Filozofski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za filozofiju

Ak. g. 2016./2017.

Immanuel Kant i njegov kategorički imperativ

Seminar iz kolegija Etika – seminar: Kantova kritika praktičkog uma

Studentica: Iris Pogleš

Godina studija: 3.

Studijske grupe: LIN/FIL

e-mail: ipogles@ffzg.hr
 Biografija

 Kantova filozofija

 Kopernikanski obrat

 Kategorički imperativ

 Zaključak

 Izvori


Biografija

Immanuel Kant rođen je u Königsbergu, današnjem Kalinjingradu, 22. travnja 1724. godine.
Odrastao je u veoma religioznoj obrtničkoj obitelji kao četvrto od jedanaestero djece. U skladu s
vjerovanjem njegove obitelji, Kant je odgojem u strogoći i disciplini. Već se sa 16 godina upisao
na Albertinu, sveučilište u Königsbergu gdje je studirao filozofiju Leibniza i Wolffa. Mentor mu
je bio Martin Knutsen, racionalist. On je dobro poznavao znanosti te na taj način približio i uveo
Kanta u Newtonovu fiziku. Kada mu je otac 1746. godine preminuo, Kant je prestao sa
studiranjem te postao privatni učitelj koji je poduke davao u manjim gradićima u okolici
Königsberga. Međutim, to ga nije spriječilo da nastavi sa svojim istraživanjima. U tom razdoblju
piše svoja prva djela. Djela su mu bila prirodoznanstvene tematike. Neka od njih su Opća
povijest prirode i teorije neba, Rasprava o kretanju Zemlje, vjetrovima, potresima, geografiji,
antropologiji. Sva ta djela nazivamo djelima iz do-kritičkog razdoblja. Sve je to samo uvertira za
stvaranje svega onoga što danas smatramo I nazivamo kantovskom filozofijom. 1755. godine
postaje privatni docent, a 1770. godine dobiva status profesora logike i metafizike. Nakon toga,
deset godina ništa ne objavljuje, već radi u osami. Tada je, 1781. godine, napisao jedno od
najvećih djela u povijesti filozofije, Kritiku čistog uma. Slijede Prolegomena svakoj budućoj
metafizici (1783.), Što je prosvjetiteljstvo? (1784.), Osnove metafizike morala (1785.),
Metafizičke osnove prirodnih znanosti (1786.), Kritika praktičkog uma (1788.), Metafizika
morala (1797.) te Kritika rasudne moći. ‘’Imao sam sreću da upoznam filozofa koji je bio moj
učitelj. On je u svojim razvojnim godinama imao smjernost mladića, što će ga, kako vjerujem,
pratiti i u njegovoj najdubljoj starosti. Njegovo otvoreno misaono čelo bilo je sjedište nerazorive
vedrine i zadovoljstva. Najmisaoniji govor tekao je iz njegovih usana; uvijek je bio raspoložen i
spreman za šalu i dosjetku i njegovo učeno predavanje bilo je najzabavniji način ophođenja. S
mnogo duha istraživao je Leibniza, Wolffa, Baumgartena, Crusiusa, Humea, zatim prirodne
zakone Newtona, Keplera i ostalih fizičara. Veliko zanimanje kod njega su pobudili i
Rousseauovi spisi koji su se tada bili pojavili: Emil i Nova Eloisa ili Julija. Proučavao je i nova
prirodna otkrića. Izvori za njegova predavanja bili su spoznaja prirode, zatim moralna
vrijednost čovjeka, ljudi, naroda, povijest prirode, učenje o prirodi, matematika i iskustvo.
Cijenio je znanje, nije bio bahat, nije stvarao sekte ni predrasude te ni najmanje nije bio zavidan
onome tko je pridonosio razvoju i osvjetljavanju istine. Ohrabrivao je i ugodno primoravao na
samostalno mišljenje. Njegovu je karakteru despotizam bio stran.’’Ovako je Kanta opisao njegov
učenik, Johann Gottfried von Herder. Immanuel Kant umro je 12. veljače 1804. godine u svom
rodnom gradu. Na njegovom grobu uklesane su riječi iz Kritike praktičkog uma: Dvije stvari
ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem što se više i ustrajnije
mišljenje njima bavi: Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.

Kantova filozofija

Iako je odgojen kao racionalist Leibniz-Wolffove škole, skepticizam Davida Humea ga je

trgnuo iz dogmatičkog drijemeža. U filozofskom pravcu kao što je realizam, subjekt sam iz sebe
neovisno o iskustvu pokušava konstruirati i istinu i predmet o sebi samome. Racionalizam se
odlikuje dogmatičnošću i nekritičnošću. Naime, tvrdi se da je razum jedini, temeljni i presudni
izvor spoznaje bez obzira što nisu istraženi moć i izvorište te spoznaje. Na taj način dolazi do
ispraznih shema. Neprihvatljiv je i empirizam jer je to pokušaj da se spoznaja zasnuje isključivo
na iskustvu. Vodeći se time, dolazimo do toga da je otklonjena svaka stvaralačka uloga i
aktivnost subjekta. Subjekt se tako svodi na pasivnu funkciju kombinacije i primanja onoga što
je primljeno od objekta spoznaje. Povučen svim ovim spoznajnim problemima, Kant se okreće
novome pravcu, kriticizmu. Pod kriticizam podrazumijevamo preispitivanje samoga uma koji
sam pred sobom pokušava odrediti svoje granice i mogućnosti. Sva širina Kantove filozofske
problematike obuhvaćena je trima pitanjima: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu
nadati? Sva ta pitanja se slijevaju u jedno: Što je čovjek?
Kopernikanski obrat

Kant svoje novo spoznajnoteorijsko gledište naziva kopernikanskim obratom. Taj pojam, u
najširem smislu, predstavlja preokret u čovjekovu razumijevanju svijeta i svojega mjesta u
istome. Kako je Kopernik nepokretnu Zemlju ekstrahirao iz središta svijeta i stavio ju u kružnu
putanju oko Sunca, tako je i Kant napravio sa subjektom i objektom. Po njemu, objekt kruži oko
subjekta te se on upravlja prema svojstvima naših spoznajnih moći. Priroda ne postavlja zakone
za čovjeka, već čovjek za prirodu. On dolazi u središte spoznajnog procesa, kroz prirodu
spoznaje samoga sebe i istoj toj prirodi daje svoje ljudsko značenje. Čovjek postaje zakonodavac
prirode. Tim obratom nastaje antropocentrična slika svijeta.

