Stoneova Pravila, 1.dio Serijala Braća Stone, LJ.E.R

1|Čarobne knjige i ljubavni romani

Ne osjećam ništa dok gledam kako spuštaju njeno tijelo pod zemlju.
Zapravo, to nije potpuno istina. Dok većina prisutnih tuguje - ili barem izvode predstavu
koju bi trebalo nagraditi Oskarom, s obzirom da većina njih živi od glume - ja mogu
misliti samo o jednoj stvari.
Ding dong - vještica je mrtva.
Najbolja prijateljica stišće mi ruku u znak potpore. Ona je jedini razlog zašto sam
ovdje. Piper Mitchell je jedina osoba na svijetu za koju bih napravila sve. Zato, kad me
nazvala, preklinjući me da doletim doma na sprovod, nisam mogla odbiti.
„Zaključak”, kako bi ona to nazvala. „Možda sada možeš početi zacjeljivati”,

rekla je.
Znam da mi želi najbolje. Ipak je ona doživjela svoje sretno-do-kraja-života s

Masonom.
Bacam pogled na njih dvoje. Čak i ovdje, okruženi grobovima, izgledaju

beznadno zaljubljeno. On miluje njeno rame palcem, držeći je čvrsto uz sebe dok ona
stoji između nas dvoje.
Piper misli da i moja priča može završiti kao njezina. Ali, čak iako imamo slične
prošlosti, zapravo smo jako različite. Ona je odrastala poznavajući ljubav. Ljubav
roditelja koji bi napravili sve za nju da ju zaštite. Ljubav sestara koje bi dale živote
jedna za drugu.
Njezina ljubav, s druge strane, je jedina koju sam ja ikad poznavala. Ljubav
srodne duše sestre, povezane groznim događajima koje niti jedno dijete ne bi trebalo
doživjeti.

Piperina majka, Jan Mitchell, pokušala me uzeti pod svoje okrilje. Pokušala mi
je pokazati kako izgleda prava ljubav majke. I učinila je odličan posao. Ali to nije isto.
Nije isto kao imati ljubav žene koja te je rodila, odgojila, tješila te dok si bio povrijeđen
- i onda iščupala tvoje srce van.
Dok se ljudi izmjenjuju bacajući zemlju na lijes, ja razmišljam o obredu. Kako

je moguće da tako grozna osoba privuče toliko ljudi? Kako ljudi mogu pričati o njoj kao
da je bila predivna i brižna osoba?
Koža mi se naježila dok sam slušala pojedine ožalošćene kako pričaju priče o
njezinom čovjekoljublju.
Jan i Piper stajale su svaka s jedne strane uz mene, držeći moje ruke. Ne zato što
sam tugovala, već zato da me spriječe da ne skočim sa svog sjedala i kažem svima
prisutnima istinu. Istinu o tome kakvo čudovište je moja majka bila.
Ali nisam ustala. Nisam rekla niti riječ. Nisam smjela privući previše pažnje na
sebe. Posebice zato što sam znala da bi ON mogao biti ovdje.
Nisam vidjela svoga oca od svoje 12. godine. To je bilo prije 10 godina. Znam
da je živ. Piper je naletjela na njega prošle godine. Rekla je da je izgledao staro. Bijedno.
Slomljeno.
Stari gad je to zaslužio jer me napustio.
Ne znam je li ovdje danas. Nisam se ni potrudila pogledati uokolo. Realnost o

tome što, ili bolje rečeno, koga bih mogla vidjeti me čini bolesnom. Zato sam odlučila
ići lakšim putem nadajući se da ću ostati nevidljiva. Ovdje sam samo iz jednog, jedinog
razloga. Da se uvjerim svojim očima da kučke više nema.
„Charlie?“ Podignula sam pogled i vidjela kako su se ljudi počeli razilaziti i ići
prema svojim autima. „Dolaziš?“ upita Piper.
„Daj mi minutu, molim te.”

Kimne mi glavom prije nego ju Mason povede kroz labirinte nadgrobnih
spomenika. Gledam ih dok hodaju prema ostatku Mitchellovog klana. Nitko od njih nije
poznavao moju majku. Svi su došli zbog mene. Piperine starije sestre, Baylor i Skylar,
prihvatile su me kao dio svoje obitelji dok sam još bježala u njihovu kuću u Maple
Creeku, gdje smo odrasli.
Ponovno pogled vratim na rupu u zemlji. Tresem glavom dok oči spuštam prema
smrznutoj zimskoj travi ispod mene. Koliko poremećena osoba moraš biti da se veseliš
smrti roditelja?
Pa, pretpostavljam, onako poremećena kako me je moja majka odgojila.
„To bi mogla biti ti”, kaže čovjek iza mene, a meni stane srca od straha.
„Oprostite?” Upitam s gađenjem.
„Izvinite.” Nasmije se. „Pomislio sam kako si slika i prilika svoje majke.”
Priđe mi korak bliže. Preblizu. Podigne ruku i sugestivno je spusti na moj vrat.
Njegove tamne oči gladno me gledaju od glave do pete, a mene preplavljuje već dobro
poznati osjećaj slabosti. Puls mi raste dok se trudim da ne postanem bespomoćna curica
koja sam nekad bila.
Njegova ruka oko moga vrata se stegne. „Narasla si”, kaže.
Oslobodim se njegova stiska kako su me naučili na satovima samoobrane i

uhvatim njegov iznenađen pogled. „Da me više nikada nisi jebeno pipnuo ili ću te ubiti.”
Ponovno se nasmije. To je onaj podli, hladan osmijeh. „Ti si mala tempirana

bomba, nisi li?”
Posegne u svoj džep i izvadi malu vrećicu punu novčanica. „Isplatit će ti se. Baš
kao što se isplatilo i njoj.”
Kimne glavom prema grobu.

Sjećanja na ljigavca ispred mene bombardiraju moje misli. Odjednom sam
preplašena i gola četrnaestogodišnjakinja fokusirana na mural na zidu iznad svoje glave,
dok se ovaj čovjek samozadovoljava gledajući u mene.
Zar sam stvarno bila toliko naivna kad sam pomislila da se nitko od tih pervertita
neće imati muda pojaviti ovdje danas?
Dewey, mislim da ga je tako moja mama zvala. Često je visio u našoj kući. Sad
je stariji, mršaviji i očito ispijen. Ali barem nije bio jedan od onih koji me dirao. On je
samo volio gledati. Ali i to je bilo dovoljno grozno.
„Što kažeš, šećeru? Sada kada si dovoljno stara, oboje se možemo dobro
zabaviti.”
„Zabaviti? To što si mi radio zoveš zabavom, gade bolesni?”
„Pa u čemu je problem, lutkice? Nije da sam te ikada dirao.”
Stavi cigaretu u usta. Tada posegne u džep za upaljačem. Nije ni bio svjestan
moga koljena kada je doletjelo prema njemu. I zbog tih par sekundi prednosti, naginjem
se naprijed i grabim njegova ramena kako bih stekla još više moći.
Kada se presavije, grabim ga za jaja za koja sam sigurna da mu neće trebati tako
skoro i zabijam šaku ravno u njegov nos, gdje znam da će najviše boljeti. Čujem zvuk
lomljenja kosti, jedino nisam sigurna dolazi li zvuk od loma njegova nosa ili moje šake.
Ali ubrzo dobijam svoj odgovor kada vidim slapove krvi kako cure iz njegovih
nosnica dok on ne zna treba li se primiti za nos ili svoja jaja.
Okrenem se i odem, gledajući kako moji prijatelji jure prema meni. A sve o čemu
mogu misliti je kako je ovo dobar osjećaj bio. Uzbudljiv. Katarzičan.
To je bio zaključak.
Tko bi rekao.
Piper je bila u pravu.

Buljim u komad papira ispred sebe, sigurna da je došlo do ogromne pogreške.
Pogledam preko masivnog stola od trešnjina drveta u odvjetnika pepeljasto sive kose
koji sjedi nasuprot mene. „Gospodine Slater, ne razumijem.”
„Ovo je samo procjena, gospođice Tate”, kaže glasom s prikrivenom dozom

isprike. „To je ono što smo otkrili do sada. Moguće je da je Vaša majka imala i drugih
dionica za koje još ne znamo. Žao mi je što nije više.”
„Više?” Pogledam u njega zbunjeno. Tada trepnem dvaput, pokušavajući

izoštriti vid prije nego pogledam dolje i fokusiram se na sedmeroznamenkastu cifru.
„Nisam znala da je postojalo išta.”
„Pa….” Gospodin Slater pogleda uokolo kao da su u sobi i drugi ljudi koji bi
mogli čuti što sam upravo rekla. „Koliko sam shvatio, bili ste izvan zemlje duže vrijeme,
gospođice Tate. Ali vaša majka je bila Caroline Anthony. Valjda znate što to znači, zar
ne?”
Pogledam ga svojim najboljim nisam glupa pogledom. „Naravno da znam da je

bila slavna, ali to je bilo prije puno vremena. Koliko ja znam, nije ništa napravila
godinama. I molim vas, zovite me Charlie.”
„Pa, Charlie, pokojni mogu priskrbiti mnogo prihoda. Posebice s obzirom na

količinu filmova koje je vaša majka snimila prije nego ste se vi rodili. Tu je još i životno
osiguranje.”
„Osiguranje?” Uputim mu još jedan ludi pogled. Moja majka nije bila tip osobe
koja brine o budućnosti.

„Da. Imala je par uplaćenih polica osiguranja za slučaj smrti sklopljenih u
vrijeme kada ste se vi rodili. Smiješna stvar u svemu tome je, što nije nikada promijenila
adresu na njima. I dalje su adresirani na Maple Creek. Kao da je zaboravila da ih je
sklopila. Nisu bile ažurirane preko sedamnaest godina.”
„Svjesni ste toga kako je moja majka umrla?” upitam.
Počne prebirati po papirima i stane čitati jedan. Tada kimne glavom s

razumijevanjem. „Predozirala se, jako mi je žao.”
„Ne treba vam biti žao. Bila je ovisnica. Alkoholičarka. Usrana majka. Zaslužila
je svaku lošu stvar koja joj se desila.” Razmišljala sam o tome što mi je Piper ispričala,
kako su pronašli moju majku. Samu i u raspadajućem stanju, budući da je tijelo bilo
neotkriveno tjedan dana prije nego su se susjedi počeli žaliti na nesnosan smrad u
zgradi. Nikoga nije bilo dovoljno briga da ju ode provjeriti. Nikome nije nedostajala.
Iskopala je sama svoj grob. Sada neka trune u njemu.
Oči gospodina Slatera se otvore u čudu. Pretpostavljam da je kao odvjetnik

naviknuo na obitelji koje budu uzrujane kada se radi o gubitku članova obitelji.
Ležerno podignem rame. Tada zavrnem rukav i polegnem ruku na njegov stol.
„Moja majka nije osvojila nikakvu nagradu za Majku godine.”
Njegovo lice oblijeva izraz gađenja dok gleda malene krugove od opeklina na
unutarnjoj strani moje podlaktice. Zamahne glavom i pogleda me pogledom punog
žaljenja. „Žao m….”
„Žao vam je. Da, skužila sam. I, što sada”
„Pa, vi ste jedina nasljednica gospođe Anthony, pa vi dobivate sve. Oporuka koju
je napravila kada ste se rodili, nije nikada mijenjana. Dijelovi oporuke u kojima daje
dio imovine vašem ocu su opozvani zbog razvoda. I budući da je apartman u kojem je
živjela do svoje smrti bio samo na njeno ime i on će pripasti vama. Možete živjeti u
njemu ako želite.”
„Živjeti tamo?”

„Da, to je dosta uobičajeno. Trebat će mjeseci, vjerojatno osam ili devet, dok sve
ne sredi. I svi dobro znamo da osiguravajuće kuće odugovlače isplate koliko god je to
moguće. Međutim, možemo srediti da postanete izvršitelj oporuke kroz dva tjedna. To
će vam dati kontrolu nad njenom imovinom, dok ju u potpunosti ne prenesemo na vaše
ime. Biti ćete u mogućnosti platiti njene dugove i koristiti nekretninske fondove kako
biste mogli financirati apartman dok ne odlučite što ćete s njim.” Gurne papire prema
meni. „Samo trebate potpisati ovo kako bih mogao započeti s procesom.”
Potpisala sam brdo dokumenata i ustala kako bih krenula. Prije nego sam
uhvatila kvaku, okrenula sam se i upitala još jedno pitanje. „Gospodine Slater, ako je
zaboravila na te police osiguranja sve te godine, kako ste vi onda saznali za njih?”
Njegova glava se podigne gore, pa se ponovno spusti, a usta mu se stisnu u tanku

crtu. Tada uzdahne kao da će mi reći nešto što ne želim čuti. „Preko vašeg oca. On je
kontaktirao odvjetnika koji je sastavio njihove oporuke prije toliko godina. I taj
odvjetnik je saznao da sam ja odgovoran za tumačenje njezine posljednje volje.”
„Naravno da je to bio on.” Ljutnja se počne nakupljati u mojim kostima, uz

kralježnicu poput prečki na ljestvama. „Ne bi volio propustiti priliku da zgrabi štogod
može od novaca koje ona nije pošmrkala. Pretpostavljam da se nije trebao rastati od nje
ako mu je bilo stalo do njenog novca.”
„Krivo ste shvatili, gospođice Tate… ovaj, Charlie.” Digne se iz stolice i zaobiđe
svoj stol, te se nasloni na njega, nježnijeg izraza lica kako bi izgledao manje
profesionalno, a više očinski. „Htio se pobrinuti da ste vi zbrinuti. Nije htio da znate za
to, i ja ne bih ništa rekao da niste pitali. Ali bitno mi je da je sve transparentno.”
Kada nisam odgovorila, nastavio je. „Bio je na sprovodu, znate. Držao se na

udaljenosti kako ne bi izazvao scenu. Zna da ste ljuti na njega. I ako vam to išta znači,
izgledao je žalosno zbog bilo čega što se dogodilo među vama.
„Žalosno?” Opet ta bezvrijedna riječ. „Pa, gospodine Slater, moj otac može svoje
žaljenje zabiti sebi u guzicu - isto mjesto gdje su njegova muda živjela kroz moje
djetinjstvo.”

Njegove usne se izviju u lagani smiješak i shvatim nešto što nisam shvatila prije.
Njegova prosijeda kosa i izborano čelo dokaz su njegovih godina, ali sada kada ga vidim
cijeloga, kako stoji ispred stola, mogu vidjeti da drži do sebe. Prilično je zgodan.
Otmjenog izgleda. I ako je suditi prema njegovom uredu - poprilično bogat!
Ne trebaš ničiju brigu, Charlie. Ne više.
Nastavljam s proučavanjem njegovog vitkog tijela, zaustavljajući svoje oči

taman ispod struka njegova ručno krojenog Armani odijela. Pomakne se nelagodno s
noge na nogu, na što se moje oči momentalno vrate na njegove, tako da nije ni stigao
primjetiti da sam ga mentalno razodijevala.
Pogleda me kao da se obraća malom djetetu. „Duplo sam stariji od vas.”
„To druge nije nikada spriječavalo.”
Uzdahne i protrese glavom. „Oženjen sam, gospođice Tate.”
„Charlie,” podsjetim ga, gledajući ga svojim najboljim pojebi me pogledom. „To

također druge nije nikada spriječavalo.”
Naglo se odgurne od stola i približi mi se. Zgrabi moja ramena i kada sam sigurna
da će me poljubiti, on me okrene i uputi prema vratima. „Nazvat ću vas kada sve riješim.
Do tada, ovo je New York, pa bi mogli pripaziti kome se nabacujete.”
Iako moj ego krvari, nasmijem se na njegovo odbijanje. „Stare navike teško
umiru, pretpostavljam.”
„Možda je vrijeme da nađete nove navike, Charlie. Novi početak, znate?”
10 | Č a r o b n e k n j i g e i l j u b a v n i r o m a n i
U glavi mi se sve okreće dok se Piper i ja penjemo dizalom na 14. kat skromne
zgrade na Manhattanu u kojoj se nalazi jednosobni apartman koji je mama kupila kad
se doselila u grad. Iako je bila grozna, barem je dopustila da ostanemo u Maple Creeku
nakon što je tata otišao. Da nije željela ostati tamo, nisam sigurna kako bi sve završilo.
U biti, jesam. Sada ne bih bila živa. Piper i njezina obitelj su me spasili. Pobrinuli
su se da ne završim upravo kao moja majka. Droga je bila posvuda. Ležala je po našoj
kući kao stari par čarapa. Bila bi lako za mene da sam to sve jednostavno završila. Često
sam tada razmišljala o tome. I kada sam imala 16, kada sam bila na granici pucanja da
popijem šaku tableta da pobjegnem iz te noćne more, Piper je ušla u svoj osobni pakao.
Trebala me. I nisam ju namjeravala napustiti, čak ni da bih izbjegla vlastitu bol.
Tako da, ironično, ali Piperina nevolja mi je spasila život.
Okrenem se prema njoj, želeći joj to reći. Ali ne mogu. Nikada ne bih mogla na
takav način opravdavati njezino grozno iskustvo.
„Što?” upita. Crni vrhovi njene kose skakuću oko njenog ovratnika dok miče
glavom lijevo desno. „Predomišljaš li se u vezi ovoga?”
„Ne. Samo mi je drago što si ovdje sa mnom, to je sve.”
Vrata dizala se otvore kako bi žena s djetetom mogla izaći van. Kada se zatvore,
u odrazu dizala ugledam lice svoje majke. Često sam razmišljala o tome da svoju dugu,
crvenu kosu ošišam, ili ofarbam. Ali ne dopuštam majci dati takvo zadovoljstvo. I
odbijam misliti na dan kada su te sve grozote počele.
Većina djece se vjerojatno sjeća načina na koji im je mama poljubila prst kada
su se pričepili na ladicu. Ili možda načina na koji im je dragala leđa dok su bili bolesni.
Ali ne i ja. Jedina stvar koje se sjećam kada se pogledam u zrcalo, jest mamino
prigovaranje o tome kako sam joj upropastila život. Čak mogu vidjeti kako se njene
usne pomiču dok to govori. „Od trenutka kada me tvoj tata napumpao, isisala si život
iz mene.”
„Spremna?” Piper me upita i shvatim da su vrata otvorena i da ih ona drži,

čekajući da uđem prije nje. Prolazimo uz par apartmana prije nego dođemo do majčinih
ulaznih vrata. Apartmani inače imaju otirače, lončanice ili pločice s imenom. Ali njena
izgledaju točno onako kako sam i očekivala. Prazno i hladno. Baš kakva je i ona bila.
Stavim ključ koji mi je kućepazitelj dao, i brava se otvori. Prva stvar koja me
pogodi kada pređemo prag je snažni miris cvijeća. Kao da sam ušla u prokleti cvjetni
vrt, ali bez zelenila. Sljedeća stvar koju sam primjetila je očito odsustvo kauča. Kauča
na kojem je umrla. Kauča koji je spaljen od firme koju su unajmili Mitchellsi kako bi
očistili prostor. Voljela bih da nisu potrošili toliko novaca na to. Ali pretpostavljam da
je bolje i to, nego alternativa, odvratni miris smrti.
„Molim te zahvali roditeljima što su dali počistiti ovo mjesto”, kažem.
Njezine zelene oči se nasmiju mojim smeđima. „Zahvali im sama. Ponudili su ti

sobu u njihovoj kući na Long Islandu ako želiš.” Nasmije se. „Naravno, morat će se
boriti sa mnom za tebe. Mogla bi ostati sa mnom i Masonom. Hailey bi voljela imati još
jednu Playboyevu zečicu okolo.” Uputi mi optužujući pogled.
„Playboyevu zečicu?” Nevino slegnem ramenima.
Podrugljivo mi se nasmije. „Nisam znala da možeš doći na duplericu i preko

oceana.”
„Kao prvo, Melons Magazine nas naziva Šećerima, a ne Playboyevim zečicama.

I bilo je lakše nego što misliš, imaju stotine magazina za muškarce ondje.” Suzim oči
prema njoj. „Kako si uopće saznala za to?”
„Ozbiljno?” upita. „Moj zaručnik je u nogometnom timu, Charlie. Jesi li ti

svjesna koliko pornografije cirkulira tim svlačionicama?” Udari me po ruci.
„Zašto mi nisi rekla? Što se dogodilo sa sestrinskim kodom?”
Ispustim duboki uzdah. Osjećam se grozno što sam tajila tu informaciju od nje.
Uvijek smo govorile jedna drugoj sve. Sve godine koje smo provele u
inozemstvu, čak iako smo bježale svaka od svojih prošlosti, oslanjale smo se jedna na
drugu da preživimo dan po dan, i ti dani su postali najbolji dani u mome životu.
Kada su nam se putevi razišli prošle godine, kada sam otišla, ostavljajući ju bez
drugog izbora osim da se vrati doma muškarcu kojeg voli, morala sam promijeniti svoju
igru, naći više načina da zaradim novac. Da me Piper mogla pronaći, znam da bi mi ga
poslala, ali upravo iz tog razloga joj nikada nisam rekla gdje sam.
„Nisam htjela osramotiti tvoju obitelj,” slažem joj. Nisam htjela tražiti novac od
tvoje obitelji.
Spusti vazu koju je proučavala i prijeđe preko sobe do mene. „Nikada nas ne bi
mogla osramotiti, Charlie. Ti jesi obitelj. Zar ne znaš to već do sada? I slike su zapravo
bile odlične. Predivna si.”
„Da, pa, retuširanje čini čuda,” kažem, pogledavajući prema mnogo sitnih
ožiljaka na mojoj ruci.
Piper mi dodirne ruku. „Ne. Predivna si čak i sa svojim ožiljcima.”
Na licu mi zatitra lagani smiješak prije nego se ogledam po malom, ali

neobičnom stanu. „U svakom slučaju, hvala na ponudi, ali mislim da ću ostati ovdje.”
„Ovdje?” Njezine oči se rašire od iznenađenja. „Jesi li sigurna u to?”
U fokus mi uđe malena kuhinja spojena s dnevnim boravkom, oskudni namještaj,

i skoro goli zidovi. „Nikada nisam bila ovdje. Nikakve uspomene me ne vežu uz ovo
mjesto. Ne znači mi apsolutno ništa. Pa, zašto da ne? U gradu ostajem još samo par
tjedana. Taman dok ne dobijem službene papire o nasljedstvu i onda ga mogu prodati.
Hoćeš li mi pomoći da se riješim njenih sranja?”
„Da. Naravno,” kaže. „Ovdje sam za tebe. Što god trebaš.” Spusti pogled prema
podu i rastuži se. „Stvarno trebaš ponovno otići? Tek sam te dobila nazad. Imamo toliko
toga za nadoknaditi.”
Hodamo apartmanom do suprotne strane dnevnog boravka kako bi mogle

proučiti jedinu sobu. „Misliš, moraš mi ispričati sve bolesne detalje o tome koliko voliš
svog vrućeg nogometaša i njegovu preslatku kćerku? Ili da ti čuješ o svim vrućim
frajerima koje sam poševila dok ga je on tebi stavljao ovdje doma?”
Njena usta se otvore. Pa zatvore i onda prevrne svojim očima. „Pa… da.”
„Ne mogu ostati ovdje, Pipes.” Prođem kroz vrata u sobu totalnog stranca koja
je bila moja mama. „Već sam naletjela na jednog od njenih prijatelja pervertita na
sprovodu. Ne mogu riskirati da se to ponovi.”
„Zato biraš da živiš u njenom stanu? To totalno ima smisla,” kaže sarkastično,
dok trese glavom i otvara vrata ormara da prekopa po majčinim stvarima. Uzdahne,
uzimajući u ruke sjajni metalni kipić s police iznad glave. „Što ćeš napraviti s ovim?”
Ispruži ruku prema meni, pružajući mi Oskara za najbolju glumicu koji je moja majka
osvojila prije 24 godine.
Bila je to posljednja nagrada koju je osvojila. Sve to znam predobro. Instinktivno

si protrljam potiljak, prisjećajući se kako je boljelo kada bi se težak kipić susreo s
mojom lubanjom s vremena na vrijeme. „Ne znam. Prodati ga? Baciti u smeće? Otopiti
metal i preliti ga preko njenog groba? Možda smo ga trebali pokopati zajedno s njom
budući da je to bila jedina važna stvar u njenom životu.”
Piper vrati kipić nazad na mjesto i zatvori ormar. „I ostali su ovdje. Baš me
zanima zašto ih nije nigdje izložila, kada su već bili toliko važni.”
„Mmmmmm,” promrmljam, gledajući kroz ogroman prozor s pogledom na

užurbanu ulicu. Pogled koji se pruža na nebodere oduzima dah. Nisam ni shvaćala
koliko mi to nedostaje sve do sada. Iako nismo živjele ovdje, mama me stalno dovodila
u grad iz ovog ili onog razloga. Snimanje. Intervju. Ručak s producentom. Večera s
dilerom.
Mama je odbila odreći se onoga za što je mislila da je njena sudbina, uloge. A
liste koje odražavaju mladu, treperavu djevojku. Bile su joj ponuđene brojne uloge
nakon što sam ja rođena. Sporedne uloge. Uloge najbolje prijateljice. Šašave tete.
Majke. Ali smatrala je da su sve one ispod njenog nivoa, zbog čega ih je uvijek odbijala
i čekala onu koja će joj donijeti sljedećeg Oskara. Samo što do toga nikada nije došlo.
A iščekivanje ju je polako dovelo do ludila.
„Možda će ti ovo reći.” Piper posegne u ladicu stolića pokraj kreveta.
„Reći mi što?”
„Zašto nije izložila svoje nagrade.” Pruži mi kožnatu bilježnicu.
„Izgleda kao dnevnik.”
Uzmem ga od nje, ali ruke oklijevaju da ga otvore. Želim li napraviti ovo? Kopati
po najskrivenijim mislima osobe koju prezirem najviše na ovom svijetu? Ali znatiželja
pobjeđuje i otvaram dnevnik na prvoj stranici.
30. kolovoza 2000.
Grlo me steže, a oči me peku od loših uspomena. Većina šestogodišnjaka nije

baš dobra s pamćenjem datuma. Ali ovaj - ovaj će ostati urezan u moje sjećanje do kraja
života. To nije datum mog rođendana. Nije datum kada sam dobila novog psića. Nije ni
prvi dan moje škole.
To je bio dan kada se pretvorila u čudovište. Prvi put kada me udarila. I odlučila
je to snimiti za buduće naraštaje.
Spustim dnevnik i otrčim do kupaonice da izbacim sve što sam taj dan pojela iz
želuca.
Piper potrči za mnom. „O Bože, Charlie. Jesi dobro? Što se dogodilo?” Smoči
ručnik i pruži mi ga, dok ja zaklapam wc školjku i sjedam na nju.
„Dobro sam. Samo loše uspomene.” Obrišem lice i pogledam po kupaonici.
Na ormariću stoje sve vrste proizvoda protiv bora poznatih čovječanstvu. Kreme,
gelovi, maske. Čak ima i igli i malenih bočica koje izgledaju kao Botox. Nisam ni znala
da si netko može sam ubrizgavati te injekcije. Ali ono što me ponovno tjera na
povraćanje je slika naljepljena na ogledalo. Znam da to nije moja slika, ali mogla bi biti.
Izgleda mrvicu starije od mene sada. Jedinu razliku čini odjeća koju nosi. Izgleda
mlado, sretno i bezbrižno.
Mama koju pamtim kao takvu dok sam još bila malena.
Strgnem sliku s ogledala, ostavljajući vrhove strgane pod ljepilom koje tamo
stoji vjerojatno nekoliko godina i bacim u smeće. Podignem kantu, prislonim ju uz rub
umivaonika i ubacim u nju sve što se nalazi na ormariću. Staklenke se sudaraju i lome,
a tekućine i guste kreme se izliju. Onda otvorim ladice i iz njih izbacim tone šminke
povećavajući hrpu u smeću. U ormariću ispod umivaonika nađem još nereda koji je bio
dio njenih pokušaja da vrati svoj mladi izgled. Ne znam kako je izgledala prije nego je
umrla. Ali mogu zamisliti. Imala je 48 godina kada sam otišla od kuće. 48, ali je
izgledala kao da ima 60. Droge su odigrale svoju ulogu u tome brzo ih uzevši.
Koja glupača. Sve što je trebala napraviti je odreći se tog smeća. Onda ne bi
trebala ništa od ovih sranja.
Pogledam prema krcatoj kanti za smeće. A onda pogledam natrag prema sobi.
„Želim se riješiti svega. Apsolutno svega. Čak i namještaja. Ništa ne ostaje. Sve ide na
smetlište. Odmah. Moram to napraviti sada.”
U ogledalu, moje oči pronađu Piperine. Ako netko razumije osjećaj da se očisti
od prošlosti, onda je to ona. Uputi mi dobro poznati pogled. „Pozvat ću sestre i dečke i
reći im da dođu. Mislim da sam vidjela i UPS-ov ured iza ugla, pa ih možemo angažirati
da pokupe kutije. Potražit ću vreće za smeće u kuhinji. Hoćeš li moći ostati sama na
kratko?”
„Da, bit ću dobro. Hvala, Piper.”
„Nemoj mi zahvaljivati. To je ono što činimo za obitelj.” Okrene se prema
vratima i krene prema kuhinji, a prije nego stigne tamo čujem kako već razgovara i
organizira ljude.
Vratim se prema sobi i zagledam se u dnevnik koji sam ispustila na tepih. Ništa
osim boli ne može proizaći iz njega. Ništa što je ta žena napisala ne može me
zainteresirati. On bi trebao biti prva sljedeća stvar koju ću baciti u smeće.
Spustim se na pod, a leđa oslonim na hladan metal kreveta mrtve žene. Više te
ne može povrijediti.
Uzmem dnevnik i ponovno ga otvorim na prvoj stranici.
30. kolovoza 2000.
On je idiot. Tek mi je 36 godina. A ne izgledam dana starije od 29. Kako se

usuđuje nuditi mi uloge majke. I to za reklamu za koju je moja šestogodišnjakinja išla
na audiciju. Šupak. Ukrala mi je izgled, kaže. Pa, možda da nije tako prokleto lijepa,
bilo bi lakše za mene. Nikada nisam trebala uzeti slobodno kada se rodila. Nikad nisam
trebala obožavateljima dati priliku da me zaborave. Nisam ni trebala imati dijete. Zašto
sam uopće dozvolila Georgu da me nagovori na to?
Zatvorim dnevnik uz tresak kada Piper uđe u sobu noseći kutiju vreća za smeće.
„Počet ću ovdje,” kaže izvlačeći jednu van. „Zašto ti ne bi krenula od kuhinje?

Manje osobno.”
Moja prijateljice me poznaje najbolje. Kimnem glavom i primim se za okvir

kreveta kako bih lakše ustala. Odem prema kuhinji i s najboljim bacanjem zavitlam
dnevnik ravno u visoku kantu pokraj smočnice.
Počnem prazniti ormariće, stavljati čaše i suđe na hrpe na radnu ploču. Preteško
je za vreće. Morat ću pričekati kutije za to. Neke stvari su čak i jako lijepe. Možda ne
bih trebala baš sve baciti. Mogla bih ih donirati u neko sklonište za zlostavljane
tinejdžere možda? Pomisao na to da bi se zbog toga okrenula u grobu, pruži mi valove
neočekivanog zadovoljstva.
Piper proviri glavom iz sobe i ugleda moje hrpe suđa koje slažem. „Iz čega misliš
jesti ako ćeš to sve baciti?”
„Iz papirnatih tanjura, pretpostavljam. Ne želim ništa zadržati. Sve odlazi.

Spavati ću u vreći za spavanje ako treba.”
„Nećeš napraviti tako nešto. Već ćemo nešto smisliti.” Povuče se nazad u sobu,
a ja nastavim čistiti po kuhinjskim ladicama. Izvadim jednu od njih van i pokušam ih
istresti ravno na dnevnik, ali promašim i sve vrećice kečapa i letaka padnu ravno na
pod.
„Sranje,” promrmljam sama sebi u bradu. Spustim se na koljena i počnem čistiti.

Taman u trenutku kada sam to htjela baciti, u oko mi upadne ime sa stranice iz dnevnika
na kojoj se otvorio.
Dewey.
Želudac mi se okrene. I unatoč zdravom razumu, uzmem prokletu stvar u ruke i

krenem ga proučavati. Ne čitam niti jednu jedinu riječ mržnje koju je napisala, samo
nasumično preletim stranice u nadi da ću pronaći ono što tražim. Adrenalin proleti
mojim venama kada to nađem - i kada se sjetim sprovoda i kakav je dobar osjećaj bio
napucati tog seronju.
I sada znam.
Znam zašto sam ovdje i što moram napraviti.
Osvrćem se po recepciji. U svakom kutu sobe nalazi se vaza ukrašena umjetnim
cvijećem. Čiste linije umjetnosti na zidu dopunjuje bogati tepih u centru sobe, na kojem
se nalaze bijeli kožni kauč i stolice.
Žena, koja me maloprije pozdravila iza staklenog odjeljka koji me podsjeća na

banku, savršeno se uklapa u prvoklasni dekor. Njezina kosa podignuta je u ozbiljan i
uredan visoki rep. Šminka joj je elegantna i besprijekorna. Njezina odjeća ručno šivana.
Na drugoj strani sobe, promišljeno i kako ne bi odvlačio previše pažnje,

postavljen je zid s osobnim slikama. Jedna slika prikazuje jako privlačan par. Čovjek i
žena u svečanoj odjeći. Vjenčana slika. Mladi su, u ranim dvadesetima, možda i mojih
godina, izgledaju nevjerojatno sretno, i na trenutak im zavidim.
Sudeći po njihovim frizurama, slika je stara. Ali muškarac je prekrasan. Ima

podužu i pomalo vragolastu prljavo plavu kosu. A način na koji se smije svojoj
mladenki ističe rupicu na njegovom obrazu.
Prelazim očima i po drugim slikama. Na većini njih su muškarci koji veoma

sliče. Njegova braća, možda. Ili njegova djeca. Jedan dječak posebno izgleda strašno
poznato i pitam se gdje sam ga već vidjela.
Prije nego sam stigla proučiti sve slike, zadivljujuća platinasta plavuša iza
debelog odjeljka me prenula. „Gospodin Stone će vas sada primiti.” Pomakne teško
staklo u stranu i nagne se preko pulta, pokazujući dekolte koji je očito htjela da
primjetim. „Možete ući kroz ova vrata.”
Pokaže prema vratima s moje desne strane, a njena gesta otkrije njene duge
izmanikirane nokte za koje pomislim kako uopće s njima uspijeva tipkati po mobitelu
ili tipkovnici.
Njene oči me prate dok odlazim prema prostoriji gdje me uputila. Mogu osjetiti
da me odmjerava. Možda je to radila cijelo ovo vrijeme dok sam čekala.
Posegnem za kvakom i stisnem ju, ali naiđem na otpor i vrata se odbiju otvoriti.
Pogledam u Barbie, podižući upitno obrvu.
„Ups,” kaže. „Oprostite.” Pritisne gumbić na zidu pored nje. Čujem klik i vrata
se otvore kada ponovno pokušam stisnuti kvaku.
Pogledam ponovno prema staklenom odjeljku gdje me ona gleda. Pretpostavljam

da u ovakvom poslu, imaju i više nego dovoljno mrskih žena koje bi mogle biti nadrkane
na njih. Vidjela sam i ja svojevremeno jednu ili dvije takve. Mrske žene, mislim.
Prođem kroz vrata i susretnem se s čovjekom s vjenčane slike. Pa, to je on, ali
nije. Ovaj čovjek je još zgodniji, ako je to uopće moguće. Njegova kosa je duža,
dodiruje ovratnik njegove čiste i uštirkane bijele košulje. Način na koji se kovrča na
krajevima moli ženske prste da je dodiruju.
Njegove oči su tamne. Čokoladno smeđe naglašene s crnom uskom kravatom

koja je stručno zavezana po čemu se vidi da nije nošena samo za specijalne prilike.
Odjednom, osjetim potrebu da ga zgrabim za kravatu i odvučem ga na onaj bijeli kožni
kauč ispred ureda.
Sigurna sam da bi Barbie to smetalo, sudeći po ubojitim pogledima kojim me

upravo gleda.
Možda mu je ona cura. Ili žena. Šteta.
Ja sam visoka za ženske standarde, 170 cm točnije, ali svejedno moram izvinuti
svoj vrat kada mi priđe bliže i pruži mi ruku.
„Gospođice Tate, ja sam Ethan Stone. Lijepo vas je upoznati.”
O kvragu. Čak je i njegovo ime seksi. I iako mrzim kada me zovu gospođica
Tate, zbog njegovog vrućeg seksi glasa mogu ga zamisliti kako se glasno zabija u mene
odozada.
Ili na meni. Ili ispod mene. Svejedno mi je.
Sigurno mu pružim ruku nazad i dopustim njegovim dugačkim prstima da

obujme moje male. Iako mu ruka ne drži moju ništa duže nego što je profesionalno, ne
promakne mi činjenica da se njegove oči zadrže.
Očigledno, to ne promakne ni Barbie. „Hmmpf,” čujem njezino neodobravanje i

mrmljanje iza sebe. Okrenem glavu i uhvatim petu njene štikli kako nestaje iza ugla.
„I meni je drago što sam vas upoznala. Hvala što ste me primili u tako kratkom
roku. I samo Charlie, molim vas.”
„Nije problem, Charlie. I ja sam samo običan stari Ethan.” Pokaže mi da ga

slijedim niz hodnik.
„Ništa nije obično ni staro u vezi tebe,” promumljam, zureći u njegova široka
ramena koja se spuštaju prema uskom struku pokrivenomsivim lanenim hlačama.
„Oprosti?” upita, zaustavljajući se na dovratku, pokazujući mi da prođem.
„Oh, ništa, samo sam govorila kako mi se sviđa tvoj ured.”
Lijeva usnica mu se podigne u polusmješak kao da zna da serem. I, hvala Bogu,

tamo je rupica. Ista kao i na slikama. Odjednom dobijem potrebu da stavim jezik u nju.
„Je li ona vaša žena?” Kimnem glavom u smjeru recepcije.
„Gretchen?” upita sa zezaš me pogledom.
„Cura?”
„Nijedno. Molim vas sjednite.” Obiđe oko velikog pravokutnog, staklenog stola
koji je više-manje prazan, izuzev laptopa i foldera s dokumentima.
Čudno, ali stol - čak i cijeli ured - izgledaju kao i on. Britko. Čisto. Svježe. Osim
njegove valovite kose, koja je totalno suprotnost svemu ostalom na njemu.
„Zna li ona to?” Upitam.
Sjedi u smeđoj kožnoj fotelji visokog zaslona koja još više ističe njegove oči.
Baš me zanima je li namjerno izabrao baš tu boju?
„Gretchen je”, oči mu pretražuju sobu u potrazi za pravom riječi, „stara

prijateljica.”
Prijateljica moju guzicu. Želi leći pod njega, ako već i nije. A ako je, onda želi
još. Znam to.
Nakon svega, moraš biti jedna da bi prepoznala drugu. Drolja. Prljava

preljubnica. Razaračica domova. Možda se oblači bolje nego ja, ali sigurna sam da i ona
jednako razmišlja o meni. Sve mi imamo onaj osjećaj jedna za drugu. Radar koji nas
upozorava na konkurenciju. Ta pasivna agresivnost da budemo kučke prema drugim
ženama, ali nam dozvoljava da manipuliramo muškarcima koji toga nisu svjesni.
Ne vidim prsten na njegovom prstenjaku. I nije bilo puno slika žena izloženih na
zidu vani. Nije kao da je bitno, ali svejedno ga upitam. „Postoji li jedna? Žena ili
prijateljica?”
Podigne obrvu. „Zar nisam ja taj koji bi trebao postavljati pitanja ovdje?”
Slegnem ramenima, bez imalo srama zbog moje znatiželje.
„Pa zašto ne bi počeli time da mi kažeš zašto misliš da trebaš usluge privatnog
istražitelja, Charlie.”
„Da saznam jesi li slobodan, na primjer.” Nasmijem mu se, ali on nagne glavu
nezadovoljan odgovorom. Zavrtim očima. „Moram naći neke ljude.”
„Dobro.” Otvori fascikl i izvuče komad papira iz njega. „U tome smo jako dobri.
Koga to trebamo naći?”
Otvorim torbicu i izvučem listu. Otvorim je i pokušam se ne lecnuti kad mi oči
prelete preko imena na njoj.
U trenutku kada uzme listu od mene, prsti mu dodirnu moje. Sigurna sam da je
i on to osjetio - električni naboj koji je prošao kroz nas. Pročisti svoje grlo, ne skrivajući
to tako dobro kako misli.
Usnice mu se tiho pomiču dok čita imena. Oči mi se fokusiraju na njegova usta
dok promatram kako izgovara svaki slog. Pramen kose mu padne preko čela, a on ga
odsutno odgurne nazad. Moje disanje se ubrza i uhvatim se rukama za rukohvate kako
se ne bih počela meškoljiti na stolcu. Čovjek je hodajući seks.
„Ovo su sve muškarci,” kaže, i suzi oči prema meni. Palcem i kažiprstom protrlja
svoju jednodnevnu bradu dok me proučava.
„A to je problem jer uživaš jedino dok pratiš žene?” Bezizražajno upitam.
„Samo uočavam, Charlie.”
Kada mu moje ime klizne preko usana treći put - zašto uopće brojim - shvatim
da želim da ga vrišti, također. Ime, prezime, dovraga, može čak i izvikivati i svoje ime
dok god je zabijen duboko u mene dok to radi.
„Neki od tih muškaraca su slavni,” istakne.
„Da?”
Tiho me promatra. Podsjeća me na jednog i jedinog psihića kod kojeg sam bila
prije par godina. Ali je puno zgodniji. I jebozovniji. Frajer bi tako buljio u mene i
povremeno bubnuo neko životno sranje kako bi me potaknuo da pričam.
Stone, s druge strane, čini da poželim otvoriti usta iz potpuno drugačijeg razloga.
Zapiše par natuknica i ne promakne mi činjenica da je ljevak. Kao i ja. Jebote,

