštićeno od vanjskog utjecaja posebnim sustavom, koji
se zove Faradejev kavez.
Temelji dijelovi uređaja za magnetsku rezonanciju su:
1. glavni magnet sa namotajima za gradijente uzduž X,Y i Zosi,
2. elektronički dio s odašiljačem i prijemnikom visokofrekvencijskih
signala,
3. kompjutor, koji je jednako kao i kod kompjutorizirane tomografije
(CT) sastavljen iz dva odvojena dijela i to kompjutora za
programiranje i nadzor pregleda te kompjutora za postprocesijsku
obradu.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
4. TV monitor
5. sustav za pohranu slika
4.8.3. VRSTE MAGNETA
Perma nentni mag n et – je najjednostavniji način za stvaranje
magnetskog polja. Njegove su sposobnosti ograničene u pogledu veličine otvora
(kućišta) jačine magnetskog polja. Da bi se postigla odgovarajuća jačina
magnetskog polja i odgovarajuća veličina otvora uređaja potrebna je velika
težina magneta, koja doseže do 11 tona. Ostvaruju magnetsko polje jačine do
0,2 T te se smatraju magnetima male snage. Prednosti su im relativno mala
cijena, te mala prostorna zapremina.
M ag ne ti sa že ljeznom jezg ro m utemeljeni su na pojavi da struja koja
prolazi električnim vodičem je okružena magnetnim poljem, koji se može
upotrijebiti za indukciju magnetizma u željeznoj jezgri. Ovaj sustav je vrlo
učinkovit za postizavanje visoke snage magnetskog polja do 2 T, a problem im
je temperatura i stabilitet magnetskog polja. Uređaji s ovom vrstom magneta
učinkoviti su do srednje jačine polja od 0,38 T.
R ez is tivni mag neti (magneti sa zračnom jezgrom) ovdje se također
koristi svojstvo da električni vodič kroz koji prolazi struja može oblikovati
magnetno polje, ali u ovom slučaju bez oslanjanja na željeznu jezgru. Rezistivni
vodiči rasipaju energiju u količini koja ovisi o kvadratu struje koju provode.
Idealna konfiguracija za stvaranje uniformnog magnetskog polja jest kugla sa
žicom koja je omotana na njezinoj površini. Unutar kugle magnetno polje postiže
savršenu uniformnost uzduž osovine, koja je okomita na ravninu u kojoj cirkulira
struja. Ovi magneti obično imaju četiri velike zavojnice, dvije manje i dvije veće,
koje obavijaju imaginarni oblik kugle. Za proizvodnju magnetskog polja jačine do
0,2 T koristi se električna energija od 80 kV/h čime se stvara velika količina
topline, što traži dodatno hlađenje vodom. Troškovi uporabe i održavanja ove
vrste magneta su visoki. Promjene temperature i ograničenje snage električne
energije dovodi do nestabilnog magnetskog polja. Prednosti ovih magneta su
njihova jednostavnost izvedbe i niža cijena samog uređaja, ali uz već spomenutu
visoku cijenu rada magneta.
Sup ravo d ljiv i ma g neti mogu jedini omogućiti snagu magnetnog polja
iznad 1 T (Tesla). Kod ovog sistema koristi se hlađenje ili slitine magneta do
blizu apsolutne ništice čime se gubi otpor prolazu električne struje. Za hlađenje
se koristi tekući helij. Zavojnice za korekciju polja služe da osiguravaju oblik
magnetnog polja željene konfiguracije i da korigiraju nehomogenost u glavnom
magnetnom polju. Zavojnice za korekciju polja također mogu biti rezistivne ili
supravodljive.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Gra d ijent mag net su zavojnice koje služe za korekciju magnetnog polja,

