JANKO MATKO

Dragul/i i dradi

Prvi dio

OPATIJA
Godine 1866. sve bečke novine donijele su vijest tiskanu krupnim
slovima:
»Njezino veličanstvo carica i kraljica Jelisava vrlo je uznemirena i
žalosna jer je primijetila veliku promjenu na svom najmilijem i
dragocjenom nakitu — bisernoj ogrlici. Njezino veličanstvo sama je
dugo nosila tajnu u sebi, ali kad je primijetila još veću promjenu na
biserima, onda se povjerila svom carskom i kraljevskom suprugu
Njegovom apostolskom veličanstvu caru i kralju Franji Josipu. Njegovo
veličanstvo, zaprepašteno tom viješću, odmah je odredilo da se sazove
obiteljsko vijeće u Schonbrunu.«
Franjo Josip bio je tada još mlad, pa ga je ta vijest uznemirila najviše
zbog njegove stroge majke, nadvojvot-kinje Sofije, koja je zapravo i bila
car i kralj, te dugo godina vladala u ime mladoga kralja.
OPREMIO ALFRED PAL
Kraljica majka Sofija bila se usprotivila nabavi tako skupocjenih bisera
za siromašnu bavarsku princezu Jeli-savu. Na obiteljskom vijeću kraljica
Sofija branila je svoj
prijedlog, navodeći da je to prevelik izdatak za dvorsku blagajnu. No
glavni je razlog bio taj što je kraljevska majka bila isprosila za svoga
sina najstariju kćerku svoje sestre Ludovike, kraljevnu Helenu, a ne
Jelisavu. Na prvom sastanku obiteljskog vijeća carske krune Habsburg
usvojen je bio prijedlog kraljice Sofije da se za princezu Jelisavu ne
nabave takvi biseri. Bilo je odlučeno da joj Franjo Josip daruje kao
zaručni dar briljantni prsten od deset karata, poznat pod nazivom
»Fortuna«, pod kojim se imenom vodio u popisu u dvorskoj riznici
dragulja.
Obiteljsko vijeće ovlastilo je nadvojvodu Albrehta, strica Franje Josipa,
da mladoj zaručnici, princezi Jelisavi odnese zaručni dar, te da ga
svečano preda u krugu njezine obitelji kao znak da se princeza
proglašava zaručnicom cara i kralja Franje Josipa.
Princ AIbreht uputio se s odličnom pratnjom u dvor bavarskog princa.
Obiteljsko vijeće carske kuće Habsburg naložilo je nadvojvodi AIbrehtu
da se zaruke imaju obaviti točno po propisanom ceremonijalu kuće
Habsburg, što ga je uvela španjolska loza. Princ AIbreht smatrao se vrlo
počašćenim odlukom obiteljskog vijeća, što je baš njega zapala čast da
za javnost isprosi i zaruči buduću suprugu svoga sinovca Franje Josipa.
Nadvojvodu Albrehta primili su sa svim počastima koje mu je mogao
pružiti otac princeze Jelisave. Mlada princeza dočekala ga je sa čednom
pratnjom i brojnom braćom u svečanoj dvorani za primanje. Njezina
majka gledala je prijekim okom svoju mladu i lijepu kćerku koja je
primala sve počasti kao zaručnica moćnog austrijskog cara. Bila je
doduše sretna što Će postati punicom moćnog cara, ali je s bolom u srcu
gledala svoju stariju kćerku, jer je ona, po želji kraljice Sofije, trebala da
postane ženom Franje Josipa.
Čitava stvar dobila je nagli preokret jednog dana prije nekoliko mjeseci.
Car Franjo Josip nije bio oduševljen ružnom kraljevnom Helenom, ali se
pokorio želji svoje umne majke. Izmuđu kralja Franje Josipa i kraljevne
Helene bile su čak već sklopljene i tajne zaruke. Jednog dana mladi
zaručnici sjedili su zajedno u salonu, točno prema određenom
španjolskom ceremonijalu. Sjedili su jedno kraj drugoga, ali je razgovor
između njih zapinjao. Franjo Josip nije bio po naravi previše
razgovorljiv, a kako ga nije privlačila neugledna kraljevna Helena, oboje
su se prepuštali svojim mislima.
Kraljevna Helena bila je sva uzbuđena od sreće što će se ipak udati, i to
za mladoga kralja moćne kuće Habsburg. Franjo Josip pak vjerovao je da
je ta ženidba potrebna za dobro njegove dinastije, kako mu je kazala nje-
gova majka. Oboje su čekali da im dvorski meštar ceremonijal dade znak
da je službeni posjet kralja Franje Josipa dovršen. Dok su oni napeto
Čekali dvorskog meštra, naglo su se otvorila pobočna vrata i kroz njih je
ušla djevojčica od nekih petnaest ili šesnaest godina. Djevojčica reče
smijući se:
Utekla sam od guvernante i tražim vas, zaručnice,
po cijelom dvoru.
Po odjeći se vidjelo da dolazi s učenja ili igre. Svoje lijepe velike crne
oči uperi u Franju Josipa i reče mu;
Mnogo si zgodniji u naravi nego na slici. Može se
gotovo reći da si najljepši od svih austrijskih prinčeva koje
sam dosada vidjela.
Princeza Helena pocrveni od neprilike pred svojim carskim zaručnikom,
te će prijekorno:
Jelisava, Jelisava, kako si mogla doći i povrijediti
strogi ceremonijal njegova veličanstva? Odlazi, Jelisava,
smjesta odlazi!.
što tu ima posla ceremonijal, draga Helena? Nas ne
vidi dvorski meštar. Došla sam, bila sam znatiželjna da
vidim tvoga zaručnika, pa sam došla da ga pogledam. Sto
ima u tome tako strašno?
Odlazi, Jelisava, odlazi, molim te lijepo, dok te
nije tko primijetio.
Mlada se kraljevna prpošno nasmiješi, te će opet: — Zar je to uistinu
veliki prekršaj što sam došla ovamo nenajavljena?
Obrati se Franji Josipu, te ga, smiješeći se malo i posprdno, upita:
Zar se uistinu ne smije ni gledati vaše carsko i kra
ljevsko veličanstvo apostolske kuće Habsburg?
Franjo Josip samo je požudno promatrao prekrasnu djevojčicu, ali se na
njezinu primjedbu ipak prenuo, jer je izrečena oštro i bezobzirno, na što
nije bio naučen.
Meni je drago što si došla ovamo. Princeza Helena
i ja završili smo razgovor.
Princeza Jelisava pogleda sestru, pa onda Franju Josipa, te će srdito
sestri:
Stalno mi govoriš: »Odlazi, Jelisava! Zašto si tako
banula ovamo, Jelisava?« Zašto n<; predstaviš svoju
sestru?
Franjo Josip, koji je cijelo vrijeme dostojanstveno sjedio, naglo ustane,
približi se mladoj kraljevni i pruži joj ruku. Ona napravi propisani
poklon, kiko je vidjela da su učili Helenu za doček visokog zaručnika.
Bila je obučena u kratku jednostavnu haljinu s bijelom pregačom. Lijepa
kosa bila joj je spletena u dvije pletenice. Mlada je kraljevna htjela
pokazati kako je i njoj poznato otmjeno vladanje, pa je nastojala da se
nakloni što dublje. No predni dio tijela sagnula je previše naprijed, desnu
nogu povukla natrag, lijevom je htjela pokleljuiti, ali se
malo poskliznula, te gotovo pala. U tom nastojanju da se održi na
nogama sudarila se s Franjom Josipom koji ju je viteški pridržao. Cuo se
zaprepašteni Helenin povik:
Jelisava, Jelisava, prevršila si svaku mjeru!
Zar bi više voljela da sam se našla na zemlji pred
tvojim carskim i kraljevskim zaručnikom nego što sam se
pridržala za njega? Evo vidiš, Helena, nije ništa ni njemu
ni meni, on je samo čovjek. Zar ne, vaše veličanstvo?
Vaša visosti, princezo Jelisava, ja sam vrlo sretan
što sam imao čast da vas upoznam.
Zatim se okrene Heleni:
Nisam znao, visosti, da imate tako lijepu sestru.
Kraljevna Helena htjede nešto reći, ali je Jelisava pre-
tekne:
Mene smatraju još djevojčicom! Premda sam u šes
naestoj godini, ne dopuštaju mi da se još pokazujem, pa
mi tako nije bilo dopušteno ni da vas vidim. Upoznala
sam majku vašega veličanstva, našu tetku. Pogladila me po
glavi i upitala da li dobro učim. Nisam joj mogla pravo ni
odgovoriti, a već me napustila.
Tako se Franjo Josip zaljubio u mladu kraljevnu Jeli-savu na prvi pogled.
Ništa nisu pomogle ni molbe ni prijetnje njegove stroge majke koja se
protivila njegovoj ženidbi s kraljevnom Jelisavom.
Nastalo je zaprepaštenje u carskoj kući Habsburg. Kraljica Sofija sazvala
je obiteljsko vijeće prinčeva i princeza, te svakoga posebno uputila neka
savjetuje i odvraća njegovo veličanstvo od Ženidbe s kraljevnom
Jelisavom, jer svi smatraju da je velika uvreda doma ako jedan član pre-
krši zadanu riječ.
Svi su se okupili u Schonbrunu u sobama ogledala. Prinčevi u svečanoj
uniformi sa svim odlikovanjima, princeze obučene po strogo propisanoj
odredbi.
Glavnu riječ vodila je kraljeva majka Sofija, a njezin suprug nadvojvoda
Franjo povlađivao je u svemu svojoj razumnoj i odrješitoj supruzi. Drugi
prinčevi i princeze klimali su glavom, te se samo čulo:
Da, da, da, tako je, tako, skandal se mora spriječiti.
Kraljica majka je dalje grmjela:
Ja sam izabrala princezu Helenu, dobru, razboritu,
doduše nešto stariju od njegova veličanstva, ali blage i nje
žne naravi. Nije osobito lijepa, ali zar je potrebno da je
lijepa kad će postati austrijskom caricom i kraljicom i čla
nom kuće Habsburg?
Svi su članovi s oduševljenjem to pozdravili i složili se da nije potrebno
da carica i kraljica ujedno bude i lijepa.
Vaša visosti — nastavila je kraljica Sofija — kraljevna Jelisava upravo je
napadno lijepa, vrlo je mlada, a što je najneprikladnije za naš uzvišeni
dom, tvrdoglava je, te ističe svoju volju već tako mlada. Promislite kakva
će tek biti kad postane caricom i kraljicom velikoga carstva i kraljevstva
austrijskoga.
Da, da, istina je, bit će svojeglava ako postane caricom i kraljicom.
Sve princeze i svi prinčevi u jedan su glas izrekli svoj sud o budućoj
kraljici. Od svih princeza i prinčeva nitko nije imao pravo riječi na
dvoru, osim kraljeve majke. A ona je izabrala za Franju Josipa ružnu i
mlitavu kraljevnu Helenu zato što je bila uvjerena da će se ova
pokoravati njenoj vlasti. Upravo zbog toga ona se svim silama i auto-
ritetom kraljice majke borila da njezin ljubljeni i poslušni sin Franjo
Josip ne oženi lijepu, mladu, pametnu i svojevoljnu kraljevnu Jelisavu.
Uto dvorski maršal dođe na vrata, udari maršalskim Štapom o pod i
najavi:
10
— Njegovo apostolsko veličanstvo car i kralj Franjo
Josip Prvi.
Svi su naglo ustali.
Car je došao u pratnji ministra predsjednika princa Lobkovica, ministra
dvora grofa Herberga, ministra vanjskih poslova grofa Herenvolga,
ministra financija baruna Flmentiga. Ministri su ostali u pokrajnjem
salonu, a dvorski maršal dao je štapom znak da se vrata zatvore.
Car Franjo Josip zaputi se na svoje mjesto i kao glavar kuće sjedne na
povišeno mjesto. U tom času sjedne i cijela porodica poput automata. Svi
su napeto čekali, samo je kraljeva majka kružila očima, gledajući visoke
rođake, te zaustavila stroge oči na svome sinu.
Franjo Josip bio je u neprilici, ali se nekako sabere, te otvori obiteljsko
vijeće:
Vaša visosti, majko, vaše visosti stričevi i tetke, ja
vas pozdravljam kao glavar našeg uzvišenog doma.
Živjelo njegovo veličanstvo za sreću našega doma!
Živjelo! Živjelo!
Svi su jednoglasno povikali i lagano i dostojanstveno pljesnuli rukama
dava puta, kako je to propisivao ceremonijal.
Dužnost nam je da vam kao Članovima našeg uzvišenoga doma
saopćimo da smo za našu uzvišenu suprugu odlučili uzeti bavarsku
princezu Jelisavu.
Svi su, osim kraljice majke opetovali riječ:
Princezu Jelisavu! Princezu Jelisavu!
Kraljica majka uzme riječ:
Nije potrebno da vaše veličanstvo to tumači, jer su
uzvišeni rođaci upućeni u sve i svi su jednoglasno složni
da vaše veličanstvo treba da uzme za svoju uzvišenu su
prugu kraljevnu Helenu, koju svi smatramo uzvišenom za
ručnicom vašega veličanstva.
11
Kraljica majka nije još“ pravo ni dovršila, a cijela obitelj gotovo
jednoglasno reče:
Mi smo svi za to da princeza Helena bude supruga
vašeg veličanstva.
Kralj pocrveni od neprilike i ljutnje. Susreo se s pogledom svoje majke i
poniknuo pred njim. Ali se onda malo sabrao te nastavio:
Mi smo se odlučili za kraljevinu Jelisavu.
Opet cijela porodica kao preplašena ponovi:
Vaše se veličanstvo odlučilo za kraljevnu Jelisavu.
Kralj ponovi:
Odlučili smo!
Nadvojvoda Albreht, kao najstariji nakon svoga brata kralja Franje,
sasma tiho i pokorno reče:
Vaše se veličanstvo odlučilo, molim, molim, mi se
nećemo suprotstavljati odluci vašeg veličanstva.
Okrene se obitelji koja opet automatski jednoglasno potvrdi:
Nećemo se suprotstavljati odluci vašeg veličanstva.
Kraljica majka siktala je od ljutnje, ali se odluci carske
i kraljevske kude morala pokoriti.
Franjo Josip, ohrabren pokornim držanjem svoje obitelji, reče:
Mi smo se već zaručili.
Nadvojvotkinja Sidonija poviče glasnije nego Što to dopušta
ceremonijal:
Neka živi kraljevna lelisava, uzvišena zaručnica na
šega veličanstva Franje Josipa Prvoga!
Svi su to opet ponovili, samo se kraljica majka sva grčila od ljutnje.
Kralj opet nastavi:
2elim da se zaruke obave što prije javno. Molim
vaše visočanstvo, strice Albrehte da preuzmete tu dužnost.
12

— Počašćen sam željom vašega veličanstva.

Kralj opet nastavi:
Mi smo našoj uzvišenoj zaručnici nudili razne
ukrase kao zaručni dar, ali je njezino veličanstvo sve
otklonilo.
Ženski Članovi obitelji Habsburg odmah su se javili:
Daru zaručnice njegova veličanstva Franje Josipa
moraju se diviti i zavidjeti'mu svi kraljevski domovi Evro
pe. On mora zasjeniti i ruski carski dvor!
Kraljica majka, koja se već malo umirila, progovori:
Kraljevna Jelisava vrlo je mlada, pa se mora paziti
i na njezinu mladost.
Podvrgavamo se mišljenju vašega veličanstva, ali mi
smo bili u dopisivanju, te je nakon naše ponovljene molbe
njezino visočanstvo naša uzvišena zaručnica izrazila svoju
želju.
Cijela obitelj bila je u napetom stavu očekivanja, čak i samosvjesna
kraljica majka.
Franjo Josip izvadi list i stade Čitati:
»Nakon toliko puta ponovljene želje vašega veličanstva da nam pošalje
neku dragocjenost mogu vašem veličanstvu konačno izraziti svoju Želju.
Vrlo smo sretni što se možemo smatrati zaručnicom vašega veličanstva,
pa živo želimo i zadržati tu sreću za cijeli život. Posavjetovali smo se s
našom majkom, koja je, priznati moramo, još uvijek malo ljutila na nas
zbog Helene. Ali je ipak naša brižna majka, pa nam je savjetovala da se
obratimo na poznate grafologe današnjice. Poslali smo u Pariz po
madame Du-bary, u Rim po sinjoru Orlandini. Svaka nam je posebno
gledala u ruku i proučavala poteze, pred svakom smo pisali Što je koja
željela, a zatim ono što smo sami htjeli. Jedna za dmgu nije znala, a
najmanje je znala što o nama.
13
Ostali smo preneraženi, naročito u pogledu madame Du-bary. Obje su
nam prorekle velike dužnosti u životu, a madame Dubarv je dodala da
ćemo vrlo mladi nositi krunu velikoga carstva. Obje su se složile da je
naš sretan nakit biser. Sinjora Orlandini tvrdi da mora biti mnogo bisera,
a madame Dubarv donijela nam je pisani horoskop. Moramo nositi
bisere u nizu, i to toliko bisernih zrna koliko je dana u godini, dakle 365,
Svako zrno bisera mora biti takvo da može oslati na površini vode i
ondje gdje bi propalo i veliko zrno kukuruza. Svi biseri moraju biti svi-
jetlo ružičaste boje. Nikad ne smijemo nosili krunu, a da ne stavimo
bisere. U životu se ne smijemo dijeliti od njih, jer samo tako možemo
sigurno računati na životnu sreću.« — Razborite želje uzvišene zaručnice
vašeg veličanstva — primijeti majka Sofija — uvijek će poštovati
obiteljsko vijeće prejasne kuće Habsburg, alt ovo su sugestije grafo-
loškinja od zanata. Vaše veličanstvo može biti uvjereno da mi leži na
srcu vaša sreća, te molim vaše veličanstvo da prihvati naš prijedlog i
uzvišenoj zaručnici daruje briljantni prsten iz obiteljske riznice.
Franjo Josip pristao je na prijedlog kraljice da se zaručnici uruči veliki
briljantni prsten iz dvorske riznice.
I tako je nadvojvoda Albreht došao pred princezu Je-lisavu. Pozdravio je
mladu princezu, ali se često smeo, dok je gledao mladu kraljevnu, jer ga
je zbunjivalo što ju je u duhu gledao kao buduću caricu i kraljicu
austrijsku.
Presretan sam, v3Še visočanstvo, Što možemo u ime našega veličanstva
zaprositi ruku vašeg visočanstva, te proglasiti javnosti ovaj radosni i
veliki događaj.
Nadvojvoda Albreht nekoliko je puta zapinjao u govoru i obraćao se
pogledom svome adutantu koji je ukočeno stajao kraj njega i držao
prekrasno izrađenu kutiju sa zaručnim darom. Nadvojvoda Albreht
nastavi:
nabaviti za buduću caricu. Smjesta je dao pozvati bečke dvorske
draguljare, te im saopćio carevu želju. Draguljari su se okupili u
predvorju nadvojvodine palače, radosno trljali ruke, a svaki je od njih bio
uvjeren da će baš on izvršiti narudžbu.
Najprije je pregledana dvorska riznica bisera. Rastavljeni su svi nizovi
bisera carske austrijske riznice, čak izvađeni biseri iz poznatog diiadema
kraljice Marije Tere-zije. No jedva su u cijeloj riznici našli Šezdeset zrna
bisera koji su odgovarali opisu francuske grafološkinje madame Dubarv.
Veliki i bogati Beč jedva je skupio četrdeset bisera, za koje je ministar
dvora platio sto osamdeset tisuća forinti.
Na cijelom austrijskom dvoru nastalo je zaprepaštenje, a sve evropske
vladarske kuće stale raspravljati o rasipnosti iiiače škrte habsburške
dinastije Gotovo sve austrijske nadvojvotkinje i princeze otvarale su
svoje ogrlice, te slale najlepše bisere na prodaju, ali su bile gorko
razočarane kada su im biseri vraćeni s odgovorom:
Previše su maleni, bez pravog sjaja, nisu dosta pravilni ni lijepi za
namijenjenu svrhu.
Nije bilo druge već je za biserima nastala potraga po cijelom svijetu. Za
kratko vrijeme bečki dvorski draguljari bili su opsjedani ponudama i
posjetama. Sa svih krajeva svijeta dolazili su u Beč razni prodavači
dragocjenosti i dragocjenih bisera. Otmjene dame i gospoda nudili su ih
na prodaju. Jedini je uvijet bio: vrlo stroga tajnost da se nikako ne bi
saznalo tko je prodavač. Bilo je posrednika mnogih vladajućih kraljeva i
knezova, a grofovima i barunima nije bilo kraja ni konca.
Beč je vrvio od draguljara koji su tražili sobe u najskupljim hotelima, jer
su morali što bolje osigurati i sebe i dragocjenosti koje su sa sobom
nosili.
Draguljari iz velikih prijestolnica poveli su sa sobom po nekoliko tajnih
agenata koji su bdjeli nad draguljarima. Pojavljivali su se razni
posrednici sa zvučnim imenima, koji su tvrdili da imaju veze s najvišim
mjestima, te nudili svoje usluge i nekim stranim draguljarima. Mnogi od
njih ostali su bez svojih dragocjenosti. Naime, umjesto pravoga nakita,
koji su davali na ogled, dobili su natrag u istoj kutiji točno izrađenu
krivotvorinu, ili su iz nakita izvađeni veliki biseri i umetnute isto takve
imitacije.
Nastali su procesi. Policija je imala dosta posla. Ali su gotovo uvijek
gubili strani draguljari, jer su posrednici, koji su na prevaru došli do
ogromnih svota novaca, stekli i mnogo prijatelja među uplivnim ljudima.
Škrta kuća Habsburg Živjela je u velikoj napetosti. Znali su koliko još
mnogo treba bisera za buduću caricu, a nadvojvoda AIbreht nije mogao
nikamo od velikog posla. Cak je zanemario i svoje štićenice u noćnom
zabavištu. Nije ni Čudo, prvi put u životu on je vodio tako ogroman i
odgovoran posao.
Posao je bio velik, ali samo za dvorske draguljare koji nisu žalili truda
jer se radilo o ogromnoj zaradi. Oni su stvorili plan i čvrsto vjerovali da
će te bisere moći pribaviti od raznih aristokrata u zemlji. Ali nisu uspjeli.
Račune im je pomrsila francuska grafološkinja.
Svaka prijestolnica na svijetu vjerovala je u svoju snagu, ali se prevarila.
Cak ni najveće tržište svijeta, Pariz, nije moglo nabaviti potrebne bisere.
Republikanski Pariz, gdje su još uvijek stolovali kraljevi dragulja, dao je
86 bisera za svotu od 425.000 forinti, Madrid 25, Tokio 22, Moskva 20,
Rim 15, Carigrad 12, Atena 10, Varšava 10, Prag 8, Bruxelles 8,
Bukurešt 8, Pešta 8, Berlin 6, Rotterdam 6, Miinchen 4, Monte Carlo 5, a
London jedva 6 jer ni jedna londonska obitelj nije
18
t i
htjela prodavati. U Zagrebu u Gornjem gradu našla su se 4 bisera.
Amerika se nije javila. Bili su i tamo posrednici, ali nisu mogli ništa
nabaviti.
Carski austrijski dvor doživio je gotovo bankrot. Kraljeva majka zdvajala
je od očaja, ali je nadvojvoda AIbreht bio tvrdokoran te je govorio:
Sve se mora žrtvovati, aJi se carska riječ ne smije
poreći.
Ponosno je nosio bisere caru Franji Josipu. Sav se sjao od sreće,
očekujući kako će ga car pohvaliti.
Mladi se car nije mnogo razumio u bisere, a nadvojvoda se ponosno
ogledavao i Čekao pohvalu. Car je htio nešto reći, ali je bio prekinut, jer
je naglo nenajavljena došla kraljeva majka, te oštro rekla:
Visosti, vi ste zauvijek osramotili kuću Habsburg
— naglašavala je svaku riječ — a možda je i upropastili.
Nadvojvodi Albrehtu počele su klecati noge, nije znao ništa drugo reći
već je samo ponavljao:
Zar nisu lijepi, zar nisu prekrasni biseri?
Kraljica majka zaboravi svoje dostojanstvo, odgurne rukom bisere, le još
strože reče:
Drugo i ne znate, vaša visosti, odgovoriti već: »Li
jepi biseri!« Zar nisu ljepši milijun i pol forinti? Zadužili
ste prejasnu kuću Habsburg kod kramara Rotschilda. Po
koju je cijenu dala banka Rotschild milijun forinti? Viso
sti, visosti, šteta što ste već ostarjeli.
Kraljeva majka gnjevno se okrene i ostavi nadvojvodu sa carem i
maršalom dvora. Franjo Josip pregleda bisere i reče:
Vaša visosti, vaša majka ima pravo, vratite ove bi
sere i kupite mnogo, mnogo jeftinije.
Nadvojvoda AIbreht problijedi. Znoj ga obli. Nije mogao progovoriti ni
jedne riječi. Maršal dvora rastumači
19
FraDJi Josipu kakve je sve poteškoće imala njegova visost nadvojvoda
Albreht dok je nabavio bisere.
Bilo je rečeno od strane vašeg veličanstva točno
prema opisu.
Da, da, točno prema opisu — jedva je promucao
nadvojvoda.
Dakle, nema druge, biseri su naši.
Vaša visosti! Striče Albrehte! Odnesite bisere našoj
prejasnoj zaručnici Jelisavi.
Kraljevni Jelisavi bile su poznate sve teškoće oko nabave bisera, koji su
bili jedinstveni na cijelome svijetu. Ali za vrijednost svote, koju je
nadvojvoda morao dati, nije znala. Biserima se vrlo radovala i vjerovala
da će s njima biti sretna. Obje grafoloŠkinje bile su sporazumne da su to
biseri kakve treba da nosi osoba koja ja rođena pod tom i tom planetom.
Jedino su se u jednom razilazile. Talijanka je tvrdila da se kraljevna
nikad ne smije odvajati od bisera, da ih mora u svakoj zgodi nositi na
sebi kao talisman, ako ne javno, a onda barem ispod haljine. Francus-
kinja je pak tvrdila da je važno da ih nosi na sebi onda kada nešto želi ili
poduzima.
To je upravo mučilo praznovjernu Jelisavu. Zato se i iskreno preplašila
kad je primijetila da sjaj bisera tamni. Ona je drhtala nad svojom ličnom
srećom.
Pozvala je potajno obje grafološkinje. One su je umirivale, ali
neuvjerljivo. Dapače, Talijanka je kimala glavom i sažalno pogledavala
kraljicu.
Obiteljsko viječe Habsburgovaca nije moglo ni znalo pomoći. Dame su
samo klimale perikama te kroz lornjone pogledavale bisere, a zapravo su
gledale zavidno lijepu ca-
ricu koja je sjala u svojoj mladosti i ljepoti pred svojim ružnim
rođakinjama. Prinčevi su držali monokle i gledali bisere, a kad su htjeli
pogledati caricu, što je bilo protiv propisa, skinuli bi monokle da bolje
vide prekrasno veličanstvo.
Kraljica Majka jetko je pripomenula:
Možda je vaše veličanstvo kome povjerilo drago
cjeni nakit, pa zato ovih trideset bisera gubi svoj sjaj.
Ali, vaše veličanstvo Kraljice Majko, kako možete
doći na tu pomisao?
Nama, koji smo iskusni, to se ne bi moglo dogoditi.
Vaše je veličanstvo vrlo mlado i ne prima nikakvih savjeta.
Nas izbjegava, a osim toga, što nas vrlo žalosti, vaše se
veličanstvo ne koristi našim iskustvom.
Franjo Josip prekinuo je obiteljsko vijećanje i pozvao svoje visoke
rođake na ručak. Svi su bili uzbuđeni i presretni osobito njegove tetke i
strine. Nakon dugo vremena opet su ručali s glavom porodice, s
njegovim veličanstvom.
Bilo je odlučeno da se potraži savjet u stručnjaka. Carica i nadvojvoda
Albreht govorili su sa stručnjacima. No svi dvorski draguljari bili su
nemoćni protiv prirode. Ipak, za Štampu je bio predan izvještaj da će
carica i kraljica Jelisava ići na ljetovanje u dvorac »Miramare« i u moru
izliječiti »bolesne* bisere.
Odmah na početku ljeta otputovala je carica Jelisava u »Miramare«.
Dosjetljivi novinari donosili su svaki za svoje novine sve moguće bajke
o tome na koji način carica liječi svoje bisere. Pošto je carica bila mjesec
dana u *Mi-ramaru«, cijenjene peštanske novine donijele su vijest da su
biseri njezina veličanstva opet dobili svoj prijašnji sjaj. Time je otpala
svaka sumnja raznih gatalica da je carica na taj način bila upozorena na
nesreću koja joj prijeti.
Biseri su opet dobili svoj sjaj, dakle, carici ne prijeti nikakva pogibao.
Carica Jelisava nalazila se s prijestolonasljednikom Ru-dolfom i kćerima
u »Miramaru« i tu doznala prvi put za nevjeru svoga carskog supruga.
Smjesta je prekinula ljetovanje, te se vratila, povrijeđena, u Beč i pozvala
cara na odgovornost. Prijetila mu je rastavom braka ako se ne okani
prijateljice iz noćnog zabavišta, kojoj je bilo zaštitnik stric Albreht.
Carica je povjerovala caru i dala se razuvjeriti. Kao dokaz velike ljubavi
prema svojoj carskoj supruzi, car je dolučio da neko vrijeme provede u
»Miramaru« s njezinim veličanstvom, kraljevićem i kraljevnama.
Dvorske skutonoše znali su za kraljevu nevjeru, to je bila javna tajna.
Znala je i Kraljica Majka, ali ona je nevjeru opravdavala:
Krivo je njezino veličanstvo koje se drži hladno prema njegovu
veličanstvu. Umišljena je u svoju ljepotu. Carica se vratila u »Miramare«
te odmah otišla da pogleda svoje omiljene bisere koje je ostavila u moru,
utisnute u veliku školjku bisernicu. Na njezino najveće zaprepaštenje,
školjka je bila malo rastvorena, a biserima nigdje ni traga. Bisernicu su
izvadili iz mora. Bila je uginula od pritiska velike količine bisera i tako
popustila i otvorila se. A vječno nemirno more povuklo je dragocjeno
blago opet u svoju utrobu, odakle je bilo i izvađeno.
Odmah je došlo nekoliko ratnih brodova iz Pule s najboljim roniocima
svijeta — Dalmatincima.'Carica je sama nadzirala potragu za biserima i
obećala golemu nagradu. More je ostalo nijemo i uzalud su bili silni ratni
brodovi. Zelje ronilaca da se dočepaju nagrade, a isto tako i želja
austrijske carice, bile su nemoćne pred valovima i dubinama mora.
Povedena je istraga jer se sumnjalo u krađu,
22
Carica se vratila neutješena u dvorac »Miramare«. Kako se nikad nije
strogo držala ceremonijala, tako je i sad pred djecom v pratnjom
proplakala za izgubljenim blagom te je u plaču ponavljala:
Strašan udarac za mene, ne zbog blaga ni zato što je to moj najmiliji
nakit, već me strah jer naslućujem nesreću.
Svi su se vratili u Beč i tu je carica nakon nekog vremena doznala da je
car, unatoč svome obećanju, opet vara. Odlučila je da se rastavi od njega,
ali su je u tome spriječila odrasla djeca.
II
U divnom predjelu Hrvatskog zagorja nalazio se raskošan dvorac
grofova Herberovih. Grofica je bila iz roda Keglevića, a majka joj je bila
Mađarica. Grofica Herber bila je napadno slična kraljici Jelisavi koju je u
svemu oponašala. Bila je vrlo ponosna na svoju ljepotu i svugdje je
isticala da ima niz pravih bisera od obitelji grofova Herberovih. Bisere je
naslijedila od svoje svekrve, a bili su u porodici već dvije stotine godina.
Posvećivala im je veliku pažnju te ih u svakoj zgodi nosila, osobito
nakon zaruka
kraljevne Jelisave.
Obitelj Herber poslao je u Hrvatsku kralj Lepold, pošto je u Bečkom
Novom Mjestu dao pogubiti grofa Petra Zrinjskog i kneza Franju Krste
Frankopana. General Herber došao je s kaznenom vojskom i s nalogom
da zatvori sve Zrinjske i Frankopane. On sam došao je da liši slobode
groficu Katarinu Zrinjski. Oduzeo je sve imanje Zrinjskog i
Frankopana. Vredniji namještaj, slike i sagove, te dragocjenosti zadržao
je za sebe. Među tim dragocjeno-
23
stima bili su i biseri grofice Katarine Zrinjske kojima se sad ponosila
grofica Regina Herber.
Grofični biseri bili su vrlo veliki i lijepi. Niz je imao 320 bisera. Grofica
Regina dugo je tragala dok nije našla slične bisere kod stare grofice
Patačić. Ova joj je prodala svoju ogrlicu za 70.000 forinti i tu je svotu
ostavila kao zakladu gradu Zagrebu za pomoć nevoljnima.
Sva sretna, grofica Regina imala je sada dug niz od 365 bisera, kao i
carica. Od ostalih bisera načinila je sebi narukvicu. Grofološkinja
madame Dubary savjetovala je grofici Herber da skine bisere s ruke, jer
je ruka ukrašena biserima kadra počiniti najstrašnija djela. Grofica se
oglušila na savjete madame Dubarv, a s vremenom je i zaboravila na tu
opomenu.
Grofovi Herberovi su veoma imućni. Živjeli su ponekad u Hrvatskom
zagorju, ali najviše u inozemstvu. Najradije su živjeli u blizini dvora.
Grof Herber bio je neko vrijeme austrijski opunomoćeni ministar u
Francuskoj i Njemačkoj. Povjerljive razgovore vodio je i s ruskim
dvorom.
Imali su dvije kćeri koje su upravo obožavali. Starija se zvala Ana
Marija, a mlađa Marija Terezija. Mlade kon-tese odgajane su
najotmjenije. Osobita se pažnja posvećivala glazbi i jezicima. Uz
njemački, francuski i engleski, kontese su prilično govorile i hrvatski
jezik. Taj jezik učile su zbog toga Sto je to bila želja grofa Herbera. On je
naime bio praktičan diplomat i stajao je na stanovištu — nauči jezik
naroda koji ti obrađuje zemlju, dakako ne iz ljubavi već zato da mu
možeš bolje zapovijedati.
Grofovi Herberovi upravo su se nalazili sa svojom djecom na putovanju
po Norveškoj kad su u bečkim novinama pročitali vijest o Žalosti carice
Jelisave zbog gubitka sjaja nekoliko bisera na njezinom najmilijem
nakitu.
Grofica se zgrozila od pomisli da bi ta nesreća mogla snaći i njezine
bisere. Kad je nakon nekoliko dana pročitala kako će kraljica pokušati
»liječiti« bisere, malo je odahnula, ali i odmah stvorila odluku da i ona
provede ljeto u istom predjelu Istre.
Grofica Herber vratila se iz NorveSke, pregledala pomno svoje bisere, ali
nije bila zadovoljna sjajem Što su ga imali, jer je bila uvjerena da bi
morali jače sjati. Odlučila je poći na otok Brioni kraj Pule, otmjeno
stjecište svijeta. Jedva je dobila mjesto jer je te godine otok bio vrlo
posjećen zbog blizine dvorca »Miramare«.
Sva su mjesta u Istri bila zaposjednuta od austrijske aristokracije.
Kupališta su bila puna svijeta, a Ženski svijet imao je na sebi bisere i
kupao se i sunčao s njima, samo da bi biseri dobili prijašnji sjaj, ako su
ga izgubili, odnosno da sjaj zadrže.
Grofica Herber nije bila najzadovoljnija sjajem svojih bisera na
Brionima. Znala je da je najbolje onako kako je bisere liječila carica
Jelisava, ali se bojala da ne ostane bez bisera. Svako ljeto brižna grofica
tražila je Što bolji lijek za svoje bisere te je obišla Španjolsku, Francusku
i Italiju, a svraćala je i u Švedsku i Norvešku. Biseri su bili lijepi, ali je
ona željela da budu još ljepši. Još ih je više čuvala, jer je vjerovala da su
sad najveći i najljepši u cijeloj austrijskoj monarhiji otkako je kraljica
izgubila svoje bisere.
Grofica nije imala krivo. Biseri su bili prekrasni. Bili su poznati i u
inozemstvu, pa nije čudo Što su bili poznati i na dvoru. Nakon poznate
tragične smrti Jelisavina sina i prijestolonasljednika, kraljevića Rudolfa u
Meverlingu, grof Herber pozvan je na dvor. Bio je obaviješten s najvišeg
mjesta da bi njezino veličanstvo željelo nabaviti bisere obitelji Herber.
Grofica je bila ponosna na tu laskavu ponudu, ali se

24
25
nije mogla nikako odlučiti. Grof je zdvajao. Kako da on, grof Herber,
odbije želju svome premilostivom veličanstvu! Grofica Regina pričala je
svakome o laskavoj ponudi, ali je isticala da su biseri, po oporuci
prababe grofice Ivane, nasljedno vlasništvo najstarijega potomka obitelji.
Biseri su moji samo dotle dok se ne uda moja kćerka, kontesa Ana
Marija. Na dan vjenčanja Ane Marije ja ih skidam i predajem njoj u
vlasništvo.
Ovo prepričavanje dočula je carica Jelisava koja se tada nalazila u
Grčkoj u svome dvorcu. Bilo je ugovoreno da će je ondje posjetiti Franjo
Josip, koji je mislio udobrovoljiti caricu i nabaviti joj bisere od obitelji
Herber.
No carica nije pristala na nabavku bisera. Nitko sretniji od grofice
Regine! Sad je još viSe njegovala bisere i dičila se njima. Tvrdila je da bi
za njih mogla dobili i milijun forinti.
Grofica Regina bila je još uvijek lijepa žena, ali su je kćerke zasjenjivale
svojom ljepotom i svježinom. Osobito Ana Marija koja je bila u
devetnaestoj godini.
III
Na početku ljeta 1888. godine obitelj grofa Herber zaputila se u Pulu.
Zapovjednik austrijske ratne flote bio je prijatelj grofa HeTbera. Grofica
je čula u Beču od draguljara Koherta da se u Dalmaciji kod Šibenika
vade koralji i da su ondje najveće biserne školjke u kojima se našlo
vrijednih bisera. Grof je došao s obitelji u Pulu, a zapovjednik flote
stavio mu je na raspolaganje svoju jahtu i sigurne mornare. Uputili su se
u Šibenik.
Upute draguljara Koherta bile su točne. Šibenski, ribari
bavili su se od davnine lovom spužvi. Loveći spužve, naišli su u blizini
otoka Zlarina na koralje, te ih sirove prodavali u Italiju u Tore del Grego
blizu Napulja. Talijani su jeftino kupovali te koralje koji su bili među
najboljima na svijetu. Vadeći iz dubina koralje, ribari su znali izvući i
biserne školjke. Takve velike školjke kupovali su tvorni-ćari dugmadi, ali
su plaćali tako malo, da se nije isplatilo vaditi ih iz velike dubine mora.
U tom poslu najviše se trudila družina ribara Lovre Petričića i trud im je
često bio nagrađen. Ribar Lovro bio je u naponu snage. Prešao je
Četrdeset petu godinu života, a iz njega su izbijale snaga i sigurnost.
Cesto se hvatao ukoštac s morskim valovima, pa se dobivao dojam, gle-
dajući njegovu sigurnost, da on može i njih nadjačati.
Jednog jutra, kada se vratio iz lova, Lovro je našao kod kuće svoga
jedinca Ranka. Nešto ga je steglo u grudima, te će tužno sinu:
Ranko, Ranko, zašto si ostavio školu? Ubio si mi
nadu da ćeš mi u starim danima pomagati.
Nije tako, oče! Umirite se! Eto, ne mogu biti sveće
nikom, ali mogu ići dalje u škole. Bit ću sudac, liječnik ili
što drugo. Ovog ljeta ostat ću kod kuće, a u jesen idem
na više škole u Zagreb.
Ranko je bio prekrasan mladić u dvadesetoj godini. Bio je vitak, visok,
lica lijepoga kao u najljepše djevojke, ali ipak muževan. Velike crne oči
odavale su da u njemu bukte snaga i žudnja za životom.
U Zadru je položio maturu, te se bio upisao u teologiju po nagovoru
majke. Znao je da će to otac, siromašan ribar, moći najlakše plaćati. Kad
je Ranko rekao ocu da će nastaviti školu, otac se odmah umirio, te je
ponosno pogledavao svoga lijepoga sina koji se u ovih godinu dana
razvio u prekrasna mladića.
26
27
Ranko je pomagao ocu u vađenju spužvi, koralja i bisernih školjki.
Neću ja da ti, sine moj, koji si školarac, radiš taj
posao. Ti ćeš biti gospodin, a ne ribar.
Ostavite, oče dragi, zdrav sam, mlad i jak, pa neću,
ako vam pomognem, zaboraviti što sam naučio. Raditi po
šteno nije sramota.
Ranko prenese koralje i školjke iz barke, ali se nečega dosjeti. Uzme
bisemice i počne ih otvarati jednu za drugom, te slagati na stranu. Kad je
otvorio pretposljednju, uzvikne od radosti. Našao je dva prekrasna
bisera.
Bisere je prodao mjesnom zlataru za 120 forinti. Za Ranka je to bio
golem imenak. Zlatar je otišao u Beč i prodao bisere kući Kohert za 500
forinti.
Tako je, dakle, draguljar Kohert saznao za Šibenik i uputio groficu
Reginu onamo.
Ranko je nabavio lijepo odijelo, obuću i rublje, te sjao od sreće. A
nemalo je bio sretan i ribar Lovre, gledajući sina obučenoga ljepše nego
Što je itko drugi u Šibeniku. Ranko nije sustao, nego je svaki put išao s
očevom družinom u lov na školjke, koralje i spužve. Sav se posvetio
bisernicama. Nalazio je samo sitne bisere male vrijednosti, ali nije
klonuo duhom. Vjerovao je u svoju sreću.
Onda se u šibenskoj luci pojavio brod kraljevske ratne mornarice iz Pule.
Malo zatim lučki kapetan poslao je po ribara Lovni. Ovaj uslužno izjavi
da će pribaviti školjki koliko god bude trebalo.
Obitelj Herber imala je na bodru svu udobnost: kabine za spavanje, salon
za jelo i poseban salon za Čitanje i zabavu. Kraj kabine grofice Regine
bila je uređena posebna prostorija koja će biti napunjena morskom
vodom i u nju spuštene bisemice u koje će biti poslagani obiteljski biseri.
Drugog dana, prije izlaska sunca, kraj borda je osvanula družina ribara
Lovre. Svoj čamac s alatom privezali su za brod, dali pravac kapetanu i
uputili se iz luke prema otoku Zlarinu. S družinom svoga oca došao je i
Ranko. On je znao najbolje pronaći školjke, dok su drugi bili vještiji u
lovu spužvi i koralja.
Ranko je bio obučen u trošno odijelo. Bio je bos kao i svi ribari. Sjedio
je zajedno s njima u barci. Svi su nagađali što će toj gospodi žive
školjke.
Sigurno su važni kada su od države dobili brod za tu svrhu.
Brod je jurio prama Zlarinu. Primicali su se cilju. Sunce se već pomolilo
i odsijevalo u moru razbijajući snažno i brzo jutarnju zoru. Na palubi se s
kapetanom pojavila obitelj grofa Herbera s pratnjom. Brod se usidrio na
pučini blizu hridina otoka. Lovci školjki zaputili su se svojim čamcem do
samih hridi. Veslali su snažno i sigurno ogromnim veslima, te je čamac
brzo došao cilju. Posao je bio mučan jer se, kao za inat, more počelo
talasati. Kapetan i obitelj grofa Herbera gledali su kako se Školjke biser-
nice teško vade iz morske dubine, ali su se najviše divili mladom ribani
koji je ronio i rijetko se kad vraćao praznih ruku.
Ranko je mogao dugo ostati pod vodom. Osim toga, gonila ga je želja da
zaradi Što više. Birao je velike školjke jer su takve tražili zagonetni
putnici broda.
Lovre, vlasnik alata i brodice, tražio je za svakoga svoga druga dobru
nadnicu. Na to su odmah pristali, te još naglasili da će onome tko ulovi
velike školjke dati posebnu nagradu.
Posao je bio naporan, jer nije lako izvaditi oko pedeset velikih školjki.
Grof Herber i kćerka Marija Terezija i dalje su promatrali lovce, a
grofica Regina i Ana Marija
povukle se u kabinu, gdje su sa velikom pažnjom stavljale po deset
bisernih zrnaca na jednu svilenu nit, jer su stručnjaci tako savjetovali.
Naime, bisemice mogu svoju tvar nataložiti samo oko malog zrnca
bisera.
Ana Marija prigovori majci zašto im u tome ne pomaže i sestra.
Nemoj biti nestrpljiva, drago dijete, ja želim tebe u
to uputiti, a osim toga, to je i tvoja dužnost.
Zašto, moja majčice, vi toliko uživate u biserima,
zašto ih toliko volite?
Grofica Regina prinese bisere k licu, pomiluje ih, te će kćerki:
Volim ih, dijete milo, kao vas dvije. Ti znaš kako
dršćem nad vama, djecom svojom, a vjeruj mi, draga moja
Ana Marija, tako dršćera i nad ovim divnim draguljima.
Pogleda svoju kćerku, nježno je pogladi, privine na grudi i reče:
Ne zamjeri mi, dijete milo, ali resili su moj vrat i
moje grudi. Cesto sam ih nosila i u kosi poput kraljice.
Divi mi se i zavidi na njima cijela carevina. Sigurno si vid
jela ove zime kako se na dvorskom plesu za mnom okre
talo i žensko i muško, i staro i mlado.
Da, uistinu, ste vi prekrasni, majčice!
Bila sam nekad još ljepša, draga moja kćeri!
Nemojte, majko, tako govoriti! Još ste mladi, svježi,
vitki. Tko ne zna da sle mi majka drži vas sigurno mo
jom sestrom.
Pažljiva si, dijete drago. Da, imaš pravo, ja se još
ne dam, pa nisu to ni godine, još nemam ni četrdeset, ja
vjerujem, da ću još vrlo dugo sačuvati svježinu, a onda
i ljepotu lica.
Mi smo ponosni s tako lijepom majkom.
Zar samo lijepom, Ana Marija?
30
I
O, ne, ne! I dobrom, predobrom, blagom, dragom
majčicom.
Milo moje dobro dijete, neizmjerno vas obje volim,
ali ti, Ana Marija, znaš, ti si slika i prilika moja, ti si njež
nija nego Marija Terezija. Shvati me, za obje bih dala svoj
život, ali ti si mi, kako da se izrazim, još bliža srcu, ti me
shvaćaš, milo dijete.
Nastojat ću vas uvijek razumjeti, majčice, jer znam
da bdijete nad mojom srećom.
Želim ti sreću, dijete, ti to osjećaš, je ii mila moja
Ana Marija?
Vjerujem, majko, da me neizmjerno volite, da mi
želite najbolje, ali još se nisam zagrijala za vaše i očeve
dobre i plemenite namjere.
Grofica Regina strogo pogleda kćerku i reče:
Ana Marija, o tome nema više razmišljanja. Ti si
već zaručnica kneza od Macklenburga.
Približi se kćerki, te počne opet nježno:
Mladi je knez sasvim pristao mladić. Upoznala si
ga, a zamijetila sam da si se lijepo zabavila s njim.
Grofica zaprijeti prstom:
Mislim da si se i zagrijala za njega.
Ali, majčice, po čemu to sudite?
Ana Marija, on je nasljedni knez. Dijete drago, ti
dolaziš u rang princeze, a tvoja se djeca mogu ženiti i uda
vati za okrunjene glave. Ana Marija, pomisli samo da do-
živiš takvu sreću.
Vjerujem vam, majko, da bi to bila sreća kao
u snu.
Ne, ne, drago dijete, tvojom udajom za kneza to je
ostvarljiv san.
Majko, ja volim vas, tatu, sestru, našu bakicu, ali
još nimalo ne volim kneza Siegf rieda.
31
Ali ti nije ni mrzak, Ana Marija?
Nemam za što da ga mrzim. Vrlo je pristojan i pri
jazan sa mnom, ali ga nisam mogla upravo ni upoznati. No
iskreno vam ponavljam, majko, nisam zamišljala da imam
takvog muža.
Ana Marija, zavoljet ćeš ga. Nije najljepši, ali je
dosta mlad. A pomisli samo da je knez, te me shvati,
drago dijete.
Nastojat ću, majko!
Ana Marija doda majci niz od deset bisera, te će opet:
Vi ste mi, majko, često govorili kako smo mi vrlo,
vrlo imućni. Znam da će, po pravilima našega doma, ovi
vrijedni biseri pripasti meni kad se udam. Ja sam, majko,
Često maštala o toma kako će mene, koja sam tako bogata,
a svi mi kažu da sam i lijepa, tražiti najljepši kraljevići
svijeta.
Drugo je, kćeri moja, mašta, a zbilja mora biti
opipljiva.
Shvaćam, majko, i to, nisam više dijete, ali se ču
dim da ste me obećali prvome koji se pojavio, a takvih je
puna Njemačka.
Ana Marija, budi razborita! Prinčevi vrlo rijetko
dolaze po grofovske kćeri.
Da je on, majko, barem sličan na lik iz moje mašte,
na kraljevića koga sam očekivala.
Grofica Regina prekine razgovor i reče kćeri:
Sad smo skoro gotove! Pođi, dijete drago, na pa
lubu do tate.
Dovršit ću još ovaj niz, majko. Trebat će četrdeset
Školjki. Smijem li vam nešto reći, majko?
Grofica Regina nerado se dalje upuštala u razgovor o knezu, te reče:
Reci, Ana Marija, samo ukratko.
\

Nije mi se sviđala jedna kneževa primjedba.

Ne smiješ biti sitničava i vagali svaku primjedbu.
Neću, majko, u životu biti takva, ali je ova zna
čajna za mene.
Kakva je to važna primjedba, Ana Marija?
Dok smo bili kod večere, knez Siegfried pričao mi
je pojedinosti iz svoje kneževine, te mi reče: »Mi imamo
lijepog obiteljskog nakita koji ćete vi dobiti, Ana Marija,
ali ovakve krasote kao ovi biseri, to je rijetkost. Kad budu
vaši, još Će ljepše resiti vaše grudi, Ana Marija, nego što
rese vašu majku.«
To nije, dijete drago, ništa! Htio ti je reći da si
ljepša nego tvoja majka. To ide tebi u prilog, a na štetu
moje osobe.
Ja to nisam tako shvatila, majko, on ne ljubi samo
mene, njega zanimaju i lijepi i vrijedni biseri.
To mu ne smiješ zamjeriti, drago dijete, ovakvo
ogromno blago pobuđuje i raspiruje sva osjetila. Većina
ljudi, da bi se domogla blaga, čini strašne stvari, a lijepo
blistavo dragocjeno blago budi niske strasti, požudu i po
hlepu.
Ja od svega toga, majko, ne shvaćam ništa. Znam
samo to da će ti biseri biti jednom moji, ali mene sve to
ostavlja hladnom.
Milo mi je da me nisi razumjela, a još mi je draže
da ne ČezneŠ za biserima. Previše sam ti rekla.
■— Kad bih smjela, majko, ja bih ih se hladnokrvno odrekla u vašu
korist.
Sretna si, dijete moje! Ja dršćem nad tvojom sre
ćom. Presretna ću biti kad vidim na tvome čelu kneževsku
krunu, ali strepim od pomisli da će doći skoro vrijeme kad
ću se morati odijeliti od ovog prekrasnog nakita, koji stra
sno ljubim i obožavam. To je slabo izraženo. Ja sam srasla
32
3 Dragulji i strasti I
33
I
s njim, on je u najranijoj mojoj mladosti za mene značio najviše, jer me
snagom svoje ljepote vezao za tvoga oca. Ali, Što ja to tebi govorim,
dijete moje drago?
Ja sam, majko za to, da odgodimo vjenčanje! Meni
se ne žuri. Nosite vi bisere kad ih toliko ljubite, dapače
obožavate!
Ne, kćeri mila, ne, ne možemo se mi, premda smo
grofovi, poigravati s knezovima. Gotovo je, dijete moje!
Gledaj taj divan nakit! Koliko života ima u sebi, poslagan
ovako na pladnju.
Grofica Regina uzme pladanj s biserima, te ga prinese bliže kćeri.
Nikakva života ne zamjećujem, majko.
Zar ni onda kad se ja okitim?
Lijepo vam pristaje, ali, opet, života ne vidim.
I tebi će, dijete moje drago, na dan tvoga vjenča
nja, majka morati okititi grudi ovim jedinstvenim biserima
svijeta, koje strastveno obožavam, kako si primijetila.
Brzo se popravi, te zagrli kćerku i doda:
Brzo ću ih prežaliti! Nosit će ih milo moje dijete.
Prijeći će od grofice na kneginju! Moja kćerka bit će kne-
ginja!
Daleko je to još od zbilje, majko!
Nije, dijete moje! Mi ostajemo u ovome kraju cijelo
ljeto, a javili smo to i knezu, te će i on svakako doći i
biti naš gost.
Nisam veoma ushićena, majko,'tom posjetom!
Bit ćeš, dijete moje, ti moja draga i lijepa kne-
ginjice!
Izišle su na palubu, te zamijetile kako se lovci približavaju brodu
čamcem punih Školjki.
Lovro i Ranko ostali su u čamcu, te dodavali školjke onima na brodu.
34
Grofica Regina sama je vršila nadzor i odabirala školjke. Mornari broda
bili su većinom Primorci, te su znali što su to bisemice. Još nisu sve
bisernice bile istovarene iz čamca na brod, a brodski mornari počeli su ih
odabirati. Svaku bisernicu morali su pomno ali spretno otvoriti, te je
pregledati i točno ustanoviti sluz bisemice.
Grofice Regina, vaši biseri bili su bijeloga sjaja, prema tome, moramo
točno paziti da se odaberu takve
bisemice.
Grofica je bila upozorena da je more kraj Šibenika bogato bisernicama,
ali i vrlo rijetko jednobojnim Školjkama. Našlo se bisera bijelih, crnih,
ružičastih, smeđih, dapače zelenkastih, koji su najrjeđi na svijetu. Ako su
u takvu bisernicu umetne bijeli biser, može se dogoditi da on postane crn
ili žut, ili što je još gore, pjegast.
Mornari su počeli otvarati školjke. Ali, živa bisernica čvrsto drži svoj
oklop. Ne smije se izložiti suncu jer tada ne može izlučivati sluz.
Mornari su se naprezali, ali bez uspjeha. Slomili su nekoliko školjki.
Ranko je Čuo dolje u čamcu lom školjki, te poviče
prema brodu:
Prestanite otvarati na taj način!
Popeo se spretno na brod, te pristojno i prirodno pozdravio prisutne.
Svme okom na potrgane školjke, te reče:
Ne bih se čudio da ste Nijemci ili Mađari, koji ne
znaju što je more, ali vi, Dalmatinci i Primorci, pa da niste
proučili školjku!
Ranko se samosvjesno obrati grofici, te je upita gdje će stajati školjke.
Iza grofičinih leđa opazi dvije mlade djevojke, te ih pozdravi.
Grofica odvede Ranka do prostorije u dnu broda, gdje je bilo upušteno
more. Ranko upita groficu zašto love školjke.
35
Na grofičinu radost Ranko je vrlo dobro vladao talijanskim i nešto
njemačkim jezikom. Tako ona nije morala lomiti jezik hrvatskim
govorom, a zagorski kajkavski dijalekt mnogo se razlikovao od
dalmatinskog. Ranko je dao donijeti školjke, te ih poslagao u morsku
vodu. Dok su školjke uzimale potrebnu vodu, Ranko je spretno umetao u
njih kakav predmet. Na taj je način lagano otvarao školjke.
Grofica je dodavala Ranku svežnjiće bisera, a on ih je uguravao u
školjku. Grofica je češće pogledavala na Ranka. Znala je da je lovac
koralja i spužvi, ali joj gro-fovsko dostojanstvo nije dopuštalo da se
pobliže zanima za njega. Ipak nije sasma odoljela, već svoje zanimanje
za lijepoga lovca izrazi kapetanu broda:
Bistar je mladić taj Ranko!
Kapetan broda, Dalmatinac, ponosno dometne:
Većina našega naroda je takva. Blizina mora, dru
ženje sa svijetom, borba s neimaštinom, sve to Čini ga
okretnim i bistri mu um. Jest, gospodo grofice, rijetka je
ljepota tog mladića, na tako divnoj morskoj obali ne ra
đaju se rugobe.
Posao je bio gotov. Lovrina družina pokupi s palube broda nepotrebne
Školjke i spremi ih u svoj čamac. Kapetan broda pozvao je Lovrinu
družinu na brod, te ih pod-vorio obilnom hranom i pićem. Brod se
zaputio u šibensku luku. Usidrili su se u Čistom dijelu luke, tako da more
u prostorijama sa školjkama bude bistro. Bilo je dogovoreno da će za
osam dana poći po nove školjke.
Ranko je bio glavni kod toga posla. Grofica je imala povjerenja u njega.
Kad je Ranko pregledao školjku i potvrdio da je dobra, rijetko je ona
kada tu školjku nadgledala. Uskoro je mogla s ushićenjem reći svome
mužu da su biseri sve ljepši i ljepši. Nitko nije mogao ustvrditi pro-
tivno. Ranko se veselio sa cijelom očevom družinom jer su sa sigurnošću
računali na veliku zaradu ovoga ljeta. Ranko je bio sretan što će moći ići
na visoke škole sa svojom vlastitom zaradom.
Otac Lovro i njegova družina bili su presretni što imaju Ranka. On im je
vrijedio najviše. Jer Što vrijede školjke ako nitko ne zna kako treba
postupati s njima? Grofica bi sigurno odustala od svoje namjere da nije
bilo Ranka koji je sve to uređivao.
Lovni je stezalo oko srca gledajući kako mu učeni sin radi tako naporno.
Požalio je više puta Ranka.
Teško mi je i stid me je, sine, da se ja sam ne bri
nem za tvoje Školovanje. Otac sam ti, zdrav sam, dužnost
mi je to.
Nemojte, oče dragi, tako! Zar se niste dosta mučili
za mene? Koliko ćete se još naveslati po moru dok ja
svršim škole! Ovo je prilika, zašto da je ne iskoristim?
Zar ja nisam vaš sin, jak, zdrav i mlad?
Lovri su se Širile grudi od veselja i sreće zbog tako dobrog i brižnog
sina.
IV
Obitelj grofa Herbera provodila je lijep život na brodu. Kupanje,
sunčanje, obilne gozbe! Kapetan broda vozio ih je oko svakog otočića, te
im tumačio krasotu Jadranskoga mora i dalmatinske obale.
Ranko je bio gotovo svakodnevni posjetilac broda. On je nadgledavao sa
groficom školjke. Upoznao se sa cijelom njezinom porodicom, ali nije
imao prilike upuštati se u razgovor jer je bio zaposlen oko školjki, a kad
bi posao dovršio, povukao bi se na svoj čamac i odveslao kući.
36
37
Jednog dana donio je na brod najfiniju vrstu riba i nekoliko velikih
morskih rakova. Groficu je našao u društvu s kontesom Anom Marijom.
Obje su se osobito divile ogromnim rakovima. Grofica je nešto tiho rekla
svojoj kćeri. Ova se izgubi, te začas vrati s novčanicom od 10 forinti.
Grofica pruži novac Ranku.
Ali, ne! — obrani se Ranko. — To ja nisam
donio za prodaju, gospođo grofice, to je vama dar u znak
pažnje.
Uzmite novac, dobro će vam doći, vi ste siromašan
lovac.
Hvala, gospodo grofice, neću nijekati da sam siro
mašan, ali za ovo Sto sam donio kao dar neću nagrade.
Sve je to čuo kapetan broda, te bio u sebi ljutit na Ranka.
Grofica je otišla s Rankom da pregledaju školjke, a pratila ih je Ana
Marija. Prvi put ona je vidjela izbliza Ranka. U njoj se probudio interes
za njega, a u sebi je mislila; »Zašto nije knez tako lijep kao ovaj običan
lovac Školjki?«.
Da bi zametnula razgovor; ona upita Ranka kako je ulovio ribu i rakove.
Ranko joj je rekao da bi ribu mogla uloviti i ona. No rakavi se naleze uz
grebene u velikoj dubini mora, pa je za to potreban veliki napor i
vještina.
Vrlo bi rado pošla u lov na ribe!
Kada god izvolite, konteso, stojim vam na usluzi.
Možemo li odmah?
Ne, konteso, odmah se ne može, već jutrom rano ili
predveče. Samo tada ove vrste riba grizu meku.
Ranku se svidjela prijaznost kontese Ane Marije, te je u sebi mislio:
»Zašto sam s nekom predrasudom gledao kćerke grofa i grofice? Istina
to su velika gospoda i vrlo bogati, ali su inače ljudi s istim potrebama
kao i mi obični
smrtnici. Jedino imaju mnogo više zahtjeva nego Što je potrebno.«
U tom razmišljanju prekinula ga je grofica Regina:
Jesu li, uistinu, sve školjke u redu?
Možete se mirno pouzdati u mene.
Kako svako mjesto ima svoje osobine, koje mještani rado ističu, to se i
Ranko dosjeti, te glasno upita groficu, tako da je mogla čuti i kontesa:
Već ste u Šibeniku, gospođo grofice, četrnaest
dana, a još niste pogledali naš ponos.
Sto bih ja, koja poznajem gotovo cijeli svijet, mogla
vidjeti u Šibeniku, mladi lovce Ranko?
Ponosni šibenčanin prečuo je riječ »lovce«, te reče:
O, svijet je velik i lijep, svakojakih znamenitosti
ima u njemu!
Značajno pogleda groficu i malo naglasi:
Sto sve nisam učenjem povijesti doznao, ali spilja
kakvu ima Šibenik jedina je na svijetu.
Lijepo od vas Što veličate svoje, ali ja se neću mi
cati od Školjki.
Grofica je time dala znak Ranku da je razgovor dovršen, te reče kćerki
na engleskom:
Previše smo se upustili u razgovor, ne smijemo do
pustiti tu bliskost.
Još nije grofica ni dovršila, a kćerka je zamoli:
Majko, dopustite meni i Mariji Tereziji da pogle
damo spilju.
Ali, Ana Marija, to nije tako jednostavno.
Sasma jednostavno, gospođo grofice! Ne prijeti ni
kakva pogibao. Spilja se vidi kada se ulazi u luku.
Govorit ću s grofom. Hvala vam, Ranko, Što ste
nas upozorili.
Ja bih htjela odmah u spilju! Tata će pristati.
Ana Marija pođe odmah u kabinu. Uskoro se vrati sva radosna i
obavijesti da će ići i grof, kontesa Marija Tere-zija i obje odgojiteljice.
Mi možemo odmah ići, i vi ćete s nama, rekao je
naš otac.
Vrlo rado, konteso, samo, ovako ne mogu! — reče
Ranko i pokaže na svoje izlizane kratke hlače i bose noge.
Vi se spremite, a ja ću se brzo vratiti.
Dok je Ranko prolazio kraj kapetana, ovaj mu dobronamjerno reče:
Ne mogu te shvatiti! Za jednu forintu mučit ćeš se
cijelog dana, a nisi uzeo deset forinti kada ti ih je grofica
nudila.
Donio sam joj ono na dar. Gospodine kapetane,
potrebna su mi, istina, sredstva za budućnost, ali me je
priječio ponos koje je nama Hrvatima svojstven. Daruješ
li, daruj od srca, i ne iščekuj uzvrata!
Kapetan se smeo, a Ranko se požuri da se uredi i što prije vrati da
gostima pokaže spilju.
Ranko je žurno odveslao prema svojoj kući. Čamac je ostavio na obali, a
on brzinom jelena otrčao po brijegu do kuće. Neko nepoznato čuvstvo
gonilo je mladića, radost mu je širila grudi, a sam nije mogao sebi
protumačiti pravi razlog tome.
Sav zadihan došao je pred kuću. Otac ga upita:
Gdje su ti, sinko, vesla, o mladosti, mladosti!
Vraćam se, oče, na brod, žuri mi se.
Majka Luče sva se oznojila od žurbe, tražeći sinu ru-beninu, čarape i
novu svilenu kravatu koju je spremila za svoga Ranka kada pođe na
visoke škole. Sve je u sebi umovala i pogledavala sina, te ga upita:
Sto te ponukalo, sine moj, da oblačiš sve najljepše
za brod gdje se možeš uprljati?
— Pustite me, majko, čekaju me, žurim se, ne idem
na rad.
Luče je promatrala sina, te sva sretna gladila obim rukama lice i o ti ral a
suze sreće od ganuća i ponosa.
Kao da te nisam ja rodila, sine! Tko bi rekao da si
se rodio u ovom kućerku. Kako si mi lijep, kako mi samo
gospodski izgledaš, sine moj dragi!
Bježite, majko, bježite, to svaka majka tako kaže.
Eto, vi ste meni najljepša i najmilija.
Znam ja prosuditi, sine, ali eto, gospodin si od pete
do glave.
Ranko se uredio onako kako to čini većina naših Dalmatinaca: veliku
pažnju poklonio je vanjštini. Nije zaboravio ni slamnati šešir. Brzo
pozdravi pred kućom zapanjenoga oca i pojuri prema moru do čamca.
Jesi li ga vidio, Lovre?
Jesam, Luče! Da, jesam! U sretan čas našao je one
bisere! Neka si je pribavio ovo malo odijela, kad ide među
svijet, da se ima u što čestito obući. Ne bih ga ni ja, Luče,
pustio gola u svijet.
Znam, Lovre, da ne bi, ali gdje bi ti, nevoljnik, mo
gao potrošiti tolike novce! Ti bi nabavio onako nešto,
neka se zove samo odijelo.
E, alaj ste vi, žene, sve jednake. Ti, Luče, već sada
znaš kako bih ja uredio našega sina.
Da, moj Lovre, našega! E, jesi li ga vido? Kao da
ga nismo mi rodili! Izgleda kao sin principala broda, a ne
sin ribara Lovre.
Pravo kažeš, Luče! E, neka mu samo Svevišnji udi
jeli sreću, neka mu je lakše i bolje nego što je nama.
Brodski čamac već je Čekao u pripremi. Ranko priveže svoj ribarski
čamac za brod i presjedne u brodski čamac u kojemu se već čekali
mornari da veslaju prema spilji.
Kratko vrijeme nakon toga pojavio se grof Hreber sa kćerkama i
pratnjom, te se počeli jedno za drugim spuštati uskim stubama u Čamac,
Ranko je svakoga dočekivao i pružao im ruku. Kada je dao ruku kontesi
Ani Mariji, prošli su ga neki ugodni srsi.
Ranko je sjeo za kormilo, te zaputio čamac prema spilji. Grof Herber i
komeša Marija Terezija bili su razočarani spiljom, jer su već bili u
Postojnskoj jami koja je najljepša na svijetu. Jedino je ushićena bila Ana
Marija, te je za svaku ljepšu sigu tvrdila, da je čarobna. Svaki je čas
nešto pitala Ranka, a ovaj joj je nadugo i na široko tumačio svaku
sitnicu, samo da što dulje može biti uz dražesnu kontesu.
Grof Herber, videći lijepo dotjeranoga Ranka, oslovljavao ga je sa
gospodin Ranko. Grof i pratnja stajali su pred spiljom i čekali na kontesu
Anu Mariju, koja se još uvijek zadržavala kod pojedinosti i tražila od
Ranka razjašnjenje. Kad je pred samim ulazom zastala kod nekog
kamena, grof reče kćeri:
Ana Marija, ja ti se čudim, a ujedno i divim, što si
se toliko zanijela tom običnom malom spiljom.
Kontesa je bila upravo napadno vesela i raspoložena, a oči su joj blistale.
Govorila je mnogo više nego što je potrebno, te reče ocu:
Ja sam ushićena, dragi oče. Ova je spilja malena,
ali ima toliko rijetkih pojedinosti preko kojih ste vi prošli,
ali je meni sve protumačio gospodin Ranko, pa sam mu
vrlo zahvalna za taj užitak.
Sva blažena i nasmiješena, ona pogleda Ranka koji se smjerno pokloni i
reče:
Radujem se, konteso, da sam barem nešto pridonio
vašem užitku. Meni je, Sibenčaninu, dužnost da svoje
uzdižem.
— Hoćemo U se vratiti na brod? — upita grof pratnju.
Svi su pristali, samo se kontesa Ana Marija usprotivila:
Ne, tatice, ne idemo na brod, provest ćemo se
Čamcem.
Sto možemo ovdje vidjeti, svugdje smo već bili
brodom.
Možete, gospodine grofe, pogledati tvrđavu, pa
male zaljeve, gdje brod ne može pristati. Naša je obala
tako divna da svaki mali zaljev ima svoj posebni čar.
Vi ćete nam, gospodine Ranko, pokazati gdje ste
ulovili one ribe i velike rakove.
Vrlo bih vam rado pokazao, konteso, ali je to na
sasma drugom kraju i tamo ne bismo dospjeli.
Od spilje su se zaputili prema tvrđavi, a Ranko je znatiželjnoj kontesi
tumačio odakle i one hridine što leže uzduž morske obale. Grofa je
začudilo Rankovo znanje, te ga upita kako je došao do toga.
Ranko je bio sretan, što može reći, kakve škole ima. Jedino je zatajio da
je do prije nekoliko mjeseci bio teolog u Zadru. Sad mu je još više
porasla vrijednost u očima cijele pratnje, a naročito u očima kontese Ane
Marije.
Vratili su se na brod već kod zalaska sunca. Grof i pratnja srdačno su se
rastali od Ranka, kao da to više nije bio onaj Ranko, lovac na školjke.
Kontesa Ana Marija sretno je gledala Ranka i dodala:
Još jednom lijepa hvala, gospodine Ranko! Danas
poslije podne divno mi je prošao dan.
Vrlo mi je milo, konteso.
Pružili su jedno drugome ruke i pogledali se u oči. I jedno i drugo
zbunjeno su poniknuli očima, kao da je jedno pogodilo Što misli drugo.
Ranko se vratio u svoj Čamac. Lagano je veslao prema obali, ali se
njemu činilo da Čamac večeras prebrzo odmiče
od broda. Osjećao je sreću, ali joj nije dao maha da svom snagom
zavlada njegovim osjećajima. Razbor je vladao njime. On je samoga
sebe jačao riječima: »Zašto da sebe ranjavam ondje gdje mi nije
potrebno? Istina, prekrasna je, upravo divna, mogao bih je voljeti, a
možda bi se i ona mogla sa mnom zaboraviti. Ali, sve bi to bila igra, vrlo
opasna igra! Čuvaj se, Ranko, još si vrlo mlad! Tek si zavirio u svijet, pa
se ne zaljubljuj u prvu djevojku koju si susreo, makar bila ne znam kako
lijepa!«
Veslao je. Misli su mu se rojile glavom, ali im je on svom žestinom
branio da se dotaknu njegovih osjećaja. Opet je sebe ukorio: »Ranko,
Ranko, lovce bisernih Školjki, okani se misli na Čarobnu kontesu.«
Došao je tako zamišljen kući i sjeo na klupicu. Majka mu je ispržila na
kominu ribu za večeru.
Gdje mi je roba, majko, da se presvučem?
Sjedi, sine, još malo ovako, da te se nagledam, da
se nauživaju oči majke, sine moj dragi.
Hoću, majko, hoću, ako vam je to želja.
Eto, želja, pusta želja! Kako da kažem, dijete, mi
lina, želja, Ranko moj! -
Majko, ej majko!
što je, sunce moje?
Majko, je li grijeh voljeti?
Sto ti to meni, sine moj? — preplašeno će Luče, pa
nastavi: — Svršio si, sine moj, visoke Škole, pa znaš više
nego ja, ali, kako da ti kažem ja neuka, voljeti, znaš, sine,
pošteno voljeti to nije grijeh. I ljubav je Bog ulio u nas.
Hvala, majko, baš tako i ja mislim. Sada ću se pre
svući, pa večerati, onda na počinak, jer sutra polazimo
brodom u lov na Školjke. Baš ih je sam Bog poslao, lijepo
ćemo se okućiti ovoga ljeta, neće nas biti strah od zime.
Eto, majko, došli ljudi puni novaca, to je slučaj, sreća, kao
i ono kad sam se namjerio na bisere od prve ruke. A evo sada, kolike
školjke povadili i ne možeš naći ni jednog onakvog bisera.
Ono ti je bilo suđeno, sinko.
Zar vi, majko, vjerujete u sudbinu?
Vjerujem, sinko, kako ne bih vjerovala! Sto je
kome suđeno, ne može izbjeći, makar se krio po dubinama
morskim.
Kažete, majko, sudbini ne uteče nitko?
Tako je, sine! Cim se netko rodi, sa sobom na svijet
donosi i svoju sudbinu koja ga ne ostavlja dok je živ.
Samo se ti, sinko, preporuci svemogućemu Bogu.
Poslušat ću vas, majko, ali Bog neće promijeniti
moju sudbinu ako sam već rođen s njom.
Bog je, sinko, to ti znaš, svemoćan! On jedini može
nepovoljnu sudbinu ublažiti.
Uistinu, majko, velike su one riječi: »Blaženi oni
koji vjeruju!«
Da, sine, njihovo je kraljevstvo nebesko!
Točno tako, majko!
Luče se kao prene, te će preplašeno sinu:
Sto ti mene, dijete moje, toliko mučiš tim učenim
pitanjima i sudbinom?
Tako, majko, sutra idem na široko more, opet u lov
na školjke. More je, majko, more, pa kako mi je suđeno.
Čuvao te svemogući Gospod, sine moj dragi.
Majko, ujutro probudite mene, da ne mora otac
sam nositi alat u čamac.
Ne da on, sine, ni ćuti, već me kori i kaže mi: »Zar
sam ja nemoćan starac? Neka mladost počiva! Kada on
ode, onda ćeš mi, valjda, ti, Luče, nositi oruđe?« Znaš ga,
sine, takav je, i tu nema prigovora.
Onda, laku noć, majko!
Laka ti bila, sinko, spavaj mi dobro!
Pokušat ću, majko.
Ranko je legao u svoju komoricu, ali san mu nije dolazio na oči.
Prekrasna kontesa Ana Marija priječila je snu da dođe. Ranko ju je
nastojao odagnati, okretao se s jedne na drugu stranu, ali se krasna
djevojka vrzla oko Ranka, te ispitivala za svaku uvalu, kako ju je more
moglo produbiti, zašto nije uvala dublja. Na sve moguće načine mučila
je Ranka, samo da ne pusti sna k njemu. Dolazila je sve bliže i bliže
Ranku, on se odmicao, ali je došao do slrme pećine, nije mogao dalje,
pružio joj ruku. Tješeći sebe, ponovio je majčine riječi: »Pošteno voljeti
to nije grijeh!«
Posebno ugodno Čuvstvo prostrujalo mu cijelim tijelom, a mašta ga
dovela u nedokučive visine, te mu dočaravala sve miline i čari što ih
život može donijeti.
Lijepa kontesa pomalo je tamnila i Ranko je zaspao zdravim i mirnim
snom. Kad ga je u ranu zoru budila majka, prva mu je pomisao bila:
»Voljeti nije grijeh!«
Ranko je i toga dana izvadio najviše školjaka. Ali mu posao nije išao od
ruke. Oči su mu svaki čas bježale prema brodu, kao da će odanle doći
smirenje.
I drugi lovci imali su sreću, te je na vrijeme bilo ulovljeno dosta školjki.
Ranko je već računao koliko će dugo morati biti u odjelu za smještaj
Školjki sam s groficom. Bio je sretan što osjeća ljubav, nešto dosad
nepoznato, ali se i ljutio na sebe što je odmah izgubio mir i strpljenje.
Čekao je neko vrijeme na palubi broda, sve dok se nije pojavila grofica.
Odmah su se dali na posao. Prebirali su školjke i mijenjali bisere. Tek što
su promijenili nekoliko školjki kadli se pojavi Ana Marija, te reče majci:
Nije od mene lijepo da ti ništa ne pomažem, majko.
Ne moraš, Ana Marija, to ionako sve čini Ranko,
ja samo nadzirem.
Želim ovdje ostati, majko, i gledati posao! Ja se
moram uputiti. Možda ću i ja morati tako liječiti bisere
kada budu moji.
Prepusti to meni, Ana Marija, a ti se zabavi kako
znaš.
Ne, ne, majko, ja moram, ja silno želim tu ostati.
Kad baš želiš, Ana Marija, a ti ostani, tu baš nije
lijepo.
Meni je lijepo.
Ranko nije znao sebi protumačiti zašto, ali sada je i njemu bilo lijepo u
dnu utrobe broda u prisutnosti mlade kontese. Svaki čas kao da ga je
nešto trglo kada je čuo njezin ugodan glas:
Gospodine Ranko! Uzmite ovu školjku, gospodine
Ranko! Kako vi lagano jednom rukom držite tako veliku
Školjku, gospodine Ranko? Gdje ste vi naučili stavljati bi
sere u Školjku?
Sam od sebe, konteso. Prvoga dana kad sam došao
kući našao sam dva lijepa bisera. Prodani su u Beč i mo
žda vec“ rese vrat koje lijepe kontese.
Zašto sada više ne nalazite bisere?
Nemam sreće, konteso.
Vi ćete sigurno naći još mnogo bisera, gospodine
Ranko?
Ana Marija, Ana Marija! — prekinu majka dje
vojku. — Ti toliko svega i svašta ispituješ Ranka da će
još napraviti grešku.
Budite mirni, gospođo grofice! — odgovori Ranko.
Mlada kontesa pogleda majku, te će s naglaskom:
Mama, gospodin Ranko neće pogriješiti.
Grofica odgovori malo srdito jer je razumjela kćerkinu opomenu:
Dobro, Ana Marija, dobro! Ali, kako ti možeš
tvrditi da gospodin Ranko neće pogriješiti?
Može, gospodo grofice, jer ja pazim na posao.
Majko!
Izvoli, Ana Marija?
Hoćeš li i ti s nama u lov na ribe?
Kako ti pada to na pamet, dijete?
Ja, Marija Terezija i naše odgojiteljice idemo s go
spodinom Rankom u lov na ribe.
J— Ne mogu dopustiti da se zbog riba izlažete kakvoj opasnosti.
Budite mimi, gospodo grofice — reče Ranko —
kad su pod mojom zaštitom, ne može im se ništa dogoditi.
No vidiš mama, gospodin Ranko poznaje more, on
jamči za nas.
Gospodin Ranko ulovit će ribe, pa će ih opet nama
donijeti.
Vrlo rado, gospođo grofice, ali su slade one ribe
koje ribič sam ulovi. A osim toga, ribolov je vrlo za
nimljiv.
Pusti nas, majko, u lov na ribe!
Budi ozbiljna, Ana Marija. Neću da se izlažeš opas
nosti, zašto ti to moram ponavljati?
Gospođo grofice, dopustite samo uz obalu, tu se za
ista ne može ništa dogoditi.
Samo uz obalu, majčice!
Razgovarat ćemo s tatom.
On je pristao. Dakle, gospodine Ranko, večeras.
Ne, konteso, uz obalu se riba može loviti samo rano
ujutro, danas bi bilo već kasno. Dugo će trajati dok ja do
vršim posao, a kad se vratimo, bit će noć.
Zašto brod ovdje stoji? Zašto ne idemo u Šibenik?
Ovako je bolje, konteso! Sve ulovljene školjke
mogu bili druge boje nego one koje nama odgovaraju.
Što bismo mi onda? Morali bismo opet ići daleko u po
tragu za njima.
Kako ste vi praktični, gospodine Ranko!
Grofica nije dolazila do riječi. Čudila se svojoj kćeri na što sve ona ne
dolazi i kakva sve pitanja ne postavlja tom pučaninu Ranku.
Sunce je već bilo zašlo kad su se vratili u Šibenik. Ranko je malo
odugovlačio s poslom, sve zbog kontese.
Sutradan, još prije izlaska sunca, Ranko je bio kod broda. Nije morao
predugo čekati na ribare.
Ana Marija je nekoliko puta zahvaljivala Ranku Što je došao na tu
misao, no njezina sestra držala se dosta hladno. Taj sport nju nije
zanimao, već je pristala samo na nagovor sestre.
Na Rankovu radost, svi su bili dobre sreće. Cak i stara plašljiva
odgojiteljica Leopoldina ulovila je ribu, iako je tvrdila da je barbarstvo
jesti ribu. No kad joj je Ranko rekao da to znači sreću, odmah se sirota
stara gospodična umirila, te pomislila da se još može pojaviti kakav
Karlo ili Rudolf. Obje odgojiteljice su od prvoga dana srdačno susretale
lijepoga Dalmatinca Ranka. A Ranko je danas naumio steći Što više
naklonosti kod stroge odgojiteljice Leopoldine jer je ona imala na brizi
kontesu Anu Mariju od njenih malih nogu.