čak i način na koji piše po papiru je seksi. Pomaknem se na stolici, a njegove oči
pronađu moje.
Postajući čudno neugodno zbog zaglušujuće tišine, kažem: „Ovaj, moja majka
je umrla.”
Njegov tvrdoglav izraz lica omekša. „Da, čuo sam. Žao mi je.”
Protresem glavom. „Neka ti ne bude.” Onda naglo zatvorim usta prije nego išta
što ne želim da sazna. Mislim da kod privatnih istražitelja ne vrijedi pravilo povjerenja
kao kod, naprimjer, odvjetnika-klijenta ili doktora-pacijenta. A budući da još ne znam
za što sam sve sposobna….
Dignutih obrva, njegova tamne oči proučavaju moje lice. Promeškoljim se na

svom sjedalu.
„Dakle, lista. Moja mama je bila”, pokušavam brzo misliti, „mmmm… voljela
je svoje muškarce. Pa sam mislila kako joj dugujem da ih pronađem. Imam nešto za
svakog od njih.”
„To je lijepo od tebe,” kaže, zapisujući još bilješka.
„Pa, mislim da je.”
Još tišine.
„Ne voliš baš previše pričati, zar ne, Stone?”
Spusti olovku i nasloni se na stolicu, pa prekriži ruke dok me pozorno promatra.
„Moj je posao da čitam ljude, Tate. I jako sam dobar u svome poslu.”
Besramni smiješak se rastegne preko mog lica. „Pa kad je tako, gospodine
Privatni istražitelju, recite mi - što čitate upravo?” Upitam, gledajući u njega kroz
polusklopljene oči. „Tjeskobnu dramu? Uzbuđujući triler?” Nagnem se naprijed i
oslonim laktove na njegov stol, sugestivno naslanjajući glavu na dlanove. „Vruću
romansu?”
Dobar je u skrivanju emocija. Bolji nego većina. Ali to me ne sprečava da

primjetim kako se promeškoljio u stolcu. „Zašto imam osjećaj da si pomalo od svega
što si nabrojala?” upita.
Nasmijem se. „Znači, ipak jesi dobar u svome poslu.” Ogledam se još jednom
po njegovom uredu, a zatim sporo skeniram očima po njemu. Gledam dok prinosi
olovku ustima i zamišljeno je povlači po donjoj usnici. „A ti - ti si mješavina akcije,
pustolovine, krimi dokumentarca, tajanstvenog misterija.”
„Tajanstvenog?” usne mu se izvrnu od zabavljenosti.
„Da,” kažem. „Nemoj me krivo shvatiti, Stone. To je seksi. Ali postoji neki
čudljiv, mrzovoljni, melankolični osjećaj u vezi tebe.”
Podigne upitno obrvu.
„Pomalo ludo,” kažem, smijući mu se s podrugljivim tonom. „Da te netko

jednako tako dobro pročita, ha?”
Gleda u mene. Dovraga, gleda kroz mene. Nitko me nikada nije gledao kao što
me on sada gleda. Kao da vidi puno više od lijepe kćeri dotrajale glumice i modela. Kao
da zna da sam puna govana.
„Aha.” Pročisti svoje grlo i otrese glavom kao da se želi riješiti neželjenih misli.
„Rođak mi je rekao da si prijateljica obitelji Mitchell koja posjeduje lanac restorana.
Što misliš o njemu? O Jarodu?”
„Nisam ga još upoznala,” priznam, mičući svoje ruke sa stola. Piper Mitchell -
moja najbolja prijateljica - mi je rekla da je njegov rođak privatni istražitelj. Od njega
je dobila tvoj kontakt.”
„Tako dakle.” Vrti spretno olovku prstima lijeve ruke. „Pa, budući da si
prijateljica obitelji, tako govoreći, ukoliko se odlučiš angažirati me, dat ću ti popust na
regularnu cijenu. Naplaćujem po satu, pa će konačni iznos ovisiti o tome koliko teško
će ih biti naći.”
Moja samopouzdanje potone prvi puta od kada sam ušla kroz njegova vrata. „Da,
u vezi toga. Moje nasljedstvo neće biti upotrebljivo još neko vrijeme, a prilično sam
sigurna da se sudu ne bi svidjelo da trošim taj novac na ovakve stvari.”
Kimne glavom u znak razumijevanja. „Mogu ti napraviti isplatni plan. I uzeti u
obzir privilegiju što poznaješ nekoga tko poznaje nekoga.” Namigne mi, a meni vrući
trnci projure niz kralježnicu. Sve do samog središta. „Naravno, ako imaš posao. Imaš
posao, zar ne?”
„Halooo,” okrenem očima dramatično. Ne znam zašto, ali ne želim da ovaj

muškarac misli da sam beskorisna. „Naravno da imam posao. Kod Mitchellovih.”
Podigne sumnjivo obrvu. „A svejedno nisi nikada upoznala Jaroda.”
„Pa, nisam još počela raditi. Tek sam se prije par dana vratila u grad.”
„Mmmmm, promrmlja, kao da me čita kao knjigu. „Sviđaju ti se tetovaže?”
Um mi podivlja dok razmišljam kakvu tetovažu ima i gdje. „Jako,” kažem.
„Onda će ti se sviđati i Jarod.”
Usnice mi se odmah prestanu smiješiti kada se nasmije i zatrese glavom dajući

do znanja da je sarkastičan. Prasne u smijeh. Onaj koji otkrije njegovu skrivenu jamicu.
Onaj koji me otopi poput sladoleda u pustinji.
„Što je s tobom?“ upitam. „Voliš li ti tetovaže?” Molim te, reci da.
Slegne ramenima. „U redu su.”
„Imaš li koju?” grickam donju usnicu u iščekivanju njegovog odgovora.
„To je privatno pitanje, Tate.”
„Samo oštrim svoje vještine privatnog istražitelja, Stone.”
Nasmije se. Dubokim, grlenim, opojnim smijehom. Ali iz nekog razloga,

steknem dojam da to ne čini tako često. „Možda imam jednu ili dvije.”
„Pokazat ću ti svoje ako ti meni pokažeš svoje,” kažem, upijajući pogledom

njegovo tijelo prije nego ga opet pogledam u oči.
Zatvori svoje oči i polako udahne, i ispusti duboki izdah. Razmišlja o tome.
„Charlie,” kaže mi ime kao da je moj učitelj petog razreda, i znam da je odgovor ne. Ali
to me ne sprečava da mu pokušam promijeniti mišljenje.
„Ethan.” Pogledam ga kroz trepavice. „Gospodine Stone,” kažem svojim

najboljim zavodničkim glasom. „Izlazite li sa svojim klijenticama?”
„Ne, ne izlazim.” Autoritet kojim to kaže dokazuje mi da govori istinu.
„Oh.” Ustanem sa stolice i odem do vrata. Ali umjesto da ih otvorim, krenem ih

zaključavati. Ali ne mogu naći bravu. Ma zajebi to, koga briga? Okrenem se prema
njemu, brzo skidajući majicu preko glave prije nego ju bacim na pod njegovog čistog i
urednog ureda. „Ševite li ih?”
Sigurna sam da se kao privatni istražitelj svega nagledao. Ali, izraz na njegovom
licu mi govori da ovo nije nikada vidio.
Žene mu se sigurno cijelo vrijeme bacaju pod noge. Gretchen barem.
„Zaista niste ovo trebali napraviti”, kaže, smireno i staloženo kao da nisam
upravo izložila svoje sise pred njim.
Na trenutak, obuzme me osjećaj žaljenja. Čak i srama. Taman kad sam htjela
vratiti svoju majicu, vidim ga kako ustaje i vidim bez sumnje kako zapravo utječem na
njega. Prednji dio njegovih hlača je tako napet, da se pitam nosi li donje rublje.
„Mislio sam na vrata, mogu ih zaključati odavde.” Pritisne gumbić na zidu iza
stola i začujem elektronski zasun kako se zaključava.
U svega nekoliko dugih koraka smanji udaljenost između nas. Oči su mu postale
tamnije, skoro crne dok me njegov intenzivan pogled drži na mjestu. Ruke mu se
podignu i dlanovima glasno lupi po vratima iza moje glave, držeći me tako zarobljenu.
Tako blizu, nagne se nad mene, a ja izvijem svoj vrat dok nam se oči ne sretnu.
Zgrabi me za glavu, gurajući svoje prstu u moju kosu, grabeći je i povlačeći s moga
lica.
Pogled mu lagano padne na moje gole sise, prije nego vrati fokus na moje usne.
Ne mogu si pomoći dok pobjednički cerek prekriva moje lice. Ne promakne mu

to, ali odgovori tako da okrene očima, a njegove usne se rastegnu u polagani, seksi
osmijeh.
Daa. Zna da sam ga pobijedila u ovoj igri. Gotovo uvijek pobjeđujem. Zajedno
sa svojom crvenom kosom i smeđim očima, od svoje slavne majke sam također
naslijedila i umijeće zavođenja.
„Ovo inače nije moja praksa.” Lice mu se približi mojemu. „Ali postoji nešto u
vezi tebe.” Njegove usne lebde iznad mojih, uvlačeći zrak koji u brzim izdisajima izlazi
iz mojih pluća. „Ne mogu razmišljati jasno.” Očeše usnama moje i zastane. „Ovo je
vjerojatno jako loša ideja,” šapne prije nego svojim ustima poklopi moje.
Ne gubi vrijeme na predigru. Gura svoj jezik i proždire me kao da traži zrak.
Poljubila sam jako puno muškaraca. Toliko da im ne znam broja. Ali nisam navikla na
ovakve poljupce. Snažne. Zahtjevajuće. Strastvene.
Strast nije baš emocija s kojom sam na ti. Moram uzeti situaciju pod ruku pa ga
zgrabim za ramena i skočim, hvatajući ga svojim nogama oko struka.
Zgrabi mi guzu, hodajući tako do svog stola. Sisam njegov vrat, dok on iz grla
ispušta duboke, grlene zvukove.
Drži me samo jednom rukom, drugom pokušava pronaći tipkovnicu svog

laptopa, tipkajući, dok ja nastavljam svoj napad na njegov vrat.
„Multi-tasking?” Upitam.
Kimne glavom prema zidu gdje se nalazi mala, crna staklena kugla. „Samo
isključujem video.”
Zatvarajući laptop, smjesti me na rub stola, ne trebajući napraviti mjesta jer je

tako oskudno namješten. Pogledam na ogromnu prazninu na stolu i namrštim se.
„Pretvrdo?” upita.
„Nikada ne može biti previše tvrdo,” našalim se, hvatajući prednji dio njegovih
hlača prstima. „Ali, ne. Radi se o tome… pa, vjerojatno je san svake djevojke da pobaca
sva sranja sa stola prije nego se na njemu poševi. Ali tvoj je skoro prazan.”
Podigne zabavljeno obrve. „Nisam znao da je biti organiziran uvreda.” Brzo
pomakne laptop na policu sa svoje lijeve strane. „Samo naprijed,” kaže.
Okrenem se i dramatično zamahnem rukom preko skupocjenog staklenog stola,

katapultirajući jedini folder i olovku preko ureda. Oboje gledamo kako papiri lete po
zraku prije nego se spuste na pod. Nije bilo ni približno ispunjavajuće kao što sam to
zamišljala.
„Ovo je puno bolje izgledalo u mojim fantazijama,” kažem mu.
Nasmije se i taj seksi zvuk mi pokrene leptiriće u trbuhu. Zgrabim njegov pojas
i povučem ga među noge, stiskajući ga sa svojim bedrima. Otkopčam mu košulju, i
nakon što je rastvorim, moje oči upiju čisto muško savršenstvo ispod nje. Povučem
košulju s njegovih ramena da otkrijem ono što je rezultat sigurno stotine mukotrpnih
sati provedenih u teretani. Osjećam se kao da sam osvojila lutriju, i dobila najveću,
najbolju nagradu.
Ispustim dugačak, stabilan izdah kada uočim tetovažu preko njegovog srca. Ne
znam što znači, i ne usudim se pitati, jer je to vjerojatno ime neke njegove ženske. Ali
kineski simbol je i više nego seksi.
Prođem prstima oko rubova tetovaže, i onda preko njegovih izbočenih

trbušnjaka. Drhtavica prođe njegovih tijelom na moj dodir. Iz nekog razloga, želim da
me opet poljubi. Ali iz nekog razloga, on to ne učini. Obično nisam ljubitelj ljubljenja.
Preosobno je. Preintimno. Ali postoji nešto u vezi njega.
Postoji nešto u vezi tebe. Njegove riječi ponavljaju se u mojoj glavi.
Pomakne svoju ruku prema gore s mjesta gdje me čvrsto držao. Stane prije nego
dotakne moje sise. Oči mu potraže moje i upitno me gleda, kao da pita za odobrenje.
Nitko me nikada nije pitao za odobrenje. Nikada. Zgrabim mu ruku i pritisnem ju na
prsa, nadajući se da će osjećaj biti dobar kao što mislim da je.
Oči mi se zatvore na njegov dodir, dok njegov snažan, a opet nježan dlan pokriva
moje grudi, stiskajući ih i štipajući moje osjetljive bradavice.
Taman kad pomislim da ću eksplodirati od njegovog znalačkog dodira, njegova
ruka se spusti. Glasno se pobunim zbog toga, ali se prepustim njegovom planu kada se
odmakne korak dalje, podižući moju suknju skroz do mojeg struka. Počne mi skidati
gaćice stavljajući palce svaki s jedne strane tkanine, povlačeći ih sporo po mojim
bedrima. Zavodljivo. Skoro bolno.
Oči mu prate pokrete ruku, upijajući svaku oblinu mojih nogu dok prolaze njima.
Zaustavi se kada otkrije tetovažu jednoroga na mom unutarnjem bedru. Prođe prstima
po njoj, šaljući udarne valove ravno kroz mene.
Kada moje gaćice padnu na pod, gurne prst u mene, stenjajući zbog činjenice
kako sam mokra postala od njegovih dodira. Dira mi klitoris, klizeći palcem lagano po
njemu sporim, kružnim pokretima.
Uhvatim kopču njegovog remena. „Imaš kondom, zar ne? Molim te reci mi da
imaš kondom.”
Nasmije se, uzimajući novčanik iz stražnjeg džepa. „Imam kondom.”
Začuje se razgovor ljudi ispred njegova ureda na hodniku. Tada, kao da je upravo
shvatio gdje smo i što radimo, pogleda na sat na zidu. „Ako ga mislimo iskoristiti, bolje
da se požurimo. Imam sastanak u 14h.” Provjerim vrijeme, 13:54.
„Baš onako kako i volim,” kažem, brzim potezima otkopčavajući njegove hlače.
Pogurnem ih dolje dok ne padnu oko njegovih gležnjeva, a oči mi prate njihovo
kretanje.
Vidim nešto poput pojasa zavezano oko njegovog lista. Pogledam bolje da bi
shvatila da ima pištolj pričvršćen uz nogu.
Upitno ga pogledam.
Slegne ramenima. „Za zaštitu,” kaže.
Koji tip. Ovaj stranac upravo će me poševiti s oružjem zavezanim za svoje tijelo.
Dovraga, to je jebeno seksi.
Otmem mu kondom iz ruke i krenem ga navlačiti, kurac mu se trza od mog
dodira, dok on mene iskusno obrađuje prstima. Pogladim ga u par dugačkih poteza prije
nego ga namjestim na svoj ulaz. Uvuče dah dok klizi u mene. Taj zvuk me natjera da
ga pogledam, dok su naša lica udaljena centimetar. Mogla bih se kladiti da zrak pucketa
između nas, kao statički elektricitet, i iz nekog razloga, ne mogu odmaknuti pogled.
Nikada ih ne gledam dok me jebu. Navika od davnih dana, pretpostavljam.
Stavim distancu između nas, naslanjajući se na stol da mu omogućim bolji

pristup mojem klitorisu i sisama. Ne treba mu pozivnica da se posveti i jednom i drugom
kako bi nas doveo do brzog zajedničkog orgazma.
Sveti Bože. Prošlo je tek trideset sekundi - minuta maksimalno - ali jebote…
najboljih trideset sekundi u mojem životu.
Oboje tiho vrisnemo. Mogla bih se kladit da sam čula da je šapnuo moje ime u
svojim valovima ekstaze. I moguće da sam pogriješila, zato što mi se to nikad prije nije
dogodilo, ali sam prilično sigurna da sam i ja promrmljala njegovo.
Njegov uredski telefon zazvoni i Gretchenin nazalni glas se začuje preko

interkoma. „Tvoje stranke za 14 h su ovdje, Ethane.”
„Hvala, Gretchen. Za pet minuta,” odgovori kao da mu kurac nije još uvijek do
jaja zakopan u meni.
„Oprosti,” kaže, izgledajući krivo dok se izvlači van.
„Za što? Ovo je bilo odlično, Stone.” Siđem s njegovog stola, gledajući
zabavljeno u njegov seksom umrljan radni stol.
Zatrese glavom. „Ovo se nije trebalo dogoditi, Charlie. Obično nisam tako
neprofesionalan.”
Nabrzinu obučem svoju odjeću. „Nemoj se uzrujavati. Još uvijek imam svo
pouzdanje u tebe da možeš pronaći ono što tražim,” kimnem prema listi imena koja leži
među hrpom papira na podu. „Totalno si zaposlen.” Naglasim svoje riječi s razigranim
migom.
Zakopča svoje hlače, gledajući me u krajnjoj nevjerici. „Što? Ne. Ne mogu sada
raditi za tebe, Charlie.”
„Pa, zašto dovraga ne?”
Pogleda me s jesi-li-ti-luda pogledom dok ceremonijalno zamata kondom u

maramicu i baca ga u smeće.
Nasmijem se. Ali tada shvatim da mi niti jedan drugi istražitelj ne bi mogao dati
tako dobru ponudu kao on. On je moja jedina opcija. „Sranje,” kažem, dodavajući mu
njegovu košulju.
„Što ako obećam da više neću skidati svoju majicu? Hoćeš li onda raditi za
mene?”
Protrlja rukom svoju jednodnevnu bradu. „To bi bio sukob interesa. Pravilo broj
jedan privatnih istražitelja - nemoj se petljati s klijentima.”
Moje lice se izobliči od gnušanja. „Petljati? Tko je uopće spomenuo petljanje?

Ovo je bio samo seks. Jebanje. Brzinska ševa.” Ali dok izgovaram riječi za koje znam
da su istina, osjetim neki čudan osjećam u prsima. Potisnem ga. „Plus, ne mogu priuštiti
nikog drugog.” Nasmijem se svojim najboljim nevinim osmijehom. „Molim te?”
Oči mu se zatvore kao da sam mu upravo rekla nešto bolno. Kao da je i on imao
neki čudan osjećaj u prsima također. Kada ih otvori, intenzivne tamne oči su nestale, i
zamijenile su ih hladne i distancirane. „Dobro.” Sagne se da pokupi razasute papire.
„Ali ovo se više ne smije ponoviti. Ne radim posao servisiranja klijentica.”
Izdahnem s olakšanjem. „Hvala ti, Ethan.”
Oči mu se raznježe na moju upotrebu njegovog imena. „Javit ću ti se za otprilike

tjedan dana s informacijama koje pronađem. Bi li ti smetalo da sama izađeš?” Kimne
glavom prema otiscima guze na stolu. „Moram malo počistiti prije sljedećeg sastanka.”
Nasmijem se. „Naravno. Bok... Stone.”
Okrene očima prije nego pritisne gumb za otključavanje vrata.
Izlazim niz hodnik prema recepciji kada čujem kako me doziva. „Hej, Tate?”
Nasmijem se prije nego se okrenem. „Da?”
„Zašto jednorog?”
Otvorim svoja usta da bih mu rekla bilo kakva sranje koje sam prodala i svakom
drugom frajeru koji me pitao za moju tetovažu. Ali ono što izađe iz mene iznenadi me
do bola. Ono što izađe najbliže je istini o meni koju sam rekla nekom muškarcu.
„Za zaštitu.”
Proučava me nekoliko sekundi prije nego nestane nazad u svom uredu.
Tijelo mi klizi kroz vodu gotovo bez napora, dok me ruke i noge nježno vuku s
jednog kraja bazena na drugi. Oduvijek sam voljela plivanje. Nije toliko kažnjavajuće
za moje tijelo kao trčanje, a i voda mi pruža sloj zaštite. Mjehurić koji mi nitko ne može
probušiti. Mirno je. Spokojno. Bezbrižno.
Međutim, danas su moj zaštitni mjehurić probile odvratne riječi moje majke iz
poglavlja dnevnika koje sam jučer pročitala. Mičem brže nogama u nadi da će me
ubrzanje tempa odvesti dalje od mojih misli.
To je uzaludan trud. Nevažno koliko brzo plivam, ne mogu ostaviti demone iza
sebe i moj mozak vraća se u grozan dan kada sam izgubila svoju majku. Ne dan njezina
sprovoda; ne čak ni dan kada sam saznala da je umrla - to su bile samo okolnosti jadnoga
života kojim je živjela. Dan kad sam izgubila svoju majku bio je grozan dan u kolovozu
2000.
„Mama, zašto moram ponovno sve ispočetka?” cviljela sam, umorna od

pokušavanja da prolijevam čašu mlijeka za reklamu za papirnate ručnike.
„Zato što ljubazni gospodin želi da to napraviš, Charlie.” Povuče me u stranu i

šapne mi strogo. „Jesi li vidjela sve te lijepe djevojčice ispred u čekaonici? Nismo
trebali čekati tamo poput njih jer je Mamica zvijezda. I ti želiš biti zvijezda, zar ne,
ljubice? Pa, ovo je tvoja prilika. Ali, moraš napraviti kako čovjek traži.”
„U redu, mama.” Poljubim je u obraz i odem natrag u lažnu kuhinju u studio.

Pogledavam nazad prema ženi koju volim. Ženi koja je moj idol. Napravila bih sve da
budem poput nje. Kamo god da ode, ljudi žele njen autogram. Žele razgovarati s njom.
Rukovati se s njom. Žele biti kao ona. I ovo je moja prilika. Napravit ću bilo što da se
ona i Tatica ponose sa mnom.
Dok mi čovjek objašnjava što trebam napraviti, na licu ima izraz kao da mu je
netko upravo kupio dupli čokoladni sladoled s komadićima čokolade i ekstra mrvicama
na vrhu. „Gospođo Anthony, biste li željeli igrati njezinu majku? Mogao bih joj
garantirati angažman.”
Gledam kako se usta moje majke otvaraju. Pa zatvaraju. I ponovno otvaraju. I

malo je reći, da je ono što se dogodilo poslije zauvijek promijenilo tijekk moga života.
„Njenu majku?” Bahato se nasmije, izravnavajući svoju suknju. „Imam jedva 30
godina, teško da bih mogla proći kao majka.”
Čovjek se nasmije, zajedno s još jednim gospodinom pored njega. Prikriju svoja
usta kako ne bi bili previše glasni. Ali svejedno ih čujem. Mislim da ih i Mamica čuje
isto, jer na licu ima isti izraz kao kada ja ostavim vrata frižidera otvorena.
Čovjek pročisti svoje grlo. „Uh, oprostite, gospođo. Mislio sam da bi zapravo
bilo sjajno da majka i kćer zaista sliče. I ako smijem primijetiti, malena bi trebala ići u
zatvor, jer je očigledno ukrala vaš izgled.”
Mama se usprotivi čovjeku, govoreći riječi za koje bi mi inače pokrila uši prije
nego ih izgovori. Riječi za odrasle koje zvuče zločesto i zbog kojih čak i lijepo lice moje
mame izgleda ružno kad ih izgovara. Riječi koje viče čovjeku, ali se u jednom trenutku
okrene, pa izgleda kao da ih viče meni. Njezine bijesne smeđe oči pale kroz moje, dok
ona postaje netko koga nikada prije nisam upoznala.
Zatim počne udarati nogama preko sobe i odvuče me za lakat. „Hajde Charlie,
ne moramo mi trpjeti ovo sranje.”
U svijetlo žutom taksiju na putu kući, plačem. Mislim da sam učinila nešto loše.
Nešto zločesto, što je natjeralo moju mamu da viče na one muškarce. Na mene. Zagrlim
ju i kažem joj kako ću drugi put biti puno bolja, ali ona kaže kako neće biti drugog puta.
I ne želi me ni pogledati. Samo bulji kroz prozor.
Kada smo došli doma, posjela me u stolac i rekla da je čekam dok ona ode u
kupaonicu. Kada izađe van, ima brašna po svom nosu, a ja se pitam zašto bi držala
brašno u kupaonici.
Također, ima i škare u rukama. „Okreni se,” zahtjeva. „Ošišat ću te.”
„Ne, Mamice!” vrištim. „Onda neću biti lijepa poput tebe.”
„Charlie, okreni se,” kaže ponovno hladnim pogledom.
„Ne, Mamice. Molim te, nemoj mi ošišati kosu.” Stavim ruke preko glave kako
bih zaštitila kosu od oštrica koje se približavaju mojim dugim loknama.
Posegne prema meni i povuče mi kosu iz mojih stisnutih šaka, trgajući je iz mojeg
malenog stiska. „Tatice!” vrištim. „Tatice!”
„Tatica nije ovdje,” kaže hladno. „I ako mu kažem kako si zločesta curica bila
na audiciji, i sada ponovno ovdje - ako mu kažem sve to, ni on te više neće voljeti.”
Tresem glavom s jedne strane na drugu, izbjegavajući njene ruke dok pokušavaju
uhvatiti moju kosu. Okrenem glavu od nje na drugu stranu i povučem koljena na trbuh,
sklupčajući se u lopticu što čvršće mogu. Želim i molim da ovo sve prestane. Ovo je sve
samo loš san. Loš san gdje majke ne vole svoje kćeri, i gdje ih očevi ne uspijevaju
zaštititi.
„Okreni se i sjedi mirno. Odmah jebeno sad,” vrišti i udari me rukom po obrazu.
Peče jako. Kao kada sam ogrebla koljeno kada sam se spotakla o svoja stopala
dok sam trčala kroz park, samo gore, jer ovoga puta Mamica ne ljubi moju ranu, ona
ju je uzrokovala.
Izronim iz vode i shvatim kako se čvrsto držim za rub bazena, očajno hvatajući
zrak koji sam lišila iz svojih pluća. Kada razmišljam o tom danu, pretpostavljam da
zaboravim disati.
Dok se moje tijelo ponovno puni kisikom, vidim dobrodošlo lice kako viri iza
ugla.
„Nadala sam se da ću te naći ovdje,” kaže Piper, hodajući oko ruba bazena u
svojoj trkačkoj odjeći s malim ručnikom prebačenim preko ramena.
„Zar nije ovo mjesto fantastično?”

Pretpostavljam da se isplati poznavati ljude na visokim položajima. Piperin
zaručnik, Mason, vlasnik je teretane zajedno sa svoja dva šogora, Gavinom i Griffinom.
Ja si nikad ne bih mogla priuštiti članstvo. Ne za osam ili devet mjeseci u svakom
slučaju.
„Oh, dobro. Možda me poštediš puta do restorana.” Dok pričam s Piper, rukama
prolazim po zidu, dok moje stopala ne uspiju dotaknuti dno bazena. Tada istisnem vodu
iz kose. „Mislila sam ići tamo odmah poslije vježbanja da vidim hoću li moći uhvatiti
tebe ili Skylar.”
„Trebaš žensku večer ili tako nešto? Znaš da smo mi uvijek za to.”
„To zvuči odlično, ali nisam te baš zato trebala. Trebam posao, Piper.”
Piper nagne glavu sumnjičavo, gledajući u mene kao da mi je upravo narasla

treća ruka.
„Mislila sam da odlaziš za dva tjedna.”
„Ma neee, mislim da ću se zadržati malo duže.”
Lagani smiješak joj se počne širiti licem. „Zezaš me? Zajebavaš se sa mnom,
Charlie? Zato što si mi nedostajala prokleto jako proteklih šest mjeseci, i ako se sada
zajebavaš sa mnom, možda ću te morati povrijediti.”
Nasmijem se. „Ne znam hoće li to biti zauvijek, ali za sada, da, ostajem. Nije
šala.”
Njezin vrisak ushićenja odjekne zidovima tako jako da moram pokriti svoje uši.
Ali onda zvuk odjednom prestane, a ona me promatra. „Čekaj. Ima li to bilo kakve veze
s tim što si trebala privatnog istražitelja? Nikada mi nisi dala detalje vezano za to, usput.
Otišla si čim sam ti dala broj Jarodovog bratića.”
Ne mogu lagati Piper. Odmah bi shvatila. Ali znam da bi me pokušala odgovoriti

od mog plana, a ni to ne mogu dopustiti. Poluistina će morati poslužiti. „Samo želim
saznati neke stvari o svojoj mami. To je sve. Ništa važno.”
Kimne u razumijevanju. „A privatni istražitelji su vjerojatno skupi, pa zato trebaš
posao.”
„Ne bilo kakav posao. Trebam posao kod Mitchella, i to odmah. Rekla sam
frajeru da već radim tamo kako bi mi dao otplatni plan.”
„Nema problema,” uvjerava me. „Možeš preuzeti moje smjene. Radim tamo dok
ne pronađu nekog dovoljno dobrog tko bi me mogao zamijeniti. Skylar bi voljela da to
budeš ti.”
Izdahnem s olakšanjem. „Hvala, Piper. Ali ako mi ti daš svoje smjene, što ćeš ti
onda raditi?”
Pogledam kroz skupocjeni stakleni zid koji odvaja bazen od ostatka dvorane.
Imućni fitnes centar koji je u suvlasništvu njenog zaručnika. Halooo. „Naravno. Udaješ
se za budućeg vođu navale Giantsa. Ne trebaš posao.”
„O, radit ću ja,” kaže. „Samo sam mislila probati nešto malo drugačije. Možda
se uključiti u lokalno kazalište.”
Sad je moj red da vrisnem. „Šališ se!”
Kazalište je oduvijek bila Piperina velika strast kada smo bile mlađe. Ali odustala
je od njega nakon napada. Nisam mislila da ću doživjeti dan kada će opet htjeti pokušati.
Maše glavom, a njezine uzbuđene oči govore mi da je ozbiljna.
„O moj Bože, Piper Mitchell, već si se promijenila.”
„To sam još uvijek ja,” naduri se.
„Da, jesi. Samo bolja.”
Podijelimo osmijeh koji samo najbolji prijatelji mogu podijeliti. Onda se

Piperine oči fokusiraju na nešto iza mene. „Onaj frajer koji je upravo ušao. Izgleda mi
jako poznato.”
Okrenem se da pogledam prije nego sam se brzo okrenula, bacila u vodu i
zaronila skroz do svoje brade. „O sranje. To je Ethan Stone. On je privatni istražitelj.
Danas sam se sastala s njim.”
„To je Jarodov bratić? kaže preglasno, povisujući glas za oktavu u nevjerici.
„Ššššššš,” šapćem joj, zabrinuta da će joj glas odzvanjati u velikoj vodenoj

dvorani. „Možeš li se molim te stišati?”
„Nije ni čudo da mi izgleda poznato. Vjerojatno je dolazio u restoran već. I u

čemu je velika stvar ako me čuje?” upita, pogledavajući me skeptično, dok ja
pokušavam da me bazen proguta što je više moguće. „Oh, Charlie, nisi valjda.”
Slegnem nevino ramenima ispod vode, gledajući je srnećim pogledom. „Možda

jesam.”
Zatvori svoje oči i ispusti malen izdah. Ali ne trudi se koriti me. Nikada to ne
radi. Razumije me. Zna kako funkcioniram. Zašto radim stvari koje radim. I nikad,
nikad me ne osuđuje.
„I sada ga izbjegavaš?” upita.
„Pa, rekao je da ne može raditi za mene ako se spetljamo.” Koristim navodnike

da naglasim posljednju riječ.
„Zvuči kao razborit čovjek.” Proučava ga iza mene. „S dobrim ukusom za žene.”
„Ha!” prevrnem očima. „Trebaš vidjeti jednu koju jebe u uredu.”
Njene oči se stisnu gledajući ga sa zaštitnim stavom zapovjedničke sestre. „Ok.

Možda nije tako pametan.”
Slegnem ramenima. „Tvrdi kako nema ništa s njom, ali ne vjerujem mu. Prokleto
je posesivna i certificirana kučka.”
„Vau. Mora da si bila jako dugo tamo kada si je tako dobro upoznala.”
„Nisam zapravo razgovarala s njom,” priznam joj. „Samo dok sam se
prijavljivala kada sam došla tamo.”
Osmijeh joj se polako razlijeva usnama. „Oh, ona je ona koja je posesivna?”
„Zašuti.”
Nasmije se. „Moram pokupiti Hailey, ali ću nazvati Skylar kasnije i reći joj o
čemu se radi. Nađemo se na poslu sutra prije nego što moja smjena u 10 sati počne, pa
ću te u sve uputiti.”
„Hvala, Pipes. Spašavaš mi život.”
„Ok onda”, počne hodati, „vidimo se sutra na poslu, Charlie,” kaže glasno,
stavljajući poseban naglasak na moje ime.
Pošpricam ju prije nego uspije izaći van. Onda pogledam preko ramena i vidim
da ju je vrući i zabranjen privatni istražitelj zapravo čuo.
Prije nego imam šanse vidjeti njegovu reakciju, vratim se u svoj balončić,
odgurujući se od zida i zaranjajući kroz vodu što duže mogu, prije nego me moja pluća
natjeraju da izronim po zrak. Počnem plivati slobodnim stilom ubitačnim ritmom kako
ne bih čula ako pokuša privući moju pažnju.
Nekoliko minuta kasnije, pitam se zašto zapravo izbjegavam čovjeka. Mislim,

samo mi je priuštio zemljotresni orgazam. I seksi je na svaki mogući način. Seksi kao
Grčki bog Adonis, seksi poput čovjeka koji ima pištolj pričvršćen na gležanj za vrijeme
seksa. Seksi kao muškarac s misterioznom tetovažom. Ali hej, pa valjda mogu biti
prijateljica sa seksi frajerom s kojim ne spavam. Jelda?
Nekoliko tjedana. Tako je on rekao. Nakon toga, imat ću informacije za koje mu

plaćam i tada - tada možemo imati vatrenu aferu. Gretchen, prokleta bila.
Već planiram koja sve sranja mogu staviti na njegov stol, kako bi bilo više
zadovoljavajuće kada ih pometem rukom. Ili možda na komodu. Tamo je i bijeli kauč
na recepciji.
„Neće se dogoditi.” Muževan glas me trgne iz mojih fantazija i shvatim da sam
u potpunosti prestala plivati i da zurim direktno u Ethana Stona.
Kapljice vode padaju ravnomjernim ritmom s krajeva njegove kose, koja sada
kada je smočena izgleda još tamnije, duže i kovrčavije nego prije.
I njegova tetovaža. Jebote, kako je seksi. Pronađem se kako želim iscrtati

ponovno njezine krajeve. Jezikom.
Trgnem se iz razmišljanja. „Uh, što radiš?”
Pogleda po prostoriji i onda opet u mene. „Kako to misliš, što radim ovdje u
teretani u kojoj sam član posljednje tri godine? Ili što radim u ovom bazenu u kojem
plivam svake večeri? Ili možda misliš što radim pričajući sa ženom koja me zavela prije
nepuni sat? Koje je od toga, Tate?”
Nasmijem se. Poznajem ovog čovjeka tek jedan dan, jedan sat zapravo, a već
mogu reći kakvog je raspoloženja po njegovom izboru imena kojim me zove. „O, znači
plivaš?”
„Svaki dan. Što - nisam ti to spomenuo ranije?” upita sarkastično.
Jedva je progovorio na našem sastanku i svakako nije pričao ništa o svom

privatnom životu. Ne znam niti jednu stvar o njemu. Tako to obično volim.
Obično.
Bez puno razmišljanja, kao da me njemu privlači neka sila, zaronim ispod vode
i prođem kroz tri linije koje nas razdvajaju. Što mu bliže prilazim, više elektrizirana
voda postaje.
Trnci mi prolaze tijelom dok se probijam kroz vodu.
Izronim ispred njega održavajući se na vodi, iako on može stajati.
„Zaista bi trebala ostati u svojoj liniji.” Podigne obrvu neodobravajući. „Radi se

o običnoj pristojnosti.”
„Hoćeš me otpustiti kao svojeg klijenta ako ne ostanem?” Spustim glavu u vodu
sve dok ne dođe do mog nosa. Onda pogledam u njega kroz svoje trepavice.
Protrese glavom, smiješeći se frustrirano prije nego zgrabi moja ramena, okrene
me i gurne me nazad ispod jednog od odjeljaka.
Izvrpoljim se iz njegovih ruku i brzo otplivam iza njega. Odgurnem se od dna

bazena, katapultirajući se iz vode kako bih ga mogla zagnjuriti ispod vode.
Izleti iz vode, tresući svoju kosu, brzo okrećući glavu sa strane na stranu. Kunem
se, u mojoj glavi, vidim kako se to sve dešava kao u usporenom filmu. A ja gledam kao
napaljena kuja.
Zgrabi me, uzimajući me kao bebu u svoje ruke. Drži me čvrsto uz sebe dok se
saginje ispod svakog odijeljenja, ne puštajući me dok ne dođemo do suprotnog kraja
bazena. Podigne me iz vode s malo truda i posjedne me na hladnu, tvrdu pločicu.
„Moram završiti svoj trening,” kaže.
Zurimo jedno u drugo dok se voda smiruje. Pogledam dolje i vidim njegovu
erekciju kako strši kroz njegove kupaće gaće. „Mogu ti pomoći s tim.” Kimnem prema
njoj. „I obećavam da će to biti odličan trening.”
„Mogu se pobrinuti za to kasnije, Charlie. Sam.” Zaroni u vodu i odurne se od

zida sa snažnim, muževnim nogama torpedirajući se nazad u srednju liniju.
Ne promakne mi činjenica da me nazvao Charlie. Pretpostavljam da je zaigrani,

pohotan Ethan napustio zgradu.
Pliva savršenom leptir tehnikom, ne trudeći se niti jednom pogledati u mom

smjeru dok ga promatram kako pliva dužinu za dužinom.
Odbijajući vjerovati da sam žena koja se na sve ljuti, konačno odlučim ustati i
krenem prema svlačionici. Ne pogledam nazad. Ali to me ne sprječava da maštam o
svim načinima na koje bi se 'za to mogao pobrinuti kasnije’.
Ući u štos oko stvari u restoranu bilo je jednostavnije nego što sam mogla
zamisliti. Piperina starija sestra, Skylar, rukovodi Mitchellsom u New Yorku, jednim
od tri restorana koje njihovi roditelji posjeduju, i svakako postoje povlastice u
poznavanju vlasnika - kao što je počinjanje s većom plaćom nego ostali početnici.
Tehnički govoreći, nisam novi zaposlenik. Odrastajući, provodila sam ljeta

konobareći u prvom restoranu koji su otvorili u malenom gradu Maple Creek u
Connecticutu, samo trideset minuta izvan grada.
Dok je većina tinejdžera strepila od posla, ja svoj nisam mogla dočekati. Ne samo
da sam mogla vidjeti Piper i njenu obitelj, nego sam bila dalje i od nje. Makar na par
sati. Iskoristila bih bilo koju ispriku koju sam mogla da bih bila dalje od kuće. Majka bi
često znala nazvati restoran kako bi provjerila jesam li stvarno tamo. I poslije nekog
vremena, nije bilo bitno jesam li stvarno unutar četiri zida ili ne, svatko tko bi se javio
tvrdio bi da jesam.
Svi su znali da mrzim dom. Svi su osjećali da nešto nije u redu. Svi su mi
pokušali pomoći. Ali moj ponos mi je zasmetao, i nisam se mogla natjerati da im kažem.
Čak ni Piper nije znala koliko je loše zapravo bilo, dok nismo napustile državu nakon
diplome. Prije nego smo otišle, napokon sam priznala Jan Mitchell da me majka
zlostavljala. Bila je bijesna na mene što joj nisam rekla ranije. I zbog toga, nisam imala
srca reći joj sve. To bi ju uništilo. Već je ionako prošla puno toga s Piper.
Nakon par sati u mojoj smjeni, nastaje gužva. Ne kao u Maple Creeku. Ne čak
ni kao u Barceloni. Postane gužva kao u New Yorku. Jebeno zaposleno.
Srećom, Piper me još uvijek trenira, pa mi uskače dok mi se zagužva između

mojih osam stolova.
Jarod me zaobiđe s punom tacnom pića koju podigne iznad moje glave u zadnoj
sekundi, prije nego sam se skoro zaletjela u njega. Namigne mi kako bi mi dao do znanja
da je taj potez napravio namjerno.
Iako ima duge rukave na svojoj bijeloj radnoj košulji, mogu vidjeti izbočine
mišića na njegovoj ruci od težine prenapunjene tacne. Njegova kratka, tamna, uredno
ošišana kosa je u suprotnosti s naušnicama po njegovim ušima i punim rukama tetovaža,
o kojima sam samo čula, ne ih i vidjela.
Njegova put je nešto tamnija od puti njegovog bratića, i svako malo opsuje na
španjolskom, zbog čega mislim da ima Meksičke ili Kolumbijske korijene.
Prođe ponovno pored mene, namigujući mi još jednom. Nije to onaj razvali mig.
To je više 'želiš se spetljati nakon posla' mig. Seksi je. On je seksi. Nešto mlađi od
mene, ali svejedno je legalno. Moje oči ga prate do njegovog stola i gledam u njegovu
guzu dok iskrcava pića ispred mušterija. Ne mogu si pomoći da se ne pitam je li jednako
dobar u krevetu kao njegov stariji bratić. Ili bih trebala reći jednako dobar na stolu.
„Oprostite gospođice. Imam samo sat vremena za ručak.”
Okrenem se na zvuk poznatog glasa, a moj želudac se preokrene kada vidim da

spomenuti bratić sjedi za jednim od mojih stolova. „Oprostite. Odmah ću,” kažem mu,
pokušavajući izgledati što profesionalnije i ne izgledati kao da bih htjela da me nagne
preko stola nakon zatvaranja.
Poluosmjeh prijeti otkrivanju jamice na njegovom lijevom obrazu. Da,

zainteresiran je za mene.
Jarod me mlatne svojim notesom dok prolazi pored mene, dok ja završavam s
nadopunjavanjem čaša vode na stolu do Ethana. Proučavam Ethanov izraz lica.
Možda je to trebalo ispasti sarkastično, ali njegovo mrštenje govori mi drugačije.