a postavljene su uzduž tri glave osovine. One određuju smjer snimanja kod
magnetne rezonancije i bitne su za određivanje pojedinog sloja u snimanom
volumenu. Najbolji učinak imaju gradijent zavojnice jačine od 10 i više mT/m.
One su vrlo bitan dio uređaja za magnetsku rezonanciju jer su odgovorne za
kvalitetu slike.
Elektronički dio magnetske rezonancije zastupljen je radiofrekventnim
antenama (odašiljač i prijemnik radiofrekventnog pulsa). Uređaji za magnetnu
rezonanciju mogu imati dvije radiofrekventne antene ili jednu. U slučaju kada
uređaj ima dvije radiofrekventne antene jedna služi kao odašiljač energije, a
druga kao prijemnik. U slučaju kada postoji jedna radiofrekventna antena onda
ona dio vremena djeluje kao odašiljač, a dio vremena kao prijemnik. Veličina
radiofrekventne antene određuje širinu polja snimanog dijela tijela. Signal iz
antene modificira se elektronski u signal za digitalnu sliku.
4.8.4. DIJAGNOSTIČKO PODRUČJE MAGNETSKE REZONANCIJE
Ova dijagnostička metoda zastupljena je u svih organskih sustava s
nezamjenjivim dijagnostičkim doprinosom u pregledu centralnog nervnog sustava
te zglobova. Uz klasične metode pregleda sa ili bez primjene kontrastnog
sredstva postoji mogućnost i diferentnih dijagnostičkih metoda npr. angiografije,
holangiografije, urografije i drugih.
4.9. Kompjutorska tomografija
Kompjutorska tomografija (CT) je rendgenska metoda slojevnog snimanja
pomoću računala. Za otkriće ove metode zaslužni su matematičar Allen
Cormack, koji je 1962. godine ponudio matematičke osnove rekonstrukcije slike
pomoću računala i ing. Godfrey Hounsfield, koji je u intervalu od 1967. do 1972.
godine izradio tehnički princip novog uređaja. Ova dva znanstvenika su za
doprinos u medicini dobili Nobelovu nagradu 1979. godine. Prvi uređaj za
kompjutorsku tomografiju instaliran je 1973. godine u Mayo klinici s mogućnošću
pregleda mozga, a 1974. godine pojavljuju se uređaji koji omogućavaju preglede
drugih dijelova tijela, primjerice trbuha. Značajno je za spomenuti da je prvi
uređaj za kompjutorsku tomografiju u Hrvatskoj bio instaliran 1975. godine na
KBCu Zagreb za vrijeme djelovanja prof. Gvozdanovića.
Temeljni princip ove dijagnostičke metode je u tomografiji, koja se puno
prije počela primjenjivati na klasičnim rendgenskim uređajima, a podrazumijeva
kretanje rendgenske cijevi za vrijeme dok traje ekspozicija uz sinkrono kretanje i
rendgenskog filma. Kod kompjutorske tomografije za vrijeme zračenja
rendgenske cijevi mjeri se atenuacija ili slabljenje rendgenskog zračenja pri
prolasku kroz tijelo bolesnika, a podaci se sakupljaju na detektorima. Stupanj