Ranko je, kao pravi ribar, ponio u čamac malo domaće travarice i time
osobito raspoložio vesele odgojiteljce Be-čanke. Jutro im je proteklo
prekrasno. Kontesa Ana Ma-
rija bila je razgovorljiva, jedino se zamislila neko vrijeme kad joj je
Ranko pokazao kako treba da drži nit udice da bi osjetila kad riba grize.
Ranko je malo predugo držao njezine ruke u svojima, Čak joj je malo
više nego što treba stisnuo ruke. Ana Marija je preplašeno pogledala
Ranka, a on, da bi to popravio, pokazao je isto tako i odgojiteljici
Leopoldini, samo njoj nije stisnuo ruke.
Mlada kontesa Češće je pogledavala Ranka, a on, osjećajući se krivcem,
nije mogao izdržati poglede do kraja. Korio je samoga sebe: »Zašto sam
bio tako slab, zašto sam se odao da nisam ravnodušan prema njoj, sada
sam je izgubio, neće imali više povjerenja u mene!«
I Ani Mariji Ranko se također svidio. Ali ona nije ni u snu pomišljala da
bi on to mogao zamijetiti, a još je manje pomišljala da bi se on usudio
nju voljeti, ako mu se ona, kontesa Herber, i sviđa. On, Ranko, bit će
sretan, ako je bude smio samo gledati. Osjećala je još uvijek jaki stisak
njegove ruke, stisak koji ju je prožeo i prošao cijelim tijelom. Odmah se
sjetila svoga kneza, te se upitala: »Zašto nisam ništa osjetila onda kad mi
je knez gladio ruku i ljubio je?« Opet se sabrala, te sama sebe
ispričavala: »Lijep je, upravo prekrasan taj Ranko! Zašto ne bih sebi
dopustila nedužni užitak, koji zapravo ne znači ništa jer meni godi samo
to da se sviđam ovom lijepom mladiću.«
Okrene se Ranku, te mu reče:
Dok mi niste pokazali kako se drži udica, imala sam više sreće.
Malo mu se nasmiješi, a Ranko se umiri. Mislio je da kontesa nije
shvatila stisak ruke.
Vratili su se do broda jer je sunce bilo već visoko. Kontesa Ana Marija
zamoli Ranka do dođe predveče, pa će opet ići u lov. Nitko sretniji od
Ranka! Dakle, kontesa se ne ljuti! Ili nije shvatila, ili neće da shvati!
Onda se opet
zamisli i ukori samoga sebe: »Ja sam sebi najprije obećao da ću je se sam
kloniti. Kako sam zao i kako brzo zaboravljam. Sada bih već htio da i
ona mene voli. Ranko, Ranko, to bi tek bila opasnost! Voli je i ljubi,
Čezni za njom, ali ne traži da budeš ljubljen, to je tvoja sudbina!« Poslije
podne kontesa Ana Marija bila je opet vesela i raspoložena. Nastojala je
da sjedi u blizini Ranka koji je veslao i tražio pogodno mjesto za
ribarenje.
Hoćemo li u ovaj zaljev, gospodine Ranko?
Ne, konteso, u zaljevu nema riba. Moramo do vi
soke hridi, tada bismo mogli nešto uloviti.
Kada su došli na određeno mjesto, Ranko porazdijeli udice, a kontesa ga
opet upita:
Je li tu more duboko?
Duboko, vrlo duboko, ne zna mu se dubina. — Za
tim tiho dometne: — Kao i dubina vaših očiju.
Gospodine Ranko, vi se šalite.
Ne, konteso, ja uistinu ne poznajem dubina.
Poslije toga su o svemu pričali. Ranko je najviše opi
sivao kakva je vrijednost mora narodu koji ga posjeduje.
Vratili su se, ali bez riba. Nisu imali sreće kao ujutro. Kada su se vratili
do broda, već s palube grofica im radosno reče:
Djeco, radujte se, kod nas će biti veselo. Dolaze
knez od Macklenburga i njegov prijatelj grof Georg Kalt-
brunen. Već su na Rijeci, sutra mogu biti ovdje.
Ana Marija nije se razveselila, ali njezina sestra reče svojoj odgojiteljici:
Knez mi je govorio da ima sjajnog prijatelja, ja se
nadam, gospodična Elza, da će biti zabavniji nego knez.
Kontesa Marija Terezija, vaša opaska nije na mje^
stu. Njegova visost knez od Macklenburga ima sve vrline
dobro odgojenog gospodina.
U to nisam ni časak posumnjala, gospodična Elza,
molim, ja povlačim svoju opasku.
Tako treba, Marija Terezija, svojom neumjesnom
primjedbom razljutili biste gospodu groficu, a naročito bi
ste ražalostili kontesu Anu Mariju.
Ranka je upravo potresla vijest o dolasku najavljene gospode. Nije znao
ništa o knezu i o tom grofu, ali je predmnijevao, da su to sigurno mladi
kavaliri koji će dostojno zabavljati kontese. Sad je počeo sebi
predbacivati zašto nije bolje iskoristio blizinu lijepe kontese u koju se u
to kratko vrijeme preko ušiju zaljubio. Sada je, eto, došao kraj prije nego
što se nadao. Sjeti se majčinih riječi, te ponovi u sebi: »Sudbino,
sudbino!«
Čamac je pristao uz stepenice broda. Dok su se odgojiteljice penjale,
Ranko će Ani Mariji:
Konteso, ove sretne časove koje sam proveo u va
šem društvu nikad neću zaboraviti;
Pogleda joj u oči, te nastavi:
Gdje god vi bili, konteso, sjećat ću se vas cijelog
života.
Sam nije znao kako se to zbilo: uzeo joj ruku i strasno je poljubio.
Ana Marija sva se zbunila:
Gospodine Ranko, shvaćam što vi mislite.
Obrati se majci na brodu te je upita:
Majko, zar vam više neće biti potreban gospodin
Ranko?
Zašto to pitaš, dijete? Zar misliš da ne bih znala
izabrati drugo mjesto za ljetovanje, udobnije? Ali moji pre-
divni biseri, oni su uz vas, djeco moja, smisao moga života.
Gospodine Ranko, onda, kako smo se dogovorili, preko
sutra na posao!
Bit ćete usluženi, gospođo grofice!
Ranko se vratio kući. Sada vise nije dvoumio u svoja osjećanja. Ljubav
ga je zahvatila svom snagom. Došao je kući, otišao u svoju sobicu i prvi
put u životu promatrao svoju ljepotu u ogledalu. Govorio je samome
sebi: »Istina je, pravo ima moja majka, a i drugi ne lažu, ja sam lijep
muškarac. Ali to nije sve. Tko sam ja, Sto sam ja? Sin siromašnog ribara,
a ona, moja izabranica, kontesa!«
Cuo je glas svoje majke:
Ranko, sine, večera te čeka.
Ranko opet stade maštati: »Tko sam i što sam, to se zna, ali što mogu
joŁ biti, to se ne zna.« Mahne rukom kao da goni misli, te završi: »Sada
sam Ranko Petričić, u dvadeset i prvoj godini, slobodan đak. Zašto ne
bih smio ljubiti? Ćeznuti, snatriti, to nije samo za izabrani sloj ljudi. Svi
smo jednaki. Svi imamo čuvstva i osjećaje koji se bude, pa tako i ljubav.
Da, ljubim je svim srcem svojim, bez svoje ili njezine krivnje, žudim za
njom, pa ću se uhvatiti u koštac bilo s kim. Priroda me nadarila jakim
oružjem, i sve ću poduzeti da mi ljubav bude uzvraćena. To je možda
meni suđeno.«
Opet ga pozove majka:
Sine, sine, ti zaboravljaš večeru.
Evo me, majko!
Uđe u kuhinju, uzme ispod ruke svoju majku, podigne je uvis i poljubi:
Majko, moja majčice, tako sam sretan, mislim da je
cijeli svijet moj!
Uto u kuhinju uđe otac i reče:
Blago tebi, sine moj, poći nekoliko puta s gospo
dom u ribolov i biti tako sretan!
Lovre, Lovre, što buniš dijete!
Nisam, oče, samo zato sretan, ali eto, lijepo mi je
s njima. Znate kako se ono kaže, mladost teži mladosti.
Ne branim ti, sine, svi su nam zavidni na toj dobroj
zaradi. Morat ćemo se kojim darom sjetiti lučkog kape
tana. On nas je preporučio, a mogao je i druge.
Bilo bi u redu, oče!
Samo, znaš, sine, prošao sam poslije podne kroz
grad da nabavim konopa, a ribari mi predbacuju: »Lako
tebi, Lovre, imaš sina obučenoga bolje nego što je ikoji
gospodin, pa neće ni da gleda naše domaće djevojke, već
se zabavlja strankinjom s broda!«
Krivo govore, oče. Svakog znanca učtivo pozdrav
ljam, bilo muško ili žensko, ja znam dužnost mlađega, a
om na brodu naši su dobri kupci, pa im moramo biti na
usluzi.
Ranku je dobro došao ovaj razgovor, te reče još ocu:
Mi, oče, lijepo zarađujemo, pa da nam ne bi prigo
varali, uzmite sa sobom u ribolov onoga koji me je najviše
kudio. Znate, da ne bi rekli kako hoćemo sve sami za sebe.
Baš sam ti već htio reći sine, to je prenaporno za
tebe.
Nije, oče, što bi bilo prenaporno, samo ću izgrepsti
ruke na oštrim školjkama. No tamo na brodu i dalje ću
školjke slagati.
Poslije večere Ranko je još pomnije uredio ruke, na-mazao ih ovčjim
lojem, dobro oprao lice, te zadovoljan legao u krevet. Sutradan nije
namjeravao otići do broda.
Kontesa Ana Marija, došavši stubama na palubu, poljubi majku i otrči u
svoju kabinu. Bila je sva izvan sebe. Ruku, koju joj je časak prije
poljubio Ranko, držala je ukočeno, daleko od sebe kao da je boli, sve od
straha da je tko ne bi dirnuo. Sjedne lagano kao preplašena, prinese
ustima ruku, isto ono mjesto gdje ju je Ranko ljubio. Progovori u sebi:
»Ja osjećam sreću, ja ga ljubim, ja to osjećam. Znam da sam kao očarana
čim osjetim njegovu blizinu. One lijepe crne oči koje me progone, divna
usta koja mi još i sada žare ruku. Oh, ti sretna opojnosti ljubavi! Kako
sam blažena što upoznah tvoju moć. On me ljubi, ja ga ljubim! Sto će
biti od toga? Majka javlja da dolazi onaj kome sam obećana.«
Prvi put kontesa Ana Marija je zaplakala. Dugo je lila suze, čas suze
sreće i blaženstva od pomisli na ljubljenog siromašnog Ranka, čas opet
suze očaja i strave.
U tom plaču zatekla ju je njezina odgojiteljica u koju je sada imala više
povjerenja nego u majku. Baci joj se u naručaj, te joj kroz suze reče:
Ja ga ne ljubim, gospodična! Kako Će se sve to
svršiti?
Konteso, konteso, sad je kasno! On je knez, obe
ćali ste mu, a onda, tu je riječ majke i oca. Nemojte
zaboraviti na svoj odgoj, vi ste kontesa!
Teška je moja patnja, a nemam nikoga osim vas!
Sto da radim, gospodična?
Zavoljet ćete ga, Ana Marija! On je dobar, umiljat,
nježan, ljubi vas i vi ćete zavoljeti njega, vjerujte vi svojoj
vjernoj Leopoldini.
Nikada! Nikada više! Prekasno je došao, draga gos
podično! Ja sam spoznala ljubav koja me zgrabila za srce
i sve sile svijete neće je odagnati.
Konteso Ana Marija, vi maštate, saberite se, siroto,
siroto, dijete!
Sabrat ću se, gospodična, ovo sam se povjerila samo
vama! Vi ste mi sada više od majke! Ako i budem morala
održati riječ i uzeti kneza, srce mu neću moći nikada dati.
Tako, Ana Marija, tako govori kontesa Herber, 3 ne
prepuštati se sentimentalnostima. Odgajali smo vas osamnaest godina u
sjaju i raskoši, za budućnost sjaja i raskoši, a sad sve to baciti u prah
zbog jedne prolazne obične sentimentalnosti! Ana Marija, dođite, uredite
se, čekaju nas!
Odmah, gospodična, samo, molim, ni riječi o tome,
ja sam jaka, vrlo jaka!
Tako je, Ana Marija, još ste vi kontesa! Ne smijete
dopustiti da vam se odmah Čita na licu što mislite i kakvo
vam je raspoloženje.
Hvala vam na savjetu, gospodična! Imate pravo,
ako otkriju, mogu me odmah onemogućiti i ode začas moje
lijepo snatrenje. Znate kako majka obožava kneza! Otac
ga također voli, a on se, to vi dobro znate, ne voli uzru
javati. Njemu je pravo sve Što majka uradi.
VI
Sutradan je došao knez zajedno s grofom Kaltbrune-nooi. Dočekali su ih
svi na obali. Knez je bio upravo presretan, te se nije odmicao od Ane
Marije.
Grof Georg Kaltbrunen odmah je uvidio da knez nije nimalo pretjeravao.
Kontesa Marija Terezija bila je vrlo lijepa, iako ne tako kao njezina
sestra. On je bio vrlo zadovoljan.
Proračunati njemački grof odmah se prihvatio kontese, kao da se to samo
po sebi razumijevalo da će ona biti njegova. Knez je skakutao oko Ane
Marije, te joj odmah s puno važnosti saopćio:
Moja draga Ana Marija, možete se radovati. Naše je vijeće jednoglasno
odobrilo moje zamke s vama. Pomislite, Ana Marija, s vašom su slikom
toliko ushićeni, a kako će
tek biti ugodno iznenađeni kad vas osobno upoznaju. Vi, čarobna Ana
Marija.
Knez se od ushićenja zaboravio i pogladio kad obale ruku Ane Marije.
Mlada kontesa poslušala je savjet svoje stare odgojiteljice, te je bila
upravo napadno ljubazna s knezom. Grofica Regina mahala im je s
broda, te se vrlo radovala gostima. Njezinoj je taštini laskalo Što su,
njima za ljubav, knez i njegov prijatelj došli na ljetovanje ovamo, u to
malo i neznatno mjesto. Ujedno ju je zanimao i novi ženik njezine
Marije Terezije.
Sa svom potrebnom pažnjom grofica Regina pozdravila se s knezom, ah'
nije zaboravila ni grofa Georga. Više bi željela da je on mlađi, ali je bio
vrlo ugodne vanjštine, te svojim promišljenim dostojanstvom odavao
pravoga aristokrata, i to joj je vrlo godilo.
Dok su gosti mijenjali odijela, grofica je imala priliku da razgovara sa
svojom kćerkom.
No, Marija Terezija, kakav je dojam ostavio na
tebe grof?
Moj je tip, majko.
Nije li prestar za tvojih osamnaest godina?
Njemu može biti još jedanput toliko! Ja ne bih ni
željela mlađega! A konačno, ne mora ni biti ništa od toga.
Prava moja kći! Koliko mi je muke zadala Ana Ma
rija dok se konačno izjasnila za kneza. Samo je govorila:
»Kako vi, majko, odredite! Nije mi drag, a nije baš ni
mrzak! Sanjala sam o nekom drugom knezu kada ste mi
ga najavili! Ali, ako treba da ga uzmem, neka bude!«
Ana Marija! Naša Ana Marija! Ona je, majko, ide
alist! Ja bih bez premišljanja uzela kneza, iako moram is
kreno priznati, ni meni se mnogo ne sviđa. Jedino što je
vrlo pristojan, mio, prijazan, dobrodušan, svemu se divi,
sve ga oduševljava, na sve pristaje, kao da i nije knez.
Marijo Terezija, moja kćeri, ti sve vidiš, ti previše
vidiš za svoju mladost, ali nisi kazala svoje opažanje Ani
Mariji.
Zašto me držite takvom, majko? Ana Marija nije
nimalo oduševljena knezom, zato što uistinu nije lijep,
nema stasa, gotovo je manji od nje. Ako bismo joj iznijeli
sva moja zapažanja, mogla bi razvrći zaruke.
Pretjeruješ, kćerko, to Ana Marija ne bi učinila,
previše je nježna i pod mojim utjecajem. To bi bila svjet
ska sablazan! Knez od Macklenburga! Ne, oh ne, to je
svršena stvar! Ana Marija bit će kneginja! Moja kćerka
nosit će kneževsku krunu. Bit će visoko nad našim grofov
skim dostojanstvom. Ona je starija, njoj pripadaju, čim se
uda, ovi moji dragi obožavani biseri, oh, dijete moje, milo
dijete. Opet ti ponavljam, ni riječi o našem razgovoru
Neka za nj ne sazna Ana Marija! A sada se presvući i ti,
jer je stol prostrt na palubi broda. U salon ćemo poći na
crnu kavu.
Znam, majko, što će zatim biti.
Kako ti sve pogađaš, draga moja kćeri?
Zar ne, majko, Ana Marija će svirati, a ja ću morati
da pjevam.
Zar ti to neće biti drago, moja draga Marija Tere
zija?
Nastojat ću da zadovoljim naše goste, majko.
Grofica Regina željela je sreću svojoj djeci, pa je bila
uvjerena da će njezina kćerka, kada postane kneginjom, postići u svakom
pogledu željenu sreću. No sjetila se riječi i držanja svoje starije kćeri, te
joj u duši odobravala. I priznala je to u sebi: Ana Marija od prvog dana
poznanstva nije bila ushićena knezom. Najedanput se grofica trgne, kao
da sam sebe kori: »Ja razmišljam o osjećajima svoje kćerke, a kabina s
biserima nije zaključana.«
Pohiti žurno u utrobu broda, pogleda u kabinu, stade motriti školjke i
razmišljati:
»Moji dragi, divni biseri, nakit koji blješti zavodljivim sjajem, biseri
kakvih nema u cijelom kraljestvu, na kojima mi zavidi i najmoćnija žena
ovoga carstva. Ne samo da mi zavidi, ona je željela da oni rese njene
grudi. Njoj, najljepšoj kraljici svijeta, bila bih ih žrtvovala samo iz
prestiža pred aristokracijom kraljevstva, ali mi je srce treperilo od
pomisli da ću se morati dijeliti od njih. Dobila bih bajoslovnu svotu
navaca, tražila bih druge bisere po cijelom svijetu, ali sam ipak zahvalna
spletki dvorskih gospoda, rođakinji grofici Keglević i svemoćnoj Idi
Ferenczi, što je kupnja bisera osujećena. Godi mi neizmjerno da ih je že-
ljela imati kraljica Jelisava, taj moj dvojnik, kako tvrde mnogi naši
znanci, koji osobno poznavaju mene i njezino veličanstvo. Ove ćemo
zime svakako ići u Beč, te ću sve učiniti da dobijem poziv na dvorski
ples. Kako bih se željela sastati s njezinim veličanstvom! Da mi je samo
doznati kakvu će odjeću ona imati! Kosu ću pojačiti umjetnom, samo da
što više sličim na nju. Nanizat ću na grudi ove svoje predivne bisere, pa
neka me promatra najljepša kraljica svijeta, te neka sama sudi jesmo li
slične jedna drugoj. Kako bih željela da ona dođe na ples, pa još u pratnji
svemoćne i na nju ljubomorne gospođe Ide Ferenczi! Ti, ukrasu moj
dragi, privlačivi, zašto tebe ne može stvoriti ljudski um? Zašto nije taj
napredni um ništa izmislio, kako bi se vječno sačuvao tvoj sjaj? Zašto je
zatajio? Ti, moje drago i najmilije blago, za kojim čeznu sve žene svijeta,
stanovale one u kraljevskim dvorovima ili u slamnim kućicama u
posljednjem selu Indije, učene ili neuke, i one dobre i moralne isto tako
kao i opake, zlobne, nemoralne, sve čeznu jednako za tvojim sjajem,
tvojom krasotom, jer ih sve činiš dražesniiim i privlačnijim!«
Grofica Regina srvne pogled na školjke te sva protrne. Jedna školjka bila
je otvorena, a na otvoru je ležala uginula bisernica. Oprezno izvadi
školjku i položi je na pod. More je teklo iz školjke, a životinjica se
rastegnula, te ispuštala ljepljivu sluz, pri čemu je neugodno zaudaralo.
Grofici Regini zgadila se bisemica, ali strah zbog bisera nadjačao je
gađenje. Prstima podigne sluzavu biser-niču, napipa u njoj svoje bisere i
sva se razblaži od sreće. Oprezno položi Školjku na pod i pogleda
bisernicu, te će zahvalno, ali i prezirom, sama sebi:
„Zašlo baš ti, ogavna životinjice, kojoj se ne raspoznaje ni glava ni rep,
niti se vide usta i oči, niti imaš njuha ni sluha, zašto baš ti ne vidiš kakve
divote stvaraš? Ti, sluzavo, gadljivo biće, zašto je tebi dana mogućnost
da izlučuješ tako dragocjenu materiju? Na koji način omogućuje priroda
baš tebi da stvaraš sjajne, okrugle i tako ljupke bisere, da nadmašuješ i
ljudski um? Kako si mogla ti, sluzava i gadna životinjice, svojom
blještavom materijom za-nijeti žene svijeta, te Čeznu za tobom? Zašto na
mene tako djeluješ da budiš, strast i razbudu u meni, kakva je to moć i
snaga u tebi, ti ružna i gadna bisemice?«
Grofica pogleda uginulu bisernicu koja se još više raširila. Zgrozi se nad
njom, stisne je prstima i osjeti kako su joj sve ruke meckavo ljepljive od
uginule životinjice. Iziđe iz kabine, pažljivo zaključa vrata i popne se na
palubu broda gdje su je nestrpljivo očekivali gosti i njena družina.
Za objedom je grofica pričala kako je opazila otvorenu školjku i
protrnuia od straha za svoje drage bisere. Knez je pažljivo slušao,
popravljajući svoj monokl, a grof Georg je prestao jesti i s puno važnosti
obratio se grofici:
Zar ste bili sasma sami?
Da, grofe!
60
Sto ste onda uradili, grofice?
Školjku sam izvadila, položila je na pod i okretala
je sve dok nisam u njoj napipala svoje bisere.
Za grofa Siegfrieda i grofa Georga grofica Regina postala je pravo čudo
od smjele Žene. Obojica su, kao dogovoreno, skinuli monokle i
promatrali je. Knez je sućutno upita:
Jeste li se veoma bojali, dok ste svojim rukama
dirali bisernicu, da će vam se Što dogoditi?
Nisam se, kneže, bojala, samo mi se gadila uginula
životinjica.
Obrati se svome mužu i reče:
Poslije objeda ići ćeš sa mnom u kabinu da vidiš
kako ona uginula gadno izgleda.
Smijemo U se i mi pridružiti, draga grofice?
Naravno, kneže, smijete, bit će mi, dapače, drago.
Samo, neka s nama ne ide Ana Marija, da ne vidi
tu uginulu Životinjicu.
To bi se, kneže — reče Ana Marija — moglo reći
za sestru Mariju Tereziju, ali, meni je to poznato, ja sam s
majkom i s gospodinom Rankom pomagala bisere stav
ljati u Školjke.
Vi se, Ana Marija, niste bojali tih životinjica?
Ja baš nisam slagala bisere u Školjke, sve je to ra
dio sam gospodin Ranko.
Ana Marija se sva zažarila spominjući Rankovo ime, jer joj je i sama
pomisao na njega postala dragom. Pogleda kneza koji je kraj nje sjedio i
Čeznutljivo promatrao. Bilo joj je da zaplače od očaja. Ništa joj se na
knezu nije sviđalo, sve ju je odbijalo: velika glava pokrivena rijetkom
plavom kosom, mali nos i napadno duga brada. Jedino su oči bile lijepe,
plave i velike. Ali je bio sušta protivnost lijepom Ranku. Obrva gotovo
nije ni imao.
U mislima predoči sebi Ranka, sva se zgrozi i pomisli: »Ovaj ovdje,
kojega ne ljubim, bit će moj muž. Sudbino, sudbino, zašto si tako
nemilosrdna!«
Knez joj se obrati, te je upita:
Jeste li se veoma obradovali, Ana Marija, kad ste
čuli da dolazim?
Kako da vam kažem, kneže. .. Vaše mi je društvo
vrlo ugodno . .. Da, veoma sam se obradovala.
Ana Marija je govorila polagano, te je bila presretna kad ju je majka
upitala:
Ana Marija, ti ćeš poslije objeda reći mornaru neka
otiđe po Ranka da izvadi bisere iz uginule bisernice.
Ana Marija se nasmiješi od sreće, te će majci:
Kad malo zahladi, možemo, majko, svi poći po go
spodina Ranka.
Naročito je napadno naglasila riječ »gospodin«.
Nemoj zamarati gospoda, Ana Marija, neka ide
sSm mornar.
Nama će biti drago, grofice! Zar ne, Georg? —
obrati se knez grofu.
Svakako, visosti, svakako — odvrati suho grof
Georg, te se opet okrene prema Mariji Tereziji kojoj je
dotle nešto živo dokazivao.
Ana Marija pogleda kneza. Bilo joj ga je žao jer je on sam spomenuo da
ide s njom Ranku, kod koga su joj bile misli i kamo ju je srce vuklo.
No, Ana Marija, još mi niste odgovorili jeste li se
radovali mom dolasku?
Vi ste vrlo dobri kneže. Iznenadilo me da ste došli
iz vaše prijestolnice ovamo u zabitno malo mjesto.
Dosta ste rekli, lijepa Ana Marija! Meni je ovdje li
jepo i bit će mi krasno uz vas u vašem milom društvu.
Ana Marija se malo trgne:
Nemojte pretjerivati, kneže, ja nisam takva kakvom
me vi držite.
Ja sam u to duboko uvjeren, draga Ana Marija, čim
ste pristali da budete mojom. Ja sam presretan, jer ste time
dokazali da ste dobri. Vi ste me vrlo, vrlo usrećili.
Ana Marija opet pogleda kneza, te uzdahne napadno duboko. Pogleda
svoju odgojiteljicu, i ova joj se blago nasmiješi i nezamjetno kimne
glavom, kao da je htjela reći: »Samo hrabro i smjelo, moja draga Ana
Marija! Ne smijete se prepuštati maštanju.«
Brodski konobari donosili su nova jela. Knez je često pogledavao grofa
Georga jer su se obojica divila dobrim jelima koja su se donosila na stol.
Juha od pilećeg sitniša, pa prvo predjelo, pa kuhane ribe, pa pečeni pilići
s miješanom salatom, nakon toga jastozi s majonezom, a kao poslastice
razne vrste kolača. Pića je bilo na izbor, prvorazredna šljivovica i likeri
najpoznatije svjetske marke. Za ribe bijelo vino, a za pečenje dalmatinski
opolo. Obitelj Herber navikla je na brojna i fina jela, to je već bilo po-
znato i knezu. Grof Georg divio se jelu, te mu se svojski osvećivao.
Nakon gotovo dva sata konobar je najavio da je u salonu prostrt stol za
crnu kavu.
Muškarci su bili razdragani obilnim jelom koje je trebalo zaliti finim
vinom. Grof Herber pričao je grofu Ge-orgu o svom velikom
gospodarstvu, a naročito o divnoj šumi koju je naumio prodati, i kako se
za nju natječu francuski i engelski trgovci. Govorio je o velikim svotama
novaca, što je grofa Georga stavljalo u nepriliku, pa je samo kimao
glavom. Cas je popravljao ovratnik od košulje, čas manšete na rukama, a
najviše se bojao za svoj monokl s kojim se dosta namučio dok ga je
sigurno namjestio. — Nisam imao prilike vidjeti vaše vlastelinstvo, ali
sam čuo pričati kod nas u Njemačkoj kako su pojedina vlastela
u Hrvatskoj neobično bogata. Kod nas se govori da je to tako veliko
bogatstvo da se mnogi smatrate sasvim samostalnim u državi.
Grof Herber se samosvjesno smješkao, te sa zadovoljstvom gladio bradu.
Samo Što nije rekao grofu Georgu: »I ja pripadam u red takve bogate
vlastele!« Ali se predomisli, te nadoda:
Kod vas u Njemačkoj ima mnoštvo plemića, gro
fova i različitih velikaša, pa vas nije moguće tolike nadariti
zemljom. Vi ste većinom u državnoj službi upravni viši
činovnici ili ste u vojsci časnici.
Imate pravo, gospodine grofe, mi, plemstvo u Nje
mačkoj, glavni smo i najjači, najsigurniji i najpouzdaniji
stup njemačke države.
Zar nije i kod nas tako, dragi grofe Georg? Pa mi
smo srž carstva austrijskog, bez nas ne bi ono moglo ni
kako postojati. Mi, vlastele, gospodari smo ogromnih sela
i zaselaka, strah i trepet svoga kraja, držimo gotovo sva
dobra u svojim rukama. Vezali smo na taj način stanov
nike, te su ovisni o nama, a mi svi zajedno prejasnoj kruni
austrijskoj.
Grofica Regina pogleda svoga muža. Njoj se nije svidjelo što samo
njezin muž zaokuplja grofa Georga. Ali se grof Herber nije dao smesti,
već nastavi:
Kod nas je prije bilo još veće vlastele. Bilo ih je u čiloj Hrvatskoj oko
petnaest, a među njima je bio najugledniji veliki i moćni grof Petar
Zrinjski. Bio je tako jak i moćan da se digao na našega cara austrijskoga.
Baš na njegovoj nevjeri mi, Herberi, temeljimo svoj ugled i svoje
bogatstvo. Moj djed general Herber poslan je od njegova veličanstva
cara Leopolda da šatre i upokori gorde grofove Zrinjske. Moj pradjed
došao je u Karlovac s velikom vojskom, ali se nije odmah upustio u
borbu, već je kao
dobar strateg, negovorio Zrinjskoga da ode u BeČ i da se ispriča pred
njegovim veličanstvom. Grof Zrinski nije dugo htio ništa čuti o tome,
već se zatvorio u svojoj tvrđi Ozlju. Moj pradjed nije prestao nagovarati
grofa Zrinjskog, te ga je privolio tek onda kada mu je predao vlastoručno
pismo cara Leopoida, koji ga lijepo moli da dođe u Beč, da se
porazgovore, te da osobno urede nesporazum. Grof Zrinjski je
povjerovao, te otišao u Beč i, kako vam je sigurno poznato, nije se više
nikada vratio, već su pogubljeni i on i njegov Šurjak knez Frankopan u
Bečkom Novom Mjestu. Grof Georg je pozorno slušao grofa Herbera, te
nekoliko puta ponovio:
To je vrlo interesantno, to je upravo veoma zanim
ljivo, o, da, ja sam Čuo za grofove Zrinjske i Frankopane.
Grof George naglasio je riječ Zrinjski i Frankopan tako da je i knez
Sicgfried svrnuo pogled na njih, te reče grofu Herberu:
Ja sam mnogo čuo, a i čitao, o glasovitom grofu
Zrinjskom koji se bio povezao s Venecijom i Francuskom,
a govori se da mu je nudio savez i sam turski sultan.
Da mu nije austrijska Špijunaža ušla u trag i pomela
diplomatskom intrigom već ugovorenu pomoć od strane
tih vlada bio bi učinio veliko djelo za svoju domovinu
Hrvatsku. Sigurno je da bi je odvojio od austrijske krune,
a možda bi se dogodilo i to da bi taj grof Zrinjski srušio
moćno austrijsko carstvo.
Na te riječi kneza Siegfrieda svi su digli glave. Kako može taj mali
meklenburški knez izustiti da bi netko mogao i pomisliti, a kamoli
izgovoriti da se sruši carstvo austrijsko na čelu s moćnom dinastijom
Habsburga!
Grofica Regina se usplahiri, te reče knezu:
Pustimo Zrinjske, vaša visosti, njih više nema.
Nemojte, draga grofice, to je vrlo zanimljiva tema.
Kod nas se na grofove Zrinjske gleda drugačije nego tu kod nas. Ja samo
utvrđujem činjenicu da je grof Zrinjski mogao srušiti austrijsko carstvo,
da se digao protiv cara Leopolda. Lud je bio što je vjerovao i napisanoj
riječi Le-opoldovoj.
Grof Herber počeo se smijati, te reče knezu:
E, nemojte tako govoriti, vaša visosti, to ne bi bilo
dobro za nas Herbere. Ali, gdje je grof Zrinjski bio dora
stao mome pradjedu generalu i pouzdaniku cara Leo
polda? Moram istini za volju reći da za grofa Zrinjskog
povijest kaže da je bio junak na maču, kakvoga je povijest
rijetko zabilježila, duhom da je bio velik, a tijelom goro
stas. Moj je pradjed bio tijelom slab i sitan, ali duhom
jači od grofa Zrinjskoga, što se vidi i po tome što je nad
mudrio grofa Zrinjskoga. No, što kažete, gospodo? Zar
nije moj pradjed bio izvanredan strateg? Njemu je pošlo
za rukom svladati jačega od sebe, ne povukavši ni mača
iz svojih korica. To je bio taj naš čuveni pradjed general
grof Herber.
Grof Antun Herber slavodobitno pogladi bradu, kao da je on sam
nadmudrio Zrinjskoga. Oči su mu sjale od groznice, a još više od dobrog
vina. Činilo se kao da očekuje da mu povlađuju.
Grof Georg prihvati monokl koji mu se od vrućine oznojio i skliznuo s
oka. Obriše lice i monokl, pomno ga namjesti, te se učtivo obrati grofu
Antunu Herberu:
Jest, mora se priznati, to je bio neizmjerno dobar
potez vašeg pradjeda, time je on uistinu učinio neprocje
njivu uslugu austrijskom caru.
Knez Siegfried se naglo okrene grofu Antunu, ali riječi upravi više grofu
Georgu:
Rekao sam, dragi George, to se ne Ja opisati, s tim
pothvatom bila je u pitanju carska kruna austrijska.
Baš mi je milo, dragi grofe, Što sam doznao od vas
koliko su vaši pređi vrijedili veličini i moći austrijskoga
carstva.
Ja se ponosim time, ali moram priznati da prejasna
carska kuća Habsburg cijelo vrijeme otada bogato nagra
đuje naš dom svim počastima i dobrima, različitim prizna
njima i odgovornim položajima u državnoj službi.
Grofica Regina vratila se u salon iz komorice kamo je bila pošla da
pogleda biserne Školjke, a najviše zato da vidi uginulu bisernicu, da ne
bi kojom nesrečom stradalo njenih divnih dragih deset bisera koji su se
još nalazili u školjci.
U salonu je zatekla goste kako sjede i piju crnu kavu i vino. Njezine
kćeri dosađivale se sa svojom drugaricom, a grof Antun nije prestao
pričati o svojim slavnim predima.
Ventilator, koji se vrtio na stropu, blago je hladio i čistio zrak zagušljiv
od mnoštva popuŠenih cigareta. U salonu je bilo ugodnije nego na palubi
broda gdje je svom snagom pržilo sunce.
čim se smjestila i uzela hladno piće, grofica Regina obrati se Ani Mariji:
Sada je ona bisemica još gadnija. Iz nje curi neka
ljepljiva sluz, te veoma zaudara. Bojim se da ta smrdljiva
tekućina ne naškodi mojim dragim biserima. Pomisli,
draga Ana Marija, deset bisera! To bi za mene bilo stra
šno. Veći udarac ne bi me mogao stići. Pomisli, deset bi
sera!
Grofica Regina rekla je to s nekim reskim naglaskom, tako da su se svi
okrenuli k njoj. Uslužni knez Siegfried odmah se ponudi:
Ako mislite, draga grofice, da bi za vaše bisere
moglo biti kasno i pogibeljno, ja ću odmah otići po vašega
ribara da ih izvadi.
Hvala vam, kneže! Ja bih poslala mornara, ali je
Ana Marija predložila da svi pođete po njega, a vi ste se,
kneže, složili s njezinom prijedlogom.
Knez se kao na peru okrene prema Ani Mariji:
Jest, da, da, imate pravo, draga Ana Marija, poći
ćemo zajedno po vašega ribara.
Ana Marija se zbunila, skupila je obrve i, naglaŠujući posljednje riječi,
odgovorila knezu:
On je sin ribara, ali gospodin Ranko je student filo
zofije. On nama čini uslugu i bez njegove pomoći majka
ne bi mogla njegovati svoje bisere. Zar nije tako, majko?
Gospodin Ranko je fin, obrazovan gospodin.
Rekavši to, Ana Marija podigne glavu, a pogled joj se sukobi s pogledom
odgojiteljice. Naglo pocrveni i ponikne. Rukama je popravljala čas kosu,
čas haljinu.
Imaš pravo Ana Marija — reče grofica Regina —
taj Ranko nije baš običan ribar, ali nije ni gospodin, kako
ti kažeš. No moram priznati, vrlo je učtiv, fin mladić, ali
ono što je, gospodo, na njemu naročito, to je njegova lje
pota:
Ako zapovijedate, grofice, možemo odmah krenuti.
Ja bih bila za to, kneže, ali je vani takva užasna
omara da još moramo pričekati neko vrijeme, jer Ranko
ne stanuje uz samu obalu, već na strmini nad morem.
Grof Herber obrati se grofici:
Draga Regina, ti si danas sva zaokupljena svojim
biserima, a mene koriš što knezu i grofu Georgu pričam
o našoj obitelji. Deset bisera, draga gospodo, to je sitnica,
kad ih ima još trideset i šest puta toliko. Zar misliš, draga
Regina, da gospodu ne bi zanimalo da saznaju kako su
stari ti biseri.
Grof Herber nije ni čekao odgovora svoje supruge, već nastavi pričati,
ponosan i pod utjecajem alkohola:
68
— Pošto je kraljevski sud proglasio krivim grofa Zrinj-skog i kneza
Frankopana, carska im je kuća oduzela sva njihova imanja. Naš pradjed
general imao je dužnost da pazi da se Hrvati ne bi pobudili zbog
Zrinjskoga koji je među njima bio vrlo omiljen. U Karlovcu je naš
pradjed imao vjerne suradnike, pukovnika grofa Paradajzera, te kapetane
Sauera i Lembergera. Oni su bili vjerni pomagači našega pradjeda
generala i odmah, čim je Zrinjski otišao u Beč, dođoše s jakom pratnjom
u tvrdi i po bogastvu na glasu poznati grad Ozalj, odakle su u karlovačku
tvrđavu prenijeli sve vrijednosti grofa Zrinjskih. Grof Zrinj-ski imao je
vrlo obrazovanu suprugu Katarinu Zrinjsku, koja se opirala, te nije dala
nositi vrednote svoje obitelji. Naš pradjed bio je kavalir, pa je popustio,
ali je potajno poslao glasnika samom caru Leopoldu, te mu je javio ko-
liko neizmjerno blago leži kod grofa Zrinjskog u Ozlju. Tražio je upute
Što da radi, a naročito ga je zanimala sudbina Zrinjskih i Frankopana.
Vidite kako je naš pradjed na sve mislio, premda je bio vojnik od glave
do pete, ali uvijek je postupao ispravno, te nije htio ništa raditi na svoju
ruku. Njegovo veličanstva car Leopold odgovorio je vlastoručnim
pismom pradjedu i taj list mi čuvamo u svojoj obiteljskoj riznici.
Napisan je godine 1671. Iz sadržaja lista vidi se da car Leopold moli
našega pradjeda neka odmah pokupi sav pokretni imetak iz grada Ozalj,
Carskoj riznici u Beč neka se pošalje sav zlatni i srebrni novac. Našem
pradjedu napisao je od riječi do riječi ovako: »Vama, vjerni i odani
naš dragi generale, prepuštam sve drugo. Zadržite to sebi ili, prema svom
nahođenju, podijelite kome hoćete.« Od godine 1671. svi su biseri po
želji njegova veličanstva u posjedu naše obitelji. Zato se, gospodo,
nemojte čuditi što moja supruga toliko bdi nad biserima znamenite i
gorde grofice Katarina Zrinjske, koja
je umrla u zatvoru u Grazu, jer je bilo dokazano da je nagovarala svoga
muža da Hrvatsku otkine iz tadašnjeg austrijskog carstva.
Dragi Antune, pa to ništa ne zanima kneza, a još
manje grofa Georga.
Krivo sudite, draga grofice, baš naprotiv, nas u
Njemačkoj to zanima, a naročito mene jer sam o tome či--
tao neSto drugačije.
Vidite, kneže, baš mi je drago da ste mi to rekli, pa
vam to i povjeravam, a kad budete član naše porodice,
pokazat ću vam i vlastoručno pismo njegova veličanstva
u kojem veliča zasluge našega pradjeda za carski dom, što
su na tako lagan način uhvaćeni izdajnici grof Zrinjski i
knez Frankopan. Car od riječi do riječi piše: »Samo vama,
vjerni naš generale, javljam da je naša želja da se izdajnici
pogube. Mi smo uvjereni da če sud naše želje usvojiti.
Time će biti zaplijenjena sva imanja grofova Zrinjskih i
Frankopana.« Uvjeren sam. dragi kneže, da je u Njemač
koj krivo prikazano da je naš pradjed samovlasno prisvo
jio imetak grofova Zrinjskih. Opet vam ponovljam da još
čuvamo sve darovnice koje je naš slavni pradjed dobio od
prejasnog doma Habsburg.
Vrlo je interesantno to sve što pričate, dragi grofe.
Meni nije bilo poznato ništa o tome, ali je moj prijatelj
knez Siegfried dosta upućen u slučaj grofa Zrinjskog i
kneza Frankopana.
Jest upućen, samo krivo što se tiče vaše porodice.
Dragi grofe, drago mi je da sam vam to pričao i
tako vam slučajno razjasnio, kao i dragom knezu, svom
budućem zetu. Samo još napominjem da su i ovdje u jav
nost ubacili povjesničari da su naš preslavni pradjed grof
Ivan Herber, grof Paradajzer i kapetani Sauer i Lemberger
uzeli i dopremili veliku blagajnu Zrinjskih iz Ozlja i podi-
70
jelili između sebe sve blago obitelji Zrinjskih. Sve su to iznijeli ti
hrvatski povjesničari po nekim zapisničarima iz onoga vremena, koji su,
po naređenju kraljevske komore, vršili popis dobara. Ti zapisničari,
prepisivači, neki Franjo Spoljarić i Petar Prašinski, upisali su, navodno,
po pričanju vjernih dvorjana obitelji Zrinjskih, da je naš. slavni pradjed
sam svojom rukom skidao ove Čuvene bisere s vrata same grofice
Zrinjske Katarine kad ju je uhapsio i dao odvesti u zatvor u Graz.
Pomislite, takvo nešto usuđuju se ti hrvatski povjesničari iznositi o mom
slavnom pradjedu.
Daj, dragi Antune, prestani gospodu zamarati! Evo,
sparina već malo jenjava, pa ću predložiti našim dragim
gostima da se provezu morem. A neka koji mornar ode
po Ranka da izvadi bisere iz uginule školjke jer sam vrlo
nestrpljiva, a nervira me i sama pomisao da moji dragi
biseri stoje i dalje u toj crknutoj, smrdljivoj, sluzavoj živo
tinji.
Prestat ću, draga Regina, dragi kneže i grofe, samo
zasad, ali toliko da nešto znadete o našoj obitelji. Još
samo ovako uzgred napominjem da nije tako davno što se
u gradu Ozlju, u podrumu dvora, pronašla riznica grofova
Zrinjskih.
Grof Antun Herber približi se knezu Siegfriedu, te će nešto tišim glasom:
Pomislite, govori se da se tamo pronašla kraljevska
kruna. Šapuće se da je obitelj Zrinjskih čuvala već stolje
ćima staru krunu hrvatskih kraljeva, ali ja držim, da je tu
krunu grof Zrinjski dobio iz Francuske od svojih saveznika.
Zamislite, tako je daleko išao grof Zrinjski! Da mu je pošlo
za rukom otcijepiti Hrvatsku od Austrije, sebe bi proglasio
kraljem Hrvatske. To sam vam tako rekao, ali sve je to
tajna i sve što se našlo u toj tajnoj riznici odneseno je u
Beč jer se predmnijeva da je uz golemo blago, koje je tamo
pronađeno, bilo i starih pergamena kojima će se poslužiti naša
diplomacija, naročito protiv Francuske i Turske.
Knez Siegfried i grof Georg samo su iz učtivosti pažljivo slušali
domaćina grofa Antuna Herbera, pa oba, kao dogovoreno, odgovore:
Vrlo interesantno, dapače neobično interesantno.
Grof Georg još doda:
Sada je vrijeme da se posvetimo grofici i konte-
sama, bit će nam vrlo drago ako budemo mogli pratiti
mornare kad pođu po ribara da izvadi bisere.
Ana Marija nije pročula primjedbu grofa Georga, te će napadno oštrim
tonom:
Gospodin Ranko je student filozofije, grofe, on Čini
nama veb'ku uslugu.
Svi su ustali, samo je grof Antun Herber ostao da sjedi. OČi su mu
svjetlucale od dobra i obilna pića, te je slavodobitno rekao:
Da, vidite, moja gospodo, to malo što sam vam re
kao dokazuje da moj slavni pradjed nije od imovine Zrinj-
skih uzeo ni ono što mu je dopustilo njegovo veličanstvo
car Leopold. Ako je uzeo za našu obitelj bisere grofice
Katarine Zrinjske, sigurno je na to bio ovlašten. A ja sam
uvjeren da je naš pradjed, general grof Herber, bio tako
dobro odgojen da nije baš on osobno skidao s vrata bisere
grofice Zrinjske, već je zacijelo samo izdao nalog da to
učini netko od njegove pratnje.
Dragi Antune, nemoj više govoriti o tome, meni je
glavno da ja imam te prekrasne bisere. Da li ih je tvoj
pradjed oduzeo sam osobno od grofice Katarine Zrinjske,
ili je izdao nalog, to se mene ne tiče. Ja ih nosim s velikim
ponosom i radošću, jer su sada najveći i najvredniji u au
strijskom carstvu, a odsada će sjati tako da će od njih
blještati plesna dvorana kad ja uđem. Moja pojava ukra-
šena predivnim biserima zasjenit će i okrunjene glave pre-jasnoga našega
kraljevskoga doma.
Ali, draga mama, vi tako zaneseno govorite o bise
rima, a tatu korite što pripovijeda kako su oni ušli u po
sjed naše obitelji.
Moja Ana Marija, ja sam presretna što ih nosim,
što rese moje grudi i što s pomoću njihove ljepote moja
osoba postaje sve zanimljivija. Ali sada je dosta, možemo
se razići. Ja ostajem uz svoje bisere, a vi se provozajte, te
pošaljite Ranka da uredi ono s uginulom školjkom.
Mornar je došao i javio da čamac čeka i da mogu odmah krenuti.
Svi su se počeli užurbano spremati. Grofica ih je upravo tjerala govoreći:
Pošalji, draga Ana Marija, odmah Ranka, a vi se
kupajte, more je predivno. Zar ne, grofe George?
Očaralo me, grofice, divno plavo more. Ovaj vaš
kraj je čaroban, priroda je upravo prekrasna, malo divlja,
ali baš zato upravo privlačna.
Vjerujem, dragi grofe, ah“ više uživam u dotjeranom
Monte Carlu, Nici, Opatiji, pa Ostendeu, to su za mene
otmjena kupališta, ovdje sam ja... da, vi već znate
zašto...
Kontese su došle u bijelim svilenim haljinama. Lagana svila lepršala na
njima, premda je bio miran vrući dan. Za njima je došla gospodična
Leopoldina, noseći kupaće kostime.
Knez Siegfried gledao je umiljato Anu Mariju i sve više se u nju
zaljubljivao. Ali kad je opazio da pratilica nosi grofičine kupaće kostime,
obrati se grofu Georgu:
Dragi George, pobrini se za naše kostime, naši su
sobari na kopnu, a mi smo sasma zaboravili da bi se
mogla pružiti prilika za kupanje.
Nije potrebna žurba, visosti, za kostime — reče Ana
Marija. — Mi se vraćamo na brod, a zatim idemo na ku
panje! Pa ni vi, draga gospodična Leopoldina, ne morate
nositi kupaće kostime, uzet ćemo ih kasnije kad dovezemo
gospodina Ranka.
Zašto tako, draga moja Ana Marija? — reče grofica
Regina. — Ja mislim da se vi odvezete na kupanje, a da
pošaljete druge po Ranka.
Kako ti, majko, želiš, ali mislim da mornari ne bi
točno izvršili tvoj nalog, pa bi se moglo dogoditi da tvoji
lijepi biseri ostanu predugo u uginuloj bisernici, a ja znam
kako ti nad njima strepiš.
Dobro, moje dijete! Kako ti na sve misliš! Učini
kako želiš, glavno je da se sve uredi s mojim dragim bi
serima.
Svi su se spustili ljestvama u čamac koji ih odveze prema obali gdje je,
na početku grada, na uzvisini, bila kuća ribara Lovre Petričića.
Za kratko vrijeme mornari su doveli čamac pod hridi u jednu malu uvalu,
gdje je bilo spremište za ribarske Čamce Lovrine družine i mala kamena
kućica gdje su držali svoje lovačke potrepštine.
Cim su došli u uvalu, jedan mornar počeo je zvati:
Gospodaru Lovre! Gospodaru Lovre!
Nitko se nije javljao ni na ponovno dozivanje mornara. Jedan mornar
reče:
Znam ja, nema nikoga kod kuće. Nedjelja je, gospa
Luče otišla je u crkvu, a gazda Lovro malo u društvo na
razgovor i čašu vina.
Zovite gospodina Ranka, mornari!
Neće biti ni njega, kontesina, on je sigurno otišao
u grad na šetnju. Gospodin je od velike Škole, ali posto je
ono našao bisere i dobro ih prodao, nosi se pravo gospod-
ski, a momak je da ga je milina vidjeti, pa znate, kontesina, Što je lijepo i
oku je drago.
Sto ćemo sada? Moramo ga naći, potreban je, stvar
je vrlo važna.
Grof Georg razgovarao je vrlo živo s Marijom Terezi-jom, te se istinski
divio lijepoj prirodi okolice, a najviše se čudio kad su mu mornari
tumačili kako je čitava Šibenska luka prirodno tako stvorena da je
nikakva vojnička sila ne može osvojiti, te da nema graditelja koji bi znao
i mogao napraviti takovo remek-djelo.
Knez je također bio oduševljen, ali je bio nešto uzbuđen jer je Ana
Marija bila zabrinuta kako će pronaći Ranka. Jedan mornar predloži da
bi bilo vrlo uputno otići gore do kuće.
Velika je vrućina, pa jeka ne nosi toliko, možda nas
nisu ni čuli.
Ana Marija se ponudi da će ona poći gore do kuće. Sestra joj savjetova,
na stranom jeziku, da po toj vrućini ne ide na takav brijeg, već neka
radije pošalje mornara.
Ana Marija svrne pogled na odgojiteljicu. Gospodična Leopoldina uprla
je pogled u nju, nije ništa rekla, ali se vidjelo da ne odobrava njezinu
namjeru. Ana Marija će opet:
Ti, draga sestro, ostani s gospodom. Uživajte u toj
lijepoj uvali, a ja se idem propitati za gospodina Ranka.
Možda ćemo ga morati potražiti u gradu. Znaš kako je
majka u brizi za bisere.
Ja ću s vama, draga konteso Ana Marija! — pred
loži knez.
Nije nužno, draga visosti, to je vrlo blizu.
Pogledavši još jednom svoju vjernu drugaricu, koja la
gano slegne ramenima, Ana Marija skoči na obalu, te od-
rine kao od šale čamac od obale, tako da se njegova visost knez zaljulja u
čamcu i sjedne. Već slijedeći časak Ana Marija bila je visoko na hridi, te
nikom pozdravljala ostale u čamcu.
VII
Kućica ribara Lovre bila je nad morem na maloj uzvisini. Oko kuće bio
je vinograd s dosta smokava i maslina, a pod kućom dva velika badema.
Kraj kuće bila je sjenica sva obraštena vinovom lozom, koja je izrasla
vrlo gusto, te se preplela po kolcima sa strane i na stropu, tako da je u
sjenici bila gusta hladovina.
Ana Marija došla je načas do kuće. Naokolo je vladala tišina, kao da je
sve zamrlo. Neko je vrijeme stajala i gledala okolo. Nije mogla shvatiti
da u toj maloj kućici stanuje Ranko.
Kao da se nekoga boji, srce joj je počelo jače kucati, te na prstima pođe
do ulaza u kuću. Vrata su bila širom otvorena. Pogleda u kuću. Sa strane
bio je stol i dva stolca, kod zida klupa, sprijeda veliki komin nad kojim je
visio na lancu kotlić, a na podu su bila dva lonca. Kraj komina bio je
ormarić, a na njemu poslagane zdjele, tanjuri i još nekoliko lonaca. Ispod
komina ležala je bijela velika mačka, koja je neko vrijeme gledala u Anu
Mariju, onda se dignula, protegnula, šapama pogladila brkove i otišla
nadesno u sobu. Ana Marija zastala je na sredini kuhinje, i da bi samu
sebe umirila, zovne:
Gospodin Ranko! Jeste li doma?
Ćula je samo jeku. Pođe malo nalijevo i proviri u sobu. Prepoznala je
Rankovo odijelo i šešir na stolu. U kutu su bili postelja, jedan dosta mali
ormarić, te slika djeteta koje
ide preko brvna, a oko njega anđeo raširio ruke. Opazila je još jednu
sliku, ali od sjene nije mogla raspoznati što predstavlja. Zbunila su je
tišina i samoća, te pomisao da u toj čednoj sobici spava i da je tu
zadovoljan Ranko.
Prenijela se mislima na svoj veliki dvorac u Zagorju, te u velike divne
palače u Beču i Pešti i na lijepu starinsku kuću u Zagrebu u Gornjem
gradu.
Sjetila se svega onog sjaja j raskoši, svilenih pokrivača, kreveta, velikih
ogledala, slika, velikih soba s olaštenim sjajnim podovima po kojima su
prostrti lijepi slikoviti sagovi. Sjetila se i svoje majke koja je prigovarala
ocu: »Palača kneza Lichtenensteina mnogo je ljepša od naše, a vrt grofa
Andrassija ljepše je uređen od našeg!*
Počela se polagano povlačiti iz prostorije, bojeći se da što ne prevrne.
Ogledavala se sad na jednu sad na drugu stranu dok nije sretno došla do
vrata.
Pred kućom opet zastane, te otvori usta da opet zovne Ranka. Ali su joj
usta ostala otvorena i nisu se oglasila jer je dolje u dvorištu opazila kozu,
bijelu kao snijeg.
Promatrajući je, pričini joj se kao da joj maše glavom. To kao da je bio
znak da je zove k sebi.
Ana Marija se nesvjesno uputi do koze. Ova zableji, nastojeći da se
približi Ani Mariji, u nadi da će joj nešto dati. Ana Marija otkine
grančicu smokve i dade je kozi, a ova to pohlepno pojede. Pred kozom je
bilo neko granje, ali je ona gotovo već sve lišće obrstila, ostalo joj je
samo šiblje.
Ana Marija pođe opet do jedne smokve da otrgne list, te joj se pričini kao
da čuje duboko disanje. Držeći list u ruci, napne sluh da čuje otkud
dolazi disanje. Zaputi se prema sjenici. Zastane sva zbunjena na ulazu jer
je opazila kako u dnu na klupi leži i spava Ranko. Ležao je na leđima, a
pod glavom je imao obje ruke. Bio je u prugastoj
mornarskoj majici i kratkim hlačama, bose noge prebacio je jednu preko
druge i spavao slatko i mimo.
Ana Marija zakorači u sjenicu tiho kao da se i ne dotiče zemlje. Približi
se klupi na kojoj je težao Ranko, te ga stade promatrati. Bio je divan i
ovako dok je spavao malo otovrenih usta, tako da su se vidjeli bijeli zubi.
Zato vrene oči resile su duge lijepe crne trepavice, a kosa mu je s jedne
strane pala na Čelo.
Ana Marija lagano pomakne kosu sa čela, te je namjesti na glavi. Ranko
pomakne glavu, a kosa opet pade. Ana Marija se preplaši, te se udalji
korak od Ranka. I dalje ga je promatrala.
Kolebala se neko vrijeme gledajući ga sa željom da mu opet popravi
kosu. Spopala ju je želja da mu pogladi kosu i pomiluje lice. Najedanput
se trgne, te se zastidi sama pred sobom i ukori: »Pa to nije dostojno
mene. Ja. sam djevojka, on je meni mio, ali ja se ne smijem zaboraviti.
Opet ju je nešto privuklo Ranku, te posegne rukom da mu pogladi kosu,
ali je odmah povuče, te je malo pusti niz tijelo, a bolni uzdah ote joj se iz
grudi: »Aj, Što ja namjeravam, što ja činim? Ta ja sam kneževa
zaručnica.« Nasloni glavu na sjenicu, gledajući opet u Ranka, te ponovi
malo glasnije: »Zašto sam ga morala sresti? Koliko je truda t novaca
stajalo moju taštu majku dok je pronašla kneza, a mene nije usrećila jer
kneza ne mogu ljubiti i njegova me blizina već sada smeta. Ranko,
Ranko, drag si, lijep si, ti moj skroviti djevojački san, ali razum mi na-
laže da te ne smijem ljubiti.« Sve je to rekla dosta glasno, a naročito je
riječ »ljubiti« naglasila s posebnim miljem, te je malo zastala i u sjetnom
uzbuđenju ponovila: »Ljubiti! Milovati! Ne, ja to ne smijem, ti dragi,
najljepši kraljeviću mojih snova!« Govorila je lagano, riječ po riječ, te se
opet približavala Ranku. Korak po korak približavala
se na prstima do klupe na kojoj je Ranko mirno spavao. Ana Marija od
uzbuđenja nije znala da govori glasno. Kod rijeci »kraljeviću mojih
snova« Ranko se doista trgne od sna i otvori oči.
Ana Marija u tom času skoči iz sjenice i skloni se iza badema koji je tu
rastao.
Oh, divno, o, krasno priviđenje! — bilo je prvo što
je Ranko progovorio.
Protare oči, poravna kosu, sjedne na klupu, te će u sebi: »Kako sam
mogao tako zorno priviđenje vidjeti, a točno znam da nisam o njoj ništa
sanjao. Oh, divne li, predivne slike! Ali ne, to nije bilo priviđenje, ne,
nije, duh nije bio! Zar je to moguće, ona moja obožavana Ana Marija! «
Skoči kao jelen iz sjenice na dvorište, pogleda naokolo, te zovnu
okrećući se:
Ana Marija, draga Ana Marija, ako si tu, javi se,
Ana Marija, Ana Marija, draga Ana Marija, ja ću sići s
uma, javi se, draga javi!
Okrene se opet prema sjenici, te iza badema ugleda lice kako mu se
smiješi.
Ranko je bio sav izvan sebe od uzbuđenja i pomisli Sto je ona tu.
Nalazila se ovdje, a on je spavao! Oh nesreće, takvo što neće se nikada
ponoviti!
Nije prošao ni trenutak. Ranko je bio kod badema i na rukama držao Anu
Mariju. Privinio je k sebi i bez ikakva uvoda ili izjave ljubavi, stao joj
ljubiti lice, glavu i usne.
Ana Marija nije uzvraćala poljupce, već je ležala u Rankovu naručaju, te
drhtala od straha i uzbuđenja.
Ranko je držao Anu Mariju na rukama, hodao gore dolje po uskom
dvorištu kao da se boji da mu tko ne otme njegovo dragocjeno milje,
žurno uđe u sjenicu, gdje je
prije spavao, držeći u naručaju Anu Mariju. Bio je u radosnoj groznici, te
ju je opet stao ljubiti.
Ana Marija mu stavi ruku na usta. To ga načas smele. Ona ga pogleda, te
ga tiho i lagano upita:
Voliš me, Ranko?
Da li te volim? Ne znam je li to ljubav, neću o tome
sada misliti, ali te ne dam, ja te ne puštam od sebe, U si
moja draga, Ana Marija!
Sagne glavu da je opet poljubi. Ana Marija mu to zapriječi rukom koju
mu stavi na ćelo. On je lagano priljubio svoje lice njezinu. Ona mu je
govorila:
Nemoj više, Ranico, mene je nečega strah, ja se tebe
ne bojim, ali pred nečim strepim.
Onda me ne ljubiš, Ana Marija! Čega se imaš bo
jati, ja te silno ljubim. Kako je moja ljubav velika, ne
znam, ali znam da te ljubim. Daj da te ljubim! Čeznem
za tim, beskrajna je Čežnja koja me vuče k tebi. Gledaj,
sav sam nekako omamljen, Ana Marija, ja te volim, ja
silno čeznem za tobom, ti moja draga, mala, nježna Ana
Marija!
Ruka joj klone, a on je stade strasno ljubiti. Cuo se isprekidani šapat:
Ranko, Ranko, ah, ti, moj dragi Ranko!
Voliš li me, draga, voliš li me uistinu, mila moja?
Ti znaš da te volim, zato sam i došla što te volim.
Zar zbilja, Ana Marija, ti voliš mene, baš mene,
draga moja?
Opet ju je stao ljubiti, a ona mu je uzvraćala poljupce. Nisu se čule riječi,
već strasni uzdasi koji uzimaju dah. Oboje je omamila strast, on joj je
počeo gladiti kosu, a ona je zarinula svoje prste u njegovu bujnu kosu, pa
mu je glavu Čas dizala nad svoju i opet privlačila da ga ljubi, uz tihi
šapat:
Znam samo da te ljubim, za drugo nemam snage da
mislim. Pijana sam, veoma sam pijana! Opila me je ljubav
prema tebi. Ili si me ti opio svojom ljubavi.
Ja sam opio i sebe i tebe, ja, Ana Marija, ja, jer me
nešto vrlo jako veže uz tebe. Znaš li, razumiješ li me,
shvaćaš li to, draga moja mala Ana Marija?
Ponovo ju je stao požudno ljubiti, a ona mu je toplo uzvraćala poljupce,
te je počeo gubiti svijest. Priljubio se sasma blizu uz nju, te više nije
njime razum vladao.
Ana Marija je nesvjesno, ali instinktivno uklanjala njegove ruke sa svoga
tijela, ali je i ona klonula. Samo je kao u bunilu govorila:
Nemoj, Ranko, to ne, Ranko moj dragi, ljubljeni
Ranko!
Bili su toliko zaneseni da je njezina obrana bila previše nježna i krhka da
bi se oboje osvijestilo. Svuda je vladala tišina, i nije se ništa čulo, osim
šapata mora koje je dolje pod pećinom udaralo u hridi.
Iz sjenice su se uz naglo disanje čule isprekidane riječi:
Volim te, čeznem već dugo za tobom, žudim za to
bom, draga moja mala.
Nemoj, Ranko, pusti, Ranko, Ranko!
Pod pećinom je more disalo svojim vječnim nemirom, ali njih dvoje u
sjenici nisu sada marili da li ono Što prigovara, brani, pjeva, plače ili Što
zapovijeda. Najednoć se začuje blejanje koze, a zatim glas njezine
gospodarice:
Teško si me dočekala, kozice moja, gladna si, je li,
tebi vruće, čekaj samo malo, sada ću ja doći do tebe i
dati ti vode, a evo i malo granja koje sam našla. Kako se
samo skriva, da ga sunce ne oprži.
Nejasan glas Čuo se iz sjenice i po glasu se nije moglo razbrati je li to
bolan, veseo, srdit ili radostan glas, je li to bila kletva ili molitva.
Oboje su sjedili na klupi spuštenih glava. Ruke su im klonule, a srca tako
jako kucala da su teško dolazili do daha. Nisu se usudili pogledati jedno
u drugo.
Na dvorištu se čulo Lucino hodanje. Opet se čulo kako govori kozi:
Evo, ti, sirotice, malo vodice, tvoja gospodarica za
držala se predugo u gradu, i moj Ranko sigurno negdje
spava. On, neka, neka, naradi se dosta oko tih loščura,
neka dijete počiva.
Ranko okrene glavu, pogleda bojažljivo Anu Mariju, a ona mu se milo
nasmiješi. To ga osokoli, uzme je za ruku i prošapće:
Oprosti, draga mala, ah' kraj tebe sam izgubio svi
jest.
Sretna sam da me tako silno voliš. Ja tebe neću ni
kada prestati voljeti.
Zar ni onda ako se udaš za svoga kneza?
Nemoj me, Ranko, podsjećati na to! Da, zbilja, što
će oni reći? Mene tako dugo nema, a mama će očajavati
zbog deset bisera koji se još nalaze u uginuloj bisernici.
Opet se čuo Lucin glas:
Sada sam te napojila, na, evo malo brsti lišće, a
kada malo popusti vrućina, onda ću te pustiti da se malo
proskačeš po ovome kršu, a ti ćeš već nešto naći da pre-
grizeš. Sada da pogledam moga Ranka, on će biti sigurno
žedan u toj vrućini. Grlo će mu se osušiti.
Luče je glasno mislila:
O, lijepa li je mladost, tvrdo spava, da bih kraj
njega cijelu kuću mogla odnijeti.
Ranku je dobro došla majčina primjedba. Izađe pred sjenicu da ga vidi
majka.
Ja ne spavam, majko, ne spavam, ja se evo razgo
varam, moram na brod do gospode.
Rekao si da danas nećeš ići na brod — reče majka.
Da, rekao sam, majko, ali evo došla je po mene
mlada kontesina, pa evo moram ići.
Ana Marija je popravljala haljinu, te pogladila kosu. Ranko je izvuče
pred sjenicu do koje je došla Luče.
Zdravo bili, kontesino, dobro došli u našu kuću!
Okrene se Ranku, te ga upita:
Jesi li, sinko, čime ponudio, kontesinu? Znaš naš
običaj kad netko prvi put dođe u kuću.
Ranko se zbunio, nije znao odgovoriti majci, već promuca:
Da, majko . .. nisam ... jest. .. htio sam, pa sam
zaboravio.
Sad ću ja vama dati čašicu prošeka, domaćega, mo
ga domaćega.
Hvala vam, draga gospođo, hvala vam, radije čašu
vode, veoma sam žedna.
Hoću, drago dijete, i vode hoću, ali prvo čašicu
prošeka, a onda vode, lakše ćete ubiti žeđ u toj velikoj
vrućini.
Ranko pogleda Anu Mariju, pa majku. Bio je sav zbunjen i nije smogao
riječi. Majka začas donese prošeka i vode, te će Ranku:
Ako moraš, sine, na brod, onda se obuci, blagdan
je, nećeš takav među svijet.
Da, molim, Ranko — reče Ana Marija — mi mo
ramo na brod, dolje me čekaju s barkom, bit će u brizi
za mene. Obucite se, Ranko, a vas lijepo molim, draga
gospođo, da me sprovedete do mora.
Vrlo rado, kontesino, a ti se, sinko, požuri, da te
dolje dugo ne čekaju.
Evo me začas, majko, ja sam brzo gotov s odijevanjem.
Sav smeten. Ranko uđe u sobu. Stao je na sredinu svoje sobice, jednom
se rukom podbočio, a drugu je stavio na stol. Bio je još pod dojmom
uzbuđenja i strasti. Cuo je srce koje mu je jako udaralo, a dotad
nepoznata voljkost prolazila mu tijelom. Zurio je u jednu tačku na zidu
sobice. Onda se prene, te će sam sebi: »Stidim se samoga sebe! Kako se
nisam mogao suzdržati. Sto je to i kakav je to grozni nagon zavladao sa
mnom? Samoga sebe ne mogu prepoznati. Zar je to takva ljubav koja se
pojavila u meni, čim sam prvi puta ugledao Anu Mariju? Pitao sam
majku čisto naivno je li grijeh ljubiti, a mogu li i smijem li joj reći kakva
se niska požuda pojavila kod mene čim sam uhvatio priliku za to?
Nije se ni dotako odijela, već je stajao na istom mjestu kako je ušao u
sobu. Zarine obje ruke u kosu, stisne rukama glavu, nagne glavu natrag,
te ostade u tom položaju i reče sam sebi: »Volim je, ljubim je, čeznem,
žudim za njom, osjetio sam da i ona mene voli, ali ne ovako kako ja nju,
no ipak me voli!« Najedanput se strese, a tihi drhtavi Šapat izađe mu iz
usta: »A ako me sada, nakon ovoga, prezre?«: Ništa vize nije izustio, već
šuteći složi ruke na prsima. Nakon par časaka zabaci glavu i
samosvjesno, kako je svojstveno lijepim ljidima, osobito našim Dalma-
tincima, reče sam sebi: »Zar mene da prezre? Zar ja nisam vrijedan nje?
Ona je grofica, a ja sin ribara, ali zar nije maloprije drhtala u mom
naručaju, i da nije bilo majke, bila bi zauvijek moja. Zar mene da prezre
zbog kneza? Nije me strah, premda me tu na kršu dalmatinskom rodila
moja siromašna majka Luče.« Udari se u prsa, te će još: ponosnije:
»Rodila me zdravog, Čilog, jakog, a kažu mi svi, a i sam vidim, i lijepog.
Odgojili su me u poštenju! Eto, slušao sam ih uvijek, samo sam sada
otkazao poslušnost jer se ne mogu iskreno vezati da ću biti dobar sve-
84
ćenik, pa sam došao kući da učim nešto drugo korisno za Život i
budućnost. Nije me strah za moju dragu Anu Mariju, ali njezina okolina
mi je neće dati. Gospoda su to, grofovi i grofice, bogataši, a sudeći po
svemu, njezin je otac vrlo imućan. Lijepo je živjeti bogatim ljudima,
svaku udobnost mogu sebi dopustiti. Ana Marija je bogata, uz nju ću biti
bogat i ja. Oh, kako će mi biti lijepo! Imat ću dragu, milu, lijepu ženicu,
još k tome imućnu! Lako ću svršiti visoke škole, neće se morati otac
mućiti za mene, joŁ ću moći davati njemu, neću ja uludo bacati novac.«
Malo posuti, pa nastavi: »Već ih čujem kako će govoriti ili se čuditi:
»Oženio se bogatom ženom samo zato da mu bude lijepo! što su takvi
ljudi glupi natražnjaci! Upravo je dobro da se blago dijeli među one koji
ga nemaju, a potrebno im je da bi sebi uredili ljepši život. Zar nisu
možda pravi muž i čestita žena dva tijela, a jedna duša? Sto ima muž,
daje ženi, što posjeduje žena, pruža mužu! Bez jednoga ili drugoga ne
stvara se ništa. Pojedinac je osamljen, bijedan, nemoćan. Tako ja
shvaćam, a tako ću reći i svojoj dragoj Ani Mariji. Nas ne smije dijeliti
njezino bogatstvo, a ni njezin društveni položaj! Ona mene voli!« Smijeh
mu se pojavi na usnama, oči mu se zakrijese, te stade samoga sebe
uvjeravati: »Osjetio sam da me ona ipak ljubi! Lijepih li čari života;
ljubiti i biti ljubljen! Oh, što je krasan, što je divan ovaj svijet!« Složi
prste unakrst, te zabaci ruke na Siju: »Živote, moj dragi živote, kako si
lijep, mio, divan prekrasan! Grabit ću te, loviti gdje mognem, oprezno,
ali čvrsto te držati objema rukama, a onda ću do mile volje uživati u
tebi!«
Sto bi to htio, Ranko, sine? — prene ga majka iz
maStanja.
Ništa, majko, ništa, samo glasno mislim.
Sine moj, ja sam se vratila s obale, a ti još nisi obu-
Čen. Gospoda su bila u brizi za kontesinu, a sada će još čekati na tebe.
Neka čekaju, majko, neću dugo, evo mene za jedan
čas.
Luče uđe u sobu, te će s vrata:
JoŠ si onako kako sam te ostavila. Ranko, Ranko,
pa tebi kao da se neće na brod do gospode! Sav si mi ne
kako zbunjen, sine moj. Idi, mili moj, idi na brod, dobro
plaćaju, već imamo lijepih novaca na strani za tvoje školo
vanje u velikom gradu. Razumijem te, sine, školarac si, pa
ti je teško raditi taj, može se reci, ribarski posao, ali, eto,
sam si htio i počeo, nismo te, sine, silili ni ja, a, moramo
reći po dusi, ni otac.
Nemojte mi, majko, o tome govoriti, ja i ne mislim
na lo, ja sam sretan što idem na brod, ja sam se malo za
nio u mislima. Brod, ribarenje, školjke, to je sve skopčano
s mojom srećom, s budućnošću mojom. Da li me vi sada
razumijete, majko?
Kako ne bih sine, tebe razumjela! S ovim novcem
poći ćeš na visoke Škole, bit ćeš danas-sutra veliki gospo
din, nama na čast i ponos.
Ranko skoči do majke, zagrli je i poljubi:
Majko, majko draga, dobra, brižna majko, niste me
baš sasvim razumjeli. Danas mi je još draže da ne shvaćate
tako majko! Evo mene gotova. Zbogom, majko, do vi
đenja!
Zbogom, sine moj, milo dijete moje!
Ranku nije dugo trebalo i već je bio na obali gdje su ga jedva dočekali.
Čamac je bio malo udaljen od obale, te je Ranko Čekao na hridi dok su
doveslali do njega.
Ana Marija je bila sretna kada je čula kako je grof Georg rekao: —
Mislim da slikar ne bi mogao ljepšega mladića nasli-
kati, a klesar isklesati. Krasan je taj ribar! Kako se samo plemenito i
ponosmo drži!
Ana Marija ljupko pogleda svoju vjernu odgojiteljicu koja je shvatila
njenu molbu, te reče:
Grofe Kaltbrunenu, taj je mladić sin ribara, ali je
inače sveučilištarac.
Oprostite, gospođo, nešto sam čuo, ali sam labora-
vio. Rijetko se vidi tako plemenita ljepota.
Ranko je lagano, ali sigurno uskočio u čamac, pozdravio prisutne, te
zamolio da mu oproste Što su dugo čekali. Marija Terezija, onako
uzgred, primijeti:
Budite uvjereni, gospodine Ranko, ne bismo vas
tako dugo čekali, ali je naša sestra zaboravila da se vrati
s one vaše vrleti.
Nisam bio kod kuće, pa me kontesa Ana Marija če
kala.
Ali, draga Marija Terezija, ako ima krivnje, ja sam
kriva, molim još jednom sve vas da me ispričate.
Nama je bilo, dapače, lijepo, draga Ana Marija, ali
siromah knez bio je očajan i u brizi za tebe.
Hvala vam, kneže, na pažnji — reče Ana Marija —
ali nije bilo potrebno. Ja sam Čekala gospodina Ranka.
Zar nije tako, gospodine Ranko? Ja znam majčinu brigu
za njezine bisere. Evo nas kod broda, a glavno je za majku
da je došao s nama gospodin Ranko.
Možda imate pravo, kontesa Ana Marija! — reče
Ranko.
Pogledah“ su se i razumjeli, a njihov topli pogled nije umakao odanoj no
strogoj odgojiteljici. Ona šapne Ani Mariji:
Knez je već htio poći po vas, drago moje dijete, ali
sreća vaša što je plašljiv, te je poslušao moj savjet. Opasna
igra, Ana Marija, Ana Marija!
Ranko se posljednji popeo na brod. Grofica Regina uzela ga bez uvoda
za ruku i povukla sva izvan sebe u kajitu, užurbano mu govoreći:
Gledajte, Ranko, tu u tom uginulom stvoru leži mo
jih divnih deset bisera! Vadite ih brzo, da se ne pokvare.
Budite mirni, gospođo grofice! Tko vam je to re
kao? Mogu biti i godinu dana u Školjci, neće se tako brzo
pokvariti. Bilo bi pametnije da je niste vadili iz mora.
Samo da se presvučem! Moram naći živu školjku.
Samo brzo, samo brzo, skidajte se, ja ću se okrenuti. Ranko je, na sreću,
imao na sebi kupaće gaćice. Skine cipele, košulju i hlače, uđe u vodu i
potraži živu bjeloru-žičastu bisernicu. Položi je kraj sebe, a iz uginule
školjke stade vaditi grofičine bisere. Jedva što je iz mokre, smrdljive
sluzave školjke, izvadio bisere, a grofica mu ih zgrabi iz ruku, podigne ih
u zrak prema svjetlu, te sva presretna poviče:
Divni su, sjajni su!
Stade ih prinositi licu, dapače ih je nekoliko puta poljubila, onako
smrdljive, s kojih se cijedila sluz uginule školjke. Kao luda istrči na
palubu, te stade dozivati svoje goste, pokazujući im divnih deset zrna
bisera. Biseri su kružili od ruke do ruke, čulo se samo divljenje, a
naročito je grof Georg bio ushićen, te je više puta ponavljao:
Rijetki primjerci, predivno, bogovsko!
Grofica Regina uživala je u tome kako se grof divi biserima. Kako će tek
biti ushićen kad vidi tri stotine šezdeset i pet zrna.
Ranko je čekao groficu u kajiti. Izvadio je uginulu bisernicu, pregledao
je, te našao ogromnu količinu biserne sluzi u nutrini školjke. Pokušao je
sreću. Pogledao je u nutrinu, ali ni jednog zmca više nije bilo u njoj. Sva
dragocjena sluz razlila se po velikoj školjci.
Bacio je u more bisemicu, oprao školjku, te i on izišao na palubu za
groficom.
Pogledajte, gospođo grofice, kako se divno sja! Ovo
je bio rijedak primjerak, šteta što je uginula, vaši su bi
seri sigurno dobili još ljepši sjaj.
Divni su, divni su, gledajte Ranko!
Grofica uzme bisere od grofa Georga, te ih sva izvan sebe prinese
ustima:
Ali gospođo grofice što to radite? Vidite da nisu
dosta lijepi, moramo ih oprati u moru, sluzavi su i smrde
od uginule bisernice.
Ranko pogleda sve i još više naglasi:
Morate se dobro oprati, jer biste se mogli razboljeti, uginula bisernica je
vrlo nezdrava.
Svi su se odmaknuli, samo su grofica i Ana Marija ostale uz Ranka. One
su pošle s njim u kajitu, da premjeste bisere u živu bisernicu.
Ranko se obukao, a smirena grofica uzme ključ od ka-jite, te se zaputi u
salon. S njom je išla i Ana Marija, a Ranko iz uČtivosti malo iza njih. Na
palubi se Ana Marija okrene, te će Ranku:
Gospodine Ranko, vi ste umirili i usrećili moju
majku, sada ne strepi za svoje bisere, lijepo vas molim.
izvolite s nama na užinu.
Hvala vam, konteso Ana Marija!
Ne primamo hvalu, gospodine Ranko, vi biste se si
gurno ljepše zabavali da vas nismo zvali. Izvolite s nama
u salon.
Ranko je vidio da grofici Regini nije to pravo, ali je pošao na poziv Ane
Marije. U ušima mu je zujala njegova maloprijašnja odluka: »Uživaj u
lijepom životu gdje možeš i gdje ti se pruži prilika!«
Grof Antun Herber vrlo se iznenadio kada je opazio
da je ušao i Ranko. Vječno brižni knez pohitao je pred Anu Mariju da je
konačno izvede iz društva tog ribara. Grof Georg i Marija Terezija
napadno su se zabavljali udvoje, samo da se ne moraju osvrtati na Ranka.
Ana Marija bila je s knezom. On ju je već nekolika puta pitao izvan sebe:
Nije li vam se moglo nešto dogoditi, draga moja
Ana Marija, dok ste tražili gospodina Ranka? Meni se čini
da je to pustoš, tamo visoko na pećini. Mogli ste pasti.
Strašna mi je pomisao da ste mogli pasti i survati se u
more.
Varate se, kneže, gore je lijepo, a ja nisam tako ne
spretna da bih pala. Zar ne, gospodična Leopoldina?
Ana Marija pogleda svoju saveznicu. Ova pode do Ranka, koji je bio s
kapetanom, ponudi obojicu zakuskom i ostade u razgovoru s njima. JoŠ
je užina bila u toku, kada Ana Marija reče svima:
Imam divan prijedlog! Hajdemo da se kupamo!
Užasno je sparno, a gospodin Ranko je obećao da će nas
odvesti u jednu lijepu uvalu gdje je divno kupanje.
Svuda je ovdje lijepo, konteso — reče kapetan —
ako baš želite i u luci.
Vjerujem vam, gospodine kapetane, ali zašto da ne
vidimo nešto novo? — Onda će smiješeći se: — Možda ne
mate povjerenja u gospodina Ranka? Mislite li da neće
izabrati lijepo mjesto?
U to ne sumnjam, konteso.
Tko prihvaća moj prijedlog?
Knez je bio douševljen, te je potvrdio da je prijedlog Ane Marije vrlo
umjestan. Svi su pošli, Čak se dao nagovoriti i kapetan. Samo je grofica
ostala s mornarima na brodu, da Čuva svoje bisere.