Zuri u Jaroda preko ruba svog jelovnika. Oh, naravno, sigurno je došao ovdje kako bi
vidio svog bratića. Vjerojatno je ljut što je sjeo u dio za koji sam ja zadužena.
Odem do šanka kako bih uzela sokove. Vidim Jaroda tamo, pa upitam: „Želiš li
preuzeti stol devet?”
Izdigne svoj vrat iznad mene kako bi vidio o kome pričam. „Ma ne, samo ti
izvoli. On je naporan. Nemoj ni slučajno staviti limun u njegovu vodu jer ćeš dobiti
jezikovu juhu.”
„Ali on je tvoj bratić,” kažem.
„Da. I daje odlične napojnice.” Natovari pića na svoju tacnu. „Ipak. Naporan je.”
I onda, unatoč činjenici da iza šanka ima i više nego dovoljno mjesta za nas
dvoje, on se očeše o moju ruku dok prolazi pored mene.
Okrenem se i vidim kako Ethan promatra naš razgovor. Odlučim dodati vodu na
svoj pladanj.
Bez limuna.
Spustim pića na stol broj 12 i provjerim stol broj 7. A onda svečano spustim čašu
vode, bez limuna, ispred nepredvidivog čovjeka za stolom broj 9. „Je li ovo prihvatljivo,
ili sam stavila koju kockicu leda previše?”
Zrak izlazi u kratkim strujanjima iz njegovog nosa dok se tiho smije. „Mora da
si razgovarala s mojim bratićem. On je naporan.”
„Ha! On je rekao istu stvar za tebe!” Izvadim papirnati podmetač iz svoje pregače
i smjestim ga pod njegovu čašu. „Zapravo, Jarod je odličan. Bio mi je od velike pomoći
danas.”
„Da, primijetio sam to.” Oči mu pređu na Jaroda pa natrag na mene. „Znači
napokon si ga upoznala.”
„Pa, nisam ga još upoznala cijelog. Ako se dobro sjećam, rekao si da će mi se

svidjeti njegove tetovaže. Ali, nažalost, njegova košulja prekriva ih sve dok je na poslu.”
Bezbrižno slegne ramenima. „Zapravo i nisu tako sjajne kada ponovno razmislim
o njima. Možda se nećeš htjeti zamarati.”
„A tako znači?” Ugrizem se za usnicu kako se ne bih nasmijala. „Hoće li ti se
netko pridružiti danas? Barbie možda?”
Namršti se. „Barbie?”
„Oprosti. Gretchen.”
„Sam sam,” kaže, tresući glavom zabavljeno. „Pravilo broj dva - nikad ne izvodi
van ženu koja ne želi jesti pred tobom.”
„To je pravilo privatnog istražitelja?”
„Ne. Ovo je pravilo Stonea.”
Vidjevši gužvu i komešanje oko sebe, nisam željela zeznuti prvi dan na poslu,
pa kimnem prema njegovom jelovniku. „Jesi li odlučio što želiš? I mogu li ti donijeti
još nešto osim vode? Ekstra limune možda?”
Njegova jamica napokon dođe do izražaja. „Samo voda, hvala. Jest ću Reuben s
krumpirićima.”
„Odlično. Odmah ću donijeti. Znam da si u žurbi.” Nasmiješim mu se obaveznim

smiješkom prije nego se okrenem i odem.
„Samo polako. Znam da si u gužvi, Tate.”
Trnci prođu kroz mene i treba mi sva snaga svijeta da se ne okrenem i pogledam
ga.
***
Hodajući nazad prema apartmanu, razmišljam kako su me Ethanove oči pratile
cijelo vrijeme dok je bio tamo. Čak i kad ih nisam mogla vidjeti, osjetila sam njegov
tamno čokoladni pogled na sebi. Kao da su njegove oči imale direktnu vezu s mojim
osjetilima.
Bila je takva gužva da više nismo uspjeli razmijeniti više od par dodatnih riječi.
I Jarod nije pretjerivao kada je rekao da njegov bratić ostavlja odlične napojnice.
Ostavio je duplo više novaca nego što je njegovo jelo koštalo.
Smiješim se razmišljajući ostavlja li takve napojnice svima, ili samo ženama koje
vole uhvatiti njegov kurac.
Kada uđem u apartman, moram dvaput provjeriti broj na vratima kako bih se
uvjerila da sam na dobrom mjestu. Jesam. I u daljnjoj inspekciji potpuno opremljene
dnevne sobe, prepoznajem kauč iz podruma Mitchellovih, koji su kasnije dali Baylor;
stolicu od Skylar i Griffina; i isti onaj televizor kojem sam se divila kod Piper i Masona
prije par dana.
Velike suze treperile su na mojim donjim trepavicama dok sam se ogledavala po

sobi koja je još ovo jutro bila potpuno prazna, uz iznimku posuđenog madraca na kojem
sam spavala.
Na kuhinjskom stolu je poruka. Suze se napokon izliju dok je čitam.
Dobrodošla kući!
Potpisana je od svih. Svih Mitchellovih i njihovih boljih polovica.
Skylar i Piper bile su sa mnom u restoranu čitavo vrijeme. Nisu ni okom trepnule.
Vjerojatno su dečki i Baylor sve učinili. Upijam sve to u sebe. Ne samo da su opremili
cijeli prostor svojim stvarima, nego su ga čak i uredili.
Jan. Kladim se životom da je imala prste u tome. Uvijek je preuređivala sobe od

cura dok su odrastale.
Nisam ni shvaćala koliko mi to sve fali u ovih pet godina dok me nije bilo.
Mislim, bilo je sjajno putovati po svijetu s Piper, ali ovo - ovo je sustav podrške.
Frakcija gušća od krvi. Oni su moja obitelj.
Na kraju svakog kruga moje oči brzinski pregledavaju druge linije da provjerim je li
tamo. Kasno je, ali tijekom zadnjih par dana razvio se obrazac. Prvi put kada sam
naletjela na njega, rekao je da dolazi vježbati svaki dan nakon posla. Shvatila sam to
kao da odlazi iz ureda i kreće ravno prema teretani. Ali ovaj tjedan pojavljivao se sve
kasnije i kasnije, pa se pitam ima li to ikakve veze s mojim kasnonoćnim plivanjem.
Većinu dana, radim dok ne prođe navala oko večere, oko devet sati. Do vremena
kad stignem ovdje, bazen je praktički napušten.
U utorak, Ethan nije bio ovdje kada sam stigla, vjerojatno zato što je otišao nakon
svojeg treninga. U srijedu, odlazio je u trenutku kada sam ja ulazila. Jučer, naši treninzi
su se preklopili i čak je pitao može li mi se pridružiti i otpratiti me doma.
Odbila sam naravno. Ne trebam niti jednog muškarca da pazi na mene. Pazim na
sebe od svoje šeste godine. Garantirano, napravila sam jadan posao oko toga, ali ipak.
Bile smo Piper i ja protiv svijeta. I sada ona ima Masona, pa sam ostala samo ja.
Kada ponovno razmislim, možda sam mu trebala dopustiti. Možda je to bio

njegov način da dobije ševu, iako bi to prekršilo njegovo pravilo broj jedan.
Imam osjećaj da bi ponovno želio prekršiti pravilo.
Ponovno? Tehnički ga nikada nije prekršio budući da nisam zapravo bila njegova
klijentica kad smo se seksali. Ok, bila sam pet minuta poslije, ali svejedno. Pustit ću mu
taj jedan.
Pronađem se kako razmišljam o čovjeku koji je Ethan Stone, i to me razljuti. Ne

razmišljam o muškarcima. Nikada ne razmišljam o njima. Fućka mi se za osobne
detalje. Ne brinem ni najmanje o njihovim poslovima ili njihovim autima ili koji film
su gledali prošli petak navečer. Jedina stvar koja me brinula jest mogu li Piper i mene
maknuti s ulica. O toplom krevetu. Vrućem tušu. Pristojnom obroku.
Čak i kad je njezin školski fond koji nikad nije iskoristila za školu, nestao,
Mitchellovi su uvijek slali malu svotu svaki mjesec. To bi brzo nestalo, ali i u
kombinaciji s novcem koji smo mi zarađivale od čudnih poslova, nije bilo dovoljno za
pristojan krov nad našim glavama. U svakom slučaju, nikada nismo ostajale dugo na
istom mjestu. Živjele smo kao cigani, skačući od grada do grada, noseći sve naše
svjetske uspomene u jednom koferu.
Barcelona je postala naš neslužbeni dom. Tamo je bio frajer koji bi nas primio
kada god bi došle, bez dodatnih pitanja. Pa, osim „želiš li ga odostraga ili gore?”
O frajeru nisam znala ništa osim njegovog imena, i eventualno broja njegove
kreditne kartice budući da mi ju je dao na korištenje s vremena na vrijeme.
Pa, zašto onda, dok mi ruke i noge klize kroz vodu, razmišljam koji je Ethanov
najdraži bend? I što voli raditi za zabavu. Već znam koja je njegova najdraža hrana.
Naručuje ju svaki put kada dođe na ručak. Reuben s krumpirićima. Svaki put.
Padne mi na pamet da je bio kod Mitchellovih na ručku tri puta od kada sam
počela raditi tamo prošli tjedan. Također mi je palo na pamet da je njegov ured udaljen
četiri stanice podzemnom plus pet ulica hodanja odavde. Nije baš zgodno. Da je dolazio
zbog besplatne hrane, uljudnosti prema svojem bratiću, mogla bih shvatiti oko čega je
gnjavaža. Ali ne dobiva hranu besplatno, i sjedi u mom odjeljenju svaki put. I daje mi
napojnice kao da mu drvo puno napojnica izvire iz guzice.
Ulovim se kako se smješkam ispod vode. O da, itekako želi prekršiti pravilo
broj jedan. Želi ga jebeno razvaliti.
Dođem do kraja bazena i odradim svoje vizualno pretraživanje. Ali u ove kasne
sate, jedina osoba ovdje je gđa. Buttermaker. Stara je kao drvo i pliva prsno sporo kao
puž, a da pritom uopće ne proizvodi zvukove dok naboranim rukama prolazi kroz vodu.
Upoznale smo se prije par dana. Rekla je da voli doći ovako kasno kako je ne bi
uznemiravala dosadna dječurlija koja pravi previše valova. A pod dječurlijom misli na
sve osobe mlađe od 50 godina.
Uvijek zauzmem najdalju liniju od nje budući da ona obično završava svoje
plivanje dok ja stižem. Bolje se držati dalje. Ona je stara, krhka žena, ali imam osjećaj
da bi mogla odgristi guzu Kardashianki. Jučer nije bila baš preoduševljena što nam se
Ethan odlučio pridružiti, ometajući tako ono što je ona zamišljala da će biti mirno
plivanje.
Leptirići počnu raditi salto u mom trbuhu kad ugledam snažne, muževne noge
kako hodaju prema meni. Ali isti tren se zamrznu kada podignem pogled i vidim lice
koje ne pripada Ethanu Stoneu.
Nije da frajer ispred mene nije zgodan. Je. Opasno je seksi. Visok je i taman,
njegovo oznojeno tijelo isklesano je do savršenstva. Obriše svoje lice ručnikom ležerno
prebačenim preko ramena.
Sagne se dolje i pruži mi ruku preko ruba bazena. „Cijeli tjedan te pokušavam
upoznati. Ja sam Devon Totman. A ti si nova ovdje.”
Podignem svoju mokru ruku i pružim mu je. „Charlie,” kažem, namjerno

izostavljajući svoje prezime. Čak ni frajer iz Barcelone nije imao privilegiju to znati.
„Drago mi je što sam te upoznala, Devon.”
„Izgledaš mi poznato,” kaže proučavajući me.
To mi često govore. Jako, jako često. Mnogi ljudi mojih godina su vidjeli moju
majku u nekom starom filmu, ali većina njih me ne može povezati s njom. Zadnjih dana,
međutim, njeno lice je preplavilo javnost zbog vijesti o njenoj smrti. Zbog toga mi je
puno teže ostati anonimna. Nakon što me par kolega s posla prepoznalo kao njenu kćer,
počela sam nositi kosu u niskoj pundži, a čak sam kupila i naočale s crnim okvirima
kako bih njima kamuflirala lice.
Slegnem ramenima. „To mi često govore. Je li to popularna rečenica za

udvaranje ovdje u New Yorku? Uče vas to na faksu?”
Nasmije se. „Ne bih znao. Nikad nisam išao na faks. Ja sam samouki čovjek.”
„I očito ti nije trebalo više obrazovanje da postaneš drzak.“
„Nije to drskost. To je samopouzdanje,” kaže. „Ti onda znači nisi iz New

Yorka?”
Kimnem glavom, ne želeći otkrivati nikakve detalje.
Perifernim vidom uočim nekoga kako hoda oko bazena. Koža me počne peckati
i prije nego dođe ispred mene. Moje tijelo ga je svjesno čak i prije mog uma.
Ignoriram njegovu pojavu i dalje držeći fokus na muškarcu ispred sebe. Nisam
ni najmanje zainteresirana za Gospodina Samoukog. Možda bih bila prije par tjedana.
Kvragu, tada bi mi došao kao naručen. Ali stvari su drugačije sada. Više mi nisu
potrebni. Ali Gospodin Privatni istražitelj to ne zna, pa odlučim kako ću se malo
zabaviti na njegov račun.
„Pa, Devon Totman. Čime se ti baviš?”
Osjećam se gotovo loše kada njegovo lice obasja pobjedonosni osmijeh. Misli
da je pobijedio. Nema pojma da je zapravo postao samo jedan mali pijun u mojoj igrici.
Idućih pet minuta, puštam ga da priča o sebi. Ali ne čujem niti jednu riječ. Jedina
stvar koju čujem su Ethanove ruke kako prolaze ljutito kroz vodu, ubrzavajući svakom
prijeđenom dužinom. Potrebna mi je sva snaga svijeta da se ne okrenem i provjerim
pogledava li između svojih zamaha.
„Onda, želiš da te povedem u razgledavanje?” Devon upita. „Možda čak večeras,

nakon tvog plivanja?”
Izvadim svoju ruku iz bazena ponovno i pružim ju je. „Bilo mi je drago upoznati
te, Devon. Ali moram završiti svoje plivanje, a onda imam druge planove.”
Uhvati moju ruku, držeći je trenutak duže nego je potrebno. „Neki drugi put
onda, Charlie.”
Dam mu svoj najbolji oskarovski osmijeh koji govori suprotno od onoga što
mislim – a to je da on nema paklene šanse. „Vidimo se oko teretane, Devon.”
Gledam ga kako odlazi, previše svjesna zaglušujuće tišine koja me okružuje.

Mogli bih čuti kako igla pada na pod. Čak ni spori pokreti gđe. Buttermaker ne dolaze
do mojih ušiju. Ne znam gdje se Ethan nalazi, ali osjetim napetost u zraku. Teška
staklena vrata se zatvore u isto vrijeme kada me ruke zarobe na rubu bazena. Doplivao
je iza mene. Njegovo tijelo ne dodiruje moje, ali nešto pucketa između nas. I to nešto
definitivno nije val vode koji je donio sa sobom.
Mogu osjetiti njegov dah na uhu kad progovori. „Pravilo broj tri – ne pričaj s
arogantnim strancima koji su pojebali pola žena u teretani.”
Unatoč zagrijanoj vodi u bazenu, drhtaj prođe cijelom dužinom moje kralježnice.
Ethanov glas mi čini stvari koje ne mogu objasniti. Devonov glas je bio lijep. Jarodov
klizi niz njegov jezik kao maslac. Ali Ethanov – njegov glas mogu osjetiti skroz do
svojih nožnih prstiju. „Počinjem misliti da izmišljaš ta pravila putem.”
Otpliva dalje od mene, ostavljajući moje tijelo da žudi za njim dok zaranja ispod
razdvajača redova. „Drži se dalje od Devona Totmana,” kaže, dolazeći do svoje linije
za plivanje. „On je živa nevolja.”
„Mogu se brinuti za sebe, Stone. Ali hvala na upozorenju.” Čujem početak

zajedljivog odgovora, ali ga prekinem, odgurujući se od zida, torpedirajući se ispod
vode da završim trening.
Nekoliko krugova kasnije, vidim nekoga kako stoji ispred moje linije za plivanje
izvan bazena. Nasmijem se kada vidim gđu. B kako suši kosu i znam točno koje će
sljedeće riječi napustiti njena usta i prije nego ih izgovori. „Hoćeš li biti dobro, dušice?”
Njezine oči zatrepću prema Ethanu, dok mi postavlja isto pitanje koje mi je postavila i
jučer. Stekla sam dojam da sam ja jedna od rijetkih osoba iz teretane s kojima se može
opustiti. Pričale smo nekoliko minuta prve večeri, i sada se osjeća kao majka ili tako
nešto. Ali to je ok. Sviđa mi se. Pošto nisam dobivala previše od svoje majke doma,
odrastajući, sretna sam to prihvatiti od skoro bilo koga. „Bit ću dobro, gđo Buttermaker.
Uživajte u ostatku svoje večeri.”
„U redu onda. Odlazim. Vidimo se u utorak navečer, Charlie.” Poznaje me tri

dana i već zna moj raspored treniranja. Nasmijem se. „Bok, gđo Buttermaker.”
Završim svoje plivanje, mrvicu uznemirena što Ethan nije više obraćao pažnju
na mene. Ipak sam za njega, na koncu, obukla svoj najizazovniji jednodijelni kupaći u
kojem mi cice izgledaju veliko. Malo je retro Baywatch, ali učinio je svoje. Ili sam
barem tako mislila.
Dok se sušim, gledam njegovo mišićavo tijelo kako bez napora klizi kroz vodu.
Ne mogu si pomoći i ne pomisliti na prošli tjedan kada se to isto tijelo zabijalo u mene
u njegovom uredu, dok sam se presavijala preko ruba njegovog stola. Sjećam se
njegovih snažnih ruku kako su me nosile preko sobe. Njegove raščupane kose kroz koju
sam prolazila prstima. Njegove seksi tetovaže. Zbilja želim saznati što ta tetovaža znači.
Ali to bi značilo da ispitujem osobna pitanja. A ne radim to.
A zašto si onda dopustila da te poljubi onako?
Iskoči iz vode i uhvati me kako zurim. „Jesi li završila?” upita.
Omotam ručnik oko svog struka. „Da.”
„Ok. Vidimo se drugi put.” Okrene se nazad i nastavi sa svojim plivanjem.
Koji kurac se upravo dogodio? Nema ponude da me otprati doma. Nema više
sranja o Devonu. Nema domišljatih šala. Ništa. Ovaj čovjek je nepredvidljiviji od žene
u PMS-u.
Omotam se rukama oko svog tijela i stojim tamo, gledajući ga kako radi krug i
čekajući ga da dopliva nazad prema meni. Kada dodirne rub, ni ne potrudi se usporiti.
Napravi svoj mali kolut ispod vode i nastavi s treningom. Uh!
Sjednem na rub bazena, stavljajući noge u vodu na mjestu gdje radi okret. Mičem
njima lijevo desno kako ih ne bi propustio. Kada dođe do ruba, uhvati moja stopala,
polako pomičući rukama po mojim nogama dok dolazi do zraka. „Jesi li nešto trebala?”
pita, kao da nije svjestan da je njegov dodir upravo otopio moj mozak u ljigavu masu,
zbog čega sam u nemogućnosti izustiti ijednu riječ.
Pomakne svoje ruke s mojih nogu, stavljajući ih na rubove bazena dok pluta u
dubokoj vodi. Mislim da nikad prije nisam toliko htjela da muškarac vrati svoje ruke na
mene, kao što to želim sada. Obično ne želim ruke muškaraca na sebi uopće, ali to je
uvijek bilo sredstvo za postizanje cilja. Da se spriječi brutalno prebijanje od moje majke.
Način da dobijem krov nad glavom. Da zaboravim stvarnost.
„Pa..” pokušavam smisliti razlog zašto sam prekinula njegovo plivanje. Osim
očite činjenice da se ponašam kao adolescentica zaljubljena u muškarca koji smatra da
je izvan njezine lige. „Htjela sam čuti što traje tako dugo. Mislim, zar je tako teško naći
nekoliko ljudi? Zašto te dovraga uopće plaćam?”
„Ozbiljno?” Njegov izraz lica postane strog, čineći da požalim grube riječi koje
sam izrekla. „Kao prvo, ne radi se o samo par ljudi, Charlie. Radi se o desetak.”
Trznem se znajući jako dobro koliko imena se nalazi na listi. I namrštim se na

njegovu upotrebu mojeg imena. Uvijek je samo posao bez zabave kada ga on koristi.
Ali ne mogu ga kriviti. Nisam učinila ništo osim što sam ga nazvala lošim istražiteljem.
„Drugo, jesi li svjesna koliko Johna Taylorsa i Stevea Smitsova ima u New
Yorku? Čak i više ako proširimo potragu. Treba vremena da pronjuškamo kroz sve njih,
kako bi saznali koji od njih su imali povezanost s tvojom majkom. I kao treće, nisi mi
još ništa platila.”
Spustim svoju glavu na prsa, osjećajući se manje od makova zrna nakon bukvice
koju mi je upravo očitao. „Oprosti. Valjda sam samo nestrpljiva. Nema baš ništa za
mene?”
„Našli smo ih samo par,” kaže.
„Mogu li dobiti to što ste našli, ili trebaš isplatu prvo? Neću dobiti plaću sve do
idućeg tjedna.”
„U redu je. Ako tako žarko trebaš informaciju, dat ću ti je. Možeš li doći do ureda
u ponedjeljak?”
„Ponedjeljak?” Sada kada znam da ima nešto od onoga što trebam, ne želim
čekati toliko. „Zar ne bi moglo ranije?”
„Pretpostavljam da bi ti mogao donijeti. Radiš li sutra?”
„Od deset do dva,” kažem.
„Što kažeš na to da dođem na kasniji ručak u dva? Donijet ću ti što sam pronašao
do sada. Ali nemoj očekivati previše u ovom trenutku.”
Stavim ruke pored svojih nogu, stiščući grudi zajedno dok se naslanjam izlažući
još više dekoltea. „Odlično. To je spoj.”
Zagleda se u moje sise. Muško je, naravno da se zagleda. Ali topla senzacija koju
osjećam od njegovog pogleda je kratkog vijeka kada strgne svoj pogled sa njih. „Ne,
Charlie, nije. Ne izlazim s klijenticama.”
Osjećajući se odbijeno, našalim se: „O da, ti ih samo jebeš.”
Uzdahne. „Ne, ne jebem ih. Jebao sam tebe. Prije nego si mi postala klijentica
ako smijem dodati.”
Nagnem se nazad, odmičući svoj dekolte od njegovog lica. „Pa, što misliš koliko
će trebati prije nego ti više neću biti klijentica?”
Nasmiješi se dubokim glasom. Odgurujući se od zida, kaže: „Vidimo se sutra u

dva sata, Tate.”
Znači sada sam opet Tate.
Ustanem, tresući svojom glasom na pomisao zbunjujućeg muškarca koji pliva

sve dalje od mene.
Neka igre započnu, Stone.
Nisam puno spavala noćas. I sada bezumno prolazim kroz sve faze svog posla.
Što ću napraviti s informacijama koje ću imati u svojim rukama kasnije danas? Znam
da je rekao da nema puno toga. Ali ima nešto.
Bože, bio je dobar osjećaj odalamiti onog šupka Deweya. Ali, zar je to sve što
želim napraviti, pitam se? Što ako ti niškoristi istu tu stvar rade sada nekim drugim
djevojkama? Što ako imaju obitelji? Napravim mentalnu zabilješku da pitam Ethana da
sazna to za mene.
Jarod ima slobodan dan, a Piper uskače samo po potrebi sada kad radim puno
radno vrijeme. Zbog toga mi je današnja smjena dosadna. Ali Mindy je zato ovdje
negdje. I iako to nije isto kao imati svoju najbolju prijateljicu tu, ne mogu reći da nije
zabavno gledati ju kako flerta sa svakim heteroseksualnim tipom ispod četredeset koji
uđe – čak možda i s onima gay orijentacije.
Mindy je Skylarina najbolja prijateljica i bivša cimerica. Podsjeća me dosta na

mene, samo stariju. Ne trpi ničija sranja. I divim se činjenici što, iako dolazi iz bogate
obitelji, radi kako bi si platila školovanje za fizioterapeuta. Ona je cool doduše, i naša
grupica od šest cura, uključujući Baylor i njenu najbolju frendicu, Jennu, planiramo
imati noć za cure sutra.
Nisam baš ljubitelj ženskih izlazaka, ali sam pristala pod Skylarinom prijetnjom
da ću raditi svaku subotu navečer cijeli mjesec. Nikad nisam bila jedna od onih koja se
slaže s drugim ženama. Žene imaju naviku mrziti me. Shvaćam da ih moja kosa i lice
plaše zbog onoga što je moja majka bila. Znam da nikad nisu ni razmišljale o meni na
nijedan drugi način osim što bih mogla napraviti s njihovim dečkima ili muževima.
Znam da sam zapravo prava suprotnost od onoga što bilo koja djevojka želi od
prijateljice.
Mitchellovima – njima se uvijek fućkalo kako izgledam ili tko je moja majka
bila. Ali mislim da su oni bili jedini koji su tako mislili. Možda bih se mogla slagati s
Mindy i Jennom. Čini mi se da Mindy i ne smetam previše, i iako još nisam upoznala
Jennu, čula sam odlične stvari o njoj.
Kako moja smjena dolazi kraju, stajem kraj jednog od mojih stolova gdje dva
tipa završavaju svoj ručak. Čudim se da još nisu bili na wc-u; tražili su me da im
napunim čaše barem pet puta, flertajući sa mnom sve više i više svaki put kad bih
posjetila njihov stol. I ja sam flertala s njima. Naravno da jesam. Flertanje daje jednako
dobre napojnice. Obojica dobro izgledaju. Ne na grub-ali-uljudan način kao Ethan
Stone, ali na način da za njima okreneš glavu. I možda prije par tjedana, išla bih i dalje
s tim. Ali sada…. sve se promijenilo. Više ne moram razmišljati kako ću si priuštiti
slijedeći obrok. Ne treba mi netko tko će mi pružiti krov nad glavom. To je to, zar ne?
To je razlog zašto ne rezbarim crtice na uzglavlju kreveta koji mi je donešen iz
Baylorine gostinjske sobe.
Otresem glavom i obratim se zgodnim dečkima: „Mogu li vam još nešto

donijeti?”
Onaj sa smeđom kosom i snenim očima kaže: „Što kažeš na svoj broj telefona?”
Prevrnem očima. „Ozbiljno? Vi dečki iz New Yorka morate ozbiljno poraditi na

svojim vještinama udvaranja.”
„Tko kaže da smo iz New Yorka?” kaže. „I ako smislim nešto bolje, misliš li da
ću dobiti priliku?”
„Ne znam. Trebat će mi oko trideset sekundi da vam donesem račun, pa je to sve
vrijeme koje imaš.” Okrenem i požalim što sam dečku dala makar i malu mrvicu nade.
Odradim još jedan stol usput i na povratku, tip kimne glavom prema nečemu na
stolu. „Peti red,” kaže. „Vjerojatno ćemo moći osjetiti njihov znoj dok budu svirali.”
Pogledam bliže i vidim ulaznice za White Poison, luđački popularan bend. Karte
koje vidim mora da su rasprodane u minuti. Nisam toliko luda za koncertima, ali čak i
ja moram priznati da bi dio mene želio vidjeti ih kako nastupaju uživo.
Njegov prijatelj ga udari ispod stola. „Frajeru, Drew će te ubiti ako daš njegovu
kartu.”
Tip se trgne i protrlja bradu „Ušuti Chris. Osim toga, mislim da će mi oprostiti
kada vidi kome sam dao kartu. Mislim, svaki muškarac bi bio lud da ne napravi sve što
je u njegovoj moći da izađe s”, pogleda u moju pločicu s imenom, „Charlie.”
Stavim njihov račun na stol, odmah do karata za koncert, gledajući u njihovu

novčanu vrijednost. „Bio bi spreman potrošiti 250 dolara na ženu koju i ne poznaješ?”
Pomislim na proteklih pet godina. Uzimala sam puno više od stranaca bez puno
razmišljanja. Ali opet, uvijek se nešto očekivalo zauzvrat. Odjednom, osjećaj slabosti
me preplavi dok se prisjećam nekih stranica dnevnika koje je moja majka napisala. I
kao da me vlak udario, odjednom sam shvatila. Postala sam upravo onakva kćer kakvom
me moja majka odgojila. Umjesto da me ona prodaje za bilo što što bi trebala, ja
prodajem samu sebe za što trebam. Tehnički nisam bila kurva, ali mogla bih biti. Baš
kao što ni moja majka tehnički nije bila svodnik, ali ono što mi je radila svakako je
spadalo pod taj opis.
Poznata glava prljavo plave kose pomakne se u separeu iza mene. Mrštećim
pogledom, Ethan se nagne preko stola, gurajući karte natrag muškarcu čije ime i dalje
ne znam. „Oprosti. Već ide na koncert, s puno boljim kartama od ovih.”
Stavi svoje ruke oko mog struka i stisne me čvrsto uz sebe, kao da me obilježava
kao svoju. Kao da obilježava svoj teritorij protiv ovih navodnih predatora. Kao da je
seksi alfa mužjak koji me pojebao brzo i jako na svom uredskom stolu.
Želim se ljutiti na njega, ali ne mogu. Kada dignem glavu da ga pogledam, vidim
da je zamišljen, i to je prokleto neodoljivo. Zna da sam nova u gradu. Pokušava li me
zaštiti? Ili je ljubomoran? Nitko nikada nije bio ljubomoran zbog mene - tako to
izgleda? Ovaj jaki muškarac, koji je napuhao svoja prsa kako bi izgledao veći nego što
jest, gleda u dečke koji maltretiraju po školskim dvorištima kao da su upravo pokušali
ukrasti njegov novac za ručak.
Sjetim se prošle večeri kako me upozorio da se klonim Devona, i kako me poslije

toga ignorirao. Ljubomora ili zaštita? Signali koje šalje jasni su kao jebeno blato. Jedne
minute, plaši dečke okolo, a druge mi govori kako ne može izlaziti sa mnom. Možda to
proizlazi iz njegovog posla privatnog istražitelja. Kladim se da iskopava neka prilično
uvrnuta sranja o ljudima. Ljudima koji se čine normalnima izvana, ali koji čuvaju
mračne tajne.
Jebote! Što ako iskopa sranja o meni? Mislim, upravo sam mu dala potpuni
pristup frajerima koji znaju najgore stvari o meni. Što ako ih Ethan dozna?
Shvatim da me tri para očiju promatra, čekajući da kažem nešto. Pogledam

ponovno u Ethana, pomičući pogled po njegovom tijelu. Možda je subota, ali još uvijek
nosi svoje uobičajeno odijelo i čistu, uštirkanu košulju, iako je danas bez kravate. Što
je pomalo šteta. Izgleda ubitačno u kravati. Stisnem svoja bedra samo zbog pomisli što
bi mi mogao raditi s jednom od tih kravata.
Pogledam u tamne oči koje me tiho mole da se pridružim igri.
„Oprosti.” Slegnem ramenima prema dečkima u separeu. „Izgleda da sam

zauzeta tu večer.”
Ruka mog potencijalnog udvarača padne na karte, povlačeći ih preko stola prema
novčaniku prije nego ih nevoljko stavi u njega. „Nego, drugi put možda,” kaže,
ignorirajući Ethanov kažnjavajući pogled.
„Charlie je prilično zauzeta ovih dana,” kaže Ethan, povlačeći me još više uz
sebe. Pogleda ga ubitačnim pogledom. Onim koji govori „ruke k sebi”.
Tip podigne svoje ruke u znak predaje i izvadi par dvadesetica iz novčanika.
„Nema štete, nema faula, čovječe. Onda ćemo mi otići svojim putem.”
Pomaknemo se sa strane kako bi mogli izaći iz svog separea. Kada izađu van iz
restorana, shvatim da me Ethan i dalje čvrsto drži uz sebe. A njegov palac radi male
krugove po mojim rebrima, pržeći rupu na tankom materijalu moje majice. Pokušavam
ignorirati intenzitet osjećaja koji prolazi kroz mene od tog malenog, naizgled
beznačajnog dodira.
„Što je dovraga to bilo?”, upitam, odgurujući se od njegovog tijela.
„Pravilo broj četiri”, njegove oči pogledaju prema vratima i nazad, „ne igraj se s
vatrom ako se ne želiš opeći.”
„Ponovi molim te?”
„Čuo sam da si flertala s njima, Charlie.” Razgiba vratom praveći pucketav zvuk.
„Flertam s puno mušterija, Ethan. Valjda ti je jasno da živim od napojnica.”
„Vatra,” kaže. „Jednom ćeš se opeći.”
„Velika sam cura, znaš. Mogu se brinuti za sebe.”
Zuri u mene zamišljeno, čokoladne oči oprezno skeniraju svaku crtu lica kao da
ga memora za ubuduće. Uzdahne, očito se želeći spetljati sa mnom, ali mudro odlučuje
da neće. „Izgledaš kao knjižničarka,” kaže. „Prokleto seksi knjižničarka.”
Nasmijem se. Toliko sam se navikla nositi naočale i punđu, da ponekad

zaboravim na to kako izgledam. Prestanem se smijati kada vidim kako me intenzivno
gleda. Zrak pucketa između nas. Pretrpan restoran utihne u mojim ušima koje mogu čuti
samo otkucaje svog srca od njegovog pogleda. Dok gledamo jedan u drugog u oči, nešto
se dogodi. Nešto što ne mogu objasniti. Kao da možemo jedan drugome pročitati misli.
Želi me. I ja želim njega. I to je napisano svuda po nama.
„Charlie?” Mindy me uštipne odozada. „Možeš li molim te završiti svoje stolove

prije nego se jebanje očima pretvori u pravi pornić ovdje?”
Ethan otrgne svog pogled od mog, a ja ispustim lagan kontroliran uzdah.
„Sjedni,” kažem mu, ne gledajući ga u oči jer bih se mogla opeći već spomenutom
vatrom. „Daj mi deset minuta.”
Odem do kuhinje pitajući se što se dovraga maloprije dogodilo. Način na koji

me gledao, bio je više intenzivan nego seks koji smo imali na njegovom stolu. Još
minuta duže tog gledanja, i mogla sam doživjeti orgazam točno nasred restorana.
Smočim ručnik i prođem njime preko lica, nadajući se da ću bar malo smanjiti
temperaturu na svojoj vrućoj koži.
„Tko je pobogu to i kako da i ja nabavim takvog?” Mindy upita, prolazeći pokraj

mene kako bi uzela još jednu narudžbu hrane.
„Zar ga ne znaš? To je Jarodov bratić. Mislim sam da dolazi ovdje cijelo

vrijeme.”
Podigne svoju obrvu, dajući mi pogled. „Vjeruj mi, znala bih da je ovdje cijelo
vrijeme.”
„Ali ovdje je već četvrti put od kad sam ja počela raditi.”
„Pa, eto ti na. Misterija riješena. Ne dolazi zbog hrane, Charlie.” Izađe iz kuhinje
s visoko podignutom tacnom.
Stojeći zapanjeno u kuhinji, razmišljam o onome što je Mindy rekla.
Nije zbog hrane. Nije zbog Jaroda.
Ali on ne izlazi s klijenticama. To mi je sasvim jasno dao do znanja puno puta.
Deset minuta poslije, sjedim nasuprot Ethana, stavljajući tanjur Reubena s

pomfritom i vodom bez limuna ispred njega. Skeptično gleda u tanjur i onda prebaci
svoj pogled na prazno mjesto na stolu ispred mene. „Ti nećeš jesti?”
Potrebna mi je sekunda da shvatim o čemu priča. „Oh, da.” Zabavljeno protresem

glavom. „Pravilo broj dva, ako se dobro sjećam. Ali ovo nije spoj. To si sam rekao.”
Njegove obrve se skupe dok se namršti. „To ne znači da ne možemo jesti

zajedno, Charlie. Sigurno si gladna nakon svoje smjene.”
Pogledam u njegov tanjur i shvatim da je u pravu. Prošlo su dva sata, a ja nisam

jela od doručka. Slegnem ramenima. „Pretpostavljam da bih mogla jesti.” Uzmem
salvetu i raširim je preko stola ispred sebe. Onda zgrabim pola njegovog sendviča i
stavim ga na salvetu.
Osmijeh se pojavi na rubu njegovih usana dok kima prema tanjuru. „Želiš li
pomfrita uz to?” upita poput sezonskog konobara.
„To bih ja trebala reći”, kažem prije uzimanja zalogaja svog – oh, njegovog –
ručka.
Pogledam prema fasciklu na stolu i skoro izgubim apetit prisjećajući se zašto je

on uopće ovdje. „Je li to za mene?”
Stavi ruku na fascikl, držeći ga čvrsto uz stol kao da ga želi zadržati dalje od
mene. Onda ga otvori, otkrivajući papire unutra.
Sjetim se svojih misli od prije o tome da bi mogao sve saznati i moj želudac se
preokrene. Brzo upitam: „Nisi ih kontaktirao, zar ne?”
„Naravno da nisam. Zaposlila si me da ih nađem, ne kontaktiram. Pronašli smo

ih polovicu do sada.” Pruži mi tri papira, svaki s drugačijim imenom na vrhu. Adrese,
telefoni i druge relevantne informacije su navedene. „Očito je ovih troje koji su slavni
bilo lako za locirati. Ali nijedan od njih ne boravi trenutno u New Yorku. Jedan od njih
još uvijek ima mjesto u gradu gdje dođe povremeno, međutim, snima na drugom
kontinentu idućih dva mjeseca. Druga dvojica žive u Los Angelesu većinu godine.
Možeš vidjeti njihove adrese, ali to nisu mjesta na koja možeš jednostavno došetati.
Također je gotovo nemoguće doći do privatnih broja telefona od tih ljudi. I vrlo često
ih mijenjaju, tako da je moguće da ovo što smo pronašli je zastarjelo. Najbolji način da
dođeš do njih je preko njihovih agenata, koje sam ti izlistao za svakog od njih. Siguran
sam da, ako im kažeš tko si i zašto ih želiš vidjeti, neće biti nikakvih problema.”
Zamalo se zadavim s govedinom iz svog sendviča. Kada bi njihovi agenti znali