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
apsorpcije rendgenskog zračenja izražava se nestabilnim mjernim sustavom, koji
je definiran Hounsfieldovom jedinicom (HU). Jedna Hounsfieldova jedinica je
stupanj atenuacije, odnosno slabljenja, rendgenskog zračenja pri prolasku kroz
jedan kubik vode pri temperaturi od 37° C. Značajno je za istaknuti da to nije
stabilna mjerna jedinica budući da podliježe brojnim faktorima, primjerice
podešavanju mjernog sustava detektora, ali i stupnja zračenja rendgenske cijevi.
Pri određivanju gustoće mekog tkiva, odnosno određivanja koeficijenta
apsorpcije, složenim numeričkim postupkom vrši se korelacija izmjerenog stupnja
atenuacije tok tkiva na detektorima u korelaciji sa atenuacijom rendgenskog
zračenja jednog kubika vode.
Pri pregledu rendgenska cijev vrši kružno gibanje za vrijeme zračenja, a
detektori prikupljaju podatke o atenuaciji rendgenskih zraka u različitim
projekcijama. Ovo čini osnovu za formiranje slike jednog presjeka. Podaci sa
detektora se složeno numerički obrađuju i daju informaciju o apsorpcijskoj
vrijednosti gustoće pojedinih dijelova presjeka. Na temelju apsorpcijskih
vrijednosti gustoće, odnosno numeričkih podataka u kompjutoru se formira slika,
pohranjena na matriksu (rešetki). Najmanji dio matriksa je pixel, odnosno on
predstavlja najmanji dio slikovnog zapisa i njemu je pridružena određena
apsorpcijska vrijednost gustoće iz određenog volumena tijela, koji se naziva
jedan voxel. Matrix, odnosno rešetka, je nepromjenjivi dio kompjutora i može biti
veličine npr. 512 x 512 pixela. Za razliku od toga jedan voxel, odnosno najmanji
volumen pregledavanog dijela tijela, je promjenjiv i to debljinom presjeka ili
veličinom pregledavanog dijela tijela. Ako pri pregledu koristimo debljinu sloja 2
mm, za razliku od 10 mm, onda će volumen pregledavanog dijela tijela biti
znatno manji, a podaci sakupljeni iz tog volumena detaljniji. Isto se događa ako
se na presjeku kroz abdomen pregledava samo područje lumbalnog kralješka, za
razliku pregleda koji obuhvaća sve abdominalne strukture na jednom presjeku.
Drugim riječima jedan pixel (odnosno najmanji dio slikovnog zapisa) će
sadržavati informaciju iz jednog voxela, odnosno manjeg ili većeg volumena
tijela.
Slika na CTu izražena je u sivoj skali, pri čemu numerički zapis jednog
pixla se pridružuje određenoj nijansi sive skale. Apsorpcijske vrijednosti gustoće
variraju od –1000 do +3000 Hounsfieldovih jedinica, a pridruživanje nijansi sive
skale određenoj gustoći može se po želji mjenjati, npr. veća zastupljenosti nijansi
sive skale apsorpcijskim vrijednostima gustoće 2000 i više Hounsfieldovih
jedinica podrazumijeva dobru vizualizaciju koštanih struktura za razliku od npr.
pridruživanja većeg dijela sive skale negativnim vrijednostima gustoće pri čemu
se vizualiziraju strukture ispunjene većim dijelom zrakom ili drugim plinovima.
Ova mogućnost odabira zastupljenosti sive skale CT slike naziva se prozor i
definirana je sa dva parametra od kojih jedan predstavlja centar, odnosno
središnji dio sive skale, a drugi raspon dominante zastupljenosti.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
4.9.1. RAZVOJ UREĐAJA KOMPJUTORSKE TOMOGRAFIJE
Razvoj kompjutorske tomografije odvijao se u više faza, koje su poznate
kao generacije. Generacije CT uređaja određene su u prvom redu strukturom i
međusobnim odnosnom detektora te načinom kretanja rendgenske cijevi i
detektora.
Uređ a ji I . gene rac ije imali su svega dva detektora, koji su bili kristali
natrijevog jodida, a gibanje rendgenske cijevi i detektora bilo je translacijsko
rotacijsko. Vrijeme potrebno za jedan presjek bilo je od 6,5 minuta do 4,5
minutra, a najmanja debljina jednog sloja je bila 13 mm. Matrix je u početku bio
veličine 80x80 linija, a kasnije 160x160. Ovi uređaji su imali mali otvor gentrija i
mogli su služiti samo za pregled mozga.
Uređ a ji I I. gen erac ije imali su 12 detektora napravljenih od kristala
bigeminijevog oksida, a gibanje rendgenske cijevi i detektora je bilo također
translacijsko rotacijsko. Vrijeme ekspozicije je izrazito smanjeno i ovdje iznosti 20
do 18 sekundi, a najmanja debljina sloja je 8 mm. Veličina matrixa bila je 256 x
256 linija. Otvor gentrija je sada znatno veći te omogućava preglede i drugih
dijelova tijela, a ne samo glave.
Uređ a ji III . g enera cije imaju detektore od komprimiranog ksenona, a
broj im se popeo na 512. Kretanje rendgenske cijevi i detektora je rotacijsko za
240° do 360°. Vrijeme ekspozicije rendgenske cijevi je svega 5 do 4 sekunde, a
najmanja debljina presjeka je svega 4 do 2 mm. Veličina matrixa je 512 x 512
linija.
Uređ a ji IV . g enera cije također imaju detektore od komprimiranog
ksenona, a broj detektora se kreće od 720 do 2400. Za ovu generaciju je
značajno da su detektori fiksirani na obodu gentrija, a kružno gibanje rendgenske
cijevi je za 360° do 720°. Po tipu gibanja rendgenske cijevi ova generacija se
naziva rotacijskom. Ekspozicija rendgenske cijevi traje od 5 do 2 sekunde, a
najmanja debljina jednog sloja iznosi 1 mm.
Danas su poglavito u uporabi uređaji treće generacije te dijelom i uređaji
četvrte generacije, koji su zbog veoma velikog broja detektora izuzetno skupi.
Daljnja tehnologijska usavršavanja poglavito su vezana uz dužinu ekspozicije
rendgenske cijevi te razlikujemo spiralne te ultrabrze CTe.
Sp ira lni CT je uređaj kod kojega se za vrijeme rotacije rendgenske cijevi
pomiče i snimani objekt. Kod ovih uređaja rendgenska cijev kontinuirano zrači, a
sustav paljenja i gašenja detektora («sleep ring») uz pomak stola, odnosno
pomak snimanog objekta, omogućava dobivanje većeg broja presjeka za vrijeme
jednog zračenja rendgenske cijevi. Na ovaj način u jednom aktu, ovisno o
kvaliteti rendgenske cijevi, može se napraviti veći broj presjeka npr. 25, 30, 35 ili
više, što znatno ubrzava pregled, ali se izbjegavaju respiratorni pomaci pojedinih
organa. Tehnologija spiralnog CTa može biti pridružena uređajima treće i