Knez se obrati Ranku:
Lijepo vas molim da ta uvala, kako kaže Ana Ma
rija, bude na takvu mjestu gdje more nije duboko. Ja znam
plivati, ali više na rijeci, velikih dubina prilično se bojim!
I ja se pridružujem kneževoj molbi — reče grof
Georg. — Dok ne upoznamo vaše more, treba biti na
oprezu.
Upoznati more, grofe, to je nemoguće. Ni mi koji
smo rođeni na njemu ne ppznajemo ga sasma. More ima
svoje hirove, gospodine grofe, za koje ga nitko ne može
pozvati na odgovornost. Zar nije tako, gospodine kape
tane?
Točno tako, RanKo! Evo, gospođe su već gotove za
polazak u čamac.
Ja sam u neprilici, gospodine kapetane, kamo ću u
plitku uvalu.
Ne brinite se, Ranko, tjerajte na lijevu stranu grada.
Tamo je malo prirodnog zelenila, a more je lijepo svugdje,
samo treba znati uživati u njemu.
Čamac je bio velik, pa su se svi mogli smjestiti po želji. Svakako, Ana
Marija radije bi sjedila uz Ranka na kormilu nego uz kneza na sredini
čamca. Knez je bio presretan uz nju, divio se boji mora, te je dobro
zapažao i tumačio lijepu okolicu šibenskog zaljeva. Ana Marija bila je
dobro odgojena djevojka, pa je pažljivo slušala kneza, dapače je i samo
izražavala svoje mišljenje. Samo ju je veoma smetalo što je knez gotovo
cijelo vrijeme držao njezine ruke u svojima, te ih svaki čas milovao.
Čamac je plovio brzo. Ranko je pazio na smjer, ali su mu oči često bile
na Ani Mariji. Kneza nije gledao, kao da ga i nema. Očima bi preletio
preko njega, te se moglo opaziti kao da mu se podruguje.
Došli su na mjesto izvan luke, na čistinu. Bila je to lijepa uvala puna
sitnog kamenja, a nad njom šumica.
Umjesto kabine, za skidanje je služila plahta iza velikoga kamena, čemu
su se malo čudili knez i grof, jer su navikli na svu udobnost svjetskih
kupališta. Svi su se skupili na Čistini pred ulazak u more, žene u svojim
dugim kupaćim kostimima sa suncobranom nad sobom, a muškarci s
malo duljim gaćicama, te majicom na tijelu.
Ranko je odmah zaronio u more, te malo dalje izronio, tako da pokaže
kupačima da se mogu bez bnge kupati. Gledao ih je, te mu bilo smiješno
kako bosi gacaju po kamenju, te uvijaju tijelom zbog oštrog kamenja na
koje su slučajno stali bosom nogom.
Knez je već nekoliko puta oslovio kapetana, ali se svaki put prekinuo
kad je našao pogodan gladak kamen na kome se moglo stajati.
Molim vas, gospodine, da, htio sam vam reći, što
sam vas hlio pitati, gospodine kapetane? Ovdje je more
duboko, otvoreno, nije zagrađeno, zar nas ne bi moglo
posjetiti morski pas?
Mogao bi, mogao, visosti, ali mi bismo ga morali
opaziti, morski pas ne roni duboko, a ni dugo.
Ranko je izišao iz mora, te stao malo podalje na jedan greben u namjeri
da opet skoči u more.
Ja bih predložio da se ne ide daleko od obale. Go
spodin kapetan mi kaže, da bi mogao ovamo zalutati mor
ski pas.
Da, rekao sam, visosti, mogao bi, ali budite bez
brige.
Zar uistinu ima tu morskih pasa, gospodine kape
tane?
Ima, gospodine grofe, kao i u svakom moru.
Jeste li vi vidjeli kojeg?
Vidio sam ih, gospodine grofe, vrlo mnogo, dapače
prigodom traženja bisera njezinog veličanstva. Kad smo se
vraćali u Pulu, ulovili smo morskog psa teškog sedamnaest kvintala.
Strašna neman! Ta bi nas sve progutala!
Vjerujte mi, kneže, dugo nas je slijedio. Onda sam
dao slamom napuniti jedno bijelo mornarsko odijelo, pri
kačio ga na sidro i tako stegnuo lanac da se brodić okre
nuo. Jedva smo ga dovukli u luku. Tamo smo ga ubili.
Bio je ogroman, još neviđen u ovim vodama.
Oprez je uvijek dobar, zato budimo na oprezu.
Hvala vam, kneže, za savjet, ali dosta sunčanja,
hajdemo u more.
Samo ne predaleko, Ana Marija!
Ne bojim se, kneže, pa toliko vas je kavalira da bi
me netko od vas spasio.
Plivali su i sunčali se prema želji. Ranko je najviše i najdalje plivao od
obale. Nije ga privlačio nitko od društva, osim Ana Marija, ali od nje se
nije htio udaljiti knez.
Ana Marija plivala je samo uz obalu, iako je željela otići dalje od obale,
u blizinu Ranka. Ali ju je knez zaklinjao da se ne udaljuje.
Grof Antun Herber razgovarao se s kapetanom, močio noge u vodi,
sunčao se, a mornari su se hladili kapljicom. Grof Georg smatrao je
dužnošću da udvara Mariji Tere-ziji. Gospodične odgojiteljice zavukle su
se kraj jedne hridi, da ne dođu do izražanja njihove draži pred
muškarcima.
Knez Siegfried praćakao se uz Anu Mariju, a Ranko je legao na jedan
plosnat kamen, te izložio tijelo suncu. Ispod oka je pogledavao Anu
Mariju, a ona mu je uzvraćala pogled.
Grof Antun oslovi kneza, te ga pozove na čašu limunade. Knez se zaputi
do grofa i kapetana. Nekoliko je puta zahvalio na dobroj limunadi, koja
mu je izvanredno prijala.
Ana Marija ostala je sama. Udaljila se dosta daleko od obale, a Ranko ju
je slijedio pogledom. Zamijetio je, kako mu je dala znak da je slijedi.
Ostao je i dalje na hridi, ne zato što ne bi rado slijedio Anu Mariju, već
mu je to branila ona prirođena pristojnost da ne trči za njom, jedva
dočekavši da je uhvati nasamo. Knez je bio zaprepašten kad je vidio
kako je daleko otplivala Ana Marija. — Kao otmjen kavalir, odlučio je
zaplivati za njom. Ali je, kao oprezan Nijemac, ipak upitao:
Gospodine kapetane, je li velika dubina ondje gdje
se nalazi Ana Marija?
Vrlo velika, visosti, može biti oko šezdeset metara
dubine.
Dragi grofe, pozovite Anu Mariju da se vrati. Vas
će poslušati. Ja sam užasno uzrujan, mogao bi na nesreću
naići morski pas.
Tu nema opasnosti, visosti, ali ne preporučujem
kontesi da pliva dalje.
Grof Antun pozove Anu Mariju, ali mu ona, smijući se, poviče:
More je ovdje divno, zeleno i modro, ne znaš, je U
smaragdne ili safirske boje. Evo me odmah na obali.
Knez je bio istinski uzbuđen, stajao je na obali, njihao se na tankim
nogama. Ranko je ležao mirno na svojoj hridi. Ana Marija pogleda kneza
koji je lomatao rukama kao da će je time dovući Što prije -do obale.
Svrne pogled na Ranka koji ju je promatrao, ali je mirno ležao i držao
ruke pod glavom.
Najedanput Ana Marija stade zvati u pomoć:
Joj, joj, uhvatio me grč u nozi!
Počela je udarati rukama po moru kao da se bori. Na obali je nastalo
zaprepaštenje, svi su ustali, te stali vikati:
— Brzo spašavati, brzo spašavati!
Knez skoči u vodu, ali problijedi kao i grof Georg! Odgojiteljice su
zaboravile svoj stid pred muškarcima, te stale mahati suncobranima.
Kapetan je naložio jednom mornaru da pohita do Ane Marije. Vidjeli su
kako se njeno tijelo diže, pa zatvorili rukama oči uz bolan jauk:
Jadna, jadna Ana Marijo! Strašna smrt od morskog
psa! Pred našim očima!
Ali kapetan odjednom reče kroz smijeh:
Grofe, kneže, umirite se! Gledajte, grofe, gospo
dične! Pa ona je sigurna u Rankovim rukama.
Na riječ »Rankovim« svi su došli k sebi i pogledali. Doista, Ana Marija
ležala je na Rankovim leđima, koji ju je tako vukao prema obali.
Samo lagano, Ranko — govorila je Ana Marija
Ranku — kako mi je lijepo ležati ovako na tvojim leđima.
Nisam znala kako bi došao do mene. Preplašila sam sve,
ali ništa zato, znala sam da se neće nitko usuditi doći osim
tebe. Nemoj ići brzo obali, ovako mi je kao da sam u raju.
Kapetan je pitao bi li poslao čamac.
Bila bi sramota, gospodine kapetane — odgovori
Ranko — za ovo par koraka! — obrati se Ani Mariji.
Evo, moramo ha kraj, Ana Marija!
Kad se mora, mora se! Bilo mi je lijepo. Samo sam
se bojala da nećeš doći ti, već mornar sa čamcem. Gorko
bih se razočarala.
Ja sam zaronio odmah čim sam te čuo da vičeš.
Dobro si glumila utopljenicu. I ja sam mislio da je ozbiljno.
To neka ostane naša tajna! Sada si ti moj spasitelj!
Junak dana!
Ana Marija sklizne s Ranka, te otpliva onih par metara do obale. Hinila
je da je grč popifctio.
Govorio sam vam, draga moja Ana Marija, ne
mojte daleko! Kako smo se preplašili.
Neobično sam sretna da me svi tako volite, hvala
vama, kneže, za sućut. Samo ne znam zašto je nastao tako
strašan vrisak kad me gospodin Ranko podigao nad vodu?
Nismo vidjeli da tko pliva prema tebi, a najedan
put si bila Čitava na površini, a nešto pod tobom.
Bili smo uvjereni da je morska neman. Ah, draga
Ana Marija!
Svi su se okupili oko nje. Došao je i Ranko, Ana Marija reče svima:
Ako me volite, zahvalite gospodinu Ranku, bez
njega bih sada bila u morskoj dubini među ribama.
Gospodine Ranko, ja sam vam neobično zahvalan
što ste spasili moju kćerku.
Bila mi je dužnost, gospodine grofe.
Imali ste prisutnost duha. Mornari su tu, i čamac
je tu, a nitko osim gospodina kapetana nije se sjetio. Kraj
vas se kontesa ne bi utopila, jedino bi popila više mora,
a to nije nezdravo.
Ja sam vaš najveći dužnik, gospodine Ranko, recite
kako da vas nagradim? — upita knez Siegfried.
Nagrade, kneže, ne treba! Odužiti se! — pogleda
Ana Marija kneza, te produži: — Samo prijazna riječ,
vaša visosti!
Hvala vam, po stotinu puta hvala! Gospodine
Ranko, da, vi ste junak, dijete mora, bez vas možda ne
bih imao svoje drage Ane Marije. Oh, strahota! Sto bi mi
kazali moji podanici da mi se izabranica utopila pred mo
jim očima.
Bilo bi to uistinu strašno, vaša visosti — reče Ranko — ali evo, kontesa
je zdrava, samo je malo preplašena. Kad se umiri, opet će zaplivati, zar
ne, konteso?
Plivat ću, kako ne, gospodine Ranko! Pa to nije
ništa, grč se rijetko ponavlja.
Ali sad morate dopustiti, Ana Marija, ja moram bo
lje bdjeti nad vama.
Hvala na brizi i pažnji, visosti, osjećat ću se ugodno
pod vašim okriljem.
Ana Marija pogleda kneza, pogleda i Ranka pa se povuče sa svojom
odgojiteljicom malo dalje pod jednu pećinu.
Vrlo sam uzbuđena, draga moja Ana Marija!
Nećete biti uzbuđeni, gospodična Leopoldina, ako
vam priznam da je to bila samo igra.
Ali, Ana Marija, draga Ana Marija, pa ja te ne pre
poznajem, zar si ti to ona, draga, razborita Ana Marija?
Ja sam to, gospodična, da, ja, željela sam da dođe
do mene. Ah, kako mi je bilo lijepo zagrliti ga pred svima
vama, dapače sam ga i poljubila.
Zgražavam se od pomisli, Ana Marija! Zar moj od
goj nije imao nikakva utjecaja na tebe? A ja sam te sma
trala najuzoritijom djevojkom koja uopće postoji!
Pa ja to i jesam, gospodična! Ali, zar sam ja kriva,
što sam ga zavoljela? Ah, kad biste vi mogli pojmiti kako
ga volim! Pogledajte, gospodična, sada stoje svi zajedno.
Kako odskače njegova ljepota!
Ana Marija, zabranjujem ti da govoriš o muškoj lje
poti! Ta ti si dobro odgojena djevojka.
Previše dobro, gospodična Leopoldina, ali mi smo
u internatu o svemu govorile, barem sam svašta čula, ako
i nisam sama ništa doživjela. Gledajte moga zaručnika,
njegovu visost! Tanke noge, odviše debeo trbuh, okrugla
prsa, tanke ruke, dosta velika glava na pretankom vratu.
Pogledajte Ranka! Kako je rekao grof Georg, ni umjetnik
ga ne bi mogao ljepšeg zamisliti.
Prestani, Ana Marija, prestani! Ne mogu to slušati
iz tvojih usta. Ja te pratim otkako si rođena, ja te neiz
mjerno volim, ne shvaćam te, ali osjećam i znam da knezu
činiš krivo. Majka i otac bi očajavali da te čuju. Znaš ko
liko je ocu, a još više majci, stalo da se udaš za njegovu
visost.
Znam to, gospodična, znam, no strašna mi je i po
misao poći za nelj ubijenog a, pa bio on knez ili kraljević!
Prije nisi tako govorila. Sjećaš li se, Ana Marija,
kako si mi govorila, još prije nekoliko dana, da ću ja biti
prva tvoja dvorska dama, kako si stvarala plan kako ćeš
urediti život kao kneginja od Macklenburga.
Da, ja sam to govorila, vidjela sam sebe, kao u
prići, kneginjicom, nisam prezirala kneza, drag je i ljuba
zan, i uz njega bih mogla činiti sve Što bih željela. Ali
sada, gospodična, kad znam Sto je ljubav, neću moći živ
jeti. Vjerujte mi, umrijet ću od tuge ako budem morala
biti njegova. Da, umrijet ću od bola, draga gospodična, a
morat ću ga uzeti za muža.
Nemoj pretjerivati, draga Ana Marija! Ranko je ui
stinu divan mladić! Ja sam već daleko od toga da bih po
mišljala na ljubav, ali se ne mogu otresti misli, da bih
s njegovih usta rado posrkala malo ljubavi.
No, vidite, gospodična, eto i vama se on sviđa.
To je samo tako uzgred rečeno, Ana Marija! Shvati
me i razumij. Mi smo tu na osami, u malom gradu, ne
općimo ni s kim, već živimo za sebe na brodu. Majka je
zaokupljena svojim biserima. Tebi je dosadno. I tada se
pojavio Ranko, koji svojom lijepom pojavom zasjenjuje
kneza. Ovdje njegova visost ne predstavlja ništa drugo, već
sebe sama. Nema pratnje, nema sjaja, nema raskoši ni pa
lače, nema kočije, konja ni sjajne pratnje koja se samo
njemu klanja. Kad vidiš tu promjenu, onda ćeš mi dati
za pravo da će to zasjeniti tvoga Ranka i da će ta velika, ali časovita
ljubav brzo pasti u zaborav. Budi*razborita, Ana Marija! Ti si odgojena
da budeš u najvišem i najot-mjenijem društvu carstva, a ne da ti zavrti
glavom jedan lijepi mladić, ribarev sin.
Slušam vas, draga gospodična, i zamišljam u mašti
palače, kočije, pratnju i princa u sjajnoj odori, kako silazi
niz ukrašene stepenice. Svi mu se klanjaju i još više dive,
jer je lijep i vitak, njegov pogled svakoga usrećuje. U tom
princu vidim svoga Ranka.
Znala sam, Ana Marija, da ćeš time svršiti, ali to
je nemoguće jer on nije imao sreće da se rodi kao knez
od Macklenburga, nego se rodio na tom kršu, kako sam
već rekla, kao sin siromašnog ribara, koji lovi školjke za
novac, da može tvoja majka svojim biserima dati još veći
sjaj.
Shvaćam, shvaćam, draga gospodična! Evo, tata se
okreće prema nama, a i knez se vrti. Previše sam dugo
ostala s vama. Svu ste me zbunili, napunili ste mi glavu
bogatstvom, sjajem, otmjenošću i raskoši koju pruža jedan
princ, a onda mišlju o razlici između siromašnog ribareva
sina, koji je plaćen da iz dubine mora vadi školjke, za hir
moje majke. Jesam li vas tačno shvatila, gospodična Leo-
poldina?
Moj odgoj! Da, moj odgoj! Lijepa si, dobra i po
slušna, volim te, drago dijete, i sve ću zaboraviti, pa bio
to i tvoj mali hir, očijukanje s lijepim ribarevim sinom,
samo čuvaj dostojanstvo i sjeti se da si za nešto više ro
đena i pomno odgajana.
Gospodična Leopoldina, molim, gospodin Ranko je
moj spasitelj i ja ga takvog želim prikazati majci, a moja
je iskrenost samo uz vas.
Neka ti bude kako želiš, samo budi otmjena, ti si
kontesa, vrlo lijepa, veoma imućna, to pamti i ne zaboravi.
Ana Marija se nasmiješi svojoj vjernoj odgojiteljici, te će kroz smijeh
odlazeći:
U more, u more! Oprati to! I ako se može, zabora
viti mnogo toga!
Pode po kamenju uz obalu prema mjestu gdje su u razgovoru s ocem i
kapetanom stajali knez i Ranko. Dođe iznenada do njih, te naglo povuče
kneza i Ranka u more. Knez se prevrne, a Ranko naglo otpliva kao riba i
povuče Anu Mariju za sobom. Okrene se k obali gdje opazi kako se knez
nespretno izvlači iz vode. Na kraju napravi krug oko Ane Marije, te će
povišeno, malo podrugljivo:
Konteso, vama je zabranjeno plivati daleko od oba
le! — i povuče je još jače, te je pusti kod kneza.
Ana Marija osjeti da je to bila malo gruba šala prema knezu, pa da to
ispravi, smiješeći se upita ga:
Jesam H vas preplašila, kneže? Bilo mi je žao kako
vas otac zamara svojom pričom. Vi kraj vode, pa da tr
pite vrućinu!
Malo sam se iznenadio, ali se nisam preplašio, da
pače, razveselio sam se kad sam vas vidio kraj sebe. La
bavo sam stajao, ali to nije ništa, samo kad ste kraj mene,
draga moja Ana Marija!
Zar vam je mnogo stalo do mene, kneže?
Kakvo je to pitanje, Ana Marija? Koliko zavidim
Georgu što je cijelo vrijeme nasamo s kontesom Marijom
Terezijom. A oni ne mogu toliko pričati kao mi o našoj
skoroj budućnosti.
Vaša je budućnost osigurana. Nasljedni ste knez
Kneževine Macklenburg, vi nemate briga, drugi će misliti
i raditi za vas.
Nije baš tako, Ana Marija, ja sam ipak središte
svega, naime sa svojom budućom ženom, a to ćete biti vi koja će svojim
dražima i ljepotom usrećiti mene, te mojoj cijeloj kneževini biti najdraži
ukras.
Knez pomiluje ruke Ani Mariji i uze ih u svoje, te ih nije puštao, već ih
nekoliko puta poljubio, smiješeći se pri tom i gledajući Anu Mariju.
Ranko je sa strane ispod oka promatrao Anu Mariju i kneza. Kad je vidio
kako joj knez ljubi ruke, popne se na pećinu i skoči u more, te izroni na
površinu daleko od obale.
Sunce se počelo naglo spuštati prema zapadu. Grof Antun Herber odluči
i pozove društvo da se spreme za povratak na brod.
Ranko je opet sjedio kraj kormilara, te nastojao da ne vidi kneževu
prijaznost prema Ani Mariji. Tako su stigli i do broda. Grofica Regina
veselo ih je dočekala, mašući im rupcem. Ana Marija poviče joj iz
Čamca:
Veseli se, majko, što smo došli svi, jer ja se ne bih
vratila da me gospodin Ranko nije spasio od utapljanja.
Iskreno zaprepaštenje opazilo se na licu i u držanju grofice Regine. Kad
je Ranko došao na brod, pružila mu je ruku, te mu ganuto zahvalila:
Hvala vam, gospodine Ranko, mnogo vam hvala,
molim, budite naš gost. Večeras vam ne mogu drugačije
zahvaliti.
Počašćen sam time, gospodo grofice, ali teško će ići,
obećao sam doći kući.
Ostanite, gospodine Ranko — zamoli ga Ana Ma
rija — ja vas molim, ostanite! Da vas nije bilo, uvjeravam
vas, danas bi svi plakali na brodu, a možda bi i vama bilo
žao što bi se sa mnom u morskoj dubini hranile ribe.
Svakako da bih vas iskreno žalio, konteso, uvjera
vam vas.
Dok je to govorio, jedva je suzdržavao smijeh, ali nastavi:
Kad već ostajem, moramo načas pogledati jesu li
Školjke u redu.
Ja sam bila maloprije u kajiti. Ako želite, pođite.
Daj, draga Ana Marija, pođi s gospodinom Rankom neka
vidi je li sve u redu.
Sretna sam, dragi — Šapne Ana Marija Ranku kad
su se udaljili — da ćeš danas biti s nama.
Ja nisam, Ana Marija! Morat ću promatrati kako ti
knez gladi i ljubi ruke.
Došli su do kajite, Ana Marija reče:
Miluje mi ruke i ljubi ih, ali ne ovako kako ja tebe
i ti mene.
Ostali su dugo u zagrljaju. Nisu marili ni za školjke ni za dragocjene
bisere grofice Regine.
Zove me odgojiteljica. Ona zna da si mi drag, ali
mi je vjerna. Za danas si nagrađen, samo budi veseo, na-
stoj, dragi, da sve zasjeniš ne samo svojom lijepom oso
bom već i vladanjem. Budi ravan njima, ne misli da si sin
ribara, već moj Ranko, kraljević iz mojih snova, meni ve
oma, veoma drag i mio.
Još su se jednom poljubili, pa sretni izašli iz kajite. Nisu ni pogledali
bisere.
Večera je bila na palubi broda, opet vrlo raskošna što se tiče jela. Za
udobnost se pobrinuo kapetan, koji je dao iz salona prenijeti glasovir, da
bude pri ruci za razonodu. Po palubi i oko glasovira bilo je smješteno
mnogo palmi, tako da je paluba izgledala kao južnjački vrt.
Ranko se držao savjeta Ane Marije. Vladao se slobodno, razgovarao o
svemu o čemu se mogao izraziti stranim jezikom. Smjestili su ga između
odgojiteljica, pa je za-pinjao u njemačkom, ali one nisu znale drugi jezik.
102
Ranko je jeo otmjeno, na udivljenje gospodična, te i njih nutkao, a to je
starijim gospođicama vrlo godiio. Gospodična Leopoldina gledala ga je
prijazno zbog Ane Marije, a te večeri stekao je i naklonost gospodične
Elze. Ranko se vrlo čudio što grof Georg, a naročito knez, po nekoliko
puta spominju i dive se jelu. Mislio je: »Jelo je zaista dobro, ali ili ga oni
u Njemačkoj ne znaju tako tečno prirediti, ili to zahtijeva dobar odgoj.
On, knez, koji zacijelo ima svega u izobilju, pa se divi jelu!«
Povjetarac je osvježavao društvo, a slatko i hladno vino sve ih je
raspoložilo. Knez je zamolio domaćicu da nešto otpjeva. Grofica se nije
dala dugo moliti, pa je vrlo lijepo otpjevala dvije pjesme. Društvo je
odobravalo domaćici, premda nitko nije razumio mađarski. Grof Georg
svirao je nešto potiho na glasoviru, a kasnije su svi molili Ranka da nešto
zapjeva.
Vrlo ću rado pjevati ono Što znam, samo bit ćete
razočarani.
Zapjevao je pjesmu »Oj mladi mornari«, a zatim nekoliko narodnih i
gradskih pjesama. Svi su ga pozorno slušali jer je imao ugodan tenor.
Glas mu je odzvanjao po cijeloj luci, a gosti su navaljivali da još pjeva
nešto.
Vise ne znam, dosta sam pjevao, neka pjeva netko
drugi, na primjer njegova visost...
Samo još jednu, gospodine Ranko.
Vama 2a volju, konteso.
Zapjevao je:
»Da mi je znati, Bože moj, Bože moj, di se nalazi dragi moj. Poslala bi
mu rumen cvit, namisto moje mladosti...«
Nekoliko puta, dok je pjevao, pogledao je Anu Mariju, koja je evala od
sreće što Ranko tako lijepo pjeva. Kad
103
je svršio i kad se odobravanje malo stišalo, grof Georg će Ranku:
Vi imate divan glas, visok, snažan, a k tome vrlo
ugodan. Uz malo školovanja i nešto sreće mogli biste vrlo
dobro uspjeti.
Knez doda:
Ako se odlučite, gospodine Ranko, moje veze stoje
vam uvijek na raspolaganju.
Ranko se nakloni knezu i grofu:
Vrlo mi godi vaša pohvala, grofe, hvala vam, vi
sosti, na ponudi, ali me pjevanje ne privlači, draža mi je
nauka.
Mislio sam da vam se na taj način odužim Što ste
danas izbavili iz opasnosti moju dragu Anu Mariju.
Knez pogladi ruku Ani Mariji i opet je poljubi. Ranka to malo ozlovolji,
te će povišenim glasom:
Zahvale nikakve ne primam, visosti, ja sam sretan
ako mogu učiniti i najmanju uslugu kontesi Ani Mariji.
Govoreći to, duboko se nakloni Ani Mariji. Samo su gospodična
Leopoldina i Ana Marija zamijetile taj lagani, ali siguran smiješak koji
mu je lebdio na licu.
Gdje je samo naučio vladati se tako otmjeno, kava-
lirski. Nije čudo što ju je zaludio. Ni ja, iskusna, ne bih
mu mogla nikako odoljeti.
Knez je još svirao neku tešku klasičnu skladbu. Kako je bilo već kasno,
Ranko zahvali grofici za ugodno provedenu večer. Sa svakim se rukovao
na zadovoljstvo Ane Marije i gospodične odgojiteljice. Naročito je
pažnju posvetio gospodični Leopoldini.
Mornar ga je odvezao do uvale gdje je bila njegova kuća i začudio se kad
ga je Ranko obilno nagradio. Popeo se do kuće, htio je tiho ući, da ne
smeta roditelje u snu, ali je zatekao majku kako sjedi na klupi i čeka ga.
— Gdje si ti, sine moj? Skoro se dani, a tebe nema!
Zar ništa ne mariš za naše brige?
Ranko je bio sjajno raspoložen. Sjedne kraj majke, pri-vine je k sebi, pa
joj reče:
Marim ja za vas oboje, majko, marim, ali evo, izu
zetno, zadržalo me društvo.
Ti si, sinko, pio i pušio. Gdje si bio?
Bilo mi je lijepo, majko.
Ajde, ajde, drago mi je da si se zabavio s našima.
Ionako prigovaraju da ih se kloniš otkako služimo go
spodu na brodu.
Ja sam bio cijelo vrijeme s gospodom na kupanju,
a onda na veselici na brodu. Majko, divno mi je bilo. I
pjevao sam.
Vjeruj, sine, kad sam čula pjesmu s broda, u sebi
sam govorila: »Taj pjeva kao moj Ranko.« Gdje bih ja
pomislila da si to ti, sine moj? Sada lijepo hajde na po
činak.
Uzbuđen sam, majko, ne bih mogao zaspati. Milo
mi je sjediti ovako, sretan sam, sve mi je drago, grlio bih,
ljubio bih našu kućicu, drveće, lozu, lišće i kamenje oko
kuće, tako mi je srce puno sreće, moja draga majko!
Bogu hvala, sine, budi sretan! Mlad si, zdrav si, osi
gurao si sam sebi polazak na visoke Škole, pa što ćeš
ljepše!
Ima još veće, uzviŠenije sreće, majko.
Hajde, odmori se, pio si više nego što si navikao.
Treba ti počinka ako misliš sutra ići s ocem.
Ne mislim, majko, nego svakako idem. Recite ocu
da je kapetan rekao da prije desete ne moramo biti kod
broda. Probudite me, da otac ne bi sam nosio oruđe dolje
u čamac. A sad laku noć, majko!
Dobro spavanje, mili moj sine!
VIII
Sutradan, dan je bio divan. Brod je jurio kao galeb po morskoj pučini
prema otoku Zlarinu, te se spretno provlačio između grebena, pod
sigurnom rukom kapetana. Brod se usidrio pred visokim grebenima, gdje
su Ranko i njegovi lovci predmnijevali da bi školjke mogle biti dobre.
No već se približavalo podne, a od ulova ništa. Lovili su na kliješta, jer
je dubina bila velika. Ranko je bio nestrpljiv. Od mjesta lova mogao se
vidjeti brod. Zamijetio je kretanje gostiju na palubi. Vidio je kako gosti
promatraju dalekozorom naporan rad lovaca. Ranko se srdio na njih,
sada ga je smetala njihova nazočnost. On je mislio da će lov biti dobar i
obilan, pa će, dok ustane Ana Marija, biti već na brodu i određivati dobre
školjke za njegu bisera.
Ranku je dosadilo ozaludno traženje, skine se i zaroni u more. Dugo se
nije vraćao. Napokon se ipak pomoli sav blijed. Uze zraka, te samo
rukom dade znak za pokret.
Poslije je tumačio da su se bisernice preselile odavde. Sve su školjke bile
otvorene. Ili je na njih navalilo veliko jato polipa, ili nisu imale dovoljno
hrane, ili su bile izvrgnute prejakoj struji mora, pa su uginule, a mlađe se
preselile.
Lovci su krenuli svojim čamcima na drugi kraj u potrazi za školjkama,
tako da su, na Rankovu radost, izgubili iz vida brod. Ovdje su imali više
sreće. Do dva sata poslije podne našli su dvadeset dobrih školjki. Poslije
su im došli u posjet gosti s broda: knez, grof Georg, obje kon-tese s
pratnjom. Knez i grof zaželjeli su da izbliza pogledaju lov na školjke.
Ranko je bio na čamcu i tu primao školjke od lovaca. Ako je koja bila
dobra za bisere, stavio bi je u čamac u kojem je bilo svježeg mora.
Došli su do Ranka. Na njegovu se licu vidjelo da mu nije drag taj posjet.
Po vašem licu vidim da nemate sreće u lovu, gospo
dine Ranko.
Nemam, kako vidite, konteso. Školjke u dubini ne
možeš prebirati, većinom su smeđe, sive, žute, dapače i
crvene. Nikako da se namjerimo na bijeloružićaste. Evo,
imamo ih pun čamac nepotrebnih.
S otoka im je davao znak neki lovac.
Zove me naš kuhar Ante na jelo. Ljut sam, nemam
volje ni za jelo.
Zar vi još niste jeli? — upita ga zabrinuto Ana
Marija.
Kako vidite, konteso, nisam.
Da sam se sjetila, mogli smo vam poslati s broda.
Da ste se sjetili, ali se niste sjetili, konteso Ana
Marija.
Ranko je otegnuto izgovorio ime Ana Marija, te je kod toga značajno
pogledao.
Gospodična Leopoldina, da bi to prekrila, reče Ranku:
Ako želite, mi ćemo se preseliti k vama, a čamac
neka pođe do broda po hranu za vas.
Hvala, gospodična, jest ću sa svojima, naša je
hrana vrlo tečna i zdrava. Kad ste već tako dobri, preve-
zite me svojim čamcem do obale. Evo, moji se skupljaju
na ručak, a ja pričam s vama.
Ranko skoči u čamac, pa se svi odvezoše do obale. U kotliću za jelo bili
su priređeni krumpiri s rajčicama, te sitni komadići rezane janjetine.
Knez upita Anu Mariju:
Zar će to i gospodin Ranko jesti s njima?
Ranko je razumio pitanje, pa odgovori:
Rekao sam da naš kuhar Ante vrlo tečno kuha.
Kuhar mu nagrabi u lončić, a on sam uze komad kruha, te donese Ani
Mariji i knezu:
Vidite kako divno miriše! Ako je dobro mome ocu,
kako neće biti meni? Pokušajte, konteso Ana Marija!
Nemojte je nuditi, gospodine Ranko, Ana Marija je
jela na brodu.
Ništa zato, vaša visosti — reče Ranko — ali ja je
molim neka kuša i neka vam kaže je li to jelo tečno.
Ranku je bilo veoma stalo da Ana Marija okusi jelo, a ona je osjećala da
mora jesti.
Ah, divno je, vrlo tečno, mi ostajemo ovdje do
uveče, pa vas molim, kuhajte i za nas večeru.
Ranko je bio presretan. Pobijedio je i pred svima je dobio zadovoljštinu
od svoje Ane Marije.
Stao je jesti iz svoga lončića, mirno kao i sinoć za stolom grofice Regine.
Kad su se lovci najeli, Lovro je izvadio iz mora veliku staklenku punu
rujna vina. Najprije je na-toČio dobre mjerice svojim lovcima, a onda
staklenku donio i među goste.
Ranko je s nekim ponosom i pun pažnje predstavio knezu i grofu svoga
oca i družinu, lagano izgovarajući riječi:
Ovo je moj otac, gospodar ove družine. Sve su to
lovci koralja i spužava, a sada uglavnom sa mnom lovci
bisernih školjki za bisere.
Svatko je morao popiti ponuđeno, jer gospodar Lovro nije od toga
odustajao. Vrućina i dobro vino unijeli su u nekoga klonulost, a u većinu
raspoloženje.
Večera je bila vesela. Lijep doživljaj za gospodu s broda. Vratili su se na
brod kasno u noć.
Sutradan je bilo dosta jela i pića s broda, a isto tako i prekosutra. Tako je
na otočiću bila prava gozba. Ranko i Ana Marija milovali su se satno
pogledima. Gdjekoji
skroviti stisak ruke, to je bilo sve, jer se knez cijelo vrijeme držao Ane
Marije.
Tek u četvrtak ujutro našli su potrebne školjke. Još su svi objedovali na
otočiću, a poslije objeda brod je digao sidra, te su otplovili u šibensku
luku. U petak i subotu Ranko je stavljao bisere u svježe školjke. U tom
poslu bila je neumorna grofica. Divila se svakom svežnjiću kao da ga
prvi put vidi, tepala im je najnježnije riječi kao živim bićima.
Ranko ju je češće pogledavao, tako da je to i ona opazila. Pogledala ga
je, nasmiješila mu se i rekla je:
Vi me gledate, sigurno mislite da nisam pri sebi.
Tumačite to kako znate, gospodine Ranko, ali mene ovi
biseri očaravaju sve više i vise. Već ih posjedujem više od
dvadeset godina, sve ih više volim, a sada kada vidim da
dobivaju još ljepši sjaj, imaju za mene sve više čari i draži.
Donekle vas shvaćam, grofice. U početku nisam na
to gledao tako, ah' i ja, što ih češće vidim, osjećam da žive,
gledam u njima život, neku dubinu, nepreglednu dubinu
života.
Ah, drago mi je da me shvaćate.
Ana Marija je često zalazila u kajitu, ali ih je grofica rijetko i nakratko
ostavljala same, te su morali kratiti zagrljaje i poljupce. Knez i grof
Georg s Marijom Terezijom dolazili su i promatrali Ranka kako mijenja
bisere iz školjke u školjku.
U subotu je Ranko otišao kući ne dočekavši Anu Mariju jer je cijelo
društvo bilo otišlo u grad. U nedjelju je došao po dužnosti da vidi
školjke, ali, na nesreću, sve je bilo u redu. Grofica mu je kazala da su
njezini otišli da razgledaju staru znamenitu katedralu.
Da, sad se sjećam, Ana Marija je željela da im vi
budete tumač, ali se ponudio kapetan.
Ranko se žalostan vratio kući, s malo nade da će još toga dana vidjeti
Anu Mariju. Došao je kući snužden, tako da je to zamijetio i otac, te ga
upita za razlog.
Na brodu je sve u redu, oče, samo sam slabe volje,
kao da sam se nešto pretegnuo, ne osjećam se dobro.
Jesam ja tebi, Lovre, govorila, da nije to za njega.
Osam godina išao je u velike škole, još ćeš mi pokvariti
dijete! Novce brojiš, slažeš račune, trljaš ruke, smješkaš
se nad blagom. Sto će mi blago i novac ako mi se upro
pasti dijete.
Prestanite, majko, nabrajati, nisam ja više nejako
dijete, ne boli mene ništa, nego sinoć... da nije ona riba
predugo stajala?
Kako bih ja tebi dala, sine moj, nešto pokvareno?
Da, da, sjećam se, napio sam se vode.
Zašto, nesretni sine, piješ vodu nakon ribe?
Proći će, pustite me na miru, uvjeravam vas da će
proći.
Kako ću pustiti da se bolest raširi? Eto, popij ljute
travarice, onda ću biti mirna.
Da umiri majku, Ranko je uzeo lijek. Dobro mu je došla jaka rakija,
omamila ga je, te je otišao u sjenicu, legao na klupu i maštao o Ani
Mariji.
Poslije objeda nije legao u sjenicu, već je otišao na more i legao na hrid.
Okrenuo se prema brodu, nadajući se da će se netko pojaviti da ga
pozove. Predveće je morao kući, da se roditelji ne bi zabrinuli. Mnogo je
jeo, da dokaže da mu nije ništa. Popio je vina više nego obično. Onda je
rekao roditeljima da ide do mora.
Osjećam potrebu za morem.
Ostao je tamo sve dok se na brodu nije ugasilo svjetlo. Cijelo je vrijeme
mislio: »Je li to ljubav Što čeznem za njezinom blizinom, je li i to ljubav
što osjećam strašnu pu-
stoš? Da li je to ljubav Sto me omamljuje njezina blizina, te gubim
svijest?« Nije došao do zaključka, samo je osjećao i znao da mu je bez
Ane Marije ružno, pusto i prazno. Lagano ustane s hridi, uzdahne,
okrene se prema brodu i reče kao da će ga čuti Ana Marija:
Lijepa si, draga si mi, ali čežnja će me uništiti, previše sam nagle i
ponosite ćudi da te milujem pogledom, a drugoga da gledam kako te
gladi i miluje. Ili moja ili me se okani!
Zastao je načas, udario se rukom po glavi, te se ukorio: »Ludove, pa ti si
joj prvi počeo udvarati! Ona je djevojka, i to bogata, vrlo bogata.
Isprošena za kneza, za princa, a ti sin siromašnog ribara, što ćeš joj dati
ti, ne-svršeni đak?« Tužan i žalostan penjao se do kuće. Zastane, okrene
se moru, udari u prsa, te gotovo zavapi: »Ako me voli, ja ću joj se sav
predati, dat ću joj dušu, ljubit ću je svom snagom, neću i ne mogu da je
samo pogledom ljubim, hoću da ljubi samo mene, jer ja je ljubim silnom
snagom, ona je moja prva i jedina ljubav i ostat će to!«
Sutradan je Ranko opet otišao na brod. Sam je sebe tješio i uvjeravao, te
nastojao odagnati i zatomiti svoju ljubav. Govorio je samome sebi:
»Upravo bih želio da je ne vidim. Sve to treba da se zaboravi. Ne smijem
ja biti kao što se priča o mojim drugovima koji su napustili sjemenište. S
prvom ženom s kojom dođu u dodir vežu se za sav život!«
Grofica Regina ga je Čekala. Za čudo, sve je bilo u redu, ali u podsvjesti
Ranku nešto nije dalo mira. Neka čežnja kopkala ga je. Samo da je vidi!
Ništa drugo, samo da je vidi!
Već je gotovo htio izustiti da je sve u redu, ali se slučajno prisloni jednoj
školjki i reče:
U ovoj nešto nije kako bi trebalo.
Skine se, izvadi iz mora školjku, otvori je i izusti:
Dva zrna vire, ne znam kako ih je samo izgurala
iz sebe.
Dugo je popravljao, sve napinjući sluh neće li doći Ana Marija. Konačno
se pojavila. Došla je iz salona u društvu sestre, kneza i grofa. Ana Marija
krene s knezom prema kajiti, a grof prema kapetanskom mostu. Ana
Mafija se smiješila kao da se najbolje i najsrdačnije zabavlja s knezom.
Tako je došla i do kajite. Kao da ne smatra važnim prisutnost Rankovu,
reče majci:
Mama, knez mi već nekoliko dana govori kako je
krajnje vrijeme da upriličimo javne zaruke.
Moralo bi se, drago dijete. Samo, kako? Moramo
pozvati naše prijatelje, a i knez mora pozvati svoje. Tata
je govorio s biskupom, on će rado dati svoje prostorije.
Ali moji biseri?
Grofica Regina obrati se Ranku koji je školjku držao na koljenima, te ga
upita:
Držim da biserima ništa neće smetati ako na dan-
-dva prekinemo njegu. Sto vi držite, gospodine Ranko?
Još nije Ranko ni odgovorio, a Ana Marija proviri glavom, te će veselo:
Dobro jutro, gospodine Ranko, vi ste marljivi.
Kako vidite, konteso, dobro i ugodno jutro! — reče
Ranko s tmurnim naglaskom, te se obrati grofici: — Si
gurno neće smetati ništa, grofice, samo odredite dan, pa
nećemo vaditi školjke iz mora.
Još ne znamo! Mi bismo željeli zaruke obaviti s ve
likim sjajem, a knez žuri da se to obavi što prije, pa bilo
to i u vašem ubavom Šibeniku.
Ranko ništa ne odgovori, već se samo sagne da namjesti Školjku,
— Ja ću se odmah vratiti, a vi, gospodine Ranko, po
gledajte točno da li je sve u redu.
Grofica Regina se udaljila, ali je uz Anu Mariju ostao knez. Cim je
grofica rekla da će se udaljiti, Ana Marija napadno srdačno reče knezu:
Danas će biti vruć dan, kad je već jutro tako
sparno, barem se meni Čini.
Ljeto je u punom jeku, Ana Marija, normalno je da
je vruće.
Vaša visosti, imam na vas malu molbu. U kabini ili
u salonu zaboravila sam svoj rupčić. Smijem li moliti, ili
da zamolim gospodina Ranka?
Ah, Ana Marija, kakav uvod! Vaša najmanja želja
za mene je velika i draga zapovijed.
Cim se knez udaljio, Ranko uhvati Anu Mariju za ruku, te je odlučno
upita:
Ili voliš mene ili toga svoga kneza?
Ani Mariji je to godilo, te se nasmiješi i reče:
Tebe volim, ljubim, čeznem za tobom, njemu sam
obećana dok nisam za tebe ni znala, i ja sam mu dala
riječ.
Povuci je, draga moja Ana Marija!
Još te više volim kada me ti voliš, ah' to nije tako
lako.
Onda me ne voliš!
Volim te, dragi, ali razumij, tu je položaj kneza,
društvene obaveze.
Obećaj mi da se nećeš javno zaručiti?
Obećajem ti, dragi, obećajem, zasad neću, zavlačit
ću dok budem mogla zbog tebe.
Zbog mene, kažeš, zbog mene, draga moja!
Zagrlio ju je i nije je puštao sve dok nisu ćuli glas
kneza koji je dolazio do njih.
Ana Marija gorjela je od uzbuđenja i bila je sva uzbuđena. Ranko je
držao jednu školjku, te joj je naoko živo tumačio, a zapravo joj govorio
svoje mnjenje o njoj:
Od djeda Hrvata naslijedila si naivnost i nisi nimalo proračunata, od bake
Mađarice dobila si nestašnost, onu divlju, vruću krv, ostatak Mongola
koji su ostali u Mađarskoj. Nije ova mlitava visost rođena a da bude tvoj
muž.
Drsko se obrati knezu koji je upravo došao, te ga upita da li želi
pogledati nutrinu bisernice.
Hvala vam, gospodine Ranko, moram vam priznati
da mi se gadi.
Ranko se okrene da stavi školjku u more, te glasno promrsi kroz zube:
Ne mogu pomoći sebi, i ti meni.
Željeli ste nešto reći?
■— Oh, tako, ne, ništa važno!
Ranko se brzo presvukao i napustio brod, te zaputio kući. U njemu se
opet razbuktjela ljubav i želja za Anom Marijom. Govorio je cijelim
putem do kuće u sebi: »Voli me, ali ne može reći knezu. Odlazi od mene.
Mene voli, a njemu dopušta da je tetoši i vodi pod rukom. Zaboravio sam
je pitati da li se s njim i ljubi kao sa mnom. Uni-štit će me ljubomora.«
Zamisli se malo, te se stade umirivati: »Možda će me to izliječiti od
ljubavi: ona kontesa, on njemački knez, a ja samo neznatni Ranko!«
Popeo se do kuće i došao u dvorište. Iz sjenice je dopirao neki poznati
glas. približio se sjenici. Bilo mu je vrlo ugodno ono što je vidio, ali i
malko nelagodno. Sav se zbunio. S ocem je sjedio njegov profesor iz
sjemeništa, doktor civilnog i crkvenog prava te profesor filozofije Niko
Zvonarević.
Zdravo, Ranko, Što si se smeo, nisam ti više profe
sor, a niti sam kao takav došao.
Ranko je ušao i pozdravio se s doktorom Zvonarevi-ćem, a ovaj ga u
oduševljenju posjedne kraj sebe.
Radujem se što ste došli, gospodine profesore, iz
među drugih vas sam uvijek najviše cijenio i volio.
Nisi to odao svojim licem kada si došao, dragi moj
Ranko.
Zbunila me radost te iznenađenje da je moj revno-
stan profesor došao da obiđe odbjegla učenika.
Silno smo žalili i žalimo za tobom, ali odluci koju
si stvorio nismo se mogli oduprijeti.
Lovro se digne, ispriča se da ima nešto posla, te ostavi sina s njegovim
profesorom.
Ranko pogleda za ocem i reče profesoru:
Drag je moj otac, teško mu je što sam napustio sje
menište, ali se barem naoko već smirio, te štedi za moje
daljnje školovanje.
No, pričaj mi, Ranko, kako si živio u ovo vrijeme
otkako si nas napustio.
Otac vam je sigurno pričao kakvu sam sreću imao.
Našao sam neke bisere, a onda nam se pružila sreća da
je cijela naša družina zaposlena na traženju bisernica za
poljepšavanje bisera grofice Herber.
Ovo posljednje pričao mi je otac, ali zar je moguće da si ti našao bisere u
našem moru?
— Nije nikakvo čudo, gospodine profesore! Ja sam našao još jedan,
samo neću da ga prodam našem zlataru. On je moje bisere prodao u Bež,
tako je grofica i dobila preporuku od znamenitog draguljara Koherta gdje
će moći najbolje njegovati bisere.
— To je i razumljivo, a i veseli me, eto, kad vidim Čega sve ima naše
lijepo more.
— Predat ću biser vama, gospodine profesore. Dajte ga pregledati u
Zadru. NaŠ mi zlatar daje sto pedeset fo-
rinti. Nastojte dobiti barem dvije stotine. Hoćete li mi učiniti tu ljubav?
Vrlo rado, Ranko, upravo putujem u Zagreb, po
trebni su mi neki povijesni podaci, pa ću se zadržati ne
koliko dana, te pokušati da dobro unovčim tvoj biser.
Hvala vam na susretljivosti! Evo vidite, imam sreću.
Očeva družina lijepo prolazi, ali ćete se čuditi ako vam
kažem da ste me našli u takvom raspoložanju i u takvu
stanju da mi se čini da će biti najbolje da se vratim odakle
sam došao.
Samo ne budi očajan, Ranko! Poznajem te, nagle si
ćudi, pa valjda opet nije tako strašno da se ne bi dalo
dobro privesti kraju.
Ne znam, gospodine profesore, kako ću! Pred vama
sam bio uvijek iskren, pa neću ni sada ništa prešutjeti. Za
ljubio sam se u kćerku grofa Herbera.
Pa što je to tako strašno, dragi Ranko? Mladić u
dvadesetprvoj godini ima pravo da se zaljubi, dapače, to
je sasma prirodno.
Doktor Zvonarević pogleda Ranka, te nastavi:
Ta mlada kontesa sigurno ništa ne sluti? Razum
ljivo, kako bi i došla na pomisao da si se ti u nju zaljubio?
Krivo shvaćate, gospodine profesore. Ona mi ljubav
uzvraća. Mi smo jedno drugome ljubav otkrili. Ali baš da
nas mi je rekla da joj priječe društveni odnosi da se riješi
svoga prosca.
Ranko ispriča sve točno o Ani Mariji i knezu Sieg-friedu, te još
nadoveže:
Vama sam u sjemeništu odavao sve svoje misli, sje
ćate li se, kada smo se vraćali iz šetnje po gradu.
Kako se ne bih sjećao kako te ona žena sablaznila!
Meni je to onda bilo ugodno čuvstvo, ali su se
ondje čule samo riječi: »Kako je lijep ovaj mladić! Šteta
za njega što će biti svećenik. Alaj ćeš ti, mali, imati pokoru sa ženama
kad već budeš svećenik.. Te riječi one lakomislene žene pobunile su u
meni razmišljanje o stvarima koje su me već prije uznemirivale. Ja sam
se vama povjerio, a vi, kao moj prijatelj, ako vas smijem tako nazivati,
savjetovali ste mi da napustim sjemenište.
Točno je tako, dragi moj Ranko. Ja sam ti savjeto
vao: »Iziđi! Ispitaj na potpunoj slobodi svoju narav! Pa
kad budeš načisto sa svojom savješću, onda se odluči.«
Ovo što sam vam ponovio i što je vama već po
znato, to je samo uvod u ono što vam želim priznati. Kako
sam vam već rekao, ja odlučno tražim od Ane Marije da
napusti kneza.
Rekao sam ti da je to od tebe vrijedno što tražiš
čistu ljubav, ali je nju nemoguće ostvariti. Ta mlada dje
vojka kaže da voli tebe, ja joj i vjerujem, ali ona te voli
idealno, kao vrlo lijepog mladića kojega je ugledala kraj
kneza, kao veliku razliku između vas dvojice. Dobro pro
misli, sinko, ako ona tebe voli, kako kažeš, tu su roditelji,
tu je knez, imaju sto načina da tebe uklone, oni su moćni,
a ti si, Ranko, neznatan, doduše, vrlo lijep, dosta pametan,
ali to nije dosta, previše su oprečni društveni odnosi.
Sto biste mi vi, onda, savjetovali?
Ja ti, sinko, savjetujem, zadrži lijepu uspomenu o
toj lijepoj kontesi koja te također voli, reci joj zbogom, ili,
još bolje, ne reci joj to, već otputuj sa mnom u Zagreb.
Vidjet ćeš Rijeku, možemo i u Beč, pa ćemo sami prodati
tvoj biser. To je, po mom mišljenju, najbolji lijek. Zabo
ravi, Ranko, na svoju lijepu kontesu i nađi sebi družicu
života. Sam ćeš doći na to da je tvoj profesor imao pravo.
Uviđam da vi govorite pravo, ali sam vam naumio
reći sve, i ono Što je ružno u meni.
Mi, stariji, lakše možemo pronaći u sebi naše opa-
čine, ali ti, Što imaš ti, daj se povjeriti, ja ću nastojati da te shvatim, a
razumjet ću te svakako.
Rekao sam da volim.
Rekao sam ti da je to prirodno za mladića u tvojoj
dobi.
Ranko pogleda profesora, ponikne glavom, te reče: Volim, ali ta ljubav
nije samo idealna, kod nje se javljaju i osjećaji najniže požude.
■— Ne srami se, Ranko, ti nisi tome kriv, ali budi jak. Kod mladih ljudi
ima ljubavi, ima strasti, ali kod idealne ljubavi to sve mora biti sporedno.
To život, sam po sebi, kasnije donosi. Shvaćaš li me, Ranko?
Shvaćam, gospodine profesore, i stidim se da je ta
niska strast baš kod moje prve ljubavi došla odmah do
izražaja.
Takva ti je narav, nisi kriv, ali se čuvaj i ne raz-
dražuj je previše rano i bez potrebe, a meni vjeruj,
sinko, tvoje vrijeme još nije došlo, ti si previše mlad,
ti moraš tek postati čovjek, mislim reći, završiti nauke.
Potom, Ranko, misli na ljubav i sve ono Sto priroda veže
uz nju.
Uvijek ste mi bili skloni, gospodine profesore. Do
šao sam ovamo s broda neraspoložen, a sad se osjećam
jačim. Ali, kao i uvijek, bit ću vam iskren. Prije nego što
vam bilo što obećam, još ću prospavati i razmislit ću,
te razumom, kako ste me vi savjetovali, pokušati da oda
gnam svoju ljubav ili, ljepše rečeno, probuđene osjećaje
za kontesu Anu Mariju.
Ti znaš, Ranko, da mi teolozi i filozofi nikad ne že
limo odluke naprečac.
Još nešto vas molim! Moji roditelji ništa o tome ne
slute, pa vas lijepo molim da njima ništa ne govorite o
tome.
Kako ti želiš! Evo i tvoga oca! Jeste li uredili svoje
poslove, gazda Lovro?
Jesam, gospodine doktore, jesam! A jeste li što
dobro razgovarali s mojim Rankom?
Mnogo smo pričali, o svačemu, pa evo, hoću da ga
nagovorim da pode sa mnom u Zagreb, pa makar i u Beč.
Pokazat ću mu svijeta, a može i prodati svoj biser.
Bilo bi nam teško bez njega, zbog bisera one gro
fice, ali ako je za njegovo dobro, neka ide. Pokazat će
meni kako se to radi oko bisera, ako ne budem znao ili
mogao, neka propadne i posao, glavno je njegovo dobro.
Lijepo, gazda Lovre, ali odluka još nije pala. To
sam tako samo nabacio. Još danas ne putujem.
Evo i mene, gospodine doktore — javi se Luče —
spremila sam užinu. Morate ostati kod nas. Uvijek je moj
Ranko lijepo govorio o vama.
Ali, mama, to nije potrebno naglašavati.
Zašto ne, sinko, kada je to istina? Neka se zna!
Razdragan, doktor Zvonarević ostao je do kasne noći
kod obitelji Petričić. Ranko ga je otpratio u grad gdje je odsjeo. Tvrdo je
odlučio da se neće ni osvrnuti na brod. Ali dok se vraćao, otišao je do
obale i dugo promatrao svjetlo na brodu. Pozorno je pratio kretanje
osoba i nagađao tko bi mogla biti sjena koju je iz daljine opazio.
Savladala ga je tolika ljubomora da je htio poći čamcem do blizine
broda, ali se uto svjetla ugase. Zastidio se sam pred sobom jer se sjetio
riječi profesora Zvonarevića.
Ustao je rano iz kreveta. Bio je sav izmoren od bdjenja. Ljubav i strast
prevladale su u njemu i on odluči da još jednom razgovara s Anom
Marijom.
IX
Sutradan je Ranko došao kao po dužnosti na brod, ali zapravo zato da se
nađe s Anom Marijom. S groficom je pregledao Školjke i one su bile sve,
za inat, u redu. Grof Antun Herber spremao se toga dana na put, pa je
izrazio želju da ga brodom do Rijeke prati cijelo društvo, osim grofice.
Ranko je zdvajao, a!i se tu ništa nije dalo učiniti. Otišao je odlučivši da
otputuje s profesorom Zvonare-vičem.
Cim se vratio s broda, obukao se, otišao u grad, potražio profesora
Zvonarevića i saopćio mu:
Odlučio sam bio još samo jedanput govoriti s njom,
ali današnjim brodom putuje njezin otac u Zagorje i oni
ga prate do Rijeke. Danas sam spreman da putujemo. Raz
govarao bih s njom na brodu.
Profesor Zvonarević malo se zamisli i reče:
Zao mi je, Ranko, ali ja još danas ne mogu na put,
moram s biskupom urediti neke stvari, mi ćemo drugim
brodom prekosutra.
Oprostite, gospodine profesore, za danas sam spre
man, a kako će biti poslije, doći ću vam reći.
Poslije objeda Ranko reče svojima da ide na kupanje. Uzeo je čamac i
zaveslao. Ali ga čamac odvukao do broda. Cijelo društvo bilo je pod
sjenicom na palubi. Ranko prođe mimo i glasno pozdravi, a oči ustremi u
Anu Mariju.
Idem na kupanje, pa sam htio da uz put pitam je li
sve u redu.
Ana Marija je znala da nije došao zbog toga, razumjela ga je i reče:
Idem da pitam majku, kazat ću vam kod mosta! —
Obrati se knezu: — Čekajte me, kneže, ovdje pitat ću
majku treba li što kod bisera.
Poslušni knez ostane na mjestu, Ana Marija ode i letimično upita majku:
Je li, majko, Školjke su u redu?
I ne Čekajući ojdgovora, ona otrči do mosta, gdje je bio Ranko.
Razumjela si me, Ana Marija — reče joj Ranko. —
Hvala ti! Ali mi to nije dosta. Ti putuješ?
Otac ide na posjed, pa ga mi pratimo do Rijeke.
A meni ni riječi!
Nisam mogla, Ranko, naglo se sve odlučilo.
Ana Marija, ja ću sići s uma, voliš li mene ili njega?
Samo tebe volim, Ranko, već sam ti rekla.
Ali s njime pratiš oca.
Moram, Ranko, borim se sama sa sobom, ali još
ne mogu, razumij me i shvati. Da li ti je dosta ako ti ka
žem da sam odlučila da ću raskinuti veze s knezom? Ali
to moram činiti oprezno jer ja poznajem svoju majku.
Ana Marija, draga moja Ana Marija!
Tiše, Ranko, tiše, ovo je brod.
Htio sam otputovati i u svom jadu ostaviti sve.
Zar i mene, Ranko?
Najviše tebe, Ana Marija!
Zar ti nije dosta Što sam već odlučila da neću biti
kneževa, a za drugo, daj mi vremena.
Onda neću otputovati.
Ne, Ranko, čekaj me dok se vratim, mnogo toga
imamo jedno drugome reći.
Ana Marija se vrati u društvo. Pratila je ispod oka kako Ranko snažno
vesla prema uvali. Ranko je veslao i kako je veslom udarao po moru,
tako je ponavljalo cijelo vrijeme riječi Ane Marija: »Neću biti kneževa,
volim samo tebe, Ranko.« Ranku se činilo od sreće da valovi šapuću:
»Tvoja, tvoja i samo tvoja!«
Otišao je u uvalu gdje su se prošle nedjelje kupali. Bilo mu je pusto.
Svuda je vidio Anu Mariju i uz nju kneza. Otišao je čamcem malo dalje,
te našao divan i Čaroban kutak: mala uvala, a nad njom šumica, nekoliko
smreka, kržljavi ali gusti hrastići, ružmarin i grmovi mirte. Radovao se
toj hladovini i miru. Legao je u hlad i nesvjesno ponavljao riječi u sebi:
»Ona će biti moja, a ne kneževa, moja. Bože moj!«
U toj je sreći zaspao. Nije ni čuo ni vidio brod kojim je Ana Marija
otputovala u Rijeku.
Raspoložen, došao je kući i s ocem zapodjenuo razgovor na koje bi
mjesto u petak išli u lov na bisernice za groficu.
Zar nećeš, sinko s profesorom u Zagreb?
Neću, oče, za školu ima još vremena, a ja ću imati
kasnije prilike vidjeti svijeta. Dat ću profesoru biser da mi
ga proda, a ja ću najesen na školovanje, neću biti sam,
bit će nas više
Pazi, sine, za svoje dobro.
Ranko je otišao da spava, ali ga je očeva riječ, jednostavna i kratka, malo
zapekla, te mu zujila u ušima, sve dok nije zaspao: »Pazi, sine, za svoje
dobro!«
Da li on pazi za svoje dobro ili misli na svoju ljubav koja je njime
ovladala? Bio je tako sretan i veseo da nije hotimice htio misliti ni na čije
savjete. Voljeti, biti voljen — to mu je zujalo u glavi, strujalo cijelim
tijelom, te potiskivalo očevu opomenu.
Sutradan poslije podne otišao je profesoru i rekao mu da neće putovati.
Predao mu je biser i molio ga da ga proda što bolje.
Ti si, Ranko, kasnije govorio s njom?
Nešto mi nije dalo mira, pa sam poslije objeda,
idući na kupanje, svratio do broda.
Zbog toga ti nećeš sa mnom! Ranko, Ranko, pazi
da ne požališ Sto ne putuješ sa mnom!
Rekla mi je neka je čekam. Mora pratiti oca. Već
je odlučila da neće biti kneževa. Čekat ću je dok se
vrati.
Ti si je zavolio, sinko, ja to vidim, ali reci mi i pri
znaj, ne vuče li te nešto malo i sjaj njihova bogatstva?
Mislio sam o tome i došao do zaključka da je vrlo
ugodno imati nešto sredstava čime bi razborit Čovjek sebi
uljepšao život.
Pazi, Ranko, blago je klisko, još ga nisi pravo uhva
tio, a već ti je izmaklo. Ja mislim da ti nećeš dobiti blaga,
a neće ti grof dati ni svoje kćeri. Ne uzdaj se previše u
svoju ljepotu. Ovi ljudi neće pitati za čuvstvo i ljepotu
duše i tijela. Oni te mogu pregaziti.
Zavolio sam je, ne misleći ni na što, ni na društveni
položaj. Ja sam zavolio samo nju, ja u njoj ne vidim kon-
tesu, već biće koje mi je draže iznad svega na svijetu.
Vjerujem ti, sinko, ja ću još svratiti ovamo svakako,
a doći ću te izvijestiti i o tvom biseru.
U petak ujutro brod je otplovio s ribarima opet prema Zlarinu. Išli su
onamo gdje su posljednji put imali dobar lov. Prvi dan bilo je slabije, a u
subotu poslije podne brod je digao sidro i vratio se u Šibenik. Grofica
Regina bila je vrlo nemirna. Bojala se da se ne vrati kći s pratnjom i ne
zatekne nju u Šibeniku.
U nedjelju ujutro Ranko je s groficom izbirao školjke, a oko podne došao
je brod iz Rijeke. Došli su radosni i s toliko buke na brod da je i grofica
Regina načas zaboravila na bisere. Ranko je ostao sam u kajiti. Ana
Marija iskoristi priliku i reče majci:
Ja ću načas do bisera, majko, a ti razgovaraj s
njima!
Ana Marija ude u kabinu i padne Ranku ravno u zagrljaj.
Ja sam vjerovao da ćeš naći načina i doći. Da znaš
kako sam sretan Što te opet vidim, što te ljubim i držim
u zagrljaju. Nedjelja je, daj podesi da izađemo na kupanje.
Pa neka bude i knez s nama! Više me ne smeta onako kao
prije, sada znam da samo mene ljubiš.
Dobro, dragi, ići ćemo, sve ću upriličiti kako ti želiš
Jednostavno ću reći: »Želim se kupati, ali ne bez pratnje
gospodina Ranka! Kad je on s nama, svi smo sigurni za
živote.«
Reci, draga, reci kako hoćeš, tako sam mnogo mi
slio na tebe.
Ja ti ne bih imala ni vremena reći koliko sam mislila na tebe, ali budi
zadovoljan, volim samo tebe, dragi.
Čuli su kako dolazi grofica. Stisli su jedno drugome ruke i odvojili se.
Je li sve u redu, gospodine Ranko?
Evo, još jedan čas i ja sam gotov! Divne smo
školjke jučer našli.
Svemu se radujem što se tiče ljepote mojih bisera.
Mama, ja idem da se uredim, zaželjela sam se ku
pati. Za našu sigurnost budi bez brige! Gospodin Ranko
će se i danas žrtvovati, te paziti da nam se što ne dogodi.
Opet ću biti sama! Tek što ste došli, a već me na
mjeravate ostaviti.
Pođi i ti s nama, mama, zaključaj kabinu, a kape
tan i Časnici sigurno će dobro čuvati tvoje bisere.
Ne, nikako ne! Zarekla sam se da se neću udaljiti
s broda bez bisera. Ako bi se tvoje zaruke održale u gradu,
već je dogovoreno s gospodinom Rankom da ja želim
imati bisere na sebi, kao svoj najljepši i najmiliji ukras.
Sve vise ih obožavam!
Ah, te javne zaruke! Već mi je knez dodijao s time!
Ja se ne mislim udavati, čemu žuriti zaruke?
Sto kažeš Ana Marija? Ti se ne misliš udavati?
Da, mislim ... ali sada ne ... pa neću se vjenčati s
njegovom visosti ovdje u Šibeniku!
Čudno se ponašaš, draga Ana Marija, prema knezu.
Ti i ne slutiš koliko sam novaca morala izdati posredni
cima da se knez obratio na nas, te isprosio tebe za svoju
odabranicu. Trebalo je mnogo novaca da bi njegova vlada
odobrila tu vezu kneza i kontese. A što misliš, koliko će
stajati novaca da te vijeće Kneževine Macklenburg pro
glasi vojvotkinjom, da bi po rangu bila ravna knezu?
Zašto je to sve potrebno, majko?
Ja sam to željela, kćeri moja! Taština je velika. Čim
budeš proglašena kneginjom, makar i male kneževine,
ravna si svakoj kneginji našeg velikog carstva. A tek kad
se udaŠ za kneza! Moći ćeš se družiti, pozivati sebi na dvor
sve okrunjene glave, razumije se, i naše carsko kraljevsko
veličanstvo Jelisavu. Još ću ti mnogo pričati o prednostima
kneginje. Zato znaj cijeniti žrtve koje smo već dali za tvoju
sreću i prestiž. Moj je Životni zadatak da mi kćerka bude
ravna kraljici.
Počinjem se bojati, majko, za svoju sreću s knezom.
Ja ga štujem i cijenim, ali ne osjećam ljubavi prema njemu!
Dosta o tome, dosta, draga Ana Marija! Jeste li go
tovi, gospodine Ranko?
Samo još časak, gospodo grofice. Grofica Regina svme pogled na Ranka
i reče tiho Ani Mariji:
Nisi se smjela tako jasno izraziti da nisi zaljubljena
u kneza. Znaš li ti, kćeri mila, što to za mene znači? Ja
sam veoma uzbuđena! Ljubila ga ili ne, glavno je da ga
ne mrziš.
Majko, nikako ga ne volim! Mislila sam da ću ga
zavoljeti, dobar je, blag i umiljat, ali ga ne ljubim, ne mogu
sebi pomoći, nisam kriva, majko draga!
Opet se glasno izražavaš, Ana Marija, pred Ran
kom. Ana Marija, dijete moje, poštedi me!
On je zabavljen poslom, majko.
Ana Marija se malo nasmiješi, te pogleda majku, a onda svrne pogled na
Ranka.
Gotov sam sasma, gospodo grofice! — reče Ranko.
Onda se obrati Ani Mariji, a iz očiju mu je sijevala
sreća i zadovoljstvo:
Kada želite, konteso, da dođem da budem na usluzi
vašem društvu i vama?
Nemojte ići kući, gospodine Ranko, dugo ćemo mo
rati čekati po toj vrućini.
■ Hvala vam, gospođo grofice, vrlo sam počašćen va-Šim pozivom.
Kod objeda se pričalo o putu u Rijeku te o razvitku toga grada. Knez je
pričao kako je brzo dobio razgovor sa svojim ministrom dvora. Ministar
mu je kazao da je poslao ministra vanjskih poslova da se s knezom
dogovore o njegovoj budućnosti.
Knez se okrene Ani Mariji i reče:
Moja vlada požuruje naše službene zaruke, draga
Ana Marija.
Ana Marija problijedi, pogleda ispod oka Ranka i reče knezu:
Govoriti se može, kneže, ali zašto žurba? Opet po
navljam, mi živimo u malom gradu Šibeniku, i to na
brodu, mi smo u poslu, njegujemo bisere moje majke,
nema smisla ovdje obaviti zaruke! — I da bi prekinula raz
govor o zarukama, ona upita kapetana: — Kako je bilo
u petak i subotu u lovu na školjke?
126
Nije bilo tako veselo, konteso, kao posljednji put.
Veselim se novom lovu! Bit ćemo opet gosti kuhara
Ante, zar ne, kneže?
Kako god vi želite, draga konteso Ana Marija! —
odvrati knez — sav blažen jer je vidio da se ona opet udo
brovoljila.
Poslije objeda svi su pošli na kupanje na isto mjesto gdje su se kupali
prije dva tjedna. Vrućina je bila velika, pa su se svi zadržavali najviše u
vodi. Ranko je skakao, ronio i oko svih plivao kao pravi vjeran Čuvar.
Bio je dobro raspoložen, čuo je na svoje uši kako navaljuju na Anu
Mariju, te bio zadovoljan kako se ona branila. Bilo mu je nekako i žao
kneza, ali je ipak uživao u sreći, jer je Ana Marija sve to činila zato Što
je voljela njega, Ranka. Odbija, kneza i kneževsku krunu, njemu za
ljubav!
Opet je ronio do dna, izvlačio mnogo malih školjki, te ih darivao Ani
Mariji, njezinoj sestri, a nije zaboravio ni odgojiteljice. Kasnije je sjeo u
Čamac, zaveslao oko uvale, došao do kneza i Ane Marije, te im
predložio da ih malo provoza.
Radosno su pristali, a Ranko krene dalje od kupača, do uvalice koju je
prošle nedjelje pronašao. Tumačio im je, a što nije mogao opisati, to je
prevodila Ana Marija knezu koji se iz susretljivosti zahvaljivao sad
jednom, sad drugome. Kada su došli do uvale, Ranko zavesla u nju i
reče:
Ovdje je kao u raju, a gore nad pećinom divan mali
gaj! Kad biste samo vidjeli krasom što ju je priroda na
tom kršu učinila!
Hoćemo li se ovdje iskrcati i pogledati vaš gaj?
Ne, konteso, to nikako! — odlučno reče Ranko.
Ana Marija objasni knezu kako se Ranko ne želi iskr
cati u toj lijepoj maloj uvali.
Ovdje je velika dubina, kneže, a gore je strmo, to
nije za kontesu.
Kradomice pogleda Anu Mariju i reče tiho kroz zube:
Ovo je samo moj raj.
Ana Marija se malo ražalosti i reče:
Okrenimo natrag!
Vrlo rado, konteso — reče Ranko na hrvatskom —
bila mi je želja i namjera da vam to pokažem. Evo, za
pamtite po ovim jelama i ovoj jedinstvenoj hridi nalik na
veliku glavu.
Sto kaže gospodin Ranko? — upita knez na nje
mačkom.
Kaže da su tamo jele, a ova velika hrida straža pred
uvalom! — reče Ana Marija u neprilici knezu.
Oprostite, kneže, ne znam to reći na vašem jeziku.
Hvala vam, hvala, krasan predjel, tako lijepu mor
sku obalu mi bismo još ljudskim umom i rukom ukrasili,
te bi to bio pravi raj na zemlji.
Za nas je ljepše ovako, kneže, kako je sama priroda
stvorila. Pogledajte, konteso Ana Marija!
Ana Marija pogleda Ranka, a onda svrne očima na uzvisinu i reče
žalosno:
Sto da gledam kada je to samo vaš raj, gospodine
Ranko.
Naglasila je riječ »gospodin« zbog prisutnosti kneza.
Prekrasno, predivno! Da je tamo jedan hotel, koliki
bi ljudi onamo dolazili!
Imate pravo, visosti, ali što mi možemo kada mi
koji volimo ovaj kraj nemamo novaca, a oni koji bi mogli
i imaju novaca, grade i uljepšavaju inozemstvo, ne mare
oni za krasote hrvatske obale.
Vratili su se do kupača. Knez se iskrcao prvi, a Ana Marija dala je Ranku
ruku. Ovaj joj stisne ruku i reče:
— Dođi sutra poslije objeda, čekat ću te u svom gaju.
Ana Marija pogleda Ranka i zakorači čamcem jer ju
je na obali čekao knez. Glasno reče Ranku:
Hvala vam, gospodine Ranko, na lijepoj vožnji i na
pozivu — a onda tiho doda: — Neću doći, ne mogu.
Čekat ću te, dođi mi, draga, dođi, mislit ću samo
na tebe!
Ana Marija pruži ruku knezu, te izađe iz čamca. Ranko odvesla malo
dalje od kupača. Ali pogleda nije skidao s Ane Marije. Oči su mu sjale od
srede, a nasmiješena usta tiho pjevušila: »Dođi mi, draga, dođi!«
Ana Marija sjedila je na žalu sva zbunjena, te često nesuvislo odgovarala
na kneževo pitanje ili primjedbe. U ušima joj je govorilo, bučalo,
šaputalo i pjevalo: »Čekat ću. dođi mi, draga, dođi!« Bunile su je
Rankove riječi, vrijeđao ju je njegov poziv, a ponos joj je govorio: »Ne,
ne, nikako! Nisam znatiželjna kakav je taj njegov gaj! Neću doći! Kako
on to zamišlja? Sama da dođem u njegov gaj? Ne, nikako ne!«
Tvrdo je odlučila, ustala i zamolila kneza da je prati u more. Opet je
naišao Ranko, te ga nanovu ćula kako je zove. Rukama je pljuskala po
vodi da zatomi taj glas, ali joj je i jeka mora govorila: »Dođi!«
Na sreću, bilo je već vrijeme za polazak kući. Ranko ih je pratio do
broda. On reče glasno Ani Mariji:
Konteso, lijepo vas molim, recite gospođi grofici da
sutra neću doći. Jedino ako bude potrebno! Moram biti
u gaju.
Na koncu mu je iz usta izašao tihi šapat koji je čula i razumjela jedina
Ana Marija:
Čekat ću te, dođi!
Ranko ode kući, a u duši Ane Marije zametnuše se borba i nemir.
Drugog dana Ranko je ostao kod kuće te dolje u njihovoj uvali
pregledavao sve školjke ne bi li opet našao koji biser. Radio je užurbano
cijelo prije podne, ali nije imao sreće. Prestao je tražiti, te odloži posao
za sutradan. Ipak, radovao se što nije našao ništa. Vjerovao je u onu staru
izreku: »Ako nemaš sreće u dobili, imaš je u ljubavi!«
Cim je nešto pojeo, uzeo je čamac, te se zaputio prema svojoj uvali. U
jednom malom zatonu izvukao je čamac na obalu, da ga more ne razbije,
a vesla spremio iza kamenja. Zaputio se preko klisure u svoj gaj. Cas mu
je nešto govorilo da Ana Marija neće doći, jer ne može doći, jer će je
slijediti, te je sam sebe u podsvijesti korio zašto ju je pozvao. Onda ga je
nešto opet sokolilo: »Ako me voli, ona će doći, naći će neku izliku, u
ljubavi su dopuštene i nedužne lažile
Razmišljao je dugo, ali pogled nije htio svrnuti na more. Volio je biti u
neizvjesnosti nego da sagleda zbilju.
Tišina je bila svuda, samo ju je ugodno i nježno narušavao tihi razgovor
mekanog mora s tvrdom obalom. Ranko je ležao pod jelom na mahovini,
okružen zelenim ružmarinom među kojim je'širio svoje tamno lišće i
bijeli nježni mirtin cvijet. Trgao je ružmarin i pleo vijenac jedan za
drugim, a misli su ga čas korile, čas opet bodrile i veselile. Bio je u
čudno razigranom i napetom raspoloženju.
U toj tišini najednom odjekne glas Ane Marije:
Ovdje me iskrcajte, ovdje je divan pogled, popet ću
se na ovu klisuru, uhvatit ću par crteža i vratiti se.
Ja se bojim ovih klisura, ali morala bih te svakako
pratiti, draga Ana Marija!
Nikako, gospodična Leopoldina, želim biti sasma
sama, nesmetana.
130
Ranku je zastao dah od uzbuđenja, a srce mu je počelo lako jako udarati
da ga je čuo kako nabija po prsima. Čekao je u strahu kada će ugledati
Anu Mariju. . Premda je uspon bio dosta siguran, strepio je da joj se ne
oklizne noga, da se ne štropošta u more. Krv mu je počela življe kolati
kada ju je spazio kroz granje kako dolazi prema njemu. Nije skočio sa
svoga mjesta, niti je mogao dati glasa od sebe. Ostao je kao prikovan
ležati u gaju, drhtao je i stao promatrati njezin lik.
Ana Marija zastane, stade osluškivati i zovne:
Ranko! Gdje si, Ranko?
Ranko tiho šapne:
Sreća me guši, mila moja!
Ostani tako ležati, dragi, divna slika, ne mogu za
misliti ljepšeg položaja. Budi miran, ne miči se, malo više
uzdigni ruku. Pravi satir ili, ljepše rečeno, božanstvo ovoga
krša. Daj povuci na svoje lijepo čelo ovaj vijenac, da ti
poveže tvoju kuštravu kosu. Sto da crtam prije, glavu
kosu, tvoja lijepa usta?
Ranko nije ništa govorio, već je samo promatrao Anu Mariju i slušao
njezine naloge. Namještao se kako je ona željela, kao pravi tihi uslužni
model.
Tako! Lijepo podigni svoje oči! Ili ne, nikako,
ljepše će biti da ih sklopiš. Uspavano šumsko božanstvo!
Zatvori oči, Ranko!
Ne mogu, Ana Marijo, gledam te, želim da mi ta
slika ostane uvijek u pameti. Nemoj, crtati previše točno,
mogao bi te odati model.
Imaš pravo, Ranko, ja sam se zanijela! Dovoljno će mi biti da te mogu ja
prepoznati.
Ana Marija, smijem li ustati? 2elim te pozdraviti
i zahvaliti što si došla da pogledaš moj gaj.
Ostani, dragi, tako! Došla je mala grofica u posjete
svome kraljeviću! Moj mili, dragi, ljubljeni kraljeviću iz mojih snova!
Ana Marija dođe do Ranka i sjedne kraj njega. On joj uze glavu nježno u
svoje ruke, te je stade nježno ljubiti i govoriti joj:
Kako sam sretan! Ne mogu opisati svoju sreću Sto
si došla! Volim te, vjerujem ti i nikad te više i ne smijem
pitati da li me ljubiš.
Ah, kako te volim, dragi, to ne bih mogla nikako
ispričati riječima. Nema te snage na svijetu koja je tako
jaka kao moja ljubav! Ti si me, dragi, uistinu očarao, pru
žio si mi sreću da sam upoznala čar ljubavi.
Morala bi se preplašiti. Raščupane kose, razgaljene
grudi, kratka košulja bez rukava, kratke hlače, zar se tako
dočekuje ona koja se ljubi?
Ana Marija, nisam se htio za gaj dotjerivati, žalim,
drugi put bit ću uredniji, ja sam ti se nadao, ali sam ipak
u podsvjesti dvojio da ćeš doći.
Ali, ja se samo Šalim! Ova tvoja divna usta, lijepi
bijeli zubi, ova} klasičan nos, pa ove crne sjajne oči koje
su zapalile moje srce, meni je to i previše, mili moj!
Ana Marija, daj meni sada mogućnosti da ti kažem
kako si ti lijepa. Sto je mene zanijelo kod tebe. Ti imaš
divne oči, lijepo visoko čelo, svijetlu sjajnu kosu, lijepo
milo lice, crvene sočne usne koje rese bijeli zubi, ljepši
nego biseri tvoje majke. Zatim, Ana Marija, iz tebe struji
i sijeva neki oganj koji me žari i pati, koji me tjera u lu
dilo za tobom, ja te ljubim, mila moja, svom snagom ci
jeloga svoga bića!
Ranko zatvori oči, ukloni ruke od Ane Marije i spusti glavu na
mahovinu.
Rekao si mi kako sam lijepa, a zatvaraš oči da me
ne gledaš.
— Samo časak, Ana Marija, dočaravam te u sebi
kakvu sam te prvi put zapazio.
—, Sad me gledaj kakva sam! Ah, kolike si vijence spleo!
U svakoj je kitici upletena misao na tebe. Evo, ovaj
bi ti lijepo pristajao.
Ranko joj stavi vijenac na glavu, privine je k sebi. Poljubili su se prvi put
u usta. Kad im je ponestalo daha, odvojili su se. Ranko se sabere,
nadvlada samoga sebe, te stade kao u nekoj groznici brzo govoriti:
Ana Marija, Ana Marija, hvala ti što si došla! Zar
ne da je tu lijepo? Ovo će biti naš gaj, naše skrovište, to
će nas skrivati pred svijetom, kad već moramo kriti svoju
ljubav. Ali sad dođi, draga, dođi, moja je ljubav velika,
a čežnja neodoljiva.
Idem, dragi, moram, oh, kako mi je lijepo kraj tebe
u tom tvome carstvu, ovdje kraj tebe, oh, kako mi struji
sreća cijelim tijelom.