zašto ih želim kontaktirati.
Izvadi još jedan list papira. „Ovaj ovdje, Peter Eliot, je nezavisni producent. Živi
kao lokalac, i iako je njegova adresa potvrđena, nećeš ga naći ovdje. U bolnici je. Udario
ga je auto. Završio je na intenzivnoj njezi u bolnici, tamo je već šest tjedana. Za njega
ćeš možda morati pričekati. Nisam siguran ni da frajer može pričati ili primate posjetu.”
Morala sam stisnuti usne kako bih potisnula osmijeh. Gad je dobio što je i
zaslužio.
„Ovaj ovdje, Nick Dewey, koliko mi znamo, nema kućne adrese. Radio je za
Grandiose Production Company kao kamerman, ali izgubio je posao prije skoro deset
godina i nije se zapošljavao od tada. Ako pronađem još bilo što o njemu, javit ću ti.”
Dewey. Sjećam se kako je dobar osjećaj bio ozlijediti ga na majčinom sprovodu.
Znam da nisam zapravo trebala njegove informacije, ali mislila sam, k vragu, možda ću
željeti poslati grupnu poruku jednog dana.
„Posljednji kojeg smo našli do sada je Milo McClintock, još poznat kao Clint.
Nisam siguran koja je povezanost između njega i tvoje majke, ali s obzirom na neobično
ime, i s obzirom da je odavde, najvjerojatnije je to on.” Protrlja bradu dlanom. „Ali,
Charlie, nazovi frajera ako trebaš razgovarati s njim. Nemoj ići do njegove kuće, ne
nalazi se u dobrom dijelu grada. Nismo mogli naći ni mjesto zaposlenja, također.”
Zato što je diler drogom.
„Čak iako si prerušena”, prstom pokaže na moju kosu i naočale. „I dalje si

luđački lijepa i bila bi meta.”
Luđački lijepa? Inače bih na takve riječi imala reakciju. Ali sada, pokušavam sve
moguće da mi ručak ostane u želucu, jer je moja glava zapela na Mili McClintocku. Na
prvom čovjeku koji me dotaknuo. Njegovo ime i njegov dodir ostat će zauvijek
ukorijenjeni u mom pamćenju.
Savladam svoje osjećaje i posegnem za fasciklom, ali on ga ne pusti iz ruke, tako

da svako od nas vuče jedan kraj. Pokušavam ostati mirna kako me ne bi odale ruke koje
se tresu. U sebi brojim do deset, stišavajući oluju koja se formira u mojoj glavi. „Znaš
li jesu li ovi muškarci oženjeni ili imaju djecu?”
Ethan me proučava. Uvijek me proučava. Baš me zanima ponaša li se tako sa

svima. Vjerojatno. Ipak je rekao da je njegov posao čitati ljude.
„To ne mogu saznati.” S laktovima na stolu, pokrije dlanovima usta dok je u

dubokom razmišljanju. Oklijeva prije nego me upita, „Kakvu to točno poruku želiš
ostaviti tim muškarcima?”
„Zar to nije izvan područja tvog posla?” pitam ga. „Plaćam te da pronađeš
nekoga i ti to napraviš. Bez dodatnih pitanja. Zar ne?”
„Većinom, da. Ali zašto pitaš pitanja o ženama i djeci? Rekla si da je tvoja mama
bila povezana s tim muškarcima. Odbijem biti tvoj partner u uništavanju njihovih
obitelji, Charlie.”
„Stvarno, Stone? Zašto se postavljaš tako zaštitnički?” upitam oprezno. „Ni ne

poznaješ te ljude. I što te briga za instituaciju braka ili nečiju djecu? Koliko ja čujem,
nisi ništa više od certificiranog neženje.”
Oprezno zaustavi oči na mojima, a onda se njegov pogled spusti na stol. Ostanem
malo zapanjena, jer taj trenutak sam prepoznala nešto u njegovim očima. Bol.
Brzo se oporavi. „K vragu, Charlie. Odjebi. Jednostavno se ne bavim

povređivanjem ljudi.”
Uzmem jedan njegov krumpirić i strpam ga u usta, dobivajući na vremenu za

razmišljanje.
„Znači, nikada nisi pratio muževe koji varaju i davao njihovim ženama oružje za
uništenje?”
„Nisu muževi uvijek ti koji varaju, znaš.”
„Štogod. Ista stvar.”
„Ljudi koji besramno varaju svoje bračne drugove; ne zamaram se time što se
događa s njima nakon što moj dio posla završi.” Kimne prema fasciklu koji oboje još
čvrsto držimo kao da nam život ovisi o tome. „Ali ovi muškarci su mogli biti ljubavnici
tvoje majke puno prije nego su se oženili. Ako se ti pojaviš, i počneš iznositi prljavo
rublje, to bi moglo unijeti nepotrebne trzavice u inače stabilnom braku.”
„Opusti se. Nemam namjeru cinkati frajere da su ševili moju mamu. Obećajem.”
Potrudim se da izgledam što uvjerljivije. I govorim istinu, iako jebeno uvrnutu verziju
nje.
Mora da sam dobra glumica kao moja majka, jer napokon pušta fascikl. „Dobro,”
kaže. „Ali ozbiljan sam po pitanju McClintocka. Nazovi ga. Ako ga baš moraš posjetiti
osobno, ja ću ići s tobom.”
Uzmem još jedan krumpirić i umočim ga u njegov ketchup. „Nisam sigurna da

si mogu priuštiti tvoju satnicu.”
„To bi bilo na račun kuće, Charlie. Tvoja sigurnost mi znači puno više od par
stotina dolara po satu.”
Dignem pogled s hrane prema očima čovjeka koji se ponaša i više nego
plemenito. Više nego ljubazno. Ovo su oči odlučnog muškarca. Muškarca s ciljem.
I po prvi put, molim se Bogu da sam taj cilj ja.
Sjedim na kauču prekriženih ruku, gledajući u fascikl na svom stoliću za kavu i
razmišljam što napraviti s informacijama koje se nalaze u njemu.
Ispružim ruku i otvorim ga. Papir na vrhu hrpe je o Peteru Elliotu. Karma se
pobrinula za to govno. Pomaknem papir o njemu na dno hrpe. Proučavam informacije
o trima zvijezdama, a koža mi se ježi dok se prisjećam što mi je svaki od njih napravio.
Nema šanse da bih se mogla približiti bilo kome od njih. Ali mogla bi ih udariti tamo
gdje ih najviše boli – po džepu. Baš se pitam što bi prijave za zlostavljanje napravile
njihovim unosnim karijerama. Sigurno bih mogla dobiti časopis s reputacijom da me
posluša s obzirom na to tko je moja majka bila.
Ali odlučim da ću još razmisliti o tome. To bi me stavilo u središte zbivanja i

iako bih time postigla svoj cilj, jednostavno nisam sigurna da je vrijedno toga.
Okrećem zadnju stranicu u fasciklu. Oči mi bjesno gore dok čitam ime. Milo
McClintock. Morala sam potisnuti svoje emocije i suzdržati svoj bijes dok je Ethan
spomenuo njegovo ime u restoranu.
Pogledam u njegovu posljednju poznatu adresu. Mjesto na koje me Ethan

upozorio. Unesem ju u mobitel i učitam ju na karti, i osjetim slabost kada vidim da je
Ethan bio u pravu. Možda to ipak nije dobra ideja. Možda bih se trebala držati onih koji
nisu tako opasni. Glumci, producenti, scenaristi – svi su oni perverznjaci, ali vjerojatno
ne tako smrtonosni kao dileri drogom.
Nagnem se na jastuk i uguram ruku između jastuka i naslona, listajući po

majčinom dnevniku dok ne nađem ono što sam tražila.
21. veljače 2008.
Da sam znala da je majčinstvo tako nezahvalan posao, nikad na njega ne bih

pristala. Sve što čujem od nje jest ono što bi ona radila, a to je većinom druženje s onim
Mitchelovima koji posjeduju neki restorančić na Main streetu.
Pomisli li na sekundu koliko teško sam ja morala raditi da nam priuštim ovakav
život? Nije da George pomaže. Dovraga, čak su me natjerali da mu plaćam i
alimentaciju nakon razvoda. U kojem svijetu je to pošteno? Glumila sam u onim
filmovima. Podupirala sam ovu obitelj dok je on samo pisao jedan usrani scenarij za
drugim, nadajući se da će ga zbog mog zvjezdanog statusa opaziti.
Charlie nikad nije shvatila da je on mrtvo puhalo. Još uvijek se nada da će se

vratiti doma jednog dana. Vratiti se po nju. Ponekad poželim da to napravi. To bi ju
maknulo s moga puta. Ali on se neće vratiti. Ne ako zna što je dobro za njega. Njegove
isprazne prijetnje dosađivale su mi do bola, a njegovo kukavištvo bilo je presmiješno.
Taj čovjek ne bi znao kako tulumariti niti da ga Tulum pogodi ravno u jaja.
Milo – on zna kako partijati. I kaže mi da će se pobrinuti da se i meni isplati, ako

mu dopustim da se zabavlja s Charlie.
Ne mogu dočekati da saznam što to može nabaviti za mene.
Spustim dnevnik i trudim se, ali bezuspješno, ne misliti o toj odvratnoj noći.
„Ovo je Clint”, mama kaže, pokazujući na muškarca koji stoji iza nje na ulazu
u moju sobu.
Moj želudac se okrene. Samo je jedan razlog zašto mama dovodi muškarce ovdje.
„Molim te, mama,” krenem protestirati, ali ona digne ruku prema meni, zbog
čega se trznem i padnem nazad na krevet. Trebala sam šutjeti. Zbog toga ću vjerojatno
dobiti novu opeklinu kasnije, ili čak možda modricu. Ovisi o njenom raspoloženju. Ako
je nafiksana, voli gasiti cigarete na meni kao svoj oblik kažnjavanja. Ako je pijana –
ona me udara šakama.
Nagne se prema meni i šapne. „Slušaj, Charlie. Učini štogod ti Clint kaže ili ću
te izbaciti van brže nego što možeš nazvati onu svoju malu prijateljicu Piper. I ako
misliš da će te njeni roditelji primiti k sebi – razmisli ponovno; imaju troje vlastite djece
i posao koji moraju hendlati. Tvoj otac je otišao zbog tebe. Samo zapamti da si sretna
što imaš mene da se brinem o tebi.”
Kada se ispravi, kapljica krvi joj procuri iz nosa, na što ona izvadi već krvavu
maramicu iz džepa kako bi ga obrisala. Mlada sam, ali nisam glupa. Dobro znam što
to znači. I dam se kladiti da joj Clint pomaže to nabaviti.
„Ostavit ću vas nasamo sada,” kaže, dajući Clintu pogled. ”Samo budi brz,
trebam te.”
Zatvori moja vrata i prije nego moja najnovija noćna mora započne, čujem
glasnu muziku kako trešti iz dnevnog boravka.
Uvijek pušta glasnu glazbu kad god me ostavlja s njima. Možda je iz tog razloga
tako rijetko slušam za sebe. Knjige, one su moj izlaz. Misteriji, znanstvena fantastika,
akcijske pustolovine – to je ono što tražim kada trebam pobjeći iz svoje stvarnosti.
„Ti si jedna zgodna cura, nisi li?” kaže, sjedajući pored mene na krevet.
Nikada ne sjede na mom krevetu. Stolica na drugom kraju sobe je mjesto na

kojem uvijek sjede. Moj puls se ubrza abnormalno i mislim da bi se mogla onesvijestiti
kada krene prema meni. Instiktivno se odgurnem od njega, nadajući se da će me zid
pojesti cijelu i zaštititi od ovog bolesnog gada.
Kažiprstom mi signalizira da dođem bliže njemu. „Ne bi htjela da kažem tvojoj

majci kako nisi htjela surađivati, ne bi li?”
Okrenem svoju glavu od njega i gledam u zid, nadajući se da će me slika zaštititi
od njega kao što me štitila i od ostalih, znajući da ovaj put neće, jer ovaj put je sve
drugačije.
U nemogućnosti da kontroliram oluju ljutnje i mržnje koju osjećam na pomisao

na njega, sakrijem kosu ispod kape i nabacim dva sloja robe preko majice, znajući da
će mi kaput samo smetati. Tada krenem prema izlazu, dok osveta i gnjev kolaju mojim
žilama.
„O moj Bože, Charlie! Što ti se dogodilo?” Baylor upita, šokirana kada ugleda
moju crveno-plavo-ljubičastu masnicu na obrazu.
Dala sam sve od sebe da je prekrijem šminkom, i napravila sam odličan posao,
ali očito ne dovoljno odličan da moji prijatelji to ne bi primjetili.
Skylar me pregleda od glave do pete. Tada uhvati moju lijevu ruku,

pogledavajući moje izranjavane zglobove prstiju. „Što dovraga, Charlie. Zar si se
potukla?”
„Izgleda gore nego što jest.” Uđem dublje u Skylarin apartman i stavim bocu
tekile i margarite na kuhinjski pult. Pet pari očiju me prati.
Piper nisu strane moje modrice i okrvavljene šake. Nisam uvijek baš najbolje
birala muškarce kada smo živjele u inozemstvu. Da ne spominjem sve predivne ožiljke
koje mi je moja majka priuštila. Ipak, prati me u stopu oko kuhinjskog šanka, probijajući
mi očima potiljak. „Charlie’” upita.
Ton njenog glasa govori mi da neće ovo samo tako pustiti. Slegnem ramenima i
ispričam im priču koju sam smislila na putu do ovdje. „Panker koji mi je pokušao uzeti
torbicu je prošao puno gore nego ja, uvjeravam vas.”
Uzdasi se čuju po sobi.
„Netko te pokušao opljačkati?” Baylor vikne.
„Nije to tako velika stvar,” kažem, otvarajući bocu tekile. „Piper i ja smo uzimale
satove samoobrane dok smo bile u Londonu. Mislim da će taj dečko promislit dvaput
prije nego to ponovno pokuša.”
„Što je policija rekla?” upita Mindy.
Jako dobro sam svjesna Piperinih očiju uprtih u mene, pa se zaposlim mješajući
pića kako ne bi mogla vidjeti moje oči. Poznaje me. Zna svaki moj pogled, svaku moju
nijansu. Može me pročitati kao knjigu.
„Nisam se zamarala s time,” kažem im. „Znate da oni ne mogu poduzeti ništa
oko toga. Nisam čak ni dobro vidjela frajera jer je nosio kapuljaču.”
Dignem pogled i vidim tri sestre i njihove dvije prijateljice kako bulje u mene s
neodobravanjem. „Što?” puknem. „Ne brinite se, dobio je što je zaslužio. Tako sam ga
snažno pogodila koljenom da mislim da sam vidjela kako mu jaja izlaze na usta van.”
Mindy se zagrcne pićem koje joj izađe na nos.
Skylar me potapša po leđima i kaže: „Dobra cura.”
Plavuša koje se vjerojatno zove Jenna, kaže: „Čini se da si ti osoba koju je

zgodno imati u blizini.” Pruži mi svoju ruku. „Čula sam puno o tebi, Charlie. Ja sam
Jenna. Drago mi je napokon upoznati te.”
„Tebe također,” kažem rukujući se s njom. Kimnem prema pićima. „Margaritu?”
„Dovraga da. Dug dan,” kaže.
Nasmijem se. „Izluđuje li te ova spisateljica sa svojim nesvakidašnjim

zahtjevima?”
Jenna je Baylorina agentica i najbolja frendica. Baylor je napisala šesnaest

romantičnih romana, jedan se čak temelji i na njenoj ljubavnoj priči s Gavinom. Ona je
njegova prva ljubav iz studentskih dana. Raskinuli su zbog prevare za koju su saznali
nakon par godina. To je njena jedina knjiga koju sam pročitala i moram priznati da je
dobra. Iako me ta srcedrapajuća sranja baš ne pogađaju.
„Teško,” Jenna odgovori. „Baylor je moja daleko najjednostavnija klijentica.
Ona je suprotno od zahtjevne.” Okrene se prema Baylor. „U stvari, ti shvaćaš da si
mogla puno više zaraditi da ne plaćaš svoju agenticu i izdavača toliko puno, jelda?”
Baylor uzme piće od mene, sliježući ramenima. „Savršeno sam sretna s onim
koliko trenutno zarađujem. Previše novca može promijeniti osobu, znaš?”
Jenna se nagne preko bara i zagrli ju. „Zato te i volim. Tako si prizemljena.”
Skylar pogleda u nas pet oko sebe i onda u svoju čašu. „Upravo sam shvatila da
sve možemo piti!” Pogledava prema Baylor. „Između trudnoća i dojenja, prošlo je neko
vrijeme dok svi nismo mogli sudjelovati.”
Piper podigne svoje piće. „Zdravica onda. Da nijedna od nas ne bude

napumpana.”
„O dovraga,” Mindy kaže. „Sad si nas zacoprala.” Pogleda u svaku od nas

oprezno. „Koja će biti sljedeća? Koja će iduća biti napumpana?”
Sve oči se okrenu u Piper.
„Opa! Usporite ljudi.” Spusti svoje piće dolje. „Nisam se još ni udala. Plus, još
se navikavam na činjenicu da sam Haileyina pomajka. Ima samo dvije i pol godine.
Vjerujem da je to dovoljno za mene za još neko vrijeme. Da ne spominjem da imam
samo dvadeset dvije godine. Čemu žurba?”
„Reci ti njima sekice,” Baylor kaže. „Uživaj u Masonu. Uživaj u toj malenoj
curici. Sve to tako brzo proleti.”
Jenna se glasno nasmije. „To kaže stara dama od dvadeset osam godina. Znaš da
bi Jordan i Maddox htjeli još braće i sestara, zar ne? I kao što si rekla, ne postaješ ništa
mlađa.”
Baylor uzme grejp iz košare s bara i nacilja ga prema Jenni. „Što je s tobom?
Kada će Jake staviti prsten na taj prst?”
Jenna nagne svoju čašu, ispijajući je u tri duga gutljaja. „Čini se nikada. Uvijek
smo govorili da bi prvo trebao pronaći posao koji mu ne oduzima toliko vremena prije
nego se skrasimo. A biti trener Yankeesima oduzima mu jako puno vremena.”
„Nas to nije spriječilo,” Piper kaže. „Ako zaista želite da to uspije, uspijet će.
Masona često nije bilo prošle jeseni.” Svojim prstom gladi rub čaše dok se njeni obrazi
lagano crvene. „Internet je prava stvar za veze na daljinu.”
Svi se nasmijemo.
„Previše informacija,” Skylar kaže.
„Samo kažem”, Piper izjavi. „Moguće je.”
Mindy pročisti svoje grlo glasno, tražeći našu pozornost. „Ja bih voljela više čuti
o zgodnom Jaredovom bratiću,” kaže, gledajući u mene. „Znate, o onom koji prati svaki
Charlien pokret na poslu i jebe je očima kad god ima priliku.”
Tišina se razvuče po Skyarinom stanu dok svi bulje u mene, čekajući na moj
odgovor.
„Što?” nevino upitam.
„Kako misliš, što?” Mindy upita. „Čovjek dolazi cijelo vrijeme. Ali samo onda
kada ti radiš, ako smijem dodati. Opasno je zgodan i očito je zagrijan za tebe. O čemu
se tu radi?”
„Ne radi se ni o čemu,” kažem im. „Radi za mene, zapravo. Privatni je istražitelj
i pomaže mi iskopati neke informacije o mojoj majci.”
„Privatni istražitelj?” Jenna upita, glumeći da se hladi. „To je seksi.”
„Što je tako seksi u tome što je privatni istražitelj?” upitam, kao da nemam pojma
o čemu priča.
„Ne znam. Svi oni varljivi muževi i kriminalci s kojima se mora nositi. To je
riskantan posao. I to je seksi. Zar ne mislite i vi tako?” Očima preleti po sobi i vidi četiri
glave kako kimaju u slaganju. „U svakom slučaju,” Jenna doda, „Samo kažem, da sam
na tvom mjestu, totalno bih išla za njim.”
„On radi za mene, Jenna. Sukob interesa, kužiš?”
„Pa neće raditi za tebe dovijeka,” Skylar kaže. „Koliko dugo će mu trebati da
pronađe informacije o tvojoj poznatoj mami?”
Pogledam Skylar iznerviranim pogledom koji ne promakne Piper. Ona me

proučava. Jako. Počeše si lice i prođe prstom po obrvi. Tada nakon duge šutnje, drekne:
„O moj Bože, Charlie!” Okrene se prema drugima, pokazujući prstom prema meni.
„Ova cura voli govoriti o seksu. U stvari, čula sam svaki najgnjusniji detalj svake
seksualne avanture koju je imala u Europi.” Vrati svoju pozornost na mene. „Nikada te
nisam vidjela tako škrtu na riječima oko nekog muškarca prije. Zašto nam ne dosađuješ
s pričama o svojim seksapadama? To može značiti samo jedno – sviđa ti se. Mislim,
stvarno sviđa. Pa u čemu...“
„Čekaj malo,” Baylor upadne. „Seksala si se s njim? S privatnim istražiteljem?”
Glave se okrenu u mom smjeru, nestrpljivo čekajući na moj odgovor dok gađam
Piper ubitačnim pogledima.
„Možda sam se spetljala s njim jednom.”
„Kada?” upita Skylar.
„Na dan kad smo se upoznali.”
Mindy usklikne. „I sada on dolazi skoro svaki dan kako bi mu ti mogla poslužiti
ručak? Što – zar je tvoja pičkica napravljena od zlata ili nečega?
Jenna ispljuje svoje piće preko cijelog pulta. „Mindy, baš si primitivna,” kaže.
Tada, dok se cure udube u razgovor o životinjskoj privlačnosti njihovih vagina,

shvatim da bi Piper mogla nešto naslućivati. Sviđa mi se Ethan Stone. Jako mi se sviđa.
Ali to bi lako mogla biti moja propast.
„Koji kurac, Charlie?” Ethan se zamrzne na mjestu kada me vidi.
Iako je prošlo par dana i moja je masnica već skoro izblijedila do žućkaste boje,
još ju je teško kompletno sakriti, čak i pod šminkom i naočalama.
Ignorirajući njegovo pitanje, izvučem blok iz pregače i postavim mu pitanje. „Što

vam mogu donijeti, gospodo?”
Ethan je došao s dva muškarca danas. Jedan od njih mu je jako sličan i jednako
je predivan. Drugi se smješka dok Ethan kipi u stolici, probijajući me pogledom.
Pokušavam ne misliti o onome što je Piper rekla neku večer dok približavam
kemijsku blokiću i pogledavam između muškaraca ispred sebe, čekajući njihove
narudžbe.
Ethan odbije progovoriti. Kotačići se vrte u njegovoj glavi i to je očito. Gotovo

izgara u vlastitoj koži da sazna što se dogodilo. Privatni istražitelj u njemu treba
informacije. Informacije koje od mene neće dobiti.
„Ono što moj jako nepristojan i socijalno nesposoban brat hoće reći jest da sam
ja Kyle Stone, Ethanov najmlađi brat.”
Najmlađi. Ima ih više? To su inače osobni detalji koji me nisu zanimali u vezi
muškaraca.
Ali nešto ima u vezi njega.
Kyle ispruži svoju ruku prema meni i ja pokušam potisnuti smiješak dok se
rukujem s njim. Kyle također ima snažne crte lica kao njegov stariji brat, ali sličnost
prestaje. Dok Ethan ima prljavo plavu kosu i čokoladne oči, Kyle ima, kako bih ja to
opisala, tamniju medeno čokoladnu kosu i oči koje se ne mogu odlučiti koje su boje.
„A ovo je Ethanov prijatelj i suradnik, Levi Brandt.” Kyle kimne prema

muškarcu koji sjedi prekoputa stola koji mi pruži svoju ruku.
Rukujem se i s njim i on se nasmije, govoreći: „Suradnik moju guzicu.” Ne

puštajući moju ruku, cimne bradom prema Ethanu. „Šef me tjera da ga pratim poput
psa, kako bi mogao uhoditi zgodne cure.” Namigne mi. „Au, frajeru. Nije cool.”
Skužim da je upravo dobio udarac pod stolom od impozatnog muškarca čije oči
su sada fokusirane na moju ruku u Levijevoj. Nasmijemo se, oboje svjesni što naš dodir
čini najstarijem Stoneu.
Okrenem se prema Kyleu. „Onda, čime se ti baviš, Kyle? I ti radiš za svog

brata?”
„Ovog krelca? Dovraga ne. Nećeš mene vidjeti da radim za tog uštogljenka sa
svim njegovim pravilima. Ja sam student medicine na NYU.”
„A tako znači?” Bacim pogled prema Gosp. Moćnom-i-Snažnom. Ako ne misli

pričati, zašto da ne vidim mogu li ga malo podbosti? „To zvuči jako zanimljivo. Ako
sam se spetljala s nekim frajerom i sad se mučim s nepodnošljivim svrbežom, bi li mi
ti mogao pomoći oko toga?”
Žila kucavica. Udara. Jako.
Kyle se nasmije, njegove oči se brzo miču s Ethanovih. „Morao bih to vidjeti prvo. Ali
da, definitivno bih ti mogao pomoći oko toga.”
Već mi se sviđa. Pametnjaković je kao i ja. Nimalo poput svog starijeg brata.
Dok Ethan nosi svoju uobičajenu košulju, kravatu i hlače, Kyle nosi traperice i majicu
kratkih rukava; onu koja je dovoljno uska da istakne njegove mišiće, a da ne izgleda
previše očito.
Levi se uklapa negdje između s polo majicom i širokim hlačama. Također
zgodan čovjek po svim standardima, ali nažalost za njega, blijedi u odnosu na braću
Stone.
„Uzet ćemo vode, Charlie.” Ethan kaže, privlačeći moju pažnju.
„Odmah stiže.” Podignem obrvu prema Kyleu i Leviju. „Limun za vas dvoje, ili
je to svetogrđe?”
Čak i ne pokušavaju sakriti svoju zabavljenost. „Kakve god doneseš, bit će nam
dobre,” Levi ponudi i Kyle se složi.
Okrenem se i krenem prema šanku kada me snažne ruke povuku u obližnji

hodnik. Ethan me ogradi svojim rukama sa svake strane moje glave. Moje srce počne
brže kucati tako blizu njega. Obrišem znojni dlan o pregaču dok pogledam u njegove
tamne oči.
Duboko udahne kao da pokušava namirisati moj miris. Kao da pokušava

udahnuti mene. Koža mi se naježi.
„Što. Se. Dogodilo. Charlie?” Svaka riječ izađe naglašena treptajem njegovih
očiju između slogova.
Unatoč krvi koja mi šumi u ušima tako glasno da zaglušuje zvukove iz restorana,
slegnem ramenima, mirno mu odgovarajući. „Neki kreten me pokušao opljačkati neki
dan. Ne brini, dobio je što je zaslužio.”
Koncentriram se na pulsirajuću venu na njegovom čelu, svjesna kako je ili naša

blizina ili njegova ljutnja, ubrzala otkucaje njegovog srca.
Perifernim vidom vidim da spušta ruke sa zida. Mogu osjetiti njihovu toplinu u
blizini mojih ruku, ali osjetim njegovo oklijevanje. Želi me dodirnuti. Zaštititi me. Čak
me možda želi označiti kao svoju.
Ali to ne čini.
I po prvi put u životu, želim te sve stvari. Realizacija me pribije na zid i odjednom
sam usrana od straha.
Kao da može pročitati svaku moju misao, odmakne se jedan korak i proučava
me. Zrak između nas je pun žudnje i želje. Možda čak i potrebe.
Trebala sam muškarce prije. Da me opskrbljuju. Ali nikada prije nisam trebala
muškarca. Ne iz organske potrebe između mojih bedara. Ne u smislu da osjećam da su
nam se putevi trebali sresti. Ne u smislu da pomišljam kako me možda majčina smrt
namjerno dovela do njega.
U tom slučaju, to bi napravilo njenu smrt smislenom. U vezi te žene ništa nije
bilo smisleno, osim što je donijela zabavu milijunima ljudi i punila džepove ljudima
dopuštajući da joj talent proleti čisto zbog potrebe da bude nadrogirana.
„Naučit ću te kako se puca,” kaže. „Žena koja je sama u gradu mora se znati
zaštititi.”
Sjetim se pištolja koji je bio zataknut za njegovu nogu dok smo se seksali.
Osjetim navalu vrućine po svojoj kralježnici samo dok se prisjećam toga. Brzo
progutam svoje emocije. „Zašto misliš da se ne znam zaštititi?”
Stisne svoje oči prema meni. „To nema nikakve veze s informacijom koju sam
ti dao neki dan, zar ne?”
„Što? Ne.” Počešem svoju glavu, i onda, shvaćajući što sam napravila, spustim
svoju ruku dolje. Piper uvijek kaže da je to znak da lažem. Da me bolje poznaje, i on bi
to znao.
Gleda me skeptično.
„Pitaj Piper Mitchell ako mi ne vjeruješ da se mogu pobrinuti sama za sebe. Obje
smo uzimale satove samoobrane dok smo bile u Londonu.”
„Dobro. To je dobro,” kaže, polako se odmičući od mene. „Sada nam možeš
donijeti naša pića.” Okrene se da ode, oklijevajući kao da ima još nešto za reći. „Neki
tip?” upita preko ramena.
„Samo sam provjeravala obraćaš li pažnju, Stone.”
„Uvijek obraćam pažnju, Tate.”
Nasmijem se na ono što se čini kao naše izražavanje dragosti.
„Dakle, nema nikakvog svrbeža?” upita.
„Ne osim ako mi ga ti nisi prenio,” kažem.
Čak iako mi je okrenut leđima, mogu vidjeti njegov trijumfalni osmijeh.
Nalijem hladne vode u čaše, ali ih ne stavim na tacnu. Popijem vodu, gaseći vatru
koju je taj muškarac zapalio u meni sa svojom blizinom.
Ostatak njegovog ručka je prošao tako što sam par puta brzo otišla do njihovog
stola.
Čavrljam s Kyleom i Levijem kada im donesem njihovu hranu i račun. Svakim

prolaskom pored stola, osjetim Ethanovu rastuću frustraciju zbog činjenice da ga
ignoriram. Ali previše mi odvlači pažnju. Način na koji me njegove oči prate okolo.
Način na koji osjetim njegov užareni pogled. Način na koji moje tijelo reagira na njega.
To su bili najduži sati u mom životu.
Devon Totman, g. Visoki-Tamnokosi-I-Nevjerojatno-Umišljeni. Čovjek koji ne
uzima ne kao odgovor. Vidi me kako ulazim u teretanu i prati me preko cijele prostorije.
Vodim isprazne razgovore s njim, ne želeći raspizditi korisnike teretane budući da sam
ovdje besplatno, ali također ne želim niti njemu davati lažnu nadu u isto vrijeme.
Kada dođem do ženskih svlačionica, upita me: „Što misliš o tome da ti se

pridužim na treningu plivanja?”
„Nema potrebe,” kažem. „Gđa Buttermaker je moja partnerica za plivanje, i

zaista ju ne bih htjela povrijediti time što bih ju zamijenila.”
„Taj stari šišmiš? Jedva može preplivati s jedne strane bazena na drugu.”
„Da. Pa taj stari šišmiš je slučajno naljubaznija osoba koju sam upoznala. Pazi
kako se ponašaš ili pričaš o njoj kada si u mojoj blizini.”
Podigne svoje ruke kao da se predaje, izgledajući zbunjeno dok ja ulazim u

svlačionicu bez da kažem više ijednu riječ.
Kada uđem na bazene, vidim Ethana kako pomaže gđi B. da izađe iz bazena.
Dala bih se kladit da vidim crvenilo ispod njene tanke, naborane kože. Smije se,
dodirujući njegovu ruku dok razgovaraju o nečemu što ne mogu čuti jer stojim
predaleko.
Flerta s njim. A kako mi se čini, i on flerta s njom.
Prolazi pokraj mene na izlazu van i očito je da mi se danas neće pridružiti na

plivanju. „Taj je sladak kao šećer.”
„Kako vi kažete, gđo. Buttermaker. Jeste li lijepo otplivali? Žao mi je što kasnim.
Smjena mi se odužila večeras.”
„Nije problem, draga. Onaj zgodni gospodin Stone mi je pravio društvo. Da sam
samo 40 godina mlađa….” Nasmije se kao školarka.
I ja se nasmijem. „Nisam sigurna da bi se to svidjelo gospodinu Buttermakeru.”
„Oh, taj stari pijetao ne bi znao razliku. Od dana kad se umirovio prije dvadeset
godina, vodi ljubav jedino sa svojom foteljom.”
„Gospođo B!”
„Stara sam dušo. Ne mrtva.” Namigne mi, oblačeći svoje žute japanke s
cvjetićima prije nego ode.
Spustim ručnik i krenem prema svojoj liniji za plivanje.
Ethan me gleda. Naravno da me gleda. Zamijenila sam svoj jednodijelni kupaći

kostim s čvrstim, ali seksi bikinijem.
„Gospođi B se sviđaš,” kažem.
Njegove oči putuju mojim tijelom. Ali na meni nema ništa što već prije nije vidio
– dok sam bila raspružena na njegovom stolu. „Pravilo broj pet – budi pristojan prema
sitnim staricama.”
„Sviđa mi se to pravilo.” Nasmiješim mu se lagano prije nego zaronim, nadajući

se da mi gaćice neće pasti kada uronim u vodu.
Plivam dvadeset minuta, cijelo vrijeme svjesna Ethanovih očiju na sebi, s mjesta
gdje stoji uz rub bazena.
Napokon, kada to više ne mogu podnijeti, ili možda jer sam ostala bez daha od
plivanja pod njegovim budnim okom, stanem na kraju linije i upitam ga: „Nešto nije u
redu s tvojim nogama? Zaboravio si kako se pliva ili nešto?”
„Završio sam ranije,” kaže, i potone u vodu plivajući ispod linija koje nas
razdvajaju. Izađe ispred mene, sav mokar i izgledajući još više seksi nego što je izgledao
na ručku kada me pribio uz zid.
„I svejedno si još uvijek ovdje.”
Podmuklo mi se nasmiješi podižući kut jedne usnice. „Jesam.”
Unatoč toploj vodi u bazenu, moja koža se naježi kao da me hladan povjetarac
dodiruje dok mi se on približava malo po malo.
„Što je Devon htio?” upita, kimajući prema prozirnom staklu koje odvaja bazen
od ostatka teretane. Nisam znala da je nas je promatrao dok smo razgovarali.
Ne znam bih li se trebala ljutiti ili biti polaskana.
„Što on uvijek želi?”
„To je ono čega sam se bojao.” Njegova šaka pogodi vodu.
„Rekla sam ti, Ethan. Mogu se brinuti za sebe.”
„Tako si rekla.” Podigne ruku kako bi pratio linije već izblijedljele masnice, koja
je sad dosta vidljiva s obzirom da nemam šminke na sebi. Na osjećaj njegovog laganog
dodira po mom licu, klupko želje se formira udubini moga trbuha.
Namršti se, proučavajući moje lice. „Gdje si bila kada se to dogodilo?”
Pokušavam se sjetiti što sam rekla curama. Jesam li im rekla detalje? „Uh, nisam
mogla spavati, pa sam izašla van i razgledava izloge. To je bilo glupo, znam. Ali kao
što sam ti već prije rekla, dobro sam. Vjeruj mi, frajer izgleda daleko gore nego ja.”
Ne želeći da dalje kopa, upitam: „Koji je tvoj problem s Devonom? I zašto ti je

bitno s kim izlazim?”
Umjesto da odgovori, poprska me vodom kao neki adolescent.
„Oh, nisi to upravo napravio, Stone.”
„Što ćeš napraviti u vezi toga, Tate?”
„Ništa, djetešce malo.” Popnem se iz bazena i tada se okrenem prema njemu,

praveći savršenu bombu prskajući ga po cijelom licu.
„E sad ćeš dobiti svoje,” kaže, tresući vodu iz kose.
Otplivam dalje od njega, ali me brzo dohvati ispod vode, povlačeći me prema
sebi za stopala.
Pokušavam doći do zraka. „Au!” vrištim.
„Sranje, Charlie. Oprosti.” Krivnja ga preplavi dok popušta svoj stisak na mene.
Nasmijem se i otplivam iza njega, skočim mu na leđa i potopim ga. Pokuša me

zbaciti sa sebe, ali čvrsto se uhvatim nogama oko njegovog torza i stisnem ga rukama
oko vrata.
Potopi nas oboje pod vodu, okreće se i trza kako bi me skinuo sa sebe, ali se
držim za njega kao da mi cijeli život ovisi o tome, pa me ne pomakne niti centrimentra.
Izroni iz vode i strese glavom kako bi ocijedio vodu iz kose. Tada mi nešto upadne u
oko.
Kosa mu padne nazad na vrat i prije nego mi uspije maknuti ruke, pomaknem
njegovu mokru kosu sa strane i dobijem čisti pogled na tetovažu koja mu se nalazi na
stražnjem dijelu lubanje.
CAT
Pustim ga isti tren i izađem iz bazena. Gledajući dolje u njega, sjetim se

Levijevog komentara od ranije o tome da me uhodi. S optužujućim stavom, pitam ga,
„Zašto dovraga imaš moje inicijale tetovirane na svom vratu?”
Problijedi. „Tvoji inicijali su C.A.T.?”
Kimnem glavom prema njemu, nesigurno. „Kao da to do sada nisi znao,
Gospodin Privatni istražitelju.”
„Charlie, ne istražujem tebe. Kako bih to trebao znati?”
„Onda kako… zašto?”
Odpliva dalje od mene par metara, kao da mu je potrebna fizička udaljenost

između nas. „To nisu tvoji inicijali.” Riječi mu izađu iz usta, ali kao da nisu njegove.
To nisu riječi snažnog, jakog čovjeka kojeg poznajem. To su više kao riječi jednog
slomljenog muškarca. Odlučnost na njegovom licu govori mi da je to što je rekao istina.
I na dijelić sekunde, prije nego me preplavio val olakšanja, osjetim tugu što nije dio
mene ugravirao na svoje tijelo. „Oh? Pa, čiji su onda?” upitam odvažno.
Izgleda beznadno kada mu postavim pitanje, ali se brzo oporavi. „Pravilo broj
šest – ne polaži svoje karte prerano.”
„Znači postoji nešto o tebi?” upitam. „Neka mračna, duboka tajna o Ethanu
Stoneu?”
Ignorira moje pitanje. „I što A predstavlja?”
„Ha?”
„U tvojim inicijalima, što A predstavlja?”
„Anthony. Kao prezime moje majke,” kažem mu dok sjedam na rub bazena.
„Charlie Anthony Tate,” ponovi moje ime i uhvatim se kako želim da ga ponavlja
opet i opet i opet. Dopliva mi bliže, smanjujući udaljenost između nas. „Izgledala si
jako zainteresirana za mog brata neki dan.”
Ugrizem se za obraz kako se ne bih nasmijala. Zastrašujući Stone je ljubomoran.

„Samo sam čavrljala s njim.”
„Naravno. To je dobro za napojnice,” kaže.
„Tako nekako. Ali, sada kada razmišljam o tome, jako je zgodan. Još k tome
doktor – to je impresivno.”
„Student medicine,” ispravi me. „I neki ljudi kažu da dosta sličimo.”
Zahihoćem se na njegove djetinjaste primjedbe.
„I nazvan je po porno zvijezdi,” kaže.
„Porno zvijezdi? Stvarno?” smijem se.
„Da. Nezgodna slučajnost za njega.”
„Slažem se.”
„A koja je tvoja priča, Charlie Tate? Jesi li nazvana prema nogometnom treneru
Hurricana?
Pokušam sakriti svoje iznenađenje. Puno ljudi ne zna tko je Charlie Tate bio.
Igrao je nogomet par godina. Bio je trener par godina. Ali nije bio poput Peytona
Manninga ili Beara Bryanta ili nekog takvog. Po prvi put nakon dugo vremena, sjetim
se svog tate i kako je volio nogomet. Kako bi me podučavao što stvari poput obrane,
crvene zone i sigurnost znače kada bi zajedno gledali utakmicu. Utakmice subotama su
jedine lijepe uspomene koje su mi ostale od tog bijednog čovjeka koji je bio moj otac.
Stresem se. „Moj tata je volio nogomet.”
„Zvuči kao da bi se on i ja dobro slagali.”
U potpunost ignoriram njegovu izjavu. „Kyle je rekao da je on najmlađi brat?