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
četvrte generacije. Ono što je osobito značajno za ove uređaje da je veliki
zahtjev vezan uz kvalitetu rendgenske cijevi, odnosno stupanj toplinskog
opterećenja.
Ultra b rz i C T su uređaji koji su definirani veoma brzom rotacijom
rendgenske cijevi i detektora po standardnom ili po spiralnom tipu te višerednim
rasporedom detektora u gentriju. Detektori su u gentriju postavljeni u redove,
kojih može biti najmanje dva, a najviše 64. U svakom redu ima od 600 do 800
detektora. Jednom rotacijom rendgenske cijevi i detektora kod uređaja sa 16
redova detektora dobije se informacija od 16 presjeka, ako tome pridružimo da
je brzina rotacije rendgenske cijevi 250 milisekundi onda je jasno zašto se ovi
uređaji zovu ultrabrzi.
Tehnologijski napredak CTa vezan je i uz usavršavanje kompjutora, koje
je otvorilo mogućnost za nove dijagnostičke metode. Ovdje je potrebno
spomenuti tehniku pregleda visokog rezolucijom, koja podrazumijeva prikupljanje
podataka detektora za vrijeme jedna rotacije, koji se pohranjuju na dvije
memorijske baze, a potom daljnjom obradom daju jednu sliku presjeka, odnosno
omogućavaju prikaz finih struktura. Ova tehnika pregleda posebno je značajna
za analizu plućnog parenhima, srednjeg uha, ali također i finih koštanih lezija.
Značajno je za spomenuti i mogućnost CT angiografije u svezi s rekonstrukcijom,
odnosno postprocesorskom obradom, ali također i različitih tehnika prikaza
virtualne endoskopije, kao npr. virtualne kolonoskopije.
4.9.2. GLAVNI DIJELOVI CT UREĐAJA

Dijelovi CT uređaja su:
1. kućište (Gantry), koji sadržava rendgensku cijev, detektore i
sustav za njihovo hlađenje,
2. stol za pregled bolesnika,
3. generator,
4. kompjutor,
5. sustav za pohranu slika
Rendgenska cijev je u temeljnim postavama identična kao i kod drugih
uređaja, a najsrodnija je rendgenskoj cijevi u angiografski uređaja, budući da
mora izdržati velika toplinska opterećenja. Stoga je veoma značajni dio građe
rendgenske cijevi posvećen hlađenju i tehničkoj izvedenosti anode.
Detektori su veoma važan dio kompjutorske tomografije budući da
predstavaljaju jedno od temeljnih ishodišta u kvaliteti slike. Kriterij i kvalitete
detektora definirani su sposobnošću apsorpcije, razlučivosti intenziteta zračenja,
stupnjem povratne reakcije, jačinom izlaznog signala koji mora biti dovoljan za