Ne moje, već naše carstvo, Ana Marija, naš zajed
nički raj.
Ne, tvoje je, ti si ga otkrio, ali za nas. Za nas,
Ranko, za našu ljubav, ljubljeni dragi moj! Idem, znam
da moram iz raja, ali poljubi me još samo jedanput, mili
moj.
Sagne se, potraži njegove usne, a on je čvrsto privine na sebe. Nad njima
borići, pod njima mahovina. Tamno lišće i bijelo mirtino cvijeće bili su
svjedoci njihove ljubavi.
Jest, Ranko, dobro si prije rekao: naš gaj, naše kra
ljevstvo koje će od svijeta kriti našu ljubav! Bio si u bo
jazni da U ću ti opet doći? Doći ću, dragi, kamo god me
pozoveš, doći ću, dragi, jer nas je vezala sila koja je strgala
zapreke, lance, koji su popucah pod snagom naše velike
ljubavi.
Ana Marija ustane i uredi se. Ranko ju je promatrao, te je sa strahom
upita:
Prezireš li me, ljubavi moja draga? Ljubav mi je
zamračila um.
Ni najmanje, dragi, ja sam se borila, nisam htjela
doći, cijelu noć nisam pravo spavala, ujutru sam bila raz-
dražena, željela sam biti sama. Poslije objeda malo sam
se smirila, uzela sam knjigu, povukla se na osamu, no na
jedanput netko kao da je došao i rekao mi: »Idi, idi, Ana
Marija, on te Čeka!« Uzela sam crtaći pribor, zamolila
svoju odgojiteljicu da me prati. Mornar nas je vodio, dva
puta mijenjala sam smjer, borila sam se, ali je tvoja snaga
bila jača, došla sam u naš gaj, ti si me privukao ovamo,
ljubim te i ne žalim što je došlo do toga.
Draga Ana Marija, moja, samo moja, vječno ljub
ljena.
Sada me uistinu moraš još više voljeti, mene čeka
velika borba za tvoju ljubav, protiv naše ljubavi mnoge
su zapreke.
Kako bih ti rado pomogao, moja mila Ana Marija!
Gdje sam prestala? Da, došla sam ovamo, nasla
sam model i nacrtala svoga kraljevića!
Ranko ustane, uze je u naručaj, te je poče ljubiti i tepati joj najnježnije
riječi.
Kako mi to godi, Ranko, ostala bih tako cijeli život.
Bježimo, Ana Marija! Bježimo! Bježimo i bit ćemo
sretii! Bit će mi lagano raditi za tebe i najteži posao.
Saberi se, dragi, odmah bi nas uhvatili, zatvorili i
rekli da smo poludjeli. Za mene bi bilo lako, ali ja bih
umrla od tuge jer bi nas sigurno zauvijek razdvojili. Daj
mi moju skicu moga satira, moga kraljevića. Sada idem,
dragi, daj me poljubi!
Oh, kako je to strašno, moram te pustiti samu.
Da, moraš dragi, sve još mora biti tajna, samo
ovaj naš gaj smije znati za nasu ljubav.
Do viđenja, draga moja!
Do viđenja, dragi, da li sam ti dala vrijedan zalog
svoje ljubavi prema tebi? Hoćeš li to cijeniti cijelog života?
Dragi moja Ana Marija, zarekli smo se da nećemo
više nikad pitati za veličinu naše ljubavi, pa ti neću, jer
ne mogu izreći koliko te ljubim.
TmaŠ pravo, dragi!
Zbogom, zbogom, Ana Marija!
Ana Marija pođe, ali brzo zastane i vrati se.
Zaboravila sam, dragi, daj mi moj vijenac koji si mi
kao djevojci stavio na glavu. ZelLm ga čuvati cijelog života.
Ponesi i ti svoj. Ovi nježni vijenci bili su jedini ukras naše
svadbene odjeće. Uberi nekoliko kitica mirtina cvijeta, ono
je bilo svjedokom naše ljubavi. Još me jednom poljubi!
Kako mi je lijepo, kako si mi drag! Ali, zašto sreća nije
potpuna, zašto te moram ostaviti, a čeznem i žeđam za
tobom?
Ana Maria naglo pode i više se nije okretala. Ranko je stajao. Sada je još
više strepio da li će Ana Marija stići sretno do mora. Počeo je iz punih
pluća disati tek kada je čuo kako Ana Marija dozivlje čamac da se ukrca.
Ana Marija, gdje si bila, dijete drago, tako dugo?
Kako si me mogla pustiti da tako dugo čekam?
Ana Marija ne odgovori ništa, već samo pokaže zbunjeno svoj crtež, uz
primjedbu:
Gledajte što sam crtala.
Ne raspoznajem ništa, sigurno neka tvoja fantazija.
O ne, gospodična, taj je crtež zbilja! — I polagano
ponovi: — Da, da, gospodična, zbilja života!
Više nećeš ići tamo, je li Ana Marija?
Hoću, ići ću opet, put je strm i pogibeljan, ali je
gore tako lijepo! Ah, tako mi je danas bilo divno, bojim se da mi nikad
više neće biti tako.
Govoriš kao fantast, moja živa, vesela Ana Marija!
Pustite me, draga gospodična, mojim mislima, da
snatrim ovo kratko vrijeme vožnje. Cim dođem na brod
počet će moje muke!
Ranko je ostao u gaju sve dok se nije počelo mračiti. Onda se lagano
spusti po grebenju do svog Čamca. Nikako nije htio da se te večeri
susretne s roditeljima. Bojao se da bi oni mogli naslutiti da je on danas
pio iz vrela života.
XI
Sutradan je Ranko ustao ranije od svih, te se opet dao na prebiranje
školjki. Tražio je bisere. Tek pred podne našao je u jednoj školjci
nekoliko sitnih zrnaca. Nisu bili od neke vrijednosti, ali im se on
obradovao i sama sebe bodrio:
Sada imam ljubav, pa mogu imati sreće i u traženju!
Osjećao se sretnim, sigurnim za svoju ljubav. Ali mu je smetalo što
njegova ljubav nije ostala idealna tako dugo dok sve forme društvenog
propisa ne budu izvršene.
Sjetio se svog profesora Zvonarevića, pa se zastidio pred samim sobom
Što nije čuvao čistoću ljubavi. Pretraživao je pomno školjke, tražio je
bisere, želio je raditi i nastojao je da se zabavi, ali nije mogao jer su ga
misli morile, a savjest ga je korila: »Morao si biti jači! Trebalo je da
njezino povjerenje cijeniš, a ne da se tako pohlepno time odmah
okoristiš!« Najednom se osovi i ustremi pogled prema brodu. Držeći
bisernicu u ruci, reče sam sebi: »Zar bi i to bilo moguće?«
Baci školjku među druge, te se zgrozi, a misli mu polete do Ane Marije.
Odmah stade uvjeravati samoga sebe i ujedno se plašiti: »Nisam kriv što
sam je zavolio, Što ona meni ljubav uzvraća. Istina je, nisam kriv za
ljubav! Ali ljubav treba da bude ona idealna i čista ljubav, kako je
nazivlje profesor Zvonarević, sveta ljubav!«
Ponikne glavom i reče u sebi: »A ja sam tu ljubav povrijedio. Jest, mogla
bi se uvrijediti, mogla bi me prezreti! Ja sam kriv što sam uzeo sve,
dapače i ono što mi ona nije davala. Ah, kako je bila velika, ta moja
draga Ana Marija, ja sam čekao, bio sam uvjeren, očekivao sam da će
ona poslije svega početi plakati, zdvajati, predbacivati mi, a ona nije
rekla ni riječi, već je bila nježna, još milija prema meni. Ana Marija,
moja draga Ana Marija, nećeš me, je li da me nećeš prezreti i odbaciti?
Oh Bože moj, što me spopao taj nemir. Kako bih bio sretan da mogu
pohitati do nje, čuti je, vidjeti je, pitati je: Da li me još uvijek toliko
voliš, mila moja draga Ana Marija?« Glasno je izgovorio njezino ime,
tako da se trgnuo iz razmišljanja i okrenuo nije li ga tko čuo kako je
nazivlje.
Prihvatio se opet posla. Nastojao se uživjeti u traženju bisera. Ali, misao
je nesmiljena! Ona se ne da vezati, zarobiti ni zatvoriti. Njoj jedino nitko
ne može zabraniti da ne kraljuje po svojoj volji.
Ranko je, mnogo razmišljao o Ani Mariji. Kao da je znao kakve velike
borbe vodi ona sa svojima.
Kad se Ana Marija vratila sa sastanka na brod, majka je dočeka s ukorom
što je kneza ostavila samoga:
Dosta je sada toga, Ana Marija! On je tvoj zaručnik, što smeta ako
formalnosti za javnost nisu još izvršene!
Ana Marija nije gledala majku u oči već se odmicala od nje i nije joj
ništa odgovarala. Trgla se na riječ »tvoj zaručnik« i digla oči na majku.
Dršćućim glasom reče:
Majko, kako ste rekli? Moj zaručnik knez Sieg-fried? Ne, majko, on to
nije, on to ne može biti! Poštedite me barem danas, majko moja!
Ana Marija pobjegne od majke u svoju kabinu i za- i tvori se u nju.
Obučena se baci na krevet, te stade u sebi govoriti: »Moj zaručnik! Oh,
da znaju oni tko je moj istinski zaručnik! Kako je to veliko Čuvstvo
osjećati u srcu sreću, osjetiti da ljubiš i znati da si ljubljena! Ljubim te,
dragi! Volim te, obožavam te, obožavam sve što je na tebi ti si mi dao, ti
si mi omogućio <ia osjetim pravu ljubav.« Uze sliku Što ju je skicirala na
sastanku, te se stade opet zanosili: »Mogla bih te nacrtati cijeloga, samo
kad bih smjela, ali ne smijem, a i neću, ovdje te ne mogu imati
naslikanoga. Ali ti, dragi moj mili Ranko, ti se ne boj, ja imam tvoju
sliku ne samo pred očima, ja te imam u duši, u srcu, ti si, dragi, dio moga
bića.«
Čula je kucanje na vratima i glas svoje odgojiteljice:
Ana Marija, dođi, drago dijete, majka je žalosna,
knez je očajan, sestra je nevesela, dođi, draga, na večeru,
ja sam također tužna što si se zatvorila u kabinu.
Ne mogu večerati gospodična, žao mi je svih vas,
ali ne mogu doći, pustite me, ostavite me nasamo, lijepo
mi je sretna sam, vjerujte, presretna sam sa svojim mi
slima.
Gospodična Leopoldina vrati se na palubu i reče grofici:
Pustimo je, gospođo grofice, kaže da neće večerati,
ali moli da je ostavimo nasamo s njezinim mislima. Još mi
je rekla: »Sretna sam, presretna sa svojim mislima!«
Grofici se razvedri lice, te se obrati knezu i reče:
Ukorila sam je što nas je ostavila same, a onda sam
joj rekla da se može smatrati zaručnicom vaše visosti,
Kako sam vam zahvalan, gospođo grofice! Pa na-
ravno, i ja se osjećam presretnim, ja je volim, ja sam istinski zavolio Anu
Mariju, vjerujte mi, gospođo grofice, ona je tako mila, tako dražesna i
vrlo, vrlo lijepa.
Vjerujem, visosti, da dočarava sebe kao buduću
kneginju.
Neka onda, gospođo grofice, uživa, glavno da je ona
sretna, ja sam tada zadovoljan, pa makar i nije s nama
u društvu.
Visosti, vi ste utjelovljena dobrota!
Nisam baš sasma, konteso Marija Terezija, ali vrlo
volim Anu Mariju, pa joj ništa ne uzimam za zlo. Danas
nije rapo slože na, zašto da je uznemirujemo?
Društvo se zabavilo večerom. Grof Georg je kasnije malo svirao, a
nedugo iza večere povukle su se grofica i kćerka s odgojiteljicom u svoje
kabine.
Grof Georg i knez ostali su s kapetanom na palubi i uživali u divnoj
ljetnoj noći na divnom Jadranskom moru.
Sutradan je Ana Marija ustala vrlo rano. Crtala je, nastojeći da ulovi
izlazak sunca i jutarnje buđenje mora. Nastojala se zanijeti u crtanje, ali
je mehanički povlačila crte, a svaki se čas okretala prema zapadu gdje se
nalazio njezin i Rankov gaj. Nastojala se sabrati jer je danas tvrdo
odlučila da knezu kaže da ga nikako neće za muža.
Crtala je, a još više razmišljala. Sunce je odskočilo, a more dobilo lijepu
modru boju sa zlatnim žutim trakama. Na brodu je počeo život. Prva je
došla grofica, te se razveselila ugledavši svoju kćerku kako crta.
Dobro jutro, Ana Marija!
Dobro jutro, majko!
što to crtaš, dijete moje?
Evo, majko, željela sam uhvatiti izlazak sunca, ali
nisam sasma uspjela.
Grofica dođe bliže k palubi, pomiluje kćerku i reče joj:
Nije loše, dijete moje, sutra urani, pa ćeš opet
nešto uloviti. Kakav je ovo crtež?
To sam jučer nacrtala, majko!
Sto je to, Ana Marija?
Zamislila sam zaspaloga satira.
Lijepa zamisao, samo nekako nejasna.
To je tek crtež, majko.
Vesela sam, dijete, što si razpoložena. Ti crtaj, a ja
idem da vidim svoje bisere, da li je sve u redu.
Poslije zajutarka Ana Marija tražila je zgodu da ozbiljno razgovara s
knezom. Razmišljala je o gaju, pa se sva zacrvenjela. Iz očiju joj je sijala
sreća, a na licu joj titrao smiješak blaženoga zadovoljstva.
Sto ste se tako zamislili, Ana Marija? — upita je
grof Georg. — Ja i Marija Terezija promatramo vas dugo.
Nešto se borite sama sa sobom, a na licu vam se vidi
radost i zadovoljstvo.
Ne znam, dragi grofe, što bih vam odgovorila. Sreća i radost zrcale mi se
na licu! Da, ja se uistinu osjećam sretnom.
Draga Ana Marija — reče knez — kako ja svim
srcem dijelim sreću s vama.
Ana Marija se trgne, pogleda kneza, te će s neke visine, ali i blago i s
osjećajem:
Nemojte tako, dragi kneze, ja nisam dobra! Ne
mojte, vi ne smijete biti sudionikom moje sreće, ne kneže!
Ja vas molim, nemojte vi govoriti, ja to neću, dragi kneže.
Ana Marija vaša radost, vaše veselje, vaš zanos, sve
je to naše zajedničko. Ne zamjerite mi, kada vidim vas
sretnu, ja se također veselim i radujem.
Kneže, vi ste plemeniti, dobri, velikodušni, pa vas
molim, kneže, prošećimo palubom, ili želite Čamcem po
moru, da malo porazgovorimo.
— Presretan sam, Ana Marija, vašim prijedlogom! Nije potreban čamac!
Vidite kako sam skroman, ja, knez od Macklenburga, zadovoljan sam
posljednjim kutićem broda, samo da sam s vama.
Ana Marija i knez pošli su na stražnji dio broda. Sunce još nije palilo,
već je tek poćelo blago milovati. Godilo je svojini jutarnjim zracima i
nježnom toplinom.
Ana Marija, vi ste me zvali, vi Želite ozbiljno govo
riti sa mnom, ah, da znate kako sam sretan, draga moja,
ja vas sve više i vise ljubim.
Kneže, nemojte govoriti o ljubavi! Baš zbog toga
vas i molim, saslušajte me! Imam vruću molbu na vas,
shvatite me, dragi kneže.
Ana Marija, ja ću nastojati, ja slutim što ćete mi
reći, ali znam da ste uzbuđeni.
Nisam kneže, no ne znam hoću li se znati izraziti
da vas ne povrijedim.
Govorite, Ana Marija, ja ću mirno slušati.
Kneže dragi, vi ste prijazni, mili, vrlo dobri, u vas
ima i Cara koji može osvojiti djevojku.
Kako ste velikodušni, draga Ana Marija!
Govorim, kneže, istinu.
Hvala vam, draga moja!
Knez je pomiluje po ruci. Ana Marija povuče ruku i reče:
Kneže, sve ovo Što sam rekla vrlo je malo prema
onome što ću vas zamoliti.
Vi ne morate mene moliti, vi samo zapovijedajte.
Ovdje sam samo gost vaših roditelja, ali knez od Macklen
burga ispunit će svaka želju svojoj dragoj i lijepoj zaruč-
nici.
Ana Marija problijedi već drugi put i nastavi: — Nisam ja, kneže, vaša
zaručnica.
Ali, Ana Marija, niste službeno, no ja vas takvom
smatram. Moja je vlada pristala da se oženim jednom kon-
tesom, a vi to i jeste.
Nisam dostojna, dragi kneže!
Ana Marija, draga moja, pa vas će do ženidbe moja
vlada proglasiti vojvotkinjom, evo, danas sam dobio vijest.
Vaš otac grof Herber otišao je u vaš dvorac da uzme po
trebne dokumente, da doznači veliku svotu novaca mojoj
kneževini. Kupit će jedno dobro, tamo će urediti školu za
siromašnu djecu, kao dar kontese Ane Marije Herber. A
kao zahvalu za to, moja će vas vlada, prema svim propi
sima, proglasiti vojvotkinjom. Ana Marija, morao sam
vam odati tajnu! Jeste li me dakle, dostojni, buduća kne-
ginja od Macklenburg3?
Varate se visosti, ni sada nisam!
Pretjerujete, Ana Marija!
Ne, kneže dragi, ja vas neću varati, ja moram biti
i prema vama iskrena. Ja sam mislila, doći će ljubav, po
javit će se, ali čekanje je bilo uzalud. Ja vas nisam zavo
ljela, kneže, dapače, ja vas ne mogu voljeti. Zbog toga,
dragi kneže, ja nisam vaša zaručnica, i neću da me takvom
proglasite, jer vam neću moći biti ženom, dragi kneže!
Knez je problijedio, a onda naglo pocrvenio. Dah imi je zastao, a srce
naglo počelo lupati, te nije mogao naći riječi. Uze za ruku Anu Mariju.
Gledao ju je dosta dugo, te nekako progovori:
Ja nisam ništa Čuo, ne, nisam, to nije govorila moja
Ana Marija, to je iz vas govorio netko drugi. Znate li vi,
Ana Marija, da bi to bio svjetski skandal. Knez od Mack-
lenburga odlučio je da se oženi jednom kontesom. Zaru
čio ju je, njegova je vlada odobrila zaruke, zaručnica je
proglašena vojvotkinjom, a onda najednom od toga ništa.
Ne, Ana Marija, to je samo vaša šala!
— Kneže, nemojte to shvatiti olako, ja vam kažem po
novo i iskreno, ja vas nisam još zavoljela!
Osjećam se nesretnim, Ana Marija, da, vrlo nesret
nim, ali ja vas ljubim, ja moram imati vas ili ću izabrati
smrt, jer tu sramotu ne može i ne smije doživjeti knez od
Macklenburga!
Odjednom naiđe grofica Regina.
Kneže, izvinite što se miješam — reče ona — ali
slučajno sam prošla ovuda, pa sam nehotice sve čula. Kako
da to dovedem u vezu: »Nesretan sam, ali vas ljubim.«
Gospodo grofice, oprostite, to je rasprava između
mene i Ane Marije.
Kneže, ja sam majka, volim, i to naročito, svoju
dragu Anu Mariju, pa nerado čujem riječ »nesreća«, jer
je smisao moga života da mi dijete bude sretno.
Smijem li ja govoriti, kneže?
Ne, molim vas, Ana Marija, nemojte sada.
Oprostite, kneže — reče grofica Regina — ah' ja
vas molim, dopustite da to naložim Ani Mariji jer vi iz
gledate vrlo uzbuđeni.
Knez se nakloni pred groficom i reče:
Neka se vaša želja, gospođo grofice, ispuni.
Majko, ja sam rekla knezu da ga ne mogu ljubiti i
da neću službenih zaruka.
Grofica se nasloni na ogradu broda, pogleda kneza i kćerku te reče:
Ana Marija, kako si se to usudila reći knezu? Mi
smo te obećali knezu, ti si na to sama pristala, s kojim
pravom, dijete, bez savjeta s roditeljima, govoriš ovako ne
dostojne stvari knezu od Macklenburga: »Ja vas, kneže,
ne mogu ljubiti!«
Majko, uistinu je tako, želim biti iskrena!
Dosta o tome, dijete moje, ti si neozbiljna.
Grofica pomiluje kćerku i reče joj:
Sto ti, drago dijete moje, znaš Što je to prava ljubav. Kada postaneš
kneginjom od Macklenburga, okružena svim počastima knegtnje, tada
ćeš tek shvatiti pravu ljubav. Zabranjujem svaki daljnji razgovor o tome,
ti si među nama kneževa zaručnica. Sto ti znaš i shvaćaš ljubav, o dijete,
dijete, gdje si to samo Čitala? Molim, kneže, shvatite to kao hir mlade
djevojke, ja ne želim o tom predmetu .govoriti, moj je suprug glava
porodice, on je mjerodavan o tome razgovarati. Pođimo, djeco, izgledate
mi zbunjeni, a želim da ste veseli jer ste mladi i pred vama su život i
sreća. Ti voliš kneza, drago moje dijete, ti to ni sama ne znaš, a da ćeš ga
zavoljeti, u to ja nimalo ne dvojim.
Ja volim Anu Mariju s tolikom velikom ljubavi da
će se i ona na mene smilovati, te će barem poštovati moju
veliku ljubav.
Ali, kneže, kako me vi nećete razumjeti! Poštovati
i ljubiti, to je ogromna razlika.
Ana Marija, zabranjujem daljnji razgovor! — oštro
će grofica Regina.
Ponavljam, a vama, dragi kneže, i naglašavam, Ana
Marija ne zna i ne shvaća što je to prava ljubav.
Majko! Majko! Sto vi to govorite! Ja da ne znam,
ja da ne osjećam ljubavi! Pa vi me, majko, vrijeđate, po-
nizujete me!
Ana Marija, dijete moje, ja te ne prepoznajem. To
da je moje drago, nježno i umiljato dijete! Bit ćeš sretna,
bit će ti lijepo, ti moja draga lijepa kćeri! Radije bih posla
u smrt nego da ti ne postaneš kneginjom! Ponavljam, ra
dije smrt!
Da, majko, oprostite, rekla sam previše grubo,
naglo. Bit ću sretna. Je li vi to želite, majko?
Želim, dijete, želim od svega srca.
Bit ću sretna kada budem ljubila, majko, zar ne?
Da kćeri, da, bit ćeš, ali sad je previše o tome. Vra
tite se u društvo i nikome ni riječi! Ovo je bila surova Šala!
Ana Marija ode s majkom i knezom u salon. U svojoj nutrini bila je
uzbuđena, te nije znala bi li sad mrzila ili falila kneza. Knez je bio
zbunjen, te nije ništa govorio.
Marija Terezija zamijetila je da nije sve kako treba, te predloži da se
izvezu malo na obalu.
Prošetat ćemo se malo gradićem. Danas je sajmeni
dan, pa ćemo vidjeti narod iz raznih sela, vas će to, kneže,
sigurno zanimati.
Vrlo rado, konteso, samo ako se i Ana Marija s tim
slaže.
Uvijek rado činim sve za dobro raspoloženje dru
štva, možemo odmah krenuti jer će danas opet biti velika
vrućina.
Kolovoz je, Ana Marija, pa nije ni Čudo. Bit će
dugo ljeto.
Ja ga i želim zbog mojih dragih i divnih bisera —
reče grofica Regina.
Gospodo grofice, dopuštate? — pruži joj grof
Georg ruku.
Grofe George, uz takvu sigurnu i odličnu pratnju
povjeravam vam svoje kćeri.
Gospođo grofice, smjelo govorite, ali nam iskazu
jete time veliku počast, naročito meni. Moja Marija Tere
zija ima moje odlučnosti, te ne strahujem za nju.
Otišli su čamcem u grad. Hodali su uskim ulicama do sajmišta.
Nakupovali su raznih stvari, te svratili i u lijepu staru znamenitu
Šibensku katedralu. Prije polaska na brod knez i grof svratili su i na
poštu.
Grof je dobio vijesti od svoje obitelji i znanaca, a knez obavijest od svoje
vlade da su njegovi ministri odlučili doći
lo Dragulji i urasli 1
u Šibenik, te službeno urediti s grofom Herberom sve u pogledu kneza i
Ane Marije.
Ana Marija je slušala kneževo obrazlaganje kako mnogo polaže na
dolazak ministara. Ta je vijest opet otežavala njezin položaj. Morila ju je
još veća briga kako će se riješiti kneza, a da ne povrijedi njegovo
dostojanstvo. Digne glavu, zabaci je natrag, te sama sebe utješi: »Bilo
kako bilo, ja ga se moram riješiti!«
Jeste li možda meni Što željeli reći, Ana Marija?
Želim vam mnogo reći, kneže, ali vi me nećete shva
titi. 2eljela bih opet govoriti o onome Sto mi je majka
zabranila.
Nemojte, konteso, sve će se lijepo i dobro svršiti.
Nadajmo se, kneže, ali je uvijek tako da jedan
bude zadovoljan i sasma sretan, a drugi se mora žrtvovati,
a to biste morali biti vi.
Prepustimo sve to vremenu, a i držimo se majčine
zabrane, te ne govorimo o tome — reče knez.
Nakon objeda Ana Marija uzela je svoj album za crtanje, zamolila
gospodičnu Leopoldinu da je prati, te se čamcem odvezla do Rankova i
svoga gaja. Dok se penjala na pećinu, čula je opomenu gospodične
Leopoldine: — Još jednom vas lijepo molim, Ana Marija, ne crtajte
previše dugo.
Ranko ju je već čekao, sakriven iza grma. Kada je došla u gaj, Ana
Marija zastade. Gledala je naokolo, zahvaćena nekim strahom, a iz usta
joj se ote uzdah: »Zar nije došao? Nema ga! Ah, taj lijepi gaj! Kako si
pust i tužan bez njega!« Stajala je još jedan čas i bez riječi promatrala
gaj. Na licu joj se pojavila tuga, ruke je spustila, a crtež joj padne na
zemlju. No ona kao da to i ne opazi, već se zaputi prema mjestu gdje su
se prvi put sastali ona i Ranko.
Iznenada Ranko skoči iza grma, uhvati je u naručaj i stade strastveno
ljubiti. Držao ju je u naručaju i saputao joj najnježnije riječi.
Onda je šetao s njom njihovim malim gajem i govorio
joj:
Ti moje lijepo milo mirtino cvijeće! Ti moj vječito
ljubljeni ružmarine! Znaš, Ana Marija, ja ću te uvijek ve
oma ljubiti, uvijek jednako do konca života, mila moja.
Gledaj draga kako je uvijek zelena jela, te ovaj mirisavi
ružmarin, među njima mi smo se zavjerili i poklonili jedno
drugome vječnu ljubav. Kako su ružmarin i jela uvijek ze
leni, tako će i naša ljubav vječno živjeti medu nama. Sla
žeš li se ti, mila moja, s time?
Ja se, dragi, slažem sa svime što ti kažeš. Sada je
dino osjećam da sam sretna. Ja sam, dragi moj, ovaj Čas
i presretna. 2are me tvoje tople usne, osjećam dah tvoj na
sebi, čujem kako ti srce udara, to drago srce za koje znam
da ljubi mene. Opisati ti ne mogu kako sam sretna, mili
dragi moj!
Ti kažeš da ne možeš opisati sreću, a Sto da kažem
ja koji uživam tu sreću da te mogu držati u naručaju. Ti
si mene usrećila, draga moja mila Ana Marija! Toliko sam
mislio o tebi, a da znaš kako sam se bojao za našu ljubav.
Htio sam doći samo da te vidim, jedva sam odolio.
Zar ti meni još ne vjeruješ, dragi?
Vjerujem ti, Ana Marija, vjerujem, samo sam stre
pio od pomisli. Nisam li ja jučer jazorio našu idealnu
ljubav? Ta bojazan progonila me cijele noći i cijelo vri
jeme dok ti nisi došla.
Ne govori, dragi, tako. Ne, dragi, nisi! Ja sam ti ju
čer rekla, ja sam se sama sa sobom borila i tvrdo odlučila
da neću doći, ali ipak me neka sila privukla ovamo do
tebe. Naša ljubav, mili moj, ima sada čvrste verige, ne
to, mi smo živa bića, nas nisu okovali ljudi, mi smo te jake vječne verige
sebi sami namijenili, dali smo jedno drugome riječ.
Pravo govoriš, draga, nitko nas nije silio ni nagovarao, naš je vodič bila
naša velika ljubav.
Sjeli su na mekanu mahovinu. Ana Marija je opet malo crtala svoga
satira. Pričali su, ljubili se, milovali, tako da nisu ni osjetili kako im je
vrijeme prošlo.
Iz njihovih snatrenja prenuo ih je zabrinuti glas gospodične Leopoldine
koja je je dozvivala Anu Mariju.
Morali su se rastati. Utanačili su da će se svakog dana u isto vrijeme
sastajati u svome gaju. Opraštali su se uvijek teško i srdačno, kao da se
rastaju za tko zna kako dugo vrijeme.
Ana Marija se vratila na brod, vesela i raspoložena kao da je željela da
pokaže svima kako je sretna jer ljubi i jer je ljubljena.
Ranko je bio veseo, bio je sretan jer je bio uvjeren da ga Ana Marija ljubi
istinski i da je siguran za svoju ljubav. Ali je znao da bi se njegovi
roditelji preplašili te velike razlike i društvenoga položaja. Ipak, bio je
siguran da bi ih znao uvjeriti. Smetalo mu je to što se nije držao savjeta
profesora Zvonarevića. Bilo ga je stid da se povjeri svojim dragim
roditeljima, da mora pred njima lagati i varati ih. On je znao svoga oca i
majku, kao da ih je čuo, kako mu govore: »Pazi, suiko, i u ljubavi treba
misliti na moral i poštenje.« Bio je veseo, ali ga je savjest ipak češće
zapekla i progovorila: »Da si se držao savjeta dobroga prijatelja, sada bi
mogao dijeliti sreću sa svojim roditeljima, bila bi ti ona još veća i mnogo
ljepša. Ovako se moraš sam radovati, ali i koristi sebe što si odmah, čim
ti se je pružila prilika, uzeo ono što je osnova stalne doživotne veze.«
XII
Za nekoliko dana išli su u lov na školjke. Vrijeme je bilo lijepo, te se
traženje zavuklo nekoliko dana. Prvi put Ranko nije lovio s očevom
družinom, već je bio na otočiću u društvu Ane Marije, kneza, grofa
Georga i Marije Terezije, te su spremali jelo zajedno s kuharom Antom.
Dopratio je svaki put društvo na brod a isto je tako ujutro išao na brod da
pogleda da li su bisernice u redu.
Pošto su se vratili u Šibenik, tri dana je mijenjao bisere. Govorio je
grofici da je izmislio neki novi način kako će položiti bisere u školjku, da
dobiju još ljepši sjaj.
Grofici je bilo sve pravo, samo da biseri budu što ljepši. Ana Marija je
često govorila s knezom, te mu mirno obrazlagala:
Najbolje bi bilo za vas, visosti, da otputujete u Nje
mačku i da odanle javite da je vaša vlada opovrgla zaruke.
Vi sami vidite, i ja vam jasno kažem, da vas neću moći
voljeti, pa ako vas ne volim, kako vam mogu biti ženom?
Vidim to, draga moja Ana Marija, te me to vrlo ža
losti. Ali rekao sam vam već da sam vas silno zavolio i da
vas nikako neću niti mogu, ostaviti. Vi ćete me, draga Ana
Marija, sigurno zavoljeti.
Zao mi vas je, kneže, ali sam sigurna da neću. Samo
da dođe moj otac. On neka to riješi!
Vrijeme je prolazilo. Dnevna vožnja barkom po moru, lovljenje školjki i
riba, kupanje, odlazak u gradić, sve je bilo lijepo, ali su Ana Marija i
Ranko bih najsretniji onda kada bi se sastali u svome gaju.
Prošao je cijeli kolovoz i polovica rujna. Vrijeme je bilo kao i u srpnju.
Biseri su dobivali sve ljepši sjaj, a ljubav Ane Marije i Ranka sve više je
jačala i rasla. Nisu bili baš veoma oprezni, ali tko bi mogao i slutiti, a
kamoli pomi-
sliti, da bi se mogla i u mislima poroditi ljubav između kontese Herber i
ribareva sina.
Grof Antun Herber pisao je da je prinuđen ostati na imanju. Tumačio je
grofici: >S našim ravnateljem unovčio sam pšenicu, zob i ječam, a želio
sam da vidim berbu vina, jer ne Želim novac uzimati iz banke da mogu
doznačiti sto tisuća forinti u Kneževinu Macklenburg kao dar Ane Marije
kontese Herber za siromake u kneževini.«
Grofica je čitala list pred svima svojima, te je bila vrlo Ijutita kada je
Ana Marija primijetila:
Zašto to, majko, čini tata, zašto mu niste pisali za
moju odluku?
Grofica strogo pogleda kćerku, te će povišenim glasom:
To je prvi dar, a kad budeš kneginja, morat će dar
biti još veći.
Majko — reče Marija Terezija — ako Ana Marija
toliko daje kao dar za državu njegove visosti, što će onda
ostati za mene kad se ja budem udavala?
Svi su pogledali kontesu Mariju Tereziju, a s najviše pažnje slušao je to
grof Georg, premda je hinio kao da ne mari za ono Sto je pitala kontesa.
Grofica ponosno odgovori:
Sto se ti brineš, drago dijete, znaš da mi mislimo i
na tebe. Udaja naše drage Ane Marije za njegovu visost,
te doprinos za siromašne u kneževoj državi ne idu na uštrb
tvoga miraza. Jesi li zadovoljna, draga moja Marija Tere
zija?
Posvema, majko, ja i ne mislim mnogo o tome,
samo me zapanjila ta velika svota novaca koju je tata
doznačio u Kneževinu Macklenburg.
Početkom listopada došao je grof Antun Herber sa svoga imanja. Nitko
ga nije tako željno dočekao kao Ana Marija. Od sreće nije znala što bi!
Ljubila ga je, smijala
se i plakala, sama nije znala što je to ovladalo njome. Već u toku života
uvidjela je da je njezin otac mekušac prema majci i da je grofica mogla
Činiti s njim sve što je željela. On je živio i nastojao da uživa život, nije
se ni sa čime mnogo mučio, te ni od jedne stvari, bila ona ma kako
zamršena, nije pravio brige.
Ana Marija je znala i osjećala da je otac vrlo voli, pa je bila uvjerena da
će kod njega naći zaštite. Dogovorila se s Rankom da će oca najprije
moliti da razvrgne zaruke s knezom. Tek kada se svi umire zbog toga,
onda će ona početi oprezno nagoviještati ocu svoju istinsku ljubav.
Čini, draga moja Ana Marija, kako misliš da je naj
bolje — rekao joj je Ranko. — Ja bih ti bio rado od
pomoći, ali mi je to nemoguće. Moja ljubav prema tebi
sve više raste baš zbog toga što se ti, mila moja mala
sirotice, sama boriš da za našu ljubav dobiješ privolu svo
jih roditelja.
Ana Marija nije cijelo vrijeme napuštala oca. Tražila je svaki pogodan
čas da mogu biti nasamo. Ali grofica Regina kao da je to slutila, te će
grofu:
Dragi Antune, molim te da se držiš i ostaneš kod
moje upute, kako sam ti već rekla u pogledu zaruka Ane
Marije i kneza. Ja vidim i osjećam namjere Ane Marije,
jer se vrzma oko tebe.
Ali, draga Regina, ja sam ti rekao da Ana Marija
nije mislila ozbiljno, pa ona je mlada, lijepa, živahna dje
vojka, i nije Čudo ako je u svojoj mašti zamišljala zaruč
nika drugačijeg, nego Što je knez.
Ana Marija radosno pogleda oca, te će zanosno:
Ah, dragi moj oče, kako sam vam zahvalna za tu
iskrenost pred majkom. Istina je, oče, već sam to rekla
majci. Samo, dragi, dragi moj oče, ja, iako sam živahna,
ja već znam što želim... ja ... ja imam već ...
Da. da, drago dijete, ti imaš već zaručnika u osobi
kneza.
Ali, dragi moj dobri oče, obećajte mi da ćete raz
govarati časak sa mnom nasamo! — Obrati se majci, te će
i njoj: — Majko, vi znate da vas ja od srca ljubim, a uvje
rena sam da vi ljubite i mene, ali vaše mišljenje znam, pa
dajte mi dopustite, da kažem ocu svoju odluku.
Ana Marija, drago naše dijete, nemoj da se ža
lostiš, ali ja sam ocu već rekla. Dijete drago, nemoj opet
da uznemiruješ svoju mladu dušu, ti ćeš zavoljeti kneza.
Neću, majko, nikada, to sara već rekla, a to isto po
navljam i pred ocem, nemojte me siliti, moji mili dobri
roditelji.
Grof Antun pogleda svoju ženu, onda opet Anu Mariju, uze je za ruku,
privine je k sebi i poljubi u čelo.
Ana Marija se privine ocu na grudi, te poče plakati i dragati oca po licu.
Plač je dolazio iz srca, tako da je sa-sma smeo grofa Antuna, a djelovao
je i na groficu. Grof je počeo miriti kćerku, te joj reče:
Daj prestani, drago dijete, s plačem. Pa ti si moja
mila dobra, poslušna Ana Marija, ti si moj ponos, ti draga
nado moja, mi smo željeli da budeš sin, pa sada evo uvi
đam kakvoga bismo nježnog sina imali.
Ne dajte me za kneza, dragi moj oče! Čekala sam
vas željno, brojila sam tjedne i dane, onda naposljetku
i sate, te pitala samu sebe: »Kada će moj otac doći?«
Ana Marija, moja draga kćerko — reče grofica Re-
gina — zar ti ne voliš svoju majku, zar ti, mila moja,
nemaš povjerenja da ti ona od srca želi sve najbolje?
Ljubim vas, draga majčice, najnježnijom ljubavi,
ali kod vas nisam našla razumijevanja, dapače, vi ste mi
i zabranili da o tome govorim.
Jesam, dijete drago, ali samo za tvoje dobro, ja
sam te cijelo vrijeme promatrala, pa sam opažala da si vrlo prijazna,
dapače i ljubazna s knezom.
Majko, krivo ste me shvatili! Sami ste rekli da je
knez naš gost, a prema gostu moramo biti uljudni i pri
jazni. Zar mi niste vi, majko, tako naložili?
Dobro dijete, sluiaj moj savjet, bit će5 uvijek sretna.
Draga majko, ja vam sve vjerujem, ali opet evo po
navljam, ja ne volim kneza.
Antune, dosta je nježnosti i popuštanja — reče
strogo grofica Regina. — Djeca moraju slušati svoje rodi
telje. Ja sam ti rekla — reče ona Ani Mariji — i to sada
opet ponavljam, zavoljet ćeš kneza. Ana Marija, apeliram
na tvoju savjest jer bismo ispali kao lažljivci, nas bi pre
zrelo cijelo plemstvo, a mogli bismo dobiti ukor i od pre-
jasne carske kuće.
Znam, majko, i shvaćam svu težinu, ali molim vas
i dragoga oca, kažite knezu neka on uredi kao da on ostav
lja mene.
Zasad je dosta, Ana Marija, evo baš kneza i grofa.
Knez je dolazio veselo, te će grofu i grofici, ali se pri
lom okrenuo naročito prema Ani Mariji:
Moji su ministri u Šibeniku, radujem se, dragi grofe,
Što je moja vlada odlikovala Anu Mariju, a ja sam pre
sretan, draga Ana Marija, što ćemo se službeno zaručiti
i utvrditi dan naše svadbe.
Ana Marija napadno problijedi, pogleda oca i majku molećim pogledom,
onda zadrži dulji pogled na knezu, uze ga za ruku, te mu dade znak da
pođe s njom. Kada su se udaljili, Ana Marija reče knezu:
Dragi kneže, vi znate da vas visoko cijenim, pa ne
mojte da imam drugo mnjenje o vama. Ostavite vi mene,
recite vašim ministrima da vi mene nećete, molim vas,
dragi kneže.
Ana Marija, draga Ana Marija, ja sam vam zahva
lan na iskrenosti, premda me veoma boli, ali vas molim da
mi ne govorite o tome. Morao sam dugo nagovarati svoju
vladu da odobri moj brak s kontesom, pa dajte shvatite
moj položaj, ja sam pred vama malen, skroman, zaljubljeni
Siegfried, ali sam u svojoj državi prvi čovjek, ja sam knez
od Macklenburga.
Kneže, bila sam iskrena prema vama, pa ponavljam
svoje pitanje: »Hoćete li mi vratiti riječ koju su vam dali,
jer sam vam rekla da vas ne volim.«
Ne mogu, draga moja ljubljena Ana Marija!
Knez je gledao molećim pogledom Anu Mariju, gotovo spreman da
zaplače.
Molim vas, zaklinjem vas — govorio je on — ne
tražite to od mene, makar i slomljena srca, moram nositi
svoju tužnu sudbinu, zbog kneževskog dostojanstva.
Ana Marija se primakne bliže knezu, pogleda ga, te mu reče:
Kneže, povjeravam se samo vama, kunem vam se
da nikada nisam nikome to rekla.
Sto, Ana Marija, Sto želite reći?
Kneže! Ja volim drugoga! Kneže! Mene voli drugi!
Dobri kneže! Ja, ja sam .. .«
Uto naiđe grofica Regina i prekine kćerku.
Ana Marija, dosta je, prestani govoriti! Onako će
biti kako sam rekla. U subotu stižu svi prijatelji, a naveče
su u biskupovoj palači zaruke.
Majko, majko, dajte promislite, uvažite moje riječi.
Knez je jedva dospio reći:
Ana Marija, zadali ste mi strašnu bol, najveću bol
Sto može biti ali ja i to podnosim zbog dostojanstva kne-
ževske krune. Imajte srca i ne govorite mi ništa više, neću
ništa da čujem i znam.
Knez se nakloni i zaputi u svoju kabinu.
Ana Marija, dijete moje dobro, zašto Žalostiš kneza?
Imaj srca i za njega, gledaj kako je sav blijed i utučen oti
šao od tebe.
Molila sam ga, majko, neka me ostavi.
Ana Marija, zar ti nisam to zabranila?
Jeste, draga majko, ali ja sam prekršila vaŁu zapo
vijed. Majko, mila majko!
Sto je, dijete?
Majko, jeste li ljubili?
Ana Marija, kakva su to pitanja?
Majčice, ja sam cijenila kneza, ali sada ga i ne
štujem jer me hoće premda sam mu rekla da ga ne lju
bim.
Ana Marija, prestani s tom sentimentalnošću. Više
o tome ni riječi! Molim te, pobrini se da dođe Ranko.
Sutra ću izvaditi bisere, moramo ih nanizati da ih mogu
imati za tvoje zaruke.
Ja ću poslati po gospodina Ranka, majko, ili ću se
s mornarima sama izvesti po moru da se malo rastresem,
jer sam strašno potištena i nesretna Što me silom vežete
uz netjubljenoga.
Za kratko vrijeme Ana Marija bila je u čamcu sa svojom odgojiteljicom
Leopoldinom.
Grofica se vratila u brodski salon. Ondje je bila njezina kćerka s grofom
Georgom, a grof Antun sjedio je sam zamišljen i pio rakiju.
Zar još nije došao knez?
Nema ga, grofice, ako želite, mogu ga pozvati.
Ne, nije potrebno, dragi grofe, samo sam tako pi
tala, predugo se zadržava u svojoj kabini.
Draga Regina, ministri su najavili posjet, moramo
im uzvratiti.
Ja ne mogu, dragi Antune, biseri su u školjkama, ja
svoju riječ držim. Pozovimo ih na večeru na brod.
Javili su nam da su došli grofica i grof Seczenv sa
kćerkom i sinom, barunira i barun Rauch i tvoj bratić
grof Keglević. Čudim se da nije došla grofica s djecom.
Dođi će, danas je tek srijeda.
Dok su oni razgovarali, mornar je najavio da je prispio čamac s
posjetom. Bili su to ministri iz Kneževine Mack-lenburg. Ministri su
došli po svojoj dužnosti da prvi pozdrave svoga kneza. Grof i grofica,
kao domaćini, izišli su pred njih. Uveli su ih u salon, a grof Georg je
otišao po kneza. Našao ga je zamišljenoga, te je jedva malo došao k sebi
kad je čuo da su prispjeli ministri. Pošao je u pratnji grofa u salon gdje su
ga stojeći dočekali ministri. Tek kad je knez sjeo i ponudio ministre, tada
su i oni smjerno sjeli.
Grofica se ispričala što knez ne može ovoga časa predstaviti svoju
zaručnicu.
Ja sam kriva, gospodo ministri, zamolila sam svoju
kćerku da pođe po ribara koji nam lovi školjke i njeguje
moje bisere. <■
Grofica pozove ministre te im pokaže veliku količinu Školjki u kojima
su poslagani njezini biseri. Ministri su se divili dosjetljivosti grofice i
nisu se mogli dosta načuditi kako je došla na tako sjajnu zamisao.
Ministar predsjednik primijeti:
Zašto je vaša preuzvišenost izabrala baš ovo mjesto
za njegu bisera? Moramo se potužiti da smo se morali za
dovoljiti s vrlo čednim apartmanima u tom gradiću. Bilo
bi vam, preuzvišenost i, mnogo ljepše i ugodnije u Ham
burgu, ili u Hanoveru, tamo biste bili naši gosti, a njegova
visost naš knez ne bi morao živjeti u tako Čednom gradu.
Gospodine ministre, kraj je po prirodi prekrasan.
Grofica bi mogla izabrati bilo koji kraj na dalmatinskoj obali, ali nigdje
nema takvih bisemica kao u ovom kraju.
Onda molim pardon, preuzvišena gospođo gro
fice, nisam znao, ali to je vrlo interesantno — ispričavao
se vrlo učtivo ministar predsjednik Kneževine Macklen-
burg.
Rado bismo vam se pobrinuli za što udobniji bo
ravak, ali će biti teško. No, molimo vas, gospodo ministri,
budite naši gosti danas naveče.
Vrlo rado, vrlo rado!
Gospodo ministri, grof Herber je domaćin, a ja ću
se radovati da ću moći s vama prije večere razgovarati.
Želim da mi podastrete izvještaje o našoj kneževini.
Na službu, visosti! — naklone se oba ministra pred
knezom.
Grofica je uživala kako ministri s poštovanjem govore s knezom i žalila
je što nema Ane Marije, jer je bila uvjerena da bi ona promijenila ili
barem ublažila svoj stav prema knezu.
Službeni posjet bio je završen i ministri su se zaputili u grad a grof Antun
im je obećao da će ih posjetiti.
Ana Marija bila je u to vrijeme u Rankovu domu. Kad je došla na obalu,
našla je samo Rankova oca Lovru kako bojadiše čamac.
Pozdravio je s iznenađenjem kontesu Anu Mariju, ali ga ona odmah
umiri:
Šalje me majka po gospodina Ranka.
On je u kući, konteso, ja ću poći da ga zovnem
ovamo.
Nije žurno, gospodine Petričiću, a ja ne bih ni do-
pustila da vi gubite vrijeme. Poznajem put, a i upravo mi je želja da se
malo prošećem po brijegu.
Ana Marija skoči na obalu i pojuri gore do kuće Lovre Petričića. Došla je
tiho do kuće, tako da je nitko nije čuo. Odmah se zaputi prema sjenici,
ali Ranka nije tamo našla. Vratila se prema ulazu i ugleda Ranka kako
nešto čita kraj otvorena prozora u svojoj sobici. Zakloni se, te ga stade
zvati:
Ranko! Ranko!
čula je iznutra glas:
Bože, da li mi se to pričinja! Kao da me ona zove!
Skoči, žurno istrči iz kuće i ugleda Anu Mariju kako
se sakrila iza ugla kuće.
Nisam se prevario, ti si to, mila!
Potrči do nje, uze je u naručaj i unese u kuhinju.
Ovdje, draga, tu nas nitko neće vidjeti, tu se mo
žemo grliti i ljubiti! Oh, kako sam veseo, kako si me
ugodno iznenadila, draga moja mila Ana Marija!
Ranko moj, Ranko, dragi moj Ranko!
Mila moja, ti si uzbuđena, zar ti se nešto neugodno
dogodilo?
Dragi moj, ono što sam vjerovala i čemu sam se na
dala, prevarilo me je. Moj me otac razočarao, on također
pristaje uz majku, hoće svakako da me zaruči knez.
Ana Marija, ti moja mila Ana Marija, ostani kod
nas. Moja je majka tu blizu kuće, u vinogradu, doći će
uskoro, pa ću joj otkriti našu ljubav. Pristat će sigurno i
veselit će se da zauvijek ostaneš kod nas.
■ Ne, dragi moj, sada još oni ne smiju znati. Mene bi bilo strah za tebe,
moram to prije s ocem urediti. Došla sam da ti kažem, imaj, mili moj,
povjerenja u mene! Došli su kneževi ministri. Njemu sam rekla da ga ne
volim, da-pače sam mu priznala da ljubim drugoga. Skoro sam mu
rekla da već pripadam drugome. Bio je strašno uzrujan, ali, uza sve
molbe, neće da odustane od zaruka.
Ana Marija, mila moja, što se god dogodilo, bježi sa
mnom od njih, naći ćemo sklonište.
Još ne, mili moj, došli su naši rođaci, ali ti se ništa
ne boj! Makar se i morala zaručiti, ja jesam i ostajem
tvoja, vjeruješ li mi, dragi moj?
Vjerujem, mila, tebi sve vjerujem, samo me ipak
strah za tebe, bojim se, mogli bi te silom odvesti.
Možda i bi kad bih im rekla da neću kneza, da je
moj izabranik Ranko Petričić.
Ali ćeš jednom ipak morati reći, pa bi bilo bolje da
to bude Što prije, neka se stvar raščisti, a ne da te još više
uvlače u te lažne zaruke.
Po tvome govoru primjećujem, dragi moj, da si ne
strpljiv. Ja ti vjerujem i zato sam te došla i umiriti i na
sve pripraviti. Morat ću se zaručiti s knezom, ne mogu to
sad izbjeći jer su već tu službeno ministri i naši rođaci,
ali ti kažem, živa neću biti kneževa.
Oprosti, mila moja, ti si uzrujana, problijedila si,
nemoj se uzrujavati, vjerujem ti, samo te žalim, želio bih
te osloboditi svih tih neprilika. Raskinuti energično sa
svima, to bih želio zbog tebe.
A ja ću, mili moj, sve to podnijeti, pa morala i la
gati, opet zbog tebe. I opet ti, mili moj, ponavljam, zato
da bi se prekrila sramota. Mogli bi ugroziti i tvoj život.
Razumiješ li moj strah, ljubljeni moj?
Ranko malo problijedi, te reče onako samo da kaže:
Ne boj se ti za mene, draga, tko bi se usudio na
valiti na mene?
Mili moj, Ranko, prepusti sve meni, vjerujem da će
Bog dati i sve će biti dobro. Naša će nas ljubav jačati,
a naša veza, ako je i tajna i griješna, iskrena je i nad njom
će bdjeti Bog. Vrijeme je, mili moj, da idem, a ti dođi da bi majka imala
svoje divne bisere na mojim zarukama.
Ana Marija vratila se na brod smirena, osjećajući se nekako jačom.
Majka ju je dočekala. Žalosna Što je nije mogla upoznati s kneževini
ministrima.
Ana Marija, milo moje dijete, da si bila tu, impo
nirao bi ti knez. Kako je upravo kneževski razgovarao sa
svojim ministrima.
Ne zanima me to, majčice, žalosna sam što se mo
ram zaručiti, ali, evo, vi to želite, slušam vas, majko,
premda tužna i bolna srca.
Dođi, drago dijete, došle su iz Beča haljine i razni
lijepi ukrasi, sve za tebe, mila moja, za tebe.
Na sve sam vam zahvalna, majko, znam da na sve
mislite i za sve se brinete, želite nam od srca sreću, samo
mene bacate u naručaj neljubljenom knezu.
Bit ćeš sretna, milo dijete, osjetit ćeš ljubav, uvje
rena sam u to.
Ana Marija pogleda majku i nasmiješi se:
Osjetiti ljubav, majko, da ljubav, tu uzvišenu ljubav,
blaženstvo ljudskoga srca!
Dosta, dijete, dosta! Dođi dok nema oca, kneza i
grofa, oni su svi u gradu.
XIII
Drugog dana Ranko je vadio s groficom bisere iz školjki.
Ana Marija bila je zaokupljena haljinama, šeširima i raznim ukrasima, ali
je načasak došla i u kabinu. Pozdra-
vila se službeno s Rankom, ali ju je majka tjerala u salon opominjući je:
Pođi, dijete, neka krojačka dotjera tebi i Mariji Te-
reziji haljine. Onda ćeš nizati bisere, a ja ću se nakon vas
dotjerivati. Željela bih svijetlu haljinu, ali bi biseri bili naj
ljepši na tamnoj haljini.
Gospođo grofice, držim da će ovi biseri vama lijepo
pristajati, bila haljina ne znam kakve boje — reče Ranko.
Ne, ne, gospodine Ranko, želim da biseri dođu što
više do izražaja. Neka u subotu na zarukama Ane Marije
i njegove visosti kneza naši rođaci vide da se sjaj mojih
bisera nije samo uščuvao već i poljepšao.
Ranko pogleda Anu Mariju, a ona njega. Ranku pod rukom pukne oklop
školjke, a grofica sva zaprepaštena poviče:
Gospodine Ranko, zaboga, pa to se još nije dogo
dilo da je pukla školjka, pazite na bisere u njoj.
Ana Marija je shvatila Ranka, ali je bila u nemogućnosti da ga riječima
utješi pred majkom. Pogleda ga tužno, i to njega umiri, te će preplašenoj
grofici:
Biseri su u redu, samo je meni ruka zapela za
školjku. Danas sam tako neraspoložen da bih mogao sve
mrviti rukama.
Grofica nehajno odgovori:
Mrvite vi i trgajte, gospodine Ranko, što hoćete, sa
mo pazite na moje bisere.
Ranko zamalo da nije bacio bisemicu koju je držao u ruci, ali ga
molećivi pogled Ane Marije zaustavi. Jedino malo zajedljivo reče:
Imate pravo, gospođo grofice, vi dobro plaćate, ja
moram pošteno služiti, vi svakako morate biti lijepi sa
svojim biserima u subotu na zarukama kontese Ane Marije.
Ana Marija ga opet tužno pogleda i reče:
Majka nije tako mislila, gospodine Ranko.
Lijepa hvala, konteso, na sućuti. Ah, gospođa gro
fica uistinu odlično nagrađuje naš rad.
Veselim se, gospodine Ranko, da mi to priznajete.
Ti, drago dijete, sada idi, mi smo naskoro gotovi, a go
spodin Ranko neće biti nervozan jer nekoliko dana neće
imati posla s nama, a ni s biserima. Uživajte, gospodine
Ranko.
Uživat ću, da, uživat ću, gospođo grofice, radovati
se veselim zarukama kontese Ane Marije.
Gospodine Ranko, do viđenja, ja moram ići!
Do viđenja, konteso, ako se ne vidimo, želim vam
u životu veliku sreću.
Hvala, gospodine Ranko.
A u subotu mnogo snage na veličanstvenim zaru
kama s njegovom visosti.
Ana Marija pogleda još bolnije Ranka, te će tiho majci:
Idem, majko!
Idi, dijete, ali nisi se posve zahvalila gospodinu
Ranku, on ti je prvi čestitao na zarukama. r.
Ana Marija napusti kabinu bez riječi. S vrata pogleda Ranka koji je
protrnuo od boli. Tek tada je shvatio koliko je boli nanio ljubljenoj
djevojci. Najradije bi potrčao za njom, ali nije mogao. Bilo je kasno. Ana
Marija je nestala u brodskom salonu. Malo nakon toga došao je grof u
kabinu, te rekao:
Hoćete li uskoro izvaditi bisere, gospodine Ranko?
Bit će uskoro vrijeme, ja i grofica moramo svakako u grad.
Gledaj, dragi Antune, kako su divni — usklikne
grofica Regina ushićeno — koliko su se poljepšali? Ah,
kada ih ugleda moja rođakinja grofica Keglević, kako se
divno sjaje, još će mi više biti zavidna.
Uze zdjelu i pokaže grofu bisere.
_ Gospođo grofice — reče Ranko — evo posljednjeg stručka, ja sam
svršio.
Hva!a vam, gospodine Ranko.
Grofica i grof ostave Ranka samoga u kabini. Ranko se polagano
oblačio, uvjeren da će doći Ana Marija. Nije čeznuo da je ljubi ili grli, ali
je htio da je vidi. On je korio samoga sebe: »Zašto sam bio takav, zašto
svoju srdžbu i bol nisam zadržao za sebe? Toliko mora moja mila sirotica
trpjeti, a ja, umjesto da je utješim, da je bodrim i jačam, ja sam se
pokazao slabićem. Zašto ne dolazi mila draga Ana Marija! Kleknuli bih
morao pred njom, moliti je da mi oprosti. Ah, drago, ljubljeno biće, ja
sam te ucvi-lio. Nisam mogao sebi pomoći, ljubim te, ona je moja, ja
sam njezin, a ona mora zbog otmjenoga društva igrati glupu igru
službenih zaruka. Mila moja, nema te, oprosti, moram ići, možda ću te
sutra moći vidjeti, oprosti draga, neka te jača moja velika ljubav. Ana
Marija, draga moja Ana Marija, ja te ljubim, ja sam tvoj, duh moj neka
bude uz tebe! Budi jaka, mila moja, žali te od srca Ranko.«
Ana Marija otišla je tužna u salon, te je, po majčinoj želji, sa sestrom
pažljivo nizala bisere. Knez i grof Georg bili su s njima. Nisu se mogli
udaljiti od zdjele s biserima. Divili su im se cijelo vrijeme.
Krasni biseri! Divni su! Bogovški!
Budući da su zrna bisera uzimali u ruke, Ana Marija
primjeri:
Zašto to Činite, dragi kneže, s nekim naročitim poštovanjem i pažnjom?
Grofe George, skoro da nisam nc-učtivo prasnula u smijeh, dok sam vas
promatrala.
Grof i knez pogledaše Anu Mariju, a grof je upita:
Zašto ste me htjeli ismijati, konteso Ana Marija?
Promatrala sam vas, dragi grofe, kako ste se
oprezno približili zdjeli s biserima, te ih lagano uzimali
u ruke. Držeći zrno među prstima, okretali ste ga i po
zorno pregledavali, a pod prste ste podmetnuli dlan.
Draga konteso, pa što je na tome smiješno?
Ana Marija se poče smijati, a kada se umirila, reče grofu:
Moram se smijati sada kad sam se prije suzdržavala,
ali mi još i sada lebdi pred očima vaša slika, dok ste vra
ćali biser u zdjelu.
Zar je to tako smiješno, konteso?
Meni je, grofe, bilo vrlo zabavno promatrati vas.
Najprije ste pogledali kamo i kako ćete stati, onda ste la
gano pošli držeći biser na dlanu lijeve ruke, a prstima
desne držali ste ga da se ne otkotrlja iz ruke.
Sto je na tome čudno, Ana Marija? — upita Marija
Terezija.
Draga sestro, ne moraš ti uzimati u obranu grofa
Georga. On nije učinio ništa, ali meni su smiješni i on i
njegova visost knez dok izdaleka i s nekim strahom pro
matraju bisere.
Draga moja Ana Marija — reče knez veseli me da
ste dobro raspoloženi, ali se nemojte čuditi grofu Georgu.
Ja sam sigurno imao najviše prilike vidjeti lijepoga nakita,
ali ovako lijepih i velikih bisera nikada nisam vidio. Kon
teso, ne krijem svoje udivljenje, meni se neobično sviđaju
ovi biseri. Nikada nisam imao u rukama tako velike i
sjajne bisere.
Evo, grofe, uzmite sve ove što su na nizu i držite ih,
te im se divite.
Nemojte tako govoriti, konteso, vi kažete da tu ima
trista šezdeset pet zma bisera, kao što ih je imala i carica
Jelisava?
Točno tako, grofe - reče Ana Manja, smije
šeći se.
Kraljevska kuća nudila je milijun forinti. Da li vi
shvaćate, konteso, koliko je to blago, kako je to golema
svota novaca. Računam koliko vrijedi jedno zrno. Promi
slite, ovo zrnce vrijedi dvije tisuće sedarostotina trideset
devet forinti. Jedno zrnce, draga konteso! Shvaćate li vi,
to je u našem novcu oko pet tisuća maraka. Kako se ne
bih divio, konteso, sav sam uzbuđen gledajući ovo golemo
blago.
Kad je sa sestrom nanizala bisere i privezala veliku briljantnu kopču,
Ana Marija ustane i stavi bisere na vrat. Ogrlica je sezala do poda. Grof i
knez pozorno su promatrali Anu Mariju, a grof se toliko bio zanio i
zbunio da se sagnuo i htio podignuti bisere koji su se doticali poda. No
Marija Terezija ga predusretne, povuče bisere prema gore i složi ih u
dvostruki niz oko vrata Ane Marije. Grofova ruka ostane na podu.
Gledajući tako odozdo bisere, on će sav kao izvan sebe:
Divnih li bisera! Oh, krasnog li sjaja! Kako me oča
ravaju! Kakvo je golemo blago u njima!
Kneže!
Izvolite, George?
Zar nije kontesa s tim nakitom još čarobnija nego
inače?
Ne pretjerujte, grofe — reče Ana Marija — taj
nakit ne pristaje ovoj mojoj haljini. On će doći do izražaja
tek kada se njima okiti naša majka. Zar ne, Marija Tere
zija, kako je naša majka divna i kako se lijepo i dostojan
stveno drži? Slična je uistinu njezinom veličanstvu carici
Jelisavi.
Knez se približi Ani Mariji, uze je za ruke, te je stade sav sretan
promatrati. Tiho joj reče:
Jest, tvoja je majka lijepa žena, ali ti si, Ana Marija,
još ljepša. Kako ćeš ti sjajno izgledati kada dobiješ krasnu
kneževsku krunu i odjeću, a nju će resiti još i ovi predivni
biseri.
Rekla sam vam, kneže, da o tome nećemo raz
govarati.
Dok su se oni divili biserima, u salon je ušla grofica s grofom, u društvu
kneževih ministara. Grof Georg, još uvijek pod dojmom sjajnih bisera,
sav ushićen reče ministru predsjedniku:
Dragi grofe, dođite, sad imate priliku upoznati vašu
buduću kneginju i njezine bisere na koje će imati pravo
kad se uda.
Grof Lefler dođe do Ane Marije, te joj se predstavi sa svim smjernim
poštovanjem, kao da je ona već uistinu kneginja.
Milo mi je što mogu. kao predsjednik vlade njegove
visosti, prvi pozdraviti buduću zaručnicu njegove visosti.
Barun Greber stajao je odmah iza njega, te i on pozdravi Anu Mariju.
Sva zbunjena pred otmjenom starijom gospodom, Ana Marija nije u prvi
čas mogla doći do riječi, no nekako se snađe i pruži ruku rekavši;
Kako je lijepo, presvijetia gospodo, od vas da niste
žalili daleka puta, da posjetite njegovu visost i pozdravite
moju malenkost.
Konteso, to je za nas velika Čast i sreća.
Ana Marija se obrati majci koja je stajala sa strane i sva sretna i blažena
promatrala kćerku, pa ministre koji su s velikim poštovanjem gledali i
pozdravljali njenu kćerku.
Izvolite, majko, vaše bisere. Ne priliči se da ih
držim na sebi.
— Grofice Herber — reče grof Lefler — za ovako
divne bisere isplati se žrtvovati nekoliko mjeseci i živjeti
u tom malom mjestancu da bi se uščuvao i uzdržao njihov
sjaj.
Grofica uze bisere na ruke, te ih privine k sebi govoreći:
Za ove moje drage, divne bisere za mene nije ni
jedna žrtva prevelika, jer ih volim i obožavam. Kada ih
nosim, sretna sam i ponosna, kao da sam kraljica.
Grof Georg reče:
Vama sigurno nije poznato, gospodine ministre
predsjedniče, da je te bisere želio nabaviti sam austrijski
dvor, te je nudio milijun forinti, ali grofica se nije mogla
odijeliti od njih. Ovi su biseri slični onima carice Jelisave,
koji su svojevremeno na tajnoviti način nestali u hotelu
Miramare.
Grofe George, to gospodu ministre sigurno ne zani
ma, zar ne, gospodo? — reče grofica Regina.
Prekrasni su biseri, konteso — reče grof Lefler —
jedinstveni primjerci, pa smo zahvalni grofu Georgu što
nas je na njih upozorio.
Draga Ana Marija — obrati se grofica Regina
kćerki — daj ti naloži da se za gospodu donese nešto
okrepe, a ja idem da spremim bisere.
Ana Marija naloži da se donese piće, te ponudi ministre. Knez je
promatrao svog ministra predsjednika i sretno zaljubljeno gledao Anu
Mariju. Činila mu se nekako još ljepšom, ozbiljnijom. Dostojanstvo mu
nije dopuštalo da upita o tome i ministre, ali mu je iz očiju sijevala želja
da progovori: »No, gospodo ministri, jeste li zadovoljni s va-Šom
budućom kneginjom?«
Knez je sjeo prvi, a tek onda njegovi ministri. Počeo je razgovor o lijepoj
okolici, te o krasnoj šibenskoj katedrali.
Ana Marija je razgovarala sa sestrama, u mislima je bila odsutna.
U salon su ušle i gospodične Leopoldina i Elza, Ana Marija odmah priđe
svojoj vjernoj staroj dogojiteljici i reče joj tiho:
Gospodična, draga gospodična, Sto ja radim? Ovdje
se moram zaručiti, a onoga, samo onoga volim.
Ana Marija, drago dijete, zar moj odgoj baš ništa
ne vrijedi? Treba se, dijete, penjati naviše! I nemoj zabo
raviti da kod vas aristokrata i plemića, više nego kod nas
običnih smrtnika, treba žrtvovati ljubav radi prestiža svoga
i svoje obitelji.
Ne mogu, ne mogu, draga moja gospodična. Mogla
bih zaplakati kad pomislim na to Što će biti od mene.
Ništa, Ana Marija, ne misli, sve će biti dobro. Ostat
će ti divno sjećanje na lijepog Dalmatinca.
Ana Marija se nasmiješi:
Vi mislite, gospodična, da se sve to može zabo
raviti?
Sve se, Ana Marija, zaboravlja. U početku boli,
veoma boli, ali onda ostaje kao lijep san. Sto vrijeme dalje
odmiče, sve više taj san blijedi. I ja sam, dijete, ljubila i
bila ljubljena, ali sam silom prilika morala sve zaboraviti.
Blago vama kad ste mogli! Ja mislim da vaša ljubav
nije bila tako snažna i moćna kao moja.
Grofica zovne kćerke i reče im da bi željela da se što ljepše obuku za
današnju večer.
Doći će ujak, grof Keglević, pa barun Rauch i grof
Secsenv.
Večera je trajala do dana jer je noć bila ugodna i lijepa. Sutradan su stigli
još neki gosti, znanci grofa i grofice. Šibenski biskup rado je ustupio
svoju lijepu i prostranu palaču otmjenim gostima Šibenika.
XIV
U subotu ujutro grofica Regina otišla je sama u biskupovu palaču da vidi
da li bi se dalo još urediti da bude što otmjenije. Na zaruke su stigli
grofica-i grof Andrasv, za koga su zlobnici tvrdili da je ljubimac carice
Jelisave. U subotu, dok je grofica bila u gradu, grof Antun pokazivao je
grofu Georgu i knezu povelje i darovnicu kralja Leopolda.
Pričao sam vam, gospodo, a evo i originalno kra
ljevo pismo mome pradjedu. U listu kralj Leopold ovako
piše grofu Herberu: »Dragi generale, vi ste stup moga car
stva. Sve dragocjenosti obitelji Zrinjskih prepuštam vama
da ih podijelite prema svojoj želji. Grofica Katarina Zrinj-
ska opasna je žena, Čuvajte je u Ozlju, te je za mjesec dana
otpratite u grad Čakovec. Tamo smo za nju sigurniji.« A
evo oporuke moje prababe za bisere što ih moja supruga
toliko obožava: »Ovi su biseri našoj obitelji dar od nje
gova veličanstva kralja Leopolda. Nekada su biseri resili
ponosnu i gordu groficu Katarinu Zrinjsku. Budući da je
dokazano da je i ona bila upletena u urotu protiv bečkog
dvora i kralja Leopolda, njegovo je veličanstvo naložilo da
sav privatni nakit za zasluge učinjene prejasnom domu pri
pada mome suprugu generalu grofu Herberu. Predat ću
ga prvoj svojoj snahi, tako mora uvijek biti. Ako jednom
izumre rod Hrebera, što ne dao Bog, onda se moraju pre
dati najstarijoj kćeri kada se bude udala.«
Grof Herber donio je iz dvora i razne druge obiteljske dokumente na
primjer svoj vjenčani list i krsne listove svoje djece, sve u uvjerenju da
će to trebati kod zaruka ili kod proglašenja Ane Marije kneginjom.
Znači ovi su biseri vlasništvo kontese Ane Marije
Čim se uda?
Točno! Kako vidite, grofe George, to je želja naše
prababe, koju je dosad svaka žena naše obitelji poštovala,
pa znam da će to učiniti i moja supruga.
Ali, ona to ne mora.
Nije zakonom vezana, ali ovaj dokument opunomo
ćuje nasljednicu da traži svoje pravo.
Grof Antun složi dokumente i zamoli Anu Mariju da ih odnese i spremi u
njegovoj kabini. Grofica je bila nešto nemirna jer je čula da će grofica
Andrasv imati haljinu od briselskih čipaka, a ona je namjeravala da sve
iznenadi svojom lijepom pariškom haljinom, premda je govorila da su
haljine naručene iz Beča, a ne iz Pariza.
Cim je kasno popodne popustila žega, počeli su stizati gosti u biskupsku
palaču. Prvi su došli grofica Regina i grof Antun, kasnije je došao knez s
ministrima, a nakon njega Ana Marija sa sestrom i obje odgojiteljice u
društvu grofa Georga.
Ranko je stajao dosta daleko od ulaza u sjeni palače, te vidio svakoga tko
je ulazio. Nešto ga je u podsvijesti bodrilo da Ana Marija ipak neće doći.
Kad ju je opazio kako dolazi sa sestrom, steglo ga je u grudima. Htio je
skočiti pred nju da joj zapriječi ulaz, ah' se sabrao, te sav izvan sebe
ostavio mjesto i zaputio se na obalu. Od jednoga znanca zamoli čamac i
kao mahnit od vesla prema svome gaju.
Kući je došao kasno, sav utučen i shrvan. Dočekala ga je brižna majka, te
će mu sva preplašena:
Sine moj, ti nisi, vidim, sine, već nekoliko dana,
sasma zdrav, ali u kakav si me očaj i strah natjerao što te
tako dugo nema! Srećom je otac doznao da si posudio
čamac od Ive Franića, i to nas je malo umirilo.
Dobro, majko, dobro, nije me volja razgovarati,
idem spavati.
— Bio je tu, sinko, profesor Zvonarević, čekao te i
ostavio ti trista forinti za biser. Kaže da bi želio s tobom
razgovarati prije nego što krene u Zadar.
Ranko se malo trgnuo kad je čuo da je došao profesor Zvonarević, ali je
brzo zaboravio na njega. Misli, koje su ga već nekoliko dana morile,
danas su ga sasma dotukle, pogotovu kad je vidio toliku gospodu i Anu
Mariju, kako idu na službene zaruke. Legao je u krevet, ali san mu nije
dolazio na oči. Cas je sav sretan gledao u mašti Anu Mariju, kako se bori
i neće da se zaruči. Onda ju je opet vidio u naručju kneza, kako ga sretna
i vesela gleda, te mu se blaženo smiješi. Trzao se i u bunilu govorio:
»Zašto to činiš, Ana Marija? Ti to ne smiješ, ti si samo moja, draga Ana
Marija, nemoj me ostaviti, nemoj mi se iznevjeriti.«
Ustao je sav izmučen i, premda je već bio početak listopada, otišao na
obalu i bacio se u more. Dugo je plivao, da se osvježi i razvedri od tuge
koja ga je morila za Anom Marijom. Kad se vratio kući majka ga je
dočekala s toplim mlijekom. Godila mu je okrepa, jer nekoliko dana
gotovo ništa nije jeo. Majka je stajala kraj njega, gledala ga tužno i
brižno, kao da ga hoće očima razvedriti. Okrene se na stranu i krišom
obriše suze. Ranko to primijeti i još teže je gutao hranu. Ispije mlijeko,
pruži lončić majci, te je upita:
Zašto ste vi tužni, majko?
Sine moj, svjetlo očiju mojih, tvoja majka ne razu
mije, ali osjeća da ti, dijete, trpiš. Ti, sine moj, nešto kriješ
pred rlama.
Jest, majko, teško mi je, vrlo teško trpim, sad vam
još neću reći, ali neću više dugo tajiti pred vama.
Bog ti bio na pomoći, sinko moj.
Idem svome profesoru, majko, moram mu se zahvaliti, sjajno je prodao
biser.
Rekavši ocu da će poslije doći na brod da se sve dogovore, Ranko se
zaputi u stan profesora Zvonarevića.
Dobro jutro, gospodine profesore.
Sve dobro i tebi, dragi Ranko! — odgovori mu
srdačno profesor Zvonarević, zatvori knjigu i posadi ga
prema sebi.
U prvom redu, lijepa vam hvala što ste tako dobro
prodali biser.
Ne hvali ti meni, sinko, već sam ja tebi vrlo zah
valan što si mi dao priliku da sam, kao filozof, upoznao i
ovu stranu ljudskog bića. Rano je, divno je jutro, nije
tako vruće, pa ćemo ostati kraj otvorena prozora u sobi.
Kako vi želite, gospodine profesore.
Ranko, Ranko, kakvog sve ima svijeta! Znam i po
znajem dobre i zle ljudske strane, ali da se ono u što sam
vjerovao da je zdravo, izabrano, dobro i plemenito, može
tako izopačiti, to nisam dosad mislio. Došao sam u Zagreb,
obavio za nekoliko dana svoje poslove, a onda sam otišao
da se raspitam za tvoj biser. Došao sam u jednu dragu
ljarnicu. Ponudim biser, stručnjak ga okreće, pregledava
slijeva i zdesna, pogleda mene, te me upita: »Koliko tražite
za njega?« — »Kažite vi meni koliko taj biser vrijedi.« —
»Gospodine, to je stvar ljubitelja, netko će dati više, netko
manje, recite što vi tražite?« Vidio sam da draguljar nije
pošten čim neće reći Što vrijedi biser. »Ja ću se propitati,
onda ću vam doći reći«, rekoh mu, uzeh biser i zaputih
se drugome. Pregledavao ga je i taj, te me i on upita koliko
tražim. Njemu sam također ponovio da tražim ponudu.
Jedan mi reče: »Znate, da su dva zrna, načinio bih nauš
nice, ali ovako, samo je jedan biser, teško ga je prodati.
No ipak, kao vama, dao bih sedamdeset pet forinti.« —
»Hvala vam lijepa, ali mislim to je premalo.« — »Pa ko
liko tražite?« — »Ponuda nije solidna, neću vam reći
ništa.« Došao sam trećemu, pokažem mu biser, on ga okrene, pregleda,
stavi na vagu, gleda mene, gleda biser, te reče: »Ja bih vam dao sto
forinti.« Ja sam odmah sjeo, te mu rečem: »Vaša je ponuda dobra, ali ja
to prodajem za jednog svog đaka, pa bih rado dobio što više.« —
»Dobro, znate što gospodine? Dvije stotine vam je sigurno od mene, ali
vi ostavite biser na nekoliko dana na prodaju, ako ga skuplje prodam,
meni ide deset posto, a vama drugo.« — Ja sam se odmah s njim složio
jer sam uvidio da imam posla s pravim Čovjekom. On stavi biser u svoj
izlog, pogleda na ulicu, te mi reče: »Onaj bi ga čovjek mogao kupiti.«
Ostao sam sjedeći jer mi je pisao potvrdu. Pred draguljarnicom je stala
krasna kočija koju su vozili plemeniti vrani konji. Očekivao sam da će iz
nje izaći bogata, lijepo obučena Žena, ali sam se razočarao, iz kočije se
izvukao gojazan, nizak čovjek. Ušao je u draguljarnicu dosta bahato, kao
da će reći: »Znate li vi tko sam ja?« Onda će glasno: »Gospodine, nešto
bih kupio za svoju ženu.« Draguljar mu pokaza dosta nakita, među njima
i naš biser, te mu stade tumačiti kako bi biser mogao lijepo vezati u
prsten. Došljak uze biser u ruku, pođe s njim do vrata, ali je više gledao
napolje negoli u biser. »Za svoju ženu neću kupiti skupog nakita, tek
nešto da je umirim«, reče, okrene se draguljaru, te će dvolično: »Znate,
mnogo mi prigovara, da sam opet poludio za Zorkom. Kako i ne bih kad
je onakva! Sada sam kupio pet kravata, svaki dan idem u onaj dućan da
je vidim, ali ona se samo smije na sve moje žarke ljubavne izjave.« —
»Da, vrlo je lijepa ta prodavačica Zorka, a držim da je i vrlo čestita,
viđam je s vrlo pristojnim mladićem.« »Ah, taj Ivica! Taj je svemu kriv!
Pomislite, jučer sam joj posalo kući veliku kutiju bombona i bocu
mirisave vode, mislite li da mi se zahvalila? Još mi je rekla: Molim
vas, gospodine Biberu, nemojte mi ništa slati, vi niste moje društvo, ja
sam sirota, ali želim ostati poštena!« Zatim je opet počeo nešto birati.
Bio je čovjek od oko pedeset godina, vrlo nizak, nezgrapano debeo, ali
obučen u skupo novo odijelo. Vrat mu je bio kratak, a glava prevelika, s
rijetkom riđom kosom. Nisko čelo, plosnat veliki nos, donja usna debela,
stalno slinava. Oči su mu bile male, lukave, zubi rijetki, crni kao kljove.
Govorio je mnogo, vrlo glasno i samosvjesno, a pri tom su mu kroz
rijetke zube prskale sline. Lice mu je bilo pomno izbrijano i namirisano.
Ukratko rečeno, neugodan čovjek!
Uzimao je predmet po predmet u svoje nezgrapne ruke i prinosio
prozoru, pogledavajući prema pomodnoj trgovini gdje je bila namještena
Zorka. Jedna mu je pribadača pala, pa je podigne i reče: »Ovo je sreća
kada padne pribadača, kupit ću je za ženu.« Otišao je iz radnje na ulicu
gdje ga je čekala kočija, sjeo u nju, a divni konji pojurili su Ilicom. Od
draguljara sam doznao sve o jakom Biberu. Ima najveće poduzeće za
skupljanje starih odpadaka. Prije nekoliko godina bio je trgovački
pomoćnik u jednoj želje-zariji u Bjelovaru. Došao je u Zagreb i silno se
obogatio, te sad živi upravo napadno raskošnim životom. Ali to nije
najgore. Kad se Biber namjeri na lijepo žensko biće, toliko ga progoni
svim mogućim poklonima dok mu ne padne kao žrtva. Sad je bacio oko
na lijepu i kreposnu djevojku Zorku i već dva mjeseca oko nje oblijeće
ali ga ona neće ni pogledati, jer je ljubila jednog mladića. Draguljar
doda: »Vrlo je umiljata i lijepa, ali se bojim da će podleći kušnji.« Ja sam
potom dolazio ujutru i poslije podne, sjedio i promatrao. Jednoga dana
zatekao sam u draguljarnici starijeg čovjeka s prekrasnom mladom
ženom. Kupio joj je briljantan prsten za tri stotine forinti. Pred svima
nama lijepa ga je djevojka, puna ushićenja, poljubila, premda nije bio
privlačan Tri dana kasnije zatekao sam istog starijeg gospodina kako sav
u brizi traži prsten sličan onome kakav je kupio prije tri dana. Draguljar
mu našao prsten, on sav presretan platio tri stotine forinti, spremio prsten
i otišao. Od draguljara sam doznao da je taj ozbiljan gospodin bio vrlo
ugledan u društvu, poznati odvjetnik. Ima suprugu, jednu kćerku udatu
za liječnika, sina medicinara, a druga kćerka ide u višu Školu. »Ona
lijepa mlada djevojka kojoj je kupio prsten zalazila je u njegovu kuću,
prijateljica je njegove mlađe kćerke«, pričao mi je draguljar i nastavio:
»Prsten koji je prije tri dana kupio, mlada je djevojka izgubila. Ali to nije
istina. Ona ga nije izgubila. Danas ujutro došla je do mene i zamolila me
da preuzmem prsten opet na prodaju. Ja sam to u prvi čas odbio ali sam
ipak popustio, kad mi se otkrila i u suzama povjerila svoj grijeh. Ta lijepa
Nevenka nije imala ni osamnaest godina kad ju je odvjetnik zaveo.