Znači ima vas više?”
„Još jedan. Chad. On je srednji.”
„Sestre?” upitam.
„Ne, samo nas troje.” Dopliva direktno do mene. „Zašto ti tako odjednom
zainteresirana za moju obitelj?”
Pomaknem svoju guzu s ruba, ulazeći ponovno u vodu. „Ti si taj koji je doveo
Kylea u restoran.”
„Na ručak. Dozvoljeno mi je da jedem sa svojim bratom, zar ne?”
„Naravno. Ali čini se da posjećuješ restoran Mitchelovih dosta često ovih dana.”
„Pa, da,” kaže. „Kad imaju najbolji Ruebens u cijelom gradu.”
„Oduvijek imaju najbolji Ruebens.” Podignem svoju obrvu. „Ali pažnju mi je

privukla činjenica da dolaziš tamo tek par tjedana. Zašto, Stone?”
Njegove ruke se podignu s moje obje strane, držeći me zarobljenu uz rub bazena.
„Ako ne znaš zašto, onda nisi baš tako bistra kako sam mislio, Tate.”
Leptirići počnu plesati po mom trbuhu. „Mislila sam da se ne možeš petljati sa

mnom,” kažem, trudeći se da mi se glas ne trese toliko.
„To ne znači da želim da se spetljaš s bilo kim drugim.”
Njegove me crne oči proždiru. Podigne mi mokri pramen kose, igrajući se s njim
između prstiju. Znam da kosa nema živčane završetke, ali mogu se zakleti da njegov
dodir šalje impulse kroz sve sinapse moga tijela.
„Ne možeš imati i ovce i novce, znaš.” Prsa mi se uzdižu između riječi. Naša
blizina mi povećava puls tako snažno, da sam sigurna da se otkucaji čuju po cijeloj
prostoriji.
Nema nikoga drugog na bazenu osim nas. Kasno je. Mnogi korisnici su već otišli
doma. Par njih je još ostalo u teretani, ali ne postoji šansa da nas vide u suprotnom kutu
bazena.
Ispružim ruku i stavim je na njegova prsa, preko njegove tetovaže. Otkucaji

njegovog srca su sinkronizirani s mojima, udarajući jako o njegova prsa. Hrabro
povučem ruku preko njegovih čvrstih trbušnjaka i njegovo disanje se ubrza. Stavi svoju
ruku preko moje, zadržavajući je na mjestu. Pogledam u njegove oči i vidim borbu koja
se odvija u njegovoj glavi.
Nagnem se naprijed, puštajući da mu moje nježne riječi draže uho. „Što će biti
onda, Stone?”
Odjednom, obuhvati me rukama i pritisne me čvrsto uz svoje tijelo kako bih

mogla osjetiti što točno naša blizini čini njegovom tijelu. Jednom rukom me uhvati za
vrat, i nagne se dolje, a njegov teški šapat odjekuje kroz moje cijelo tijelo. „Jebeš
pravila.”
Usne mu se spuste na moje i prije nego se uspijem pobjedosno nasmijati. Ruke

su mu posvuda po meni, dodirujući moja bedra, kukove, ramena, kao da bi mu mogli
biti oduzeti.
Njegovo me veliko tijelo prekrije, štiteći me od mogućih pogleda ako bilo tko
odluči ući u prostoriju s bazenom. Pritisne me uza zid, dajući si prednost dok mi usnama
liže vodu s vrata. Podigne me malo iznad vode jednom rukom, otkrivajući moj gornji
dio badića, a zjenice mu se rašire od gladi.
Polako, usne mu se spuštaju niz moj vrat, preko ramena, dok napokon ne stigne
do sisa i odmakne tkaninu na stranu prstima kako bi ih mogao uhvatiti jezikom. Vrućina
se počne skupljati među mojim bedrima dok siše i liže moje sise na način koji nisam
doživjela prije. Puhne u moje bradavice, zbog čega još jače počnu stršati. S jednom
rukom oko njegovog vrata, podupirući se u vodi, drugom rukom ga primim za kurac i
osjetim da se pod mojim dodirom još više učvrsti. Njegovo stenjanje odjekuje po
zidovima, i ti omamljujući zvukovi hrane moju pohlepnu želju da ponovno bude u meni.
Moje stenjanje je isto kao njegovo, naše ruke i noge su toliko čvrsto spetljane da
je teško reći gdje njegovi udovi počinju, a moji završavaju. Kada mi gurne ruku u
gaćice, prolazeći prstom preko klitorisa, leđa mi se izviju grebući uz grubi rub bazena.
Stavi ruku oko mene, kako bi me zaštitio od betona.
Oči mi se otvore i vidim sjenu osobe iza stakla kako prolazi kroz teretanu.
Realizacija toga što radimo i gdje to radimo još više poveća moju napaljenost.
Ethan, s druge strane, izgleda izgubljen u trenutku, nesvjestan okoline. Odvojen

od bilo koga ili bilo čega osim mene. Osjećam njegovu koncentraciju, njegovu strast.
Osjećam se kao jedina osoba koja postoji za njega – koja je ikada postojala za njega.
Zastenjem glasno kada mu prsti uđu u mene. Gurnem njegove kupaće ispod
njegove erekcije i povučem ga bliže sebi. Pomakne moje gaćice na stranu, puštajući me
da ga navedem na svoj ulaz.
Oči su mu proždrljive – očajne od potrebe da uđe u mene. Naši uzajamni uzdasi

su progutani kada usnama navalimo jedno na drugo, jezicima oponašajući druge
dijelove naših tijela.
Počnem osjećati onu slatku bol među nogama. Puštam da se diže, puštajući da
raste sve više i više umjesto da tražim brzo olakšanje. Puštam ga da me odvede gdje me
nijedan muškarac prije nije odveo. Na mjesto koje sada pripada samo njemu.
Bedra mi se stisnu. Leđa mi grebu po grubom rubu bazena, zbog čega ću

vjerojatno imati modrice po cijeloj kralježnici. Bolna, ali ugodna vrućina mi se nakuplja
duboko u trbuhu i ugrizem ga za rame kako bih progutala vrisak koji prijeti da će izaći
zajedno s mojim snažnim orgazmom.
Onda ugledam njegovo lice kako se izobličuje prije nego svrši. Odjednom,
osjetim veliku prazninu kada se brzo povuče iz mene, kako bi svršio u vodu između nas
dok vrišti moje ime.
Oboje potonemo u vodu, mlitavih tijela dok se oporavljamo nakon seksa. Kada
povratim svoju sposobnost za govorom, kažem: „Nisi to trebao napraviti, znaš. Na piluli
sam.”
Pogleda po prostoriji, tresući glavom s gađenjem kad je shvatio gdje se nalazimo.

„Što mi dovraga radiš, ženo? Kršim sva svoja pravila s tobom.”
„Sva pravila?” upitam, vraćajući svoje gaćice nazad na mjesto. „Mislila sam da
si prekršio samo pravilo broj jedan.”
Podigne obrvu kao da sam propustila nešto jako očito. „Pravilo broj sedam –
nema javnih iskazivanja nježnosti. Mislim da smo to itekako prekršili.”
„Mislim da nas nitko nije vidio, pa tehnički nismo prekršili pravilo. Pokušaj
ponovno.”
„Ok, što misliš o pravilu broj osam – zaštiti se prije nego ga gurneš?
Nasmijem se. „O moj Bože. Imaš li ti listu svih tih pravila negdje ili ih izmišljaš
putem?”
Pokaže prstima na glavu. „Sva su ovdje unutra.”
Dok krene van iz bazena, vene mu iskoče po rukama dok se odguruje. Sjedne sa
strane, i ponudi mi ruku da me izvuče kako bih sjela pored njega.
Teško udahne. „Nikada nisam prekršio to pravilo, Charlie. Nikada nisam

prekršio niti jedno pravilo prije tebe.”
Mašem nogama u vodi, praveći malene valove ispod nas. „Vidiš, u tome smo
različiti, Stone. Ja pravila kršim non stop. Koja je zabava u životu ako to ne činiš?”
Pozeleni u licu i shvatim što sam upravo rekla pa počnem to povlačiti. „Osim tog
pravila,” kažem. „Nikada nisam prekršila pravilo broj osam, tako da se možeš opustiti.”
Pređe rukom preko lica, a olakšanje je vidljivo u njegovim očima.
„Pa, mogu li očekivati da ćeš ponovno prekršiti pravilo broj jedan?” upitam s
nadom. „Mislim, sada kada si to ponovno napravio, nema smisla vraćati se unazad.”
Ethan ustane i ode do mjesta gdje smo ostavili svoje ručnike. Stavi svoj oko glave
i donese meni moj, pružajući mi ga. Činjenica da mi nije odmah odgovorio me
zaintrigrira.
„Pfff…. zaboravi. Nema veze,” kažem i trudim se da ne zvučim uvrijeđeno zbog
njegovog odbijanja.
„Ja nisam muškarac koji preferira veze, Charlie.”
To je drugi put da je koristio moje ime u posljednjih trideset sekundi. Moje srce
potone i prije nego shvatim što upravo osjećam. Mozgu treba trenutak prije nego shvati.
Moje srce želi ovog čovjeka. Moje misli žele ovog čovjeka. Moje tijelo ga želi.
Sranje. Jesam li ja to zaljubljena?
Nisam muškarac koji preferira veze, Charlie.
Njegove riječi odjekuju mi u glavi po tisućiti put otkako ih je izgovorio.
Tko on misli da je? Ne preferiram veze. Mislim, osim Piper, moje veze sastoje
se od majke koja me podvodila i niza većinom oženjenih muškaraca koji su, budimo
iskreni, iskorištavali mene jednako koliko i ja njih.
Tri dana. Toliko je prošlo otkako sam ga vidjela.
Smeta mi što brojim. Smeta mi što mi smeta. Smeta mi što je način na koji
osjećam prema njemu najbliže vezi nego što sam ikad došla do toga.
Čovjek mi se ozbiljno igra s glavom. A iskreno, moja glava je već dovoljno

sjebana.
Način na koji me gleda, pokušava zaštiti, dodiruje me. Sve je to proturječnost

njegovoj izjavi da se ne bavi vezama. Kako se može ponašati tako urnebesno
ljubomorno prema liku iz restorana koji me pitao da izađemo, ili prema Devonu iz
teretane? Izgleda čak i da ga je njegov brat naložio. Nisam stručnjak, ali rekla bih da te
reakcije nisu od čovjeka koji ne preferira veze.
Prene me vibriranje mobitela u džepu. Ali ne koliko i poruka koju vidim na

ekranu. Ko da čovjek ima direktan pristup mom umu.
Stone: Imam još informacija za tebe. Večeras ću ih donijeti u teretanu.
Blago sam zabavljena jer nije predložio da sa nađemo u restoranu. Sigurno zna
da sam danas slobodna. Ne mogu spriječiti osmijeh na licu zbog pomisli da zna moj
raspored. Shvatim da mi srce jednostavno ubrza jer sam dobila njegovu poruku i
pokušavam biti ležerna u odgovoru.
Ja: Zvuči dobro. Vidimo se onda.
Buljim u sat na zidu u mom stanu. Tek je deset ujutro. I moj je slobodan dan.
To znači da moram čekati skoro dvanaest sati za informaciju koju ima u prstima ove
sekunde.
To neće ići. Obučem kaput i uzmem ključeve. Cijelim putem do njegovog ureda,
pitam se kojeg je govnara našao ovaj put. Hoće li to biti J. T. - onaj koji je uvijek bio
toliko napušen da nije mogao svršiti, ali je dobio svoj fiks jer me vidio golu? Ili će to
biti Karl Salzman - onaj kojem je moja majka dopustila da mi uzme nevinost kad sam
imala jedva petnaest? Osjećam mučninu razmišljajući o zadnjem. Nisam čak ni sigurna
da bih htjela da to bude on, jer istina je, nisam sigurna da će udariti ga u jaja i u lice biti
dovoljno zadovoljavajuće. Više bi koristilo vodeno mučenje i kastracija.
Uđem u recepcijsko područje i vidim Gretchen naslonjenu preko pulta, flertuje s

čovjekom koji sjedi na bijelom kožnim kauču. Kad me vidi, cijeli joj se stav promijeni.
Osmijeh joj zamijeni mrštenje i brzo pogleda u knjigu u kojoj su zakazani sastanci prije
nego napravi daljni kontakt očima sa mnom.
„Nemaš zakazana sastanak“, kaže, hladne plave oči skeniraju moje tijelo,
nepristojno me odmjeravajući od glave do pete.
Slijedim njen pogled, gledajući u svoju odjeću, shvaćajući da se u žurbi da

dođem ovamo, nisam zamarala sređivanjem. Zapravo, nosim hlače od pidžame i staru
UNC majicu koji mi je Baylor dala kad je prestala ići tamo. Kosa mi je skupljena u
neurednu pundžu i i dalje nosim tuš na očima od jučer.
Na djelić sekunde, razmišljam da odem kroz uredska vrata. Ali onda si kažem da
me nije briga, a onda se pretvaram da vjerujem u natjecanje u buljenju s Barbie.
„Ne, nemam zakazano,“ odgovorim. „Ali nadala sam se da će Ethan imati

slobodnu minutu za odvojiti.“
„Ethan?“ pita, ispitujući me s podizanjem tanke, uređene obrve kao da me
upozorava da samo nekoliko određenih ima pravo zvati ga njegovim prvim imenom.
„Da, znaš, tvoj šef? Onaj koji vodi ovu firmu i donosi odluke. Taj Ethan.“
Ne odustajem. Poprilično sam sigurna da shvaća sliku koje moje oči slikaju.
Sliku koja govori da nije jedina u Bila - sam- ispod - Ethana - Stonea klubu.
„Žao mi je,“ kaže, pokušavajući zvučati profesionalno, a ne kao ogromna kučka

koja i je.“ G. Stone prima samo klijente koji imaju zakazano.“
„Okej,“ jako se trudim ne kolutati očima. „Onda bih voljela zakazati sastanak.“
Pogledam u sat na zidu iznad Gretchenina stola. „Može li u deset i četrdeset i pet?“
Sarkastično gleda kroz knjigu sa sastancima ispred sebe bez da prekine kontakt
očima sa mnom. „Žao mi je,“ odgovori. „Izgleda da nemamo nijedan slobodan termin
danas. Možda da se vratiš kad budemo imali?“
„A kad bi to moglo biti?“
„Moglo bi upaliti nekad idući tjedan,“ kaže. „Ali obično zakazujemo sastanke
klijentima koji plaćaju. Moji izvještaji pokazuju da još nisi dobila taj status.“
Prije nego stignem cenzurirati svoje vlastite riječi, poslužim Barbie šalicu njene
zlobe na jebenom pladnju. „Oh, platila sam nekoliko rata,“ kažem. „Samo ne novcem.“
Gretchenina vilica padne. Čovjek na kauču se smijulji, još jače potpaljujući

Gretcheninu vatru. „Kao što sam rekla, ne mogu te ugurati. Možeš otići.“
Odmaknem se od pulta, izvlačeći mobitel. „Onda ću mu samo poslati poruku.

Smeta li ti da pričekam ovdje?“
„Ethan ne odgovara na privatne poruke tijekom radnog vremena. Ali kako god.“
Traži nesavršenosti na svojim dugim noktima. „Smjesti se.“
Odem do slike na zidu dok pišem poruku.
Ja: na tvojoj sam recepciji. Ne mogu proći pored Gretchen. Nadala sam se da
imaš sekundu da mi daš informacije.
Vratim mobitel u torbicu, nadajući se do pakla da zapravo ne odgovara na

privatne poruke dok radi. Zadnja stvar koju danas želim jest dati Barbie zadovoljstvo
gledajući me kako odlazim odavde s repom između nogu.
Nekoliko dugih minuta prođe bez odgovora. Što si očekivala, Charlie - da sve
odbaci i dotrči tebi kad ti se ćefne?
Zauzeta sam gledajući Ethanove obiteljske slike. Sad kad znam više o njemu,
postale su mi zanimljivije. Kao što sam ja svoje majke - on je pljunuta kopija njegovog
oca. A ako su slike ikakav indikator, Ethan će imati jedan vraški izgled kad ostari.
Fokusiram pažnju na sliku njega s braćom. Kyle izgleda četiri ili pet godina
mlađe od Ethana, a Chad je negdje između njih. Sad kad razmišljam o tome, nisam
uopće sigurna koliko je Ethanu godina. Mlađi je od većine muškaraca s kojima sam
bila, to je sigurno, ali vjerojatno nema preko trideset.
Chad mi i dalje izgleda poznato. Ne mogu ga smjestiti, ali znam da sam ga vidjela
prije. Ne pretpostavljam da radi za Ethana; vjerojatno bih ga do sada srela ovuda da je
tako.
Njih trojica zajedno izgledaju kao sveti gral vreline. Geni su bili dobri da naprave
savršenu trojku. To me navede na razmišljanje kako će izgledati djeca od Piper i
Masona. Oni su najzgodniji par kojeg sam ikad vidjela.
Čujem da se vrata iza mene otvore. Okrenem se i vidim Ethana i drugog čovjeka
kako izlaze iz stražnjeg ureda u recepcijsko područje. Rukuje se s čovjekom i gleda
između mene i Gretchen, koja sada kipi u svojoj uskoj haljini s push up grudnjakom.
Sudeći po njenoj reakciji, nemam dojam da Ethan često prati klijente ovdje, već da je
to direktan rezultat moje poruke. Mislim, da pogledi mogu ubiti, ležala bih ispružena
mrtva na podu u ovom uredu.
„Je li sve u redu ovdje?“ on pita.
Osjećam da mi se podiže krvni tlak kad čujem njegov duboki promukli glas.
„Dobro je, Ethan,“ Gretchen kaže. „Upravo sam govorila, um“, sarkastično
pogleda u mene. „Tvoje ime izgleda da mi nestaje iz uma.“
„Tate,“ kažem joj, ali gledam direktno u Ethana.
Smiješi se onim polu osmijehom koji može rastopiti eskimove gaćice.
Gretchenine oči lete između nas i napući svoje tamno crvene usne kao da je
pojela nešto gorko. Da, poprilično sam sigurna da jako dobro zna moje ime. Također
sam sigurna da stvarno mrzi što me on ovako gleda.
„Upravo sam govorila Tate kako kasniš,“ Gretchen kaže, pokazujući na čovjeka
na kauču. „Sumnjam da smo ju mogli ugurati.“
Uputi joj iznervirani pogled. „Mogla si me nazvati.“
Ode do čovjeka na kauču i pozdravi ga „Brad, pomalo hitna situacija je iskočila.

Bi li ti užasno smetalo dati mi pet minuta? Gretchen će ti sretno donijeti kavu ili što god
da ti treba.“
„Naravno,“ Brad kaže, oči mu zabavljeno poskakuju između mene i Gretchen.
Gretchenino durenje da mi više zadovoljstva nego što mi se sviđa priznati, ali

uživam u tihoj pobjedi dok me Ethan vodi straga.
„Što je s tobom i Gretchen?“ pitam na putu prema uredu.
Nonšalantno slegne. „Jednom smo imali stvar. Ništa važno.“
Moje dobro raspoloženje odlebdi. Stvar? Što to znači? Veza? Jesu li bili seks -
prijatelji? Jesu li hodali u srednjoj školi? Želim pitati, ali iznenada nisam sigurna da
želim odgovor. Možda samo ne želi vezu sa mnom.
Kad uđemo u njegov ured, ne mogu si pomoći nego buljiti u njegov stol,
prisjećajući se osjećaja kad je moja gola pozadina bila pritisnuta na njega.
„Nemoj uopće ni pomišljati na to, Charlie. Imamo dvije minute.“
„Da, to i ti se ne baviš vezama.“
Požalim riječi čim mi izađu iz usta. Zbog njih zvučim kao ogorčena, očajna žena.
Mogu se zakleti da vidim da naznaka razočaranja pređe njegovim licem prije

nego kaže. „Nisi mogla čekati do večeras, huh?“
Na sekundu, zaboravim zašto sam ovdje i njegovo pitanje me zbuni dok

razmišljam o njemu u bazenu u teretani.
„Uh, pa slobodan mi je dan i nemam ništa pametnije za raditi.“
„Dovoljno pošteno.“ Okruži oko stola i izvuče folder iz ladice, pružajući mi ga.
„Informacije o Anthonyju Pellmanu su ovdje. Kako ispada, njegov dom je odmah iza
ugla mjesta gdje radiš. Vjerojatno je prije jeo u Mitchell'su, možda čak i sa ženom u ove
tri godine.“
Ne promakne mi kako je istaknuo taj zadnji dio, čak iako mi tijelo važe od
osjećaja tuposti i da me napadaju puzajući insekti na spomen Tonyjeva imena.
„Djeca?“ uspijem pitati kroz gađenje.
„Ne.“
Izdahnem od olakšanja.
Pogleda na sat i znam da sam mu već oduzela previše vremena.
Stavim folder ispod ruke i krenem prema vratima.
„Hoćeš li mi ikada reći zašto kontaktiraš te muškarce?“ pita.
Oklijevam s rukom na kvaki. Nakratko se okrenem. „Koje je ono pravilo?“

Dotakne stražnju stranu vrata gdje se nalazi njegova CAT tetovaža. „Broj pet? O
otkrivanju karata prerano?“
„Šesto je zapravo.“ Ustane i isprati me. „Peto je da budeš drag prema malim
starim damama.“
Prestanem hodati i pogledam u njega. „Ozbiljno? Govoriš li mi da stvarno imaš
pravila? Mislila sam da izmišljaš ta sranja usput.“
„Stvarno?“ podigne obrvu. „Mogao bih se zakleti u istu stvar za tebe.“
13. studenog 2010.
Charlie je bolje da mi ne zezne ovo. Postala je svadljivija u zadnje vrijeme. Imati

šesnaest joj ne pristaje. Ako uništi ovo kao što je uništila neke druge, to bi moglo značiti
moju karijeru. Rekao je da ima jednu s mojim prijašnjim producentom - šupkom koji je
prestao odgovarati na moje pozive godinama unazad. Ali šupak je poznat i mogao bi
meni također vratiti moju slavu.
Stajajući ispred kuće Tonya Pellmana, prisjetim se kako je on bio jedini od puno
njih koji se ikada ispričao. Nakon što me imao na svoj način, udarcem bi napravio rupu
u mom zidu, proklinjući se između svojeg ožalošćenog pjevušenja.
Nikad neću zaboraviti tu noć. Ne zbog onog što mi je napravio - što mi do tad
nije bilo ništa novo. I ne zato što je bio petak trinaesti. Već zato što istinski vjerujem da
je moja majka te večeri izgubila zadnju trunku humanosti koja joj je ostala. Nakon što
je Tony te večeri istrčao iz kuće bez da joj je ikad više rekao i riječi, vikala je na mene
tako glasno da su susjedi zvali policiju. Ali nikad im nisam rekla za Tonyja. Za druge.
Za činjenicu da me majka jednostavno udarila u stražnji dio glave s osvojenim Oscarom,
a krv je još uvijek curila niz moju lubanju dok su nas ispitivali.
Poput svih ostalih, policiju je očarala nekada poznata Caroline Anthony. A ja

sam bila previše posramljena da bih progovorila.
Tog sam dana dotakla dno. Imala sam isplanirano samoubojstvo. Nikad nije
ostajala bez praha. Ili pilula. Ili alkohola. Istraživala sam i znala sam koliko je dovoljno
da me ubije, a planirala sam poduplati. Šanse su bile da ne primijeti da sam mrtva
danima. Da nije bilo Mitchella, nikad ne bih pojela pristojan obrok jer bi me moja
vlastita majka ignorirala dok me ne bi zatrebala da se pobrinem za njih.
Ali nisam mogla otići bez da se oprostim sa svojom najboljom prijateljicom.

Piper je bila bolesna tjednima, boreći se s temperaturom ili nečim, tako da sam ju jedva
viđala. Kad sam hodala tri milje do njene kuće po hladnoći i saznala što joj se dogodilo,
život mi je skroz promijenio, i znala sam da je ne mogu ostaviti. Bez obzira kroz kakav
pakao prolazila, njen je bio gori. Tog smo se dana dogovorile da ćemo otići iz zemlje
nakon srednje škole. Da pobjegnemo od njene prošlosti i moje sadašnjosti. Da budemo
tu jedna za drugu. Od kolijevke do groba smo govorile. Ništa nam nije moglo stati na
put.
Sedamnaest mjeseci smo morale čekati dok obje nismo napunile osamnaest da
dobijemo putovnice bez roditeljskog pristanka. A budući da je Piperin rođendan bio
samo mjesec prije mature, obećale smo si da ćemo se zadržati i dobiti diplome. Nakon
svega, što je još jedan mjesec mučenja nakon što sam preživjela dvanaest godina istog?
Možda bi moja majka došla do sebe do tada. Možda bi se predozirala. Možda bih joj
nešto podmetnula pa da izgleda da jest.
Da - dno.
Ali Piper je bila važnija, tako da sam se zavjetovala da ću živjeti. A moja majka
nikada nije došla k sebi. A ja je nikad nisam ubila. Ali jesam sanjala o njenoj smrti svaki
dan nakon toga. Trebalo mi je samo šest godina da se taj san ostvari.
Povučem vrpce svoje dukserice tako čvrsto da mi je lice poprilično skriveno

ispod kape učvršćene ispod nje. Ne znam što ću napraviti ako njegova žena otvori. Hoću
li joj reći? Hoću li je odgurnuti sa strane i nadati se da je on kod kuće?
Razmatrajući dvije opcije, shvatim da su minute prošle, a da nitko nije otvorio

vrata. Nisam sigurna je li frustracija ili olakšanje ono što osjećam. Iz hira, probam
kvaku, a srce mi nabija o prsni zid kad se kvaka okrene, a vrata otvore. Stojim buljeći
kroz napola otvorena vrata. Je li ovo sudbina? Bih li trebala ući? Mogla bih ga čekati.
Mogla bih mu porušiti kuću.
Ljudi prolaze ulicom ispred kuće i instinktivno uđem unutra i zatvorim vrata.
Eto, napravila sam to. Unutra sam.
Je li se i dalje to smatra provalom ako su vrata bila otključana?
Obrišem svoje otiske s kvake, ali shvatim da je to bespotrebno budući da nitko

nikad nije uzeo moje otiske.
Pitam se što bi P. I. rekao na ovo. Pakao, vjerojatno radi ovo na dnevnoj bazi
koliko ja znam.
Pogledam po predsoblju i prva stvar koju vidim je vjenčana slika na kojoj je

nitko drugi nego Tony Pellman. Želudac mi se okrene kad ga ponovno vidim. Drugačiji
je. Nije više mršavog ili ispijenog izgleda. Izgleda zdravo. Sretno. Ali način na koji
njegova mlada gleda u njega - sumnjam da će ga ikad više tako pogledati kad sazna što
je napravio prije šest godina.
Dok prolazim kroz donje prostorije kuće, dođem do studija u kojem su na zidu
poredane nagrade. 'Najbolji scenarist' je ono što je ugravirano na većini plakata. Znači
dobro je napravio od sebe. Gdje je karma u tome?
Kopam po ladicama da nađem nešto s čim ću poniziti njegove dragocjene

nagrade. U donjoj ladici, ispod hrpe foldera, nađem mali pištolj. Izgleda da je netaknut
neko vrijeme sudeći po hrpi sranja na njemu.
Podignem ga i okrećem u ruci, proučavajući ga dok razmišljam o svojim

opcijama. Nikad prije nisam držala pištolj. Teži je nego što izgleda. Nema pojma je li
uopće napunjen. Bez puno razmišljanja, podignem ga i usmjerim u jedan od plakata-
onaj sa sjajnim okvirom. Stavim prst na okidač i izazivam se da ga povučem. I
prokletstvo ako ne čujem u glavi glas Piper Mitchell kako mi govori da će to napraviti
previše buke - privući neželjenu pažnju. Odgurnem je iz svoje glave. Ne želim glas
razuma. Želim biti nerazumna.
Ali moja najbolja prijateljica je u pravu, tako da gurnem pištolj u džep dukserice
i umjesto toga, skinem plakat sa zida i podignem ga iznad glave, namjeravajući ga
razbiti o drveni pod, smrviti ga u sićušne komadiće koje bih voljela iskoristiti da
probodem čovjeka u njegovo malo sićušno srce.
Zatim mi nešto drugo na zidu iza njegovog stola privuče pažnju. Na

najvidiljivijem mjestu na zidu, osvjetljeno svjetlom koje stoji iznad svega drugoga, je
ogroman okvir koji drži ključeve s privjescima različitih boja. Jedan privjesak je
certifikat. Koraknem naprijed i pročitam ga.
Anthony Pellman
5 godina čist i trijezan
15. studenog 2015.
Taj datum. Oh, Bože. To je točno pet godina i dva dana nakon što me zlostavljao.
Čujem buku, a srce mi skoči u grlo. Ženski smijeh odjekuje niz hodnik dok koraci
odjekuju kroz ulazna vrata.
Smijeh prestane. „Dragi, stvarno ne bi trebao ostavljati vrata otključana,“ žena

kaže.
„Bili smo samo vrata do na pet minuta,“ kaže proganjajuće poznati glas.
„Tony,“ duri se.
„Okej,“ on kaže. „U pravu si. Stvarno mi je žao.“
Kosa mi se podigne na vratu dok me taj glas i te riječi vrate natrag u sobu u
Maple Creeku. Stvarno mi je žao, govorio je iznova i iznova, čak i prije nego je završio
sa mnom. Kao da su mu tijelo i mozak bili ne povezani.
„Hvala, dragi,“ žena kaže. „Volim te više od mjeseca.“
„I više nego što je zvijezda na nebu.“ On odgovori.
Njihovi koraci se približavaju.
Što bih trebala napraviti? Različiti scenariji vrte mi se po glavi kad vidim druga
vrata u pozadini sobe. Prođem kroz njih, dalje od njihovih koraka i u kuhinju. Primjetim
vrata za straga i nadam se da ću uspjeti prije nego što me otkriju.
Znojne ruke kliznu mi s kvake kliznih vrata, ali otvorila sam ih dovoljno da se
mogu neprimjetno povući i tiho ih zatvorim iza sebe.
Sranje. Na balkonu sam bez stepenica prema dvorištu.
Pokušam izračunati udaljenost do tla. Pet stopa? Deset? Ne izgleda tako daleko,
ali onda opet, možda nije bitno uopće. Dan je i mogli bi već sad biti u kuhinji, značeći
da me dvije sekunde dijele od zatvora.
Prebacim noge preko drvene ograde i skočim.
Auch! Kurvin sin! vrištim u svojoj glavi kad mi se noga izvrne u smjeru u kojem
se ne bi smjela izvrnuti kad dotakne čvrstu, smrznutu travu.
Pogledam na balkon. Deset - definitivno deset stopa.
Nađem vrata koja vode u uličicu iza reda kuća i šepam tuda. Skinem kapu i
spustim duksericu, pokušavajući se uklopiti u šetače usred dana, a ne isticati se kao
lopov koji vreba.
Prestanem hodati kad me pogodi da nemam pojma što sam napravila s nagradom
koju sam držala kad su došli doma. Jesam li je vratila na zid? Jesam li je stavila na stol?
Ostavila je možda na kuhinjskom pultu?
Oh, moj Bože. Stol. Potapšem džep dukserice, osjećajući čvrste linije pištolja
kojeg sam ukrala od čovjeka koji me jednom silovao.
Pružajući svom bolnom gležnju odmor, puštam ruke da obave sav posao u vodi
večeras. Došla sam u teretanu ranije nego inače, trebajući dodatno vrijeme da izbacim
svoju frustraciju.
Voljela bih da sam imala smjenu u restoranu danas. Možda onda ne bih sjedila u
svom stanu, mozgajuću o tome što je bilo i što je moglo biti.
Kad sam došla doma, stavila sam pištolj na svoj stolić i buljila u hladni čvrsti
metal, činilo se satima. Imala sam smrtonosno oružje u džepu. Ono na koje sam
zaboravila kad su se vrata otvorila i kad su me glasovi preplašili. Jesam li se sjetila da
je u mom vlasništvu, da sam ga mogla iskoristiti? Jesam li ga mogla iskoristiti?
Možda bih jednostavno trebala otići iz grada. Zaboraviti na opsjednutost

osvetom. Odbaciti prljavo i zakopati svoju prošlost s majkom.
Bilo bi dovoljno lako sad kad su papiri od oporuke gotovi. Mogla bih staviti stan
na prodaju i živjeti od kreditnih kartica dok se novac od osiguranja i životne police ne
sredi.
Čineći okret, uhvatim brz pogled na Ethana kako korača prema bazenu. I
odjednom, moja glava, moje srce i moje tijelo me bombardiraju razlozima zašto bih
trebala ostati. Razlozi poput njegovih snažnih ruku koje me pritišću uz stranu bazena. I
njegov jezik, tako mek, a opet tako zahtjevan kad istražuje moja usta. A njegovi prsti -
sveti pakao što mi mogu napraviti samo jednim blagim dodirom.
Ali ne bavi se vezama.
Mogla bih samo biti stara ja. Ona koju nije briga za stvari poput srca i cvijeća i
leptirića u trbuhu i glasova od kojih mi se uvijaju nožni prsti. Ona koja se mogla jebati
jednostavno zbog jebanja. Ona koja je mogla držati osjećaje podalje od toga kao što
sam se trenirala da radim od mladih godina.
Mogla bih opet biti ta osoba. Bih li mogla?
Razmišljam o nečemu što je Jan Mitchell rekla meni i Piper kad smo bile mlade.
Rekla je da ne možeš birati u koga ćeš se zaljubiti. Da tvoje srce donese odluke s kojima
se tvoja glava možda ne slaže, i da ponekad moraš biti dovoljno pametan da odlučiš
koja strana je u pravu.
Primjetim tri para nogu kad se okrećem i podignem pogled da vidim Masona,
Griffina i Gavina kako gledaju u mene.
Na djelić sekunde, bojim se da su ovdje da me izbace osim ako ne počnem plaćati

usluge. Zatim razmislim bolje od toga. Nakon svega, ovo su momci koji su mi namjestili
stan kad nisam imala ništa. Momci koji su me tijekom posljednjih nekoliko mjeseci
prihvatili kao treći kotač, upadalice na zabave, i žicera obroka. Momci koji bi napravili
sve za žene koje vole.
Oči mi se pomaknu s njih prema Ethanu, gledajući ga kako pliva besprijekornom

formom olimpijskog plivača slobodnim stilom. I odjednom, ljubomorna sam na veze
koje imaju moje posvojene sestre s ovim muškarcima. Na trenutak, pitam se zašto Ethan
ne može biti poput njih. Zašto on ne može biti onaj koji leti preko oceana da bi me
vidio? Onaj koji mi pjeva pjesme ispred prijatelja i obitelji? Onaj koji spakira svoj život
i preseli se tri tisuće milja od svega što zna samo da bi bio sa mnom?
Utišam glasove u glavi koji žele sve što ne mogu imati. Kažem si da se takve
stvari ne događaju curama poput mene. Zalijepim osmijeh na lice i pretvaram se da me
ne boli pogled na njih.
„Što ima, momci?“ kažem, držeći se za rub uz njihove noge.
„Tko je tvoj prijatelj?“ Mason pita, podižući bradu u Ethanovu smjeru.
Buljim u njega, pitajući se zbog čega sve ovo. Zatim mislim da je jedna od cura
nešto rekla nakon naše margarita večeri. „Vi ste vlasnici,“ kažem obrambeno. „Ne biste
li ga već trebali znati?“
„Sve okej ovdje?“ val vode poprska mi leđa dok Ethanove zaštitne riječi ulaze u
moje uši.
Dopliva pored mene, odmjeravajući tri muškarca koji stoje iznad nas.
„Ti si privatni istražitelj, zar ne?“ Griffin ga pita.
„To je točno,“ odgovori, pružajući ruku u pozdrav. „Ethan Stone.“
„Griffin Pearce.“ Nagne se da protrese Ethanovu mokru ruku. „A ovo su Gavin

McBride i Mason Lawrence. Mi smo vlasnici ove ustanove.“
Ethan se rukuje s drugo dvoje. „Sreli smo se prije,“ kaže Gavinu. „Kad sam znao
trčati da traci dok mi koljena nisu postala loša. Nisam znao da si vlasnik.“
„Sjećam se,“ Gavin kimne. „I nisam tada bio vlasnik.“
„Oh, pa lijepo je ponovno te vidjeti,“ Ethan kaže. „Postoji li nešto što možemo
napraviti za vas?“
Trojica muškaraca koji stoje izmjene poglede velikog brata. Zatim spuste pogled
na mene. A zatim u Ethana.
„Kao istražitelj, sigurno si svjestan da imamo kamere po teretani,“ Griffin kaže,

pokazujući na crnu kuglu na plafonu u kutu prostorije s bazenom.
Tu je jedan trenutak mira, tihog razmišljanja prije nego Ethan i ja istinski

shvatimo što nam Griffin govori.
Brzo prođem kroz tu noć u glavi, pretpostavljam da nisu mogli vidjeti više od
stražnje strane moje glave i možda Ethanovo oduševljeno lice kad je došao preko te
vode između nas.
Smijem se na pomisao da sam uhvaćena. A zatim se sjetim Ethanovog smiješnog
pravila. Okrenem se prema njemu. „I to će biti broj sedam.“
Podigne obrve prema meni, pitajući me očima.
„Pravilo broj sedam, točno?“
Izgleda iznenađen.
Lupnem prstom po svojoj sljepoočnici. „Nisam glupa kao što si mislio, huh?“
Izgleda iznervirano sa mnom. „Nikad nisam rekao da si glupa. Osim toga.“

dotakne moju crvenu kosu, koja kad je mokra, dolazi do donjeg dijela mojih leđa. „Ne
pripadaš baš u tu skupinu.“
„Govoriš li da su samo plavuše glupe?“
Pa, nekako i je sam ušetao u to.
„Uh, ne. Pa, osim Gretchen. Ona je glupa,“ našali se, a ja se smijem s njim.
Netko pročisti grlo pa Ethan i ja podignem pogled, skroz smo zaboravili da

imamo društvo.
„Da, što se toga tiče,“ kaže, kimajući prema kameri. „Postoji li šansa da slučajno
izgubite snimku?“
Lupnem ga laktom. „Ili je barem dajte nama,“ zadirkujem ih uz namigivanje.
Pogledam na stroge izraze njihovih lica i dam im svoje najbolje dureće lice. „Oh,
ma dajte. To je bilo smiješno.“
Ethan izađe iz bazena i stane pored njih. Shvaćam. Kao muškarac, najvjerojatnije
se osjećao malo ovdje dolje dok ga oni nadvisuju. Ali prokletstvo… količina
testosterona kojeg vidim ispred sebe je zapanjujuća. Zajednička snaga ova četiri
muškarca mogla bi nadjačati mali grad.
Sad shvatim koliki je zapravo Ethan. Mislim, Mason je profesionalni nogometaš.

Čovjek doslovno vježba za život. Ali Ethan je skoro jednako visok i skoro isto nabildan
kao i on. I iako još nisam vidjela Masona bez majice, kladim se u tjedne napojnice da
bi se zabrinuo zbog Ethanova finog fizičkog izgleda.
„Vjerojatno bi mogli izgubiti snimku,“ Gavin kaže Ethanu. „Što kažeš da nam
se pridružiš na večeri pokera i pustit ćemo te da se sam pobrineš za to? Igramo svakog
ponedjeljka navečer u uredu u teretani.“
„Želite da se pridružim vašoj večeri pokera?“ Ethan pita, kao da su ga upravo

pozvali da se pridruži nekom supertajnom muškom klubu.
„Charlie je kao sestra Piper, Skylar i Baylor,“ Mason mu objasni. „To je čini
našom šogoricom. A mi štitimo našu obitelj. Tko god da je u vezi s njom mora to
shvatiti. Pa, to i upravo smo izgubili četvrtog igrača.“
Ethan korakne u unatrag kao da su ga Masonove riječi fizički gurnule. „Mi nismo
u vezi,“ kaže, oči mu prelete preko mene na djelić sekunde. „Ali rado ću uzeti vaš novac
na pokeru.“
Izgrdim se kad mi srce potone kad čuje njegovu izjavu. Opet. To nije ništa novo,
Charlie.
Otresem to i navučem hlače za velike cure. „Onda ću ostaviti to vama

momcima.“
Otplivam na drugi kraj bazena i izađem da uzmem svoj ručnik.
Brže nego se stignem osušiti, Ethan je opet pored mene. „Je li ti noga
ozlijeđena?“
Pogledam u svoj blago otečen gležanj, a onda opet u njegove zabrinute oči.
Nisam mislila da će me itko od njih gledati dok izlazim dok pričaju o pokeru i svemu.
„Ništa strašno. Ranije sam trčala i zavrnula ga.“ Slegnem. „Pretpostavljam da bi

se trebala samo držati plivanja.“
„Dolaziš?“ Griffin vikne preko bazena.
Ethan podigne ruku s ispruženim prstima, ne prekidajući kontakt s mojim očima.
„Daj mi pet minuta da se otuširam i presvučem“, vikne natrag.
„Šepaš, Charlie. Možda bi trebala otići kod doktora.“
„Dobro sam. Otići ću kući i staviti led na to. Nije strašno. Stvarno.“
Drži moj pogled. Traži istinu u mojim očima. Mogu vidjeti pitanja. Jesam li se
stvarno ozlijedila trčanjem? Je li stvarno dobro? Ali jako sam dobra u skrivanju istine.
Samo pitaj Jan Mitchell. Ili deset policajaca koji su dolazili u moj obiteljski dom
godinama. Ili bilo kojeg muškarca koji je ikad pitao je li bilo 'dobro kao i njemu'.
Hodam prema svlačionici, dajući sve od sebe da ne šepam iako boli kao pakao.
„Idi,“ kažem mu. „Zabavi se na večeri pokera.“
„Pokušat ću,“ kaže iza mene, odlazeći.
Okrenem se i slijedim ga. Trebam mu reći da ne treba sudjelovati u njihovoj

maloj igri da ga prisile na večer pokera. Ne treba biti dobar s njima. Nakon svega, kao
što je i rekao, nismo u vezi.
Ali prije nego dođem do njega, prijeđe rukama po stražnjem dijelu glave, grabeći
vrat dok mrmlja. „Ali neće biti isto kao da sam s tobom.“
Smrznem se. A on uđe u mušku svlačionicu bez da shvati što sam upravo čula.
Da, kao što sam rekla - zeza mi se s glavom.
Umirala sam da čujem kako je prošla večer pokera, ali kad sam pitala momke,
sve što sam izvukla je da su ga pozvali opet jer im se svidjelo uzimati mu novac. I
očigledno je večer pokera ista kao borilački klub, jer nijedna cura isto nije mogla izvući
informacije.
A moj jedini kontakt s Ethanom ovaj tjedan je bila njegova poruka u kojoj je
rekao da je pozvan na slučaj izvan grada i da će se vratiti u petak, pa bi li mi smetalo da
pravim gospođi B. društvo na bazenu. Također je pitao za moj gležanj.
Sad, znam da nisam stručnjak za veze, ali on da mi dva put pošalje poruku o
osobnim stvarima - zar se to ne smatra jednom? Možda je samo takav i poslao bi poruku
bilo kome tko pliva s njim na dnevnoj bazi.
Pitam se bi li poslao Gretchen poruku da je pita o njenom nateknutom gležnju.
Do petka, nađem se kako mi nedostaje puno više nego što želim priznati.
Pokušala sam postati ljubaznija s drugim muškarcima. Flertovala sam s njima.