Kategorički imperativ

Dotaknut ćemo se sada jednog od ključnih Kantovih pojmova, a to je kategorički imperativ.

Imperativ je predodžba objektivnog principa ukoliko je za volju obavezan. To je zapravo etički
zahtjev da nešto treba učiniti jer u sebi ima moralno opravdanje pa po tome i univerzalno
značenje. On je formula zapovijedi uma. Po Kantu, imperativ može biti hipotetični (spretnost,
snalažljivost, propisi) ili kategorični (moralni, ćudoredni). Hipotetičan imperativ upućuje na
neko djelovanje kao dobro, ako je sredstvo za nešto drugo. On zahtijeva nešto pod nekim
uvjetima (ako ovo, onda ono) i vrijedi pod pretpostavkom željenog cilja, izražavajući time jedino
uvjetovano moranje. ''Kažete li na primjer kome, da u mladosti mora raditi i štedjeti, da pod
starost ne bi oskudijevao, onda je to ispravan i ujedno važan praktični propis volje. Međutim se
odmah vidi, da se volja ovdje upućuje na nešto 'drugo', za što se pretpostavlja da ona to želi, a
ta želja mora se prepustiti njemu, samome činiocu, da li on predviđa još druge pomoćne izvore
osim imutka, što ga je sam stekao, ili misli da će sebi jednom u slučaju nužde moći da pomogne.''
1
Kategoričan, odnosno bezuvjetan imperativ upućuje pak na neko djelovanje koje je samo po
sebi dobro. Takav imperativ sam u sebi sadrži nužnost.''Kažete li dakle kome, neka nikada ne

1
Kant, Kritika praktičkog uma
obeća lažno, onda je to pravilo, koje se tiče samo njegove volje, bilo da se namjere što ih čovjek
može imati pomoću volje može postići ili ne. Samo je htijenje ono, što treba da se potpuno a
priori odredi onim pravilom. Ako se dakle ustanovi, da je to pravilo praktički ispravno, onda je
ono zakon, jer je kategorički imperativ.''2 On dovodi zakon formalno i apsolutno do
valjanosti.Dužnost kao unutrašnji zakon Kant definira u svojem prvom kategoričkom imperativu
koji glasi: ''Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da (tvojom voljom)
postane opći zakon.'' Ta je volja potpuno dobra i ne može sama sebi proturječiti te biti zla čak ni
kada se učini općim zakonom. Čovjek je umno biće koje egzistira kao svrha sama sebi, a ne kao
sredstvo. Imajući to na umu, imperativ možemo formulirati i na sljedeći način: ''Radi tako da
ljudskosti u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada
samo kao sredstvo.'' Dakle, tretirajući druge kao sredstvo, kršimo dužnost.

Zaključak

Ugrabivši samo kap u moru Kantovih legendarnih promišljanja i spoznaja, pokušala sam u
kratkim crtama prikazati Kantov život i jedan od ključnih pojmova kao što je kategorički
imperativ. Njegov nauk i ideje teško bi bilo sintetizirati pa bi ovaj rad vjerojatno imao puno veći
opseg. Ali, za tako nešto, potreban je dugogodišnji trud i pokušaj razumijevanja ovog
legendarnog filozofa. On je posljednji veliki filozof prosvjetiteljstva koji je istaknuo latinski
izraz Sapere aude . Njegova kritička analiza otvorila je nove filozofske vidike za kojima će poćii
druga velika imena klasičnog njemačkog idealizma poput Fichtea, Schellinga i Hegela.
Immanuel Kant je i danas inspiracija i možebitna polazna točka ljudima koji traže odgovore na
pitanje o smislu i vrijednosti ljudske egzistencije. Kant je umro 12. veljače 1804. godine od
posljedica moždanog udara. Htio je biti sahranjen u najužem krugu svojih prijatelja i obitelji.
Želja mu nije bila ispunjena. Sprovod je bio veličanstven s mnogobrojnim uzvanicima te je
sahranjen u grobnici königsberške katedrale. Na grobu su mu uklesane riječi iz Kritike
praktičnog uma: ''Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i
strahopoštovanjem što se više i ustrajnije mišljenje njima bavi: Zvjezdano nebo nada mnom i
moralni zakon u meni.''

2
Kant, Kritika praktičkog uma
Izvori

1. Kalin, B.: “Povijest filozofije”Školska knjiga, Zagreb, 2008.

2. Kant, I.: “Kritika praktičkog uma” Naprijed, Zagreb, 1974.

3. Internetski članci i blogovi:

 https://kantizam.wordpress.com/biografija/

 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=30233

 http://fizzit.net/drustvo/filozfija-sociologijga-i-

religija/4428-demistificiramo-filozofiju-immanuel-kant

 https://www.filozofija.org/wp-

content/uploads/Povijest_fil.org/Moderna_pdf/Immanuel-

Kant-final.pdf