Majka joj je udovica obrtnika, bez mirovine. A Nevenki je godilo da
bude lijepo obučena. Zašto mi je prodala prsten? Zaljubila se u
siromašnog studenta, svog podstanara i strašno bi joj bilo da on otkrije
njeno siromaštvo.« To mi je, eto, ispričao draguljar. Tebe to zamara,
Ranko?
Ne, gospodine profesore, imam vremena. Pričajte
dalje!
Jednog dana ušlo je dvoje mladih ljudi. Njemu je
moglo biti oko dvadeset pet, a njoj oko devetnaest godina.
Djevojka ga je grčevito dovukla u trgovinu. »Daj, molim
te, Milane, pitajmo što stoji.« — »Alj, nemoj Ivka, to je
skupo, meni je neugodno.« Toj Ivki sviđala se u izlogu,
jedna narukvica. Draguljar je izvadi iz izloga, a Ivka je
oprezno uze i stavi na ruku. »Divna je, prekrasno je iz
rađena ova zlatna narukvica. Kupi mi je, dragi Milane!«
— »Čekaj, Ivka, pa moramo pitati za cijenu.« — »Oh kako
je divna narukvica, zar ne, gospodine, kako mi divno pristaje?« — >Da,
imate lijepu ruku, pa to još i poljepšava draž, lijepo na krasnome.«
Mladić obriše znoj sa čela, te promuca: »Molim vas, lijepo molim,
koliko stoji ova narukvica?« Draguljar odgovori: »Ova je narukvica
ručni rad bečke zlatarske umjetnosti, stoji 175 forinti, ali za vas mlade
160 forinti.« — »Vidiš, Milane, kako je gospodin dobar, odmah nam je
pustio 15 forinti, kupi mi je, dragi Milane!« Naslonila je glavu na
njegovu glavu, te ga nježno pogladi licem, govoreći mu: »Kupi mi je,
dragi, znaš, kako mi se sviđa!« Obrati se draguljaru, te mu reče: »Znate,
gospodine, već nekoliko dana dolazimo pred vaš izlog i ja se divim
narukvici, ali Milan nikako nije htio da uđe i pita za cijenu.« — »Ali,
Ivka, ti si me dovela u nepriliku, to je prevelika svota, ja nemam toliko
novaca.« Ivka upita draguljara: »Možete li još nešto popustiti,
gospodine?« — »Ne gospođice, to je posljednja cijena.« — »No jesi li
čuo Milane?« progovori djevojka. »To je najniža cijena.« — »Ali, Ivka,
shvati, ti govoriš kao nerazumno dijete, pa ja nemam toliko novaca.«
Djevojka se snuždi, te molećim glasom upita: »Možete li nas Čekati,
gospodine?« — »Mogu, ako mi kaparite.« Oči joj zasjaju, te opet sva
sretna reče: »No, vidiš, Milane, daj kapam, pa smo sigurni, meni se
veoma, veoma sviđa.« — »To je za mene previše novaca, ti znaš, Ivka,
mi još ništa nemamo.« Obrati se draguljaru i reče: »Molim, oprostite što
smo smetali, ali uzmite u obzir, moja zaručnica, kad god Šećemo, vuče
me pred izloge draguljara, ona obožava nakit i uvijek izabere ono što joj
ja ne mogu kupiti.« — Djevojka pruži draguljaru ruku da joj skine na-
rukvicu, U očima su joj zablještale dvije krupne suze. Malo se zastidjela,
krišom obrisala suze i rekla draguljaru: »Oprostite na smetnji, a ujedno i
hvala na užitku koji ste mi pružili time što sam ovaj lijepi nakit mogla
imati na
svojoj ruci.« Oprostili su se i otišli oboje iz draguljarnice. Ali; ja te očito
zamaram, dragi Ranko!
Ah, ne, gospodine profesore, imam vremena, tek
pred podne idem na brod da čujem kad ćemo opet početi
liječiti grofičine bisere.
Ranko se zbuni, ali se sjeti da pred profesorom mora biti iskren, te
produži:
Znate, gospodine profesore, sinoć su bile zaruke
kneza i kontese.
Cuo sam to još jučer, Ranko. Tvoja mi je majka sva
zabrinuta povjerila da si nešto potišten. Ja sam shvatio
razlog, ali vidiš, nisam te ni pitao, znam, sinko, da si do
živio razočaranje.
Ranko pogleda profesora, htjede mu nešto reći, ali zastane i zamoli ga:
Vaši su doživljaji tako zanimljivi, pa vas molim, go
spodine profesore, nastavite ako želite.
Upravo sam sretan da ti mogu pričati o tome, dragi
Ranko. Ti si mlad, neće ti to biti naodmet. A mi, profesori,
sretni smo kad možemo pričati o našim dojmovima. Vidio
sam dosta toga Što je na mene ostavilo dubok dojam. Ja
sam po dva puta dolazio svakog dana u draguljamu, ali
se kupac nije javljao. Jednog dana došao je čovjek srednjih
godina, hito je prodati naslijeđeni nakit. »Tu starudiju
ostavila nam je tetka koja u životu nije sebi ništa priuštila,
već je štedjela Čak i na jelu samo da sačuva obiteljski
nakit.« 2ena nije htjela nostiti taj starinski nakit, pa ga je
morao prodati i kupiti moderan broš. Kad su otišli, dra
guljar mi je rekao: »Vidjeli ste ove budale! Lijep i vrijedan
nakit promijeniti zbog hira mode, a još više zbog umiš
ljene, glupe žene. Neću ga rastopiti jer ima i kulturnih
ljudi koji će znati to cijeniti. Vidite li kako se na umišlje
nim budalama lako zasluži novac.« — Jednom sam se vrlo
iznenadio, upravo preplašio. Pred izlogom su stajali muž i žena, po
izgledu imućni ljudi, a draguljar mi reče: »Evo, ulaze, bit će krađe,
pazite!« Ušli su. Ona se zvala Klara, on Artur. Ona je bila energična i
stroga, on plašljiv. Žena zatraži da vidi stalak s privjescima. Draguljar
stavi stalak pred nju, a ona se sva preobrazi. Išla je pogledom gore—
dolje po malom stalku, od jednog ugla do drugoga. Uzimala privjeske na
dlan, stavljala ih dva, tri i četiri puta na sebe, pa opet na tezgu. Skidala je
rukavicu, popravljala šešir, navlačila ovratnik, skidala privjeske, otvarala
torbicu. Sve to je radila tako neumorno i brzo da je izmorila one koji su
je promatrali. Izvadila je rupčić iz torbice, obrisala znoj s lica, konačno,
kao da je svršila neki težak posao, pruži na dlanu tri privjeska draguljaru
i reče: »Ovo mi zamotajte, mislim da će se moja djeca veseliti.« —
»Dobro, milostiva gospodo, ali vidite, da sam vam ih ja sam izabrao, ne
bi mi bili svi privjesci na stalku ispremiješani.« — što biste vi još htjeli?
I ovako dosta zarađujete, kada mi biramo, a kako bi tek zarađivali da
nam vi sami birate. Molim, meni se žuri, Arture, plati tri privjeska, naš
draguljar postaje već drzak, previše mu dobro ide.« Otišla je ljutita iz
draguljarnice, a draguljar mi reče: »Ona je naoko gospođa, inače je u
duši demon od žene. Toliko me uvijek izmori i naljuti da vam ne mogu
reći. Pazio sam na nju i svu pozornost svratio na njezine ogavne prste, ali
nisam mogao vidjeti na koji je način ukrala privjeske.« — »Zar vam je
uistinu krala?« — »Sigurno, samo ne znam koliko.« Malo zatim
ustanovio je da mu manjka devet komada. »Zar ima i takvih?« upitah
draguljara, a on će: »Da, ima svakakvih u tom carstvu ljudskih hijena.
Inače je suprug ravnatelj banke, svoje vlastite, a ona kćerka tvorničara
kože, ima dvije palače i vilu, konje i kočiju. Išla je u višu Školu u
Zagrebu. Govori više stranih jezika, tjera kočiju,
jaše konje, djeca joj imaju odgojiteljicu, kuća je puna posluge, koju vrlo
dobro plaća i neobično dobro postupa s Djima. Nije joj potreba, ali ona
krade gdje god može i gdje je sigurna da je neće zapaziti. Moram vam
napomenuti da će tih šest privjesaka meni biti plaćeno. Njezin suprug
zna da ona krade, ali je plašljiv i prema njoj obziran jer je ona bila
imućna, a on činovnik u banci njezina oca.« Nekoliko dana nakon toga
ušla je Nevenka, djevojka kojoj je odvjetnik kupio prsten. S njom je bio i
njen momak Zvonko. Malo uzbuđeno Nevenka priđe draguljaru, pruži
mu ruku i predstavi mladića kao svoga zaručnika. »Lijepo vas molim,
gospodine, dva zamčna prstena, te jedan ukrasni. Mi bismo željeli biti
sretni, a najprije želimo imati prstenje. Vi ste toliko poznati kao dobar
čovjek, pa ćete zamijeniti ovaj moj prsten, dati nam ono što mi trebamo,
a ostatak u novcu.« — »Zar uistinu, gospođice, čeznete za srećom?«
»Da, želim, gospodine.« — »Volite li se iskreno?« Mla
dić odgovori: »Da, ja iskreno volim Nevenku.« — »Ne
obično se veselim vašoj sreći,« reče im draguljar i dade im
zaručno prstenje, te jedan ukrasni prsten, a u gotovom
isplati Nevenki višak od dvjesto pedeset forinti. Zvonko
reče: »Ja ću odmah uzeti mjesto sudskog pripravnika, a
Nevenki će novac dobro doći za opremu. Sto se može, kad
nismo imućni.« Draguljar primijeti: »Ali ste zato sretni!«
»Jesmo, gospodine.« Nevenka pruži ruku draguljaru i
reče: »Hvala vam, gospodine! U vama sam otkrila čovjeka,
vi ste pomogli našoj sreći. Bila saro nesretna dok nisam
upoznala Zvonka. Sad sam sretna i cijelog ću ga života
cijeniti i voljeti, Čuvati sreću. Hvala vam, puno vam hvala.«
Htjela mu je od ganuća poljubili ruku, ali se on odupre:
»Ah, gospođice, što vam pada na pamet. Pa ja nisam još
tako star! Molim vas, javite mi dan svoga vjenčanja.« —
»Hoćemo, vrlo rado!« uskliknuŠe oboje, te veselo izađoše
iz draguljarnice, a draguljar će meni: »Za ovu djevojku nisam vjerovao
da bi se ikad mogla popraviti! Kako je ona voljela nakit, raskoš i lagodan
život!« — »Sto mislite gospodine, hoće H ona ostati ustrajna u tegobama
života?« upitao sam draguljara, a on će: »Bojim se za nju, a njega, toga
Zvonka, žao mi je ako ništa ne zna i vjeruje u njezinu nevinost.« — »Zar
nije bolje da ne zna. Izgledaju vrlo sretni, naročito on, dok je njezina
sreća pomiješana sa strahom.« — »Da, vidite kamo vodi lagodan i
raskalašen život jedne djevojke. Ruka joj je drhtala dok mi se
zahvaljivala. Samo ne znam kako joj je pri duši, kako pred sobom
opravdava nakit koji je zaslužila prodavajući svoje tijelo i tim novcem
sada savija sebi ljubavno gnijezdo sreće i budućeg života.« — »Kažete
da je voljela nakit?« upitah draguljara, a on će: »Premalo rečeno: voljela!
Ona ga je obožavala! Sjaj zlata i bljesak dragog kamenja bio je za nju
vrhunac sreće i zadovoljstva.« — »Ako je to sve odbacila radi iskrene
ljubavi, onda je ta naša zajednička zna-nica Nevenka velika. Idite joj na
vjenčanje, te joj savje-tujte neka ustraje u moralnom životu. Jedanput se
pad oprašta, ali neka ne pokuša drugi put, jer onda će biti u glibu iz
kojega je nikad nitko više neče izvući.« Tako smo, eto, dragi Ranko
razgovarali, i tko zna koliko bi još dugo razgovarali o Nevenki da nas
nije prekinuo nagli dolazak gospodina Bibera. Ušao je sav znojan u
draguljarnicu, sjeo, te stao brisati svoje Široko lice i rijetku riđu kosu,
koja mu se lijepila od znoja. Poče ljutito: »Pomislite, ona meni ovako!
Tko je na koncu ona, Zorka Klarić, prodavačica? Pa da je za koga, već za
neko piskaralo Ivicu Matica! Već nekoliko mjeseci udvaram toj
prodavačici! Ja, Jakov Điber! Ono jučer, to je za mene uvreda!« I evo
Sto je taj Biber ispričao: »Vi znate da joj već mjesecima udvaram, a to je
poznato i mojoj ženi i mojoj sadašnjoj lju-
bovci. Gotovo svakog dana idem tamo, uvijek joj nešto ostavim, a kad
drugi puta dođem, ona reče da to nije ni pogledala, već darovala
potrebnima. Prekjučer sam joj dao bocu pravog pariškog parfema,
najfinijeg na svijetu. Platio sam za litru stotinu forinti. Znate li što je ona
učinila? Rekla mi je da ne upotrebljava mirisave vode, jer to ne voli njen
Ivica. Eto! Ali, to nije sve! Pozove me da budem uveče u sedam na uglu
Ilice i Mesničke. Čekao sam do pola osam, ja, Jakov Biber! A u Četvrt
do osam ide Zorka, a prati je taj njezin Ivica. I onda Zorka, ta Zorka, ta
prodavačica koja za 30 forinti radi cijeli mjesec, odmota moju bocu
parfema i hladnokrvno je baci meni pred noge, te reče: Mirišite vi sebe
samt, gospodine Biberu! I uze tog svog Ivicu pod ruku i odu niz Ilicu. I
da je to barem neka dama, netko, već jedna prodavačica!« završi Biber
svoju priču, a ja mu predložim: »Okanite se vi te djevojke, pustite je na
miru, ona ima svoj par, pa će možda biti sretna i zadovoljna u životu.« —
»Sretna i zadovoljna! S njegovih pedeset forinti na mjesec?« —
»Oprostite na primjedbi, ali sva sreća ne ovisi valjda o novcu?« Biber
ništa ne odgovori, već stavi šešir na glavu i obrati se draguljaru:
»Pokažite mi svoje najljepše prstenje!« — »Zar opet kakav diskretan dar,
gospodine Biberu7« — »Ne diskretan, o njemu neka zna cijeli Zagreb!«
Draguljar otključa blagajnu i izvadi svoje najljepše prstenje. Meni se,
Ranko, okretalo u glavi dok sam slušao: tisuću dvjesta forinti, dvije
tisuće trista, tri tisuće forinti. »Evo, ovaj mi se sviđa«, reče Biber. »Ali
gospodine Biberu, taj prsten stoji četiri tisuća dvjesta pedeset forinti!« —
»Jesam li pitao za cijenu? Lijepo ga zamotajte, pa da vidim hoće li i
njega baciti ta gospođica Zorka!« Uzeo je prsten i naglo izašao iz
draguljarnice. Vjeruj mi, Ranko, toliko me to uzbudilo, pogotovu kada je
spomenuo ime te Zorke, da sam pohitao
za njim, htio sam vikati, ali od uzbuđenja nisam smogao riječi. Upitao
sam draguljara: »Zar će on to uistinu dati ovoj djevojci?« — »Sve je on
kadar učiniti, samo me silno zanima hoće li ga ona primiti.« —
»Vjerujem da neće, ona će misliti da je imitacija briljanata.« — »Možda,
gospodine profesore, ali će joj drugi reći da nije imitacija. Vjerujte, žao
mi je tog mladog lijepog para ako Zorka podlegne moći i čarima
briljanata.« I tako je Biber predao Zorki prsten i stavio ju na iskušenje.
Ah zemljo, zemljo, zašto držiš takve, da te gaze, a ne propadnu u tebe.
No, Ranko, evo baš zvoni podne, a ja ti imam mnogo toga pričati.
Vrlo je zanimljivo, gospodine profesore, slušao bih
vas cijelog dana, ali sad moram na brod.
Sjećam se, rekao si to već prije, no htio si mi i nešto
više reći, ja sam primijetio da si tužan, ali, sinko, utješi se,
shvaćam te, ali za tvoju je budućnost bolje da je tako
svršilo.
Kako to mislite, gospodine profesore?
Profesor pogleda Ranka, te mu reče:
Žalim, sinko dragi, tvoje osjećaje koji trpe, ali
držim da je bolje da se ona udaje za tog svog kneza.'
Varate se, gospodine profesore, ona se ne udaje za
njega.
Kako to govoriš, Ranko, pa znaš li ti što si rekao?
Znam, dragi profesore, što govorim! Ona se nikad
neće udati za kneza.
Profesor opet pogleda Ranka. Gledao ga je neko vrijeme. Ranko
ponikne, a profesor se zbuni, te uzme u svojoj smetenosti knjigu sa stola,
te s nekim strahom, tiho, izgovarajući riječ po riječ, upita Ranka:
Je li ona tebi obećala da će biti tvoja, Ranko?
Ranko je bio također u neprilici, te odgovori kao da je
na ispitu:
— Da, gospodine profesore, obećala mi je da će biti
samo moja.
Je si li ti njoj izmamio silom to obećanje?
Nisam, gospodine profesore, ona je to sama od
svoje volje rekla.
Profesor ZvonareviĆ uhvati Ranka za ramena, te mu pogleda duboko u
oči:
Ranko, budi mi iskren, ti si učinio preslupak na
koji sam te upozorio da nije dostojan mladih Čestitih ljudi.
Jesam, gospodine profesore, došlo je samo od sebe,
bili smo žrtva svoje velike ljubavi, strast je nadjačala moral.
Sinko, sinko, zašto si to učinio? Zašto nisi poslušao moj savjet? Jasno
sam ti govorio, lijepo sam te upućivao.
Sav satrven i žalostan od bojazni zbog Rankove
sudbine, profesor sjedne na stolac, nasloni glavu na ruku
i zagleda se u Ranka koji je pred njim stajao kao da čeka
osudu.
Ja te istinski žalim, sinko, previše si mlad. Pao si,
sinko, previše duboko, popravit se ne može. Strah me mori
kako će se to svršiti. Vjeruj mi. Ranko, ja strepim za tebe.
To je strašno! Ona je zaručnica moćnog kneza, bojim se,
dobro biti neće.
Hvala vam na pažnji i brizi za mene, ali se ništa ne
morate bojati. Cim knez ode iz Šibenika, mi ćemo se
vjenčati.
Ti si sasma poludio, Ranko! Pomisli malo kakvu
moć imaju ti ljudi.
Pa kako mogu drugačije učiniti? Ja je volim, a i ona
voli mene. Imam nešto sredstava, a Ana Marija mi je
rekla: »Cim se udam, moji su biseri koje mi s toliko paž
nje njegujemo.«
Ah, sine moj, dakle, i tebe su zaokupili biseri i ti
čezneš za takvim blagom!
Ne mogu reći da su me zarazili, ali vam neću ni
lagali: zavolio sam ih ja, gospodine profesore, a zašto da
ih se i odreknem kad oni pripadaju mojoj budućoj ženi?
Kad ih dobije, bit ćemo osigurani za cijeli život.
Kako to govoriš, Ranko, sa sigurnošću, a znaš li ti
kakav vas veliki jaz dijeli? Pazi i čuvaj se, sinko, bojim se
za tebe, oni će te bez milosrđa pregaziti.
Naša velika ljubav porušit će svaku zapreku.
Čuj me, Ranko, poslušaj me, ostavi sve i pođi još
danas sa mnom.
Gospodine profesore! Dragi gospodine profesore!
To je meni nemoguće, ja bih sebe smatrao nitkovom kad
bih nju bez riječi napustio. Hvala, ali ne mogu.
Sinko, ja preuzimam svu brigu u životu za tebe,
uzimam na svoju dušu i taj tvoj grijeh. Trpjet ćeš ti, a
trpjet će i ona, ali vjeruj mi da će ona prije zaboraviti tebe
nego ti nju. Udat će se za kneza, ostat će joj sjećanje na
tebe, možda će u srcu vječno nositi tvoj lik, ali će te pre
boljeti. Ostavi je, Ranko, i pođi smjesta sa mnom! Ne idi
više na brod, sinko!
Ranko problijedi, pogleda profesora, ali više nije smogao ni riječi.
Profesor Zvonarević ustane, dođe do Ranka, uze ga nježno za ruku te mu
ponovo reče riječima koje su zvučale s puno topline i osjećaja:
Ja ću, sinko, trpjeti i odgovarati za tvoju nevjeru i
tvoj grijeh prema njoj, te primam to dragovoljno na sebe.
Zuri se kući i spremi se, sinko, jer za jedan sat brod odlazi
u Zadar. Poslušaj moj savjet, sinko!
Nije moguće, gospodine profesore! Nemojte shvatiti
da je ova moja duga šutnja bila razmišljanje. Ne, nije!
Samo sam mislio o vama, o tome kako me vi, značajan
i inteligentan čovjek možete nagovarati da ostavim onu
koju ljubim, onu koja je zapravo već postala mojom. Bojim se,
gospodine profesore, da sam se razočarao u vama. Vi ste svećenik,
gospodine profesore!
Sve to Činim jer se bojim, jer strepim, ali otvoreno
gledam i vidim da je to nesreća za tebe. Htio bih to izbjeći svim srcem i
dušom, dragi moj Ranko. Znaj, sinko, nije lagano primiti tuđi grijeh na
sebe!
Hvala vam, gospodine profesore, ali ja ne zaslužu
jem toliko ljubavi i pažnje. Ne mogu jasno gledati, ni
jasno čuti, moje je biće prepuno čuvstva i ljubavi, postao
sam slijep i gluh.
Žalim tvoje roditelje, oni, jadni i ne slute u kakvo
si kolo upao. Sav si okružen opasnošću i pogibli, nesretni
Ranko.
Ja sam siguran da će moji roditelji zavoljeti moju
dragu Anu Mariju. Vjerujte mi. da je ona savršenstvo od
dobrote, a umiljata je da joj nema premca.
Ti si, sinko, slijepo zaljubljen, pa sve gledaš u cvi
jeću i sjaju, a najviše me strah to da je i tebe zahvatilo
ono zamamljivo blještavo blago! Ranko, Ranko, ah, ja se
bojim da si i ti zaražen!
Ranko se nasmiješi te odgovori:
Zašto da ga se odričem ako mi se smiješi? Ono je
zbog toga da se njime ugodi i poljepša Život, te čine dobra
djela.
Dakle, Ranko, ti nećeš primiti moju ponudu? Pitam
te još jednom?
Ne mogu, a i neću. Ja sam joj obećao, a ona je
ionako samo moja, pa će mi uskoro biti i žena. Ako pro
damo samo nekoliko zrna njezinih bisera, živjet ćemo
sretno i dobro, a i ja ću svršiti Škole, biti čovjek na mjestu.
Zahvatio je i tebe čar dragulja, ah' sinko, biseri nisu
još njezini.
Ali će biti Ćim se uda za mene. Tako mi je sama
rekla. Čitala je u oporuci svoje prababe, a ja vjerujem
svakoj njezinoj riječi.
Idi, sinko, idi! Vidim da te ne mogu ničim uvjeriti
jer je ljubav slijepa. Neka te prate moje dobre Želje, ali
strepim za tebe.
Ranko se oprosti od profesora, te obeća da će doći poslije podne.
Profesor je dugo gledao za njim, a kada mu je Ranko nestao s vida,
duboko uzdahne, te će za sebe: »Šteta dobrog i lijepog mladića, da se
tako duboko zaboravio. Ostat ću još neko vrijeme ovdje, da ga pratim, da
promatram, da stražarim. Volim ga, a možda mu ipak mogu biti još od
koristi.«
XV
Ranko je na brzinu nešto pojeo, odvezao je čamac, te se zaputio prema
brodu.
U to isto vrijeme na brodu je bila prava zbrka. Gospodična Leopoldina,
odgojiteljica Ane Marije, stajala je obučena, sva zaplakana. Držala je
ručni kovčeg, a veći je ležao kraj nje. Branila se i molila grofa i groficu:
Nemojte me nagovarati, a ni pitati za pravi razlog,
samo vam mogu reći: više ne mogu ni časa biti u vašem
društvu. Ne mogu nikako. Obožavala sam Anu Mariju.
Ali ona nije ono što sam ja mislila. Ona je zlorabila mene,
a ja sam sve vas iznevjerila.
Opet grčevito zaplače, te će kroz suze:
Bože moj, Bože moj, zašto si me tako kaznio? Osta-
rila sam u vašem domu, mislila sam tu i umrijeti. Ah,
drago moje milo dijete, Ana Marija, njegovala sam te ot-
186
kako si se rodila! Gospođo grofice, gospodine grofe, dopustite mi da
odem, nemojte žaliti za mnom, ja sam sama kriva, Što moram od vas
otići. Hoću time samu sebe kazniti.
Ali, draga gospodična Leopoldina, dajte mi da do
đem do riječi. Pa to je sve kao grom iz vedra neba. Na-
jedanput hoćete da idete. Tko vas tjera? Kakva je to ljubav,
=dete baš sada kada Ana Marija nije sasma zdrava. Vi ste
ludi, načinili ste cijelu uzbunu.
Ah, draga moja grofice, moram ići, nisam vrijedna
da me zaustavljate, ne smijem biti u vašem domu.
Ali, Leopoldina, prestanite govoriti gluposti, razo
djenite i ostanite ovdje gdje vam je mjesto.
Ni časa, gospodine grofe, ne morate mi dati ni moje
novce, ja ću raditi, ja i ne zaslužujem drugo već da
stradam.
Opet zaplače i glasno reče:
O nesrećo, nesrećo, zašto me nisi poštedjela?
Ali, poštovana gospodična Leopoldina — reče joj
knez — pa to je nemoguće da bi vas mogla tako ražalo
stiti moja draga Ana Marija! Vjerujem da bi ona željela
da s njom pođete kad se uda za mene! I ja to želim, pa
vas molim, ostanite uz nju, kod nas možete ostati cijelog
života.
Oh, visosti, visosti, vi me to molite, visosti?
Da, ja vas molim, uslišajte moju molbu.
Ne mogu vam ništa odgovoriti, ali sad idem, jer
sam nevrijednica.
Visosti, majko, oče — uzvikne Marija Terezija —
pustite gospodičnu Leopoldinu da ode. Ona je naša, sutra
ili prekosutra ona će opet doći.
Imaš pravo, Marija Terezija, pa razumije se, evo
nje sutra, kad do nje ode Ana Marija i zamoli je da se ne
ljuti na nju!
Kako me ne razumijete i ne shvaćate? Zbogom, go
spođo grofice, zbogom, grofe, oprostite mdi za sve boli i
neprilike. Volim vas kao svoje rođene, ali neću moći nikad
više doći k vama natrag.
Mornar zabaci veliki kovčeg na rame, a manji uze u ruku, te se zaputi do
stuba kojima se silazi prema čamcu.
U taj čas na stubama se pojavio Ranko. Zastao je i preplašeno pogledao
gospodičnu Leopoldinu.
Jao, jao — usklikne Leopoldina — još i vas moram
sresti! Sto radite ovdje? To ste vi, nesretnice!
Sto je tako čudno, gospodična Leopoldina, znate da
ja dolazim po poslu.
Nesretan vaš posao! Da ga barem nikad nije bilo!
Nesretni Ranko, Ranko!
Sto želite, gospodična, od mene?
Molim vas, otpratite me do obale, trebat će mi vaša
pomoć.
Molim vas, gospodine Ranko — reče grof Herber
— gospodičnu Leopoldinu zahvatilo je neraspoloženje, pa
nas želi ostaviti.
Ne razumijem ništa, gospodine grofe! A došao sam
samo upitati, gospođo grofice, hoćemo li naredne dane ići
po bisernice, inače vam ne bih smetao.
Ne znam ništa, gospodine, svi smo joS pod dojmom
sinoćnih zaruka. Našoj dragoj Ani Mariji nije sasvim
dobro. A onda i ovo! Ovaj čas pobunila se i gospodična
Leopoldina. Svakako ću vam javiti, ali sada još ne znam
ništa.
Da, da, Ana Marija leži, uzrujanje joj je naškodilo,
dođite vi, gospodine Ranko, odmah sa mnom na obalu.
Ali, gospodična Leopoldina, gospodin Ranko će
biti tako ljubazan — to ste htjeli reći?
Ne, gospodine grofe, on će poći sa mnom! — reče
gospodična Leopoldina prijetećim tonom, te opet dosta zapovjednićkirr
glasom nastavi:
Dođite sa mnom, gospodine Ranko!
Sišli su stubama s broda. Gospodična Leopoldina uđe u Rankov čamac, a
mornari povezoše njene stvari. JoS uvijek je bila uplakana, pa kada su je
s broda pozdravljali »Do viđenja«, još se jače rasplakala.
Cim su se udaljili od broda, ona će Ranku gnjevno:
Nesretnice, nesretnice. Sto ste uradili od onog dra
gog i milog djeteta!
Ranko se još više uplaši, te je u strahu pogleda. Nije smogao riječi da joj
što reče.
Jadna, oh, jadna moja draga Ana Marija! — opet
će uzdišući gospodična Leopoldina.
Ranko sav protrne od straha, te preplašeno upita;
Zar se tako opasno razboljela? Molim vas, dajte mi
recite, gospodična!
Kako se usuđujete još i pitati, vi, vi nesretnice!
Zašto sam ja kriv njezinoj bolesti, Pa vi jedini
znate da strašno trpim od pomisli da je Ana Marija bole
sna. Vama je poznato koliko je silno ljubim.
Kontesa Ana Marija, gospodine Ranko ...
Ne, gospodična, za mene samo Ana Marija.
Ah da, što se ja s vama prepirem, nesretnice jedan.
Zašto opet tako strogo, poštovana i draga gospo
dična?
Da, da, to je moja slabost, tako me i ona znala za
sve predobiti. Kamo sreće da sam bila tvrđa, ne bih sada
to tako proživljavala.
Došli su do kraja, a Ranko opet upita:
Molim vas lijepo, recite mi, zar je Ana Marija tako
teško bolesna, je li to opasno za njezin Život?
Ovdje nije mjesto za razgovor.
Ja se ne mičem iz čamca. Ako je opasno, moram do
nje. provalit ću da je vidim, ja joj želim pomoći.
Šutite i smirite se, nije joj sada ništa, leži i raz
mišlja. Otišla sam od ove drage obitelji zbog vas, a sad
sam na obali i ne znam gdje ću se skloniti.
Možete do nas, gospodična. Naša je kućica mala,
ali naći ćemo mjesta za vas.
Ne, ne, neću k vama, ah, nesretnice, nesretnice!
Na obali se sakupilo dosta znatiželjna svijeta, a medu njima je slučajno
bila i jedna gospođa koja je imala prostran stan, a oskudijevala je u
novcu.
Kod mene će vam biti lijepo, gospođo.
Ranko je dobro poznavao gospođu, te gospodični Leo-poldini preporuči
njen stan. Uzeli su čovjeka i poSli u novi stan gospodične Leopoldine.
Puteni nisu ništa govorili jer su bili zaokupljeni svojim mislima.
Gospođa Duboković razmišljala je o svom skorašnjem blagostanju. Sve
joj je propalo! Nesreća na moru, te novi brodovi, a danas mora izdavati
svoje salone jednoj bečkoj nepoznatoj gospođi. Gospodična Leopoldina
samo je uz-disala i mislila što će biti od nje sad pod stare dane. Ranico je
cijeio vrijeme mislio na Anu Mariju. Da li je gospodična rekla istinu da
nije opasno bolesna?
Lijepa kuća, krasne sobe i ukusan namještaj svidjeli se gospodični
Leopoldini. Nije se ni skinula, već sjela i sva usplahirena rekla Ranku:
Ovako nešto nije se još dogodilo! Nesreća, nesreća,
kakve svijet još ne pamti.
Sada mi recite, gospodična Leopoldina, što i kakva
se nesreća dogodila s mojom milom Anom Marijom!
Pa zar ste vi tako glupi, nesretni čovječe?
Recite, pa ću znati! Ja ne znam. Sinoć su bile za
ruke s knezom.
Gospodični Leopoldini zasjaše na časak oči, te poče brzo kao za sebe u
zanosu govoriti:
Kako je bila lijepa u svojoj svilenoj bijeloj haljini! Ona bujna krasna
kosa koju sam joj sama začešljala, blage mile velike oči, ljupko lice,
dražesne usne iza kojih su samo katkad zablještali njezini lijepi bijeli
zubi. Ali onog njezinog milog, vedrog smijeha sinoć nisam primijetila.
Jest, bila je prava pravcata kneginja. Kad je njezin otac proglasio zaruke
s knezom, a knežev ministar predsjednik prihvatio, svi su bučno
pozdravili i klicali sretnim zaručnicima. Kad ju je knez htio poljubiti —
to sam samo ja primijetila — ona je to na neopažen način otklonila, te se
u isti čas potužila da joj nije dobro. Sva je problijedila, a ja sam je izvela
i odvela u susjednu sobu na balkon. Na svježem zraku bilo joj je bolje..
Došla je odmah majka, malo nakon toga sestra, onda otac, te za njima
opet on, sretan zaručnik, knez Siegfried.
Onda, onda, gospodična, što se zbilo? '— Ah, onda, nesretnice jedan,
ništa više. Njezin ju je zaručnik pitao da li je sretna, a ona, kao da je
sanjala, sva blažena je rekla: »Sretna sam, neobično sretna ovako, na
miru od svijeta.« — »Ja sam presretan, Ana Marija!« rekao je knez i
nastavio: »Ah, kako i ne bih bio!« — »Ali mojoj je sreći drugi razlog, a
to samo ja shvaćam i ja znam. Vi znate, visosti, da vas ja ne ljubim.« —
»Voljet ćeš li mene, Ana Marijo, ja ću ti dati kneževsku krunu.« — »Ne,
neću, visosti!« — »Ana Marija, dođi u dvoranu, svi će opaziti da nas
nema. Pođi, Ana Marija, pođi, evo i sestre po tebe, i grofa Georga!« —
Pošla je u dvoranu, a na usnama joj lebdi sretan smiješak, a oči veselo
gledaju u daljinu. Bila je još ljepša nego prije. Ah, draga, mila moja Ana
Marija!
Uvjeren sam, gospodična, da je mislila na mene.
Da, nesretnice, istina je. Sad znam da je tako, ili sinoć sam se još tješila.
Smirila se, pomirila s današnjim činom. Svi su pozdravljali i nazdravljali
mladom paru, ona je odzdravljala i sretno se smiješila. Pošli smo kući, a
ona se povukla u svoju kabinu i nije puštala nikoga k sebi. Svi smo dugo
spavali, tako sam i sama zaspala. Prije dva sata došla sam u njezinu
kabinu. Ona mi otvori, a bila je u istoj onoj zaručničkoj haljini. Zaključa
kabinu, legne na krevet u opravi, te me gleda i smiješeći se upita: »Zašlo
me tako gledate, draga moja mila gospodična Leopoldina«
»Čudim se, dijete, da se nisi skinula, vrijeme je objedu,
ti si obučena kao i sinoć.« — »Nisam oka stisnula cijelo
vrijeme.« — »Kako možeš to izdržati, drago dijete?« —
»Sretna sam, vrlo sretna, a uz to i zabrinuta.« — »Znam,
dijete, veliki je to korak, ali knez će ti biti vrlo dobar jer te
naročito voli.« — »Zar sam ja uistinu lijepa, gospodična?«
»Lijepa si, Ana Marija, meni si sinoć, a evo i danas,
premda si umorna i neispavana, naročito lijepa.« — »Onda
sam zadovoljna jer vi ste mi dragi, vas volim, vi znate sve
moje tajne.« — »Znala sam, Ana Marija, strepjela sam
zbog tvoga hira, ali sad više neću ni da mislim na to, sad
je svemu kraj.« Ona mi uze ruku, te je prinese ustima.
Gladila je mojom rukom svoje lice, te me je nježno gle
dala i govorila mi: »Gospodična Leopoldina, draga moja
jedina gospodična! Rekla sam maloprije da vi znate moje
tajne, hoćete li da znate i moj grijeh?! — »Ti, anđele, ne
maš grijeha, svoj grijeh možeš mi slobodno kazati.« —
»Gospodična, gospodična, znate, ja mislim, da, to je si
gurno, ja sam u blagoslovljenom stanju!« Mene je gotovo
udarila kap. Dozvala me k svijesti hladnom vodom. Znaš,
nesretnice, voljela bih da sam na mjestu umrla!
Ranko skoči do gospodične Leopoldine, obujmi je u naručaj, zavrti se s
njom po sobi, poljubi je i upita:
Jeste li dobro čuli, možda se ona šalila?
Kamo sreće, nesretnice! — reče gospodična Leo
poldina, već nešto blažim tonom, ali plača nije mogla za
tomiti. Pogleda Ranka, te kao za sebe prošapće: — Razu
mije se, moja mala sirota Ana Marija nije mogla odoljeti
takvom temperamentnom mladiću, kada je i mene staru u
času zanio.
Kako jest da jest, gospodična Leopoldina, nemojte
više zdvajati, mene je to uistinu strašno iznenadilo, pa ja
nisam nikad ni na Časak na to mislio. Ali sad nema če
kanja, ja ću se smjesta njome oženiti.
Šuti, budalo, kako ćeš se ti oženiti zaručnicom
kneza od Macklenburga?
Hoću, gospodična, Ana Marija je uistinu samo
moja, a njegova na papiru. Ja sam njezin, a ona moja na
sve vi jeke.
Čekajte, Čekajte, gospodine Ranko!
Neću čekati! Ja ću je odmah uzeti i odvesti.
Mir, nesretnice! Zar nije dosta nesreće? Mene sad
morate slušati! Zar želite da je vidite mrtvu? Njoj prijeti
pogibao, a vama još veća!
Ranko pogleda preplašeno Leopoldinu i reče:
Vi ćete nam pomoći!
Neću pomoći, ali ne mogu dopustiti još veće sra
mote i nesreće.
Slušat ću vas. Vi volite Anu Mariju, bili ste i meni
nakloni!
Oh, kamo sreće, nesretnice, da nisam bila!
Nemojte me zvati nesretnikom, zovite me Ranko,
Ana Marija i ja smo sretni, mi se ljubimo, mi ćemo i ostati
sretni. Treba li vam, gospodična, novaca? Znate, kod stra
nih ste ljudi, a ja sam dobio trista forinti za biser, pa bih
vam rado izašao u susret, nemojte mi uzeti za zlo.
Gospodična Leopoldina zahvalno pogleda Ranka, po-nikne pogledom, a
onda ga opet pogleda i reče:
Hvala ti, Ranko, da, da, makar si ne znam Što, ali
imaš načina da osvojiš. Ah, jadna moja mila Ana Marija,
morala te na svoju nesreću sresti i onda te zavoljela tako
ludo da se zaboravila.
Zašto, gospodična, za svoju nesreću? Ona me ljubi,
a to vam mogu sigurno reći, pa ona će sa mnom biti
sretna, ja ću je obožavati dok živi.
Tužna će biti njena sreća uz tebe siromaška, a ona
je navikla od djetinjstva na svaku udobnost koju život
može samo pružiti.
Ali, ona mene ljubi! Neće joj biti teško da prido
nese malo žrtve za mene i našu veliku ljubav.
Ah, ta ljubav, ta ljubav! Ja sam kriva, da, ja sam
najviše kriva što ono moje jadno dijete neće biti kneginja,
već obična žena nekog Ranka . .. kako se ono žoveš?
Petričić, gospodična! Zar ne zvuči lijepo: Ana Pe.
trćić ili Marija Petričić1? Koje vam se viŁe sviđa?
Pusti me, pusti me s tim glupostima, za mene je ona
samo Ana Marija.
Neka vam bude. glavno da je volite i vi, ali dva
imena ne odgovaraju duhu našega jezika i hrvatskoga pre
zimena.
Prestani, Ranko, s time, ja sada imam drugih briga,
a ne s tvojim imenom.
Opet je počela uzdisati i sebe glasno prekoravati:
Ova draga obitelj! Već sam dvadeset godina kod
grofova Herber! A osamnaest sam bila kod grofova Kegle-
vić. Groficu Reginu sam odgajala, a isto tako i dragu
moju Anu Mariju. Kako će oni to podnijeti? Sto će podu
zeti da se sramota spriječi? Poznajem ja dobro groficu.
Ima ona dobrih strana, ali ako se radi o njenom prestižu,
kadra je sve učiniti. Zbog toga ti kažem da se čuvaš. Može
te stići zlo.
Sto time mislite reći, gospodična Leopoldina?
Mislim da će ona prisiliti Anu Mariju da se uda za
kneza.
Ja to neću nikako dopustiti! Ona je moja i ničija
više.
Šuti, bijednice, što ti možeš prema njima?
Ja idem na brod, dat ću dozvati kneza i reći 61 mu
sve! Neka odlazi! Ana Marija je moja!
Kako si lud, to bi ti mogao još i učiniti. A ti misliš
da bi ti knez vjerovao! Budi miran, danas odlaze njegovi
ministri i drugi gosti. Obećao si mi da ćeš me slušati!
Hoću, ali zašto me plašite groficom?
Poznajem je, sinko, bolje nego itko.
Kako ste dragi, gospodična Leopoldina!
Ah, ostavi te svoje nježnosti! Ipak si ti svemu kriv!
Zbog tebe sve ove moje suze i patnje! A Bog zna što će
još biti.
Ja se ništa ne bojim, ja ću se odmah oženiti Anom
Marijom.
Neće oni to dopustiti! Gorda je grofica Regina, a
i grof, premda je vrlo tih. Mnogo mu je stalo do ugleda
grofova Herberovih.
Briga mene za to! Ja sam pošten, pa im neću kvariti
ugleda.
Znam, grofica neće to nikako dopustiti, ona će si
gurno sama odvesti Anu Mariju u Beč i s liječnicima ure
diti da se tragovi vaše ljubavi uklone.
Ranko problijedi, te će sav izvan sebe:
Pa zar bi to ona mogla učiniti?
Ne mogla, nego ona će to i učiniti, te udati Anu
Mariju za kneza.
Varate se, to ja neću dopustiti, a ni Ana Marija
neće na to pristati.
Neće vas pitati. Kažem ti, grofica će to učiniti, a
kadra je poduzeti sve. Tko bi se njoj usudio oduprijeti.
Pazi, ne govori ništa, jer najviše mi je stalo do dragog
djeteta Ane Marije. Ona će sutra sigurno doći do mene,
a danas očekujem grofa, on će također doći. Bože, daj mi
snage i udijeli mi pamet Što da radini. Ti ne idi na brod,
već kasno naveče dođi do mene. Znam da griješim što
uopće govorim s tobom, ali već sam upala u to zlo. On,
slabosti, moja slabosti, kamo si me dovela i dokle ću još
s tobom doći. Idi, Ranko, molim te, sva sam utučena, pa
se moram malo odmoriti. Da mogu barem umrijeti jer me
je strah što će ta tvoja ljubav još donijeti.
Umirite se, gospodična, ja ću uvijek ljubiti Anu
Mariju, vi ćete ostati uz nas, mi ćemo biti bogati, vi to
znate.
Idi, molim te, idi, ne mogu se držati na nogama.
Nemojte se samo razboljeti, dobra gospodična. Još
jednom do skorog viđenja!
XVI
Ranko je, iziŠavši od gospodične Leopoldine, zastao u uskoj šibenskoj
ulici. Nije rnao kamo da krene. Najednom začuje kako ga zove gospoua
Duboković:
Reci mi, Ranko, što je mojoj stanarki. Zašto plaće
i zašto se toliko žesti? Čuješ, Ranko, ti si mi je preporučio,
pa mi reci neću li možda zbog nje imati neprilika?
Budite mirni, gospođo Duboković, sigurno ste vi
djeli da je ona od gospode s broda.
Poznajem je iz viđenja, ali znaš li ti zašto je osta
vila brod?
Nešto mi je rekla, ali to nije važno. Glavno da će
vam dobro platiti i biti miran stanar.
Znaš. Ranko, ne zamjeri, ali ja ne bih željela da
bude kakve buke. Dosta mi je teško što već moram iznaj
miti sobe.
Imate ih dosta, gospođo Duboković, a potrebe su
potrebe.
Baš ne bih rado da se odmah to dozna.
Naš je gradić malen, pa svi znaju da je vaša obitelj
bila vrlo imućna, a da sada više nisle imućni.
Sutra će već cijeli Šibenik znati da sam ja iznajmila
svoje sobe gospođi s broda. Reci svakome da si me ti za
molio!
Dobro, ali zašto se uznemiravate, gospođo Duboko
vić? Vi ste opet ono što ste i bili, ništa niste izgubili na
prestižu.
Imaš pravo, Ranko. Zašto sakrivati siromaštvo koje
je došlo bez naše krivnje? Glavno da neću imati neprilika.
Ranko pozdravi gospođu te se zaputi prema mom. Vukla ga je želja da
vidi Anu Mariju i da govori s njom.
Stajao je na obali i gledao prema brodu, te je opazio da je na palubi vrlo
živo. Dugo je stajao i razmišljao, a napokon je ipak prihvatio savjet
gospodične Leopoldine. Sjeti se ujedno da je obećao poslije podne otići
do profesora Zvonarevića, da mu nastavi pričati Što je sve čuo i vidio
dok je prodavao njegov biser.
Ranko je polagano hodao. Bio je uzbuđen, sjećao se riječi gospodične
Leopoldone o tome u kakvom je stanju Ana Marija. Osjećaj dužnosti
nalagao mu je da se mora odmah oženiti. A i kako bi drugačije? Neće
valjda djevojku izvrći ruglu i sramoti!
U tom razmišljanju došao je do profesorova stana. Cim je ušao u sobu
profesor ga upita:
Vidim na tebi da nisi razgovarao sa svojom odabra
nicom.
Pogodili ste, gospodine profesore!
Vidiš da dobro poznajem ljude. Ujedno primjeću
jem da si još, zamišljeniji nego što si bio prije podne.
I tu imate pravo, dragi gospodine profesore. Ja vam
ne mogu opisati svoje stanje. Uzbuđen sam, duša mi je
puna gordosti, a prožima me osjećaj straha i odgovornosti.
Nemoj, Ranko, nije ti kod mene potreban nikakav
uvod, a ni ispričavanje, već mi reci Sto te tišti, bit će ti
mnogo lakše kad mi kažeš, a ja ću nastojati da ti dam
savjet.
Ja sam vam priznao, gospodine profesore, naše in
timne sastanke u našem gaju, kako ga je nazvala moja
Ana Marija.
Jest, to znam, a što onda iz toga slijedi?
Znate, gospodine profesore, danas sam doznao od
odgojiteljice Ane Marije da su nastale posljedice koje su
me veoma potresle!
Profesor Zvonarević pogleda sažalno Ranka:
Sinko dragi, a što ćeš sada učiniti?
Oženit ću se njome, to mi je dužnost, gospodine
profesore.
Lijepo, lijepo, da, to je pravi i pošteni osjećaj duž
nosti, ali zar ti misliš da će ti oni to samo tako dopustiti?
Svakako da hoće, pa valjda neće htjeli da dozive
sramotu pred svijetom, da im kćerka rodi nezakonito
dijete.
Naivan si, sinko dragi! Pa otkuda bi ti i mogao
znati što se sve u svijetu Čini, i kakve se sve sramote pri
krivaju i iznose na javu u lijepom, sjajno obučenom ruhu.
198
Ne razumijem vas, gospodine profesore.
Zasad pustimo to. Ja sam razmišljao, i odlučio da
ne putujem u Zadar. Ostat ću joS neko vrijeme ovdje u
Šibeniku. Upozoravam te, Ranko, da budeš oprezan jer bi
te moglo snaći zlo kad se to dozna.
To mi je isto rekla gospodična Leopoldina. A ja
ne shvaćam što mi oni mogu. Mi se volimo, a to će po
tvrditi i Ana Marija.
Ranko je ispričao profesoru kako je gospodična Leopoldina jedina znala
da su se njih dvoje zavoljeli, ali nije znala da su otišli tako daleko. Zato
je sad povrijeđena što joj Ana Marija nije prije priznala svoj čin, a ujedno
se osjeća krivom što je tu ljubav pomagala, umjesto da obavijesti oca ili
majku dok se to nije toliko razvilo.
Naziva me nesretnikom i sva zdvojna i očajna plače
i uzdiše u stanu gospođe Duboković.
Ja je shvaćam, Ranko, ona je ostarjela u toj kući.
Ljepša bi joj bila budućnost s Anom Marijom kao sa kne-
ginjom nego s Anom Marijom kao tvojom ženom.
Znam, gospodine profesore, ali se to ne može izmi
jeniti. Ja sam odlučio: kad se oženim otići ću i svršiti
pravne nauke.
Lijepo, Ranko, lijepo, ali otkuda ti sredstva?
Nešto imam otprije, a sad ste mi vi dobro prodali
biser. Pa i roditelji će mi pomoći.
Sve je to malo za nekoliko godina školovanja.
A onda, sinko, tu je tvoja žena koja nije odgojena u radu,
a doći će i treći član, te se bojim za vaš život. A još više
za tvoje školovanje,
Nije tako, gospodine profesore. Ana Marija mi je
govorila da ima pravo, čim se uda, na one predivne bisere
što smo ih onako pomno njegovali. Prodat ćemo dva-tri
zrna, pa ćemo se osigurati za cijeli život.
Lijepo, lijepo, ako bude tako.
Tako mi je rekla Ana Marija, ali ja, kad svršim
nauke, hoću da radim! la ću se brinuti za svoju obitelj.
Neka ti bude, sinko, sve tako lijepo i ugodno kako
ti to maštaš i želiš. Već sam te, mislim, pitao, ali opet
ponavljam — dakle, i tebi se sviđaju oni biseri?
Divnim se njihovom velikom broju i njihovu blješta
vom sjaju, jer sam primijetio da se svako zrno drugačije
svijetli, a sve to blještavilo i ljepotu umnožava njihova go
lema vrijednost, pa vam moram iskreno reći da se veoma
radujem što sve to pripada mojoj budućoj ženi. Sad sam
u velikoj brizi radi nje, pa vas molim, dragi gospodine
profesore, pričajte mi, ili bolje, nastavite mi izlagati svoje
doživljaje. Vi to tako lijepo i zorno činite, a ja ću zabo
raviti na svoje neprilike ili radosne vijesti o budućnosti.
Dobro kad tako želiš, a i meni je to drago, jer volim
pričati o svojim dojmovima, a osim toga, želim naročito
da tebi to iznesem, kako bi na taj način spoznao pokva-
renost i slabost pojedinih ljudi. Spomenut ću mnoge ljude,
ali najviše će te zanimati Zorka Klarić koja posjeduje
ogroman briljantini prsten koji joj je dao Biber. Dakle, kad
sam trećeg dana došao do draguljara, on mi reče; »Po
mislite, gospodine profesore, bio je kod mene ona hijena
Biber da mi plati prsten. Trljao je one svoje, kako vi ka
žete, zdepaste ruke i sav zadovoljan rekao kako mu je
Zorka sasvim pristojno rekla da ne može primiti poklon,
A. ali ga je ipak zadržala.« Ja sam sjeo, uzeo knjigu i čitao, ~ a draguljar
je radio svoj posao. Pogledavao sam više puta na ljude koji su dolazili po
svoje popravljene stvari ili bilo što pitati. Čekao sam do dođe Zorkin
Ivica Matić. Doista, uskoro je došao taj lijepi mladić pred izlog, te
pogledavao na vrata neće li uskoro izaći njegova Zorka. Ja sam se
oprostio od draguljara i izašao na ulicu da vidim izbliza
taj mladi par. Začas je izasla Zorka, lijepa kao ruža, jednostavna, ali
uredno obučena. Imala je bujnu kosu, lijepo, zdravo, prijazno lice i žive,
velike oči. Odzdravila je veselo Ivici te su zajedno poSU prema Ilici. Ja
sam ih slijedio. Nisam bio znatiželjan da čujem razgovor mladih ljudi, ali
mi nije izmaklo kako se Zorka nekoliko puta okrenula. Kad su došli do
Mesničke ulice, primijetio sam kako Ivica pokazuje mjesto gdje je Zorka
razbila bočicu skupocjene mirisave vode. Cuo sam jedino Zorku kako je
rekla: »Da, Ivica, jest, Ivica, ne, nije tako!« Opet se nekako bojažljivo
okrenula prema Ilici, te su pošli dalje. Ja sam ih pustio i zaputio se kući.
Danas ti nisam bio, sinko, zabavan, a vidim i na tebi, Ranko, da si
nervozan.
Priznajem — reče Ranko — iako slušam vaše pri
povijedanje, misli mi se ipak ne mogu smiriti. Danas vije
ne mogu ništa doznati, ali sutrašnji će dan valjda donijeti
neke promjene. Mnogo nade polažem u gospodičnu Leo- '
poldinu, premda me grdi i predbacuje mi da sam ja kriv
njezinoj, to jest svoj toj nesreći. Ja ne vidim tu nikakve
nesreće. Ja vidim sebe sretnog sa svojom dragom Anom
Marijom, koja će sad sigurno biti moja ženica!
Već sam ti zaželio sreću, moj sinko, ali za njih je to
nesreća, a osobito za gospodičnu Leopoldinu. Ti ne smiješ,
Ranko, gledati na to samo sa svoje strane, to jest dobil
ćeš za ženu ljubljenu djevojku, a drugo te se ne tiče.
Samo da to već jedanput bude! Ovaj mi je dan du
gačak kao vječnost. Ja ću ipak otići do gospodične Leo-
poldine.
Sutra te očekujem, Ranko. Znaj da sam radi tebe
produžio svoj boravak u Šibeniku, pa mi zato sve povjeri!
Kako sam vam zahvalan, gospodine profesore, i kako sam sretan što
imam vas u ovom odlučnom trenutku. Vi sic mi sad potrebniji nego
roditelji.
Ranko se zaputio do gospodične Leopoldine. Našao ju je svu izvan sebe.
Odmah mu je rekla:
Bio je tu grof Herber.
Jeste li mu rekli sve? Sto vam je on na to od
govorio?
Lagano, lagano, nesretnice! Nisam mu rekla ništa.
Tražio je da se vratim na brod. Lijepo, mirno mi je govorio
i tvrdio kako i Ana Marija žali za mnom, ali neće ništa da
govori o svađi. Ja sam energično odbila i kazala sam da
je to moja posljednja riječ, te da se neću i ne mogu nikad
više vratiti u njihov dom.
Sto vam je na to rekao grof?
Vi ga, nesretnice, slabo poznajete! Položio je svotu
novaca i rekao: »To je vaša otpremnina, gospodična Leo-
poldina! Vi ne smijete trpjeti bijedu, vjerni ste bili našemu
domu.« Rekla sam mu: »Neću novaca, gospodine grofe,
voljela sam i volim vaš dom, vas i vašu obitelj, bila sam
mu vjema i odana, ali sam ga izdala jer sam previše voljela
Anu Mariju.« — »Oh, kakve su to riječi? Vi i izdaja? Neću
da to čujem.« — »Ja neću novaca, gospodine grofe, ja ih
neću i ne smijem ih uzeti.« — »Morate, novac je vaša ušte
đevina. Radite s njim što želite. Imate li mi što reći, gospo
dična, meni se žuri? Danas odlaze ministri njegove visosti
našeg budućeg zeta. On želi da ministri što prije otputuju.
Vrlo je nesretan zbog bolesti svoje zaručnice.« Rekla sam
mu: »Gospodine grofe, već sam rekla i opet ponavljam,
neka otputuje i knez Siegfried s njima. Dajte ga nagovo
rite, vaša nekad vjerna Leopoldina vas moli. Ana Marija
nije za njega, poslušajte mene, gospodine grofe!« Grof će
malo ljutio: »Sad to govorite, kada su već prošle zaruke!
Znate li što bi to značilo za njegovu visost? On to ne bi
nikako htio. Sto vi to govorite, Leopoldina? Zašto niste ni
kad ništa prije govorili?« Odgovorila sam: »Zato što sam
vam bila vjerna, a osim toga, nisam znala ono Što znam danas. Ako sad
otputuje, bit će za njega mnogo bolje.« — »Sad je kasno. Ana Marija je
kneževa zaručnica, i to službeno.« Uzviknula sam: »Ali nije još žena,
gospodine grofe! Dajte me shvatite, radi se i o vašoj časti!« — »Ja neću
ništa više da znam! Sutra ću poslati groficu, to je bila njezina želja. Meni
se žuri da otpratim gospodu ministre. Ljutim se na vas, gospodična,
osjećam da nešto nije kako treba.« — »U pravu ste, gospodine grofe!«
rekla sam mu. Eto, Ranko, tako je otišao grof kome sam htjela reći sve i
pokušati ga nagovoriti da dopusti da se u tajnosti oženiš Anom Marijom,
ali me nije htio saslušati.
Gospodična, vi ste uvijek bili nama skloni — reče
Ranko — ja ću vam biti do groba zahvalan! Vi ste dobro
tvorka moje sreće i moje drage Ane Marije! — i Ranko
padne pred njom na koljena.
Ustani, nesretnice! Pred Bogom se kleči. Ne ljubi
mi ruke! Ja to ne činim radi tebe! Ja hoću samo da uma
njim nesreću kuće grofova Herberovih i da zaštitim, Što
više mogu, ono milo drago dijete, Anu Mariju! Ti nisi nje
vrijedan!
Zato vam i ljubim ruke! Ja bih vas i poljubio kao
majku, kao zaštitnicu nasu, jer što činite za nju, to Činite
nehotice i za mene. Hvala vam, draga i dobra gospodična!
Pazi, Ranko, i Čuvaj se! A ako uspijem nagovoriti grofove Herberove, da
ti dadu Anu Mariju, ja ću poći za njom. Ona ći biti svrha moga života.
Nikoga drugoga ne ljubim i nemam osim nje. Ja ću vas slijediti kroz
život, bdjet ću nad njom i biti joj vjeran i strog Čuvar.
~~ O“' ^ako ćemo biti sretni što će nas netko savjetovati i bdjeti nad
nama! U svemu ćemo vas slušati i pokoravati se vašim željama. Radujem
se tome jer znam da ću time još više usrećiti svoju milu buduću ženicu.
Gospodična Leopoldina uzdahne te će kao za sebe:
Oh, kako sam zapala u maštanje! Pa zar ne pozna
jem od djetinjstva svoju Reginu? Ona, punica kneza od
Macklenburga, a njezina ljubljena Ana Marija, kneginja,
uzdignuta na rang kraljice. Ta lijepa žena, grofica Regina,
voli sebe i tašta je na svoju ljepotu, ali obožava i svoju
djecu, na svoj način. Ne može ona razumjeti ljubav Ane
Marije prema tebi jer smatra srećom kneževski položaj i
dragulje. Oh, ljubljeno moje dijete, kako mi je teško!
Nemojte opet plakati, gospodična Leopoldina!
Moram, nesretnice, poznajem groficu Reginu i nje
zinu veliku gordost. Nemam mnogo nade da će ona pri
stati da ti Ana Marija bude žena.
Ona ne može više ništa. Ana Marija je moja i ja
imam pravo na nju jer je u blagoslovljenom stanju sa
mnom, ona nosi pod srcem moje dijete“!
Još ću te i zavoljeti, nesretnice! Odlazi! Sutra mi si
gurno dolazi grofica, morat ću joj sve reći, pa neka radi
Što je volja.
Kako bi bilo da odem sad na brod i da sve kažem
grofu i grofici, pa i onom knezu? Neka to čuju iz mojih
usta, ja se ne bojim nikoga.
Zašto da kažeš, Ranko, onom knezu? Zar je on kriv
Sto je Ana Marija tako divna, pa ju je zavolio? Zašto si se
ti zaljubio u nju?
Imate pravo, gospodična, ja sam nepravedan. Iako
je knez, on je nesretan.
Dobro da priznaješ! No sad ne idi na brod jer ćeš
unesrećiti Anu Mariju, a možda i sebe. Rekla sam ti, čekaj
i slušaj me!
Ranko se oprosti od gospodične Leopoldine i krene kući. Išao je
polagano, ali mu se činilo da je još prerano došao do svojih roditelja.
Na vratima ga je dočekala majka riječima:
Gdje si tako dugo, sine moj? Zašto se odbijaš od
kuće? Neveseo si, dijete moje, a majka tvoja, sine, iako je
neuka, osjeća da nešto veliko snuješ u svojoj glavi. Maj
čino srce to zna. Zašto tajiš, sine naš mili?
Pustite me, majko, rekao sam vam, znat ćete sve na
vrijeme, nemam pred vama tajni, ali sad vam se jo5 ne
mogu ništa povjeriti. Radostan sam. Velike stvari stoje
preda mnom.
Dođi, sine, spremila sam ti večeru.
Ne jede mi se majko, ali jest ću vama za ljubav.
Oh, kako to godi, sine moj, kad kažeš: vama za
ljubav, majko! Ah, kakve smo mi, majke! Svaka i najmanja
sitnica kojom nam djeca iskazuju ljubav, usrećuje nas, a ti,
dijete, kriješ tajne pred majkom.
Pa vi ste moja draga, anđeoska majka. Ljubim vas,
majko, a vi mi, znam, vjerujete. S tom ću ljubavi i u grob
leći.
Sretna sam kad tako govoriš, sine moj! A sad jedi!
Budi sretan i veseo, pa i ne rekao majci svoje osnove!
Reći ću, majko, ali ba5 zato Sto vas ljubim, ja vas
i štedim.
Sine moj, sine moj, mene ti želiš štedjeti! Preda
mnom, dijete, da kriješ nešto! Ti da nosiš teret sam i da
štediš majku koja te pod srcem nosila! Reci, sine, odmah
sve majci! Reci odmah, dijete, jer majka ima snage da pod
nese sve, i želi olakšati teškoće svome djetetu. Govori, sine,
govori, dijete moje milo!
Evo, majko, dolazi otac! Sutra ću vam reći.
Samo jednu riječi, dijete moje, bit će mi lakše pro
vesti noć.
Majko, dođite mi u naručaj, strepim za vas,
majčice!
Govori, jaka sam. Slutim da ćeš mi reći nešto
važno. Sine, sine, ti se ženiš, je li?
Majko, kako vi...
Sine moj, majka sluti pogibao. Kako će te zaštititi
moje siabo tijelo? Jao meni, kako mi udara srce! Ali ono
će izdržati, pouzdaj se u svoju majku!
Evo oca, za njega me strah kako će to podnijeti.
Znaš njega, dobar je, ali nagle ćudi.
Dobar večer!
Dobar večer, oče, evo, ja sam vas pretekao.
Kasno je, sinko, ja sam već večerao, pa sam otišao
prigledati do mora, kao dobar gospodar, svoje gospodar
stvo. Mi smo se danas dogovorili da ćemo sutra poći u lov
na spužve. A što ti veliš, sine? Možda bi želio poći s nama?
Ne mogu, oče, tu je profesor Zvonarević, kako da
ga ostavim samoga? Ne, nikako ne mogu! — Lovre je po-
šutio i nastavio: — Danas mi je grof poslao novac i poru
čio da će nam javiti kad ćemo ići po školjke.
Ranko se sav uzvrpoljio.
Zar ništa drugo, oče?
Sto bi drugo oni trebali od nas?
Tako, oče, upitao sam, mislio sam da su možda što
drugo poručili.
Sto je tebi, Luče, sjediš kao skamenjena? — obrati
se Lovre ženi. — Blijeda si! Da ti nije slabo? Da je ti,
Ranko, nisi čime ražalostio?
A eto, moj Lovre, nešto me presjeklo u križima, ali
već je bolje. Daj donesi, Lovre, iz konobice polić crnoga,
želja mi je da popijem. Ni tebi neće naškoditi, a možda će
i Ranko.
Hoću, Luče, hoću. alaj si me preplašila!
Nije, Bogu hvala, ništa, sagnula sam se naglo! Kako
si došao na misao da bi naš Ranko mene rastužio!
Sačuvaj Bože, Luča moja, neka svako zlo obiđe naš
dom!
Blagoslovljene tvoje riječi, Lovre moj dragi!
Luče opet svrne pogled na Ranka, Lovre ode po vino, a Luče dade
večeru Ranku. Silno je voljela sina, ali ga je malokad pomilovala. No sad
je drhtavom rukom milovala njegovo lice, ljubila mu kosu i gladila ga po
rukama, te mu govorila:
PreviSe si rano izašlo, sunce moje, odviše naglo se
zasvijetlilo, svjetlo očiju mojih! Dršćem, strepim, strahu
jem, srce mi se steže i udara kao nikad dosad. Bojim se za
tebe, dijete moje!
Majčice, ja sam sretan, to je za mene velika sreća.
Nisi još, sine, nisi!
Bit ću, majko moja, sigurno ću biti uz nju sretan!
Nebesa, jeste li otvorena? Uslišajte njegovu želju!
Da, majko, sretan i vrlo bogat.
Ne spominji, sine, bogatstva! Malokad je blago spo
jeno sa srećom.
Ali moje će biti golemo!
Kloni ga se, sine, jer bi ono moglo upropastiti tvoju
sreću. Taj ti savjet daje tvoja neuka majka.
Ude Lovre i upita:
Sto vas dvoje tako mudrujete, a osobito ti, Luče?
Eto, govorim Ranku kako imućni ljudi ne moraju
biti i sretni, jer se sreća ne nalazi u blagu.
Ne moraju, Luče, ne moraju, istina je. AH mnogo je
ljepše i ugodnije kad imaš otkuda Sto uzeti, nego kad
moraš od nekoga očekivati da ti pomogne. Ja radije dajem
nego da molim. Zar, evo, i vama nije ljepše otkako nam
je kuća puna svega?
Jest, istina je, ali ne mislim sasvim tako i, evo, go-vonm Ranku da ne
treba čeznuti za bogatstvom.
Neće ga na cesti naći, ne boj se, Luče! Ali ako
mu sreća posluži u životu, zašto onda da ne prihvati
bogatstva?
Ranko je bio zadovoljan očevim razlaganjem. Ustao je, po običaju
poljubio majku i zagrlio oca, te rekao:
Osjećam se sretnim i sigurnim kad vidim toliku
ljubav i brigu u vašim srcima. Laku noć dragi moji rodi
telji!
Sav razdragan ode na spavanje. Sasvim je zaboravio na majčinu tešku
slutnju. Legao je i bezbrižno spavao do jutra.
XVII
Grof Antun vratio se na brod neraspoložen jer je prije polaska s broda
ustvrdio da će se sigurno vratiti s gospodičnom Leopoldinom.
Grofica Regina nije željela tome pridavati važnosti te odmah upita:
Jesu li otputovali gospoda ministri, Antune?
Jesu, ja sam Čekao dok njihov brod nije krenuo
prema Rijeci.
Trebalo je da ih svi pratimo — reče Ana Marija. —
Simpatična su obojica, a osobito grof Lefler koji se ne
prestano dobroćudno smiješi.
Nije moguće, draga Ana Marija, to ne dopuštaju
propisi koji vladaju na mome dvoru — reče knez. — Ja to
nikako nisam mogao, a isto tako ni ti, njihova buduća
kneginja.
Ana Marija poče se grohotom smijati tako da je smijeh odzvanjao cijelim
brodom, a što je bilo još gore, gotovo sve prisutne zarazio je njen smijeh.
Kad je grofica Regina opazila da se smiju čak i mornari, savlada se te
stade miriti Anu Mariju.
Sto ti je, dijete, tako smiješno, ili radosno, da se
tako od srca smiješ?
Ne znam majko, ali činilo mo se smiješno kad je
knez ...
Ne, on za tebe više nije knez, Ana Marija!
Da, majko, istina, Siegfried je rekao kako se ne pri
stoji da ja, kao buduća kneginja, ispraćam njegove mi
nistre.
Ana Marija, ti se moraš pouzdati u svog kneževskog
zaručnika, pa on valjda zna najbolje propise svoga dvora.
Ne znam, draga grofice, baš sasvim točno — reče
knez. — Ana Marija će morati primati poduke iz našeg
dvorskog ceremonijala.
Sve ću ja to učiniti i brzo shvatiti, dragi Siegfriede,
ja sam za sve vrlo nadarena, zar ne, majko? ,
Moje milo dijete, ti si radost i ponos moj! Znam,
tebi neće biti ništa teško.
Majko, ne hvalite me toliko pred Siegfriedom i gro
fom Georgom, čini se kao da mene više volite nego Mariju
Tereziju.
Jednako vas volim. Vi ste dvije moja dva oka i sad
shvaćate kako sam podijelila ljubav. Jednako vas volim,
ali si ti starija, uskoro ćeš ostaviti majku, pa je moja lju
bav još nežnija prema tebi. Ipak, moja je nježnost pomi
ješana s bolom jer će te majka skoro izgubiti.
Grofice, Ana Marija odlazi sa mnom — reče knez.
— Bit će joj lijepo, kako se samo sanjati može, a naš je
dvor dosta velik i moći ćete ostati svi vi kraj Ane Marije
koliko god budete Željeli.
Znam, dragi Siegfriede, ali kad se Ana Marija uda,
izgubljena je za nas. Novi dom, nove dužnosti otimaju je
nama. A onda, ona se udaje za vladajućega kneza uz kojeg će Često
morati obavljati svoje dužnosti kao vladajuća kneginja.
Kako vi, draga grofice, sve dobro predmnijevate,
kao da ste živjeli na dvoru.
Dragi Siegfriede, sad vas moram ostaviti jer imam
posla kao domaćica.
Grofica Regina povuče se s grofom te ga odmah upita:
Sto je to, Antune, s Leopoldinom?
Ne znam, Regina, neće da dođe. Tvrdi da je zane
marila svoju dužnost prema našem ljubljenom domu. Znaš
li Sto mi je savjetovala: »Grofe, dragi grofe, nastojte da s
ministrima svakako otputuje i njegova visost knez.« Malo
me to zabrinjava jer je Ana Marija imala u nju veliko
povjerenje.
Ne tari sebi time glavu, Antune. Ja sam ti sama
rekla da Ana Marija nije željela zaruka, ali vidiš kako je
sretna i vesela, kako se samo srdačno smiješi! No Leopol-
dina mora doći natrag, Antune!
Mora, Regina, da, ja bih svakako to želio, ali ona
neće i neće, bar zasad nikako. Ja sam joj ostavio novaca
da vidi koliko je volimo i da je ne želimo ostaviti u bijedi.
Neka si, Antune, ali ja ne mogu zamisliti naš život
bez Leopoldine. Otići ću ja do nje.
Svakako otiđi, Regina! Da, zaboravio sam ti reći da
te Leopoldina moli da dođeš do nje, jer želi govoriti
s tobom.
Sutra ću poći!
Grofica Regina približi se ormariću, otvori ga i izvuče svoje bisere. Stavi
ih na vrat, okrene se mužu i reče:
Gledaj, Antune, kako su divni! Reci mi, dragi moj,
da li žališ što smo potrošili toliko novaca za poljepšanje
njihova sjaja?
— Ne Regina, ništa ne žalim, samo ako to tebe veseli.
_ Kako si dobar, dragi moj! Zar ne da me divno rese!
Jesi li vidio moju tetku groficu KegleviĆ, kako me promatrala cijelu
večer na zamkama?
Milo mi je što je baš ona došla. Znaš, kao dvorska
dama, ona će naći načina da ispriča njezinu veličanstvu
kraljici kako je grofica Herber spretnije poljepšala svoje
bisere nego svemoćna vladarica carstva. Kako su mi za
vidne sve vodeće žene carstva na tim mojim divnim bise
rima! Gledaj, Antune, kako se krasno sjaje! Ne znaš koje
je zrno ljepše! Kako me zanosi njihov čar kad ih tako
gledam, a kakvo me ugodno Čuvstvo obuzima kad osjećam
njihovu draž na svom tijelu.
Draga Regina, ja sve mislim o onome Što ti želi reći
Leopoldina.
Ah, zar je to važno! To su ženski tračevi! Dopusti
mi, Antune, taj užitak s mojim biserima, znaš da me to
vrlo veseli. Znaš, kad ih ovako milujem rukama, prožima
me neki osjećaj kojem ne znam imena, ali mi struji cijelim
tijelom.
■ Pretjeruješ, Regina!
Ne, ne, Antune! Evo, gledaj me, sva gorim! Sigurno
mi oči drugačije sjaje, htjela bih da ti otkrijem sve što sam
dosad tajila. Gladeći i gledajući njih, ja osjećam i strast,
i požudu, i gramzljivost, i pohlepu, i sigurnost, i poduzet
nost, i odlučnost.
Regina, Regina, saberi se, ima na stotine isto takvih patvorina koje su
meni također lijepe.
Pusti patvorine, čuj me do kraja i ne smetaj me u
mome ugodnom uzbuđenju. Treba se uživjeti u sjaj i blje-
Štavilo te ljepote! Gledaj dubinu sjaja ovog zma bisera!
Zar u njemu ne vidiš morsko dno? Vidiš“ li u tom sjaju
mladoga Indijca kako se nadimlje, kako se bori da otrgne
bisemicu iz morske dubine? Vidi kako mu ponestaje daha! Gledaj kako
je već gotovo modar, blijed, ali ne pušta bisemicu. Nada je u njemu
velika, on vjeruje da je u toj bisemici dragocjeno zrno bisera. Vidi, vidi,
Antune, biser-nica popušta, on je Čupa, evo, drži je u naručju, praćaka
se, diže se na površinu.
Grofica Regina disala je duboko te sva iznemogla reče:
Evo ga, daje bisemicu drugu, a sam gubi svijest.
Vrisne kao bezumna:
Gledaj, pada u nesvijest, krv mu navire na uši, si
gurno je podlegao. Pogledaj drugove, valjda braću, sestre,
oca, pa i majku, ne gledaju njega, već se muče da otvore
bisemicu.
Opet nastavi šapatom, kao da se bojd:
Kako je samo nježno okreću! Znaju već po vanjštini
da sadrži bogat plijen.
Opet vikne, gadno iskrivi usta, zakriješti, a oči joj širom otvorene:
Gledaj kako rukom razvlači to ogavno, sluzavo
stvorenje! Sluzava životinja curi mu po golom tijelu.
Pa će opet sva ushićena, blažena sretna lica:
Pogledaj, Antune, divno, veliko ružičasto zrno bi
sera! Kako ga svi promatraju! Kako se vesele, kako su im
lica sretna! Onaj se mladić budi. Nije umro, valja se gol
po pijesku, u svojoj krvi. Vidiš, ne mare za njega, pogle
davaju ga, ali odmahuju rukom, kao da kažu: »Neće mu
biti ništa!« Raduju se biseru. Prilaze mladiću, dižu ga, a
on otvara svoje velike crne oči, gleda biser, otkriva svoje
bijele zube jedva vidljivim smiješkom i pada opet u
nesvijest.
Prestani, Regina, pa to je strašno, ti proživljavaš
sve to kao da si sama vadila te bisere.
Da, Antune, sasvim točno, tako i jest. Ja živim s
^e^tome, Antune, nego biseri bude u meni sve one porive što sam ih prije
navela. Draže me opasnosU kojima se izlažu lovci na bisere. Sve ja njib
gledam onako nage, kako se bore da pronađu ove krasote.
Nisam znao, Regina, da si u tih dvadeset godina,
otkako ih posjeduješ, toliko zavoljela te bisere.
Kako si samo jednostavno i hladno rekao: zavoljela
bisere. Ja sam se uživjela u njih. Oni su dio mene. Nešto
bih te željala pitati, o čemu se već dugo borim u mislima
sama sa sobom.
No, pa daj, da Čujem!
Znaš, mislila sam zbog bisera. ,
Zbog bisera? Pa što ti tu još nije jasno?
Ja tako volim bisere, mlada sam još, a svi se dive
tome mom dragom nakitu, koji mi divno pristaje. Znaš,
neće proći mnogo vremena a ja ću se morati od njih
rastaviti.
Pa ti to znaš, Regina, od prvog dana kad si ih
dobila. Ovi su biseri oporučno nasljedni. Pa onda, Regina,
daješ ih našoj ljubljenoj kćeri.
Shvaćam, Antune, znam, ah“ sam te željela pitati
jesmo li mi veoma imućni?
Jesmo, Regina, gotovo najbogatiji vlastelini. Naši se
posjedi nalaze svuda po kraljevstvu.
Kupimo onda, Antune, druge bisere za Anu Mariju!
To je, Regina, nemoguće jer bismo time izigrali
oporuku naše prababe i povrijedili tradiciju naše slavne
porodice. Nikako, Regina, to je sasvim isključeno.
Oprosti, Antune, ali ja sam samo razmišljala o tome
kako bi bilo kad bismo nabavili druge bisere za Anu
Mariju.
Ni pomišljati nemoj na to nikad više! Biseri su na
sljedno vlasništvo Ane Marije, čim se ona uda. Znaš koliko
sam se borio kad je carica izrazila želju da kupi naše bisere.
Tada sam već gotovo pristao jer bi na taj način biseri ušli
u povijest, a time bi i naša porodica bila sigurno nagrađena
i dobila kneževski naslov. Sjećam se kako si se i ti s time
složila jer bi mogla u svakoj zgodi istaknuti da si se naj
prije ti resila tim biserima, a onda ih prepustila svemoćnoj
kraljici neka se njima kiti.
Istina je, Antune, onda sam mislila tako. Bila sam
tašta još vise nego sad, a bila sam i uvjerena da ću otići
u Indiju i za pol milijuna forinti nabaviti iste takve bisere.
Grofica Regina uze cijeli niz bisera, prinese ga licu, pomiluje lice
biserima te reče:
Ah, kako mi godi njihov dodir! Kako odaju život,
dragaju mi lice, kako samo gode mome tijelu!
Podigne oči k mužu držeći bisere još uz lice.
Znaš li ti, Antune, da biser živi?
Ne znam. Regina.
Zar uistinu ne znaš?
Kažem ti da ne znam.
Ti ne znaš da biser živi? Nisi znao da ova zrnca,
iako su okrugla, žive već stotine godina?
Nisam znao, a mislim da to i mnogi učcniji ljudi ne
znaju.
Za se ne sjećaš kolika je uzbuna nastala kad je po
čelo umirati 60 zrna bisera njezina veličanstva? Zar misliš
da je meni bilo samo do toga da im poljepšam sjaj? Ne,
Antune, ja sam ovim dragim bićima produžila život na
ne znam koliko godina. Gledaj kako me samo miluju!
Dosta je, Regina, dosta! Ja se upravo bojim za tebe
kad te gledam kako požudno promatraš te svoje bisere i
kako ti ruke dršću dok ih miluješ.
Ah, kako sam ih zavoljela! Upravo strastveno!
No, Regina, kako si odlučila, hoćeš li još njegovati
bisere ili će za ovu godinu biti dosta?
Želim točno promatrati kako taj Ranko to Čini, jer
se ne zna, Antune, može se i Ana Marija odlučiti da ih
njeguje, a znaš da ja želim uvijek biti kraj njih. Ja bih u to
uputila drugoga jer se nećemo uvijek namjeriti na tako
inteligentnog ribarskog sina.
Simpatičan, prijazan mladić!
Da, i neobično lijep, a vlada se lijepo i dostojan
stveno, kao knez. Sličan je mnogo na bavarskog kralja
Ljudevita.
Treba ga posebno nagraditi, bio je uvijek uslužan.
Kako je samo, Antune, ponosan! Novac neće da
primi. Sjećaš li se kako je otklonio kad sam mu htjela dati
za onu ribu.
Već ćemo naći načina da ga nagradimo. A sad
idemo, Regina, ti ćeš me sasvim zaokupiti i zanijeti čarima
svojih bisera.
Grofica i grof pojavili su se na palubi upravo u času kad je kapetan broda
tumačio knezu, grofu Georgu i ostalima da se s jadranske morske obale
najdulje vidi zalazak sunca, a jedino nas u tome nadmašuje Japan.
Kapetan nije prekinuo svoje izlaganje već je nastavio:
Pogledajte, sunce, pa odsjev mora! Danas će zalazak
sunca biti neobično divan. No iz šibenske luke ne mogu se
vidjeti sve divote jer, kao Sto i sami vidite luka je prirodno
zatvorena.
Gdje bi se to ljepše vidjelo, gospodine kapetane? — upita Ana Marija.
Svakako izvan luke, konteso, gdje nam je vidik
slobodan.
Izvezimo se čamcem kad je gospodin kapetan već
tako dobar pa nam želi to pokazati i protumačiti.
Grofica Regina veselo prihvati prijedlog svoga muža, te su začas bili
spremni za polazak. Ona se približi mužu te mu Šapne:
Ali bisere ne ostavljani same na brodu.