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
prijenos u digitalnu sliku te prostornim rasporedom, odnosno međusobnom

udaljenošću.
Postoje dva temeljna tipa detektora:
1. S cin tila c ijsk i, koji radi na principu luminiscencije, odnosno
svjetlucanja kristala što se prenosi na fotodiodu, a sa fotodiode elektronički
signal se prenosi u kompjutor. Ovi detektori se još nazivaju i kristalni budući da
su napravljeni od različitih kristala od kojih su najznačajniji predstavnici natrijev
jodid, kalcijev florid i bizmut germinat. Natrijev jodid je jedan od najefikasnijih, ali
je veoma osjetljiv na vlažnost zraka. Kalcijev florid i bizmut germanat slabije su
osjetljivi na rendgensko zračenje, ali im znatno manje smeta vlaga. Detektori
ove grupe zahtijevaju redovitu kalibraciju svakih 60 do 90 minuta, odnosno iza
svakog pregleda. Pod kalibracijom se podrazumijeva skeniranje zraka, a služi za
ujednačavanje atenuacijskih vrijednosti i izbjegavanje eventualnih artefakata.
2. Plinsk i d etek to ri rade na principu ionizacije, koja se dalje prenosi kao
signal u procesor, odnosno pohranjuje kao elektronički zapis. U uporabi je
ksenon ili mješavina ksenona i kriptona. Ovaj tip linije pod tlakom od 5 do 10
atmosfera. Prednost plinskih detektora je što su jeftiniji i što ne zahtijevaju čestu
kalibraciju (jednom u 24 h), ali im je osjetljivost znatno manja od kristalnih.
Stol za pregled bolesnika, kao i kod svakog rendgenskog uređaja, služi
kao oslonac za vrijeme skeniranja. Nosivi dio stola (ležaj za pacijenta) građen je
od karbonskih vlakana, koja su radiotransparentna, ali vrlo čvrsta.
Generator je visokofrekventni, on stvara izmjenični napon visoke
frekvencije od 5 do 20 kHz. Visokofrekventni napon dovodi se na visokonaponski
transformator, a daljnji proces je isti kao i kod klasičnog generatora. Kod ove
vrste generatora padovi napona su manji od 1%, što je važno za kvalitetu
slikovnog prikaza ovog uređaja. Prednosti visokofrekventnog generatora su: broj
impulsa je neovisan o frekvenciji mrežnog napona, rendgenskoj cijevi stvara
napon s minimalnim kolebanjima smjera struje, odnosno gotovo da daje
kontinuiranu istosmjernu struju, malih je dimenzija i omogućava postizavanje vrlo
kratkih ekspozicija.
Kompjutor se sastoji od dva zasebna dijela, odnosno dijela za regulaciju i
planiranje pregleda te dijela za postprocesorsku obradu. To su uređaji kapaciteta
512 i više kilobajta sa 32bitnim procesorom. Programske postave kod današnjih
uređaja, poglavito su definirane sa primjenom Windowsa, a pohrana podataka
može se vršiti na magnetni disk (200 i više megabajta) i CD. Kod starijih uređaja
bila je i opcija pohrane podataka na male i velike diskete te magnetne trake.
Ovdje je značajno za spomenuti da kod današnjih uređaja veličine matrixa za
poharnu slikovnog zapisa iznosi 1024 x 1024 linija, a kod starijih uređaja 512 x
512.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Pohranjivanje slika vrši se na različitim kamerama od multispot kamere,
gdje se može učiniti na jedan film više snimaka, a razvijanje se vrši u
automatskoj zasebnoj komori do suhih laserskih kamera, koje omogućavaju uz
slikanje na film i automatsko razvijanje na principu toplinskog djelovanja te kod
ovih kamera je ulaganje novih filmova moguće pri danjem svjetlu.
4.10. Ultrazvučni uređaji
Ultrazvučni valovi su elektromagnetski valovi frekvencije veće od
frekvencije zvučnih valova, odnosno iznad razine čujnosti. U medicinskoj
dijagnostici rabe se ultrazvučni valovi frekvencije od 2 do 10 MHz (10 MHz = 1
milion titraja u sekundi). Izvor ultrazvučnih valova su kristali koji imaju svojstvo
mijenjanja oblika kristalne rešetke u pobuđenom stanju. Najpoznatiji takav
prirodni kristal je kvarc te manje poznati furmalin. Oni promjenom oblika kristalne
rešetke izazivaju pomake koje se prenose na susjedne čestice, odnosno dolazi
do širenja ultrazvučnog vala u prostoru. Što ima manje čestica u okolini kristala
ultrazvučni valovi se slabije prenose, primjerice u plinovitih struktura, za razliku
od mekih tkiva gdje je veliki broj čestica pa se ultrazvučni val dobro širi, brzinom
približno oko 1500 metara u sekundi.
Tvar Brzina (m/s)
Zrak 20ºC 340
Voda 20ºC 1480
Ricinusovo ulje 1540
Čelik 5950
Boral staklo 5610
Tablica 1 – Brzina zvuka nekih materijala
Udaljenost između dva susjedna maksimuma ultrazvučnog pritiska u