Uključila se u duhovite navale. Čak sam otišla tako daleko i jednom od njih dala broj
mobitela. Ali kad me nazvao, osjećala sam se razočarano jer to nije bio određeni privatni
istražitelj.
„Charlie, netko pita za tebe za stolom broj osam,“ Mindy mi kaže na odjeljku s
pićima.
„Hvala,“ kažem, okrećući se, sretna jer imam čime odvratiti misli. To je dok je
vidim tko sjedi za stolom broj osam.
Svaka loša stvar koju sam ikad pomislila za ovog muškarca vrati se natrag u
jednom velikom valu koji me skoro obori na guzicu. Okrenem se i pojurim u kuhinju,
toneći uza zid i poduprem se rukama i koljenima. Pokušavam se zaustaviti da ne
hiperventiliram. Udišem duboke, promišljene udahe dok mi se bljeskovi iz prošlosti
odvijaju u umu.
„Charlie, što nije u redu?“ Skylar pita, Trčeći prema meni. „Jesi li okej?“
Još ne mogu pričati pa tresem glavom iz strane u stranu.
Trlja mi leđa dugim, utješnim pokretima dok mi se dah dovoljno ne smiri da

mogu izreći nekoliko riječi. „Tata. Stol osam.“
Dahne. Zna jako dobro kako sam slomljena bila kad me otac napustio kad sam
imala dvanaest. Mislim da je čak ona bila ta koja mi je ponudila da podijeli svojeg oca
sa mom. Tad sam počela provoditi sve više vremena s Mitchellsima. Moj tata - koji je
bio jedini roditelj koji me volio, brinuo za mene i uvjerio se da sam uvijek nahranjena i
odjevena - kompletno me napustio bez ijedne riječi. Bez nekog zbogom.
Skylar ode do dovratka i virne u restoran, a zatim se vrati i nasloni se na zid

pored mene. „Mogu pozvati policiju i tražiti da ga isprate van. Možemo reći da te
proganja.“
Tresem glavom. „Ne želim napraviti scenu, Skylar.“
Zamišljeno pogleda po kuhinji. „Okej, jednostavno ćemo zatvoriti restoran. Reći

da imamo požar u kuhinji ili nešto - bilo što da svi odavde izađu brzo.“
Pogledam prema njoj, zabavljena jer uopće razmatra tako nešto. Zatvoriti
restoran. Izgubiti tisuće dolara prihoda samo da se ja ne moram suočiti sa svojim ocem.
A nije uopće ni oklijevala. Više mi je obitelj nego čovjek koji sjedi za stolom osam i s
kojim dijelom DNK.
„Ne,“ kažem joj. „Neću da to napraviš zbog mene. Uz to, samo će se vratiti neki
drugi put.“
„Pa što ćeš napraviti? Želiš li kliznuti straga? Skrivati se u kuhinji? Što god želiš
je dobro. Ja ću pokrivati stolove ostatak tvoje smjene.“
Ispravim se, obrišem znojne dlanove o svoju pregaču, i skupim svu snagu koju
imam. „Idem tamo. Neću napraviti scenu, obećavam. Samo ću ga poslušati i pustiti ga
da ide svojim putem.“
„Oh, Charlie, jesi li sigurna da to želiš?“ pogleda me suosjećajnim očima žene

koja nikad nije znala ništa osim dragog oca punog ljubavi koji bi sve napravio da zaštiti
kći.
„Ne, nisam sigurna. Ali mislim da bi to mogao biti jedini način da nestane.“
Prije nego se mogu odgovoriti od toga, uđem u restoran s namjerom. Odmah me

primjeti. Naše oči se sretnu. Njegove su pune emocija. Moje su pune bijesa. Ne skrenem
pogled. Ne želim da vidi kako popuštam. Želim da zna da ga ne trebam. Da ne trebam
oca koji sebe stavlja ispred vlastitog djeteta. Koji se pretvarao da voli svoju kći, a zatim
je uništio svojom sebičnošću. Koji me ostavio u najranjivije vrijeme mog života.
Za kojeg želim da je mrtav i pokopan pored moje majke.
Jurnem u njegov separe, sjedajući na klupu preko puta njega.
Izdahne, kao da je zadržavao dah dok je čekao da vidi hoću li doći ovamo.
„Charlie,“ kaže.
Moram spriječiti oči od zatvaranja i prisjećanja glasa zaštitnika koji je nekad bio.
Od prisjećanja kako, kad je majka postala ljuta na mene, bi intervenirao i natjerao ju da
ode, sprječavajući ono za što sam se bojala da bi bio još jedan šamar preko mog lica. Ili
bolno čupanje moje kose. Ili namjerno guranje o dovratak.
Ali onda se sjetim što se dogodilo kad je otišao. Kad je zvjerstvo stvarno počelo.
Nisam znala je li krivila mene zbog njegovog odlaska ili je osjetila da bi se bez njega
mogla izvući s više. Koji god da je bio razlog, njegova je krivnja. Uvijek je bila njegova
krivnja. Ništa od toga se ne bi dogodilo da nije bilo njega.
Upijem njegovu pojavu. Deset je godina stariji nego kad sam ga zadnji put
vidjela. To bi značilo da mu je pedeset. Mala količina sijede kose skupa s linijama po
njegovom čelu i oko njegovih očiju pokazuju njegove godine. Ali tu je još nešto. Nešto
iza njegovih očiju što ga postaruje još više. Umor koji ne dolazi od samih godina.
Podignem obrve prema njemu, i bez riječi, pitam ga zašto je ovdje. S mojim
očima, kažem mu da nemam namjeru pričati. Samo slušati. Bojim se da ako otvorim
usta, dvije stvari mogle bi se dogoditi. Jedan: neću moći kontrolirati bijes i vikat ću i
vrištati i kritizirat ću ga na svaki mogući način, uzrokujući scenu koja bi samo
povrijedila ljude koji me istinski vole, Mitchelle. Ili dva: plakat ću.
„Okej, ne želiš pričati sa mnom.“ kaže. „Shvaćam. Shvaćam da me mrziš. I ja

sebe mrzim. I nisam ovdje da pokušam to promijeniti.“ Trlja rukom vilicu. „Pa, možda
jesam, ali znam da je to možda nemoguće, sigurno ne zato što sam se držao podalje tako
dugo. Ali budući da si došla ovoliko daleko, ostat ćeš nekoliko minuta i poslušati me.
Ne trebaš reći ni riječi. Samo slušaj. Znam da mi ništa ne duguješ. Ali molim te, samo
mi daj nekoliko minuta da pokušam objasniti.“
Skylar dođe do nas i spusti dvije čaše vode na stol. Držimo kontakt očima
dovoljno dugo da se uvjeri da sam okej. Kimnem joj, uvjeravajući je da jesam.
Popijem vode, natapajući grlo. Zatim pogledam u svog oca, dajući mu

dopuštenje da počne.
„Želim da znaš da sve što danas kažem nije s namjerom da oduzme pakao kroz
koji si prošla nakon što sam otišao. Ono što ću ti reći je blijedo naspram onoga što je
postao tvoj život. Ali nadam se da će ti barem pružiti objašnjenje. Možda nije neko
dobro. Zakazao sam. Zakazao sam kao muž. Zakazao sam kao otac. Zakazao sam za
napraviti pravu stvar. Zakazao sam zbog straha. Bio sam kukavica. I ništa što sada
napravim ili kažem neće to promijeniti. Ali svejedno ću ti reći.“
Stišćem ruke ispod stola. I unatoč hladnom vremenu ožujka, osjećam kako mi
kapljice znoja izbijanju na čelu. Ali držim lice mirnim. Odbijam mu pokazati ikakve
emocije. Nema ništa što može reći da zaradi moje sažaljenje. Nikad neću osjećati ništa
nego gađenje prema ovom čovjeku. Držim oči na stolu, odbijajući ga čak i pogledati
dok priča.
„Ne očekujem da mi vjeruješ,“ kaže. „Ali stvarno nisam znao da te majka

povrijeđivala na ikakav način. Nisam znao za ništa od toga do nedavno. Samo sam
pretpostavljao da me mrziš jer sam vas ostavio. A pustio sam te da me mrziš jer znam
da sam to zaslužio. Znao sam da sam zakazao kao otac.“
Ljutnja mi se diže uz kralježnicu i znam da se spremam prekršiti vlastito pravilo

da neću pričati, ali ne mogu si pomoći. I potrebno mi je svako zrnce samokontrole da
ne vičem na njega. „Lažljivče!“ ispljunem na njega glasnim šaptom. „Znam da si znao
što je radila. Čula sam te kako se svađaš s njom prije nego si otišao. Čula sam kako si
izričito govorio da udaranje mora prestati.“
Kimne. „Ne sumnjam da si čula, Charlie. Puno smo se svađali, ali svađali smo
se oko toga što je radila meni, a ne tebi.“
„Što?“ pitam ne vjerujući.
„Ne znam sjećaš li se dana kad ti je odrezala kosu kad si imala šest,“ kaže,
nervozno prelazeći prstom po čaši. „Ali to je bio dan kad mi se život zauvijek
promijenio.“
Pakosne riječi izađu iz mojih usta. „Tvoj život? Nisi uopće ni bio tamo tog dana.“
Kimne. „Pa, u pravu si. Nisam bio tu kad je to napravila. Ali kad sam se vratio
kući te večeri i vidio što je napravila - da ti je odrezala kosu koju sam znao da voliš iz
dubine duše - posvađali smo se. Rekao sam joj da nije imala prava to napraviti. Da treba
preći preko čega god je osjećala jer stari i ne radi. Osjetio sam neko vrijeme da je krivila
tebe zbog manjka posla. Da je nekako mislila da si ti kriva što je ona starila od uloga
koje je nekad igrala.“
Izdahne i pogleda po susjednim stolovima. Zatim sa slabim glasom, pogleda

ravno u moje oči i kaže: „Rekao sam iste riječi njoj. Rekao sam joj ih i ona me udarila.“
Oči me izdaju kad pogledaju da uhvate njegove.
Kimne, pogled mu padne na stol, kao da se srami onoga što mi je upravo otkrio.
„Što?“ pitam, opet, ne shvaćajući baš ono što mislim da mi pokušava reći.
Vratim se mislima u vrijeme kad sam bila mlađa i onda mi sine. Sigurna sam da
svaka curica misli da je njen tatica veliki snažni muškarac. Nisam bila iznimka. Mislim
nakon svega, podigao bi me i vrtio me okolo. Nosio bi me u krevet kad bih zaspala u
autu. Vrištao bi i vikao na televiziju kad bi njegov tim gubio utakmicu. Za mene, bio je
veći od života alfa muškarac. Moj zaštitnik. Moj tata.
Ali u stvarnosti, nije mogao imati više od šezdeset i pet kila mokar. Bio je visok,
ali nemoguće mršav.
„Imao sam trideset i četiri godine kad me tvoja majka počela zlostavljati,
Charlie.“ pročisti grlo i napije se. „Počelo je sa šamarom tu i guranjem tamo. Ali bila je
žena i nisam namjeravao uzvratiti. Bila je frustrirana zbog posla. Bila je pod ogromnim
pritiskom da bude ta savršena osoba prema svima osim prema obitelji. A ja sam bio
zaslijepljen njenom ljepotom. Njenom moći. Njenom poznatošću. Kontrolirala je sve u
našem životu. Naše financije. Moji karijeru. Tebe.“ Trese glavom od srama. „Osjećao
sam se lošije svakog dana. A kad su se šamari pretvorili u udarce, od toga sam se samo
osjećao još slabije. Isprva nisam uzvraćao. Ali onda sam došao do točke gdje nisam
mogao uzvratiti. Bio sam posramljen. Bio sam muškarac i morao sam se moći zauzeti
za sebe. Ali nisam.“
Srce mi udara o prsni zid. Pokušavam ne pokazati svoje emocije. Unatoč svemu
kroz što je prošao, nije me smio ostaviti tamo. S njom. Kako je mogao ne znati?
„Nisam imao pojma, Charlie. Nisam imao pojma ni za što od toga. Pozorno sam
ju promatrao s tobom. Nikad nisam vidio nikakvu agresiju prema tebi. Bila je frustrirana
tobom, da, ali koja majka nije frustrirana bučnim djetetom?“
Teško mi je ne osjećati se loše za ovog čovjeka. Nije znao ni pola od svega.

Sigurna sam da misli samo da me malo šamarala. Možda bih ga trebala prosvijetliti. „I
mene je udarila taj dan“, kažem. „Dan kad mi je odrezala kosu - ošamarila me je.
Ošamarila me je i rekla mi je da me više ne voli i da me ni ti nećeš voljeti ako ne budem
dobra cura. Nakon toga, nije me puno dirala. Nekoliko šamara tu i tamo. Dok ti nisi
otišao, to jest. Pretpostavljam da je nakon što si ti otišao izgubila vreću za udaranje, pa
sam to ja postala.“
Zamotam rukave i ispružim nadlaktice na stolu. Tko god pobliže pogleda moje
ožiljke shvati da su to opekotine. A on zna da je moja majka pušila.
„Oh, Bože.“ On kaže.
Tad se dogodi. Tad suze krenu. Njegove - ne moje.
„Tako mi je žao.“ Posegne da me dotakne, ali odmaknem se prije nego me

njegove ruke stignu uhvatiti. „Tako mi je žao,“ ponovi. „Nema sumnje u mom umu da
je odlazak bio prava stvar. Ali trebao sam povesti i tebe, Charlie. Trebao sam se boriti
za tebe. Bio sam slab. Nisam imao pojma da bi te povrijedila. Nisam imao pojma da je
stvarno za to sposobna. Kako da te pitam da mi oprostiš kad sam sebi nikad neću moći
oprostiti?“
Drhtavo udahnem. „Ne. Nemaš pojma kroz što sam prošla. Nikad nećeš imati
pojma koliko me tvoj odlazak uništio.“
Razmišljam da mu kažem. Razmišljam da mu kažem da sam mogla živjeti sa

zlostavljanjem. Šamarima, udarcima, opekotinama. Mogla sam čak i živjeti s udarcima
u glavu s njenim dragocjenim nagradama. Ali ono s čim ne mogu živjeti je da ima
dvanaest imena na popisu kojeg sam dala Ethanu. Dvanaest muškaraca koji su me
vidjeli golu. Dvanaest muškaraca od kojih su svi napravili nešto bez mog pristanka.
Dvanaest muškaraca čija će me imena, čija će me lica, čiji će me vulgarni dodirni
progoniti do kraja mog života.
Umjesto toga, dignem se iz separea da odem, ali on me zgrabi. „Čekaj,“ moli

me. Posegne u džep i izvadi vizitku koju gurne preko stola. „Uzmi je. U slučaju da
ikad…“ izdahne. „Samo je uzmi.“
Gledam u vizitku kao da bi me mogla opeći. Zna da je neću uzeti. Posegne preko
stola i uzme je samo da bi ju ugurao u jedan od džepova na mojoj pregači.
„Nikad nisam mogao gledati utakmicu bez razmišljanja o tebi,“ kaže. „Bez da
mi ne nedostaješ tako jako da me srce zaboli. Bez da požalim svaku odluku koju sam
ikad donio.“
Zatim me pusti.
I samo tako, odem od muškarca koji mi je nekad bio cijeli svijet.
Osjećam se kao da sam otrčala maraton. Ali samo sam hodala do stražnjeg
hodnika blizu Skylarina ureda. Klizim niz zid dok mi guzica ne dotakne pod. Zatim
spustim glavu između koljena i dišem.
„Slatkice, jesi li okej?“ Skylar pita, slijedeći me.
Kimnem, iako nisam.
Dotakne mi rame. „Iskoristi moj ured. Idi kući ako želiš. Napravi što god moraš
napraviti. Pokrit ću te.“
Podignem pogled prema njoj i uputim joj tužni osmijeh. „Hvala, samo mi treba
nekoliko minuta. Neću ići kući. Zadnja stvar koja mi trebam je da sjedim na guzici i
razmišljam o onome što se upravo dogodilo tamo. Ako se mogu samo ohladiti u tvom
uredu nekoliko minuta, to bi bilo odlično.“
„Minute, sati, koliko god je potrebno, Charlie.“ Da mi ključ. „Reci mi ako nešto
zatrebaš.“
Dok ulazim u ured, gledam u zidove gdje su obješene obiteljske fotografije.

Podsjeti me na zid na Ethanovoj recepciji. To mi je takav novitet - obiteljske fotografije.
Možda zato što nikad nisam imala jednu. Koliko daleko se mogu sjetiti, ne mogu se
sjetiti nijednog puta kad smo imali obiteljsku fotografiju dok sam bila mlađa. Niti.
Jedan. Put.
Tko to radi? Kakva majka ne vješa slike obitelji na zidove? Jedine slike kojih se
sjećam su slike nje. Nje kako dobiva nagrade. Nje na posterima promocije filma. Nje
kako pozira s drugim poznatima na crvenom tepihu.
Začuje se kucanje na vratima, a zatim Jarod uđe, noseći čašu za žesticu. Nisam
bila svjesna da je već započeo svoju smjenu. Spusti piće ispred mene. „Skylar je rekla
da ti ovo dam. Nikad nije tolerirala piće na poslu, tako da ti sigurno baš treba.“ Ode u
hodnik, a zatim se okrene. „Ovo nema nikakve veze s mojim bratićem, zar ne?“
Oči mi prasnu na njegove. „Zašto si to rekao, Jarod?“
„Ne znam.“ Slegne. „Samo je bio jako loše raspoložen u zadnje vrijeme, a sad si
ti ovdje i izgledaš tako.“
„U zadnje vrijeme?“ pitam.
„Da, otkako te je upoznao.“
Oh? „Nisam bila svjesna da ste vas dvoje bliski. Mislila sam da si rekao da ti je
trn u guzici.“
„On mi je trn u guzici. Ali bratić mi je i dalje se družim s njim. Uostalom, što je
s vas dvoje?“
„Očigledno, ništa.“ kažem.
„Možda je zato usranog raspoloženja.“
Tresem glavom. „Svo to ništa - je njegov izbor.“
Kimne glavom kao da razumije. Zatim mi uputi suosjećajan pogled. Prije nego
ode, kaže: „Popusti mu malo, okej? Prošao je kroz neka sranja.“
Neka sranja? Pitam se ima li to ikakve veze s tajanstvenom kineskom tetovažom

na njegovim prsima, ili s CAT na njegovom vratu. Ili je to možda ima nekakve veze s
Gretchen. Ali preponosna sam da pitam. Ili preplašena. „Nismo li svi?“ kažem. Zatim
podignem čašu prema njemu i popijem smeđu tekućinu koja mi peče grlo. „Hvala,
Jarod.“
Zatvorim oči i pustim topli osjećaj alkohola da prođe kroz mene. I prije nego što
znam, vadim vizitku iz svog džepa. Na sekundu se bojim da mi ju je dao u nadi da imam
kontakte s nekim tko bi mu mogao pomoći u njegovoj karijeri scenarista. Ali kad vidim
natpis na kartici, vidim da uopće nije scenarist. Trepnem očima dok opet čitam karticu.
George Tate
Autor dječjih knjiga
Piše dječje knjige?
Na vizitki su podaci za kontakt s web stranicom i emailom. Okrenem karticu i

vidim da je njegovim rukopisom napisan njegov broj mobitela na pozadini.
Moja znatiželja izvuče najbolje iz mene i nagnem se da koristim Skylarin laptop.
Nikad u deset godina nisam potražila ništa u vezi svog oca. Nikad nisam htjela
znati nijednu stvar o njemu. Posebno nikad nisam htjela saznati je li uspio u velikom
showbizu.
Prsti mi se tresu dok otvaram Google i upisujem njegovo ime. Prebaci me na

stranicu na Amazonu gdje je popis svih njegovih knjiga. Brojim. Ima ih devet. Daljnjim
istraživanjem, vidim da su to sve kratke knjige, ilustrirane mnogim slikama. Detalji u
njegovoj autobiografiji kažu da piše priče za mlađu djecu školske dobi da podigne
svjesnost o osjetljivim temama kao što su nasilje, pritisak okoline čak i zlostavljanje.
Zbog zadnje linije njegove biografije stanem.
George Tate piše ove knjige s namjerom da pomogne djeci drugih, budući da
nikad nije mogao pomoći svom vlastitom djetetu.
To zvuči kao da sam mrtva.
Zatvorim laptop, nevoljna pročitati išta više o njemu. Ne želim znati je li, nakon
što me bacio vukovima, uspio steći iskupljenje. Može biti kralj jebene Engleske koliko
je mene briga. Ništa što je napravio ili ništa što će ikad napraviti neće ispraviti činjenicu
da me ostavio. Napustio me. Uništio me.
Ali svo ovo vrijeme mislila sam da je otišao zbog mene. Naravno, sad shvaćam
da je moja majka htjela da mislim tako. Pakao, počela mi je ispijati mozak čak i prije
nego je otišao. Svaki put kad se ne bih ponašala kako treba, govorila bi mi da me on
neće voljeti. Svaki put kad bi napravila nešto što je znala da se njemu neće svidjeti,
prijetila mi je da će on možda otići ako sazna. Tako da mu nikad nisam rekla. Nikad mu
nisam rekla za drogu i piće i muškarce koje bi dovodila kad on nije bio kući. Mislim da
je možda cijelo vrijeme znala da će on otići tako da mi je smjestila da prihvatim krivicu
zbog toga.
Bila je ljubomorna na nogomet subotom. Moj tata je bio veliki fan koledžskog
nogometa i odgajao me da ga i ja volim. Nas dvoje bi čak išli i na izlete svake godine
kad bi njegov omiljeni tim, The Miami Hurricanes, igrao u blizini. To su bile jedine
dobre uspomene mog djetinjstva. Ta putovanja su bila milijun puta bolja od
upoznavanja filmskih zvijezda, odlazaka na premijere, ili ručkova s velikim
producentima - sve je to bila majčina ideja dobrog provoda.
Dva mjeseca prije nego što je otišao, i za mene je uništila nogomet. Jedne subote
kad smo se tata i ja spremali na četverosatni put u Pennsylvaniju da gledamo The Miami
Hurricanes protiv Penn Statea, zaustavila nas je u zadnjoj minuti, govoreći tati da mu je
uspjela srediti sastanak s prestižnom filmskom kompanijom koja je htjela pogledati
njegove scenarije. Ali htjeli su se sastati tog popodneva. Otkazali smo put, naravno, a
tata je čekao tri sata u restoranu. Došao je kući pareći se od ljutnje. To je bila jedna od
svađa koju sam čula. Rekao joj je da zna da je lagala jer je zvao kompaniju i rekli su
mu da nitko nije zakazao sastanak. Majka je izmišljala isprike, govoreći mu da su
njegovi scenariji sranje i da su u zadnji tren odlučili da neće ići na sastanak. Producenti
rade to cijelo vrijeme, rekla je. To je samo priroda posla. Kad ju je optužio da je sve to
izmislila samo da spriječi naš put, nasmijala se na to, govoreći mu da je smiješan što je
uopće dvanaestogodišnjakinju htio odvesti na put da gleda utakmicu. Da će drugi misliti
da je prljavi starac. Sjećam se da sam čula lom i potrčala u svoju sobu.
Idući dan, majka se žalila kako je otac slomio jednu njenu vazu. Tata se žalio
kako je udario glavom o okvir kreveta usred noći. Bila sam prenaivna da spojim to
dvoje. Nakon svega, žene ne udaraju muškarce. One samo udaraju djecu, točno?
I iako radim ostatak svoje smjene, da mi bar odvrati pažnju, ne spriječi me da
razmišljam o čovjeku kojeg je nekad udarala žena. Čovjeka koji se nekad toliko uništio
da se osjećao kao da nema drugog izbora nego ostaviti jedino dijete.
Mrzim ga. Ali mrzim nju više. Slomila je njega prije nego je slomila mene.
Sretna je što je već mrtva. Zato što da nije, jebeno bih je ubila.
U šest sati, Skylar inzistira da je posao usporio i da bih trebala poći kući ranije.
Ne svađam se s njom. Danas je bilo emocionalno iscrpljujuće i sve što želim je otići
plivati, a zatim kupiti bocu tekile.
Ali dok izlazim na ulazna vrata Mitchell'sa, dvije stvari mi zapanu za oko.
Limuzina.
I očaravajući muškarac koji stoji sa strane u trapericama i White Poison majici.
Zapanjena jer vidim Ethana ispred Mitchell'sa, još više iznenađena jer ga vidim
da nosi nešto drugo osim regularne odjeće, ne uspijem vidjeti što drži u ruci.
Mahne nečim prema meni i priđem bliže da pogledam.
Karte za koncert White Poisona. Upitno pogledam u njega.
„Pravilo broj devet,“ kaže, smiješeći mi se „Obećanje je obećanje.“
Uzmem ih od njega i proučavam ih. Dahnem, „Drugi red?“
„Da. Ne samo da ćemo osjetiti njihov znoj, već ćemo ga moći okusiti.“
Ništa mu ne promakne, zar ne? Sjetim se mušterije koji mi se nabacivao govoreći

nešto o biti blizu da mogu osjetiti njihov znoj. Ali to je bilo tjednima unazad, puno prije
nego su se karte rasprodane. „Ali rasporodane su za minutu. Kako?“
Slegne. „Znam tipa koji zna tipa.“
„I pretpostavio si da ću ići?“ mahnem rukom prema limuzini. „A što je sa svom

pompom i okolnostima?“ skupim oči prema njemu. „I kako si znao da ne radim?“
Okrenem glavu i vidim Skylar kako stoji na vratima Mitchell'sa. Namigne mi i

mahne prije nego se okrene, nestajući natrag u restoranu.
„Urota?“ pitam ga.
„Nešto tako,“ kaže. „Nakon svega, praktički sam dio obitelji sad kad sam na
večeri pokera.“
Zakolutam očima. Zatim opet pogledam u njegovu majicu. A zatim na svoju
uniformu. „Ali nisam odjevena kako spada. Morat ću otići kući i presvući se prije.“
„Nema vremena,“ kaže, otvarajući vrsta limuzine. „Sve smo pokrili. Ne brini se
ni za što.“
Mi? Sumnjičavo gledam u unutrašnjost limuzine.
„Oh, hajde, Tate. Gdje ti je smisao za avanturu?“
Nikad nisam bila protiv izazova, tako da ga štipnem za obraz, a zatim kliznem u
limuzinu. Unutra, klizim po dugom crnom sjedalu, praveći mjesta za njega da se ugura
pored mene. Nikad prije nisam bila u limuzini. Majka mi nikad nije dopuštala da se s
njom vozim na premijere. Miriše na kožu i štok i skupi parfem. Da bogati imaju miris,
ovako bi mirisao.
Kad mi se oči priviknu na mračni interijer, shvatim da nismo sami. „Oh, hej,“
kažem dvoje ljudi koji sjede na sjedalu do mene. Oči mi upitno polete na Ethana.
„Charlie Tate, ovo je moj brat, Chad Stone, i njegova prijateljica, Nicole.“
„Nikki,“ posegne preko Ethanova vrata da se rukuje sa mnom. „Wow, imaš tako
mekane ruke za nekoga tko radi teške poslove.“
Teške poslove? „Uh… hvala“, kažem, i dalje pokušavajući shvatiti što se ovdje
događa.
Pogledam u njegovog brata, Chada. Tako mi je prokleto poznat. „Jesmo li se

upoznali?“
Smije se i pogleda u Ethana.
„Bila je van zemlje nekoliko godina,“ Ethan kaže, kao da to objašnjava njihovu
zabavu.
Oči mi se pribiju na Ethana. „Kako si to znao? Nikad ti to nisam rekla.“
„Poker,“ kaže. „Zadivljujuće je koliko informacija možeš dobiti od pijanih
momaka na večeri pokera.“
Kralježnica mi se ukoči a loš osjećaj raste unutar mene. Ne znam za Griffina i

Gavina, ali znam da je Piper podijelila moje tajne s Masonom kad je pokušala sakriti
svoje. Što ako je rekao Ethanu? Oh, Bože. Pogledam u njega i pokušam vidjeti ima li
ikakve naznake gađenja koje bi osjećao da zna.
„Opusti se,“ Ethan kaže, spuštajući ruku na moje bedro. „Samo su mi rekli da ste
ti i Piper putovale preko oceana nakon srednje škole. Zapravo zvuči očaravajuće. Volio
bih nekada čuti o tome.“
„Oh.“ Ne mogu spriječiti izdah olakšanja koji dođe nakon toga.
Chad ispruži ruku prema meni. „Zapravo je jako osvježavajuće upoznati nekoga
tko ne zna sve o meni.“
Protresem njegovu ruku. „Zašto bih trebala znati sve o tebi?“ Pogledam između
njih troje.
„Možda je ime koje ne prepoznaješ,“ Nikki kaže, viseći preko Chada kao jeftina
kurva. „Je li ti Thad Stone imalo poznatije?“
„Thad Stone?“ pitam. Okrenem se prema Chadu, proučavajući ga. „Ti si Thad
Stone?“ stvari mi počinju imati smisla, a srce mi ubrza. Ali ne iz istog razloga zbog
kojeg većini žena srca ubrza kad ga upoznaju. Srce mi ubrza zato što je glumac. Mrzim
sve u vezi njih. Način na koji misle da posjeduju jebeni svijet i sve u njemu. Način na
koji gledaju u ljude. Način na koji se osjećaju kao da su kompletno iznad zakona.
Smije se. „Da. Ali način na koji me upravo gledaš, nisam siguran da želim biti.“
Trzne se. „Nismo, uh… spetljali se ili nešto nekoliko godina unazad, zar ne? Prilično
sam siguran bez obzira koliko bio predoziran, da bih te zapamtio.“
Vilica mi padne, a oči mi se fokusiraju na Nikki, na koju, čini se, ni najmanje ne

utječe razgovor dok pije čašu šampanjca.
„Koji kurac?“ pitam ga, okrećući se prema Ethanu zato što sam potpuno
zbunjena.
„Moj mali braco nije podnio status filmske zvijezde dobro koliko smo se mi
ostali nadali,“ objasni. „Chad je bi malo divlji tih prvih nekoliko godina. Nije me strah
reći da smo se usrali od straha zbog njegovih nemarnih puteva. Ali sad je dobar. Izbacio
je to iz sistema.“
Skeptično odmjeravam njegovog brata. Nije ni čudo da mi je poznat. Sad

shvaćam, i bilo je ime koje mi je smetalo. Thad Stone bio je zvijezda jedne od onih
srednjoškolskih serija sa zip kodom, ili područnim kodom, ili nekim glupim kodom.
Nikad je nisam gledala, ali čak i preko oceana, bilo je teško ne čuti o cijeloj pompi koja
okružuje najvreliju novu seriju koja se prikazuje na televiziji. Završila je nekoliko
godina kasnije i od tad, pretpostavljam da je glumio u nekoliko filmova. Nije Brad Pitt,
ili Zac Efron, ali je sigurno na radaru.
„Uvijek postoji cijena koju platiš kad postaneš poznat,“ kažem mu.
„Pretpostavljam da je to bila tvoja.“
On i Ethan izmijene pogled, a zatim Chadov pogled padne na pod. „Ne, to nije
bila moja“, brzo se oporavi i preda mi čašu šampanjca. „Ali hej, nemojmo pričati o
sranjima iz prošlosti koje ne možemo promijeniti. Uživajmo u večeri. Za nove
prijatelje.“ Podigne piće u znak zdravice.
„Za nove prijatelje.“ Ostatak nas kaže u harmoniji.
„Znaš, i ti si meni poznata,“ Chad kaže. „Malo poznatija nego što se ovom tu
mom bratu sviđa.“
„O čemu dovraga pričaš?“ Ethan ga upuca otrovnim pogledom.
„Oh, ma daj,“ kaže. „Znaš - njena MM duplerica.“
Ethan polako okrene glavu dok nam se oči ne sretnu. „Bila si na MM duplerici?“
Slegnem i popijem gutljaj skupog šampanjca. „Morala sam platiti račune,“
kažem.
Iskapi piće i ispruži ga za još. Chad se smije, a zatim pokuša napuniti Ethanovu
čašu bez da prolije sad kad idemo kroz ulice grada.
„Jednom sam ti sreo mamu,“ Chad kaže.
Pitala sam se hoće li povezati. Svi ti Hollywood tipovi poznaju jedno drugo.
„Sjajno,“ kažem, sarkastično.
„Bila je prvoklasna kučka,“ kaže, a ja skoro izbacim piće kroz nos.
„Chad!“ Ethan ga grdi. „Isuse, Imaj malo suosjećanja. Žena je nedavno

preminula.“
Chadove se oči prošire od žaljenja. „Sranje,“ kaže mi. „Zaboravio sam na to.
Stvarno mi je žao.“
Pokušavam se ne nasmijati. Ne zna da se moj prvotni dojam o njemu upravo

poboljšao.
„Thad, što je u vrećici?“ Nikki pita, oči su joj pune nade.
Nikki mu sigurno nije dugo prijateljica. Ili to, ili želi da ga ljudi zovu scenskim
imenom.
„To je za Charlie,“ kaže, pružajući je prema meni. „Ethan je rekao da nećeš imati
vremena presvući se pa sam pokupio ovu majicu i rekao momcima da je potpišu.
Vjerojatno ti je prevelika, ali nisam htio ništa pretpostavljati.“
Smijem se. Stvarno sam impresionirana što nije očekivao da budem štap. Još
bodova zbog toga. „Momci?“ pitam, izvlačeći White Poison majicu iz vrećice.
Daljnjom inspekcijom, vidim da ima pet potpisa straga. Ne prepoznam nijedan od njih,
ali morao bi biti mrtav da ne prepoznaš ime Adam Stewart, pjevača. „Znaš ih?“ pitam,
zatim zakolutam očima na sebe jer zvučim kao takva obožavateljica. „Naravno da ih
znaš.“
Otkopčam radnu košulju i skinem je, otkrivajući uski top ispod. Navučem majicu
preko glave, ignorirajući poglede koje dobivam od svakoga u autu. Zatim stručno
izvučem top ispod prevelike majice bez puno više od bljeska mog čipkastog crnog
grudnjaka.
Chad podigne čašu. „Sviđa mi se tvoj spoj, brate. Ima vatru.“
„Ovo nije spoj,“ kažem, sakupljajući višak materijala i iskoristim glumicu za

kosu da ga svežem iza sebe, pokazujući tanku liniju kože između majice i hlača. Morat
će koristiti. „Više kao obaveza.“
Ethan se nagne i protrlja moje rame svojim. „Preferiram 'obećanje'.“
„Kako god,“ kažem.
„Oh moj Bože, vooooooolim tvoju kosu,“ Nikki izjavi sad kad je puštena iz
pundže koju sam imala. „Momci sigurno sline za tobom zbog te crvene boje. Je li
prirodna?“
„Prirodna je,“ Ethan kaže, lupajući šakom o bratovu što nije bilo namjereno da
ja vidim.
„Dijete“, kažem.
„Koliko još, Thad?“ Nikki pita. „Moram piškiti.“
„Još samo nekoliko minuta, Nik.“
Pogledam između njih, pitajući se kakva je tu dinamika, ali ne usuđujem se pitati.