Vrati se brzo iz kabine zaogrnuta krasnim svilenim Salom. Pogleda grofa
te mu se nasmiješi držeći ruke na prsima, kao da hoće reći: »Tu je moje
blago, ja grijem njih, a oni griju mene.«
Grofica nije imala prilike vidjeti izbliza gornju obatu Šibenika, jer je
uvijek na brodu čuvala bisere. Ana Marija joj pokaza mjesto gdje su se
kupali. Morali su stati na mjestu gdje se ona gotovo utopila.
Ovdje me spasio gospodin Ranko.
Ana Marija bila je cijeli dan neobično vesela, a bila je vrlo srdačna i s
knezom tako da je on bio sav razdragan.
Kad dođemo u Macklenburg, predložit ću svojoj
vladi da gospodina Ranka imenuje vitezom. Sto kažeš na
tu ideju, draga Ana Marija?
Vitezom! — usklikne Ana Marija, a onda pogleda
kneza te će prezirno: — Gospodin Ranko i jest vitez, on je
više, on je...
Trgla se jer se sva zanijela. Ali knezu nije odobrila, ni odbila ga, sva se
opet predala svojim mislima.
Ana Marija, ti si se rastužila, ali ne znaš, draga
moja, da je to veliko odličje, biti vitez kneževine Mack
lenburg.
Nisam tužna, dobri kneže, ah, pardon, Siegfriede,
već sam se nečega sjetila. Gospodine kapetane, lijepo vas
molim da ondje pristanete. Ondje sam na uzvisini crtala i izgubila jedan
crtež.
Kad su pristali, knez se odmah ponudi da prati Anu
Mariju.
Ne, nikako, Siegfriede! Znam, ti si dobar i uslužan,
ali nikako ne, molim te, ostani u čamcu!
Visosti, ja vam i ne preporučujem, taj je put opasan
i za koze! — reče kapetan.
Onda idem ja, Ana Marijo! — predloži Marija Te-
rezija.
Ne, draga sestro, želim da me prati samo gospođica
Elza, kad nema moje drage Leopoldine.
Sutra ide majka po nju — reče grofica Regina —
doći će ona svojoj Ani Mariji.
Uzaludan ti je put i trud, majko! Ne idi uopće,
majko, do nje. Pođimo, gospodična Elza!
Stara gospodična Elza, Bečanka, nije bila baš oduševljena strmim i surim
pećinama te je pošla vrlo nevoljno. Ana Marija nije se osvrtala na Elzu
već je posla poznatom stazom u svoj gaj. Gaj je bilo jednako lijep i zelen
kako ga je i ostavila. Pošla je do grma mirte, sjela pod jelu na mahovinu
te stala dragati stablo jele, lišće mirte, grane ružmarina i naglas govorili:
Vi, dragi svjedoci moje ljubavi, vi ste nijemi, nećete
me odati, ali ste promatrali, vidjeli i čuli riječi, izljeve naSe
ljubavi. On ne zna još ništa, on i ne sluti da sam ja medu
vama, tu kod vas, pod tobom, jelo, kraj tebe, zeleni ruž
marine, u tvom mirisu, najljepši mirtin cvijete! Tu se začeo
nov život. Vi znate, da, vi to morate znati, svjedoci ljubavi
moje, hoće li me on voljeti istim žarom kako mi je obećao
pred vama, kad dozna da se začeo nov život?
Ana Marija malo zaslade, kao da očekuje odgovor, pa nastavi:
217
Ah da, vi ste nijemi, ali vaša šutnja potvrđuje da
me on ljubi. On će me vječno ljubiti, moj mili Ranko!
Nasloni glavu na jelu, malo se zamisli i kao da je na sudu, strogo sama
sebe naglas upita:
Ana Marija, odgovori sama sebi da li se kaješ za
svoj Čin?
Šutjela je neko vrijeme, kao da čeka odgovor, a onda odgovori:
Nisam ni u snu pomislila da će do toga doći, ali se
ne kajem, samo strepim kako će se sve to svršiti, strah me
za njega još više nego za mene.
Nije bila zadovoljna odgovorom te opet sama sebe upita:
Ana Marija reci, bez okolišanja da li se kajeŠ?
Hoćeš li se ikad pokajati?
Naglo ustane te upravo vikne tako da je jasno čula svoj glas:
Ne, ne kajem se niti ću se ikad kajati, makar i
trpjela, nikakve patnje neće me prisiliti da požalim.
Ćula je svoje ime. Protmula je od sreće i ganuća, ali samo na tren jer je
propoznala glas gospodične Elze.
Ana Marija, Ana Marija, ako je takav put u nebo,
mene nikada neće biti ondje. Ne mogu ja na te vrleti, dođi
dolje, ja ne mogu gore!
Ana Marija još jednom pogleda svoj gaj, pomilova rukom lišće i cvijeće
te se zaputi dolje, na obalu.
Nema moga crteža, odnio ga je vjetar.
Sigurno se nije nitko tamo verao, možeš biti sigurna
da ga je vjetar odnio u more!
Oh, kako je gore divno i lijep pogled na pučinu!
Vratile su se do ostalih.
Sad brzo na pučinu — reče kapetan — da vidimo
zalazak sunca, a onda natrag do broda!
_ Kada god vi, gospodine kapetane, kažete! Konac je listopada, more je
već pomalo varljivo.
Grofica Regina stegne još čvršće šal oko sebe, pogleda grofa koji joj se
nasmiješi, te reče tiho Ani Mariji:
Kad ne bi bilo nas, što će nam onda biseri, da su
i ne znam kako divni! Zar ti je taj crtež toliko vrijedan,
Ana Marija, da smo radi tebe gotovo zakasnili da vidimo
zalazk sunca?
To mi je neobično mio crtež, majko, a na zalazak
sunca nećemo zakasniti. Mene je želja vukla da vidim
mjesto gdje mi je ostao crlež.
Ana Marija sva pocrvenje jer je bila u neprilici što je tako lako slagala
majci. Da popravi zabunu, nastavi:
Gore je divno, majko, nije tako divlje kako ti se
čini s mora.
Krasno je ondje, gospodo grofice — reče i kapetan.
— Gradski oci Šibenika zasadili su ovaj kraj omorikama
i zelenilom, puni vjere i nade da će se ovdje graditi ljeto
valište uz more.
Grofica Regina divila se zalasku sunca, jer je pogled uistinu bio divan,
ali nije potpuno uživala jer se nije sasvim pouzdavala u mali čamac, a
kapetan ju je malo preplašio zbog nepouzdanosti mora.
XVIII
Sutradan poslije podne grofica Regina zaputila se do gospodične
Leopoldine. Ana Marija stajala je s drugima na palubi te pozdravi majku
kao i ostali, ali je bila vrlo nemirna, iako to nije ničim pokazivala.
Grof Georg predloži da igraju neku društvenu igru.
Ana Marija to oduševljeno prihvati, samo da utuče vrijeme. Nastojala se
uživjeti u zabavu, ali joj nije polazilo za rukom te je nekoliko puta izašla
iz salona da vidi ne vraća li se majka.
Grof Antun i kapetan praznili su boce vina. Grof je već teže govorio, ali
je ipak svak čas vadio sat i govoro:
Grofica bi se već mogla vratiti! Sigurno se naša go
spodična Leopoldina neće vratiti kad je tako dugo moli.
Obrati se kapetanu i, kao da je to sitnica, reče mu naoko hladno:
No, vidjeli ste, gospodine kapetane, ženski hirovi,
plač i jauk! Ali svejedno odlazi. Ipak, grofica bi već morala
doći!
Neće se u Šibeniku izgubiti, gospodine grofe! Kako
ste ono rekli? Ženski hirovi!
Da, baš tako, kapetane! Živjeli! Pijmo! Vino je
odlično.
Groficu Reginu odveo je jedan mornar do kuće gospođe Duboković.
Zatekla je gospodičnu Leopoldinu neveselu. Cim je opazila groficu,
Leopoldina je počela odmah plakati te je izbjegavala da se susretnu
pogledima.
No, Leopoldina, je li da ste požalili? Radujete li se
što je vaša Regina osobno došla da moli, i to lijepo moli,
dragu staru Leopoldinu da se vrati svojoj ljubimici Ani
Mariji?
Grofica priđe bliže da zagrli Leopoldinu, ali se ona povuče te će kroz
suze:
Prepustite vi mene, nevrijednu, mojoj sudbini!
Ali, Leopoldina, Ana Marija ne može bez vas. Tko
će bdjeti nad njom? Sad vas ona treba kao nikad, sad ste
joj potrebniji nego ja. Shvaćate li me, Leopoldina?
Stara gospođica prestane plakati, te stade pozorno motriti groficu i upita
je:
220
vi to govorite, grofice, Kako vi to miilite? —
Pa će u strahu:
2ar vi, grofice, što znate?
Ko ne bih znala, draga Leopoldina!
Gospođica pade u naslonjač, te još zaprepaštenije pogleda groficu.
gto me tako čudno gledate, Leopoldina? Pa to je
već odlučeno, i sami ste se veselili tome što će vas tek smrt odijeliti od
Ane Marije.
Ah, na to vi mislite, grofice?
Razumije se. Tko će nju pratiti u Njemačku ako ne
vi, koju ona toliko voli i poštuje?
Leopoldina naglo ustane i upravo kreštavim glasom
vikne:
Ona voli, grofice! Voli dragoga više nego majku,
oca, sestru, i mene! Ona je svu svoju ljubav, sve svoje
osjećaje prenijela na drugo biće!
Otkud ta promjena, Leopoldina? Ja vas ne shva
ćam, vi meni ne govorite izravno, molim vas, budite jasni!
Groficu Reginu uzrujao je Leopoldinin ispad te je upita, puna straha i
znatiželje:
Govorite, draga Leopoldina, je baš ništa ne shva
ćam. Sto voli, koga voli Ana Marija? Možda je zavoljela
svoga zaručnika? — Grofica doda s primjesom nade u
glasu: — Zar vam se povjerila da je zavoljela kneza, a vi
ste možda na to ljubomorni? Draga, draga Leopoldina!
Leopoldina odmahne rukom, pogleda groficu, uze je za ruke te je upita:
Zar vi uistinu, grofice, ništa ne slutite?
Kako, što? — upita je grofica ozbiljno, nehotice problijedi i jedva šapnu:
— Leopoldina, tko, što? Ne radi se ni o kakvoj ljubavi!
Jeste li jaki, grofice? Saberite se! Ana Marija ljubi,
veoma ljubi, grofice, nesretna grofice! Ana Marija će postati majkom.
Grofica skoči kao ranjena zvijer. Pogleda sumnjičavo Leopoldinu i
vikne:
Sišli ste s uma! Vi ste poludjeli, vi lažete, da, da, vi
niste pri zdravoj pameti, vas treba spremiti u ludnicu! Luda
klevetnice! — Zašutjela je, dtsala duboko i uzbuđeno te će:
— Sirota, vi ste siSli s uma! Pa da, kako bi inače i bilo!
Navečer je bilo sve dobro, a ujutro ste nas napustili! Mi
ćemo vas dati u najbolji sanatorij. Leopoldina. vi ćete
ozdraviti, ja sam se prenaglila, kako bismo vas mi dali
u ludnicu!
Leopoldina pogleda uzbuđeno groficu te će kroz suze:
Pitala sam vas jeste li jaki, ah, kamo sreće da sam
ja luda, ne, nisam grofice, zdrava sam, na vašu tugu i bol!
Grofica Regina, premda zdrava i jaka, problijedi na te mirne riječi te
prošapće:
Zraka! Srce će mi se raspuknuti. Samo malo priče
kajte, Leopoldina! Strašno! Ne govorite ništa, draga moja,
šutite! Ne, to neće, to ne smije biti! To je priviđenje.
Grofica Regina vrlo je dugo sjedila bez riječi, a za Leopoldinu je to bila
vječnost, jer joj je grofica rukom dala znak da miruje.
Tek nakon nekog vremena grofica duboko uzdahne te će glasno:
Ako ovaj put nisam poludjela, valjda više i neću.
Recite mi sve, Leopoldina, moram saznati sve, pa i ono
najstrašnije!
Sama mi je priznala onoga jutra kad sam otišla. Na
zarukama joj je pozlilo od trudnoće, tada je zatajila ili nije
shvatila što se s njom zbiva.
A ja luda — uzdahne grofica Regina — mislila sam
da je to od radosnog uzbuđenja. Ah, Ana Manja, kako si
gorko razočarala svoju majku! Ubila mi je volju za život.
Opet su dvije žene neko vrijeme sjedile bez riječi, a
onda će grofica:
Za kneza je lako. On bi se sutra vjenčao. Ali, nje
gov će dvor brojiti dane od vjenčanja. Ne, ne, to ne ide!
Sramota, strašna sramota! Sve bi kasnije izašlo na vidjelo.
Moramo smjesta otputovati u BeČ, Berlin, Pariz London.
Ne znam, nemam snage, Leopoldina! Znajte, najveća kri
vica leži na vama. Jadno moje dijete! Vi ste krivi! Vi koji
ste znali za to, a niste javili meni da to ugušim u zametku.
Jesam, kriva sam, tražim kaznu, ali kunem vam se,
grofice, da nisam ni slutila da bi moglo doći do takve
ljubavi i do takvog svršetka. Previše sam je voljela i nisam
joj mogla ništa odbiti. Ali, da će ona mene tako prevariti,
ne, prije bih povjerovala u smrt! Ah, kako sam bila luda
i glupa kad mi je rekla da ide crtati! Ja sam joj slijepo
vjerovala. Samo se onda moglo to dogoditi, jer se inače
nikad nije udaljavala od mene. Tko bi i u snu pomislio da
im je ondje, na onim vrtelima, bilo sastajalište. Lude li
mene! Nisam vrijedna da živim!
Da, da, na onim vrtelima! Tamo je i sinoć išla
tražiti crtež. Strašno, strašno! Mi svi dolje u Čamcu, a ona
se možda s njim sastala! Grozno mi je! Moje dijete, moja
dobra pametna Ana Marija! Nesretno dijete moje! Bože,
daj mi snage i pameti da je izvedem iz toga, da nitko ništa
nt dozna! Kakva bi to bila bruka! Pa to bi bio strašan
skandal kakvog još nije bilo u Evropi.
Mrak se počeo spuštati kad je grofica Regina otišla od Leopoldine. Nije
ju više ni zvala da se vrati. Leopoldina joj je na odlasku relda:
Grofice, samo bez buke, vi poznajete Anu Mariju,
ona je kadra sve reći knezu. Pazite, žena je u tom stanju
sposobna na sve. Bit će najbolje da hinite pred njom kao da ništa ne
znate. Ne recite zasad ništa ni grofu.
Lijepe mi sad dajete savjete! Oh, nesretna ženo!
Tvoja slijepa ljubav prema Ani Mariji upropastila mi je
drago, ljubljeno moje dijete. Jao meni, jao! Zašto si mi to
prešutjela? Strašno, strašno, oh kakva je nesreća došla u
naš dom! Da, bila sam sretna i nisam znala cijeniti sreću.
Držala sam da mi se ne može ništa dogoditi. To je bila
obijest, da, da, previše sam bila obijesna, htjela sam nad
visiti i samu kraljicu. Pazite, Leopoldina, ako odate tajnu,
čeka vas strašna kazna. Ja bih bila kadra da vas lišim
života.
Sto to govorite, grofice? Budite razboriti!
Ako vas budem trebala, neću vas moliti već samo
naložiti da dođete. Možda već sutra putujemo. Budite
spremni na moje naloge kojima ćete se morati pokoriti.
Grofica Regina siđe na obalu. Tko ju je vidio prije nekoliko sati, kad je
dolazila, vidio je ženu punu života. U svakom njenom koraku odražavali
se ponos, gordost, Život pun snage i poleta. A sad je to bila satrvena,
blijeda žena razbarušene kose, nemarno prebačenog šala. Koracala je
brzo, kao da je tko progoni.
Već se bio spustio sumrak kad je došla na brod. Grof se povukao u svoju
kabinu a drugi su se zabavljali u salonu. Svi su bili zabavljeni igrom, a
kapetan je promatrao zabavu, samo bi katkad nasmijao društvo kojom
veselom doskočicom, i. ,
Ana Marija bila je neobično vesela, te je na račun gospodične Elze
ispričala sinoćnji doživljaj kod klisure. Bila je osobito prijazna s knezom
te je primala smireno i strpljivo njegovo pretjerano udvaranje. Svaki je
Čas napuštala salon, a vraćala se nabrana čela. Oko očiju i usta opažale
su se sitne bore koje stvara briga. Naoko bi se opet raspo-
ložila te nitko nije mogao zamijetiti kakve teške brige more lijepu, sretnu
zaručnicu. Bila je vrlo uzbuđena jer je bila uvjerena da će Leopoldina
morati reći uzrok svom odlasku. Ana Marija je ovako razmišljala i
umovala: »Majka me voli iznad svega i veće ljubavi ne može biti nego
što je ljubav moje majke. No, kad samo pomislim koliko je tašta! Koliko
je žrtava trebalo dok je pronašla toga kneza meni za zaručnika i muža!
Kako je bila ponosna na mojim zarukama! Na licu joj se moglo čitati kao
da cijelom carstvu govori: ,Moja će kćerka biti kneginja!' Zao mi je
jadne majke, silno će trpjeti! Ja sam, istina, sve skrivila, ali sam joj
nekoliko puta rekla da ne volim kneza, no ona nije htjela ni Čuti. ,Ti ćeš
ga, dijete, zavoljet,' rekla je, ,on je dobar a osim toga je i vladajući knez,
ti ćeš, dijete moje, biti kneginja.' Majko,' odgovarala sam joj, ,ne mogu
ništa pomoći, prevladalo je ono najveće, ljubav, koja ne poznaje zapreka,
ljubav tako velika, tako snažna da je polomila i odnijela sve brane i
razlike u položaju, a ja sam u zanosu i sreći dala da mi odnese i
djevojačku Čast. Moram priznati, bojim se, majko, jer je prebrzo došlo.
No moralo je doći. Jučer sam osjetila da se ne kajem. Ne, uistinu se ne
kajem, jer ljubim, da, ljubim ga svim bićem svojim!' Majke još nema!
Da, da, težak je to udarac za nju. Samo da mi je vidjeti onu moju staru,
dragu, dobru Leopoldinu, kako će to ona reći majci! Mogla sam biti
pametnija, ona bi meni za ljubav Šutjela i sve bi bila učinila što god bih
ja željela. Ona jadna starica nije imala više nikoga osim mene, i svoj je
cijeli život željela posvetiti meni. Kako sam je smjela tako olako pustiti
da ode! Ja je volim istinski, kao što se voli dobra, stara nemoćna bakica
koja na sve kaže: Da, da, da! ... Ali evo, približava se čamac s majkom.
Sad se pripremi, Ana Marija! Neću joj odmah na oči, malo ću se
skloniti.«
Grofica Regina tiho se popela na brod i nije, kao obično, pozvala sve da
se sakupe zbog njezina dolaska. Ana Marija se sklonila kraj kabina.
Grofica zastade časak, te se tiho povuče u svoju kabinu. Ana Marija ju je
slijedila. Vukla ju je znatiželja, ali i strah što će sada biti.
Grofica opazi muža kako drijema u fotelju, te ga zovne:
Antune, čuješ, Antune, ja sam se vratila od Leopol-
dine.
Aha, Regina, to si ti, ja sam malo zadrijemao čeka
jući tebe. Naša se djeca lijepo zabavljaju cijelo vrijeme.
No vidiš, Leopoldine nema.
Nije važna Leopoldina, Antune. Znaš li ti da mi
moramo putovati odavde. Pođi, Antune, razgovaraj s ka
petanom, da li možemo sutra ujutro.
Ali, Regina, to je nemoguće, što ti pričaš?
Dosta mi je toga Šibenika, pa i ove skučenosti na
brodu.
Ali, putovati već sutra! Ne ide mi u glavu!
Moramo, Antune, razumij, moramo. Naša jadna
Ana Marija je opasno bolesna.
Oprosti, Regina, onda sam ja lud.
Dragi Antune, idi i pitaj kapetana za putovanje, ali
o Ani Mariji nikome ni riječi. Ona je vrlo teško bolesna.
Grof i kapetan izađu iz salona na palubu. Grof ga upita:
Gospodine kapetane, moja žena ima vrlo važan razlog da sutra rano
otputujemo odavde prema Trstu. Da li je to moguće? Kapetane vi znate
da smo vaši veliki dužnici, a moja će dužnost biti da cijenim vaš napor i
rad vaših mornara oko toga da pripremile brod za put sutra ujutro.
— Gospodine grofe, recite gospodi grofici da sutra
zorom krećemo prema Trstu.
Grof se vrati u kabinu, te reče grofici Što je kapetan odgovorio.
No, hvala Bogu, sada mi je odmah lakSe, Antune
ja ću izaći na večeru, želim razgovarati s kapetanom.
Kažem ti, draga Regina, sve je uređeno, obećao sam
mu nagradu.
Pusli me, dragi moj Antune, moram razgovarati
s njim.
Sve ti puštam, draga moja. Ali, Regina, sada tek
vidim kako si blijeda, znati, uistinu je opasno s našim
djetetom.
Sada još nije, ali bi moglo biti.
Grofica Regina dotjera malo lice, skupi svu energiju da bude nasmijana i
raspoložena, te se zaputi u salon. Pozdravi se sa svima, te će kao i uvjek,
srdačno Ani Mariji:
Predugo sam bila kod Leopoldine. Čudno je to
stvorenje, neće da dođe natrag, a opet, ništa ne kaže zašto
neće da se vrati.
Pa neka ostane dok je ne prođe hir. Otac joj je
dao dosta sredstava, te može dugo živjeti bez posla.
Kad se ti udaš, dijete moje, ona će te pratiti. Tko ti
je tako odan kao naša stara Leopoldina?!
Ana Marija ostane kao skamenjena pred snagom svoje majke. Ništa joj
nije mogla reći, već samo jednu riječ:
Majko!
Da, milo moje dijete, tebi kažem prvoj da sutra pu
tujemo u Pariz. Moram ići onamo, dobila sam hitnu vijest
od svojih nabavljaća. Knez će nas pratiti do Trsta, onda
ćemo se rastali, a isto tako i s grofom Georgom. Tata će,
po svojoj prilici, ići na naše imanje u Zagorje, pa ćemo se
i mi uskoro vratiti. Pođi, dijete, do kneza, dobar i plemenit je on čovjek.
Ana Marija pode kako joj je majka naložila. Bila je utučena, pa nije
imala svoje volje.
Grofica vrati opet svoj obični izgled domaćice, te će:
Dragi moji, imam za vas jednu veliku novost. Sutra
ujutro ostavljamo Šibenik.
Svi kao dogovoreno rekoše:
Ne, nije nam ni žao!
Ali evo još jedna novost! Ja sa kćerkom putujem iz
Trsta u Pariz, tako da smo zajedno još samo do sutra
uvečc.
Mogu vas pratiti i u Pariz, gospodo grofice — pred
loži grof Georg.
Hvala na laskavoj ponudi, grofe George, ali putu
jemo same.
Dužan sam da vas pratim, grofice — reče knez. —
Ta kako ću bez Ane Marije? Putujte radije u Beč, Berlin,
Miinchen ili Peštu, tamo vas mogu neprestano pratiti, ali
u Francusku ne mogu bez saglasnoti sa svojom vladom.
Nije potrebno, dragi Siegfriede, mi ćemo se za
kratko vrijeme vratiti, a preko pošte bit ćemo u stalnoj
vezi. Zar ne, Ana Marija, da ćeš se svakog dana javljati
knezu?
Ana Marija pogleda majku kao da je nije razumjela. Bila je u mislima
daleko od svih.
No, Ana Marija, što kažeš na sve to?
Visosti, ah, oprosti, Siegfriede, kako majka odredi,
onako je sve dobro. Ja imam u nju neograničeno povje
renje.
Grofice, okrutni ste, tako nam je bilo lijepo! — javi
se Georg.
Grofe George, tako mora biti, a ako vam je naše
društvo milo, vi ćete nas već potražiti. Zimu namjeravam provesti u
Beču, a dvorski plesovi neće proći bez mene i mojih kćeri.
Bit ću sretan, grofice!
Sad se spremite za večeru koja će nam biti po
sljednja ovdje u Šibeniku. Odmah ću se vratiti.
Ana Marija se nije mogla snaći. Pokušala je da bude mirna i sabrana, ali
su joj misli kružile izvan društva u kojem se nalazila, te će za sebe: »Ja
ga moram vidjeti! Nema te sile koja me može zadržati.«
Ana Marija, što ste to rekli?
Marija Terezija grohotom se smijala, te će knezu:
Ne možeš ti to razumjeti, Siegfriede.
Grofica Regina pogleda Anu Mariju bolno, sažalno, ali se naglo trgne, te
će joj:
Danas si, dijete, upravo dražesna. Pitaj Siegfrieda
kakvu dužnost ima kod njega na dvoru domaćica.
Naša kneginja majka u sve će uputiti moju Anu
Mariju, pa i u dužnosti kneževske domaćice.
Ana Marija ništa na to ne odgovori. Pogleda majku, sestru i oca, te se
neopaženo povuče. Za kratko vrijeme vratila se i sjela bez riječi na svoje
mjesto. Nije govorila ništa, samo je sve redom promatrala.
Ana Marija, kakva je to na^la promjena? Zašto si
snuždena, dijete? — upita je grof Antun.
Nije ništa, oče, mala vrtoglavica.
Grofica Regina stisne zube, ali ne reče ništa. Osjećala je grofov pogled
na sebi i dugo je trebalo dok mu je dala znak da sad i on opaža kćerkinu
bolest.
Ani Mariji sveudilj su zujale u ušima momareve rijeci: »Nitko živ ne
smije s broda!« .,.
Zavjera! Zavjera protiv mene. Kako je brza moja majka. No uloviti se ne
dam, pa ni vama, majko! Sto mi
drugo preostaje nego pred svima priznati svoj pad, pa će me valjda onda
ostaviti na miru i knez i majka. Nakon kratkog razmišljanja reče sama
sebi: »Kneza će lagano uvjeriti majka da sam uistinu bolesna i zatvorit će
me u kabinu. Da, to će mi se sigurno dogoditi jer majka neće zastati ni
pred jednom zaprekom, neće prezati ni pred čim da spriječi skandal.
Strašno! Kao ludu će me odvesti u Pariz. Ana Marija, Ana Marija, kako
si upozorila Ranka, a sama hoćeš da se prenagliš!« Htjela se povući, ali
je znala da bi time izazvala sumnju. Reče sebi: »Ostani među svima, Ana
Marija, budi vesela i raspoložena.« Ah, kako mi je strogo rekao mornar:
»Brodom zapovijeda kapetan, konteso!«
Kasno noću svi su se povukli u svoje kabine umorni od probdjevene noći
i mamurni od vina. Svi su brzo zaspali. Ana Marija bila je jedina budna.
Čekala je do dva sata noću. Pogleda na sestru, i kad se uvjerila da ova
tvrdo spava, iziđe tiho iz kabine. Nebo je bilo posuto zvijezdama, noć
nije bila mrkla. Ana Marija suspregne dah jer je primijetila mornarevu
sjenu na mostu.
Ana Marija odluči u sebi: »Neću ga moliti, samo bih svratila pozornost
na sebe. Možda i spava.« Nagne se preko ograde broda, pogleda u more,
sva se zgrozi i tiho zajeca: »Da on zna kako je meni strašno, na kakav se
opasan pothvat spremam! Dragi moj, dođi! Ranko moj, ljubavi moja, čuj
me! Sama sam! Ti, samo ti me možeš spasiti!« Opet se nasloni, te se
zamisli: »Kako ću do mora, kako ću dolje! Ah, da, sad znam!« Vrati se
tiho u kabinu, donese dvije plahte i sveže ih govoreći: »Sada u ime
Božje, Ranko moj! Ljubavi moja, sve za našu ljubav!« Pogleda na obalu,
srsi je prođu, te opet bolno zajeca: »Ako se utopim, oh Bože moj! Imam
li pravo da izlažem opasnosti sebe? Bože, daj učini čudo, daj Gospode
Bože, ne zbog mene,
ja sam grešna, učini čudo za ljubav onoga što je začeto u meni.« Glavu je
naslonila na ogradu broda, jecala ispod glasa i razmišljala; »Drugoga
izlaza nema! Ana Marija, budi jaka. Ako ostaneš živa, spašena si, jer
ovako ti nema života!« Naslonjena glavon? na ogradu, još uvijek plačući,
počela je skidati cipele. Jedna cipela sklizne joj s noge, a kad je počela
skidati drugu, osjeti nečiju ruku na ramenu
i glas mornara:
Zar ste poludjeli? Zar mislite plivajući pobjeći? Na
trag u kabinu, inače ću uzbuditi cijeli brod.
Pustite me da idem! Ako umrem, nitko neće vas
kriviti.
Ni riječi! Vratite se! Ja bih vas pustio, ali ja nisam
kapetan i ne mogu.
Ana Marija obriše suze i reče:
Neću bježati, idem kapetanu.
Vi uistinu ndste kod zdrave pameti! Kako ste i po
mislili da u to doba smetate kapetanu, makar bili i grofica.
Moram, molim vas, ne govorite nikome ništa. Ja ću
ukloniti plahte, vi me niste vidjeli kad sam išla kapetanu.
To mi nije zapovijedano. Radite, što mislite, samo
ne pomišljajte na bijeg, dobro, ja vas nisam opazio kada
ste išli kapetanu.
Ana Marija uputi se do kapetanove kabine. Kapetan je
čuo kucanje i strogo upita:
Sto je! Tko je? Zar na brodu nije Sto u redu?
Čekao je odgovor mornara ili strojara i prečuo nježni
glas Ane Marije.
Tko kuca? Zašto se ne javiš?
Ja sam, gospodine kapetane, Ana Marija.
Kapetan skoči, te će zaprepašteno:
Zaboga, konteso, pa što se dogodilo? Čekajte, evo
me odmah.
Otvori vrata, povuče rukom u kabinu Anu Mariju. Sva je drhtala od zime
i uzbuđenja, a plač i jecaj nije mogla zaustaviti.
Sigurno se nešto strašno dogodilo, konteso, kad ste
vi u to doba došli u moju kabinu.
Ana Marija kroz plač reče:
Da, nešto strašno, radi se o životu.
Kapetan je prisili da popije Čašicu konjaka, i to je malo ugrije i umiri.
Gospodine kapetane, došla sam vas moliti, pustite
me da odem s broda. Rekla sam, život je u pitanju!
Konteso, to je nemoguće. Ja ne mogu kršiti dato
obećanje, to od mene ne tražite. Badava trošite riječi. Obe
ćao sam, to je za mene svetinja.
Pomozite mi, kapetane, pomozite, ja sam nesretna.
Konteso, pa to je nemoguće! Maloprije bio sam s
vama, vi ste bili dapače vrlo dražesni.
To je bila maska, kapetane! Htjela sam nadmudriti
majku. Pustite me, kapetane, da odem s broda, ako Boga
znate.
Priznajem Boga, konteso, to je nama mornarima
osobito za vrijeme pogibli jedina utjeha i nada. Ali moja
riječ, zadana vašoj majci, održat će se svakako.
Kapetane, kapetane, da li vi imate u grudima srce?
Ana Marija stade gorko plakati. Klekne pred kapetana
i poče ga moliti:
Dragi gospodine kapetane, lice vam je oporo, opa
ljeno od sunca i vjetra, ne izgleda nježno, ali znam, kape
tane dragi, da imate srca. Pomozite mi, pomozite, radi se
o životu, o mome i drugom, meni dragom.
Ustanite, konteso!
Neću, kapetane! Ubijte me radije vi nego da me
ubija majka. Pomozite, pomozite! Umrijet ću od tuge.
— Ne mogu vas, konteso, nikako pustiti da odete s
broda.
Spasite me, kapetane, mene, njega i ono što će doći.
Ana Marija uhvati kapetanovu ruku, te je stade ljubiti
i kao izvan sebe govoriti:
Spasite, kapetane! Zgriješih, ali iz čiste velike lju
bavi. Vama to prvome povjeravam. Pomozite, spriječite ih
da me ne odvezu prije nego što javim njemu, ja nosdm pod
srcem njegovo dijete.
Konteso, pa vi ste kneževa zaručnica.
Nisam, kapetane, majka me nagnala na to. Na sve
sam pristala samo da dobijem na vremenu, ali me majka
vašom pomoći zaskočila, njoj je to rekla danas Leopoldina.
Vi ćete me spasiti. Javite njemu, on će me izbaviti. Makar
i umrla, ali neka umrem u naručaju onoga koga ljubim.
Kome da javim, konteso?
Ah, da, ja luda, što sve govorim.
Ustane, te će kapetanu:
Njemu, kapetane, javite mome Ranku što namjera
vaju sa mnom.
Konteso, zar je to moguće? Vi i Ranko Petričić!
Ana Marija se kroz plač blago nasmiješi.
Zar ima još koji Ranko? Kapetane, pomozite ako
Boga znate.
Konteso, ja vas ne mogu pustiti, ja neću javiti
Ranku, ne, to bi od mene opet bila izdaja.
Ana Marija je počela gubiti svijest, te u očaju reče:
Onda je to moja, a i njegova smrt.
Umirite se, konteso, brod nije spreman da otputuje
danas, ni sutra, to mogu i hoću za vas i njega učiniti!
Kapetane, dragi kapetane, vi ste naš spasitelj.
Konteso, sada na počinak. Nisam prekršio zadanu
riječ, brod će putovati. No, no, ne plašite se. On će puto-
vati, ali samo sa zakašnjenjem. Znate, kako narod kaže: Noć ima svoju
moć! Danju se daleko vidi, pa pokušajte sve Sto je u vašoj moći.
Dragi, dobri kapetane, hvala vam, vjerujem u spas,
vi ste mi nanovo vratili život
Ana Marija, sva iznemogla, satrvena od uzbuđenja i placa, te
probdjevene noći, legne spokojno na počinak. Kapetan joj je dao riječ da
sutra ne putuju!
Sutradan u zoru kapetan je javio da se na brodu mora učiniti neki
popravak, te ne mogu otputovati iz Šibenika. Za groficu Reginu to je bilo
neugodno, ali se nije dalo pomoći. Pošla je zamoliti kapetana da požuri,
te ga podsjeti:
Kapetane, zabrana ostaje i dalje na snazi.
Grofice, zadana riječ je zadana! — rekao je kape
tan vrlo oštro.
XIX
Odmah poslije grofičina odlaska od gospodične Leo-poldine došao je
Ranko, te je sav izvan sebe upitao:
Vidio sam brodski čamac i mislio da vam dolazi
Ana Marija. Dugo sam Čekao dok )e grofica otišla. Sto je
rekla kad ste joj rekli?
Proklinje me, nesretnice, a svemu tomu kriv si ti.
To ste mi toliko puta rekli, gospodično. Ali što da
poduzmem? Više ne mogu izdržati, poludjet ću. Sad gro
fica zna i kako to da me ne zove na odgovornost? Idem
odmah na brod. Ana Marija pripada meni.
Čekaj, nesretnice, možda će sutra doći Ana Marija
do mene. Ne poduzimaj ništa jer poznajem groficu. Ona
je kadra učiniti svašta za svoju taštinu, a sada i zato da bi
spasila čast.
Imate pravo, gospodična, to mi je isto govorila i
Ana Marija.
Ti to prepusti meni, a ja moram činiti sve Što od
mene žele. Mogli bi te zatvoriti, a učiniti i možda što
drugo. Oh, drago moje dijete, kako je ono pametno!
Pa vi je još uvijek volite, gospodična.
Pusti me, Ranko, idi kući, a sutra ne dolazi do
mene, već pazi na kretanje oko broda. Ako vidiš čamac,
ti ga slijedi, to bi mogla biti Ana Marija, doći će da me
pozove natrag.
Gospodična Leopoldina prešutjela je Ranku svoju bojazan da bi brod već
sutra mogao otploviti s njegovom Anom Marijom. Stara gospođica
prozrela je Sto grofica namjerava učiniti s Anom Marijom. Govorila je u
sebi: »Neka pazi na brod! Jadna djeco! Ja, stara grešnica, ja sam uzrok
vašoj muci i stradanju! Koliko će pretrpjeti to' drago dijete! Neće nju
puštati iz vida Regina! Cim je rekla da to mora ostati tajna, neće ništa
reći ni grofu.«
Sutradan su mornari popravljali i nabijali oko stroja na brodu. Grofica je
nastojala da bude cijeli dan uz Anu Mariju, te joj je govorila kako će sve
potrebno za vjenčanje nabaviti u Parizu.
Ana Marija je bila nemirna kao tigrica u kavezu i sve odobravala majci.
Nov razgovor nije počinjala, a s knezom nije gotovo ništa razgovarala.
Poslije objeda napetost je došla do vrhunca. Ana Marija iznenada
zaplače:
Svi želite da činim Što je vama drago, a meni nitko
ništa neće da udovolji.
Grofica Regina znala je stanje Ane Marije, bojala se jačih ispada i brzo
priskoči.
Zašto plačeš, dijete? Do Leopoldine ne možeš ići,
ona neka čeka. otac se ponizio, te je molio, a i ja sam
bila kod nje. Tebe ne puštamo nikako. Umiri se, ona će doći kad se
vratimo iz Pariza.
Majko, draga majko, mogu li se vama ispovjediti?
Ne, dijete, ne želim ništa čuti nj znati. Znam, tiče se
kneza, no to je gotova stvar, zabranjujem ti da Sto govoriš
o tome, Ana Marija!
Grofica Regina pogleda kćerku strogo i upravo groznim pogledom, tako
da se Ana Marija predomislila i preplašila, te će sama sebi: »Šuti, Ana
Marija, ne povjeravaj se jer ćeŁ odmah biti zatvorena kao luda. Budi
lukava, smisli štogod!«
Već dosta kasno poslije podne Ana Marija predloži da se povezu čamcem
po moru. Sav oduševljen, knez na to pristane, te odmah naloži mornaru
da pripravi čamac. Ana Marija će nakon par časaka knezu:
Ne zamjeri, dragi Siegfriede, ali ja se bojim sama s
tobom, mogao bi se čamac prevrnuti, a ti me ne bi mogao
spasiti.
Nećemo se prevrnuti, pa to se nikada ne događa,
zar ne, gospodine kapetane?
Vjetar i bura, visosti, gospodari su mora, kako se
njima prohtije, takvo je more.
Ali sad nema nikakva vjetra.
Ne, neću sama Siegfriede — opet lukavo ponovi
Ana Marija, te se obrati ocu: — D'ragi tata, zamolite ka
petana da opet ide s nama, da idemo svi. Zar ne, majko,
malo oko obale u velikom Čamcu.
Grofice, kako vi želite! — obrati se kapetan grofici
Regini.
Molim, grofice — reče i knez — ispunimo želju
Ane Marije. Ona je tako tužna, ja bih radije sam bio s
njom, ali kad se ona boji, pođimo svi.
Grofica Regina dugo se kolebala, pogledavala kape-
tana, ali on kao da to nije vidio. No grofica je bila tvrdokorna, nije dala
naloga da se izvezu.
Kad nećete, idem u svoju kabinu, ionako danas
nisam za društvo.
Ne idi, Ana Marija, od nas.
Gospodine kapetane, lijepo molim, svi idemo u ve
liki čamac.
Ja ću ostati na brodu, a vi se provozajte.
Ne, kapetane, s vama je tako lijepo.
Kapetan pogleda Anu Mariju, te zamalo da nije rekao: »Sto će5 imati od
te Šetnje, lukavice?«
Molim, uz jedan uvjet — reče Marija Terezija —
nitko ne smije tražiti da pristanemo na obalu, da traži
crteže, da vas gospodična Elza zove u raj.
Dosta je Sale, Marijo Terezijo svi ćemo se pokora
vati kapetanu.
Ana Marija vrati se iz kabine, zaogrnuta lijepim svilenim ogrtačem koji
prebaci preko ramena.
Zar ti nije žao nositi ga u čamcu, Ana Marija?
Nije, majko, tako mi se sviđa, zaželjela sam da se
zaogrnem.
Mornari su sjeli na svoja mjesta, a kapetan kod krme
čamca.
Ana Marija reče knezu:
Nama će prepustiti mjesto na drugom kraju Čamca,
tako da budemo sami, Siegfriede — i uhvati ga, na njegovu
radost, ispod ruke.
Kapetan pogleda Anu Mariju, a ona njega tako milo i umiljato, a ujedno i
bolno, da joj je čitao misli iz očiju, te progunđa za sebe: »Sto li samo
namjerava!«
Čamac je lagano klizio morem, a društvo je bilo vrlo raspoloženo. Ana
Marija je uložila sve da razgovor bude stalno napet. Obijesno se micala u
čamcu Sto je izazvalo
buru smijeha jer se za svoj život najviše bojala gospodična Elza.
Sunce je počelo zalaziti, ali se nije mogao vidjeti zapad, jer su, na želju
kontese Ane Marije krenuli drugom stranom obale.
Tko bi bolje promatrao obalu mogao bi primijetiti kako Ranko Petričic
izdaleka prati kretanje čamca. Ranko nije gotovo ništa jeo, ali nije
propustio savjet gospodične Leopoldine da pazi na brod. Srce mu je
zaigralo kad je vidio kako čamac klizi od broda, ali se odmah ražalostio
jer je vidio da ih je mnogo u čamcu, te da kreću drugim pravcem, a ne
prema obali.
Skakao je po vrleti kao morski galeb i pratio očima kuda se Čamac
kreće, makar samo da izdaleka vidi ljubljeno biće.
Spusti se do očeve ribarske spremnice na obali, misleći da će čamac
morati tuda proći, da bi zaokrenuo prema brodu.
»Ah, da ona zna, da je slijedim! Sluti li ona koliko na nju mislim i kako
se za nju bojim? Nekako mi je danas Leopoldina bila tajanstvena. Ah,
draga moja Ana Marija, dođi, ja te čekam! Dođi, ljubavi moja, ti ne
pripadaš njima, ti si već moja, da, sasma moja. Ana Marija, ljubljena Ana
Marija.«
Sigurno je Ana Marija osjetila njegove želje. Naime, u taj čas, kao da se
pokorava njegovim mislima ona kod zaokretanja čamca sklizne kao riba
u more. Čamac se zaljulja, nastane vrisak i zaprepaštenje. Mornar je htio
skočiti u more, ali ga kapetan zadrži viknuvši:
Čekaj, sve ćeš prevrnuti! Obala je blizu, neće se utopiti.
Kao da je pao iz zraka. Ranko se zaleti brzinom galeba u more. Za čas je
bio kod Ane Marije. Još je brže
isplivao na obalu držeći je u naručaju. Voda je curila s oboje. Ranko
skoči na pećinu i stade se okretati na sve strane, držeći Anu Mariju u
naručaju. Izgledao je kao div. Okrene se prema moru, te iz svega glasa
zaviče:
Tko želi biti mrtav neka dođe, da mi je otme! Ona
je moja žena, znajte to sada svi. ja imam pravo na nju,
nemojte me pokušavati proganjati ako je ikome život mio.
Nadčovječnom snagom i strelovitom brzinom potrči na vrh pećine,
noseći u naručaju Anu Mariju, te brzo nestane iz vida onima u čamcu.
Cim je grofica Regina spazila Ranka, izgubi svijest. Grof se poradova, te
doda:
Po drugi put je taj mladić spašava!
Još nije pravo ni dorekao, a već je razabrao Rankove riječi i uhvati ga
strava. Marija Terezija je zamrla od straha i zaprepaštenja zbog sestre.
Knez nije razumio ništa što je rekao Ranko, ali je slutio da to ne vodi
dobru za njega. Kapetan je šutio jer je znao da će djevojka, skačući u
more, pokušati pobjeći, i osjećao se sukrivcem jer je na-mjerice upravio
čamac blizu obale. Ni u snu se nije nadao da bi Ranko mogao biti u
blizini. Opet progunđa sam za sebe: »Ja tu nisam mnogo pridonio, ali
osjećaj ima moć. Da, ljubav je velika, ima snagu! Kako ga je privukla do
obale! Znam već! On je vidio čamac, a možda ga je upozorila i stara
gospođica. No sad je dosta, ne smijemo se dati zaplaŠiti, mi toliki od
jednoga. Opet moj grijeh! Mladića bi lagano svladala ova moja dva
mornara, ali sam to osujetio, dao sam joj prilike da uspije pobjeći.«
Groficu su dozvali k svijesti. Kapetan predloži da pođu u potragu za
bjeguncima. Svi su bili nijemi, jedino se Čulo šmrcanje i jecanje
gospodične Elze.
Inače miran i sabran, grof Antun bio je sad izvan sebe. Sjedio je kao
prikovan u Čamcu, samo je glavu visoko dizao
i okretao se na sve strane, nadajući se da će opaziti kako se bjegunci
vraćaju.
Grofica Regina bila je blijedozelena. Glava joj se spustila na grudi, te je
zurila u jednu točku. Knez je sjedio vrlo nemirno u čamcu, okretao se na
sve četiri strane, lo-matao rukama, glavom klimao, te sam sebe
uvjeravao: »Mora se vratiti, ona je službeno isprošena. Pa to ne ide! Ne,
to ne može i'ne smije biti! Ona je moja zaručnica! Da se to dogodilo u
mojoj kneževini, već bi otimač kroz to vrijeme za ovakav čin bio kažnjen
smrću.«
Marija Terezija bila je uzbuđena, ali se od svih najprije umirila. Jedino
na pitanja kneza i grofa Georga nije davala odgovora. Nije im htjela
nikako reći što je vikao Ranko s obale.
Grof Georg se neprimjetljivo, ali zlurado smiješio, te govorio u sebi:
»Sve je to jedna zagonetka. S kakvom je samo brzinom kontesa Ana
Marija skočila u more! Sto ona ima s tim mladićem?«
Visosti — reče on lukavo knezu — sigurno je taj
Ranko bacio neke udice na nju, te je tako naglo povukao
u more? Možda ju je i ozlijedio. Kako se usudio to učiniti?
Sirota, on ju je hipnotizirao.
Mornari su se pogledali, a kapetan se morao nasmijati na glupu
primjedbu grofa Georga, te će odlučno grofici Regini:
Grofice, očajavati i mudrovati nema smisla. Ili na
brod ili u potjeru za njima.
Grofica Regina digne glavu. Na licu joj se vidjela odlučnost, a iz očiju je
sijevala vatra, bila je spremna sve učiniti.
Ne, nikako na brod! Moramo pronaći Anu Mariju,
pa bilo Što bilo, stajalo nas to pola našega imetka! —
Obrati se knezu, te mu reče: — Siegfriede, moj nagli od-
lazak nije bio bez razloga. Leopoldina je prva opazila da se Ana Marija
na dan svojih zaruka od uzbuđenja razboljela. Zbog toga idem u Pariz, to
nije ništa opasno, ali evo djeluje na živce, kao što pokazuje ovaj ispad,
ona je malo Živčano rastrojena! — Obrati se mornarima, te im reče: —
Mornari, moja kćerka i Ranko Petričić nisu kod sasma zdrave pameti.
Oni moraju oboje u bolnicu, da se liječe. Koliko god je moguće, uhvatite
bez buke Ranka, svežite ga i dovedite na brod. Za taj trud i napor, te za
opasnosti koje vam prijete od ludog čovjeka, svakome dajemo tisuću
forinti, a ako vam tko pomogne, dobit će isto toliko. Moju kćerku treba
također dopremiti na brod! Možete i nju vezati.
Grofice — reče kapetan — svi vi pođite, a ja ću
ostati u čamcu i čekati dok se vratite. — Obrati se mor
narima te ih upozori: — Damjane, Mate, znate gdje je
kuća Lovre PetriČića. Oni su sigurno u kući. Lijepo je da
zaradite svaki tisuću forinti, ali budite na oprezu ako se
hvatate ukoštac s Lovrom. Snaga mu je golema, rukama
će vas podaviti kao piliće, naročito ako osjeti da je ugro
žen život njegova jedinca. Postupajte oprezno i čovječno.
Hvala, kapetane, ne brinite se, nisu ni naše mišice
od slame.
Dobro, Mate, moja je dužnost da vas upozorim, vi
ste pod mojom upravom u službi. Opet ponavljam, vese
lim se vašoj zaradi, ali novac nije sve.
Svi su se zaputili prema Lovrinoj kući. Kad su došli do kuće, grof
predloži da mornari ostanu pred vratima, a on će s drugima u kuću.
Bio je već priličan sumrak, ali štedljiva Luče nije palila svjetiljke.
Miješala je palentu, a Lovre je sjedio kod komina i pušio lulu. Lovre
pljucne kroz zube u kut, pogladi kamišom brkove i reče:
Evo noći, a još ga nema. Nije mi pravo što se od
mene tuđi.
Doći će, Lovre, evo, samo Sto nije. Znaš, mladost,
mladost.
Znam ja da će doći, ali kažeš, od jutra ga nema.
Nema ga, i sama mislim, bit će da je otišao na
brod do onih lamo, sigurno su ga zadržali.
Nije, čamac je dolje vezan u lučici. Nešto mi, Luče,
nije s Rankom sve kako bi moralo biti. Nemoj misliti da
nisam primijetio da si ga sinoć nešto pitala sto mu nije
bilo pravo.
Luče protrne, preslane miješati palentu, te zbunjeno reče:
Pitala sam ga zašto odugovlači sa školom.
A Što on na to, Luče? Reci mi lijepo, otvoreno kao
mužu.
A eio tako, moj Lovre, odugovlači. Znaš kako je,
mlad je, a ti bi morao više znati, ja sam uvijek kod kuće.
Znaš, Lovre, mlado ludo, ljubav ga je zaokupila.
Ne, to nije, sigurno nije — reče Lovre odlučno —
opazio bih ja da se on oko Čije djevojke vrti.
Pa, evo, kako si rekao, previše je rano, a onda, odu
i škole na klin. Evo čuje se da ide, neka ne dozna da smo
o tome razgovarali.
Baš protivno, Luče. Danas će on doći pred moj
ispil. Otac sam, hoću da znam kad će u školu, mislim da
je i profesor došao zbog toga.
Vrata od kuhinje se otvore, no svjetlo s ognjišta bilo je preslabo da bi se
mogli raspoznati došljaci.
Dobro veče, gazda Lovre!
Za Boga miloga, gospodin grof! Luče, brzo lampu.
Izvolite samo naprijed. Oh, kako ste nas iznenadili, gospo
dine grote, izvolite samo naprijed.
242
Luče je jedva postavila lampu, sva se tresla, te u sebi govorila: »Gospode
Bole, pomoai, oh, Kriste, spasi! To neće biti dobro, spasi nas od zla,
Gospode! Oni su doznali, dijete, moje dijete!«
Koje dobro ili zlo, gospodo, da ste svi u tolikom
broju došli u moj dom. Slutim da je nešto veliko posrijedi.
Grofica jetko dobaci:
Ima nas jo5, mornari su vani.
Lovre problijedi, a Luča se prestraši. Grof nastavi:
PetriĆiću, mislio sam da ste bili zadovoljni s našim
poslom i našom nagradom.
Gospodine grofe, više nego zadovoljan, to nije po
trebno ni spominjali.
Ali mi nismo zadovoljni s vama!
Lovre pocrveni, krv mu udari u glavu, jer je to, drugima riječima, imalo
značiti da je varao grofa.
Ja ništa ne razumijem, ja sam pošten Čovjek!
Antune, Što okolišaš! — reče grofica srdito, te će
Lovri: — Vratite nam našu kćer koju sakrivate u kući! Vi
ste gori nego razbojnici.
U ime Oca i Sina! Zar se vama miješa? Izbavi nas,
Gospode, od zla, amen! — zavapi Luče, to reče i sruši se
pod komin.
Pazite Što govorite! Vi mi riječima ubiste ženu! —
podigne Lovre Ženu, položi je na krevet, te nastavi sav
uzrujan i blijed od gnjeva: — Gospodine grofe, to je pre
više gruba šala.
Sto se pretvarate, Lovre — reče Damjan — kao da
vi ne znate da je vaš Ranko ugrabio kontesu Anu Mariju.
Damjane, drži jezičinu, jer mi diraš u poštenje. Imat
ćeš sa mnom posla.
Lovrin krik dozove Luču k svijesti. Ona se dovuče do vrata, te će svojim
ugodnim glasom:
Mir, Lovre, mir! Cuj što gospoda kažui Maloprije sam ti rekla: mlado
ludo! Budi razborit, napomenula sam ti ljubav!
Lovre pogleda raskolačenim očima ženu koja ponikne pred njegovim
pogledom. Razdere kaput sa sebe, te vikne sav izvan sebe:
Luče, Luče, Stvoritelja ti tvoga, ja sam gotovo
uprljao ruke krvlju. Sine moj, jedini sine, uprljao si obraz
svoga oca i doma našega. — Sjedne na klupicu i nakon
kratke stanke reče: — Bit će kako vi tvrdite. Pretražile
kuću, i ja ću vam pomoći. Ja vam zalažem svoj život da
nisam ništa ni slutio ni znao. — Obrati se ženi, te je strogo
upita: — Ako išta slutiš, govori odmah! Radije smrt nego
nepošten život.
Lovre, oj Lovre!
Govori, Luče, ako su u našoj kući, gdje se kriju, jao
mene, kako bih na otimačinu mogao slutiti? Moj sin, moj
Ranko! Govori, jer si nešto znala!
Lovre, riječima mi nije rekao, ali je majčino srce
slutilo tu nesreću. No tek od sinoć bojala sam se! Dijete je
on naše, dobro i pošteno dijete.
Lucc se držala za vrata, da ne padne na zemlju, toliko se tresla od
uzbuđenja i straha. Lovre je bio neumoljiv, ali na sreću upita grofa:
U koje se doba to dogodilo?
Nema ni pola sata, tu na obali pred vašom kućicom.
Onda moja žena ne može ništa znati, jer smo već
više od dva sata zajedno. Luče, kupi se u krevet. Gospodo,
ako se to tu dogodilo, onda se moj sin i vaša kćerka ne
kriju daleko, ne može je sakriti pod zemlju, a ni u more.
Požurite, Lovre — vikne grofica Regina — moja je
kćerka sva mokra, prehladi! će se.
Lovro iziđe pred kuću, te vikne što ga je grlo nosilo:
— Ranko! Ako ti je život mio, javi se smjesta! Gdje se
kriješ?
Ćula se samo jeka, ali odgovora nema. Lovre zapali veliki ribarski
lampaš, te pošalje mornare da traže bjegunce i reče:
Mogli bi biti samo u kakvoj groti.
Svi su se razmiljeli oko kuće. U tišini se čuo Lucin
glas:
Sinko moj, Ranko, jedince moj, javi se! Dijete
moje, kriv si, sine! Dođi, ne boj se za život! Majka će te
zaštititi svojim slabim tijelom, opameti se, dijete moje,
zbog straha majke svoje!
Luče, vaš je sin Šenuo pameću, mi ćemo ga vezati
i s njime na brod, tako je odredila grofica,
Da, znam, učinio je zlo. Ali, oslobodi, Bože, da U
izgubio pamet! Nemojte ga vezati, mornari, ne dam ja to,
ja sam ga rodila, a ne grofica, neka ga zakon kazni,
a ne vi.
Dok su se svi okupili, mornar Mate ispričao je Luci kako se sve
dogodilo, te rekao:
Umirite se, kapetan nam je naložio da postupamo
lijepo.
Lovre je bio vrlo srdit. Pretražili su sve oko kuće, ali o bjeguncima ni
traga. Grofica doda očajno:
Ubit će mi dijete, onako mokra! Ana Marija, javi
se, dijete drago!
Ja ću ga progoniti cijelog života! Ja sam knez! Ana
Marija je moja zaručnica.
Lovre nije razumio kneza, ali je slutio što ovaj govori. Kao izvan sebe
opet poviče:
Ranko, Ranko, posljednji put te zovem, javi se, jer
jao si tebi!
Tišina. Samo jeka u gluhoj noći.
Kunem ti se svojim grobom da ću te ubiti, ako te
pronađemo oko moje kuće, ako nam se dobrovoljno ne
javiš.
Nećeš Lovre, nećeš. Prije ćeš ubiti mene! Saslušaj
ljude, nije on sam kriv! Pazi, Lovre, on je krv naše krvi.
Ne trebaš ga ti, Lovre, ubijati svojom rukom. Ubit će ga
oni, proglasili su ti sina ludim. Mornari će ga vezati i od
vesti u ludnicu. — Onako iznemogla, Luče potrči na dvo
rište, te poviče: — Sine, ljubljeni sine, sakrij se makar u
crnu zemlju, nije krivnja samo na tvojoj strani, ne pokazuj
se, majka ti tvoja to naređuje!
Luče, ti si poludjela.
Neka sam i luda, Lovre, ali svoga sina za taj grijeh
ne dam ubiti, ne dam i ne dam, jer sam ga devet mjeseci
pod srcem nosila. — I opet poviče: — Bježi sine, kud te
noge nose i oči vode! — Obrati se svima, zaviČe i zagrozi
se obim rukama. — Ja imam srca, znajte, ja ga ne dam.
Ovdje sam ga nosila — pokaže na srce. — Kriv je on, ali
je kriva i vaša kći, a krivi ste najviše vi, grofice. Zasjenili
su vam pamet oni vaši dragulji, a sada moga sina hoćete
strpati u ludnicu. Nosite se odavde, odvedile svoje dijete,
ali moga sina ostavite meni. Ja ću ga braniti do posljed.
neg daha života u meni!
Šuti, Luče, dosta je toga.
Pustite, PetriČiću, majka je — reče kapetan, koji se
upravo pojavio. — Gospodine grofe, moramo, na žalost,
otići neobavljena posla.
Gospodine kapetane, oni su se sigurno sklonili kod
Leopoldine! Pođimo onamo! Prije ćemo doći čamcem.
Dođite, gospodo, već je dosta kasno.
Lovre je stajao, na mjestu sav izvan sebe. Kapetan mu pristupi i reče:
Umirite se, Lovre, pravo kaže vaša žena, nije samo
Ranko kriv.
Nije, gospodine kapetane, nije. Vama povjeravam,
došla ga je jedanput tražiti u kuću, zbog one nesretne kre
pane školjke.
Lovre, Luče — reče kapetan — ja ću vam povjeriti
tajnu. Kontesa je začela s vašim sinom, ona se osjeća
majkom.
Ajme meni! Zar je to zbilja istina? Ona nosi pod
srcem moju krv! Otiđite, ljudi, od moga doma. E, onda
laku noć, ljudi!
Laku noć, gospodine kapetane!
Lovre i Luče ostali su skamenjeni. Ćulo se kako u noćnoj tišini
odzvanjaju kapetanovi koraci.
Lovre!
Oj Luče!
Bi li sada ubio Ranka?
Stid me je, Luče, moje nagle ćudi! Očuvaj me, Bože
moj, kako sam bio poludio. Luče, neka se vrši volja Božja,
on je naša krv.
U tom trenu Luče kao izbezumljena poviče:
Lovre, Lovre, zaklinjem te grobom tvoje majke, ne
daj da nam drugi ubiju dijete, oni ga namjeravaju ubiti
ako ga pronađu.
Neće, Luče, idem ga zaštititi svojim životom, sada
Štitim tri života.
Tako reče Lovro ženi i pohrli niz strminu prema obali. Čamac je već
otplovio, ali Lovre odveže svoj i za tili čas dostigne brodski čamac, te
poviče:
Evo i mene da vam pomognem tražiti bjegunce.
Vratio se kući u kasno doba noći. Luče ga je čekala
obučena.
Jesu li ih pronašli?
Nisu, Luče, spavaj barem noćas mirno. Bio je tamo,
uzeo je od stare gospodične neke haljine i nestao netragom.
Lovre!
Sto je, Luče?
Znaš li ti gdje bi mogao bili naš Ranko?
Znam, Luče, mislim da je sigurno tamo!
Luče mu se približi, pomiluje mu tvrdu hrapavu ruku i poljubi je. Lovro
osjeti na ruci vruće suze i one ga prenu iz snatrenja.
Kasno je, Luče, idemo na počinak. Ne plači, sud
bina mu je takva.
Luče stoji kraj muža i ne miče se od njega. Podigne suzne oči, te ga
upita:
Lovre, moj dragi Lovre, kako ti da nisi prokazao
sina?
Lovro duboko uzdahne, te će blago:
Kako bih mogao, krv mi se uzbunila, Luče, krv mi
je zabranila da odam skrovište.
Oči ribara Lovra orosile su se, ali on nije dopustio da to vidi žena. Luče
nije vidjela suze, ali ih je osjetila, jer je svojom krhkom rukom lagano
privinula golemo tijelo svoga muža i naručaj.
XX
Tek što je zora osvanula, Luče je bila pred stanom profesor Zvonarevića.
Oprezno je prošla gore i dolje, pogledavala na prozor i razmišljala na
koji bi način ušla tako rano u stan, kad začuje svoje ime:
Gospa Luče, dođite brzo ovamo!
Gospodine profesore, Bog vas nagradio Što ste mi
sklonili djecu.
— Tiho, Luče, tiho, joS spavaju! Sto sam mogao.
Luče kad je Ranko s njom u naručju banuo kao grom iz
vedra neba. Zaprepastio sam se, ali molbe njih oboje sme-
kšale mi srce.
Luče jecajući ispriča profesoru što bi se Ranku dogodilo da su ga sinoć
pronašli.
Moj Lovre bio je strašno razjaren, ali sad kaže da
je to volja Božja. Evo, gospodine profesore, donijela sam
odjeće i hrane.
Nije tava žurba, draga Petričićka, mogao vas je
tko slijediti, bilo bi ovdje vrlo nezgodno. Hoćete li vidjeti
sina i snahu? Spavaju snom zdravlja i mladosti. Ja sam
im prepustio svoj krevet, te držao stražu dosada, jer sam
se bojao da progonitelji ne dođu ovamo.
Profesor tiho otvori vrata. Na krevetu je ležao Ranko, a uz njega Ana
Marija.
Užitak mi je bio gledati tako divnu sliku koju bi
teško mogla izraditi i najvještija ruka umjetnika. Kako je
mladost lijepa kad je krasi takva rijetka ljepota. Zar ne
da su divni muž i žena? Sinoć sam ih vjenčao i vezao za
cijeli život.
Luče pogleda široko profesora. Ne reče ništa od ganuća, već načini s
vrata znak križa i prošapće tiho Božji blagoslov.
Položi što je donijela i zaputi se neopaženo kući. Profesor Zvonarević
gledao je za njom, te će sam sebi: >Ni-jedna riječ nije tako puna čuvstva
kao riječ majka. Evo i ova majka sigurno dolazi sinu u pohode, jer je
vode majčinski osjećaji. Pobrinula se za odjeću i okrepu. Tko bi mislio
na to, ako ne majka?«
Malo iza toga Ranko otvori oči, pogleda svoju ženicu, onda profesora, te
se sretno nasmiješi. Profesor mu tada Šapne:
Bila ti je ovdje majka.
Moja majka bila ovdje? Majka moja! Kako je
znala?
Spavaj, Ranko, spavaj, još je vrlo rano.
Ranko okrene glavu prema ženi i začas je profesor Čuo njegovo duboko
disanje. Profesoru Zvonareviću je dobro došlo što mu je Luče ispričala
kakve je namjere imala grofica s Rankom.
Cim je došlo uredovno vrijeme, preporuči mladim ljudima da se nikome
ne javljaju, a on se zaputi da uredi i opravda njihovo hitno vjenčanje.
Sav sretan vrati se oko deset sati, te preda Ranku sve potrebne papire.
Ana Marija, poslao sam tvojima na brod prijepis
vašega vjenčanja, to jest vjenčanoga lista. Neka znaju da
si zakonita žena Ranka PetriČića.
Hvala vam, dobrotvore i kume naš, mi bismo oboje
propali da nije bilo vas. Bili bismo oboje zatvoreni, a moj
Ranko Čamio bi u najdonjoj kabini broda.
Sada, djeco, treba naći stan.
Mi možemo, gospodine profesore, k nama kući.
Malo je, ali će nama biti dosta.
Ne, Ranko, tamo ste na osami. Zakonom ste zašti
ćeni, ali oprez nije nikad suvišan.
Onda pođimo do gospođe Duboković, lamo je Leo-
poldina. pa možemo i mi. Hoćeš li, Ana Marija?
Zadovoljna sam, dragi, sa svime kako ti urediš.
Tvoje papire, Ana Marija, noćas sam osušio i
pomno složio.
Da, gospodine profesore, ja sam sada udata, onda
je taj dokumenat pravovaljan. Evo, mili moj, to ja tebi
dajem, to je moj miraz. Ja ih neću nikad nositi, već samo
ih prodati. — Ana Marija preda Ranku oporuku, po kojoj
je imala pravo na bisere, pa reče profesoru: — Kume, ne sudite me krivo,
ali to je moje, pa kad sam preksinoć čula majčinu odluku, uzela sam sve
potrebno. Sve ću vam prvom zgodom pričati, ali vam moram reći da je
kapetan broda čovjek tvrdog značaja. Blago onome kome on zada svoju
riječ. Koliko sam ga zaklinjala da me pusti da ute-Čem s broda, ali ništa
nije pomoglo. Samo je suho odgovarao: »Ne mogu, zadao sam riječ.«
Kako je teško promijenio odluku: »Brod će putovati odavde, ali ne
danas, ni sutra.« Ova njegova riječ vratila mi je snagu i nadu: »Noć ima
svoju moć, a po danu se daleko vidi.« On nas je time spasio. Kume?
Izvoli, Ana Marija!
Zovite me, kume, samo Ane!
Dobro, draga Ane, Što Želiš?
Je li da bi moja dužnost bila da najprije posjetim
svoje nove roditelje, te da ih zamolim da me prime za
kćerku.
Već su te primili, Ane. Dok ste još spavali, blago
slovila vas je Rankova majka.
Tako sam sretna, kume, kraj svoje ljubavi.
Ana Marija se privine uz Ranka, koji je nježno poljubi.
Bog blagoslovio vašu ljubav i vašu sreću. A sada,
djeco, do gospođe Duboković. Noćas sam bio gostoljubiv,
ali dvije noći stražariti ne mogu. Sad ste zakoniti muž i
žena.
Otkako su od nje otišli grof i grofica, stara gospodična nije spavala cijelu
noć. Bila je sva izvan sebe od straha što će biti s njezinim štićenicima
ako ih pronađu. Ona je priznala da je dala Ranku nešto odjeće, ali je
rekla da ne zna kamo je otišao.
Nekoliko se puta penjala na kućni tavan da vidi je li brod još u luci. Kad
su se vrata otvorila, a ona ugledala
Anu Mariju i Ranka, nije mogla drugačije, već je udarila u plač. Grlila je
i ljubila od uzbuđenja jedno i drugo.
Bijeg je uspio! Sretna si, Ana Marija?
Presretna, Leopoldina! Bila sam luda što sam vas
onako samo pustila. Lakše bih utekla uz vašu pomoć.
Oh, koliko sam se ja u ovih nekoliko dana namučila
i kajala.
Leopoldina, da vam se predstavim: Ane Petričić, a
ovo je moj suprug Ranko.
Ana Marija, je li to moguće?
Morali smo, Leopoldina. Ovako nam ne može nitko
ništa, sve je sad po zakonu.
Gospodična Leopoldina — reče Ranko — mi
bismo željeli s vama stanovati.
Oh, sjajno, Ranko! Ana Marija će biti uz mene. Da,
svakako, to će ići, gospodi Duboković sve sam ispričala,
ona je na vašoj strani.
Ovu lijepu sobu uredit ćemo za mladi par, a stara
Leopoldina bit će sa svime zadovoljna. Sve ću učiniti da
vam uvećam sreću. Ja vas molim, djeco, zovite me oboje
bakicom jer ja od danas živim samo za vas i za vašu sreću.
Gospođa Duboković bila je vrlo srdačna s mladom suprugom, a Ranko
joj je, reda radi, ponosno pokazao vjenčani list.
E, moj Ranko, tko bi mislio prije godinu dana, kad
sam te vidjela u crkvi kao klerika, da ćeš se oženiti gro
fovskom kćerkom.
Pa još ovako lijepom, a kako ima dragu dušu i
zlatnu narav! — doda odmah gospodična Leopoldina.
Lijepi su par oboje. Naš Ranko kao da i nije Lucin
sin. Zar ne da je kao princ iz bajke?
Da, gospođo, on i jest moj kraljević, želja mojih
djevojačkih snova!
Regina, saberi se! Tebi će stradati živci. Pa nije još
sve propalo, sutra ćemo ih po danu sigurno pronaći.
Svakako, grofice — reče knez. — Pravo kaže grof,
nije sve propalo. Ja, kao njezin zaručnik, imam pravo da
je tražim i preko vlasti.
Grofica podigne prvi put oči na kneza te ga, kao da se probudila upita:
Kako si ono kazao, Siegfriede, i ti ćeš tražiti Anu
Mariju? I sve ćeš joj oprostiti?
Oprostit ću joj jer je volim. Ja to smatram hirom
i šalom Ane Marije. Moj prijatelj Georg zadat će mi riječ
da će to ostati vječna tajna za moje podanike.
O tome nije potrebno ni govoriti, to je vrlo intere
santan doživljaj — reče grof Georg.
Grofica ga osine pogledom te on smjesta zašuti.
Gospodine kapetane — obrati se ona kapetanu.
Izvolite, gospođo grofice.
Sutra ujutro, lijepo vas molim, neka podu s nama
na kopno svi mornari da nam pomognu u potrazi.
Gospođo grofice, vrlo rado. Ali sutra to neće biti
tako jednostavno, tu je naša državna i gradska vlast!
Pa valjda ja smijem zaštititi svoje dijete!
Smijete, grofice, ako je ugroženo.
Razumije se da je ugroženo. Ono je ukradeno,
oteto, prevareno. Jadna moja nesretna Ana Marija, mo
ram kazniti toga otimača.
Gospodo grofice, dopustite, da vam kažem. Vaša je
kćerka htjela noćas uteći s broda, naumila je plivajući doći
do obale.
Molim vas kapetane, ne govorite više o tome!
Kapetan kao da je prečuo njene riječi te nastavi;
Ja sam je spriječio jer sam vama zadao riječ, a bio
sam i uvjeren da će se utopiti.
_ Hvala vam, gospodine kapetane, više nisam zn:
^ da ne ^
kneza, te se i opirala prije zaruka, ali je moja volja pobi-
^ ^ to . jg Kako bj ^
da je imala svoje ja> te odlučno odbUa kneza. Zašto
nželjna. - Oštro ga pogleda, te će odrješito: - I. ^ ^ ^ ^^
znam' ... . ,.
Drago mi ,e sto vam ja to ne moram reći
Gospodo, oprostite - reče knez - ah ^ da j
kapetan kaže da se sutra stvar mora prijaviti vlast,m a ^ ^^ Kakya ^^
^ moja
Ima li tu novina, gospodine kapetane? grofjca Keglevič trijumfirati. ,Eto
Regina> umjesto vlada.
Nema, vaša visosti! jućega kneza, ribareva sina!« Sva kao izvan sebe
nastavi:
Ah, to je sjajno, jer bi štampa načinila sjajan pos; sNg neću ^ priu5titi
tQga vese,ia, KolikQ sflm tmda u1q_
na moj račun. ^j[a u to^ pa da bude sve uz^ud! Doći ćeš mi u ruke,
Ana
Grofica ustane a za njom i svi ostali. Na rastanku gr<Marija! Sve ću
poduzeti za tvoje dobro i sreću, za prestiž
reče knezu: naje obitelji.« Nastavi kao da prijeti: »Znaj, ako je po-
Možda to sve neće biti potrebno, ako se ujutro PtrebnOi da majka nece
prezati da svojom rukom istrgne
javi na brodu naša draga Ana Marija. plod tvoje grešne ljubavi.« U
gnjevu opet padne u očaj i
Moglo bi i to biti, dapače je vrlo vjerojatno, viso^ad^ovanje uhvati je
ne)ta strava te glasno ponovi misao:
— nadoda kapetan i udalji se. »A što onda, što ću učiniti ako ona odbije i
ne htjedne se
Rano zorom grofica Regina hodala je po brodu. Noivratiti u našu obitelj?
Sto ću tada, Bože moj? E, onda sam nije uopće spavala već je
razmišljajući dočekala zoru, ;propala!« Opet se sabere te se utješi: »Kako
sam luda! nije mogla dovršiti ni jednu započetu misao. Zastala je iMoja
Ana Marija da nešto odbije svojoj majci koja je voli, palubi, okrenuta
prema obali, te govorila u sebi. »Mokoja je obožava! Ah, ne, što tu treba
i misliti! Moje dijete dijete koje sam ja rodila, pažljivo i s mnogo ljubavi
opast će mi u naručaj, drugačije ne može ni biti. Znam, gajala i nastojala
joj usaditi sva dobra svojstva! Kako sigurna sam, ona je već požalila svoj
čin. Dobro je rekao volim, dijete moje, to više nije normalno, obožavam
te tknez: ,To je bio hir!“ Sreća je što je tako ludo voli, da ludila! Volim i
tvoju sestricu, ali je ona otporne ćudi, sje... kako da se blago izrazim, ne,
ne smijem ga vrije-mostalna je i vrlo je rijetko tražila moj savjet. Ah' ti
ljđati, previše je dobar i naivan. Da, pa to se razumije, ona bimice moja,
Ana Marija, ti si bila meni otvorena knjige žrtva onog lijepog napasnika.
Dala mu je riječ, pa nji-Ja sam mogla s tobom raspolagati ako sam htjela.
Uvijhova intimna veza, pa njezino nesretno stanje, sve je to se
završavalo tako: ,Ja znam, majko, da mi vi želite nidjelovalo na odluku
mog ljubljenog djeteta! Ona će se bolje.' 2eljela sam ti, dijete moje, a
želim ti i dalje i svratiti, da, sigurno, drugačije ne može ni biti. Da, ja ću
ću poduzeti. Prevrnut ću zemlju i nebo i stvorit ću ti londa biti najsretnija
majka. Ništa joj neću nikad predba-na zemlji.« Pruži ruke prema obali te
zavapi: »Vrati iciti, bit ću još nježnija. Jadno, jadno moje dijete! Tako će
se, dijete, vrati!« Podigne glavu prema nebu te poniznobiti, a sad,
Regina, malo se odmori da te tvoje izgubljeno skrušeno zavapi:
»Gospode Bože, čuj vapaj majke, učidijete ne vidi svu izobličenu.«
17 Dragulji i Utaiti I
Grofica se jedva dovukla do kabine. Legne onako odjevena.
Bio je već dan i svi su bili spremni. Grof je hodao nemirno palubom, a
najviše je bio uzbuđen knez.
Marija Terezija odluči da probudi majku. Grofica Re-gina se, sva
izmorena i utučena, prene i prva joj riječ bijaše:
Zar ne, Marija Terezija, da sam snivala ružan san?
Možda, majko, ali svi čekaju, moramo poći.
Ah, nije bio san, dijete moje! Nije došla zjenica oka
moga.
Nije, majko, boji se. Treba da je osokolimo i zov-
nemo.
Je li, Marija Terezija, da će ona svakako doći? Da,
doći će! Evo me, dijete, idem. Tko bi nju tako nježno
privio u naručaj ako ne njezina majka?
Čamci su čekali spremni. Marija Terezija silila je majku da popije vrući
Čaj.
Ne mogu, dijete, neću sad, kasno je. Kada se vra
timo s Anom Marijom, onda ću piti i jesti. Priredit ćemo
gozbu, ali što dalje od toga grada, daleko, da sve nevolje
zaboravimo
Još nije grofica pravo ni dovršila kad se pojavi mornar s pismom u ruci.
Za groficu i grofa.
Grofica veselo usklikne:
Kako ne! Gdje bi ona izdržala među onim ljudima!
Da, evo, očekivala sam to od moje Ane Marije. Pođimo joj
ipak u susret.
Grof otvori pismo te ostade kao ukopan.
Antune, što piše naše dijete, gdje je?
Grof pruži pismo kapetanu, a kapetan glasno pročita grofu i grofici:
»Župni ured službeno vam javlja, po želji vaše kćeri Ane Marije, kontese
Herber, da se vjenčala s Rankom Pe-tričićem.«
Ni ranjena zvijer ne bi riknula jače nego grofica Regina.
Lažu, lažu, to nije moguće! Razbojnici, hulje! Va
raju, lažu!
Sva iznemogla, sruši se na pod palube. Ali nije pala u nesvijest već samo
u očaj. Nije dopustila da joj se tko približi, već je prijetila:
Prevarili su moje dijete, ali. neće uspjeti, razbojnici!
Tu sam ja, njezina majka, obranit ću ja nju. I kralj će biti
obaviješten o tome. Njezino veličanstvo mora se zauzeti,
ona je kraljica, ali i majka. Sveti otac papa morat će po
ništiti taj brak.
Počela je naricati i sva je klonula, te su je odnijeli u kabinu.
Knez također nije mogao dugo doći k sebi. Trpio je, što se vidjelo na
njemu, kad su mu rastumačili list.
Kako ću ja biti u povijesti knezova od Macklen-
burga smiješna figura! Knezu, vladajućem knezu, dogodilo
se da ga je ostavila službeno priznata zaručnica, za volju
ribareva sina! Siegfriede, Siegfriede, zašto nisi slušao svoju
kneginju majku kad ti je govorila: »Sto se toliko zanosiš
tom provincijskom kontesom?« Pravo ti je govorila majka,
Siegfriede, tko te je vukao ovamo! Oprosti, draga Marijo
Terezija, ovo u očaju govorim. Zavolip sam od srca lijepu,
umiljatu i dobru Anu Mariju.
Pretjeravate, visosti, eto kako se njezina dobrota
pokazala!
Dragi George, molim te, ja to zabranjujem, moja
vlada mora donijeti odluku da se zaruke razvrgnu. Sto ću
samo navesti da zvuči ljepše?
Lako za to, visosti — reče kapetan. — Zaruke se
razvrgavaju zbog toga što je zaručnica oboljela od neiz
lječive bolesti.
Da, da, sigurno će biti tako, gospodine kapetane.
Ali skandal! Taj skandal uzbunit će sve vlađajuće kru
gove, jer će istina morati izići na vidjelo.
Ne mora to nitko znati, visosti! — opet će kapetan.
Hvala vam, gospodine kapetane, ali sad sam utu
čen, moram se malo smiriti.
Knez se povuče u svoju kabinu.
Kapetan bi bio najradije krenuo brodom. AH kako će? Rekao je da danas
nije spreman, a sada ova uzbuna! Povuče se i on u svoju kabinu, natoči
čašicu konjaka, te se nasmiješi i glasno reče: — Tko bi bio i pomislio da
je taj ljepotan Ranko tako okretan! Već se sinoć vjenčao s njom! Ne bi od
svega toga bilo ništa da sam ja dopustio da brod krene. Ne, ja nisam
pogazio riječ, brod će otploviti, ali sa zakaSnjenjem. Kako bih to smio
dopustiti? Omogućio bih grofici da prisili kćerku na pobačaj. Još bih
previdio taj moral, ali bih pogazio običaje ovoga kraja koje stotine
godina crkva i kultura brane, ali s vrlo malo uspjeha. Ne vjenča se
mladić sa odabranicom dok nije uvjeren da će mu ona roditi potomka. Za
čije je to dobro ne znamo, ali je to narodni običaj. Ranko ga se držao, a ti
si ga, kapetane, u tom potpomogao. Grijeh na moju dušu, ali krasan su
par ribarev lijepi sin i prekrasna kći moćnih grofova.
Kapetan napusti kabinu te sam ode u grad.
»Već mi je sve to navrh glave — reče on u sebi — idem da čujem što
mještani pričaju o tome.«
XXII
Grofica Regina ležala je u kabini, a grof Antun sjedio je uz nju. Grof je
bio vrlo potresen te je jednolično govorio:
Nečuven je to užas! Kontesa Herberi Strašne li sra
mote za naš rod, koji je medu prvima priznat i poštovan
od samoga njegova veličanstva.
Antune!
Izvoli, draga Regine!
Zar ne da ćeš uložiti sav svoj upliv da otmeš naše
dijete iz pandža tih lopova, nitkova, varalica, čarobnjaka
i otmičara!
Znaš i sama, draga Regina, koliko volim Anu Ma
riju. Da, da, razumije se, to je obmana. Pa to nije moglo
učiniti naše dijete pri zdravom razumu. Onakva kultura
i odgoj! Ne može biti da je to sve uzalud! Ana Marija,
Ana Marija, kako si se mogla toliko zaboraviti!
Da, Antune, pravo kažeš. I zbog toga, čim sam do
znala ono od Leopoldine, sama sam stvorila odluku.
Sto si doznala? Regina, govori jasnije!
Bolje, Antune, da ne znaš sve.