prostoru zove se valna dužina ultrazvuka i ona je obrnuto proporcionalna
frekvenciji.
Reakcija tkiva na ultrazvučni val zove se akustička impedancija, a očituje
se različitom brzinom širenja ultrazvučnog vala. Kada ultrazvuk naiđe na granicu
između dvije tvari različitih akustičkih impedancija i različitih brzina zvuka, on se
na toj granici lomi ili reflektira, a postoji i mogućnost apsorpcije. Do refleksije
dolazi na granici tkiva koja su znatno veće debljine od valne dužine zvuka, a
raspršuju se na tkivima manje debljine od valne dužine.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Prilikom prolaska kroz tkivo ultrazvučni val slabi, odnosno dolazi do
atenuaciji. Ultrazvučni valovi viših frekvencija više se atenuiraju, od ultrazvučnih
valova nižih frekvencija.
4.10.1. PIEZOELEKTRIČNI KRISTALI
Kristali koji imaju svojstvo mijenjanja veličine u električnom polju zovu se
piezoelektrični kristali. Do promjene oblika kristala dolazi zbog pomaka pozitivnih
i negativnih naboja u kristalnoj rešetki. Ako je vanjsko električno polje izmjenično,
kristali će titrati s frekvencijom polja, a ako je ta frekvencija dovoljno velika te
vibracije će biti izvor ultrazvuka.
Piezoelektrični kristali mogu biti pobuđeni na titranje djelovanjem
ultrazvučnog vala pri čemu će generirati promjenjivo električno polje iste
frekvencije. To znači da se piezoelektrični kristal može koristiti i kao izvor i kao
detektor ultrazvuka, tj. kao piezoelektrični (elektromehanički) pretvarač.
Piezoelektrični kristali su:
prirodni kristali: kvarc, furmalin
umjetni kristali: olovni niobat
umjetni keramički materijali: cirkonat, barijev titanat
Ultrazvučni pretvarač se sastoji od tankog kristala smještenog u sondi,