Onoliko koliko mogu znati, ona mu je samo privjesak za večer.
„Pa, bih li te trebala zvati Thad ili Chad?“ pitam ga. „I bi li ti smetalo kad bih te
pitala zašto si napravio promjenu?“
„Chad je u redu, Charlie. I moj agent je predložio da promijenim ime. Kad sam
bio na početku, već je bio glumac koji se zvao Chad Stoner. Moj agent je mislio da je
ime preslično. Tako sam uzeo ime Thad. Tako me zapravo zvala prijateljica iz
djetinjstva jer ona...“ uštipne se za nos. „Pa, duga je to priča.“
Ethan suosjećajno potapša Chada po ramenu dok dijele trenutak između braće.
Ona? Želim pitati, ali nisam.
Limuzina se zaustavi, a vrata se otvore izvana. Izađemo u tamnu uličicu koja, po

mraku, bi uplašila govno u meni, ali na preostalih nekoliko minuta sunčeve svjetlosti,
ispada da je to privatni ulaz u koncertnu dvoranu.
„Ravno ovim putem, g. Stone“, kaže zaštitar.
Vođeni smo kroz stražnja vrata i kroz labirint hodnika i masivnih skladišta.
Zaštitar nam svima da vezice. „Pobrinite se da nosite ove cijelo vrijeme. Bend je ravno
kroz ova vrata,“ ogromni čovjek kaže. „Uživajte u večeri.“
„Bend?“ pitam Ethana raširenih očiju.
Uzme vezicu iz moje ruke i prebaci je preko moje glave, pažljivo izvlačeći moju
kosu ispod nje. Tako je blizu da ga mogu pomirisati. Udišem njegov miris i to čini stvari
mom tijelu za koje mi je drago što nitko drugi ne može vidjeti u mračnom hodniku.
Drži kartu na vezici ispred mog lica tako da mogu razabrati velika bijela slova.
„Cjelokupni pristup?“ pitam, gledajući u njega. „Znači li to ono što mislim da znači?“
Smije se. „Hajde, idemo upoznati bend.“ Povuče me za ruku kroz dupla vrata u
ogroman salonski prostor s kaučima, stolicama, stolom za biljar, čak i barom s osobljem.
Puno je ljudi unutra. Deset najmanje. Možda i više. Nije teško primijetiti bend.
Iako ih nikad prije nisam vidjela, očigledno je tko su sudeći po broju polugolih ženskih
tijela koja se motaju oko njih. Da budem poštena, cure imaju odjeću na sebi, samo se
njihovi oskudni topovi čine kao da pate od garderobne greške u ovom trenutku. A iz
onoga što mogu reći, što su ti veće sise, bliže možeš prići bendu.
Pogledam dolje u svoja bogata, ali opet očigledno manjkava prsa, misleći da ne
bih mogla doći ni deset stopa blizu njih sve i da hoću. Što neću. Nikad nisam upoznala
nikakve poznate muzičke grupe, ali sam sigurna da pate od iste žalosti kao i glumci -
samoapsorpcije.
„Thad!“ vikne jedan od momaka u sendviču sisa. „Hej, druže, drago mi je da si
uspio doći.“
Ustane, šaljući dvije cure teturajući s krila, bez neke isprike.
Dođe preko i da Chadu muški zagrljaj. Zatim pogleda u mene i Nikki. „A tko su
ove ljupke dame koje si doveo sa sobom?“
„Ovo su Nikki i Charlie,“ Chad kaže. „Cure, ovo je Adam Stuart.“
Nikki doslovno padne preko mene da ga uhvati, povlačeći majicu još niže prije
nego mu protrese ruku. „Oh, moj Bože, Australac si? Ali pjevaš američki.“
Chad i Adam izmjene skeptičan pogled iznad Nikkine glave. „Britanac, ne

Australac,“ Adam kaže. „I trebale su mi godine vježbe da naučim vaš jezik“, namigne
mi i zakolutam očima.
Ethan se nagne prema meni i šapne. „Mogu li sada reći šalu o plavušama?“
Smijem se.
Adam korakne oko Nikki i ispruži ruku prema meni. „Charlie, jako mi je drago
upoznati te.“ Prelazi očima po mom tijelu iako sam najpokrivenija cura u sobi s
izuzetkom posluge. „Iskopao sam tvoju majicu,“ kaže, posežući naprijed da je dotakne.
„Jako bih je volio vidjeti na podu moje sobe kasnije.“
Ethanova ruka presretne Adamovu i protrese je. „Ja sam Ethan. Thadov brat.“
Adam gleda između njih dvoje, upijajući sličnost. „Nemoj srati?“ čvrsto protrese
njegovu ruku. „Pa, svaki Thadov brat je i moj brat.“ Korakne dva koraka unatrag i kimne
prema meni. „Oprosti zbog toga, druže.“
Pozove ostatak benda da nam se pridruži i upozna nas. „Osjećajte se slobodno

družiti se u krilu tijekom nastupa,“ Adam kaže nama četveroma.
Ethan podigne obrvu i slegne ramenima kao da me pita je li mi to okej.
„Uh, ne znam,“ kažem. „Ovo je moj prvi koncert i mislim da bih ga htjela iskusiti
kao i svi ostali.“ Pogledam okolo u zapanjena lica. „Mislim, ako je to vama u redu.“
„Stvarno?“ Adam pita. „Ovo ti je prvi koncert? Kao ikad?“
Kimnem, jer sad privlačim previše pažnje.
„To je nevjerojatno,“ kaže. „Ali, Wow. Počašćen sam jer si odabrala nas da ti
budemo prvi. Nadam se da nećemo razočarati.“
Svjetlo bljesne i veliki krupni čovjek ustane sa svog mjesta na barskom stolcu u
uglu. „Hvala svima što ste došli. Bend kreće za trideset minuta. Ako želite zauzeti vaša
mjesta za otvarajući bend, sad bi bilo vrijeme.“
Pretpostavljam da je to naš znak za odlazak. Vjerojatno trebaju malo vremena za

vježbu, ili za fokusiranje, ili za meditiranje, ili za što god dovraga rade da se spreme za
nastup. Adam zgrabi oskudno odjevenu plavušu prije nego ona dođe do vrata. Šapće joj
nešto u uho od čega joj se lice raspolovi od osmijeha jer je ostala s njim umjesto da je
izašla van sa svima nama. Okej, što god da je.
Nakon što izađemo iz salona, Chad nam kaže da on i Nikki idu u backstage, i na
minut se osjećam krivom jer sam pitala Ethana da se odrekne toga. Nagnem se preko
da mu kažem, ali prije nego stignem izreći riječ, on podigne ruku. „Charlie, nema šanse.
Znam što ćeš reći. Ali moraš ovo apsolutno iskusiti kao svaki drugi posjetitelj. Ovdje si
zbog prave poslastice.“ Zgrabi mi ruku, a trnci senzacija nađu put po mojoj ruci.
Zašto me drži za ruku? Ovo nije spoj.
Dobijem odgovor kad nas isprate kroz vrata u lokvu ljudi. Sigurno je tu tisuće
ljudi koji pokušavaju doći do svojih mjesta. Skoro izgubim Ethana deset puta u gužvi,
ali niti jednom ne pusti moju ruku. Ne dok ne nađemo mjesta.
Okrenem se i upijem divovsku gužvu iza nas. Sigurno je stotine redova iza nas.
Tisuće. Nikad nisam vidjela toliko ljudi zajedno na jednom mjestu. A tad to osjetim.
Energiju. Uzbuđenje. Čisti adrenalin. Da, ovo je točno ono što mi treba nakon dana
kojeg sam imala.
Početni bend izađe uz navijanje i aplauz.
Nikad prije nisam čula ovaj bend. Ali to nije iznenađujuće. I dalje ne slušam
glazbu toliko često. Nikad nisam bila u tome kao i većina tinejdžera. Pretpostavljam da
je to zbog negativne asocijacije koju osjetim s tim. Moja majka bi uvijek glasno palila
glazbu kad… pa, često je palila. Nikad nisam slušala glazbu osamdesetih i devedesetih.
Ako White Poison je dobar. Pojavili su se tek prije četiri ili pet godina, katapultirali su
se na ljestvicu poznatih zahvaljujući popularnosti na YouTubeu. Postali su popularni
jednostavno postavljajući snimke s nastupa. Ponuđen im je ugovor bez da su ikad
odsvirali koncert uživo. Ili mi je tako rečeno u limuzini na putu ovamo.
Teško je ne biti uhvaćen u uzbuđenju, a nakon nekoliko minuta, uhvatim se kako

njišem bokovima i lupam nogom u ritmu.
Zabavno mi je to što su svi rezervirali 'mjesto' kad nitko zapravo ne sjedi dok
bend svira.
Pauza je kad prvi bend siđe s pozornice. Budući da samo tako blizu pozornice,
možemo čuti lupanje i pomicanje dok vjerojatno spremaju izlazak White Poisona.
Rulja i dalje vibrira od uzbuđenja, ali barem mogu čuti Ethana kad progovori kad
nagne glavu bliže meni. „Pa… što se tiče one duplerice.“
Slegnem.
„Nisam siguran da mi se sviđa činjenica da te milijun drugih muškaraca vidjelo

golu.“
Teško je ne naći njegovu ljubomoru umiljatom. „Nisam bila gola. Nosila sam
tange. Uz to, to je europska publika. Teško da mislim da me milijun muškaraca vidjelo
golu. Nije kao da sam pozirala za Playboy ili slično.“
„Moj prokleti brat je to vidio“, duri se.
„Pa što?“ pitam. „Nisam tvoja cura, Ethan. Nemaš prava na mišljenje.“
Njegov čvrsti pogled peče kroz mene. „I dalje mi se ne sviđa, Charlie.“
„Onda nemoj uopće ni tražiti to,“ kažem.
„Točno,“ smije se. „Nekako je slično reći djetetu da ne pojede kolačić iz posude
za kolače. Da nije znao da je kolačić u posudi, ne bi ga uopće ni htio. Ali sad kad mu je
rečeno da je tamo, a da ga ne smije pojesti, to je sve o čemu može razmišljati.“
Počnu svirati pjesmu koju prepoznajem s radija. Mogla bi to biti jedina njihova
pjesma koju znam, budući da nisam tip osobe koju privlači glazba.
Teško je ne osjetiti čistu energiju oko mene, i prije nego uopće shvatim da to
radim, plešem s deset tisuća ljudi u publici.
Ples. Energija. Savršeni broj ljudi ovdje. Sve to doprinosi vrelini u gledalištu i
osjetim kapljice znoja kako se kotrljaju između mojih grudi.
Polako, ljudi traže svoj put na svaki slobodan djelić da budu bliže pozornici.
Tijela su zgnječena zajedno dok postajemo jedan veliki val ljudskosti. Primaknem se
još bliže Ethanu, pokušavajući izbjeći velikog čovjeka koji misli da je ulaziti u moj
privatni prostor njegovo neporecivo pravo. Ethan me povuče ispred sebe, zarobljujući
me u rukama da me zaštiti od napada fanova koji idu bliže pozornici.
Tjelesna toplina koju oboje proizvodimo je još vrelija, ali pritisnem se uz njega
svakako, obožavajući kako me njegova veličina obuhvaća.
Nakon nekoliko energetičnih pjesama, bend započne sporu baladu. Adam priđe
mikrofonu i kaže. „Ova je za tebe, Charlie. Pobrini se da te veliki brat tretira kako
spada.“
Izvijem vrat i pogledam u Ethana. Smije se i mogu osjetiti kako sliježe ramenima
kao da nije znao za to.
Pjesma je tužna. Riječi pričaju priču o muškarcu koji ne može imati ženu za
kojom žudi. Sigurno im Ethan nije rekao da je posvete meni. Bila sam s njima cijelo
vrijeme u backstageu. Uz to, Ethan se ne bavi vezama.
Ne, zamišljam da je to Adam napravio jer mi je ovo prvi koncert i jer jednostavno
može.
Od spore pjesme Ethan njiše bokovima naprijed natrag. A budući da me njegove

ruke i dalje drže, njišem se s njim. Naša tijela miču se tandemski, kao da su povezana.
Razmišljam o dva puta kad smo stvarno bili povezani, a to učini da se još jače
stisnem uz njega. Iznenada, želim da svi ti ljudi nestanu. Želim da smo samo nas dvoje,
plešući. Znojeći se, njišući, izdišući.
Njegova brada počiva na vrhu moje glave, a dah mu puše preko moje kose. Moje
srce zna da nije bitno zašto to radi, samo da radi. Moje tijelo zna da je sigurno nešto
osjetio zbog nabrekline koju osjetim kad se nasloni na mene.
Možda je to samo zbog fikcije koju stvaramo. Fizička reakcija koju bi bilo koji
muškarac imao u ovakvoj situaciji, neovisno o njegovim osjećajima prema ženi ispred
sebe.
Posegnem i stavim ruke na njegove koje me okružuju, a on dahne u moju kosu.

Pritisne erekciju o moja leđa i znam da to nije nenamjerno. Znam da reagira na moj
dodir jednako kako ja reagiram na njegov.
Jedna njegova ruka nađe liniju moje gole kože između traperica i majice. Smjesti
je tu, držeći je uz moju znojnu kožu, njegov palac crta krugove po mom gorućem mesu.
Drhtavo udahnem. Zaboravila sam na glazbu koja probija uši i more ljudi koji nas
okružuju.
Čak i kad se pjesma promijeni u bržu, nastavimo naš privatni ples koji smo
započeli. Znoj klizi između nas, natapajući stražnju stranu moje majice i prednju
njegove. Osjećaj je kao da smo koža uz kožu kroz tanke materijale naših natopljenih
majica.
Nevidljivi smo onima oko nas. Izgubljeni u moru fanova kojima je samo stalo
do pet izvođača na pozornici. Izgubljeni u našem vlastitom svijetu gdje nam je stalo
samo jednom do drugog.
Emocije me preplave i znam ako se sad ne trgnem od njega, mogla bih se izgubiti
zauvijek. Osjeti da se odmičem, ali ruke mu se stisnu, držeći me zarobljenim uz svoje
tijelo. „Nemoj,“ zamoli me jednom jednostavnom riječi u moje uho.
Provedemo ostatak koncerta ovako spojeni. Bojim se pomaknuti mišić iz straha

da bi mogao maknuti glavu s moje. Pjevuši neke stihove i osjetim vibracije kroz cijelo
tijelo. Noge su mi skoro tupe od sati stajanja na jednom mjestu. Ali nije me briga zato
što je ostatak mog tijela pun uzbuđenja. Spremna sam eksplodirati od naše konstantne
povezanosti. I ako su njegovo disanje, koje mi nastavlja milovati kožu, i njegova stalna
erekcija ikakavi pokazatelji - i on je također spreman eksplodirati.
Ne mogu osjetiti ništa osim veselja kad koncert završi. Nisam znala ništa više od
White Poisona osim prvih par pjesama koje su odsvirali. Ostatak vremena, moj um je
bio okupiran svim Stone stvarima.
„Hajdemo odavde!“ viče kroz navijanje i pozive za još.
Uhvati me za ruku i probija put kroz more ljudi dok ne dođemo do vrata za
backstage gdje ogroman čovjek prouči naše kartice prije nego nam dozvoli ulaz.
Dok se bend vraća izvesti još jednu pjesmu, nađemo Chada i Nikki s još nekim
članovima benda. Ethan vikne Chadu preko glazbe: „Mi idemo, možeš li nazvati
vozača?“
Chad izvuče mobitel i natipka poruku. „Nik i ja idemo također. Svi smo pozvani
na afterparty u Vibeu. Želite ići?“
Vibe je jedan od premijernih klubova u New Yorku. Uđeš unutra samo s

pozivnicom. Sigurna sam da je tamo puno ljudi. Bogatih ljudi. Poznatih ljudi. Ljudi s
kojima ne želim ništa imati. Uz to, nabrijana sam kao jebeni sat. A sudeći po pogledu
kojeg Ethan i ja razmijenimo, osjeća se isto tako.
„Nah, preskočit ćemo party,“ Ethan kaže. „Možete li nas usput odbaciti?“
„Nema problema.“ Chad provjeri mobitel. „Limuzina je vani. Možemo ići.“
Nas četvero izađemo kroz ista vrata kroz koja smo ranije ušli i u vučemo se u
limuzinu pod zaštitom White Poison zaštitara.
Vozač spusti pregradu. „Kamo idemo?“ pita.
Sve oči pogledaju u mene. Dam vozaču svoju adresu, a zatim prihvatim čašu
šampanjca koja mi je ponuđena.
Pogledam u svoju majicu. Natopljena je znojem. Velika je majica za mene, ali

priljepljena je za moje tijelo. „Oh, Bože, trebam tuš.“
Ethan se nagne bliže i šapne, „Kao i ja, Tate. I cijeli sam za vodeni razgovor.“
Oči mu gore u moje, a pomisao nas kako se tuširamo zajedno skoro učini da zastenjem
na glas.
Umjesto toga, zgrabim bocu šampanjca iz posude s ledom i podignem je prema

svom vratu dok se on smije.
Chad pita Niki. „Trebaš li svratiti do tvog stana i uzeti nešto? Vjerojatno ćemo
biti vani do kasno.“
Bučno se smije. „Gospode, ne. Lauriena je večer za malo derište.“ Okrene se

prema nama. „Laurie, to je moja cimerica koja ima dvogodišnju kći koja obično živi s
njenim tatom. Ali kod Laurie je svakog petka navečer. Dam sve od sebe da pobjegnem,
zato što, jebiga, to dijete je iritantno. Mislim, neki ljudi se uopće ne bi trebali množiti,
znate? Voljela bih kad bi to dijete jednostavno isparilo u zrak i prestalo mi uništavati
petak navečer.“
Ethan iskapi piće, a zatim udari čašom o držač za čaše. „Takva si kučka, Nikki,“
kaže, tresući glavom u gađenju. „Jesi li ikad razmišljala o tome da se to takozvano
derište tako ponaša jer joj roditelji nisu zajedno? Mislim, siguran sam da nije lako
dijeliti njeno vrijeme na dva doma. Što kažeš na malo jebenog suosjećanja?“
Chad pogleda Ethana suosjećajnim pogledom, dok Nikki izgleda kao da je

upravo pojela sendvič od govana. Ja, u drugu ruku, nisam baš sigurna što se dogodilo, i
samo utonem u udobnost kožnog sjedala.
Chad prekine neugodnu tišinu. „To je bila poprilično usrana stvar za reći, Nik.
Zašto jednostavno ne nađeš drugu cimericu?“
„Šališ li se?“ smije se. „Imamo jedan od najboljih stanova u gradu. Neću to
pustiti. Ne mogu svi od nas priuštiti život u Taj Mahalu, znaš.“
„Ne živim u Taj Mahalu,“ Chad kaže. „Zapravo, živim u modernom dvosobnom
stanu u dolini.“
„Pa, kako god,“ Nikki odgovori. „Možeš živjeti u Taj Mahalu ako to želiš.“
„Zašto bih htio živjeti u Indiji?“
„Nisam rekla da bi trebao živjeti tamo; samo sam govorila da možeš živjeti gdje
god želiš jer si prokleto bogat.“
Chad izdahne. „Ima puno više toga u životu od bogatstva, Nik.“
Primjetim da Ethan opet dopunjava čašu dok sam ja jedva dotakla svoju.
„Možda,“ kaže. „Ali biti bogat čini sve lakšim. Bogati ljudi nemaju probleme.“
Primjetim da nas troje tresemo glavom u gađenju na njenu izjavu. Nisam točno
sigurna zašto to rade Ethan i Chad. Ali ja to radim zato što zbog ove žene želim vrištati.
Tako je prokleto plitka. Novac ne izjednačuje sreću. Samo pitajte šesnaestogodišnju
Piper Mitchell i njenu najbolju prijateljicu Charlie Tate.
Ethan posegne u bar u limuzini i izvuče bocu viskija. Natoči nekoliko prstiju u
svoju čašu i iskapi.
Nisam znala da toliko pije. Očigledno je dobar atletičar i održava tako dobru
formu, da me to nekako iznenadi. Možda je nervozan zbog večeras. Seksali smo se
dvaput prije, ali nijedan put nije bio tako intenzivan kao ono na koncertu. Svaki put kad
smo zajedno, stvari postaju bolje. Emocionalnije. Strašnije.
Možda i on to osjeća pa treba nekoliko pića da smiri živce.
Limuzina se zaustavi i nekoliko sekunda kasnije, vrata se otvore. Zahvalim

Chadu na kartama i kažem mu da mi je bilo predivno. Kažem Nikki zbogom i izađem
iz auta.
Ethan izađe iza mene, šapućući nešto vozaču. Otprati me do moje zgrade, ali
primjetim da limuzina nije otišla s mjesta.
Počnem zbrajati dva i dva. „Ne ideš gore?“
Trese glavom u tihoj potvrdi.
„Ne razumijem. Je li mi nešto promiče? Što je s vodenim razgovorom? I

trljanjem na koncertu? I s 'Nemoj'?“ frustracija izlazi iz mene u bijesnom izdahu. „Je li
ovo zbog svađe s Nikki?“ pitam. „Prvoklasna je kučka, Ethan. Očigledno te pogodila u
živac, ali ne postoji razlog da joj pustiš da nam uništi večer.“
Pogleda u tlo prije nego opet pogleda u mene. „Charlie, prestani. Žao mi je.
Jednostavno ne mogu ovo. Ja... zaboravio sam na slučaj na kojem moram raditi.“
„Slučaj? Ozbiljno?“
Tiho buljimo jedno u drugo i mogu vidjeti ravno kroz njegova sranja kao kroz
čisti stakleni komad koji mi zabija ravno u srce. „Koji kurac, Ethan? Moraš se prestati
igrati sa mnom. Želiš li me ili ne?“
Prijeđe dvijema frustriranim rukama kroz kosu. „Da“, kaže. „I ne“, ode prema
zidu i udari ga otvorenim dlanom. „Jebiga!“ zgrabi stražnju stranu svojeg vrata. „Idi
unutra, Charlie. Vidjet ću te sutra u teretani.“ Ode natrag do limuzine i uđe unutra, ali
ne prije nego ga čujem kako se još jednom opsuje.
To je to. Umorna sam od njegovog vruće i hladno. Njegovog gore i dolje.
Njegovog da i ne. Ne moram trpjeti ta sranja. Jurim kroz predvorje zgrade i odem gore
do svog stana.
Zatim padnem na krevet i vrištim u svoj jastuk. Zato što nikad prije nisam bila
zaljubljena. I jebeno boli.
Vratim narudžbu u kuhinju drugi put danas.
„Nisi baš u svojoj igri, zar ne, Charlie?“ Jarod pita.
Nikad nisam krivo zaprimila narudžbu. A činjenica da sam zeznula dvije, a još
nije podne, me ljuti. „Pretpostavljam da su mi misli negdje drugdje.“
„Ima li to ikakve veze s čovjekom koji je jučer bio ovdje? Ili je moj šupak
bratić?“
Uzmem minutu da razmislim o pitanju. Trebala bih biti uzrujana jer se moj otac
pojavio. Trebala bih biti uzrujana zbog onog što mu je moja majka napravila. Trebala
bih biti uzrujana jer me nije poveo sa sobom kad je otišao. Trebala bih biti uzrujana
zbog previše stvari. Ali zašto mi je onda, kad mi je Jarod postavio pitanje, samo jedna
stvar pala na pamet? „Reći ću da je šupak“, kažem, izlazeći iz kuhinje sa svojom novom
narudžbom.
Provedem ostatak svoje smjene brinući se zbog sinoć. Nikad nisam mislila da bi
glazba mogla iznijeti takve emocije. Možda je to bilo sve što je bilo. Uhvatila nas je
glazba. Energija. Bilo je poput droge i kao da smo bili pod moćnim utjecajem. Visina
koju sam dosegnula od toga nije poput ničega što sam do sad iskusila i bilo je savršeno.
Dok nije. Možda je jednom nakon što se prašina slegnula, shvatio da ja nisam ono što
je želio.
Tad se sjetim njegove molbe kad sam se htjela odmaknuti. Nemoj.
Bila je to jedna riječ. Ali rekao je puno više. A način na koji me držao, način na
koji me dodirivao - bilo je kao da se utapao, a ja sam mu bila pojas za spašavanje. Nikad
nisam osjetila nešto poput toga. Nisam htjela da me ikad pusti. Zato što, iako je on bio
onaj koji se čvrsto držao, ja sam bila ona koja je spašavana.
Do kraja moje smjene, donesem odluku da me on neće slomiti. Već me slomio
moj otac. Toliko drugih muškaraca. Toliko sam bila slomljena, da nisam sigurna da će
se svi moji komadići opet spojiti. Odbijam mu dopustiti da me povrijedi. Posegnem
između svojih nogu i dotaknem tetovažu jednoroga na gornjem dijelu svog bedra,
nadajući se da će me ona zaštiti od Ethana, kao što me zaštitila od svih drugih. Samo
ovaj put, nije moje tijelo ono koje treba zaštitu. Već moje srce. Moja duša.
Idem sat ranije na svoje plivanje, nadajući se da ću biti gotova kad Ethan dođe,
a da i dalje uspijem vidjeti gospođu Buttermaker. I po prvi put otkako ju znam, odabere
stazu odmah pored moje, a ne onu na drugom kraju bazena. Iako nema vlastite djece,
čini se da ima šesto čulo poput svih majki. Pa, većine majki.
Završim plivanje prije nje pa sjednem na rub bazena, čekajući je da završi tako
da možemo pričati. Moji razgovori s njom su postali najbolji dijelovi mojih dana. Ima
taj baka način u sebi. Riječito znanje. Sofisticiranu mudrost koja ju čini
najzanimljivijom osobom koju sam ikad upoznala.
Putovala je svijetom i bile smo na dosta istih mjesta. Ali ona je išla da upije
pogled, ljepote. Ja sam otišla da pobjegnem. I iako su naša iskustva poprilično različita,
učini da cijenim mjesta na kojima sam bila i stvari koje sam vidjela puno više nego što
ikad jesam.
Kako god, prije nego dobijem priliku pričati s njom, Ethan izađe iz svlačionice,
izgled na njegovom licu jasno prikazuje iznenađenje jer sam već ovdje.
Pogled na mom licu jasno prikazuje zašto jesam.
Gđa. B izroni kod mojih nogu, smiješeći se uobičajenim osmijehom koji nadoda
još više bora na njeno ostarjelo lice.
„Žao mi je. Moram ići,“ uputim joj tužni osmijeh i brzo zgrabim ručnik i prema
tuševima bez objašnjenja ikome od njih.
Dok prolazim Ethana, pokušam ne pogledati u njega. Ali njegove oči kao da
imaju neku magnetsku silu koja me privlači. A tad to vidim. Njegovu ispriku. Njegovu
žudnju. Njegovu bol. Sve je zamotano u jednom suosjećanom pogledu koji me pogodi
poput goruće strijele. Posegne rukom kao da će me zgrabiti, ali onda je povuče prije
nego dotakne moju. Umjesto toga, izdahne i prođe rukom kroz kosu.
Odem iza ugla prema svlačionici tako da sam van njihovog vidokruga. Naslonim
se uza zid, klizeći dolje dok ne udarim čvrste pločice na podu. Ljuta sam jer sam pustila
da dopre do mene bez ijedne riječi. Ali većinom sam ljuta na sebe jer mi je stalo.
„Ethan Stone,“ oštri glas gđe Buttermaker ga grdi. „Što si zaboga napravio toj
slatkoj maloj curi?“
„Ništa više od onog što je ona napravila meni, gđo. B. Ništa više od onog što je
ona napravila meni.“
Čujem pljusak vode, označujući kraj njihovog razgovora.
Što sam ja napravila njemu? Nisam mu ništa napravila.
Dignem se s poda i krenem pod tuš, nadajući se tiho izaći prije nego me Gđa. B
stjera u kut i bude sva majka i sranja. Ne trebam pričati o njemu. Trebam ga zaboraviti.
Na putu iz teretane, naletim na Devona koji kreće na traku za trčanje, i samo u

inat Ethanu - iako me ne može vidjeti da to radim - kažem hej. „Hej, Devon.“
Pogleda u mene, a zatim brzo pogleda po teretani. „Hej,“ kaže, stavljajući

slušalice u uši prije nego se okrene od mene.
Okej, onda. Isuse, znam da sam bila nekako kučka prema njemu zadnji put kad
smo se vidjeli, ali wow - to je bilo hladno.
Izlazeći kroz prednja vrata, sjetim se sinoćnjih planova koji uključuju nešto o
plivanju i tekili. Planovi koji su uništeni od strane onog kojeg neću spominjati.
Zaustavim se u trgovini iza ugla i kupim bocu na povratku kući. Kad dođem do
stana, moja vrata su otključana. Pažljivo otvorim vrata, osjetim olakšanje kad vidim
Piper u svojoj kuhinji. Izađe van noseći dva pića. Margarite.
Izvučem bocu koju sam upravo kupila iz vrećice, pokazujući joj je i kažem,
„Ponekad se kunem da dijelimo isti mozak.“ Smijem se, uzimajući piće od nje i popijem
pola. „Kako si znala da ću uopće biti ovdje?“
„Pa, znaš dvoje ljudi ovdje, a ja sam jedna od njih. Sve moje sestre su na broju.
I zvala sam teretanu da me obavijeste kad odeš. Također su mi rekli da nisi otišla s
vrelim istražiteljem, tako sam pomislila da bi bila dobra prilika da dođem ovamo i
pohvatam što sam propustila. Prošli su dani otkako smo pričale i umirem da saznam što
se jučer dogodilo. Skylar mi je rekla da se tvoj tata pojavio, a zatim limuzina i Ethan.
Pa, hajde, sestro. Ispljuni.“
Popijem još jedan gutljaj svoje margarite, pitajući se gdje uopće započeti. Prošlo
je dosta vremena otkako smo Piper i ja imale pravi razgovor. Nedostajalo mi je to.
Nedostajala mi je ona. Ali nisam sigurna da sam spremna ispljunuti sve svoje tajne o
Ethanu. O onome što mi radi. Što osjećam za njega. Kako boli tako jako.
Uhvati me za ruku, povlačeći me na kauč. Pokaže na torbu za prespavanac na

podu. „Imam cijelu noć. Ovdje sam koliko god bude potrebno. Možemo imati
prespavanac. Baš kao u dobra stara vremena.“
Zatvorim oči i sjetim se svih noći koje smo provele pričajući do zore. Pomislili
biste da bi čak i najbolje prijateljice s vremenom isušile sve teme za razgovor nakon
šest ili sedam sati razgovora. Mi nikada. Niti jedan put. Smiješim se i pokažem prema
njenoj torbi. „Jesi li ih ponijela?“
Zakoluta očima. „Što misliš? Naravno da sam ih ponijela.“
„Dobro,“ kažem, skačući s kreveta da odem u svoju sobu.
Strgnem odjeću sa sebe i kopam po ormaru dok ne nađem ono što sam tražila.
Zatim to brzo navučem na sebe i pridružim se Piper u dnevnom boravku.
Ciknemo od oduševljenja kad vidimo jedna drugu da nosimo iste duge pidžame
koje smo kupile na uličnom sajmu u Dubaiu prije četiri godine. Iste te večeri, obukle
smo ih i ostale budne cijelu noć pričajući. To je bila jedna od najboljih večeri koju sam
imala. Pile smo. Smijale se. Sanjale smo. Možda smo čak i malo zacijelile.
Idući dan, zaključile smo da pidžame imaju čarobnu moć, i od tog dana, svaki
put kad bi jednoj od nas trebao dugi razgovor, izvukle bi ih i obukle.
Moja srodna sestra - osoba koja me zna bolje od ikoga na ovoj zemlji - znala je
da mi treba razgovor nakon što je čula za posjetu mog oca. A ona je jedina koja stvarno
zna što mi se dogodilo, tako da je ona jedina s kojom ikad mogu pričati.
Tajne su usamljene.
Napravim nam drugu rundu pića i kažem joj svoje.
Ponedjeljak je i još jednom, imam previše vremena na svojim rukama. Jučer sam
išla na objed u Mitchell's restoran na Long Islandu. Imaju objed zajedno kao obitelj
svake nedjelje. Izbjegla sam posljednjih par, ali kako je Piper prespavala u subotu,
nisam imala izbora nego dovući se s njom na posljednji. Samo mi je bilo drago što nije
bio na lokaciji Maple Creeka. Originalni Mitchell's restoran. Onaj u kojem sam odrasla
konobareći - u gradu za kojeg sam se zavjetovala da se nikad neću vratiti.
Vrijeme ti stvarno nije prijatelj kad imaš puno na umu. Prazan mozak ima način
da uzme male probleme i vrati ih kao velike. Velike poput onoga što ću napraviti večeras
u teretani? Nije prošlo jako dobro u subotu. Boljelo me gledati ga. Fizički boljelo, kao
u jami u mom trbuhu i u zidu mog prsnog koša.
Mobitel mi zazvoni, a kad pogledam na njega, bol me pogodi poput strijele.
Stone: Možeš li svratiti do ureda? Imam još nešto informacija za tebe. Ili ako ti
je draže, donijet ću ih večeras u teretanu.
Svratiti do ureda? Teško. I još nisam odlučila hoću li ići u teretanu večeras. Znam
da mi treba prostora. Prostora od njega. Možda može ostaviti stvari na prednjem stolu
pa ih ja mogu pokupiti od Gretchen.
Ugh. Pomisao da je vidim učini da se trznem. Posebno ako ima imalo pojma da
me njen šef zeznuo u subotu navečer. Nikad ne bih vidjela kraj njenog zadovoljstva.
Ne, to neće ići.
Mogao bi ih ostaviti u teretani. Sigurna sam da bi ih netko od osoblja pričuvao

za mene.
Buljim u mobitel razmišljajući što ću napisati kad me pogodi.
Zašto mi jednostavno ne može poslati mailom informacije? Živimo u vremenima
u kojima su sastanci zastarijeli. Zapravo, zašto mi jednostavno nije sve poslao mailom?
Ja: Postoji li neko pravilo koje kaže da mi ne možeš mailom poslati informacije?
Stone: Pravilo?
Ja: Da. Pravilo. I ako ne postoji jedno, zašto mi nisi poslao mailom sve stvari?
Vjerojatno zato što dobiva više plaćenih sati ako se sastaje osobno.
Stone: Preferiram se susretati s klijentima lice u lice. Ne, ne postoji pravilo.
Ja: Onda mi molim te pošalji.
Duga je pauza prije nego mi telefon opet zazvoni. Mogu samo zamisliti što
prolazi kroz njegov um. Možda to što mi neće moći toliko naplatiti. Možda to da mi je
dosta da se igra sa mnom svaki put kad mu ćefne. Možda da je arogantni šupak koji ne
zaslužuje vražju curu.
Stone: Odmah ću reći Gretchen da pošalje.
Ja: Hvala.
Sat kasnije, pitam se zašto im treba toliko dugo. Baš kad se spremam poslati
Ethanu poruku, stigne mi mail od Gretchen, i iznenada zurim u kontakt informacije
Morgana Tenneyja. Kiselina mi prži grlo kad razmišljam o onom što mi je napravio.
Znam da je u dnevniku poglavlje o njemu. Detaljno, koje je tako zlobno, da ga

nisam čak ni mogla pročitati u potpunosti. Moja majka ga je očigledno napisala dok je
bila na drogirana ili nešto. Je li ikad pročitala poglavlja kad je bila trijezna i pomislila
kakvo je čudovište bila?
Ne usuđujem se pročitati ga sad. Možda bih bila u iskušenju da uzmem pištolj

koji je skriven ispod mojih dodatnih plahti u ormaru s posteljinom.
Pištolj je dio jedne tajne koju nisam rekla Piper. Nitko ne zna za popis. Nitko
osim Ethana. A on ne zna stvarno za to.
Upišem Tennyjevu adresu u mobitel i zaključim da nije u tako lošem dijelu

grada. Nabacim svoju duksericu i zgrabim kapu iz svog ormara. Zatim krenem u
podzemnu. Tako sam nervozna, da sjednem na dva pogrešna vlaka prije nego se vratim
na stazu i završim na pravoj stanici.
Iz nekog razloga, koža me pecka. Tako je cijelo vrijeme. Kao da me netko

promatra. Pogledam okolo, napola očekujući da vidim Morgana Tenneyja, koji je
nekako zaključio da idem po njega. Iznenada, nesigurna sam u ono što radim. Možda
nisam sigurna kao što sam mislila da jesam. Vozeći se podzemnom, primjetim svakoga
u kabini sa mnom. Jednom sam pročitala da ako napraviš kontakt očima s ljudima,
manja je šansa da će ti prići.
Jedan čovjek u kutu ima sunčane naočale i kapu. Sunčane naočale - unatoč
činjenici da smo većinom u podzemlju. Nekoliko popodnevnih putnika izgledaju kao
školarci koji su pobjegli iz škole. Tu je i nekoliko mladih majki s kolicima koje izgledaju
da idu u Central Park. Biznismeni i žene se miješaju, i nekoliko beskućnika u iznošenoj
odjeći i kapicama.
Izvučem nekoliko dolara iz džepa i dam ih svakom od njih kad dođem na stanicu.
Sjećam se kakav je osjećaj biti beskućnik. Ne, nikad nisam trebala spavati vani ili biti
u vlaku da se utoplim, ali bilo je nekoliko noći kad nisam bila sigurna hoćemo li Piper
i ja imati krov nad glavom. Ovisilo je o stranicama koji su nam pružali ruke svaki put.
Tako da iako si to ne mogu priuštiti - iako sam na zadnjem dolaru - uvijek ću pokušati
pomoći onima koji imaju manje sreće. Tužno je uopće i razmišljati o tome. Kroz što
sam ja prošla; ono što je Piper iskusila - uvijek će biti netko kome je gore.
Hodam nekoliko blokova dok ne nađem zgradu koju tražim. Osigurana je zgrada.
Ona u kojoj trebaš pozvoniti stanovniku. Znam postupak. Pritiskat ću brojeve stanova
dok me netko ne pusti unutra. Hodajući do trećeg kata, čujem još nekoga kako ulazi
kroz ulazna vrata uz vikanje nekoliko stanara kroz njihova vrata da ljudi prestanu zvonit
na vrata. Netko je to sigurno napravio nakon mene. Živjela sam u ovakvoj zgradi neko
vrijeme. Stvarno postane iritirajuće.
Dođem do stana 318. Zataknem kosu ispod kape i zavrnem rukave dukserice.
Duboko udahnem nekoliko puta prije nego pokucam na vrata, a zatim se pomaknem od
špijunke.
Nema odgovora. Kucam opet.
Mislim da vidim pokret na dnu hodnika, koji me preplaši napola puta do smrti,
ali kad okrenem glavu i pogledam, ne vidim ništa. Sad samo umišljam stvari. Pokucam
na vrata zadnji put, ovaj put se ne zamarajući sa skrivanjem svog lica.
Frustracija se smjesti. Sve što želim je završiti s ovim.
Čujem ženski glas dok se koraci penju po stepenicama. „Ne bi smjeli biti ovdje.
Tko te pustio unutra?“
Smrznem se. Ne obraća se meni, već nekome na stubištu. Srce mi nabija. Je li to

Morgan? Zna li da sam ovdje? Čeka li da odem?
Požurim na suprotan kraj hodnika, nađem drugo stubište i skoro slomim vrat
preskačući po dvije stepenice do dna. Jurim preko puta ulice i skrijem se u kafić.
Kliznem u separe pored prozora, i fokusiram oči na dva moguća izlaza iz zgrade iz koje
sam upravo pobjegla.
Ne prođe ni dvadest sekundi kad muškarac izađe. To je jedan od beskućnika

kojem sam dala novac u vlaku? Što?
Gleda po ulici, a zatim izvuče mobitel iz džepa. Mobitel?
Obavi kratak poziv, a zatim skine kapu i lažnu bradu.
Kurvin sin!
Izletim iz kafića i trčim preko ulice, jedva pobjegavši udarcu žutog taksija u
mojoj žurbi da dođem onamo.
„Koji kurac, Levi? Zašto me slijediš?“
Glava mu poraženo padne unatrag i pogleda u nebo, tiho psujući.
„Je li ti Ethan rekao da me slijediš?“
Uputi mi onaj pogled. Odbijam odgovoriti na pitanje pogled.
„Sranje!“ kažem, jureći niz ulicu. Pozovem taksi i upravo se spremam ući u njega
kad me pozove.
„Charlie, čekaj!“
Podignem mu jedan prst da prenese poruku svom šefu dok moj taksi prolazi
pored njega.
Ljutito ispljunem adresu vozaču, a zatim se ispriča zbog svog ponašanja ranije i
zamolim ga da vozi brže.
Dolazeći na svoje odredište, bacim mu dvadesetku ostavljajući mu daleko

preveliku napojnicu, ali ne želeći čekati ostatak. Trčim kroz zgradu i zaradim nekoliko
zlobnih pogleda kad gurnem neke ljude koji čekaju lift. „Hitan slučaj,“ kažem bez daha.
Lift ne može doći na deveti kat dovoljno brzo. Kunem se da se zaustavlja na

svakom prokletom katu. Kad se konačno otvori, pojurim kroz glavna vrata u recepcijsko
područje. „Trebam ga vidjeti“, kažem Gretchen. „Odmah.“
Nagne glavu i zabavljeno mi se osmjehne. „Žao mi je, imaš li zakazano?“
„Znaš da nemam, Gretchen. Samo me pusti, molim te. Važno je.“
„Svi naši klijenti su važni“, kaže.
Odem do vrata i povučem kvaku. Ne pomakne se. Nabijam po vratima.
Gretchen podigne slušalicu telefona i maše njome prema meni. „Trebam li zvati
zaštitare?“
Zatvorim oči i dišem. „Ne.“
Baš kad vrati slušalicu na mjesto, vrata straga se otvore i žena izađe kroz njih.
Ni ne oklijevam. Prođem kroz vrata prije nego se zatvore i krenem prema Ethanovom
uredu.
„Tako si uhićena“, čujem Gretchen kako laje prije nego zove zaštitare.
„Stone!“ vičem prije nego uopće dođem do njegovog ureda.
Nekoliko uredskih vrata se otvore i nepoznata lica vire u hodnik. Ethan se pojavi
na dovratku baš kad Gretchen pusti zaštitare. „To je ona,“ kaže, pokazujući prema meni
uz ruganje.
Pogledam prema Ethanu. Zagađeno trese glavom. Zbog mene što sam ušla? Zbog
Gretchen jer je zvala zaštitare zbog mene? Mogućnosti su beskrajne.
Podigne ruku, zaustavljajući zaštitara. „U redu je, Harold,“ kaže starom čovjeku
koji čini se da ima ovaj posao otkako je New York postao grad. „Ovo je samo
nesporazum. Ovdje nema problema“, okrene se prema meni. „Je li tako, Charlie?“
„Hmmmpf,“ bijesnim prema njemu. Zatim se okrenem prema Haroldu. „Ne,

nema problema.“
„Hvala, Harold. Sada možeš ići.“ Ethan kaže.
„Ako ste sigurni, g. Stone.“
„Siguran sam. Hvala ti.“
Okrene se prema meni i korakne s dovratka ureda, pažljivo mi mašući rukom da

uđem. „Pa?“
„Hvala, Gretch“, ispljunem prema Barbie prije nego uđem.
Ethan zatvori vrata za mnom. „Prije nego išta kažeš,“ kaže. „Mogu...“
„Išta kažem?“ viknem. „Oh, neću ništa reći, ali ću sigurno pakleno vikati sranja,
tako da sjedi jebeno dolje, Ethan Stone.“
„Charlie, smiri se. Molim te. Ljudi će čuti, a bi Gretchen opet mogla nahuškati
Harolda na tebe.“ Uputi mi iskrivljeni osmijeh.
„Ha ha“, kažem sarkastično. „Drago mi je da se možeš šaliti u ovakvim

vremenima.“
„Pa, Levi me nazvao. Rekao je da si ga prokužila?“
„Prokužila ga?“ pitam.
„Da, znaš, uhvatila ga kako te slijedi“, sjedne na rub stola. Na isto mjesto gdje
smo se seksali prije mjesec dana. Pitam se je li namjerno odabrao baš to mjesto. „Žao
mi je. Samo sam te pokušavao zaštiti.“
„Zaštititi me?“ vičem. „Zašto dovraga misliš da mi treba zaštita? Nisam jedan
od tvojih slučajeva, Ethan. I nisam tvoja cura. Jasno si to pokazao kad nisi mogao brže
pobjeći od mene u petak navečer. Pakao, čak nismo ni u jebenoj vezi po tebi i onome
što govoriš svima koji te pitaju.“ Agresivno koračam od zida do zida, pokušavajući, ali
ne uspijevajući održati glas na normalnoj visini. „Ali ono što ne mogu shvatiti je što
dovraga hoćeš od mene. Dao si me pratiti? Tjeraš momke od mene...“ krene pričati, ali
podignem ruku da ga ušutkam. “Poštedi me sranja, pokušala sam pričati s Devonom u
teretani neku večer, a izbjegavao me kao prokletu kugu. A tvoj vlastiti bratić misli da si
u sjebanom raspoloženju otkako si me upoznao. Ako me ne želiš, dobro, ali da se nisi
usudio pokušati mi reći s kim mogu, a s kim ne mogu izlaziti. I opozovi svoje jebene
lakaje. Mogu se sama pobrinuti za svoja jebena sranja.“
Gleda cijelu moju ljutitu radnju bez da podigne obrvu. Ležerno je naslonjen na
stol, ruke su prekrižene ispred njega. Čovjek je miran i to me još više ispizdi. Od
frustracije šutnem nogu njegovog kauča.
„Reci mi zašto si mi dala da uđem u trag svim onim muškarcima, Charlie.“
„Prokleto te se ne tiče, Ethan.“
Trese glavom, ne slažući se sa mnom. „Mislim da imaš neku vrstu rezultata da

izjednačiš s njima. Prvi put kad sam ti dao informaciju, pojavila si se s masnicom. Onda
prošli tjedan, isti dan kad sam ti dao još informacija, šepala si na bazenu kao jadni pas.
A onda danas, otišla si odjevena kao lopov u stan Morgana Tenneyja. Što bi ti pomislila
da si na mom mjestu? Reci mi, Charlie, jesu li ti muškarci napravili nešto da povrijede
tvoju majku? Tražiš li osvetu?“
„Ne, Ethan. Nisu povrijedili moju majku. Isključi svoj istražiteljski radar i
prestani se miješati u moj život. Velika sam cura i ne trebam tebe da me paziš.“
„Nisam...“
„Ne prodaji mi to.“ Umiješam se. „Što je s Devonom? Što je s tipom s kartama
za koncert? Pakao, što je s tvojim bratićem - čak si me upozorio i na njega. A da ne
zaboravimo tvog brata, Kylea. A onda je tu Chadov prijatelj, Adam. Zašto si se umiješao
kad mi se nabacivao?“
„Što jebeno misliš zašto, Tate?“ oči mu gore u moje i one su prozor u njegovu
dušu.
„A zašto me zoveš Tate kad me želiš jebati?“ vičem, ne mareći tko u uredu može
čuti moj ispad. „Da si htio biti samo moj prijatelj za jebanje, došao bi u moj stan u petak
navečer. Mislila sam da si jednostavno odlučio da ne želiš ništa sa mnom. Ali sada--
način na koji me gledaš. Očigledno je da me želiš. Očigledno je svima na jebenom
svijetu osim tebi, Ethan.“ Prestanem koračati i stanem ispred njega. „Zašto? Zašto se
toliko bojiš veza?“
Trese glavom. „Ne znam“, kaže.
„Pakao ne znaš,“ kažem. „Zašto, Ethan?“
Izdahne, trljajući rukom lice. „Pravilo broj deset, eto zašto.“
„Oh, moj Bože. Ti i tvoja prokleta pravila. Samo mi reci!“
Pogleda u mene. Drži moj pogled. Drži moje srce u svojim rukama. Koleba se
na rubu, samo što ne padne preko i prospe se ispod.
Rukom prođe kroz kosu, a oči mu se nakratko zatvore kad kaže: „Ako nemaš
ništa, nemaš što izgubiti.“
Njegove riječi me sasjeku. Ali ne na srce mi se prosulo po ulici način. Više me