Ja moram znati, ja hoću da znam sve. Reci mi, Re
gina!
Marija Terezija ušla je neprimjetno u kabinu. Grofica Regina uzdahne:
Strašno, grozno, Antune! Leopoldina mi je priznala
da je Ana Marija u blagoslovljenom stanju s tim Rankom.
Majko! — Usklikne Marija Terezija. — Pa to nije
moguće, Šta to govoriš?
Marija Terezija, što tu radiš, dijete?
Ćula sam, majko, Što si rekla! Pa to je Leopoldi-
nina kleveta.
Otiđi, drago dijete! I ja sam uvjerena da to nije
istina. Leopoldina je na strani toga Ranka, zato nas je
i napustila.
Grof Antun se uhvati za glavu obim rukama te se na-lakti na stranicu
kreveta i stade jadikovati:
Jadna moja Regina! Sad shvaćam kakva je to
bolest i zašto si htjela putovati u Pariz! Koliko si pre
trpjela u ovih nekoliko dana! Zašto mi se nisi odmah po
vjerila, lakše bismo sve udvoje snosili.
Antune, ne zdvajaj! Umjesto da me tješiš, ti padaš u
očaj! — reče grofica Regina, pa se obrati Mariji Tereziji
koja je nepomično stajala: — Pođi, dijete drago, željela bih
da budeš pošteđena svega toga.
Nije moguće, draga majko! Od sinoć sam mnogo
starija, a tvoje pričanje o Ani Mariji me se dojmilo da sam
poslala sasvim ozbiljna.
Antune — reče grofica Regina — ja sam već dosta
jaka, možemo poći po naše dijete.
Ti ne možeš, Regina, ne, ti ne smiješ ići, ja ću je
sam potražiti i nagovoriti je da nam se vrati!
Kako bih ja to dopustila? Pa tko ima toliko snage
kao majka? Antune, zar nisam htjela sve poduzeti da tebe
poštedim? Ne, ja ne bih mogla podnijeti da ovdje na brodu
čekani tvoj povratak, sišla bih s uma, moram poći, nitko
nema nad njom toliko moći koliko ja. Ja je, unatoč svemu,
neizmjerno volim.
Čamac je odvezao groficu, grofa, Mariju Tereziju i Elzu u grad do Ane
Marije. Pošli su s mnogo nade, da će se ona predomisliti i vratiti.
Kontesa Marija Terezija nije dopustila grofu Georgu da ih prati, već mu
je hladno i odlučno rekla:
Ovo je naša najintimnija obiteljska stvar, dragi
grofe!
Grof Antun upita groficu Reginu:
Lijepo, Regina, mi smo se uputili po naše dijete, ali
gdje ćemo je naći? Sad se ne krije jer su se vjenčali.
Najprije idemo na župni ured.
Regina, ja ću poći sam, a vas tri pođite do Leopol-
dine i ondje me čekajte! Neću više da vidim tu strašnu
ženu. Pođi do nje, Regina!
Zar da pođem do nje, Antune? Znaš koliko je mr
zim!
Nemoj tako, Regina! Ona sigurno nije mislila da će
do toga doći, a da trpi s nama, u to budi uvjerena! Ja ću
vas sam dopratiti do nje.
Zapute se do kuće Duboković, ali je ona, po običaju otmjenijih kuća, bila
zatvorena.
Grof pokuca, a na prozoru se pojavi gospođa Duboković. Grof je
pozdravi i reče:
Vi nas sigurno poznajete! Željeli bismo do gospo
dične Leopoldine.
Oprostite, gospodine grofe, ne znam, gospodična
Leopoldina je veoma zaposlena.
Molim vas, recite joj da smo mi ovdje. Kakav je to
posao! — reče grofica Regina mrko. — Ona i posao! Svo-
dilja!
Čekali su prilično dugo. Konačno se pojavi Leopoldina, sva usplahirena:
Oprostite, gospodine grofe, veoma sam uzbuđena.
Da, da, Leopoldina, morate i biti, vi ste svemu naj
više krivi.
■— Baš zato, grofice, nisam se nadala vašem posjetu.
Znate U vi za najveću katastrofu, Leopoldina?
Ja vas shvaćam, gospođo grofice i grofe, vama je
teško pomiriti se s time, da, znam ja to i shvaćam vas, ali
Sto se može!
Kako pomiriti? To je otimačina, to je obična pre-
vara, oni su se vjenčali na prevaru!
Znam to, gospođo grofice, i shvaćam valu srdžbu.
Antune, ona to zna! Ona, ta Leopoldina, uz koju
smo dorasle ja i moje kćeri! Ona, koja je ostarjela u našem
domu, kaže mimo i jednostavno da zna da se Ana Marija
vjenčala. Možda ste bili čak i na vjenčanju? Vi, začetnice
svega zla!
Nisam, grofice.
Regina, umiri se!
Kako ću se umiriti, Antune? — reče grofica Re
gina i opet poviče na Leopoldinu: — Možda znate i gdje
se krije Ana Marija? Vidim na vama da znate! Govorite,
govorite odmah!
Grofice, poslušajte savjet gospodina grofa i nemojte
se previše uzrujavati! Ana Marija ne mora se više kriti,
ona je vjenčana po sakramentima naše vjere i zakonita je
žena.
Vještice, svodiljo, to ti govoriš meni, svojoj grofici!
Lijepo molim gospodu groficu da prestane vikati,
mi smo u kući gospođe Duboković.
Morate shvatiti groficu, gospodična Leopoldina, to
je za nas strašan udarac, to je užasna sramota za našu
porodicu.
Shvaćam vas, gospodine grofe, zanemarila sam svo
ju dužnost, ali tu je činjenica i mi stojimo pred gotovom
stvari.
Oduzet ću svoje dijete — vikne grofica Regina —
ono je prevareno i oteto! Ona je bila u ludilu. Ne, Antune,
ja neću ovdje ostati, idemo do vlasti neka nam silom vrate
naše oteto dijete, neću više da razgovaram s ovom ženom!
Regina, umiri se — stade je tješiti grof Antun —
kako će nam je vratiti! Mi moramo znati gdje je naša Ana
Marija! Budi strpljiva! Ona će nam otkriti gdje se sakriva naše dijete.
Ja se ne sakrivam, ovdje sam, dragi moji!
Otvore se vrata i na njima se pojavi Ana Marija. Kao da se pojavila
prikaza.
Ana Marija, dijete moje drago. Ana Marija, ljublje
no dijete moje!
Grofica Regina skoči, zagrli silnom snagom kćerku te je stade ljubiti i
milovati i nježno tetošiti:
Znala sam da ćeš doći. Da, majka je to osjećala,
milo moje, ljubljeno čedo! Kako si mi? Nisi li možda obo
ljela? Ne, nisi, crveno je tvoje milo lišće. Ana Marija, da
ti znaš kakvu sam strašnu noć provela, pa i današnji dan!
Dijete, ah, drago moje dijete, glavno da si mi u naručju,
više te ne puštam iz svoga zagrljaja!
Grofica Regina udari u plač.
Ne plačite, majko — reče blago Ana Marija — ja
vas shvaćam, boli su prošle, a vidite me zdravu i smirenu!
Grofica Regina, kao izbezumljena, plakala je i dalje i ljubila i grlila
kćerku, te joj govorila:
Ne dam ja tebe njima, sirotice moja!
Daj, Regina — reče grof Antun — da i mi zagrlimo
i poljubimo naše milo izgubljeno dijete!
Oče moj, dragi oče, zar me niste prezreli? Marija
Terezija, zar se ne stidiš svoje sestre koja vas je napustila?
Ni riječi o tome, Ana Marija! — reče joj grofica
Regina. — Kako prezreti naše dijete? Tebe, ljubljeno čedo
majčino! Sve će se zaboraviti, dapače, nikad više ni riječi o
tome a kamoli predbacivanja, sve ćemo zbrisati kao da
ništa nije ni bilo, sve ću ja to mediti, ja već imam plan.
Majko, majčice, pa to je prevelika sreća! Znala sam
da me volite, ali da ćete mi oprostiti, u to nisam imala
nimalo nade.
Ni riječi više, janje moje milo! Dosta je bilo svega,
strašne, grozne časove prozivjelo je srce tvoje majke.
Majko draga, mila, dobra majčice, oprostite mi za
sve nanesene boli, ali i vi znate, unatoč mome padu i za
boravu, da vas ja jednako sve volim. Volim majku, brižnu
i dobru, moga dragoga, dobroga oca, te milu sestricu!
Grofica Regina veselo digne glavu, obriše suze, te će nježno, glasom
punim pomilovanja:
Djetešce moje milo i drago, majka tvoja ne Želi
više čuti ni riječi ispričavanja, ni uvjeravanja, ti si opet
naše milo dijete, Ana Marija. Zar ne, Antune, Marijo Te-
rezija, Elza, a i vi, grešnice Leopoldina?
Hvala, majčice draga! Hvala, oče, sestrice, hvala
vam, ja sam sretna i presretna, takav svršetak nisam ni u
snu predvidjela.
Ana Marija se vesela i nasmiješena lica približi majci i reče:
Majčice!
Izvoli, dijete, samo brzo, brzo!
Mogu li pozvati Ranka?
Koga? Što? Njega? Kako kažeš? Kako zvati? Ana
Marija?
Da, majko, neka vidi kako ste dobri i plemeniti!
On, moj mili suprug!
Grofica Regina problijedi, namršti se i strogo reče:
Još nisi svjesna svoje zablude! Zabluda je to, ne
sretne li mene, majke tvoje!
Ana Marija uvidje da se nisu sporazumjeli, ali će mirno:
Sada vidim da sam bila u zabludi, ali znajte, majko,
ja sam sretna, najsretnija žena na svijetu. Majko, oče, se
strice, ja ga volim svim srcem i dušom, on je sad meni
sve najmilije.
Grofica Regina, onako blijeda i razočarana, reče strogo glasom koji ne
trpi odgode:
Dosta je te tvoje ludosti! Vidim da si zaluđena!
Ustani i bez rijeci opiranja pođi s nama! Smjesta pođi s
nama na brod, gdje ti je mjesto.
Uze za ruku Anu Mariju i povuče je toliko naglo da Ana Marija gotovo
pade.
Majko, razmislite, kamo ću sama?
Još pitaš? Kući, u naš dom! Naša si, pođi odmah i
ne pitaj!
Ana Marija bila je pod dojmom majčine stroge zapovijedi. Sva problijedi
od straha te preplašeno reče:
Ja sam žena! Njemu sam se do groba zaklela, majko
moja! Ne, ne, ja neću da idem. Pustite me, majko, ovo je
sad moj dom, idem s vama samo ako i on pođe sa mnom!
Ranko uđe u sobu, pristupi bez riječi Ani Mariji, uze je u naručaj, nježno
pomiluje i reče:
Umiri se, mila, nitko te silom neće odvesti dok sam
ja živ.
Mili moj, čas prije ukazala mi se sreća, ali nismo se
razumjeli. Već sam strepila da ćeš pustiti da me odvedu
mili, dragi moj!
Ana Marija, mila, ljubljena Ana Marija, kako si
mogla tako nešto pomisliti!
Ranko je poljubi i još jače zagrli. Oboje pođu, čvrsto priljubljeni jedno
uz drugo, u drugu sobu. Nisu se ni osvrnuli na prisutne.
Grof Antun brisao je suze, a isto tako i Marija Tere-zija i obje gospođice,
jer je prizor bio vrlo dirljiv. Oboje mladenaca, zaneseni svojom srećom i
velikom, istinskom ljubavi, zapanjili su sve, a kad su se udaljili, činilo se
kao da odlaze u neki drugi svijet, sretni, kao da lebde u zraku.
Grofica Regina ostala je na svom mjestu. Ruka, koja
je držala Anu Mariju, padne kao slomljena uz tijelo. Usta su joj se
otvarala, brada joj se micala, ali nije mogla ni riječi prozboriti.
Kad su Ana Marija i Ranko nestali u drugoj sobi, grof Antun uhvati ženu
za rame te je prodrma:
Hajde, Regina, idemo, tu se ne da više ništa učiniti.
Njihova je veza suviše snažna i sama vidiš da smo mi pre
slabi da je slomimo.
Grofica Regina se trgne te će utučeno:
Očarao mi je ljubljeno dijete i odveo od mene, od
njezine majke. Kradljivac, ne to je previše nježno! Razboj
nik! Oteo mi je dijete. Ne dam mu svoga djeteta, ne dam
i ne dam, pokazat ću ja njemu tko sam ja!
Idemo, Regina, dosta je bilo uzrujavanja!
Ni riječi više! Idemo, Antune! Vodi me do Boga da
mu se izjadam što je dopustio da mi ovakav nitkov i ni
štica, obični ribarski sin, zaludi kćerku koja je, bila odgo
jena da bude kneginja, a sad je zadovoljna da živi kao
žena običnog ribara. Nebesa, gdje vam je snaga da ne ka
znite toga razbojnika koji mi je opčarao lijepo, ljubljeno
dijete!
Grof i pratnja otišli su na brod utučeni i razočarani. Na brodu ih je
dočekao knez, ali je po njihovoj vanjštini vidio da se vraćaju bez ikakve
nade. Grof ga pozdravi, mahne rukom te se povuče s groficom u kabinu
jer nisu imali snage da govore s knezom.
Marija Terezija držala se kao ozbiljna djevojka, te po-zva kneza i grofa u
salon:
Tebe, dragi Siegfriede, od srca žalim, ali se Ana
Marija neće više vratiti. Ona je Rankova žena i neće ni
da čuje ni za šio drugo osim za svoga muža.
Draga Marija Terezija, nemoj mi tako govoriti, zar
zaboravljaš da sam ja vladajući knez!
268
Moram, dragi Siegfreide, kad je tako,
Možda još nije, ti to ne razumiješ.
Možeš mi sve reći, Siegriede, od danas sve znam i
razumijem.
Mislio sam, Marija Terezija, da je to samo prividan
brak.
Shvaćam te posve, Siegfreide. Ali nije tako, oni su
pravi muž i Žena. Moram ti, na žalost, reći: — oni su veza
ni tijelom, dušom i neizmjerno velikom ljubavi. Sama sam
bila tome svjedokom.
Onda je za mene sve svršeno, ja sam osramoćen
pred cijelim svijetom.
Dragi Siegfreide, baš to ti želim i reći. Otputuje
odavde, i ti i grof Georg, ostavite nas same u našoj tuzi
jer nam pomoći ne možete.
Grof Georg naglo ustane:
Marija Terezija, zar i ja da samo tako odem od
vas?
Da, George, molim vas jer mislim da će trebati vrlo
dugo da se i ja odlučim na brak. Na mene je danas po
razno djelovao sastanak s Anom Marijom.
Mogu, dakle, gajiti nadu Marija Terezija?
Teško onome tko izgubi svu nadu!
Ja vas neću napustiti, Marija Terezija! — reče knez.
— Ja trpim s vama, volio sam Anu Mariju i još je uvijek
volim.
Ne tjeram vas ja da odmah bježite, samo sam želje
la da sve znate, da vam to ne moraju govoriti otac ili
majka.
Grofica je ostala cijelu dan u krevetu i cijelo je vrijeme plakala, zdvajala
i jadikovala.
Antune, dragi moj, shvaćaš li ti mene? Pa ja mislim
da i ti trpiš sa mnom.
Kako ne, Regina, ne mogu se ni ja smiriti.
Pomisli, Antune, naše dijete koje je odgajano s naj
većom nježnošću i ljubavlju, punih osamnaest godina! Oh,
strašno je to za mene, njezinu majku. Malo prije sam iz
lila na nju svu nježnost i toplinu majčinske ljubavi. U su
zama sam joj prikazala sve svoje patnje i boli što sam ih
podnijela zbog njezina bijega. A ona, Antune, ona, naše
rođeno dijete, naša rođena krv, ostavila nas je, pustila nas
i otišla s njim zagrljena! Ja sam joj, Antune, promatrala
lice.
I što si vidjela, Regina?
Vidjela sam, na svoju tugu i očaj, da je naše dijete
sretno, a što je za nas još veća nesreća, da ga voli svim
svojim bićem. Shvaćaš li ti Antune, svu veličinu te trage
dije?
Da, Regina, i meni se čini da smo nemoćni.
Ne treba ništa da ti se čini, Antune, ja sam joj
majka, a i kao žena mogu to prosuditi. Vidio si njezinu
radost kad nas je ugledala, a i njezinu sreću dok smo je
milovali. A mi smo bili toliko glupi te smo mislili da će
ona njega ostaviti i poći s nama!
Sto želiš time reći, Regina?
Ne samo reći već i ustvrditi: ona nas još uvijek voli,
ali njega, onoga nitkova i ništicu, njega voli još više od
nas.
Pa u to ne treba ni dvojiti, Regina!
Da, dragi moj, to je ono najstrašnije. Voli nas, mi
smo joj roditelji, u njoj ja naša krv, a onako nas je lako
ostavila! Da me barem pogledala, da mi je rekla: »Zbogom
majčice!« Strašno, ah, strašno! Kako sam uopće preživjela
taj Čas!
Opet počinješ, Regina! Zašto svraćaš misli na ono
što je najtužnije?
Kako neću kad mi ta slika lebdi pred očima i nikad
je neću zaboraviti.
Da, Regina, to je za nas tragično. Ali kako ju je
samo onaj ribarev sin nježno zagrlio, kako se priljubila uz
njega! Da ne znam da su korakom odlazili od nas, ja bih
se zakleo da su lebdjeli u zraku. Bili su božanski lijepi,
onako znanešeni, jedno uz drugo, kao stvoreni za ljubav.
Nemoj mi njega spominjati, dragi Antune. On, pro
stak, ribar i naš sluga, začarao je naše dijete koje je na
najvišem stupnju kulture! Ona, naša mila kćer, baca s
glave kneževsku krunu i bježi od nas, iz toplog, udobnog
doma, iz sjaja i raskoši, bježi u bijedu i neizvjesnost! Za
luđena je, opčarana.
Regina, draga, ne govori više, razboljet ćeš se. Ja to
neću da gledam, nije to tako strašno i nije sve propalo.
Ona je ipak naše dijete.
Cuj me, dragi! Zar može nešto strasnije učiniti
jedno dijete roditeljima?
Da, Regina, strašne li sramote
Strašne, užasne, Antune dragi!
Grofica Regina sjede na krevet, nasloni glavu na oba dlana, zagleda se
kroz prozor kabine te će mužu:
A što je najstrašnije, Antune, ja to naše dijete ne
mogu mrziti. Ne mogu, iako bih Željela! Srce mi ne da,
još je obožavam i volim! — Zaplače i jecajući nastavi: —
Ana Marija, Ana Marija, srušila si sve moje snove, uradila
si nešto zbog čega ću se morati stidjeti pred svijetom. Di
jete drago, dijete, pa ipak te volim* Majčino srce grči se
od boli jer si nas napustila za volju jednoga nitkova koji
će te unesrećiti!
Glava joj pade na jastuk, ali nije prestala jadikovati. U tom jadikovanju
grofica je zaspala, a grof Antun pustio ju je da spava do sutradan.
XXIII
Iste večeri grof je porazgovarao s kapetanom. Ovaj mu je rekao da je
brod sasvim uređen i spreman za putovanje.
Ja bih želio krenuti odmah u Rijeku. Za nas bi bilo
najbolje da odemo na naše dobro u Zagorje. Je li tako,
Marija Terezija?
Ja se slažem s vama, oče, ali treba da čujemo što
misli majka.
Jadna naša majka, sva je izvan sebe!
Gospodine grofe — javi se grof Georg — ja držim
da neće biti dobro da odete na svoj posjed, jer će ondje
grofica biti prepuštena svojoj boli. Za nju bi bilo najbolje
da ode u velegrad. Smirit će je gradska vreva i hitnja koja
vlada u gradu.
Hvala vam na savjetu, grofe George! Ah, evo dolazi
grofica, nećemo ništa odlučiti bez nje.
Grofica je bila blijeda i lagano je dolazila palubom. Reče im:
Pa ja sam prospavala gotovo cijeli dan i noć.
Pustili smo vas, majko, potreban vam je odmor!
Grofica privuče kćerku, poljubi je te će kroz suze:
Sad nemam nikoga, samo tebe dijete, nemoj me bar
ti ostaviti!
Nemojte, majko, govoriti ni zdvajati, mi se baŁ do
govaramo kamo da otputujemo.
Hoćeš li, Regina, u Zagorje ili u Beč, Zagreb ili
Peštu?
Ne znam, Antune, ja nemam svoje volje. Meni više
život nije lijep, jer nemam uza se svoje djece.
Brod je spreman, Regina, možemo još danas na put.
Strašna mi je pomisao na put. Otputovati odavde!
Ali, kako i kamo? Ja ću u mislima biti neprestano uz svoje izgubljeno
dijete.
Prepustimo je sada, Regina, njezinoj sudbini. Mož
da će se osvijestiti i zamoliti nas da dođemo po nju.
Kako si naivan, Antune! Da će ona moliti nas! Naša
Ana Marija! Zar si zaboravio sreću na njezinu licu i bla
ženi sjaj njezinih očiju? Otputovati moramo Sto prije, ali
to će biti strašan put. 2ivo srce prerezat ću nadvoje, jedan
će dio ostati ovdje, a drugi će krvariti u meni do kraja
života.
Sad te lijepo molim, Regina, pođi u salon i nemoj
vise ni riječi govoriti o tome, bar ne danas!
Ušla je u salon i svi su se okupili oko nje, ali nitko vise nije spominjao
Anu Mariju. Kapetan je tumačio kako će ploviti uz obalu jer je more u
listopadu Često vrlo nemirno.
Može li nam se što dogoditi na moru, gospodine ka
petane? — pripita grof.
Budite bez brige, vaša visosti, dok ja zapovijedam
brodom. Ovaj je brod siguran, on je sastavni dio naše kra
ljevske mornarice.
Znate, gospodine kapetane, kakve sara ja slabe sre
će, još bih mogao doživjeti i brodolom!
Kapetan im je počeo pričati, vrlo napeto i sažeto, o jednom svom
putovanju po uzburkanom moru i strašnom nevremenu usred oceana.
To je bilo strašno! Nekoliko puta prelio nas je
ogroman val, pet puta viši od našeg broda. Užasan je to
osjećaj kad je život u opasnosti. Samo Čekaš kad će se
brod opet pomoliti na površini. Sve to traje pola minute, a
imate osjećaj kao da je bila vječnost. Nevrijeme je počelo
evo ovako nešto prije podne, a svršilo se tek pred zoru,
kad se sunce rađalo, i more se stalo smirivati. Možete
zamisliti našu stravu i užas kad smo vidjeli kako je nevrijeme polomilo
sve na našem brodu.
Dok su oni tako slušali kapetanovo pričanje, jedan mornar pozove grofa
Antuna na palubu. Grofica se bila zanijela kapetanovim pričanjem, pa
nije ni opazila da je mornar pozvao grofa. Začas se grof vrati u salon
sasvim izmijenjen, a na licu mu se opažala još veća bojazan nego prije.
Casak je sjedio s ostalima, a onda reče grofici:
Regina, idem u grad, javit ću u Zagorje da nam što
prije pošalju veću svotu novaca jer sam odlučio da odemo
u Pariz.
Zašto ne pošalješ nekoga, zar baš ti moraš ići?
Da, idem ja sam, a ujedno se moram zahvaliti bi
skupu što nam je ustupio palaču.
Dobro, Antune, onda otiđi, ispričaj mu nesreću
koja nas je snašla.
Hoću, Regina, a ti se nastoj umiriti, ja ću se brzo
vratiti.
Grof Antun nije se mogao umiriti od srdžbe. U čamcu je razmišljao:
»Sto ovi tu misle, tko sam ja? Ako se meni dogodila ta nesreća sa
kćerkom, ja ipak ostajem grof Herber. Zar oni ne znaju da se ne dolikuje
jednoga grofa zvati na sud. Sramota! Jednostavno poslati proziv: Ovime
se poziva grof Antun Herber da dođe na sud, soba broj 4. Nečuvena dr-
skost od suca!« Opet se malo zamisli, te stade sam sebe umirivati i
tješiti: »Možda se sud umiješao u to da izvidi kako se moja hćerka mogla
vjenčati. Da, to će svakako biti u našu korist. Samo, kako to sud
namjerava provesti! Vjenčanje je izvršeno, možda se sud boji posljedica
pa hoće da mi se ispriča. Ako mi se ispriča i bude nastojao da nešto
poduzme u našu roditeljsku korist, ja ću mu ipak dati na znanje tko sam
ja i kako s nama treba postupati.«
Čamac je pristao uz obalu, a grof Antun naloži mornaru da ga pričeka
dok se vrati iz grada.
Zaputi se u kotarski sud, gdje ga odvedu do predsjednika suda. Ovaj ga
primi vrlo ljubazno.
Grof Antun, premda je prijetio dok je bio nasamu, uvidio je sad da to sve
skupa nema smisla. A kako je bio po naravi vrlo miran i dobroćudan, nije
mu bilo dano da se razbacuje svojim grofovstvom. Bio je vrlo
znatiželjan, ali je svladao svoju nestrpljivost i konačno vrlo nehajno
upitao:
Gospodine predsjedniče, prije pola sata donesen
nam je poziv od vašega ureda — Pogleda suca te doda
malo podrugljivo: — Moram vam istaknuti da ja nemam
rado posla s vlastima, niti se u to razumijem jer to za mene
uvijek urede moji upravitelji.
Gospodine grofe, ja vašega predmeta nemam, ali mi
je stvar poznata jer sud nije velik, a tako se nešto rijetko
događa u manjim mjestima.
Dakle, dobro sam slutio, gospodine predsjedniče,
radi se o slučaju moje kćerke.
Ovaj ću čas naložiti da se predmet donese ovamo,
pa ću vam ga, ako želite, pročitati.
To svakako želim, zato sam i došao ovamo.
Predsjednik suda pozvao je suca i zamolio ga da pred
met Ane Marije Petrić donese u njegovu sobu.
Grof je bio dobro raspoložen te se radovao što nije ženi ništa govorio o
pozivu na sud, a- vrlo se veselio kako će je obradovati ovom viješću.
Možda će sud odrediti da se Ana Marija vrati roditeljima, jer vjenčanje
nije obavljeno kako treba.
Sudac se vrati sa spisom, sjede i upita grofa:
Vama je sigurno već poznato, gospodine grofe, da
se vaša kćerka vjenčala s Ranko Petrićem.
— Jest, aa žalost. Znamo to jer nam je župni ured po
slao prijepis vjenč— anog lista.
— Ovakav?
Sudac izvadi vjenčani list i pokaza ga grofu.
Da, gospodine suce, upravo ovakav. Mi vjerujemo
da to sud neće priznati kao zakonito vjenčanje.
U to sud ne sumnja, a niti ima prava da dvoji u do
kumente naše crkve. Vjenčanje je zakonito.
Pa zašto ste me onda zvali?
Gospodine grofe, je li vam poznat ovaj dokument?
Sudac pruži grofu oporuku njegove prababe. Grof je
nije Čitao, već naglo ustane i upita suca:
Kako je sud došao do ovog dokumenta?
Sud nema interesa, gospodine grofe, za tu oporuku,
ali ima vaša kćerka koja ju je predala nama.
Moja kćerka, moja Ana Marija posjedovala je ovu
oporuku?
Da, gospodine grofe, pa vas molim da nam potvr
dite da li tu oporuku priznajete i želite li postupiti kako se
u oporuci nalaže.
Gospodine suce, pred vama stoji grof Antun Herber. Za mene su želje
mojih predaka svetinja, a pogotovo pisane oporuke. To je zakon za
obitelj Herber.
Onda smo svršili posao, gospodine grofe. Biseri,
koji se ovdje spominju, jesu od dana vjenčanja vlasništvo
gospođe Ane Marije PetriČić, rođene kontese Herber.
Da, gospodine suce, oni su vlasništvo moje kćeri
kontese Ane Marije.
Grof je bio vrlo uzbuđen te je ponovno sjeo, a predsjednik reče:
Naša je dužnost bila, gospodine grofe, da dođemo
na brod i preuzmemo bisere, ali sam ja predložio kolegi
sucu neka ne čini po želji pravnoga savjetnika vaše kćerke
i neka ne pravi uzbunu na brodu. Poznato mi je da ste se dosta uzrujavali,
te smo vas zbog toga zamolili, da se
potrudite ovamo.
Gospodine predsjedniče, ja sam vam za to vrlo za
hvalan, radi moje supruge. Ona, sirota, mnogo trpi.
Ja sam znao da vi od toga nećete praviti pitanja, pa
mi je drago što se to tako glatko riješilo.
Jest, gospodo, točno je, biseri su vlasništvo moje
kćerke.
Gospodine grofe, sud bi morao doći u posjed tih
bisera da ih izruči vlasnici.
Ništa lakše, gospodine suce, ja ću na brod i odmah
donijeti bisere, jer sutra namjeravamo otputovati.
Gospodine grofe, molim vas da potpišete zapisnik,
tako da stvar bude dovršena, a vi ćete od suda dobiti po
tvrdu Čim predate bisere, ako želite. Gospodine grofe,
mogu li ja s vama na brod i tamo stvar urediti kratkim
putem?
Ne, gospodine suce, nikako! Vaša prisutnost bila bi
odmah opažena na brodu, a to bi opet strašno uzbudilo
moju suprugu. Ja ću sam donijeti bisere i predati ih sudu.
Grofica je bila sa svima u salonu kad je grof došao na brod. Nije se htio
javiti grofici, već je poslao mornara po svoju kćerku. Marija Terezija
došla je u kabinu i upitala grofa:
Oče dragi, što se opet dogodilo? Nekako ste
strašno uzbuđeni.
Bio sam na sudu, drago dijete. Sud je dosudio da
se Ani Mariji predaju biseri.
Sto kažete, oče? Biseri?
Da, biseri, koji po želji naših pređa prelaze s kolje
na na koljeno. Budući da nemamo sina, biseri su vlasništvo
Ane Marije.
Da, znam, oče, ali kako, zar se baš moraju predati
njoj?
Da, Marija Terezija. Sud je tako, prema oporuci,
odredio, a i da nije, moja dužnost da izvršim volju naših
pređa. Sud smatra da je vjenčanje zakonito i mi se moramo
tome pokoriti.
A što će na to majka?
Baš sam te radi toga i zvao! Nađi bisere da ih ja
predam sudu bez majčina znanja, da se ona ne uzrujava.
Dosta je, sirota, prepalila u ovih nekoliko dana.
Marija Terezija pogleda u ormarić grofice Regine, te se popne da dohvati
kovčeg gdje je grofica često spremala bisere. Okrene se ocu i reče:
Ne znam gdje su, oče dragi, a osim toga, to me
strašno uzrujava! Kao da nešto kradem, tako mi se čini.
Požuri, drago dijete, požuri jer sam se obvezao da
ću donijeti na sud bisere. Marija Terezija, tu su, u ovom
ormariću, ja sam vidio da je majka tu držala bisere.
Marija Terezija pokuša otvoriti, ali je ormarić bio zaključan.
Ne znam gdje je ključ, oče. Kako ćemo sada?
Ja bisere moram imati — reče grof nestrpljivo —
pođi do majke i zatraži ključ.
Marija Terezija vrati se u salon, a grofica je upita:
Gdje si, dijete drago?
Evo me, majko, spremam svoje stvari, pa bih nešto
željela spremiti u vaš ormarić, ali ne znam gdje je ključ.
Nećeš ga ti naći, dijete, idem ja pa ću ti ga dati.
Marija Terezija se toliko napadno uzbunila da je to
rasdraženu groficu uznemirilo.
Ne, majko, nikako, samo vi ostanite ovdje! Evo
mene začas, ostanite samo tu! Kako ne bih znala naći
ključ! Recite, majko, gdje je.
— Marija Terezija, Sto je to? Ti meni, dijete, nešto
kriješ?
Marija Terezija zaplače te reče:
Nećemo vas, majko, više uzrujavati! Dosta je bilo!
Gdje je ključ, majko?
Uzrujavati kažeš, dijete! Zar se mene može još više
uzrujati? — Obrati se knezu i grofu Georgu te reče na-
glašujući svaku riječ: — Zar bi me moglo ista na svijetu
toliko uzrujati koliko taj strašni čin Ane Marije?
Grof Antun, kome je dodijalo čekanje, čuo je, idući od kabine do salona,
riječi svoje žene. Uđe i reče joj:
Kako me bole te riječi, a ujedno i vesele, draga Re
gina!
Grof priđe bliže ženi te joj blago reče:
Ti si se vratio, Antune? Evo, sad plaće i Marija Te
rezija. Neće, kaže, da me uzrujava.
Regina, bio sam na sudu. Ondje se ne da ništa uči
niti, te sam se vratio i obećao da ću donijeti bisere na sud.
Grofica Regina držala je ruke u krilu i pokunjeno sjedila, kao bolesnik
koji se oporavlja od teške bolesti, te automatski ponovila:
Bisere, bisere, Antune ... — Glavu je sagnula i nije
ju podigla, samo je ponovila: — Bisere, moje bisere!
Da, mila Regina, htjeli smo te poštedjeti, ja i Ma
rija Terezija. Sud je odredio da tvoje bisere predamo Ani
Mariji.
Još grof nije ni izrekao riječ »biseri«, a grofica skoči sa stoca tako naglo
da ga sruši, te zaviče:
Bisere? Moje bisere da predam Ani Mariji?
Krv joj je udarila u glavu, oči joj sijevale, rukama se uhvatila za srce, te
kao izvan sebe opet povikala:
Bisere! Bisere! Bisere! — Pogleda grofa te će puna
strave i očaja: — Antune, možda si ti već predao bisere?
Grof nije dospio još ništa odgovoriti a grofica je već odjurila kao strijela
iz salona i zaputila se u svoju kabinu. Brzo se vratila noseći u naručju
bisere, te će sva preobra-žena:
Kako sam se preplašila za svoje prekrasno blago!
Vi, moji dragulji divni! Ah, kako sam bila gotovo kaž
njena! Zanijela me tuga i bol za mojom kćerkom toliko da
sam zaboravila na vas. Kako sam to mogla, kako sam
smjela na vas i Časak zaboraviti?
Pritisne još jače bisere na grudi te će sva razdragana tetošeči ih:
Vi ste tu uz mene, krv mi vri od vaše draži! Kako
je ugodno osjećati vas na tijelu! Osjećate li vi, moje drago
biserje, kako mi srce življe kuca? Zar ne da osjećate da
je opet sretno i smireno, jer vi ležite na mojim grudima.
Grofica Regina bila je sad sasvim druga žena. Cas prije sjedila je bila
utučena, puna boli, skršeno i tiho, kao da ne mari ni za šta na svijetu. Sad
je to bila druga žena, puna životnog poleta i snage. Kako je samo sigurno
hodala po salonu, milovala biserjem lice, a oči joj blistale od sreće.
Grof Antun vidio je već svoju ženu slično raspoloženu, ali ga je sad
zapanjila ta nagla promjena. Knez i grof Ge-org nisu se mogli načuditi
grofici te se samo pogledavali. Knez pristupi Mariji Tereziji, pa će joj
bojažljivo:
Sto se to najedanput dogodilo s vašom majkom?
Knez i grof Georg nisu znali što namjeravaju grof An
tun i Marija Terezija.
Ne znam, ja je nikad nisam vidjela takvu. Znam da
voli svoje bisere, ali da će se toliko zaboraviti i zanijeti, to
nisam ni slutila.
Grof Antun je stajao još uvijek na mjestu, promatrao ženu i razmišljao.
Najednom pogleda na sat koji je visio
u salonu, zgrozi se zbog poodmaklog vremena, priđe ženi te će joj strogo
i oštro:
Sad je svega dosta! Pođi, Regina, u kabinu, da ti
kažem nasamo što moramo učiniti.
Grofica zastane, pogleda muža i reče smiješeći se;
Nije potrebno, dragi moj Antune, da idem u kabinu,
nema tu tajne. Evo, ja ti pred svima kažem da svojih bisera
nikakvom sudu ne predajem, jednostavno ih ne dam, ne
dam i ne dam!
Ali, Regina, saberi se! Tu su sud i zakon. Biseru su
sad vlasništvo Ane Marije, ja sam to već na sudu priznao
i potpisao.
Grofica Regina zaviče Što ju je grlo nosilo:
Ti si priznao, ti si potpisao! Sramota, Antune! —
Malo zastane, uze daha te opet stade vikati: — Onda ste
me ti i moje preostalo dijete htjeli pokrasti, orobiti i lišiti
najvećeg užitka i sreće! Okrene se mužu sva znojna i razja
rena te povišenim glasom ponovi: — Radi koga ste me
htjeli orobiti i lišiti najvećeg užitka? Reci radi koga! Radi
koga?
Grof Antun izgubio je načas sabranost i mir, te će strogo:
Daj, Regina, smjesta bisere, oni po zakonu pripa
daju Ani Mariji, a i po želji naših pređa. A ja jesam i hoću
da ostanem pravi grof Herber. ■
Grofica problijedi. Nije se mogla snaći otkud njenu mužu ova energija i
odlučnost. Uhvati je strah da će joj muž silom oteti bisere. Izbezumljeno
je gledala muža kako joj prilazi. Natraške je bježala od njega, a rukama
priti-skala biserje na grudi. Došla je do ugla i, kad je smatrala da ju je
ulovio, okrene glavu lijevo pa desno, a oči joj sijevnuše. Spazi na stolu
nož, zgrabi ga strelovitom brzinom i kao izbezumljena zaviče:
Približi mi se, Antune, i pokušaj mi oduzeti bisere!
Nećeš živoj, nećeS! Evo ovim ću se nožem zaklati tu pred
tobom i pred svima, ali svojih bisera živa na dam iz ruku.
Grof Antun protrne i problijedi, a kako je bio plašljive naravi, počne
drhtati i preplašeno govoriti:
Regina, draga Regina, umiri se, neću ti učiniti ništa
nažao.
Okrene se vratima salona' te ugleda kapetana i gotovo sve mornare koji
su dotrčali na krikove i zapomaganje. Grofica Regina stajala je jo5 u
kutu. Lijevom je rukom držala bisere, a u desnoj joj je bio nož uperen
prema srcu. Iz očiju joj izbijala odlučnost, a iz lica spremnost da učini
ono najgore.
Slika je bila upravo strašna. Svi su, izbezumljeni od straha i groze, šutjeli
i nijemo zurili u groficu.
Kapetan se okrene vratima te strogo zaviče mornarima:
Tko vas je zvao ovamo? Smjesta svaki na svoj po
sao! — Obrati se grofici te joj s proračunatim smješkom
reče: — Gospođo grofice, ovu ste scenu odigrali sjajno,
mogla bi vam zavidjeti i najveća glumica na svijetu.
Grofica je ostala u istoj pozi te će odvažno kapetanu:
Zar vi mislite da ja to ne bih učinila kad bi mi se
tko usudio oteti, bisere? Vi ne možete shvatiti Što za mene
znači ovo blago!
Nije potrebno, gospodo grofice, na svaku odluku
suda može se podnijeti i žalba na viši sud. Gospodine gro-
fe, lijepo vas molim, pođite načasak sa mnom.
Grof izađe s kapetanom te svi odahnuše. Marija Tere-zija poleti do
grofice te će plačući:
Majko draga, majčice!
Knez sjede, grof Georg izađe na palubu, a gospodična Elza skine ruke
koje je cijelo vrijeme držala na očima, da ne vidi te strahote. Grofica
stavi nož na stol. Napetost je
282
živaca popustila, te je grofica sad držala glavu visoko, a bisere lijevom
rukom na grudima. Pošla je dugim koracima do boce s vodom, natočila
Čašu i naglo popila.
Marija Terezija potrči za njom.
Sjednite, majko, ja ću vam dati vode, umirite se!
Vidiš da sam mirna, da, uistinu sam mirna, jer
osjećam svoje bisere kako mi ugodno tište grudi.
Nije htjela sjesti već je hodala po salonu kao pobjednica, sretna i
zadovoljna što je pobijedila jačega protivnika.
Međutim grof je, polazeći s kapetanom u čamac, navratio u salon.
Sve će biti u redu, Regina — reče ženi. — Ja ću
predati žalbu na viši sud. Kapetan je dobar, pa će poći sa
mnom do odvjetnika koji će sastaviti žalbu.
Grof Antun išao je teška srca na sud. Stidio se da je on, grof Herber,
pogazio riječ. Ne donosi obećane bisere, već podnosi žalbu protiv svoje
rođene kćeri. A ona je u pravu, jer traži ono što joj pripada.
Predsjednik suda dočekao je grofa sa sucem koji je imao predmet Ane
Marije. Grof je bio postiđen te je rekao predsjedniku:
Moja žena ne pristaje da preda bisere našoj kćeri,
pa ulažem priziv.
Lijepo je to, gospodine grofe, vi na to imate pravo,
ali ja moram nasljednicu osigurati, zaplijeniti bisere i po
hraniti ih na sudu.
Grof problijedi jer se sjetio što se maloprije odigralo s njegovom ženom,
te reče:
Lijepo vas molim, ne činite toga, gospodine suce!
To bi moglo ubiti moju suprugu, gospodin kapetan bio je
prisutan sceni časak prije.
Moram, gospodine grofe. Tko će meni jamčiti za bi
sere ako viši sud potvrdi našu presudu, u što ne dvojim.
Grof ustane, udari se u prsa te reče:
Ja, grof Antun Herber.
Maloprije ste isto tako rekli da ćete donijeti bisere,
pa niste održali riječ već ulažete žalbu.
Grof ponikne glavom i reče:
Stidim se pred vama, a stid me i pred samim sobom,
ali sam morao popustiti pod pritiskom svoje žene! — Reče
kao za sebe: — Inače bi se bila dogodila strašna tragedija.
Kakvo god jamstvo želite, ja ću ga dati. Evo, polažem sto
tisuća forinti kao jamstvo da ću ispuniti svoju obavezu.
Suca je upravo presenetila golema svota koju je grof ponudio kao zalog,
te reče:
Dobro, položite obećanu svotu u korist nasljednice!
Hoću, gospodine suce!
Onda ćete potpisati obvezu da se nećete udaljiti iz
Šibenika dok viši sud ne riješi spor.
Grof pogleda kapetana, alt ovaj nije znao što bi odgovorio.
Ako nećete stanovati na brodu, možete se preseliti
u grad i prijaviti se sudu, da ste mu uvijek pri ruci. Ako
ne pristanete na takav zahtjev suda, ja moram pohraniti
bisere u sudsku blagajnu.
Pristajem na zahtjev suda, a ujedno vam dajem
časnu plemićku riječ da se neću micati iz Šibenika, već da
ću čekati odluku višeg suda.
XXIV
Sutradan je sudac pozvao pravnog savjetnika Ane Marije na sud.
Odvjetnik je poveo na sud Anu Mariju, Ranka i profesora Zvonarevića.
Sudac im je pročitao žalbu na
284
viši sud. Grof se žali protiv odluke kotarskoga suda da preda bisere
nasljednici, jer je uvjeren da oporuka njegovih predaka vrijedi samo ako
nasljednica sklopi brak s osobom koja je plemićkoga roda.
Ana Marija odgovori:
To nije zamisao moga oca, tvrdo sam uvjerena u to.
Imate potpuno pravo, gospođo, vaš otac bio je već
priznao oporuku pravovaljanom i otišao po bisere, ali je poslije
promijenio odluku.
Da, znam, majka nije pristala na to.
Sudac opet reče:
Gospodo, izvolite primiti sto tisuća forinti koje je
vaš otac položio uz obavezu da se neće udaljiti iz Šibenika
i da će poštovati odluku višeg suda.
Profesor Zvonarević reče sucu:
Bilo bi bolje da ste zatražili da se biseri pohrane u
sudu, jer vrijede milijun forinti.
Grof nas je preklinjao da to ne Činimo, a onda, go
spodine profesore, to je za sud velika odgovornost. Mi ne
mamo ni prave blagajne.
Ja sam to samo pripomenuo, gospodine suČe, ali
glavno je Sto kaže nasljednica.
Ja bih vjerovala u dobru volju svoga oca da i nije
položio ovu golemu kauciju, osobito zato, što je u zapis
niku pred svjedocima naveo i svoju časnu i plemićku riječ.
— Obrati se Ranku te ga upita: — Sto kažeš ti, dragi, da
li da uzmem novac?
Kako god ti hoćeš, Ana Marija! Meni je samo
žao što nećemo putovati prije nego što viši sud ne riješi
žalbu.
Gospođo Petričić, ja vam savjetujem, spremite no
vac, jer sam uvjeren da će viši sud u Zadru brzo riješiti
stvar u vašu korist.
285
Poslušaj, Ane, savjet gospodina suca! To je ogrom
na svota novaca! Ti to, dijete, ne znaš ni procijeniti.
Da vam iskreno kažem, dragi kume, ja ne znam vri
jednost novca. Za to će morati moj Ranko voditi brigu
dok ja ne upoznam život i s te strane.
Ana Marija potpiše da je primila novac i pruži ga Ranku da ga spremi.
Ranku su ruke malo zadrhtale, a lijepo mu se Čelo orosilo. Uzbudila ga
je golema svota novaca koju je spremao u džepove.
Sudac i osoblje suda te njihov odvjetnik gledali su i nehotice malo
zavidnim okom sretnoga mladića. Pred zgradom suda oproste se od
odvjetnika, te se Ranko sa svojom mladom Ženicom, u društvu profesora
Zvonare-vića, zaputi k roditeljima.
Lovro je radosna srca i ponosna držanja dočekao snahu i sina. Već se bio
pomirio s tim Što se Ranko premlad oženio. Profesor Zvonarević uvjerio
ga je da će Ranko uskoro nastaviti školovanje na sveučilištu.
Luče ih je blagoslivljala dok su ulazili u kuću. Milovala je sina i snahu,
obilazila oko njih i sretno se smiješila, te od uzbuđenja i sreće nije mogla
pravo ni govoriti. Čekao ih je prostrt stol. Bilo je tu u izobilju pečene i
kuhane ribe, suha pršuta, rakije, prošeka i obična vina.
Ana Marija bila je vrlo zadovoljna i sretna uz svoga Ranka, a kad je
malo kasnije došla i Leopoldina s gospođom Duboković, reče im:
Kad sam prvi put došla ovamo i ušla sama u ovu
sobu, Činila mi se premalena za moga Ranka. Gledajte,
Leopoldina, je li da je tu ugodno? Ja bih (u bila zado
voljna i sretna s mojim Rankom.
Na sve se Čovjek privikne, gospođo Petričić! — reče
gospođa Duboković.
Ana Marija pogleda gospođu Duboković te, sva sretna Što ju je ona
oslovila gospođom Petričić, odgovori:
Priviknuti se može, gospodo Duboković, ali ja sam
taj dom i zavoljela. — Obrati se Luci: — Sjećate li se,
majko, kad sam prvi put bila kod vas?
Kako se ne bih sjećala, drago dijete!
Je H da onda niste ni pomišljali da ću vam postati
snahom?
Nisam, dijete drago, ni u snu tako nešto mogla po
misliti.
Ana Marija se nasmiješi le se priljubi uz Ranka:
Mi smo se već onda veoma voljeli, je li, dragi moj?
Da, mila, voljeli smo se dok se još nismo ni
poznali.
Lovro je sjedio sa svojima, ali je svako malo izlazio da pogleda oko
kuće. Držao je stražu da tko ne pokuša pomutiti sreću njegove djece.
Leopoldina upita Anu Mariju:
Ništa nam još niste rekli što ste svršili na sudu.
Sud je meni dosudio bisere, ali je otac, po majčinoj
želji, uložio priziv na viši sud.
Znala sam, Ana Marija, da se tvoja majka neće
tako lako odreći bisera.
Pomislite, gospodična, grof je položio cijeli imetak,
kao jamstvo, da će udovoljiti nalogu višega suda, te da
će do odluke ostati u Šibeniku.
Dakle, djeco, onda ni mi ne putujemo dok se stvar
ne riješi.
Možda bismo mi mogli otputovati. Ja bih dala pu-
nomoc^vama, oče, da me vi zastupate na sudu.
Hvala ti, kćerko, ali ja to neću. Evo našeg prijatelja
i vašeg dobrotvora i kuma profesora Zvonarevića, neka
on za vas i tu žrtvu prinese.
Vrlo rado, draga Ane — reče profesor — ali to nije
zgodno. Ostani ti ovdje i sama uredi stvar, a ja ću za ne
koliko dana u Zadar da kod višega suda stvar požurim. —
Obrati se gospođi Duboković te je upita: — Imate li vi
dobru blagajnu ili škrinju u svom stanu, gospođo Dubo
ković?
Pa nešto bi se našlo, gospodine profesore. A zašto
vam to treba?
Nema smisla da Ranko drži tolike novce kod sebe.
Sto tisuća forinti, to je dvadeset šibenskih kuća!
Neću ja te brige, gospodine profesore, neka to
spremi gospodična Leopoldina!
Ne, to nikako neću. Ja ima dosta briga s novcima
koje mi je grof dao kao otpreminu. A zašto djeca imaju
roditelje? Neka novac spremi Lovre o svojoj kući!
Lovni prođe svega vrućina. Sto tisuća forinti nije šala. Ali svejedno reče:
Ja ću ga spremiti, samo neka se ne priča nikome da
je novac kod mene.
Ranko preda novac ocu, pa mu je bilo lagodno Sto se riješio brige. Nisu
htjeli čekati noći, te su se još za dana rastali od roditelja. Ranko je vodio
ispod ruke svoju ženu, za njima su išle gospođe, a straga je išao profesor
Zvona-rević s Lovrom koji ih je pratio do grada.
Na kućnom pragu stajala je Luče, mahala im, a sreća joj se zrcalila na
Hcu dok je gledala sretnoga sina uz dragu i umiljatu snahu. Rekla je
Lovni kad se vratio:
Kao da i nije, moj Lovre, kćerka onako velike go
spode!
Draga je i prijazna, kao da je prava naša domaća
žena.
Pa i jest, Luče, sad je naša.
Jest, Lovre, jest, dao im Bog svaku sreću!
Moli se Bogu i dat će Bog, moja Luče!
Ja bih veoma rado da nam povije unuče u našem
domu, ali opet žalim što neće odmah otputovati, da Ranko uči škole. Ma,
eto, moj Lovre, kaže i naš prijatelj profesor da nije sile, neka ih se
nagledam, neka mi se oči nagledaju njihove sreće.
E, neka, Luče, neka! Samo, evo, brinem gdje ću
dobro spremiti toliki novac.
Dobro ga zamotaj, Lovre, pa u konobu, u ono staro
bure, pribij krpu čavlima na dno i nitko se neće nikada
sjetiti da je ondje.
XXV
Dani su prolazili u mini i tišini, a Ranku i Ani Mariji u sreći i ljubavi.
Bio je već početak prosinca, a profesor Zvonarević pisao je iz Zadra da
stvar još nije došla na razmatranje višem sudu, te naveo: »Bojim se da i
neće prije Božića. Ovdje sam vidio dvaput pravnog savjetnika grofa Her-
bera.a
Ana Marija šetala je svakog dana s Rankom, a najdraža im je šetnja bila
do kuće Rankovih roditelja. Premda je bio prosinac, vrijeme je bilo
lijepo, a sunce toplo, pogotovu kad nije bilo bure. Dva puta posjetili su
svoj gaj i ostali dugo u njemu jer su se tu sjećali svojih sretnih časova.
Čupali su korov, Čistili ga od lišća koje bi vjetar donio, a od milja su išli
od stabla do stabla, te se toliko zanosili da su htjeli brojiti lišće na
mirtinu grmu. Bili su sretni jer ni najmanji vjetrić nije mogao omesti
njihovu ljubav, a s njom i sreću. Izmišljali su imena svom budućem
djetetu. Ranko je želio djevojčicu.
— Ne, dragi, ja hoć— u dječ— aka, lijepog i milog kao Što
je njegov otac, a zvat ć— e se Miljenko.
— Ja hoć— u djevojč— icu, tako dobru i tako lijepu kao ti,
a ime ć— u joj dati Mirta. Slažeš li se, Ana Marija, da se
zove po našem cvijetu mirti?
— Slažem se, dragi, ali badava ti želja za kć— erkom jer
ja osjeć— am da ć— e biti dječ— ak. Naš dječ— ak, sin naše
ljubavi,
je li, dragi moj?
Pred Božić pošla je Ana Marija da kupi božične darove za svoje najbliže.
Za kapetana je pronašla težak zlatan sat i lanac, te dala na njemu
napisati; »Spasitelju naše sreće!« Za Lovru i Luču izabrala je vrijedan
dar, a Luci je kupila topao rubac da je bura ne propuše kad im svako
jutro donosi sve potrebno u kuću. Lijep zlatni sat našla je i za svoga
Ranka i za profesora Zvonarevića, a nije zaboravila ni svoje Leopoldine,
ni gospođe Duboković. Kad je kapetanu slala dar, poslala je uz put sestri
narodno odijelo, majci krasan vezeni rubac, a ocu veliku narodnu tkanu
torbu. U pismu je zamolila kapetana da primi od nje uspomenu, a ove
darove neka preda njezinima, ali neka ne znaju da su darovi od nje.
Kapetan je došao da joj čestita Božić. Bio je vrlo obradovan lijepim
darom. Ništa nisu govorili o njezinima, samo je kapetan rekao:
Toliko sam darove ispremiješao da vaš otac misli da
je dar od majke, majka drži da je od oca, a sestra misli
da je dobila dar od roditelja.
Volim ih, gospodine kapetane, iskreno ih volim. Za
što su se žalili zbog bisera, pa ja ništa drugo ne tražim a
oni su tako bogati!
Pogleda Ranka i sretno se nasmiješi:
Čudit ćete se, ali ovog svog miljenika volim iznad
svega.
Poslije Božića Ana Marija otišla je s Rankom na poštu. Došlo je pismo
od profesora Zvonarevića iz Zadra, u kojem javlja:
»Konačno će u siječnju stvar doći pred sud! Predsjedniku sam Vijeća sve
razjasnio i on je uvjeren da je Ana Marija u pravu, ali je dodao: »Ništa se
ne zna do svršetka, jer zasjeda Vijeće trojice.«
Dok se vraćala s pošte, susrela se sa sestrom. Ana Marija je prva opazila
sestru te je zovnula:
Marija Terezija, Marija Terezija!
Ova zastane. Casak se kolebala, a onda pojuri sestri u zagrljaj i reče:
Ana Marija, mila moja Ana Marija!
Pođi, Marija Terezija s nama!
Kako ću, sestro? A majka, otac?
Dođi sestrice, nije grijeh da posjetiš prezrenu se
stru.
Ranko je stajao po strani i promatrao sestre, a Ana Marija reče:
Dođi, mili moj, pozdravi se s Marijom Terezijom!
Zdravo, Marija Terezija! Zdravo!
Marija Terezija malo zastane, a Ana Marija nadoda:
Da, da, sestro, zdravo, Ranko je moj mili muž.
Uhvati sestru za ruku.
Sretna sam, mila moja, veoma, veoma sam sretna.
Idem časak s vama, da pozdravim Leopoldinu.
Da vidiš naš sretni dom i da pogledaš kako sam ja,
uz pomoć Leopoldine i Rankove majke napravih lijepu
kolijevku za svoga sinčića koga očekujemo.
Ne sinčića nego djevojčicu, lijepu kao Ana Marija.
Ne, Ranko, ja sam ti rekla, bit će sin.
Dobro, mila, dobro, neka bude Što Bog da, samo
neka si mi zdrava ti i ono što će doći.
Leopoldina se začudila kad je ugledala Mariju Tere-ziju, a ujedno i
obradovala što je može zagrliti.
Ja sam je vidjela, Leopoldina, i jednostavno sam je
dovela da vidi kolijevku moga sina.
Ana Marija joj pokaza svoj dom, a Marija Terezija primijeti da iz svakog
kutića viri sreća i zadovoljstvo.
Sestra je gotovo nije ni slušala, već je svaki čas pogledavala Anu Mariju
i Ranka pomišljajući: »Kako su lijepi oboje, kako se vole!«
Ana Marija nije mogla više ničim prikrivati trudnoću, a nije ni trebalo jer
joj je taj ures predivno stajao. Nije ispitivala sestru o roditeljima jer je
2nala da joj nisu oprostili. Samo je vrlo mala iskra nade tinjala u njoj da
će joj jednom oprostiti.
Ovdje moj Ranko uči. Znaš, Marijo Terezija, on će
ići na sveučilište, pa se već priprema! Zar ne, mili moj?
Da, Ana Marija, ali to ne zanima tvoju sestru, pri
čaj joj radije o sebi!
Nju to zanima, ona voli mene, znam ja to. Zar ne,
Marijo Terezija?
Volim te, draga Ana Marija, a život mi je neveseo
bez tebe. Znaš kako je kod nas, tu smo sada primorani
živjeti, a znaš, što se mora, to je teško.
I mi bismo već bili u gradu. Moj Ranko bio bi na
sveučilištu, ali i mi smo primorani živjeti ovdje, ti znaš
zbog čega.
Sad moram kući da majka ne brine zbog mene.
Da, da, Marija Terezija, ugađaj joj, ti si joj sad je
dina ljubav.
Ona još uvijek voli tebe, Ana Marija.
Ja vas također sve volim, ali čim vi ne volite moju
liuhav „knravljam sve. Da li ga i ti, Marija Terezija,
— Zašto, Ana Marija, stavljaš sestru u takav položaj?
reče Ranko.
Marija Terezija kao da je prečula Rankovu napomenu
te samo odgovori:
Ne, sestro, ne mrzim ga, nisam ga mrzila ni onda
kad te svu mokru držao u naručju i vikao: »Tko hoće biti
mrtav, neka dođe da mi je otme!« Bila sam srcem već onda
uz vas. Kad sam onog dana, kad smo došli po tebe, vidjela
vašu veliku ljubav, postao mi je mio.
Kako si dobra, draga Marija Terezija!
Vidim da ste vas dvoje uzvišeno savršenstvo lju
bavne sreće i životne radosti.
Pogodila si, sestro, ja sam toliko sretna i držim da
moja ljubav nema ni početka ni svršetka. Sretna sam i pre
sretna što mogu ljubiti njega.
Ranko privine Anu Mariju k sebi. Zaboravio je se-strinu prisutnost te
reče ženi:
Srećo moja, živote moj, ljubavi moja draga, ti vječ
no drago, milo sunce, svjetlo očiju mojih, rastopit ću se od
ljubavi za tobom!
Htio ju je po običaju dići u naručaj, ali će Ana Marija iz zagrljaja:
Ne, ljubavi moja, on znaš, naš sinčić, kuca mi već
pod srcem, on to brani. Marija Terezija, ti plačeš? —
obrati se sestri.
Da, sestro, ja plačem nad velikom vašom ljubavi, ja
tu sreću neću nikad doživjeti.
Ništa se ne zna, Marija Terezija! — reče Ranko.
Znam ja, Ranko, znam već unaprijed. Nemam ja
narav kao Ana Marija. Kod mene je jači razum nego
osjećaji.
Onda ti potvrđujem da uistinu nećeš, jer ne možeš
osjetiti božansku sreću ljubavi.
— Zbogom, sretnici mili, ja moram poć— i i živjeti
otmjenim životom konlese, da tražim sreć— u i ljubav među
onima koji su meni ravni. Znaš, Ana Marija, to meni nije
teško ni zbog naših ni zbog moje naravi.
— Onda ć— eš i ti biti na svoj nač— in sretna! — reč— e
Ranko.
— Pravo kažeš, Ranko! Sad uistinu bježim. Bojim se
da se ne zarazim, jer od vas odišu sreć— a i ljubav. Ta vaša
silna ljubav i njena snaga toliko pale da može izgorjeti
svaka otmjenost.
XXVI
Kad se grof, koji je otišao s kapetanom na sud da uloži priziv, prilično
kasno vratio na brod, našao je groficu joS uvijek uzbuđenu. Pojavio se u
salonu sav utučen i posti-đen, sjeo kod vrata i rekao:
Zar vi još niste objedovali?
Marija Terezija, koja je stajala kod stola između kneza i grofa, reče:
Ne, oče, neprilika za neprilikom, danas opet
taj sud!
Grofica je hodala po salonu. Nakon nekog vremena zastane, nasloni se
na stijenu i poče neprijateljski promatrati grofa.
Regina, Čuj me, Regina! — reče joj grof Antun
uznemireno.
Grofica se trgne te se povuče dublje u kut.
Regina, zašto me gledaš tako strašno strogo,
upravo neprijateljski? — upita je grof.
Mrzim te i prezirem jer si me htio orobiti! Znaš,
orobiti, a ne opljačkati, pokrasti. Orobiti.
Prestani, Regina, mislio sam da činim ono što je
najbolje za tebe.
To da je dobro za mene! Oh, ti si lud kad mi tako
govoriš. — Opet se uhvati za njedra gdje je držala bisere, te reče: —
Mene si htio lišiti toga užitka, cara i ljepote! Meni, svojoj ženi, htio si
oduzeti najljepše dragulje carstva i predati ih kome? Kome? Jednoj
ribarevoj ženi, nekoj Petričićki!
Regina, ona je naše dijete, to pripada njoj.
Grofica se opet razljuti te poviče:
Dosta mi je tvoga razlaganja! Reci što si uradio?
Regina, umiri se, pokazao sam da te volim. Tebi
za volju i ljubav do srži sam se ponizio. Posramljen sam
pred ljudima, sebe se stidim jer sam pogazio zadanu riječ.
Ustane, približi se ženi i reče joj:
Ne samo što sam pogazio svoju riječ već sam mo
rao zanijekati i ono što sam svojom rukom potpisao. —
Sjedne i ponikne glavom, te reče kao da sebe kori: — Da,
i to sam učinio! Ispao sam lažac, ja, grof Herber! Sigurno
sain to učinio prvi od svoga roda.
Reci mi Što si uradio, jer znaš da ja od svoga ne
odustajem! — reče grofica oštro kao da prijeti.
Samo da bude mir među nama! Sva ta poniženja
Što sam ti čas prije naveo doživio sam kad sam predao na
sudu žalbu da neću izručiti bisere svojoj kćerku, jer se
udala za običnoga građanina.
Grofici padnu ruke uz tijelo, a napetost popusti. Ona se lagano približi
grofu te mu reče:
Antune, golema strava i neopisivo težak teret pao
mi je sa srca. Takva bol zahvatila mi je cijelo tijelo da
bih sigurno poludjela da me u podsvijesti nije držala po
misao: »Ako poludiš, Regina, biseri neće više imati draži
za tebe.« — Okrene se prisutnima te će tiho: — Ovih
nekoliko sati držala me jača bol i veća strava — stid me to i priznati kao
majku — da, groznija bol nego onda kad je Ana Marija pobjegla.
Sad prestani o tome, molim te, radi ljudi na brodu,
radi kneza, radi grofa i radi ovog našeg djeteta. — Grof
ustane te reče usiljeno se smiješeći: — Gospodo, tako je!
Tok života zaustavlja se samo smrću, a mi smo živi ljudi.
— Obrati se više knezu nego grofu te, još uvijek postiđen
i uzbuđen reče: — Naš narod ima lijepu poslovicu: »Tko
ima djece, ima radosti i žalosti s njima.« Žalim vas, pri
jatelji, što i vi zbog naše obiteljske neprilike malo trpite.
Evo, na primjer, sigurno ste veoma gladni?
Ali dragi grofe — reče knez — nije ni spomena vri
jedno što ja trpim, iako trpim mnogo, vrlo mnogo. — Knez
se snuždi, no digne glavu te nastavi: — Volio sam i još
uvijek volim Anu Mariju, a slika naših zaruka ne izlazi
mi nikako iz sjećanja.
Gospodo, izvolite, sve je spremno! — javi se Marija
Terezija.
Razgovor se uz jelo nije razvijao, samo je grof Georg, kao i uvijek,
hvalio jelo:
Izvanredno! Sjajno! Kakav ukus!
Grof je mnogo pio i upravo silio i druge da piju, te je društvo nakon pića
malo oživjelo. Kapetan se vratio kad je objed bio gotov, te će ulazeći:
Ja sam jeo, samo ću vam se pridružiti uz ovo dobro
vino.
Kao da -:-e ništa bilo, on poče ispitivati što su jeli,
Te još bolje kod jednog prijatelja, a da ste, ■>m, jeli biste po
domaćem. ;e, gospodine kapetane, vratiti jer nisam og stanja grofice.
Vidio samt A da bi se izbjegla katastrofa, predložio
sam žalbu, premda sam na strani vaše kćeri — reče kapetan povišenim
glasom te će grofici: — Dakle, nama, gospođo grofice, nije suđeno da
napustimo Šibenik.
Sto, zar ne putujemo? — upita grofica preplašeno.
Da, Regina, to jest, nekoliko dana moramo ostati,
tako mora biti zbog žalbe — reče grof rastreseno. — Sve
ću ti u tančine ispričati.
Gospođo grofice, neće nam biti dosadno. Ići ćemo
na izlete, loviti ribe, rakove i spužve pa, ako želite, i bi-
sernice, ja se u sve razumijem.
Hvala vam, gospodine kapetane, vi pričajte i zabav
ljajte se, a ja idem malo leći da se umirim i ojačam.
Grofica se povukla u svoju kabinu, a drugi su ostali da piju vino i kavu.
Marija Terezija promatrala ih je neko vrijeme, a osobito joj je bila čudna
gospodična Elza koja je cesto držala čašu, pila i govorila:
Pa naravno, to se razumije samo po sebi.
Nitko se nije na nju osvrtao, ali kad je počela klimati glavom, a pogled
joj postao mutan, odvela ju je Marija Terezija u njezinu kabinu. Ležeći u
krevetu, govorila je gospodična Elza:
Koliku je prašinu uzvitlala ta naša Ana Marija svo
jom egzotičnom ljubavi. I ja sam voljela i bila voljena, ali
jednoga dana zbogom Elza, zbogom i nikad više! Marija
Terezija, oprosti, dijete, ali ja sam danas malo previše guc-
nula onog dalmatinca. Ali nisam pijana, nisam, samo me
smotalo to divno vino.
Vidim, gospodična, vidim, samo se odmorite!
Da samo malo, jedan časak, evo mene . ..
Zaspala je sva preplašena što je u vinu zamalo odala
tajnu svoje ljubavi.
Marija Terezija vrati se u salon. Upravo je s užitkom
promatrala kako se zabavljaju njezin otac, knez, grof i kapetan.
Sutradan je grofica izišla na palubu te je šetajući razmišljala: »Moramo
ostati, jer je sud zabranio da krenemo odavde dok viši sud ne riješi čiji su
biseri.« Trgne se te kao izvan sebe reče: »Moji su, moji i moji ć“e ostati!
Kolebala sam se da ih dam kneginji od Macklenburga, a kako bih ih dala
jednoj Petričićki? Ne dam ih živa iz svojih ruku, toliko ih volim, tako ih
strastveno obožavam, tako me dragaju i miluju da ću uz njih pomalo
zaboraviti na svoje izgubljeno ljubljeno dijete.«
Život na brodu tekao je mimo, te je bilo malo uzru-javanja jedino onog
dana kad su odlazili knez i grof Ge-org. Knez je govorio:
Moja vlada javlja da su zaruke razvrgli uslijed bo
lesti zaručnice. Ja više nisam zaručnik Ane Marije.
Grof Georg je dodao:
Grofice, ja se nadam da ću se vratiti. Samo je jedna
Marija Terezija, a ona je tako dražesna!
Ja sad ne marim ni za što, dragi grofe — reče gro
fica Regina — samo čuvam svoje blago. Ah, dragi moji
biseri! Borit ću se, grofe, i zbog toga nisam sposobna da
razmišljam o budućnosti moga djeteta.
Odvjetnik je Često dolazio na brod i najviše razgovarao s groficom.
Uvjeravao ju je da će zahtjev Petričiće-vih biti odbijen i da će biseri
svakako ostati u grofičinu posjedu.
Grofica se tome veselila te se hvalila pred mužem i kapetanom:
Odvjetnik kaže, da ćemo uskoro otputovati, stvar je
sigurno dobivena.
Dobro, Regina, kako god sud riješi, ja se pokora
vam. Radi tebe se veselim, neka ti ostanu biseri, ali već
298
sam ti rekao, Regina, nekoliko puta: pravo je na strani naše Ane Marije.
Ja sam ti, Antune, isto tako rekla i potvrđujem da
je na strani Ane Marije, ali ne i gospođe Petričić.
Dobro, Regina, nećemo sad razgovarati o tome, do
sta je bilo, ali pripremi se na najgore! Razumij me, ja,
tvoj muž, neću ti dirati u bisere, obećao sam ti to, dapače
si me vezala zakletvom.
Hvala ti, Antune, znala sam da si dobar, ti si moj
dragi, dobri suprug!
Jesam, Regina, da, jesam, dobar sam. Ali sam uvi
dio i uvjeren sam da sam Čovjek bez energije a što je naj
gore, nemam jake volje. Regina, pogazio sam riječ, a time
izbugio i svoju čast.
Šuti, Antune! Pred kime si je izgubio? Kome si za
dao riječ? Da li su ti ljudi grofovi i plemići, ravni tebi?
Kapetan pogleda groficu:
Istina je, nisu plemići.
No, vidiš, i kapetan to tvrdi.
Da, grofice — reče kapetan — no ako nisu grofovi,
časni su i pošteni ljudi.
Grofici je bilo malo neugodno, pa slegne ramenima, mahne rukama i
reče:
Ja nisam mislila, gospodine kapetane, da su nepo
šteni.
Tebe, Regina, — reče grof Antun — naš odvjetnik
uvjerava da će stvar biti povoljno riješena u našu korist?
Da, Antune, on dapače tvrdi da je sve poduzeo i
da je u tome uspio.
Dobro je, ali recimo da tamošnji sud potvrdi osudu
ovoga suda?
Grofica pogleda grofa otvorenih očiju i usta.
Kako onda, Regina?
299
Ne, ne, neću, ja ne znam, nemoj me plašiti!
Rekao sam: ne, ali sud će ovaj put, Regina, biti ne
umoljiv.
Da, da, grofice — javi se i kapetan — ne zastaje on
pred plačem i prijetnjama.
Grofica problijedi i upita:
Gospodine kapetane, zar nema i nad ovim sudom
još koji viši sud?
Nema u ovoj stvari, gospodo grofice.
Grofica ustane te odlučno reče:
Sto da strahujem kad znam da će biti sve kako tre
ba. Ali, opet vam kažem: Ja ih ne dam sa svoga tijela.
Uzet će ti ih viša sila!
Strašno, ah, strašno! Zašto mi, nakon tolikih patnji
to govoriš, Antune?
Moram, Regina, to mi je dužnost. Bisere ćemo mo
rati predati, pa makar ti izgubila i život, ja ti neću moći
više pomoći. Da, dobro si rekla: strašno! A bit će još stras
nije! — Grof se obrati kapetanu: — Vi znate oporuku
moje prababe, vama sam je već pokazao.
Da, čitana je i na sudu.
Baš zbog toga, a vi ste u sve upućeni, vi jamčite da
će brod ostati u Šibeniku dok smo god mi na brodu.
Sve ja to znam, gospodine grofe.
Meni je pred vama neugodno jer izgleda kab da ja
mislim prevariti svoju kćerku. v
Kako bih rekao, gospodine grofe, to su vaše stvari,
■ja se u to ne miješam, ali sam uvjeren da ćete se nalogu
suda pokoriti.
Znam Što biste htjeli reći, ali se ustručavate. Nije ni
potrebno. No kad sud dodijeli bisere mojoj supruzi, ja ću
dati svojoj kćerki novaca za odštetu. Stalo mi je da me dr
žite poštenim čovjekom.
Razumijem vas, gospodine grofe.
Drago mi je, kapetane, ali moja supruga obožava
taj obiteljski nakit, pa ne želimo da on dođe u ruke oso
bama koje su ispod našeg društvenog položaja.
Grofica je nestrpljivo gledala muža te će srdito:
Sto si tako sitan i upravo kukavan, Antune? Što se
ispričavaš gospodinu kapetanu? On je čuo i vidio sve, a
ja ti opet kažem: Ja ih ne dam, i nema te sile koja će mi
ih oduzeti!
Grofica ustane i ode na drugi kraj broda. Kapetan se ispriča poslom, a
grof Antun pode za groficom te joj reče: —- Zašto se odmah uzrujavaš,
Regina?
Sto se ti toliko ispričavaš tome kapetanu? Ti
mu time upravo priznaješ da je pravo na strani Ane
Marije.
Regina, opet počinjemo o tome! Mene će uništiti ta
borba s djetetom i to čekanje na odluku višeg suda. Re
gina, ja je još ne mrzim, premda je strašno ponizila rod
Herberovih.
Tko ti kaže da je ja mrzim? Ja ću je polako zabo
raviti jer smatram da nije vrijedna naše ljubavi, ne bismo
o njoj smjeli ni govoriti.
Ja to izbjegavam, Regina, ali me ti nagoniš na to
tim biserima.
Grofica se sva izobliči i reče:
Kako mi smiješ tako reći: ti biseri! Vrijeđa me, boli
me ta riječ i ponizuje. Ti biseri!
Grof priđe bliže i nježno zagrli ženu:
Draga moja, sve ću ti učiniti što želiš, prodat ću
pola imanja, svaku želju, znaš, Regina, svaku ću ti želju
ispuniti, sve smiješ zaželjeti i svaku pomisao možeš sebi
udovoljiti.
Grofica se odmakne od muža, pogleda ga i naglo reče:
A što zauzvrat želiš od mene, Antune? Govori!
Znam, hoćeš da joj oprostimo i da njega priznamo za
sina.
Ne, Regina, ne mogu ja gaziti tradiciju grofova Her-
berovih.
Pa onda, Što drugo?
Regina, svršimo sa svim tim, otputujmo odavde!
Ja sam za to, Antune, ovoga Časa! — reče grofica
veselo.
Možemo, Regina, još danas, daj se žrtvuj i predaj
ono što stvarno pripada Ani Mariji!
Odlazi od mene, Antune, i ne govori mi to nikad
više! Ne dam, i opet ti ponavljam, ne dam, pa kud puklo
da puklo! Oni su moji i do smrti će ostati moji.
Kako si znala Što ču reci?
Neču ništa više da čujem. — Zatvori uši te ponovi:
— Zabranjujem da mi govoriš o tome!
Sad ću ti reći poslednji put, Regina! Znaj, svega je
i meni dosta, ja neću poduzeti ništa više, dobiješ li ili iz
gubiš na sudu!
Sramota je što tako govori jedan grof Herber, tajni
savjetnik njegova veličanstva kralja! Zar je nama potrebno
natezati se s ovim sudom? Tebi, grofu i vlastelinu? Uradi
nešto, pokaži se tko si i što značiš.
Ne mogu, Regina, i neću, jer mi to ne leži u naravi.
Neću ih dati, znaj.
Hoćeš, ako sud odredi!
Radije ću ih baciti u more, neka svrše gdje su
svršili i kraljičini ako već ne budu moji!
Možeš, ali sud će te zatvoriti, a ja ti se kunem da
ću dati sve sudu što traži, pa makar ostali i siromasi! Ni
šta me neće smetati sramota Što će grofica Regina Herber
biti zatvorena.
Grofica je dugo gledala muža, puna grožnje, i strave, te mu reče:
Zar bi ti, Antune, uistinu dao da mene ovi divljaci,
ovi nitkovi strpaju zatvor?
Kunem ti se grobom svojih pređa, ako učiniš išta
što zakon brani, mirno ću to gledati.
Zašutjeli su. Napokon grofica reče:
Dobro, Antune, što si mi to otkrio!
I ode od njega.
XXVII
Božić su proveli tiho i mirno, nije bilo nikakvog osobitog veselja, ali nije
bilo ni zadjevica. Jedino je grof bio raspoložen. Pričao je kao što govori
čovjek koji vjeruje da je svojim riječim popravio naneseno zlo, te time
opravdao sebe i grižnju svoje savjesti.
Grofica je bila Šutljiva i mrka. CeŠće je pogledavala grofa te sama sebe
pitala: »Otkud je smogao toliko odlučnosti i snage te se zakleo
grobovima svojih preda? To je učinio prvi put, strah me, mogao bi
održati riječ.«
Na Božić je grofica ostala na brodu, a grof otišao sa kćerkom u crkvu.
Na povratku grof reče kćerci:
Marija Terezija, ono nam ususret dolaze oni, je li?
Ah, dijete moje, vratimo se, ne znam, ne smijem ih su
sresti!
Dobro, oče, prođimo ovuda.
Da znaš, dijete, kako sam se uzrujao! Zašto sam
takav? Pa ja sam ipak grof Herber.
Ne znam, oče, Što da vam na to odgovorim, vi znate
Što činite.
Marija Terezija, je li da je ona predivna? Oh, i — Dobro, dobro,
gospodine doktore.
naše izgubljeno dijete! — Bilo je već sve aranžirano za nas.
D3) očei oni su oboje divni, milina ih je gledati. — Je li već
sve svršeno u našu korist?
Zašto se to baš meni moralo dogoditi? Bože nn Odvjetnik se silom
nakašlja i reče:
zbog čega si me kaznio? Ja mislim da nisam tako a _- još nije, gospođo
grofice.
Kako bih bio presretan otac da je udata za muža rav — A hoće li biti, to
mene zanima, doktore,
sebi! Moje drago nesretno dijete, kako te samo lijepo r — Bilo bi već
sigurno da se nije umiješao onaj profe-
to tvoje materinstvo! 'r Zvonarević.
Da> oče, lijepa je i u tome. Ja bih je od drage — Kako umiješao?
najradije grlila i milovala, a oči mi se nikad ne bi zasii — Upoznao je
predsjednika suda s cijelim predmetom,
gledajući ih. Gledajte, OČe kako se lijepo i milo smij<ovaj je odredio
drugo vijeće da riješi tu stvar.
jedno drugome i kako je on pažljivo vodi! — Sto to znači, gospodine
odvjetnice? — Grofica usta-
Marija Terezija se zamisli, ne skidajući pogleda s nj te napravi dva-tri
koraka po salonu, problijedi i ponovi:
pa ^ si kontesa Herber! - Sto to onda znači? Znate li vi koliko je to
važno za
Jesam, oče, znam, ali oni nas ne vide. sne?
Molim te, dijete, majci ne reci ništa o tome, ona — Gospođo grofice, ja
sam sve poduzeo, trudio sam
opet strašno razd'ražena, pa bi bila još više. . ali što nije u mojoj moći,
nije! — Pogleda groficu i reče
Opažam ja to, oče! Budite bez brige, previše vole: — Sud je konačno
ipak sud.
svoju majku da bih je žalostila! Grofica se *&<xi i reče lagano, riječ po
riječ:
O polovici siječnja na brod je došao odvjetnik sa — Onda bi to moglo
za mene ipak propasti, liom da govori s grofom i groficom. Grof će mu
odn — Moja je dužnost, gospođo grofice, da vas na to pri-
, , ivim.
nakon pozdrava:
Vrlo ću rado isplatiti svako vaše potraživanje, Grofica opet sjede,
uzdahne i reče:
ne želim o toj stvari ništa više čuti! Sve sam prepustio s1 — Strašno,
strašno, a ja sam bila tvrdo uvjerena da će
joj supruzi. d riJeiiti »i sP°r u n»ju korist.
Ispriča se da mora na poštu. Grofica se obveselila < — Kažem vam,
radije računajte, gospođo grofice, kao
vjetniku jer je vjerovala da je donio dobru vijest. je proces za vas
izgubljen.
Baš sam se ujutro vratio iz Zadra. More je t Grofica opet pogleda
odvjetnika te kao izvan sebe
ita-
vrlo nemirno, ali sam se zuno, da vam javim.
D«gu!ji i struri I
Onda je sigurno vrlo dobro za našu stvar, gospod Recite mi otvoreno:
možda je već gotovo?
odvjetnice. J°Š nije' 8°sP°đo grofice, poštenja mi!
Sjajno je stajalo, gospođo grofice. Tajnik je vij — Dobro, gospodine
doktore, pa zar nema nekoga
naš čovjek, ja sam sve uredio, nisam štedio. 'Je Jačl od t0S vašeg višeg
suda?
Predsjednik je vrlo korektan i nepristupačan sudac.
Briga mene za njega, recite mi tko može utjecati na
sud!
Budući da Dalmacija spada po carevinsko viječe u
Beču, to svakako iz Beča može doći uputa, dapače i pri
tisak na sud.
Zašto mi to niste prije rekli? Ja imam u Beču od
lične veze, te sam uvjerena da će oni sve poduzeti da se
spor riješi u moju korist.
JoŠ nije kasno, gospođo grofice.
Ne dao Bog da je kasno jer je to za mene životno
pitanje.
Rekao sam vam svoje. Grofice, budite spremni na
najgore!
Odvjetnik ustane te se ispriča da se ne osjeća dobro od puta po
uzburkanom moru.