koji se dovodi u pobuđeno stanje dovođenjem elektične energije. Ovako pobuđen
mjenja oblik kristalne rešetke, odnosno odašilje ultrazvučni val.
Uređaj za dijagnostiku ultrazvučnim valovima zove se ehoskop, a tehnika
izvođenja pregleda je vrlo jednostavna. Male dimenzije uređaja te jednostavnog
pregleda uz veoma dobar prikaz definiraju široku primjenu ove dijagnostičke
metode, pogotovo zbog neškodljivosti ultrazvučnih valova.
4.10.2. DIJELOVI EHOSKOPA
Temeljni dio ehoskopa je sonda u kojoj se nalazi pioezički kristal, koji služi
kao odašiljač te primatelj ultrazvučnih valova. Sonde se dijele po obliku na
linearnu i sektor sondu.
Linearna sonda daje sliku u obliku pravokutnika i ima niz pretvornika
(kristala – 64 i više), koji se u grupama serijski aktiviraju. Pregled se vrši
pomicanjem sonde u različitim pravcima, a koristi se u dijagnostici dojke, vrata i
mišićnih struktura.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
Sektor sonda je zavijenog vrha i sadrži nekoliko pretvornika na rotirajućem
valjku. Pregled se vrši naginjanjem sonde pod različitim kutem na određenim
točkama tijela. Ovako dobivena slika je trokutastog oblika, a koristi se za pregled
raznih dijelova tijela, posebice abdomena i zdjelice.
Sonda je preko upravljačke jedinice povezana s mikroprocesorom, a on sa
generatorom. Iz upravljačke jedinice slika sa sonde ide u pojačalo te potom u
memoriju, odnosno monitor. Slika na monitoru je «živa», odnosno u tzv. real
time, a može se i «zalediti» za postprocesorsku obradu.
Za kvalitetu slikovnog prikaza značajno je da su kristali pretvornika što
sitniji, ali kod linearne sonde i da ih ima veći broj. S druge strane dobiveni signal
na sondi u cilju boljeg slikovnog prikaza može se fokusirati uz pomoć plastičnih
leća, ultrazvučnih zrcala ili zakrivljenim pretvornikom. Pojačalo koje se koristi u
sustavu ultrazvučnog uređaja također služi za poboljšanje slikovnog prikaza i
nazivamo ga vremenski promjenjivim pojačalom, koje izjednačuje kvalitetu
ultrazvučnog signala iz površinskih i dubokih dijelova tijela. Poznato je da
ultrazvučni signal iz drugih dijelova tijela je više oslabljen, ali je definiran i dužim
vremenskim intervalom. Primjenom ovog pojačala definiranog na temelju
vremenskog intervala dolazi do većeg pojačavanja signala iz drugih dijelova tijela
te je slikovni prikaz ujednačen u svojoj kvaliteti.
4.10.3. TIPOVI ULTRAZVUČNIH PRIKAZA
Prilikom pregleda ultrazvukom odaslani valovi se u organizmu reflektiraju i
vraćaju prema sondi, koja služi kao prijamnik. Refleksija se događa na granici
struktura različitih akustičnih impendancija, a reflektirani valovi se bilježe na
sondi. Temeljem mjerenja vremena proteklog od odašiljanja do refleksije te
poznate brzine širenja vala može se odrediti dubina reflektora. Dobivene
informacije mogu se prikazati:
1. A p rika z je najjednostavniji prikaz ultrazvučnih odjeka i njime se
dobiva jednodimenzionalna informacija u obliku amplituda. Ovaj prikaz
se koristi u opstetriciji, kardiologiji, oftamologiji i neurologiji.
2. M p r ik az je dvodimenzionalan i daje informaciju o dubini reflektora i
njegovom odnosu prema okolnim strukturama. Za razliku od A
prikaza, koji je zastupljen jednom krivuljom sa amplitudama, ovdje se
vidi veći broj krivulja (zasebno za svaki reflektor), koje su također
prikazane sa svojim amplitudama u smislu definiranja pokreta
reflektora.Ovaj oblik prikaza koristi se u ehokardiografiji i daje
mogućnost prikaza brzine kretanja srčanih struktura, otvaranja i
zatvaranja zalistaka te karakteristika i volumena srčane stijenke.