Grofica je ostala sama i vrlo uzrujana. Odvjetnik ju je strašno uznemirio
i prepao. Razmišljala je: »Pripremite se na najgore! To je rekao. Grozno,
neću na to ni misliti, neću, ali moram, previše mi je stalo do tog mog
blaga. Da, obožavam ga, osjećam, ulazi mi u krv, a preko krvi širi se u
svaku česticu tijela. Moram pogledati bisere, osjećam potrebu da ih
vidim i pomilujem, goni me neka sila snažnija od želje žednoga da se
napije vode.«
Ode iz salona u svoju kabinu, otvori ormar, izvuče bisere i stavi ih sebi
na vrat, te se stane milovati njima i opet promatrati zrno po zrno.
Uto ude Marija Terezija u njezinu kabinu. Reče joj, da se otac vratio iz
grada. Grofica spremi veoma nježno bisere, dođe u salon i nakon kratke
stanke upita muža:
Antune, imamo li mi u Beču novaca?
Grof je radosno pogleda te joj smiješeći se reče:
Kako ne, draga Regina, koliko god želiš!
Nije mi potrebno mnogo, Antune, samo dvadeset
tisuća forinti.
Oho, Regina, pa to i nije baš malo. Ali ništa, mila
moja! Rekao sam ti, budi vesela, udovolji si svakoj želji.
Lijepo te molim, Antune, napisi dvije doznake po
deset tisuća forinti.
Sutra ću ti pripraviti! Ili ne, evo začas ću napisati
na Gradsku bečku banku.
Antune, jednu ispostavi na grofa Trieglera, a drugu
na baruna Kirschnera.
Rekao sam ti, draga, da ću ti svaku želju ispuniti,
ali držim, ako želiš što nabaviti, da ćeš preko ove dvojice
vrlo mnogo platiti.
Dao si mi, Antune, slobodu, pa se ne miješaj u
moje nabave!
Odmah nakon večere grofica se povuče. Dugo u noći kod nje je gorjelo
svjetlo. Dugo je razmišljala dok nije skovala plan i stvorila odluku, te
sastavila pisma:
»Dragi grofe Triegleru!
Kad mi je bilo najljepše i kad sam življela bez ikakvih briga i neprilika,
često sam mislila na naše zajedničke zabave u Beču, a vaša srdačnost
ostala mi je u najugodnijoj uspomeni. Nisam lani u to doba ni pomišljala
da ću doživjeti strašnu tragediju sa svojom Anom Marijom. Moje je
nesretno dijete žrtva obmane prostog i primitivnog mladića, te je još i
danas pod njegovim utjecajem.
Već sam dugo sumnjala, a danas sam pouzdano doznala da taj mladić
nije sasvim normalan.
On mene najviše mrzi zato što sam ga pokušala progoniti zbog otmice
moga djeteta. Nije mi stalo Što me, mrzi, ali mi ugrožava život. Ja ovdje
moram ostati zbog procesa čiji ishod očekujem. Danas sam se obratila
barunu dru Hugi Kirschneru za intervenciju u mome procesu.
A vas lijepo molim, dragi grofe, da zaštitite život vaše dobre znanice od
ovoga divljaka! Molim vas da pošaljete ovamo četiri-pet povjerljivih
ljudi da mi stoje na raspolaganju u svemu Što će mi trebati.
Ujedno ih u sve uputite, a bilo bi dobro i da su opskrbljeni posebnim
opunomoćjima za slučaj potrebe. Znam da nije potrebno da ja, slaba
Žena, upućujem znamenitoga šefa tajnoga redarstva naše prijestolnice u
Beču.
Prilazem vam doznaku na deset tisuća forinti. Dajte ljudima za put, a
drugo podijelite među potrebne siromašne aristokratske obitelji!
Očekujem hitnu pomoć i spas od svoga dragog prijatelja. Vaša odana
Regina grofica Herber.«
Drugi list je napisala barunu Kirschneru:
»Dragi barune!
Poznato vam je kakvu sam tragediju doživljela sa svojom kćerkom, koja
je pala žrtvom jednoga mladića, stid me priznati, običnog ribarskog
lovca bisernica. Poznati su vam moji biseri za koje sam se preplašila da
ne počnu gubiti sjaj, te sam od svibnja pa gotovo dosada posvetila svu
pažnju da im poljepšam sjaj, a to znači čar i ljepotu.
Vama je sigurno poznato da se za moje bisere interesira Njezino
Veličanstvo naša carica i kraljica Jelisava. Moja kćerka, koja je sasvim u
vlasti toga mladića, traži putem suda te moje divne bisere. Kotarski sud
dodijelio joj je te bisere na temelju nekakve oporuke naše prababe. Ja
sam apelirala na viši sud da tu presudu poništi. Ćula sam od svoga
odvjetnika da su suci skloni da osudu potvrde u korist moje kćerke, a to
zapravo znači, ne u njenu korist, već u korist ovih ribara koji su očarali
moju kćerku.
Stvar se nalazi u Zadru i za mene je vrlo hitna. Uvje-308
rena sam da ćete se vi, dragi barune, zauzeti da taj nakit ne dođe u ruke
ovim otimačima.
Ovom zgodom prilazem vam doznaku na deset tisuća forinti da ih
podijelite potrebitima. Nadam se sigurnoj j brzoj intervenciji, što znači
zaštiti našega staleža pred gi abljivcima.
Mnogo će vam za sve to biti zahvalna i ostati vaš vječiti dužnik vaša
Regina grofica Herber.«
Uzdahnula je kad je ta pisma završila kao da joj je odlanulo, a neka
sigurna nada zrcalila joj se na licu.
Ustala je i izišla na palubu. Sve je mirovalo, samo se čulo kako sitni
valovi udaraju o brod. Grofici se činilo kao da valovi kore brod
zapljuskujući ga, te je razmišljala: »Nećemo vam dugo smetati, vi
nemirni valovi, uskoro ćete moći ploviti nesmetano do obale i ondje se
razbijati. Da, imate pravo, predugo smo tu usidreni i ograničujemo vam
slobodu. Otkad smo već mogli otputovati! Oh, kako sam bila nesmotrena
te se toga prije nisam sjetila, ja koja imam tako moćne prijatelje! Oh,
lude li mene! Svemu je kriv taj moj muž! On jest i ostaje slabić i
mekušac. Hoće sve samo bez buke i uzrujavanja, a zakon mu je iznad
svega. Kakav zakon! Kakav sud! Zar taj privincijski sud da je
mjerodavan grofovima Herberovima? Kako se samo nisam prije sjetila
grofa i baruna! Nije mi baš nikad bilo milo društvo tih tituliranih grofova
i baruna, uvijek su u nekoj neprilici ili pomažu još bjednije. No sad su mi
dobro došli. Za njih je deset tisuća forinti golema svota, a za nas je to
sitnica. Ne mogu dosta nažaliti što to nisam već prije uradila!« Bura je
počela jače puhati te se grofica zakopča i sama sebi reče: »Godila je
hladnoća tvojim upaljenim živcima, Regina! Ali sad se povuci pred
burom!« Sjede na-
309
čas, zamisli se i uzdahne: »Sve će biti u redu! Moji prijatelji znaju da su
grofovi Herberovi uvijek široke ruke, da znaju Što to znači: vječno će te
zadužiti.« Najednom naglo ustane, lice joj se ukoći, vrućina joj prođe
cijelim tijelom, a usta prošaptaše: »A što ako je kasno!? Ako sam zakas-
nila? Ne, to ne može biti, ne, to se neće i ne smije dogoditi!« Ali drugi
joj glas iz nutrine reče: »Sve može biti, Regina, evo vidiš, sve! Jesi li
prije nekoliko mjeseci mislila da će te moriti ovakve brige?« Sva protrne,
obriše „znoj sa Čela te se sruši na stolac, a grozni vapaj provali joj iz
grudi ju: »Ne dam, ne dam ih živa iz ruku!«
Sjedila je skrušena na stocu, a brada joj se doticala grudi. Razmišljala je
dugo, očima kružila po sobi kao da se nekoga boji, te sama sebe
uvjeravaše: »Zaklinjem se sama sebi, moru i nebu, da ih ne dam iz
ruku!« Šutjela je dosta dugo, a onda prozbori: »Ne dam ih njoj! Ne dam
ih njima u ruke! Jedan po jedan vratit ću ih moru, pa makar me to stajalo
i života.« Zgrozi se i podigne ruku prijeteći, te će riječ po riječ, kao da
viče iz svega glasa: »Živjela sam kao grofica i neću se dati ovim
divljacima! Radije ću umrijeti kao grofica. A mrtvu se neće usuditi dirati.
Ne dam ih!«
Sjede za stol i užurbano poče prekopavati po papirima. Duboko je disala
te isprekidano reče: »Evo i tvoje adrese, da, neka mi pošalje, samo brzo,
brzo!« Počela je pisati i glasno govoriti što piše:
»Grofica Ilonka Feketv — Budapest
Draga grofice! Lani na balu u Pešti, kad sam vas pitala od čega vam se
oči onako divno sjaju, a tijelo vam je tako gipko i željno života, kazali
ste mi da umjereno uživate opasan otrov, arsen. Nisam znala da ću ga
tako brzo trebati. Prilazem vam sto forinti te vas lijepo molim, draga
grofice, da mi to hitno pošaljete. Liječnik mi kaže da mi
je to potrebno i da mi je život u opasnosti. Mjesto gdje Živim malo je, pa
toga ovdje nemaju.
Vaša Regina grofica Herber.«
Sjeti se nečega, udari se rukom po čelu te će kao da samu sebe kori:
»Moram se i njega riješiti. Istina, dao nam je savjet da se Žalim na viši
sud, ali sigurna sam da je na njihovoj strani. Da, on nije poželjan! Samo,
kako li se ono zove? Da, znam, kapetan Marko JeliČić! Neka ga pre-
mjeste, on previše zna. Sumnjam u njega. Nije on nama, a osobito meni,
odan i iskren. Još moram postići da admiral Kramer i to provede.«
Nasloni se na stolić i stade pisati:
»Dragi admirale!
Vaš je brod još usidren za nas. Biseri su divni, samo ne znam hoću li ih
moći pokazati ove sezone na dvorskom plesu Njezinom Veličanstvu
našoj kraljici. Imam na vas jednu molbu. Na brodu je zapovjednik
kapetan Marko Jeličić. Budući da je predugo ovdje u Šibeniku, upoznao
se s mnogim građanima, što nam nije nipošto drago. Lijepo vas molim da
ga zamijenite nekim drugim. Uveliko biste me zadužili da to učinite
odmah, jer ne mogu više podnositi njegovu prisutnost. Nadam se da se
nećemo dugo ovdje zadržavati, te se veselim Sto ću vas moći pozdraviti
u vašoj rezidenciji u Puli.
Vaša odana grofica Herber.«
Ustane, složi pisma i pogleda na sat. Bilo je dva sata iza ponoći. Pomisli:
»Kako je kasno! Koliko se radujem što sam sve ovo uredila, ali sam i
umorna, jedva se držim na nogama. Ljutim se na samu sebe Sto sve to
ovako proživljavam. Neću više, moram biti jaka i spremna na borbu.«
Sutradan je grofica ustala rano i požurila se da što prije pošalje sva četiri
pisma. Do Božića je bila smirena te se nije uzrujavala, već je strpljivo
iščekivala događaje.
Kapetan joj je čestitao Božić, ali joj nije spomenuo dar što ga je bio
dobio od Ane Marije. Grofica je primila čestitku, ali nije imala snage da
bude srdačna s njim kao prije, a osobito ju je smetalo što mu nije mogla
gledati u oči.
XXVII
O polovici siječnja stigao je kapetanu Jeličiću poziv da se javi u Puli.
Kapelan nije mogao sebi rastumačiti admiralovu odluku. Bilo mu je vrlo
žao, jer je vrijeme u Šibeniku proveo da ne može ljepše i bolje. Grof ga
je uvjerljivo i iskreno tješio da će to biti samo na kratko vrijeme.
Već drugog dana kako je kapetan otišao stigao je novi zapovjednik,
kapetan Megler, rodom iz Štajerske. Grofica ga je dočekala vrlo srdačno
te se veselila što je stranac, po odgoju Nijemac. Bila je upravo radosna
što joj je početak dobar, te je bila uvjerena da će se sve svršiti po njezinoj
želji.
Da bi se kapetanu što više svidjela, grofica je ostajala u podne i navečer
u njegovu društvu. A kad bi ostala sama s mužem i kćerkom, nije se
mogla nadiviti kapetanovoj uglađenosti.
Istina je, Regina, kulturan je, fin, veoma uljudan,
ali bih s kapetanom JeliČićem bio mnogo sigurniji na moru.
To ti govoriš zbog toga što je Jeličić rođen na moru.
Ali svaki kapetan, kad svrši sve ispite, sposoban je da
upravlja brodom.
— Svakako, Regina, ne moraš u to dvojiti, do Pule će
nas i kapetan Megler sigurno dovesti.
Grof pogleda ženu i kćerku te reče:
Samo da to bude što prije!
Bit će, Antune, uskoro, ništa se ti ne brini!
Zastane jer je mužu gotovo priznala da je kapetan Jeli-
ličić smijenjen na njezinu želju.
Kapetanu Megleru godila je grofićina pažnja. Bio je upravo presretan i
trudio se da joj svačime ugodi.
U drugoj polovici siječnja, jednog kasnog popodneva, najavio se
odvjetnik. Grof je bio s kapetanom u gradu, a grofica odmah pošalje Elzu
da zamoli gospodina doktora Purića da je časak pričeka.
Odvjetnik je šetao palubom gore-dolje, svaki je čas zastajkivao i
razmišljao: »Kako mi je izmakla masna zarada! Ne, nije se dobro
unaprijed veseliti, a još manje računati sa zaradom koja ti nije u džepu!«
Grofica dođe neopaženo pred njega:
No, doktore Puriću, što ima nova?
Doktor Purić se trgne:
Propalo je, gospođo grofice, sud je dosudio bisere
vašoj kćerci.
Grofica problijedi, zastane, uhvati se nikom za naslon i upita:
Zar je sve izgubljeno?
Sve, gospođo grofice! Osuda je pravomoćna i ne
mamo mogućnosti apelacije4.
Izgubljeno, zar uistinu izgubljeno?
Da, gospođo grofice, pomoći više nema, bisere mo
rate predati.
Ali ja ih ne dam!
Morate, grofice, sud je neumoljiv, a oni koji će iz
vršiti nalog suda skloni su gospođi PetriČić.
Nemojte mi spominjati to ogavno ime!
Grofica ustane i, gledajući odvjetnika, promrsi kroza zube:
Ne dam ih!
Morate, grofice!
Sto moram? Tko će se sa mnom uhvatiti ukoStac?
Ja sam grofica Herber.
Sud se ne obazire na to, grofice!
Prestanite, gospodine doktore! Kažite mi ito da
uradim, kako da spasim bisere!
Perem ruke, grofice, ne mogu vam pomoći.
Ja ne tražim vaše pomoći već samo savjeta.
Ne mogu vam ništa savjetovati! — Posuti i tiho
doda: — Dao sam vam savjet da se obratite ministarstvu u
Beču, ali su vaši prijatelji zaboravili na vas.
Nisu, ne vjerujem u to.
Onda su zakasnili. Kažem vam trijezno i mirno da
se tu ne da ništa učiniti. Morate se pokoriti sudskom
nalogu.
Grofica će satrveno:
Dakle, kažete, moram?
Svakako morate.
Hvala vam, doktore, niste mi više potrebni.
Gospođo grofice, samo još nešto!
Grofica otkloni rukom, okrene se i zaputi u kabinu. Odvjetnik poviče za
njom:
Sporazumite se sa kćerkom! — I povrijeđen Što ga
grofica tako otpušta, doda zajedijivo: — I s njezinim mu
žem Rankom, oni jedini mogu odustati.
Grofica se naglo okrene, a iz blijedog lica sijevali su mržnja i prezir:
Vi ste poludjeli, doktore Puriću! Ja sam grofica Re-
gina Herber.
Odvjetnik se nakloni te se spusti s broda u Čamac. Bio je ljutit jer se
osjećao uvrijeđen. Odveze se u grad.
Grofica sjedne u kut kabine, nalakti se i poluglasno poče govoriti:
»Izgubljeno! Propalo! Oni su se usudili odbiti moju žalbu i uvažiti
njihovu! Kako to da barun Kir-schner nije ništa poduzeo? Zar se to
usudio učiniti meni? Koliko sam ga puta izbavila iz neprilika, pa ni sad
nisam bila sitničava! Deset tisuća forinti, to je golema svota za propaloga
baruna. Užasno! Očajno! Ja sam propala! Morat ću se pokoriti ovim
ljudima za koje znam da me preziru. Strašno, ah, grozno! Ja to neću moći
preživjeti. Moje drage, divne, božanstvene bisere, koje ljubim i
obožavam, morat ću predati u njihove ruke!« Ustane, stegne se rukama
oko ramena, zanjiše cijelim tijelom te poviče kao da se s nekim bori:
»Grozna misli, Sto me mučiš? Zašto mi razdireš dušu i srce? Odlazi od
mene!«
Marija Terezija čula je zapomaganje grofičino te dođe u njezinu kabinu,
sva preplašena, i upita je:
Majko, zar opet neprilike? Možda vam mogu, maj
čice pomoći?
Grofica se baci u naručaj kćeri te će naričući:
Ne možeš ništa, dijete moje milo, propala sam, visi
sud potvrdio je osudu, biseri pripadaju njoj.
Majko, majčice, umirite se, nije to volja vaša ni
očeva, već više sile, pa joj se moramo ...
Grofica odgurne kćerku od sebe i poviče:
Ne dovrši to što si htjela reći! Nema za mene više
sile! Ja ih ne dam!
Hodala je po maloj kabini, korak lijevo, korak desno, zaustavljala se kod
pojedinih predmeta i naricala bolno:
Propade draž moga Života, milovanje i draganje
koje mi je godilo i tijelu i srcu, i burkalo mi krv! Dragi,
sjajni moji dragulji! Njih da se odreknem? Da ih moje oči
više nikad ne vide, a tijelo moje ne osjeti, ruke moje ne opipaju?
Preplašeno pogleda oko sebe te sva izbezumljena stade zvati kćer:
Marijo Terezija, ja ih neću dati, pa stajalo me to i
života!
Majko, majčice, zašto govorite tako strašne riječi?
Kako možete, ljubljena majčice, tako nešto reći? Vaš život
više vrijedi nego sve blago ovoga svijeta. Osvijestite se,
majko!
Svjesna sam, dijete, svega što govorim. Ovi su biseri
dio mene same, i ja ih sad neću dati njoj, jer ona ne pri
pada više nama. Ponavljam, ne dam ih zato što ih nikad
više ne bih mogla vidjeti.
Majko, to će se već nekako urediti, nemojte zdva
jati!
Kako da ne zdvajam?. Pa to je gotova stvar! Odvjet
nik mi je došao reći. Hulja, nitkov i on! Znaš li Što mi
je viknuo?
Nisam Čula, majko!
Doviknuo mi je: »Otiđite do svoje kćeri i njezina
muža, njih molite, samo oni mogu odustati od toga!« Zar
ja da se ponizim, da molim one koje prezirem? Ne, neću.
Opet ti kažem, dijete, ne dam bisera, bacit ću ih radije u
more, a onda idem u smrt.
Majko, umirite se! Dosta je tih strašnih riječi! Mi
smo bogati, otac će pristati da ja odem do Ane Marije, pa
da se s njom nagodim, prepustite to meni, majko!
Ne smiješ se ni ti poniziti! Oh, ne znam što da ka
žem, iscrpljena sam.
Grof Antun uđe u kabinu. Na licu mu se vidjelo da je dobro raspoložen, a
u ruci je držao oveći omot.
Sto je, zaboga, opet, Regina?
Grofica je šutjela, i nije ga ni pogledala. Grof se obrati kćerci, a ona reče:
Majka je zapala u očaj. Sud je odbio žalbu i biseri
se moraju predati Ani Mariji.
Ja tu ništa ne mogu. Sud je sud, a ja sam se pred
sudom obvezao — reče oštro, kao da zamjera — to je po
ruka predaka grofova Herberovih i biseri su njihovo pra
staro vlasništvo.
Grofica podigne glavu i pogleda upravo strašnim pogledom grofa, te ga
upita riječ po riječ:
Sto si htio tom tvojom prijetnjom?
Ništa, Regina, htio sam samo reii da sam ja po
sljednji grof Herber od ove loze. A evo sam ti donio neku
pošiljku od grofice Feketv.
Grofica skoči, upravo istrgne mužu omot i mrko reče:
I to je došlo na vrijeme.
Sto želiš time reći, Regina?
Ništa, Antune! Ako si ti poslednji grof Herber,
onda sam i ja, kao tvoja žena, posljednja grofica.
Da, Regina, s nama izumire slavna loza grofa gene
rala Ivana Herbera. Regina! Neću te tješiti, ali još nisi do
bila odluku, pa ne očajavaj već sada! Dosta će biti kad to
postane stvarnost.
Grofica nije ništa odgovorila već je samo gledala
preda se.
Da bi prekinula šutnju, Marija Terezija reče ocu:
Predložila sam majci da odem do Ane Marije da je
privolim, da se odrekne bisera. Sto vi kažete, oče?
Ja to odobravam, dijete moje, to je trebalo već prije
učiniti, pa smo mogli već odavno otputovati. Kako si do-
Sla na tu pomisao, dijete drago?
Majka mi je rekla da joj je to savjetovao odvjetnik.
Radite Što znate, samo da bude mir i da se već je-
danput sve to svrši! Dođi, Regina, vrijeme je večeri. Nema smisla da
kapetan Megler bude upućen u naše neprilike.
Grofica ustane, podigne ruku u kojoj je držala omot Što ga je bila dobila
od grofice Feketv, te ponovi prijeteći:
Ne dam bisera dok sam živa, toliko da znaš, An-
tune! Borit ću se svim sredstvima i neću štedjeti nikoga tko
mi se suprotstavi.
Dobro, Regina, dobro, radi što želiš, samo se s,miri,
meni je već navrh glave tog tvog jadikovanja i tih nesret
nih bisera. Ja želim samo mir.
XXIX
Profesor Zvonarević, koji je kroz to vrijeme bio na nekoliko dana u
Zagrebu, vratio se u Zadar. Kad je saznao za rezultat na sudu, došao je
odmah u Šibenik da to javi Ani Mariji i Ranku.
Sav veseo i razdragan reče im:
Evo, djeco, čas se približuje da i vi možete otputo
vati odavde. Tvoja je stvar, Ana Marija dobivena. Ranko
može na sveučilište, a što je glavno otići će iz tog malog
mjesta gdje sve bruji o vama.
Ja se također radujem, dragi kume. Ranko uči kod
kuće, ali drugo je to na sveučilištu u velikom gradu, gdje
može pohađati predavanje.
Samo još nismo odlučili kamo da idemo! — reče
Ranko.
Kako ti želiš, Ranko! — odvrati Ana Marija.
Ja bih bio vrlo sretan, dragi kume — reče Ranko —
kad biste vi to odlučili. Meni bi bilo pravo, zar ne, Ana
Marija?
Moj bi vam savjet bio, draga djeco, da odete u Ita
liju. U Milano, Firencu, Rim ili Napulj.
Onda sasma na jug, kume i što dalje odavle — reče
Ana Marija. — Kad Ranko svrši nauke, te postane glaso
vit, sigurna sam da će oni popustiti.
Dobro, onda tražite propusnice za Italiju, a ja ću
vas pratiti.
Nemojte na mene zaboraviti, gospodine profesore!
reče Leopoldina.
To nikako, gospodična Leopoldina, tko bi u sve
upućivao našu Anu Mariju kad povije Ranku nasljednika.
Ranko i Ana Marija su se pogledali, te se sretno nasmiješili.
Profesor ih upita:
No, da li se, Ane, raduješ što si dobila bisere?
Veselim se, dragi kume, vrlo se veselim. Sad znam
da smo osigurani i mi i ono što će doći. Kako se ne bih
veselila. Sada sam sigurna da nećemo nikada osjetiti
bijedu.
A ti, Ranko?
Ja im se, kume, vrlo radujem. Ako prodamo deset
ili dvadeset zrna, dosta narn je da ja svršim nauke. Radu
jem se zbog svoje Ane Marije. Kako će ti divni biseri nju
lijepo resiti! Zašto da tajim, radujem se veoma. — Približi
se Ani Mariji, nježno je poljubi, uzme joj lice među svoje
ruke, te reče: — Bit ćeš mi još ljepša, ti divna, čarobna
kraljica srca moga. — Poljubi je u kosu i nastavi: — Mada
tvoje čelo i neće resiti kneževska kruna, tvoj će Ranko ra
diti, štedjeti i nastojati da ti ništa ne manjka, a bit ću pre
sretan Što će moju milu ljubljenu ženicu resiti onako lijepi
biseri.
Zagrli je i stane je milovati. Ana Marija će sva sretna
i razdragana:
Ranko, mili moj, ti si se tako zanio tim biserima.
Na svu sreću, ja nisam toliko, već ih želim imati jer su
moje vlasništvo.
Da, mila moja, mjesecima sam ih imao u rukama,
divio sam im se, te je i mene zanijela njihova ljepota, nji
hov sjaj, pa neka draž koja izvire iz njih. — Privine je k
sebi i reče: — A onda, zanijela me i pomisao, da će tebe,
moju ljubljenu ženu, premda samo gospođu Petričić, resiti
biseri za kojima čezne moćna kraljica i carica. ,
Ranko, Ranko — reče Leopoldina — u tebi ima i
ambicije, tko bi to mislio!
Nije to ambicija, draga bakice Leopoldina, to je
želja da mi ljubljena žena, uz svoju ljepotu, ima i tako lijep
i vrijedan ukras. Da, divni su, uistinu divni biseri. Koliko
su velike dame bile zavidne grofici Regini. Vidite, bakice
Leopoldina, kako će tek biti mojoj ženi! Neće je tako jed
nostavno zaboraviti. Zavidno će govoriti: »Premda se
udala za običnog siromašnog studenta, ima najljepši nakit
u našem kraljevstvu.«
Zar se ti, mili moj, toliko raduješ zbog mene?
Veselim se, mila moja Ana Marija, jer te neizmjer
no ljubim. Cjelivao bih dah koji izlazi iz tvojih grudi, milo
vao bih zrak koji udišeš, samo da je to moguće. Ljubim te i
dršćem nad tobom, zjenice očiju mojih.
Sretna sam, mili moj, presretna sam Što mogu lju
biti tebe.
Dosta je, djeco, dosta pred nama starima.
Pustite ih, gospodine profesore, neka guču. To mi
godi srcu, onda se tješim i umirujem svoju savjest: ui.e-
opoldina, nije to bio grijeh Sto si svojim gospodarima za
tajila njihovu ljubav. Gledaj ih kako se ljube, a sreća i za
dovoljstvo odiše od njih.« Uhodim ih. Čeznem da Čujem
kako jedno drugome govore o ljubavi. Kad ih čujem, ja
se rastapam od sreće i srce mi je spokojno, te kažem samoj sebi: »Bila je
to sudbina. Ona ne bi bila tako sretna da je postala kneginjom.« A nešto
mi iz dubine šapće: »Dobro si uradila što si podupirala njihovu ljubav!
Leopoldina, Leopoldina, zaslužila si raj jer si omogućila, da se spoji
ovako lijepa i velika ljubav.«
Bakice, bakice, što ja to Čujem? Kako lijepo pjes
nički veličate našu sreću. Kad bih smjela i mogla, potrčala
bih i poljubila bih vas. No, evo me do vas da vas poljubim,
lagano, mirno, prema vašim dnevnim opomenama.
Ana Marija dođe do nje, zagrli je i poljubi, te reče:
Voli ona mene, voli i uvijek me je voljela, zar ne da
me nikad niste ni prestali voljeti?
Nisam mogla da te ne volim, ti svrho života moga!
Zar ne, kume, da ćemo mi biti složna obitelj? Ba
kica Leopoldina voli mene, već je zavoljela Ranka, a zavo-
Ijet će, ako Bog da, i Miljenka.
Uvijek se raznježim, mili moji, kada sam među
vama — reče profesor. — Ali moram poći do vašeg
odvjetnika da ga obavijestim, a on suca, da se odmah
riješi vaša stvar.
Dragi kume, imam na vas opet jednu molbu.
Što želiš, Ane? Molba nije potrebna, samo reci.
Ako je ikako moguće, ostanite ovdje dok se to ne
uredi, a onda otputujmo zajedno.
Svakako, djeco draga, ja vas i ne mislim napustiti.
Hvala vam, kume.
Baš kada je profesor Zvonarević ustao da ode, uđe gospođa Duboković
te će sva nekako uzbuđena:
Gospođo Ane, došla je vaša sestra.
Moja sestra? Zar je to moguće?
Ana Marija pođe pred sestru, a Ranko će profesoru:
Ostanite, dragi kume, ona zacijelo dolazi s poru-
kom, ja se ne bih mogao ni na što odlučiti bez vašeg savjeta.
Ostanite, ostanite, gospodine profesore, zacijelo je
šalje grofica. Žalim Sto to moram reći, ja, stara Leopol-
dina, ali oprez, ja Reginu poznajem u dušu.
Ana Marija uvede sestru u sobu. Bila je sva razdragana i vesela što joj je
sestra došla u posjete. Osjećala je da joj sestra ima nešto saopćiti, a
tračak nade tinjao joj je u srcu na pomisao da su se njezini roditelji
pomirili s njenom udajom za Ranka.
Dragi kume, ovo je moja sestra Marija Terezija.
Ja sam profesor Zvonarević.
Ćula sam za vas, gospodine profesore.
Vjerujem, konteso, da ste Čuli, ali dvojim da je bilo
nešto u prilog meni.
Samo da pozdravim Leopoldinu, a onda i tebe,
Ranko.
Nismo vam još rekli, kume, da je moja sestra bila
prije Božića kod nas, te izjavila da moga Ranka ne mrzi.
Tko bi njega mogao mrziti kada mu se iz očiju čita
dobrota i blagost.
Iskreno vam kažem, gospodine profesore — reče
Marija Terezija — moja ga majka mrzi jer joj je oteo
kćerku.
Nije tako, Marija Terezija. Majka ima krivo, a i ti
znaš da sam ja utekla k njemu — reče Ana Marija uzbu
đeno, te kao preplašeno pogleda Ranka da li se on ljuti.
Ja neću da o tome išta vise govorite, Marijo Tere
zija — reče Leopoldina. — Ti vidiš stanje Ane Marije, ja
sam tu da pazim na nju.
Imate pravo, Lepoldino, ja sam nezgodno, previše
iskreno odgovorila gospodinu profesoru, a zaboravila sam
na silnu ljubav svoje sestrice prema njezinom mužu.
Istina je, draga sestrice, on je meni danas sve. Vi,
moji rođeni, prezreli ste me. On je sve moje. — Pogleda Leopoldinu i
profesora Zvonarevića te doda: — S ovim dvjema dragim dušama, sada
bakicom Leopoldinom i kumom profesorom Zvonarevićem, zaboravila
sam, mita moja, svoju majku i oca. Ah, da, Marija Terezija, silno sam
zavoljela Rankove roditelje, naročito majku, dušu bi mi svoju dala, tako
me voli.
Ana Marija, ja sam došla do tebe da nešto uredim.
Osjećala sam to, draga sestro. Govori, što god bilo
da bilo, ja pred ovim ljudima ništa ne krijem.
Ja sam, Marija Terezija — reče Ranko — također
osjećao da si došla s nekom porukom, pa sam zamolio
našeg milog kuma da ostane ovdje.
Dobro, Ana Marija, onda me Čuj.
Govori, sestro.
Došla sam da te zamolim da popustiš i da ne tražiš
bisere koji ti prema oporuci pripadaju.
Ana Marija nije ni u snu pomišljala da će to sestra tražiti, te se zbini.
Pogleda Ranka, Leopoldinu, pa opet sestru, te onda profesora
Zvonarevića, kao da traži neki izlaz ih' savjet što da odgovori sestri.
Ne znam, Marija Terezija, pa ja još nemam bisere
u svojoj vlasti.
Znam da nemaš, Ana Marija, oni su kod majke,
ali mislim, kada bi dobila bisere — to ponovi blago i umi
ljato — odreci se, Ana Marija, tih bisera, ti znaš koliko
ih majka silno voli,
Ne znam, sestro, kako to da sada dolaziš do mene,
a sud traje već gotovo poia godine. Kako ću dati ono Što
još nije moje?
Taj doktor Purić — reče profesor — sasma je dru
gačije prije govorio. Dapače se rugao, te rekao: »Kako, je-
dna Petričićka da nosi grofovske bisere? ViSi sud mora to poniStiti!«
Ja znam, gospodine profesore, Sto je on govorio, ali
dolazim do Ane Marije zbog toga Sto vidim koliko trpi
naša majka već od same pomisli da bi mogla izgubiti svoje
ljubljene bisere.
Dobra je ona majka i voli svoju djecu silnu — reče
Leopoldina — ali je njezina gordost bila uvijek strašno raz
vijena kod nje. Govorila je: »Ne dam, ako neću, ništa si
lom ne dam.«
Vi znate, Leopoldina, kako se majka strašno uzru
java ako se na nešto razljuti, pa možete misliti kako joj je
kad je naš otac rekao: »Morat ćeš dati, Regina, ako sud
potvrdi osudu.«
Sto, onda, kaže majka?
Ja ih ne dam i ne dam i neću ih živa dati iz ruke,
Bože sačuvaj, Marija Terezija, neka tako nešto ne
govori, neka bude pravedna. Ja sam njezina kći Ana Ma
rija, makar i žena Ranka Petričića.
Mama se strašno uzrujava, te govori: »Njima da ih
ja dam, ove svoje divne bisere? Njima, koji su mi ugrabili
drago dijete?«
Meni ih daje, Marija Terezija, opet ponavljam,
meni, kćerci koju je rodila.
Ona se neće pomiriti s time da preda bisere.
Morat će, konteso, sud će biti neumoljiv! — reče
profesor.
Tako kaže i moj otac, a to mamu strašno uzrujava.
Ne znam ti, sestro, dati odgovora, samo ti kažem,
ti su biseri budućnost naša i našega djeteta. Što ti kažeš,
Ranko?
Draga Ana Marija, ti si moja, ja te ljubim ovakvu
kakva jesi, neću te ljubiti ništa više ako budeš imala bisere,
niti išta manje ako ih ne budeš imala. Proživjet ćemo kao
drugi ljudi.
Drago sestro — reče Marija Terezija sestri — znam
ti čekaš da ti nešto kažem. Ali neću, Čini sama po svojoj savjesti. Opet ti
samo ponavljam, biseri su dosuđeni tebi.
Ne znam, rado bih imala bisere, a opet, žao mi je
da se majka zbog njih toliko uzrujava. Sto vi kažete, draga
bakice?
Ja ću ti reći Što mislim, drago dijete. Ako prepustiš
bisere svojoj majci, ostat ćeš ipak prezrena, odbjegla
kćerka, a ako ih ne daš, također si takva. Uzmi što je tvoje
i Što ti sud dodjeljuje.
Leopoldina! — uzvikne Marija Terezija. — Sto vi
savjetujete Anu Mariju!
Da, draga Marija Terezija. Vi ste toliko bogati da
vaša majka može lako nabaviti i deset nizova takvih bi
sera. Još nisam svršila, Ana Marija, već me čuj i uradi
ovako: Poruči majci, da se odričeš bisera u njezinu korist
ali samo ako te ona prizna ponovno svojom kćerkom.
Marija Terezija uleti joj u riječ:
Majka nju hoće za kćerku! Zar niste čuli što smo
rekli kad smo došli po Anu Mariju?
Ne buni me, Marija Terezija, još nisam gotova! —
Okrene se Ani Mariji. — Tebe za svoje dijete drago, tvoga
Ranka za svoga sina, a vaše buduće dijete za unuka.
Leopoldina, mislim da na to ne bi pristao ni naš
otac. Ta naša je obitelj vrlo stara, slavna i ponosna.
Jamčim, ti, Marija Terezija, ako majka hoće, to
može biti. Poznajem ja tvoga oca, učinit će sve Što majka
želi.
Leopoldina se teško zadihala.
Ana Marija pogleda Ranka i profesora, te reče:
Ja na to pristajem od srca, prijedlog naše bakice je
vrlo pošten i plemenit. Neka joj budu biseri ako prizna nas oboje,
naglašavam; oboje, svojom djecom. —■ Sto ti kažeš, mili moj?
Presretan bih bio, mila moja, kad bi ti bila zado
voljna, samo šio mislim da si se previše naglo odlučila.
Ja držim, Ane — nastavi Leopoldina — da to treba sve prije urediti. Ana
Marija je dijete koje ljubi svoje roditelje, ali ona bi se morala držati u
svemu moga savjeta. Prije nego što bi oni došli da žive zajedno, ona
mora, Marija Terezija, svima rođacima i prijateljima poslati obavijest da
se kćerka grofa i grofice Herber vjenčali sa studentom Rankom
Petričićem. Grof će u Napulju kupiti kuću, te za deset godina opskrbiti
Anu Mariju, dok Ranko svrši škole i stvori sebi budućnost. Tako reci,
Marija Terezija, majci, a možeš joj reći i to da je to moj prijedlog koji
Ana Marija i njezin muž prihvaćaju. — Obrati se njima, te ih upita: —
Hoćete li to prihvatiti, draga djeco?
Ja vrlo rado, a meni za ljubav hoće i moj Ranko.
Sve za tvoju sreću i ljubav.
Reci im, Marija Terezija — reče Ana Marija —
neka blagoslove naš brak, te urade onako kako naša bakica
Leopoldina kaže. Neka se majka kiti biserima dok živi, i
neka ih ostavi kome ona želi. Još joj napomeni da naš
uvjet nije da Živimo zajedno. Neka nas samo ne proga
njaju i ne mrze.
Drugačije nikako nećeš, Ana Marijo?
Nikako se drugačije neću nagoditi, Marijo Terezija.
Ako na taj pošteni prijedlog ne pristanu, tražim bisere u
svoj posjed. Kada dobijem bisere u svoje ruke, onda ću ih
smjesta podijeliti na dva jednaka dijela, pola meni, a pola
tebi, a onih sto tisuća forinti neka su moji i Rankovi. To
je moj posljednji i pošteni prijedlog, drugačije nikako neću.
Sigurna sam da će to oca i majku zadovoljiti, a ja time
želim pokazati da nisam pohlepna. Jesi li zadovoljan s time, Ranko?
Jesam, srce moje, ljubim te još vise ovako pleme
nitu — reče Ranko, obrati se Mariji Tereziji te joj reče:
Kako sam razabrao iz riječi bakice Leopoldine, vaša
je majka glavna u vašem domu. Ja sam primijetio, dok sam
stavljao bisere u školjke, da ih vaša majka silno voli, ali
sam čuo kako je nekoliko puta preda mnom govorila: »Ovi
divni biseri prelaze u vlasništvo moje kćerke čim se ona
uda.« Moja mila Ana Marija je velikodušna i tebi daje
polovicu toga blaga. Kaži majci i ocu neka to cijene. Zar
ovako drago plemenito stvorenje smije biti prezirano i pro
ganjano zato što je zavoljelo mene?
Znam to sve o Ani Mariji što si ti, Ranko, rekao, ali
U moraš shvatiti našu majku, ona se rodila i odgojena je
kao grofica.
Shvaćam ja sve to, Marijo Terezija, vjeruj mi, meni
nije stalo do toga da me tvoja majka i otac priznaju, ali
ako hoće sreću i zadovoljstvo svoje kćerke, onda moraju
to učiniti, barem formalno. Volio bih da se Ana Marija kiti
tim divnim biserima, ali eto, ona drage volje žrtvuje to
golemo blago samo da vaši roditelji priznaju i blagoslove
naš brak. — Priđe bliže Ani Mariji, nježno uzme njezino
lice u svoje ruke i nastavi; — Kako je ne bih ljubio! Za
njezin život~dao bih svoj, a kada bi Ana Marija za svoju
sreću tražila od mene da izvadim oči, ja bih joj ih žrtvo
vao, toliko je silno i tako jako ljubim, tu najmiliju ženicu
svoju.
Mili moj, drago srce moje, vječna ljubavi moja, zar
si uistinu i time zadovoljan?
Ne znam, mila, Što želiš reći?
Ako moji roditelji ne pristanu na moj prijedlog, ako
me i dalje budu prezirali, ako me dapače i počnu progo-
niti, usprkos tome što sam rekla Mariji Tereziji da ću s njome od srca
podijeliti bisere popola?
Rekao sam ti, sunce moje, da te tako plemenitu još
više ljubim.
Ćula sam mnogo toga — reče Marija Terezija — te
sam opet bila svjedokom velike tvoje, ljubavi, sestrice
draga. Ja sada odlazim da kažem majci što sam obavila.
Jesi li ti, Marijo Terezija, zadovoljna s mojim pri
jedlogom?
Mislim, Ana Marija, da će majka prije prihvatiti
tvoj prijedlog, a ne onaj Leopoldin. %
Ana Marija pogleda sestru, te će snuždeno:
Od srca i iz dna duše bih željela da mi majka opro
sti što sam bez njezina znanja susrela svoju divnu ljubav i
veliku sreću. Smireno bih živjela, makar ona nikad ne do
pustila da joj dođem pred oči.
Osjećaj sreće — reče Marija Terezija — bio bi pot
pun kad bi moji roditelji oprostili i blagoslovili tvoj brak.
Pred svima vam kažem, željela bih da se vrati mir u vaš
dom jer bih i ja živjela sretnije i zadovoljnije. Sve ću reći, a
sada zbogom ostanite svi.
Marija Terezija rukovala se sa svima, a Ana Marija ju je zagrlila, ljubila i
dragala, te se od ganuća rasplakala i kroz suze reče:
Preko tebe osjećam majku i oca. Da mi barem ti
smiješ dolaziti — te doda: — Marija Terezija, poljubi
moga Ranka.
Zašto ona mene? Ja ću poljubiti nju ako dopusti.
Poljubi me, dragi svače, kada to sestrica želi. Ne
znam što će majka, možda ćemo živjeti zajedno, a moglo
bi biti da se više nikad ne vidimo.
Cim je Marija Terezija otišla, svi su opet sjeli. Ana Marija je bila
neobično vesela i sretna.
I
Ipak me nisu sasma zaboravili kada su dopustili
da me sestra posjeti. Da, vole oni mene, pa sam posve sigurna da će i
tebe zavoljeti. — Obrati se Ranku i pomiluje mu ruke: — Tebe čovjek
mora zavoljeti kad te samo vidi, a kamoli neće kada upozna tvoju divnu
dušu i plemenito srce. Ti si, mili moj, najljepši i najmiliji dragulj moga
života.
Sve, mila moja, za tvoju ljubav, samo da budeš
sretna.
Kada dignu prezir s mene, bit ću najsretniji stvor na
svijetu.
Profesor Zvonarević sjedio je te ih promatrao. Lice mu je odavalo radost,
a oči mu se svaki Čas krijesile dok je gledao ljubav i sreću dvoje mladih
ljudi.
Ana Marija — javi se Leopoldina.
Izvolite, bakice!
Nemoj se, dijete, previše radovati. Prevelika radost
slična je velikoj tuzi. Tvoje je stanje takvo da moraš biti
razborita.
Ja i želim biti, bakice. Pa kako se ne bih veselila i
radovala ako moji roditelji nas oboje prime kao svoju
djecu. Ja to od srca želim, zato sam i postavila svojoj majci
taj prijedlog. Kako ja nju poznajem, u prvi će Čas to od
mah odbiti, ali ti biseri, to nesretno blago, taj nakit koji
nju divno resi, to može djelovati na njezinu odluku.
Nitko neće i ne može na nju djelovati kada ona je
danput stvori odluku — reče Leopoldina. — Sjeti se samo
koliko puta si joj pokušala govoriti i dokazivati da ne vo
liš kneza. Rekla si joj čak da ga nećeš za muža. Ona ti je
strogo zabranila da joj više ne smiješ govoriti o tome.
Ona me je uvjeravala, bakice, da ću zavoljeti kneza
kad se udam.
Sve to nije sada više važno. Ti si sretna žena, samo
ti kažem: jedino će strast za draguljima prisiliti tvoju majku da vas
prizna mužem i ženom.
Onda je vaš prijedlog, gospodična Leopoldina, sja
jan — reče profesor. — Vi ste znali gdje treba dirnuti gro
ficu.
Ona je majka Ane Marije, i to vrlo dobra majka,
mogu reći slična vučici, čuva, pazi i mazi svoju djecu, ali
kada se ražesti, tada je kao tigrica i ne bira sredstva. Ona
je za nas uvijek opasna jer smo je ranili u srce. Zbog toga
sam ja i iznijela ovaj za nju zanimivljiv prijedlog. Da li me
shvaćate, gospodine profesore?
Baš sasma ne shvaćam, ali naslućujem: tigrica naglo
zaskoči i smrtonosno ugrize.
Tako je! Ja sam Reginu na rukama odnjihala i po
znajem je u dno duše. Za moj život nije mi stalo, ali bih
Ranka od srca žalila, a ni vi niste sasma sigurni od gro-
fičine osvete, gospodine profesore, jer ste im dali utočište.
Grofica je moćna, ako rasplete mrežu, sve će nas po-
loviti.
Svi su preplašeno gledali Leopoldinu, no ona se poboja za Anu Mariju, te
će smiješeći se:
Ti me ne gledaj, dijete, preplašeno! Tigrica ne jede
svoje mlade, ja to govorim gospodinu profesoru, te uspo
ređujem kako je tvoja majka moćna.
Radije bih sto puta umrla nego da se mome Ranku
nešto dogodi. Ali vjerujem da ona sad ne bi mome Ranku
učinila ništa na žao.
Vjerujte mi, gospodine profesore, da se ne mogu
načuditi da je viši sud odbio žalbu grofa Herbera.
Jest, gospodična, sasma sigurno, samo se čeka
odluka.
Vjerujem vam i neobično se veselim, ali da je to
grofica samo tako pustila, tome se ne mogu načuditi. Ona,
koja poznaje sve ličnosti na vlasti u Beču, da se nije utekla za pomoć i
zaštitu?
Grof se obavezao časnom i plemićkom riječi, a to je
i pismeno pred sudom dao, da će obiteljski nakit izručiti
svojoj kćeri ako viši sud odbije njegov prigovor. Grof je
dobričina i nema velike energije, a ni svoje jake volje. On
je onaj naš pravi aristokrat koji misli »zašto živjeti s uzru
javanjem kada je život ljepši i ugodniji bez toga.«
Da, istina je. Naš je tata na sve želje naše majke
uvijek pristao, kao ne odmah, a ono kasnije, majka ga je
uvijek predobila na svoju stranu.
Baš zbog toga, draga Ana Marija, savjetujem ti da
sve težište polažete na majku. Uvjerena sam da će tvoj otac
s vremenom tako zavoljeti Ranka kao da mu je rođeni sin.
Draga, draga bakice, kako ste vi plemeniti i želite
nam dobro! Vaše mi riječi ulijevaju mnogo nade!
Želim od svega srca i dao Boga da se moje želje
ostvare — reče profesor. — Sada, dragi moji, ja ću otići da
se propitam za vašu stvar, a sutra ću vas opet posjetiti i
kazati vam ako ima što novo.
Kume, mi ćemo vas otpratiti. Je li, dragi Ranko?
Osjećam želju da prošetam. Pođimo do tvojih roditelja.
Od srca rado, mila moja. Ako si razpoložena mo
žemo otići u naš sretni gaj.
Bojim se, daleko je za mene.
Šetnja ti je, Ana Marija, vrlo korisna — reče Leo
poldina — ali vam ne bih preporučila da idete previše da
leko od grada.
Draga bakice, tko nam što može? A da se i usudi,
osjetio bi moje jake mišice.
Pošla bih s vama, ali imam posla kod kuće. Treba
sve urediti. A vi nam, gospodine profesore, dođite danas
na večeru, s vama je tako lijepo pričati.
Baš lijepo od vas, bakice. Ja ću dovesti Rankove
roditelje, neka smo svi na okupu. Mama će naći neku po
slasticu, a otac dobroga vina.
Kako god želiš, Ana Marija, samo mi se, djeco, ču
vajte, a ti pazi na sebe. Ili još bolje, neka mama Luče dođe
ranije, ona se u te ribe razumije bolje nego ja i gospođa
Duboković.
XXX
Kada je Marija Terezija došla na brod, našla je majku kako piše neko
pismo. Nije ju u tome smetala, već je otišla u svoju kabinu, te u miru
razmišljala o prijedlogu što ga je iznijela Leopoldina u ime Ane Marije:
»Nisam je znala cijeniti dok smo bile zajedno, a kako mi je sada pusto i
tužno. Kako ću majci reći te prijedloge? Bojim se, jer sam bila sasma
sigurna i duboko uvjerena da će se Ana Marija jednostavno odreći bisera.
Ali, ta stara Leopoldina! Ona je uistinu za sve kriva, a sada pronalazi
teške uvjete za majku. Ne znam Što će reći majka. Bojim joj se reći, za-
mišljena je, zaokupljena cijelo vrijeme nečim tajanstvenim, već sam se je
i preplašila nekoliko puta kad sam je čula kako ispod glasa nešto govori,
a lice i oči upravo joj se ne mogu prepoznati. Ah, ta moja majka!
Poznavala sam je uvijek samo veselu, živu, raspoloženu i nasmijanu.
Idem do nje. Naći će se valjda izlaz. Prepustit ću joj svoju polovinu
bisera ako ne prihvati prvi prijedlog.«
Marija Terezija došla je u kabinu. Dugo je stajala jer je majka nije čula ni
opazila, a ona je nije htjela buniti jer je još pisala.
Već je htjela otići, kadli uđe grof, te bučno reče:
Marija Terezija, gdje je majka?
— Evo me, Antune, baš sam sada gotova. Pišem pisma
prijateljima koji su nas zaboravili.
Majko, ja sam maloprije došla od Ane Marije.
Grofica pogleda kćerku:
Vjerujem da si bila dostojanstvena, kako se dolikuje
kontesi Herber.
Draga Regina — reče grof — ostavi sad sve po stra
ni, zar nam nije dosta svega? — Pogleda je, te joj reče kao
da je hoće ukoriti, a ujedno joj se i narugati: — Zašto pišeš
prijateljima u koje već dvojiš da su nas zaboravili? Zašto
to čini uvažena grofica Herber?
Prestani, Antune, molim te prestani. Ja sam strašno
razdražena, ne podsjećaj me još i ti na patnje i poniženja.
Ali znaj, ja se ne dam, hoću da se držim visoko, jer ako
ikome dopustim da osjeti da sam ponižena, bit ću brzo
zaboravljena i pogažena. Ja to neću i neću, dok sam živa!
Dobro, draga Regina, drži se i bori se sa činjeni
cama kako znaš, samo mene poštedi što više možeš! —
reče grof, pa se obrati kćerki: — Daj, drago dijete, govori
kakav si imala uspjeh.
Najradije ne bih ni slušala — reče grofica — vri
jeđa me u dno duše da si uopće išla onamo. Zar da slu
šam poruke onih koji su mi ugrabili dijete?
Majko, umirite se, govorila sam s Anom Marijom.
Sjedni, Regina, i slušaj — reče grof — ja želim
također čuti znati, draže mi je ovdje kod tebe nego u
salonu.
Marija Terezija je ispričala sve potanko kako je došla k Ani Mariji, kako
se sestra veselila, te kako su je otpratili. Grofica je sjedila i pogledavala
grofa i kćerku. Vidjelo se da je duhom često odsutna.
Grof ustane, priđe kćeri, te joj reče:
Hvala ti, drago moje dijete, na trudu i dobroj volji,
ali vr~uj mi da je to prvi put u životu da tvoj otac sluša uvjet.'1 koje treba
da prihvati. Vrlo mi je teško, jer sam cijelog života navikao da mi se na
svaki mig ispunila želja, a sada mi postavljaju uvjete oni koji su mi
povrijedili čast i dostojanstvo.
Ne shvatite to, oče, kao uvjet. To je bilo prijedlog
kako da se sve to dobro svrši. Ja sam primjetila da bi
Ana Marija to silno željela, bila bi upravo presretna, a isto
tako i njezin Ranko pristaje na to.
Ne spominji mi njegova imena, Marija Terezija —
vikne grofica — ako Boga znadeš, ne spominji ga jer mi se
sva nutrina uzbudi kada se njegovo ime spomene.
Majko, oprostite, ali on bi bio uistinu veseo jer bi
to usrećilo Anu Mariju.
Dosta, dijete, dosta.
Nemoj, Regina, tako naglo — reče grof. — I mene
to strašno vrijeđa, čula si maloprije, ali možda bi bilo do
bro da se dogovorimo, da damo koji drugi prijedlog.
Ne dam, neću, Antune. ništa više. Da li me shvaćaš
i razumiješ? — reče i ogorčeno doda: — Ona stara Leopol-
dina, ona zmija, ona je izmislila kako da me ponizi i vidi
prignječenu na zemlji. Zar ja da javljam u naše ime prija
teljima i znancima da sam udala svoju kćerku Anu Mariju
za ronioca i lovca školjki? Ah, strasno, grozno poniženje!
A prije par mjeseci javili smo svima da je našu kćer zaru
čio nasljedni knez od Macklenburga.
Regina, ja bih joj kupio kuću i opskrbio je novcem,
kako oni kažu. Zašto da je sada ne priznamo za kćerku?
Ona je naše rođeno dijete, pa neka živi daleko od nas.
Daj, Antune, koliko hoćeš, ne pitaj mene, samo tu
paklensku misao Leopoldininu odbaci.
Dragi oče, to vam je sve badava, oni na to neće pri
stati. Bojim se da se tu krije nešto drugo. Rekli su ovako
i nakako drugačije. Glavni je uvjet; priznati njih kao kćer i sina. Još je na
koncu rekao Ranko ...
Prestani ga zvati imenom preda mnom!
Zaboravim, majko. »Reci im — rekli su mi — da je
uvjet da živimo razdvojeno jedni od drugih.«
Razbojnici, otimači! Kako su fini! Neka se pred svi
jetom ponize ti gordi grofovi Herberovi!
Majko, nikako to ne vjerujem za Anu Mariju. Ona
ga ljubi silnom ljubavi, ali ona je ostala i naša.
Dosta mi je sentimentalnosti, Marija Terezija!
Regina, samo još nešto da ti kažem.
Govori, Antune, ali kratko.
Shvati me da te ne želim uzrujavati. Naša je Ana
Marija ipak zadržala onu našu grofovsku veličinu.
Sto misliš time reći?
Pa čula si, mila moja, i ti sama! — reče grof.
Govori brzo, nemoj odugovlačiti, Antune.
Lijepo je od nje što je velikodušno bisere podijelila
na dva dijela.
Još nije grof Antun ni dovršio rečenicu, kadli grofica skoči sa stolice
takvom brzinom kao da ju je zmija ujela, te zaviče:
Nisam te čula, nisi rekao ništa! Šuti, šuti! Zaklinjem
te svim đavolima, prestani mi spominjati bisere.
Grof se preplašio ženine vike, te će uzrujano:
Obećao sam ti da ti neću govoriti o biserima, ali
ovo je ipak, Regina, previše. To prevršuje svaku mjeru i
strpljivost. Radi što hoćeš, ah sudu ćeš se pokoriti. On
će te poniziti, a možda i mrcvariti po svojim prljavim za
tvorima.
Grof izađe iz kabine u salon. Marija Terezija priđe majci.
Majčice, žao mi je, ali ja vas nisam ...
Ne govori, dijete, ništa, molim te ostavi me nasamo, ja danas neću doći
na večeru.
To je rekla glasom koji nije trpio odlaganja, a ni prigovora. Gorfica je
ostala u fotelji. Sva se zgrčila, kao da od nečega boluje. Rukama se svaki
čas hvatala za glavu, stiskala koljena, a usta su joj ogorčeno šaputala:
»Ne dam ih, ne dam, a i neću dati da me gaze, a kamoli sasma unište.
Radije ću izabrati ono najstrašnije. Baš na vrijeme došla je pošiljka od
Ilonke. Da, to će me riješiti svega poniženja Što mi oni nitkovi
spremaju.« Ustane i kao ispre-bijena dođe do kreveta, nasloni se nanj u
nadi da će se umiriti, ali misli joj nisu mirovale. Opet će sama sebi lju-
tito: »Sto me mučite i proganjate, vi strašne misli? Evo, znajte, maloprije
odlučila sam se na najgore.« Očima svrne na ormarić, te se sasma
preobrazi. Koreći sebe, reče:
»O lude li mene! Zar već jedanput nisam odbacila tu pomisao.« Skoči,
otvori ormar, izvadi bisere, te sva raznježena prošapće: »Tko bi vas
milovao? Koga biste vi dra-gali? Zar vas da ostavim? Ne, ne, ne!«
Legne na krevet. Tijelo joj se grĆilo, a požuda i strast odražavali na licu.
Prisloni bisere na lice i vrat, legne na njih, prigrli ih rukama i zaspi kao
da se nije maloprije ništa dogodilo.
Sutradan se grofica Regina rano od vezi a u grad. Poslala je pisma i
propitala se, da li su za nju stigli kakvi listovi iz Beča.
Nije moguće opisati kakva se radost pojavila na njenom licu kada je Čula
da je stiglo pismo od baruna Kir-schnera, savjetnika Ministarstva
pravosuđa. Barun joj je javljao:
»Draga grofice! Za vašu stvar pridobio sam ministra pravosuđa. Parnica
će bili dostavljena u BeČ osobno ministru, to jest sve će biti obustavljeno
dok on ne dadne
svoje osobno mnjenje o cijelom sporu. Možete biti uvjereni i sigurni da
će ministar cijeli predmet proučiti i donijeti shodno rješenje. Uvjeren
sam da će taj nalog uskoro stići jer su posrijedi samo uredske
formalnosti. Za svaki slučaj, ja sam izradio nalog da se ministrova
odluka pošalje u Zadar i Šibenik. Puno vas poštuje vaš odani barun
Kirschner.«
Grofica je požudno Čitala list i pomno pratila očima svaki redak.
Okretala je liste te ponovno čitala, nikoga nije čula ni vidjela. Oči su joj
radosno sjale, a s lica joj izbijala
pobjeda.
Spusti ruke s listom, digne glavu, te duboko uzdahne: »Napokon,
napokon! Ipak sam ja pobijedila! Gdje se oni, sitni mravi, mogu boriti sa
mnom. Nisam napuštena, ni zaboravljena, ah, kako sam bila luda i
očajna. Samo da dođu ljudi od grofa Trieglera, onda ću ja pokazati ovom
sudu i redarstvu! Otkuda njima smjelost da su se usudili ovdje zadržavati
grofove Herberove dok se parnica ne dovrši. Ah, što gubim vrijeme!
Idem odmah do odvjetnika Purića, te ću s njime na sud da pokažem list
iz Beča, da ne bi ove lude od sudaca napravile još kakvu nepriliku.«
Grofica se brzo uputi sigurnim korakom do odvjetnikova ureda. Od
radosti i uzbuđenja sasma je zaboravila na svoje grofovske dostojanstvo,
te je sama potražila odvjetnika, umjesto da pošalje po njega.
Doktor Purić“ nije bio kod kuće. Grofica je malo zastala, te sama sebe
osokoli: »Sto mi on treba? Sama ću poći! Ovo je valjda za taj mali sud
dosta velik dokument! Pisao ga je osobno viši savjetnik Ministarstva
pravosuđa u Beču.«
Čim je stigla na sud, dala se najaviti kod predsjednika suda. Ušla je
sigurno i bahato u sobu, te već s vrata reče: — Ja sam grofica Herberova.
Drago nri je. Ja sam predsjednik suda, doktor Dra
gutin Milković. Koja vas čast nosi do mene, gospođo
grofice?
Vama je poznat moj spor s mojom zavedenom
kćerkom.
Slučajno mi je poznato jer sam tu u svojoj sobi sa
stavljao zapisnik, gdje se grof Herber obvezao da će pre
dati dragulje ako viši sud potvrdi našu osudu.
Da li je vama već poznata odluka višega suda?
Nije, gospođo grofice.
Ali meni je poznata. Viši je sud bio sklon mojoj
kćerki, te potvrdio vašu presudu.
Ako je tako, stvar je okončana, i gospođa Petričić
dobiva dragulje.
Polako, polako, gospodine predsjedniče. Molim vas
da se postupak obustavi, te cijela stvar pošalje u Beč na
ruke ministra pravosuđa.
U prvom redu, gospođo grofice, spisi se nalaze kod
suda u Zadru, a drugo ja takav nalog nisam dobio.
Vi ćete ga dobiti jer moji prijatelji u Beču nisu do
pustili da ovakav provincijski sud vrši svoju samovolju nad
jednom groficom Herber.
Gospođo grofice, zabranjujem da to govorite. Sudac
doktor Horvatić korektno se držao i dosudio po zakonu
vašoj kćeri dragulje, što je konačno potvrdio i vaš suprug,
to jest da su biseri vlasništvo njezino.
Ab, što moj muž! Biseri su moji.
Ja to ne znam, ali dvojim u to. Vama za volju on je
podnio apelaciju.
Grofica izvadi list iz omota, te ga pruži predsjedniku:
Izvolite se uvjeriti da su moji navodi istiniti.
Doktor Milković pročita pismo, složi ga, vrati grofici
te će mirno:
Sve to može biti tako, ali ovo je za mene privatni
list višeg savjetnika baruna Kirschnera.
Sto time želite reći, gospodine predsjedniče?
Samo to, gospođo grofice; ako danas stigne iz Za
dra od višeg suda odluka, sutra, najkasnije prekosutra, mo
že vam doktor Zelimir Horvatić doći te oduzeti dragulje i
predati ih vašoj kćeri.
Grofica ustane sva zbunjena:
Ali, ako ih ja ipak ne dam?
Za to nas nimalo ne boli glava. Imamo mi načina
da dođemo do njih! — reče doktor Milković i strogo doda:
Pravdu mora svatko poštovati.
Grofica je bila zbunjena. Nestalo je njezine gordosti te se nakloni
predsjedniku i uputi prema izlazu. Kod vrata zastane i upita:
Ako bi vam stigao nalog od Ministarstva pravosuđa
iz Beča, da li biste se njemu pokorili?
Ako bi stigao prije nego što viši sud pošalje svoje
rješenje iz Zadra, onda bismo se, naravno, morali pokoriti
odluci Ministarstva pravosuđa.
Grifica pogleda suca, dugo je zadržala svoj pogled na njemu i blago ga
upita:
Ako bih vas ja zamolila da pričekate na odluku Mi
nistarstva? — Te će značajno: — Grofica Herber zna vrlo
visoko cijeniti usluge koje joj se čine.
Doktor Milković razumio je groficu te jetko odgovorio:
Predsjednik ovog provincijskog suda poznaje zako
ne isto tako dobro kao i gospoda u Minisarstvu pravo
suđa.
Grofica nij« rekla ništa, već ostavi sobu i zaputi se prema izlazu, gdje se
sretne s doktorom Purićem. Ovaj joj reče:
čuo sam, gospodo grofice, da ste me tražili, te sam
došao za vama. Nadam se da je vrlo važno kad ste sami došli.
Povoljne vijesti, doktore. Stigao mi je list od višeg
savjetnika baruna Kirschnera. Vaša je uputa dragocjena za
mene, samo-da ste me prije na to podsjetili.
Odvjetnik pročita Ust, te sav zasjaji od sreće. Trljao je ruke od
uzbuđenja, veselo se smješkao, pun uvjerenja kako samo njemu ima
grofica zahvaliti za uspjeh.
Sjajno, divno, gospodo grofice! Sutra bi već mogla
stići naredba iz Beča. Sjajna je bila moja zamisao, gospodo
grofice. Time smo osujetili sve neprilike. Bal se veselim da
vidim kakvo će biti držanje moga kolege protivnika dok
tora BenČića, kada sazna kako sam mu izbio iz ruke si
guran proces.
Gospodine doktore, vi znate da je meni mnogo stalo
da to konačno uredim. Molim vas da sve pustite i bdite
nad tom stvari, na sudu bi mogli zatajiti nalog iz Beča.
U to ne morate ni časa sumnjati, gospođo grofice.
Predsjednik suda previše je korektan Čovjek. Njemu je
slovo zakona sve, a Ministarstvo u Beču strah i trepet. On
će se silno buniti nad nepravednim zahtjevom što sam mi
nistar želi nadgledati njegov sud, to jest da li je pravedno
sudio, ali će se sigurno pokoriti ministrovu nalogu.
Grofica se sva smirena zaputi na brod. Cijeli je dan bila neobično vesela
i razgovorljiva, te je priredila večeru na koju je bio pozvan i doktor Purić
sa suprugom.
Sutradan je prošlo sve u redu. Doktor Purić išao je nekoliko puta na sud
da se propita za pošiljke. Naročito ga je zanimala pošiljka iz Beča, te je
izvisoka pitao:
Zar još nije Ministarstvo poslalo nalog na moje po
žurivanje?
Kako vidite, gospodine doktore, nije. Lijepo! Dakle,
vi ste tražili da mene nadzire sam ministar.
340
Ne uzmite to tako, gospodine suce Horvatiću, ali
shvatite me, posao je posao.
Drugog dana, u petak, došao je odvjetnik ujutru da se opet propita, ali
bez uspjeha. Poslije podne istog dana susretne na ulici predsjednika
Milkovića. Ovaj mu izdaleka reče:
No konačno je stiglo, tik pred svršetak uredovnih
sati, kad je sudac Horvatić već bio napustio ured.
Doktor Purić samo Što nije od radosti zagrlio predsjednika.
Tu radosnu vijest neću vam dugo zaboraviti, što
vani gospodine predsjedniče. Oh da znate kako ste me raz
veselili! No sad je konačno za mene stvar svršena! Neka
to urede u Beču kako znaju, meni je glavno moj uspjeh.
Predsjednik ga je mirno gledao, te će na koncu sa smiješkom:
Da, da, dosta su otezali u Zadru. Ja se također ra
dujem, konačno je gotovo, samo je šteta, da i doktor Hor-
vatić to ne zna.
Doktor Purić odmahne rukom.
On je povrijeđen u svojoj časti, ljuti se na mene.
Sad će biti zadovoljan što je njegova presuda po
tvrđena.
Doktor Purić problijedi i promrsi kroz zube:
Zar je stiglo ono drugo? Iz Zadra? Pa vi se šalite,
gospodine predsjednice!
Ne, ja uvijek govorim ozbiljno. Da je sudac Horva
tić bio u uredu i proveo presudu kroz protokol, sutra bi
već mogao oduzeti dragulje od vaše gorde grofice.
Doktor Purić se malo sabere:
Sutra može stići nalog od Ministarstva.
Da, sve je moguće. No u ponedjeljak će biseri biti
oduzeti i predani vlasniku, a onda neka ministar proučava
presudu, te neka daje svoje mnjenje. Za moju stranku to više nije
interesantno kada jednom dobije te svoje skupoći jene bisere.
Ovakvu vijest nisam se nadao Ćuti od vas, gospo
dine predsjedniče.
Meni je milije da sam vam rekao ovu vijest nego
onu koju vi očekujete, jer ta je ponizujuća za naša sudska
slobodna mišljenja.
Oh, marim ja za to! Ovdje se radilo o uspjehu i o
mojem velikom materijalnom probitku.
Doktor Purić oprosti se od suca Milkovića, te se sav uznemiren zaputi
prema obali i odveze na brod grofici. Putem je razmišljao i sam sa sobom
govorio: »Meni je strašno žao, ali što ja mogu. Obećao sam joj javiti
dobro ili zlo.«
Kad je došao na brod, prvi mu je izišao u susret grof, odvjetnik mu
odmah reče:
Propali smo, gospodine grofe, viši je sud bisere do
sudio vašoj kOri.
Onda će ih ona i dobiti. Zakon je zakon, ja sam se
također obvezao da ću se toga držati.
Da li je potrebno da kažem i gospodi grofici, ili vi
želite to njoj saopćiti?
Ne, ja nikako. Uredite vi to s njom kako znate, vi
ste i onako imali dogovore i savjete za koje ja ne znam,
niti želim znati.
Grofica je izišla iz svoje kabine vrlo raspoložena. Opazi odvjetnika, te ga
izdaleka upita:
Sigurno dobre vijesti, doktore Puriću?
Ne mogu se time pohvaliti, gospođo grofice.
Sto vi to kažete? Onako će biti kako ste sami vi
djeli, moji prijatelji brinu se za mene!
Odvjetnik ispriča sve i brzo doda:
Maloprije sreo sam predsjednika suda. Zali što od
luka višeg suda nije stigla ranije, jer bi već sutra došli po
bisere.
Sto to kažete, kako vi to mislite, doktore?
Meni je silno žao, gospodo grofice, ali u ponedjeljak
će komisija doći na brod i odnijeti nakit, te ga predati
vašoj kćeri.
Zar je to uistinu moguće? Pa zar se tu baš ništa ne
da učiniti?
Ništa, Regina, ništa — reče grof. — 2ao mi je tebe,
ali konačno je i to svršeno.
Ja nisam pitala tebe, Antune, niti me zanima tvoje
mnjenje, već želim još samo čuti gospodina doktora.
Izvolite, molim izvolite.
Grofica se zamisli te s naglaskom reče:
Pitam ja vas, a vi ako niste sigurni, propitajte se,
mogu li zahtijevati od sudske komisije da želim pred njima
predati bisere osobno u ruke svojoj kćeri.
To je sigurno vaše pravo, gospodo grofice, ali time
ste odgodili stvar na jedan sat, jer sudska komisija mora
dozvati vašu kćerku.
Vrlo dobro, onda je sve u redu. Kada već moram
predati dragulje, želim ih predati svojoj kćeri u njezine
ruke. Samo lijepo molim neka je to zasad tajna. Doktore,
evo uskoro će veče, ostanite s nama, možda ću se sjetiti da
vas još što pitam.
Grof Antun priđe grofici, uzme je za ruku, te je poljubi i zagrli:
Regina, draga moja Regina, takvu te volim, takvo
držanje dolikuje grofici Herber, ti želiš predati bisere!
Da, Antune, samo onako kako meni dolikuje! Oki
titi želim pred sudskim vlastima svoju kćerku, zamišljat ću
kao da je darivam na vjenčani dan, s knezom!
Draga moja, ah kako sam sretan da je kod tebe na
stao tako nagao, te još k tome i plemeniti preokret.
Dobro je, dragi Antune, nemoj me veličati — po
gleda ga grofica čuvstveno te reče: — Koliko sam ti puta
već opisivala kako strašno volim te svoje bisere, u meni
dršće svaki Živac od uzbuđenja.
Sada, Regina, ne govorimo više o tome, ja sam ve
seo Što tebe vidim tako smirenu.
Svi su se skupili u salonu na večeru. Grofica je bila kao domaćica na
visini. Srdačno je sve nudila jelom i pićem, ali sama nije gotovo ništa
jela ni pila.
Marija Terezija je svaki čas pogledavala majku, te govorila gospodični
Elzi:
Ne mogu majku prepoznati. Zašto je bila sva ta
borba i sud, zašto sve to uzrujavanje i dosadno čekanje,
a sad jednostavno pristaje da preda bisere Ani Mariji.
Dosadilo je to i tvojoj majci. Evo, veljača je, počele
su zabave i plesovi, pa neće da ovdje dočeka još jedno
ljeto.
Veselim se od srca, gospodična Elza, ali moja je
majka napadno dobro raspoložena. Ne mogu je prepoz
nati. Samo je pozorno promatrajte kako je svako malo od
sutna duhom.
Kada se doktor Purić opraštao od društva, grofica ga glasno, upravo
napadno zamoli:
Dragi doktore, učinite mi jednu uslugu. Otiđite do
moje kćerke, te joj saopćite da ću sutra poslije objeda doći
do nje da se dogovorimo na koji najljepši način da joj
predam bisere.
Gospođo grofice, vi joj to možete predati i bez suda.
Ne, nikako ne! Sud je dosudio i ja želim predati bi
sere pred izaslanikom suda.
Regina, nemoj činiti toga. Slušaj me, draga, to će te
opet silno uzrujati. Kad si već odlučila mirno predati, onda ne idi, draga.
Zašto da diraš ranu kada još boli.
Odlučila sam, dragi, da ću bisere predati pred
sudom samo njoj u ruke. Ali, prepusti to meni, ja sam
majka, možda ću se poniziti i moliti Anu Mariju.
Čuj me, draga, ostani kod kuće i čekaj ovdje sudske
izaslanike. Regina draga, rijetko sam te kad Što molio, ali
za tvoje dobro i konačno te molim nemoj ponižavati do
stojanstvo grofice Herber.
Grofica kao da nije čula muževljeve molbe. Pruži ruku doktoru Puriću i
odlučno reče:
Onako će biti kako sam odlučila. Hvala vam una
prijed, gospodine doktore, sutra oko tri sata neka me oče
kuje moja kćerka.
Grof je ostao zbunjen. Ispio je čašu vina i opet natočio kapetanu Megleru
i sebi. Ponudio je kapetana cigaretom, premda je znao da ovaj ne puši.
Grofica se nije ništa promijenila. Uložila je sve sile da svi ostanu na
okupu, Što joj je i uspjelo. Ostali su u salonu dugo iza ponoći. Grofica je
pila mnogo vina, što nikada prije nije Činila.
XXXI
Sutradan je grofica Regina rano izašla iz kabine na palubu broda. Izvuklo
ju je sunce koje je u veljači u Dalmaciji vrlo ugodno. Hodala je palubom,
te se svaki čas zaustavljala i govorila sama sa sobom: »Ostajen kod svoje
odluke! Ja ih ne dam od sebe, ne dam! Oni su zaokupili čitavo moje biće.
Osjećam ih u svakom dijelu tijela. Ne, neću i ne mogu se dijeliti od njih.
Ostati bez njih!« Zastane i problijedi.
Onda je opet nekoliko Časaka šuteći hodala. Stala ju je proganjati
savjest, te je sebe korila: »Regina, Regina, što namjeravaš? Osvijesti se,
zatomi strast i predaj te hladne dragulje. Strašan je tvoj plan! Promisli,
Regina! Ja, tvoja savjest, neću ti dati mira i cijeli život ću te proganjati
jer je pravda na strani tvoje kćeri. Cuj me, osvijesti se, htjela ti ili ne, ona
je tvoja krv, ona je ostala tvoja kćerka i ostat će vječno tvoja, pa makar je
postala ženom običnog ribarskog sina. Smiluj se, Regina, u prvom redu
sebi, a onda svojoj ljubljenoj kćeri, te i meni, savjesti svojoj, jer ja ću biti
nesmiljena. Znaj, ja sam savjest, preda mnom nema dostojanstva, nema
ograde, vrata, ni zaklona, ja svugdje ulazim, progonim i neću prestati do
konca Života.« Grofica se skupi, savije ruke u križ na prsima, nasloni
glavu na ogradu broda. Disala je duboko, kao da nosi težak teret. Onda
podigne vrlo malo glavu i izmučenim šapatom reče kao da s nekim
razgovara: »Znam, sve to poznato mi je, prestani, savjesti, ja unatoč
tome ostajem kod svoje odluke, spremna sam na ono posljednje.« Opet
nasloni glavu na ogradu, a usta joj bez njezine volje šaptahu: »Kakvo je
to čuvstvo majke! Ja je želim mrziti, prezirati, kao i sve njih, ali ne
mogu. Mila moja, zašto te ne mogu zamrziti,'unatoč svemu Što si nam
učinila? Ponizila si naš dom. Majci uzimaš što joj je najdraže na svijetu.
Koga da molim da te zamrzim? Bog me neće uslišati, jer ja sam te rodila
i cijeli život iznad svega ljubila. Đavola, da đavola ću prisiliti da
upotrijebi svoju paklensku moć, da te zamrzim, Ana Marija, da
zaboravim da sam te rodila, jeste, đavolu se utječem, on neka bude uz
mene, onda ću izvršiti namjeru.«
Grofica Regina uspravi se, visoko digne glavu prema nebu, a jutranje
sunce baci svoj tračak na njeno blijedo lice. Stajala je nepomično i
čekala. Nakon nekog vremena
udari se obim rukama po prsima, te iskrivljenim ustima progovori:
»Dođi, đavole, u pomoć, tebe trebam. Ili si i ti, ogavni đavole, izgubio
moć, ili si me napustio? Ne mogu je zamrziti. Zašto ne dođeš u moje
srce, ti, mržnjo, oh ogavna mržnjo, sad mi trebaš. Bilo bi mi lakše kad
bih zamrzila rođeno dijete.« Učini nekoliko koraka po palubi, a onda se
više sruši negoli sjedne na klupu. Glavu nasloni na ruku i stane tjerati
misli od sebe: »Zar ja da nju ljubim? Zar je ona to zavrijedila? Ona, koja
je na tako sramotan način ponizila mene, svoju majku, cijeli naš“ dom!
Ne, ona ne zaslužuje da mislim na nju, da se moje misli bave njome, a
komoli da je još i ljubim! Onako će biti kako sam odlučila, i to bez
grižnje savjesti.«
Grofica Regina podmetne drugu ruku pod glavu. Neko je vrijeme
mirovala, a malo nakon toga zatresla su joj se ramena. Grofica Regina je
plakala i kroz suze govorila: »One njene mile modre oči, zlatna i meka
bujna kosa, lišće lijepo, nježno i nasmijano, slatko i meka usta koja su
me koliko puta poljubila. Njene drage ruke, koliko ih je puta ovila oko
moga vrata! Njezin umiljati zvonki glasić koji me tisuće i tisuće puta
zvao: Majčice, draga majčice, kako vas ja volim, draga i dobra, mila,
najljepša i najdraža majčice, od svih majki na svijetu!« Podigne glavu i
zagleda se daleko niz pučinu. Oči su joj bila pune suza, lice joj se
blaženo smiješilo, a usta su govorila: »Majko, majko, draga majčice,
opet ću vas doći dragati! Tako je govorila. Odlazila je natraŠke od mene,
oči su joj se krijesile od sreće, lišće je sjalo od radosti, a moje je srce
dvostruko jače kucalo zbog ljubavi za tim dragim djetetom.« Ustane,
zaboravi se da je na palubi i zavapi: »Ana Marija, Ana Marija, ljubljena
kćeri moja!« Opet stane, zamisli se, pritisne bisere oko vrata, te ponovi:
»Neka bude kako sam odlučila!«
346
347
Uto se pojavi pred njom Marija Terezija, te će zabrinuto:
Majko, vi ste uranili, ovo sunce je varljivo, dođite
na čaj.
Ostavi me, dijete, samu!
Ne, majko, dođite!
Draga Marija Terezija, nije meni do jela, pođi ti
sama.
I grofica Rcgina zaputi se laganim korakom u svoju kabinu. Hodajući je
govorila: »Kakva me to silna nježnost zaokupila! Da, tako neka bude!
Radije ću žrtovati sebe, svoj ponos i dostojanstvo! Ta ona je moje rođeno
dijete! Da, Regina, nestani, bila si dosta dugo kraljičin dvojnik, življela
si lijepo, naučila si se ljepote života.« Kad je došla u kabinu, najprije
svrne oči na ormarić, a onda nastavi: »Kakva to postajem? Zar da
odbacim onu slast i strast koju osjećam kada vas dragam? Ne, neću!
Tako mora ostati! Više ne mijenjam odluku.« Da bi sebe još više oso-
kolila, sama sebe glasno ukori: »Ovamo k meni, mili dragulji moji, još
bliže tijelu, ova jutranja haljina nije dostojna da na njoj blještite, ali moje
tijelo za vama žudi, njega ćete milovati, ono se ne dijeli od vas dok je
daha u meni.«
Bila je opet raspoložena. Za vrijeme objeda vrlo je malo jela, ali je pila
dosta vina. Na crnu kavu nije pošla, već se ispričala:
Sama ću se spremiti, Želim biti točna kod svoje
kćeri.
Dugo se i pomno oblačila. Birala je haljinu. Izbor je pao na onu raskošnu
od crnog baršuna koja je sezala do poda. Na glavu je stavila šešir s
ukrasom od nojeva pera. Uši je ukrasila dugim naušnicama od a lema, na
ruke je stavila bisernu narukvicu, prste okitila velikim briljantima, a
preko grudi raširila svoje divne bisere.
Kad je bila s tim gotova, prebaci preko ramena skupocjeno krzno, te
iziđe iz kabine lijepa i otmjena kao kraljica.
Grof Antun bio je već malo mamuran od vina, te će
joj kod ispraćaja:
Ukrasila si se, Regina, kao da ideš u posjete na
carski dvor.
Gospodična Elza doda:
Majka ide u pohode kćerki.
Grofica pogleda muža i njegovateljicu te suho reče:
Da, u pohode!
Pritisne lijevu riku na grudi, te se stubama zaputi
prema čamcu.