Tel. 051/65 88 62 Fax: 051/65 83 86
3. B p rika z je također dvodimenzionalan i njime se dobivaju slike

presjeka tijela u obliku različito velikih točki obzirom na raspored i
dubinu reflektora.
Do pp lerov efek t primjenjuje se za mjerenje brzine krvi. On
podrazumijeva promjenu frekvencije reflektiranog ultrazvučnog vala obzirom na
smjer kretanja reflektora. Kada reflektor miruje kut upada i kut refleksije kao i
frekvencija upadnog i reflektiranog vala su jednaki. Kod kretanja reflektora u
smjeru ultrazvučnog vala, odnosno na principu udaljavanja od sonde, frekvencija
reflektiranog vala je manja, a valna dužina veća od upadnog ultrazvučnog vala.
Kod kretanja reflektora u smjeru obrnutom od ultrzvučnog vala, odnosno na
principu približavanja sondi, refletirani val je veće frekvencije i manje valne
dužine od upadnog. Ovaj fenomen se koristi u analizi vaskularnih struktura na
principu različite obojenosti na ekranu, a u cilju dijagosticiranja da li je neka lezija
vaskularno opskrbljena ili avaskularna ili u cilju analize patologije samih
vaskularnih struktura, odnosno krvnih žila.


Radiološki Priručnik Rijeka

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Radiološki Priručnik Rijeka

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Napisano

Dakle spektar rentgenskog zračenja je valne duljine od 10 7 do 10 9 centimetara

Intenzite t ili količina rentgenskog zračenja određeni su jačinom struje

i držak anode. Odabir materijala definiran je visokim toplinskim kapacitetom i

Upotreba tubusa za sužavanje snopa u dijagnostičkih uređaja je

različite konstrukcije (ovisno o proizvođaču) s regulatorima niskog i visokog

Rentgenski uređaji prema namjeni mogu biti: a) radiografski, b)

primjene u prošlosti zbog lošeg odnosa signala i šuma, signaltonoise ratio

Trodimenzijalni prikaz krvnih žila je moguć u dinamičke ili rotacijske

energetske razlike paralelnog i antiparalelnog stanja dolazi do titranja određene

element ima određeni kvant energetske razlike za paralelnu i antiparalelnu

Gra d ijent mag net su zavojnice koje služe za korekciju magnetnog polja,

4.9.2. GLAVNI DIJELOVI CT UREĐAJA

prijenos u digitalnu sliku te prostornim rasporedom, odnosno međusobnom

Udaljenost između dva susjedna maksimuma ultrazvučnog pritiska u

Ultrazvučni pretvarač se sastoji od tankog kristala smještenog u sondi,

3. B p rika z je također dvodimenzionalan i njime se dobivaju slike

You might also like

Radiološki Priručnik Rijeka

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Radiološki Priručnik Rijeka

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Napisano

Dakle spektar rentgenskog zračenja je valne duljine od 10 ­7 do 10 ­9 centimetara

Intenzite t ili količina rentgenskog zračenja određeni su jačinom struje

i držak anode. Odabir materijala definiran je visokim toplinskim kapacitetom i

Upotreba tubusa za sužavanje snopa u dijagnostičkih uređaja je

različite konstrukcije (ovisno o proizvođaču) s regulatorima niskog i visokog

Rentgenski uređaji prema namjeni mogu biti: a) radiografski, b)

primjene u prošlosti zbog lošeg odnosa signala i šuma, signal­to­noise ratio

Trodimenzijalni prikaz krvnih žila je moguć u dinamičke ili rotacijske

energetske razlike paralelnog i antiparalelnog stanja dolazi do titranja određene

element ima određeni kvant energetske razlike za paralelnu i antiparalelnu

Gra d ijent mag net su zavojnice koje služe za korekciju magnetnog polja,

4.9.2. GLAVNI DIJELOVI CT UREĐAJA

prijenos u digitalnu sliku te prostornim rasporedom, odnosno međusobnom

Udaljenost između dva susjedna maksimuma ultrazvučnog pritiska u

Ultrazvučni pretvarač se sastoji od tankog kristala smještenog u sondi,

3. B ­p rika z je također dvodimenzionalan i njime se dobivaju slike

You might also like

Dakle spektar rentgenskog zračenja je valne duljine od 10 7 do 10 9 centimetara

primjene u prošlosti zbog lošeg odnosa signala i šuma, signaltonoise ratio

3. B p rika z je također dvodimenzionalan i njime se dobivaju slike