želi toliko da ne može podnijeti da me ima način.
Dah mi zastane. Prsa otežaju. Srce se uzburka. A u trenutku kad vidi kako
njegove riječi utječu na mene, njegova usta se sruše na moja, polažući pravo na mene
tako potpuno da čak ni moj glas razuma nema šanse u paklu da zaustavi ovaj teretni
vlak.
Ugrize me za donju usnu i posiše je prije nego mu jezik utone u moja usta,
istražujući svaki milimetar dok teško disanje dolazi duboko iz njega. Moj jezik uleti u
njegova usta, želeći ga okusiti jednako koliko i on kuša mene.
Trebam biti pritisnuta uz njega. Sjećam se kakav je to osjećaj bio na koncertu i

žudim za još. Skočim u njegovo naručje, udarajući naša prsa jedna o druga. Drži me
čvrsto svojim rukama, mazeći mi guzicu dok me nosi po sobi.
Prebaci moju težinu na jednu ruku dok drugom poseže za laptopom.
Usne mi ne napuštaju njegove kad kažem: „Ostavi kameru upaljenu.“
Mogu osjetiti njegov osmijeh uz moja usta prije nego nastavi jezikom.
Uopće ne znam koliko dugo stoji tamo, držeći me, ljubeći me. Njegove ruke
sigurno su otupljele od moje težine, ali ne miče se. Ne spušta me. Ruke su mu svuda po
mojoj guzici, trljaju, gnječe, masiraju.
Želim te ruke na svojim drugim dijelovima. „Diraj me,“ preklinjem ga kroz naš
poljubac.
Odvede nas do kauča uz udaljeni zid njegova ureda i pažljivo me spusti na njega.
Strgnem svoju duksericu, otkrivajući stari top ispod nje. Ovo je posljednja stvar koju
sam danas očekivala. Pokušam se sjetiti koje sam gaćice i grudnjak jutros obukla.
Molim se da je previše naložen da bi uopće mario.
Zgrabim rub svog topa, ali njegova ruka me zaustavi. „Ne,“ kaže, sklanjajući
moju ruku s materijala. „Pusti mene.“
Pažljivo svlači moju majicu kao da odmotava poklon. Polako. Metodično. Skoro
bolno. Gledam kako mu se oči šire kad padnu na moje grudi, i dalje pokrivene tankim
pamučnim materijalom mog ništa posebnog grudnjaka. Povuče košarice dolje, izlažući
me, spajajući moje grudi da se gosti na njima. Posegne objema rukama, pružajući im
jednaku pažnju i oboje istodobno dahnemo kad njegove ruke dotaknu moje meso.
Jedna ruka nastavi istraživati moja prsa dok se druga popenje na moj vrat. Nagne
mi glavu unatrag, izlažući moje grlo tako da može pritisnuti usne na njega. Obrađuje
ustima i jezikom od ključne kosti do jednog uha, a zatim to napravi iznova do drugog.
Tijelo mi drhti. Senzacije koje prolaze kroz mene nisu slične ničemu što sam do sad
iskusila.
Napokon, njegove usne opet nađu moje i stenje u mene kad mi prisvoji usta još
jednom. Ljubi me. I ljubi me. Nikad nisam ljubila muškarca ovoliko dugo. Nikad nisam
ni s kim imala seanse ljubljenja. Nikad nisam htjela. Ljubljenje nije bilo nužno. Bilo mi
je dosadan zadatak koji je samo stajalo na putu brzog oslobađanja koje sam htjela.
Ali, sveti Bože, način na koji me ovaj muškarac ljubi upravo sad. Shvaćam.
Shvaćam oko čega sva pompa. Ne ljubi me samo; vodi ljubav sa mnom svojim ustima.
Izgladnjeli je čovjek, a ja sam njegova večera. Slikar je, a ja sam njegovo platno.
Je li ovakav osjećaj svima? Sigurno ne. Ovakva vrsta ljubljenja mogla bi donijeti
mir u svijetu.
Na rubu sam detonacije, a još me nije dotakao ispod struka. Posegnem i izvučem
njegovu košulju iz hlača. Moram osjetiti dugmad jer su mi usta još zarobljena njegovim.
Gurnem košulju s njegovih ramena i niz ruke, njegove ruke samo se odvoje od moga
tijela onoliko dugo koliko je potrebno da je se riješi. Podignem njegovu potkošulju,
prolazeći rukama ispod nje i po zategnutom trbuhu i snažnim prsnim mišićima. Drhti
pod mojim dodirom, a srce mi se uzburka. Sve na njemu želi ovo. Ne može to više
poricati.
Kad prekine poljubac da skine potkošulju, oči nam se sretnu. Oboje smo gladni
od žudnje. Pucamo od strasti. Zatim strgnemo hlače jedno drugom, ruke nam se
isprepliću i izvrću dok svaki djelić odjeće koju nosimo nije na hrpi na podu pored nas.
Sjedim na kauču, a on je na koljenima ispred mene. Nagnem se natrag i gledam

u njega poluzatvorenim očima.
„Moj Bože, prelijepa si, Charlie,“ kaže, pogled mu klizi po svakom milimetru
mog tijela.
Upijem i ja njega također. Njegova široka ramena. Svijetle paperjaste dlake na

njegovim prsima koje se spuštaju dolje u savršeno V njegovih trbušnih mišića. Ima
snažna plivačka bedra. Njegova rastuća erekcija koja se trza pod mojim pogledom. „I ti
si prelijep, također.“
Nagne se preko i poljubi mi trbuh. I dok se pomiče niz moje tijelo sporim
pokretima, pogodi me da je rekao moje prvo ime.
Kad mu usne dosegu vrh mojih bedara, udahne moj miris, stenjući odobravanje.
Kad jezikom klizne preko mene, stenjem od ekstaze. Umiva, liže i vrti jezikom okolo.
Zatim gurne prst u mene. Zatim dva. „Bože, tako si mokra, Charlie.“
Charlie.
Njegov jezik. Njegovi prsti. Njegove riječi. Sve se pomiješa i dovede me na rub
eksplozije. Odmakne se baš kad sam spremna svršiti. Glava mi se podigne s naslona
kauča pa pogledam u njega, moje oči ga preklinju, a pluća dahću. Spusti usne na moju
tetovažu i poljubi je. „Pravilo broj jedanaest“, kaže uz moju uzavrelu kožu. „Sve dobre
stvari dogode se onima koji čekaju.“
Njegovi prsti uđu u mene još jednom, a jezik mu trlja spore, ukusne krugove oko
mog klitorisa, podižući me opet. Želim ga dodirnuti. Želim mu raditi ono što on radi
meni. Nikad ništa u životu nisam htjela tako jako. Posegnem dolje i guram mu ramena
unatrag dok ne leži na podu upitno gledajući u mene.
„Pravilo broj šezdeset devet,“ kažem uz podignutu obrvu. „Daj i trebaš primiti.“
Niska tutnjava smijeha započne iz njegovog trbuha i eruptira iz njegovih
blistavih usana.
„Trljam se o tebe,“ kaže. „Mislim da bi mi to moglo biti najdraže pravilo.“
Promijenim svoju poziciju i popnem se na njega, dajući mu pun pristup meni dok
mi se usta zatvaraju oko njega.
Zvukovi zadovoljstva odjekuju kroz njegov ured dok se gostimo jedno na

drugom. Erotični pritisak između mojih nogu toliko se pojačao da moram prekinuti svoj
pečat na njemu da dođem do daha.
Osjetim da su mu se jaja stisnula. „Uhhhng,“ mrmlja prije nego me podigne sa

sebe. „Moram biti u tebi“, posegne za svojim hlačama, brzo izvlačeći kondom iz
novčanika. „Moram biti u tebi, sad.“
Ruke mu drhte tako jako da ima problema s otvaranjem paketića. Uzmem ga od

njega i otvorim ga zubima. Podignem se na koljena, diveći se svakom njegovom
svilenom centimetru dok stavljam kondom na njega.
Koljena me počinju boljeti od tvrdog poda, tako da sjednem natrag na kauč i

raširim noge za njega. Primakne mi se, njegova snažna koljena više su sposobna
podnijeti pritisak dok bulji u ono što mu nudim. Namjesti se između mojih nogu, i dok
ulazi u mene, oči nam se sretnu, emocije nadiru iz njega kao da su suze. „Isuse, Charlie,“
kaže, ne prekidajući kontakt očima dok klizi unutar i van mene.
Njegove riječi govore puno više od riječi koje izlaze iz njegovih usta. I u ovom
trenutku, shvatim zašto me ne zove Tate. To je zato jer se ne jebemo.
Radimo nešto što nikad prije nisam radila. Vodimo ljubav.
Ispreplete prste obje ruke s mojima. Gleda u naše spojene ruke dok mu prodori
postaju zahtjevniji. Oči mu lutaju po mojim rukama i iznenada, ukoči se, oči su mu
fokusirane na ožiljke poredane na jednoj mojoj podlaktici.
Istrgnem ruke iz njegovih i spustim ih na njegove bokove, skrivajući unutrašnji
dio mojih podlaktica od njega. „Ethan,“ kažem, privlačeći njegovu pažnju opet na svoje
lice. „Nemoj stati.“
Izvijem bokove gore, prisiljavajući ga da se vrati u trenutak. Oči mu se nakratko

zatvore dok se opet počinje kretati sa mnom. Zgrabim njegovu ruku i gurnem je između
nas, ne želeći ni sekunde više čekati da dosegnem provaliju krajnjeg zadovoljstva. Kruži
polako oko mjesta koje će me spiralno poslati van kontrole.
„Oh, Bože,“ mrmljam, zadovoljstvo se uvija u meni.
„To je to, mala. Svrši sa mnom.“
Oči mu ne napuste moje dok padamo u zečju rupu. Bedra mi se ukoče. Trbuh mi
se stisne. Kratki naleti zraka izlaze iz mojih pluća dok orgazam trga kroz moje tijelo,
sjekući ga na komadiće što nijedan orgazam prije nije napravio.
„Aaaah, Charlie.“ Stisne zube, lice mu je iskrivljeno od bolnog zadovoljstva dok

mu kurac pleše u meni.
Sruši se na mene, usklađujući ritam s mojim prsima, naša tijela su mlitava dok
skliska koža klizi jedna uz drugu. Moj orgazam ga nastavi masirati prije nego se izvuče
iz mene. Ostane omotan oko mene dok se oboje polako oporavljamo.
Kad se odmakne, pogleda po meni s potpunim poštovanjem, moje tijelo je

istrošeno. Mlitavo. Sito.
„Wow,“ dahnem, jednom kad mi se mozak poveže s ustima.
Smije se. „Da, wow.“
Interfom zazvoni. „Ethan,“ Gretchenin ustrajan glas kaže. „Počinješ poprilično

kasniti.“
I dalje gol, ode do svog stola, pritšćući gumb na telefonu. „Pet minuta,“ kaže,
skidajući kondom dok je otpravlja. Vrati se natrag preko ureda, saginjući se da pretraži
našu zapetljanu odjeću. Izdvoji moju pa mi je doda. Pokaže na vrata pored kauča.
„Možeš se tamo očistiti. To je privatna kupaonica.“
„Hvala,“ pokažem mu usnama, i dalje pokušavajući povratiti moć govora.

Uzmem svoju odjeću i odem u kupaonicu. Dok se oblačim, shvatim koliko sam
zahvalna što nas Barbie nije prekinula trideset sekundi ranije. Da barem zna što je mogla
uništiti.
Pogledam se u ogledalu, nesigurna u osobu koja mi uzvraća pogled. Drugačija

sam. Može li jedan mjesec, jedan muškarac, jedna preplavljujuća emocija - promijeniti
osobu tako kompletno?
Razmišljam o Piper i kako se ona promijenila otkako je upoznala Masona. I

nasmiješim se curi u ogledalu. Smiješim se jer po prvi put u životu, razmišljam o
budućnosti. Budućnosti za koju sam mislila da ne postoji za ljude poput mene.
Moje tijelo siječe kroz vodu, bolno od vježbanja koje sam napravila prije. Nismo
imali vremena popričati poslije. Već sam uzrokovala da se jedan sastanak otkaže, što
mi je Gretchen tako grubo rekla na izlasku. Ethan mi je dao jedan oproštajni poljubac
prije nego sam izašla iz njegovog ureda. Rekao je da ćemo pričati večeras, nakon
plivanja, ali prije njegove igre pokera s momcima.
Sad su momci.
Naletjela sam na Levyja na izlasku. Ispričao se. Pitala sam da mi vrati dva dolara.
Smijem se razmišljajući o gđi. B. Već je završila plivanje, ali ne prije nego mi je

održala lekciju o vrstama muškaraca i kako ih se ne smijem uhvatiti. Nikad se ne
oslanjaj na muškarca radi svog samopoštovanja. Nikad se ne oslanjaj na muškarca da ti
stavi kruh na stol. Nikad se ne oslanjaj na muškarca za orgazam. Od zadnjeg sam
pocrvenjela kao njen vodootporni ruž.
Um mi odluta dok se bućkam u vodi. Fantaziram o onom što se dogodilo ranije.

Pitam se kako će to biti zapravo biti nekome cura. Kakva neuobičajena ideja.
Nedugo, ruke su mi umorne i shvatim da sam bila sama u bazenu neko vrijeme.
Predugo. Pogledam na sat. On kasni. Srce mi ubrza dok razmišljam o svim mogućim
scenarijima. Nesreća? Nezadovoljni supružnik klijenta? Premišljanje?
Čudno, to zadnje me najviše plaši.
Također mi se zadnje čini kao najvjerojatnije.
Dobijem odgovor kad vidim Masona kako prolazi kroz vrata sobe za vodene
sportove. Pozdravi me tužnim osmijehom. Oh, Bože, što se dogodilo?
Izađem iz bazena i omotam se ručnikom. „Što je?“ pitam.
„Ethan je htio da te provjerim. Da se uvjerim da si dobro.“
Namrštim nos prema njemu. „Zašto ne bi bila dobro?“
Nagne glavu u stranu i gleda u mene. „Uh, zato što je rekao da nisi odgovorila
na nijednu njegovu poruku.“
„Njegove poruke?“ shvatim da sam, u mojoj želji da ga vidim večeras, došla

ranije nego obično i da nisam provjerila mobitel više od sat vremena. „Je li se zadržao
na poslu ili nešto?“
„Pa, sranje.“ Mason se uštipne za vrh nosa. Zatim me pogleda kao da se upravo
sprema reći mi da mi je pas uginuo.
„Taj kurvin sin,“ kažem. „Nije se zadržao na poslu, zar ne?“
Mason trese glavom i pogleda u svoje noge. „Stvarno bi trebala pričati s Piper o
ovakvim stvarima.“
„Pa, Piper sada nije ovdje, zar ne?“ Ispustim ljutiti dah. „Što ti je rekao, Mason?
Od riječi do riječi- što ti je točno rekao?“
„Ne znam, Charlie. Rekao je nešto kako si odlična, ali da ne može biti s tobom.
Rekao je da je do njega, ne do tebe. Rekao je da zna da ćeš biti ispižđena na njega i htio
se uvjeriti da si okej.“ Suosjećajno spusti ruku na moje rame. „Možda bi trebala
poslušati njegove poruke. Poslat ću Piper kod tebe. Ostat ću doma s Hailey. Večer
pokera je ionako odgođena.“
„Znači i vas je ostavio na cjedilu?“ kažem ljutito.
Postaje uznemiren. „Pa, ne baš. Ali rekao je da će večeras preskočiti. Čekati dok
se prašina ne slegne.“
„Znači sad sam prašina.“ Dajem sve od sebe da suspregnem suze, ali osjećam
kako nadiru. Prsa su mi stisnuta. Grlo me peče. Glava me boli. Srce mi je u jebenim
komadićima.
„Slušaj, Charlie, ako ti stvarno smeta, reći ćemo mu da ne dolazi na večeri
pokera. Pakao, izbaciti ću ga iz teretane, ako to želiš. Samo reci riječ i riješeno je.“
„Ne. Dobro je. Ionako je prvi bio ovdje.“ Omotam ručnik oko sebe, nadajući se
da će, ako ga stisnem dovoljno čvrsto, zadržati vodeni napad koji se sprema eruptirati.
„Idem se otuširati. Piper može doći ako želi. Hvala, Mason.“
Hodam prema svlačionici dok me Masonove riječi slijede. „Stvarno mi je žao,“

kaže. „Ali Charlie, ako te imalo tješi, on je prokleti idiot i ne smeta mi reći ti da sam
mu to rekao.“
Sve što mogu napraviti je kimnuti glavom. Zatim nestanem u svlačionici i stojim
pod tušem dok suze ne prestanu padati.
***
„Evo, popij ovo prije,“ Piper kaže, držeći čašicu punu tekile. „Ali onda spusti
čašu, a nemoj je baciti preko sobe.“ Podigne jastuk s kauča i spusti mi ga u krilo. „Ako
trebaš nešto baciti - baci ovo.“
Ispijem žesticu dok buljim u mobitel na stoliću ispred sebe. Znam da ne bih
trebala poslušati njegove poruke. Znam da će me slomiti. Trebala bih ih izbrisati i ne
dati mu zadovoljstvo slušanja kojih god bijednih isprika je izmislio. Ali onako je kako
je rekao - jednom kad znaš da je kolačić unutra, teško je ignorirati ga. Osim što ovo nije
kolačić, više je kao velika rola kolačića - znaš da ćeš se usrano osjećati nakon što ga
pojedeš, ali previše je primamljivo ne pojesti cijelu prokletu stvar.
„Samo to napravi,“ kažem Piper, kimajući prema mobitelu ne želeći ga ni

dodirnuti.
Zgrabi mi ruku i tapše po ekranu, puštajući prvu njegovu poruku.
„Charlie,“ on je rekao, a zatim stao. Zatvorim oči. Način na koji izgovara moje
ime sve govori. Nije ni slično onom kako mu je ranije danas izlazilo s usana, kad je
učinio da moje ime zvuči više kao molitva.
Piper mi stisne ruku.
„Tako sam ljut na sebe,“ kaže. „Nisam smio dopustiti da se dogodi ono danas.“
Još jedna duga pauza i mogu ga zamisliti kako prolazi rukom kroz kosu kao što radi
svaki put kad je frustriran. „Mislim, bilo je odlično. Ti si odlična. Ali ne mogu dopustiti
da se to ponovno dogodi. Znam da sam to rekao i prije i da sam šupak jer sam te navodio
kako jesam. A razlozi koje imam zašto ne želim ovo su u potpunosti zbog mene i nemaju
ništa s tobom. Nadam se da vjeruješ u to, jer je to istina. I žao mi je do pakla, jer znam
da sam te povrijedio. Sranje.“ Duboko izdahne u mobitel. „Stvarno bih volio kad bi se
javila na mobitel, zato što se osjećam kao pas jer ti ostavljam ovaku poruku. Ali treba
mi da znaš zašto neću doći u teretanu večeras. Jedini način kojeg znam da te ne
povrijedim još više je da te više ne vidim. Ali mrzim ostaviti stvari ovakve, Charlie.
Hoćeš li me nazvati i reći mi da si ovo dobila? Žao mi je. Stvarno je. I zaslužuješ bolje.“
Poruka završi, a ja pogledam u jastuk, ne znajući trebam li ga baciti ili prigušiti

njime svoje vriskove.
„Slatkice, tako mi je žao,“ Piper kaže. Ne pogledam u nju. Ne mogu. Znam da

plače. Osjeća svu moju bol kao da su nam srca povezana vrpcom.
Prsa su mi teška, a disanje isprekidano dok pokušavam sve zadržati. Srce me boli
toliko da mislim da će eksplodirati. Posegnem i stisnem na iduću poruku, trebajući
završiti s tim.
„Charlie, molim te, nazovi me. Možeš vikati na mene. Zvati me pogrdnim
imenima. Ali moram znati da si okej. I dalje brinem za tebe.“
A zatim posljednju.
„Okej, shvaćam da ne želiš pričati sa mnom. Ali možeš li mi barem poslati

poruku da znam da si u redu? Molim te, Charlie, Bože, tako, tako mi je žao. Nikad nećeš
znati koliko.“
Tapnem po mobitelu nekoliko puta, brišući sve tri poruke dok mi moja najbolja
prijateljica toči tekilu.
Ispijem žesticu. Zatim se slomim u njenom naručju. Drži me čvrsto uz nju dok
obje puštamo suze da padaju. Potrebno mi je neko vrijeme da shvatim da je ovo prvi
put da smo to napravile. Provele smo bezbroj noći zajedno. Pričajući, suosjećajući,
podupirući. Ali nikad nismo plakale. Piper nikad nije plakala. Nakon onoga što joj se
dogodilo na sedamnaesti rođendan, zavjetovala se da nikad više neće plakati.
A ipak, sjedimo ovdje, plačemo i slinimo svuda jedna po drugoj. Promijenila se.
Mason ju je promijenio. A ta pomisao učini da mi prsa još više otežaju. Moja prijateljica
našla je muškarca kojem može dovoljno vjerovati sa svojim srcem, suzama, svojom
užasnom prošlosti.
Ali iako mi se srce slama, znam da je sve to bila iluzija. Što sam mislila? Ne
mogu biti ničija cura, zaručnica ili žena. Sve je to fantazija. Zato što duboko u sebi,
znam da mu nikad ne bih mogla reći - reći nikome - što mi se dogodilo. Kako bi čovjek
ikad mogao gledati u ženu kao što je Ethan gledao danas u meni nakon što sazna što je
napravila. Znajući podle stvari koje su mi napravili.
Ne. Bolje je ovako. Oduvijek sam to znala. Jednostavno sam zaboravila na to na

neko vrijeme.
Istina po njegovim riječima, nije se pojavio u teretani u utorak.
Niti u srijedu.
Niti u četvrtak.
Niti u petak.
Pa, pojavio se, kako sam čula po glasinama, ali ne kad sam ja bila tamo.
I cijeli tjedan na poslu, iako sam se trudila da to ne radim, svaki put kad bi se
vrata Mitchell'sa otvorila, okrenula bih se da vidim ulazi li Ethan kroz njih.
U nedjelju, tijekom pauze za zahod, nađem se kako razmišljam kamo ide na

ručak ako nije ovdje. Je li druga klijentica ušetala u njegov ured i skinula majicu? Je li
se odlučio vratiti Gretchen? Očigledno imaju nekakvu prošlost.
Podignem rukave košulje da operem ruke i tad me pogodi. Vidio je moje ožiljke.
Jesu li ga oni odbili? Vratim se u mislima na taj dan koji se čini da je vijekovima unatrag
iako je prošao samo jedan tjedan. Ne, čak i nakon što je vidio ožiljke, i dalje se činio
zainteresiran.
Naravno da je, kurac mu je bio unutar tebe i obrađivala si ga da svrši.
Otresem tu misao. Nakon svega, sad ionako ne moram pokušavati objasniti

ožiljke. Bolje je ovako, prisjetim se.
Hodajući natrag u restoran, srce mi preskoči kad vidim tko sjedi za jednim od
mojih stolova. Brzo pogledam na ulazna vrata restorana da vidim dolazi li još netko.
Zatim odem do stola nadajući se da nitko ne primjećuje moje drhtave noge.
„Hej, Kyle. Levy. Kako ste?“
Način na koji me obojica gledaju daje mi do znanja da im se nitko drugi neće

pridružiti.
„Hej, Charlie,“ Kyle kaže. „Jesi okej?“
Kimnem, vadeći blokić za narudžbe iz džepa pregače tako da ne moram gledati

u muškarca koji je sličan onome koji mi je slomio srce. „Što ćete?“
Levy podigne ruku i spusti je na moju. „Nismo ovdje zbog hrane, Charlie. Htjeli
smo se uvjeriti da si dobro.“
Pogledam u njega. „Znači, nećete naručiti?“ prasnem na njih. Zatim shvatim da

zvučim kao potpuna kučka. „Oprosti. Nisam ljuta na tebe.“
„Okej je.“ Levy kaže. „Imaš svo pravo biti ljuta. Ethan nam je rekao što je
napravio i to je stvarno usran potez.“
„Da, um, ozbiljno, hoćete li jesti? Zato što imam druge stolove kojima se moram
vratiti.“
Kimne. „Da, donesi nam par burgera i krumpiriće, molim te.“
„Voda uz to?“ pitam.
„Molim te,“ kaže.
„Odmah se vraćam.“ gurnem blokić u pregaču i odem.
Skrenem iza ugla i naslonim se na zid, duboko dišući. Vidjeti njih je isto kao
vidjeti njegovu postojanost. Viđaju ga svaki dan. Pričaju s njim. Možda ga čak i
dodiruju. Ne želim ih ovdje. Ne želim nikakav podsjetnik na ono što mi fali. I iako sam
si pakleno obećala da nema šanse da ću mu dati drugu šansu, dio mene i dalje želi da
on pokuša. Ali imao je svoju drugu šansu. I treću. Pakao, nije ni čudo da me izgirao kao
budalu, bila sam otirač.
Odbacim njihovu narudžbu u kuhinju, pobrinem se za nekoliko stolova pa se
vratim s njihovim pićima.
„On je prokleta budala, Charlie,“ Kyle mi kaže.
„Neću to poreći, ali postoje stvari o njemu koje ne znaš. Koje nitko ne zna.“
„Svi imamo tajne,“ kažem. „Ali to i dalje ne daje pravo da bude šupak.“ Spustim
pića ispred njih, a zatim dam račun ljudima u separeu do njih.
Ignoriram Kylea i Levyja dok im ne trebam odnijeti hranu. Znam da vole tipa, i
naravno da će pokušati obraniti njegova djela, ali stvarno ne trebam slušati njihove
isprike. „Uživajte u obroku, momci,“ kažem, spuštajući tanjure ispred njih, zatim se
okrenem za brz odlazak.
Ali Kyle me zgrabi za ruku, povlačeći me u separe pored. „Samo mi daj jednu
minutu, Charlie. Poslušaj me. Kunem se da nije ništa što si ti napravila. Moj brat ima
poteškoće. Poteškoće koje ga sprečavaju da ima veze.“
Prije nego se stignem zaustaviti, znatiželja izvuče najbolje od mene. „Ima li to

ikakve veze s Gretchen?“
„Gretchen?“ pita ne vjerujući. „Ne. Pakao, ne.“
„Upozorili bi te ranije,“ Levy doda. „Ali stvarno smo mislili da si ti ona prava.“
„Prava?“
Kyle kimne. „Da. Način na koji je pričao o tebi. Gledao u tebe. Stvarno smo
mislili da si mu suđena. Ali bili smo u krivu. Ne može biti s tobom. Ne može biti ni s
kim. Slomljen je, Charlie. Sad smo shvatili da ne postoji ništa što mi, ili itko, može
napraviti u vezi toga. Stvarno mi je pakleno žao.“
Pokažem na njihovu hranu. „Hladi se. Trebali biste jesti.“ Izađem iz separea,
ostavljajući njihov račun na stolu. „Bilo je lijepo vidjeti vas opet. Sretno s medicinskom
školom, Kyle. Bok, Levy.“ učinim da zvuči konačno. Zato što i jest. Znam to sad. Jako
dobro su se pobrinuli za to.
Ne može biti s tobom. Ne može biti ni s kim.
Skrivam se straga dok ne odu, pitajući Mindy da pokrije nekoliko mojih stolova.
Dok čekam, pošaljem poruku Piper.
Ja: Treba mi izlazak. Jesi za?
Piper: Samo mi reci gdje i kad. Zauvijek ću biti tu za tebe.
Smijem se. Kome treba muškarac kad imam svoju najbolju prijateljicu?
***
Ulazeći u noćni klub, sve mi se čini poznato. Piper mi je pod rukom i obje smo
obučene za ubiti. Ubiti što, nisam sigurna, ali jesmo.
Nakon par minuta, data su nam pića s komplimentima od nekih tipova na drugom
kraju bara. Podignem čašu prema njima i brzo je bacim, znajući da im neće trebati dugo
da dođu ovamo i krenu nam se nabacivati. Ovo nije ništa novo. Plesala sam ovaj ples
prije. Zapravo, bilo je svakidašnje pet godina dok sam putovala. Kad bi nam ponestalo
novca, obično na kraju mjeseca, Piper i ja bi otišle u klub. Momci bi nam kupovali pića.
Osjetila bi po njihovom ponašanju koji od njih bi nas pustio da prespavamo koji dan.
Piper je mrzila te večeri. Uvijek je ostajala trijezna, mrzeći činjenicu da se prodajem za
topli krevet za nas dvije. Nikad na to nisam gledala na taj način. Bio je to samo seks.
Značilo je kraj. Dati to nije mi ništa značilo. Bilo mi je puno teže oprostiti se od
materijalnih stvari koje su mi imale vrijednost. Poput platinaste narukvice koju mi je
dala moja jedina baka kad sam imala sedam godina, prije nego što je preminula. Ili
Piperine biserne ogrlice koju su joj roditelji poklonili za maturu. Te su mi stvari nešto
značile.
Još pića pristigne, ovaj put od grupe muškaraca koji sjede za obližnjim stolom.
Piper i dalje pije svoju bocu vode. Nikad ne prihvaća pića ni od koga. I odlučna je biti
'imenovani vozač' iako smo ovdje došle taksijem. Znam da je to njen način brige za
mene. Da se pobrine da ne napravim ništa glupo. Nisam stidljiva kako podnosim
alkohol, tako da privučem njeno novo piće sebi i prelijem ga u svoje. Podignem praznu
čašu prema muškarcima za stolom. Jedan od njih mi zvižne.
Piper me skeptično pogleda. „Ovdje smo zbog nas, točno? Dvije cure se
zabavljaju na izlasku. Nismo ovdje ni zbog koga. Točno, Charlie?“
Otpijem mali gutljaj svog velikog pića. „Točno, Pipes. Nema brige.“
Kad jedna grupa muškaraca dođe, zahvalimo im se na pićima i pristojno

odbijemo njihov poziv na ples.
„Pa, ljuti li se Mason jer ti oduzimam toliko vremena u posljednje vrijeme?“

pitam je.
„Što? Ne. Naravno da ne. Ne oduzimaš mi vrijeme. Razumije da se najbolje

prijateljice trebaju družiti. Ima večeri koje provodi s momcima. Uz to...“
„Zna koliko sam sjebana pa me žali?“ kažem.
„Nisam to namjeravala reći, Charlie. Namjeravala sam reći da se raduje večerima

kad može biti sam s Hailey. Nemoj me krivo shvatiti, volimo se družiti kao obitelj. Ali
prije nego sam ja došla, razvio je jako posebnu vezu s njom. Jednostavno to ne želi
izgubiti. Tako da je dobro za njih da imaju svoje vrijeme.“ Povuče me u zagrljaj. „I
dobro je za nas da imamo naše vrijeme. Stvarno si mi nedostajala, Charlie.“
„Pa, nemoj se previše navikavati“, kažem.
Odgurne me, držeći me u blizini dok viče na mene. „Charlie Anthony Tate, nećeš
opet otići iz New Yorka. Apsolutno ti zabranjujem.“
„Zabranjuješ mi?“ pitam, uz izazivaju će podizanje obrve.
Dok Piper nastavlja s tiradom kako me upravo dobila nazad i da je nemoguće da

opet odem, mogu samo misliti na jednu stvar. CAT. Što dovraga to znači i zašto se činio
uznemiren kad sam ga pitala za to? Je li to razlog zašto ne može biti sa mnom? Možda
i dalje tuguje za nekom drugom ženom koja ga je zeznula.
Krenem razmišljati o večeri na bazenu kad sam prvi put vidjela tetovažu. Bio je
to drugi put da smo bili zajedno. Bio je to prvi put da sam pomislila za njega da je više
od obične ševe. Prvi put da me srce zaboljelo za muškarcem.
Sranje. Moram ga izbaciti iz glave.
Konobarica donese još pića. Ovaj put, muškarci idu odmah iza nje,
predstavljajući se čim spusti pića ispred nas.
„Ja sam Zach, a ovo je Kevin,“ visoki kaže. „Pića su od mene. Kevin je oženjen
i želi da budem kristalno jasan da on nema dijela u ovome, što god da to je osim da je
moj kompić.“
Smijemo se. Moraš se diviti čovjekovoj iskrenosti. „Lijepo je upoznati vas, Zach
i Kevin. Ja sam Charlie.“ pokažem na Piper. „A ovo je Piper. Želi da budem kristalno
jasna da je zaručena i da je ovdje kao moj kompić.“
„Pa, sad kad smo to maknuli s puta, biste li vi dame htjele plesati?“ Zach pita,
pružajući ruku prema meni.
Spremam ga se odbiti kao ostatak tipova koji su nam kupili piće, ali onda bih
vjerojatno samo sjedila ovdje i razmišljala privatnom istražitelju cijelu noć. A ova noć
je da ne razmišljam o njemu.
Uz to, Zach je smiješan.
Slegnem, zatim podignem obrvu prema Piper, puštajući je da odluči za nas.

„Okej. Zvuči zabavno,“ kaže.
Brzo završim piće broj četiri i prihvatim Zachovu ruku dok ustajemo da odemo
na plesni podij.
„Pa, koliko dugo si u braku?“ Piper pita Kevina.
„Četiri godine,“ on kaže. „Oženio sam svoju srednjoškolsku ljubav odmah nakon
mature.“
„Aw, to je slatko.“ Piper kaže.

Što se više približavamo podiju, čujem manje razgovora. Što je dobro. Jer već
postaje dosadno.
Nađemo put do sredine podija. Nekoliko krugova cura pleše okolo, i neke druge
sparene grupe poput naše, s nekoliko muškaraca i žena koji se druže na podiju što se
čini više socijaliziranije nego išta drugo. Zatim su to parovi koji rade nešto puno
prljavije od plesanja.
Plešemo na nekoliko pjesama kao grupa, ali sve više sam svjesna kako se Zach
približava meni. Nedugo zatim, ruke su mu na kojim bokovima, i dalje drži pristojnu
udaljenost, ali govoreći mi da bi to volio promijeniti.
Nagne se bliže da mi šapne u uho. „Pa, Charlie, je li to skraćeno od Charleane?“
Stvarno? Tako je originalan. „Ne, samo Charlie.“
„Sviđa mi se. Drugačije je. Prezivaš se Brown, zar ne?“ smije se na svojuvlastitu
šalu.
Da. Ni to nikad nisam čula. „Ne. Ne Brown.“
„Pa kako onda?“
Prestanem plesati i okrenem se da ga pogledam u oči. „Samo Charlie. I trebala

bih ti odmah reći da nemam namjeru vidjeti te nakon večeras, tako da prezimena nisu
toliko bitna, zar ne?“
Smije se. „Pa, Charlie bez prezimena, sviđa mi se tvoj stil. Znači li to da želiš
vidjeti više mene večeras?“
Bučno se nasmijem. „Teško. Plesanje je jedina stvar koju ćeš dobiti za ono piće.“
Povuče me bliže. „Dobro onda, bolje da iskoristim što više iz toga.“ Smiješi se.
Blago je šarmantan. Pustim ga da drži naša tijela spojena i njiše nas u ritmu
muzike.
„Hajmo malo usporiti,“ DJ kaže. „Da se vi divlji klinci malo smirite, hoćemo
li?“
Piper mi pokaže da se vraća natrag za stol. Kimnem glavom da sam razumjela.

Kevin se rukuje s njom i vrati se za drugi stol. Ne mogu zamisliti kakav je to osjećaj.
Njih dvoje, oboje u sigurnim vezama da mogu plesati s drugima bez da im išta znači.
Pjesma počne i ja se smrznem. Trnci prolaze po mojim znojnim leđima kad Zach
pribije tijelo uz moje. Transportirana sam natrag u vrijeme, na koncert na kojem sam
bila prošli vikend. Kad je Adam Stewart posvetio ovu pjesmu meni. Kad sam bila u
rukama drugog muškarca.
Okrenem se da pobjegnem iz Zachovog naručja, ali povuče me natrag k sebi,

zarobljavajući me uz sebe isto kao što je Ethan uz sebe te noći. Uvučena sam u pjesmu.
Adamov glas miluje me riječima o ljubavi i čežnji. Emocije divljaju u meni kao tsunami.
Prestanem se izvlačiti. Pustim da se njegovi kukovi vrte uz moje. Pustim da njegovo
tijelo kontrolira naše pokrete. Pustim da se njegova erekcija pritišće uz mene. Pustim
da mi se um pretvara da je i dalje ta večer i da je muškarac iza mene jedini muškarac za
kojeg sam se ikad pustila da ga trebam.
„Osjećaj je tako dobar,“ čujem nepoznat glas iza sebe. Oči mi se brzo otvore. To
nisu Ethanove riječi. To nije Ethanov glas.
Glava mi je zamagljena alkoholom. Oči su mi zamagljene suzama. Otrgnem se

od njega i potrčim prema zahodu, prolazeći pored našeg praznog stola, i primjećujući
Piper kako se bori za poziciju za barom.
Idem niz hodnik samo da nađem dugi red žena koje čekaju da uđu u zahod prije
mene. Skrenem iza ugla i vidim druga vrata, nadajući se da vode vani zato što trebam
pobjeći s ovog mjesta tako očajnički da ne mogu ni disati. Otvorim ih i nađem se u
spremištu, okružena paketima wc papira i slamki. Ne bih trebala biti ovdje. Okrenem se
da odem samo da bih našla Zacha kako me slijedi unutra.
Zatvori vrata iza sebe. Zatim me zgrabi, povlačeći me prema sebi. Pokuša me poljubiti,
ali okrenem glavu pa se njegove usne nađu na mom vratu. Siše i umiva i liže nježno
mjesto ispod mog uha. Njegov vreli dah lebdi po mojoj koži dok me pokreti njegovih
usana hipnotiziraju. Ruke mu se podignu da mi zgrabi sise. Kad ga ne odgurnem,
uzbuđeno zastenje i spusti ruke da podigne moju kratku majicu.
U sekundi, njegovi prsti su u mojim gaćicama, obrađujući moj klitoris, ulazeći u

moje tijelo. Potrga mi donje rublje u žurbi da ga skine. Zatim otkopča svoje hlače,
trljajući erekciju o moju vlažnost.
„Drži se,“ kaže, njegov hrapavi glas uzrokuje da mi se oči otvore i da ga uhvatim
kako poseže u traperice i vadi kondom. „Daj mi sekundu,“ njegov glas škripi u mojoj
glavi kao nokti po ploči.
Spustim pogled i vidim glavu tamne kose. Ne želim čuti taj glas. Ne želim vidjeti
tu kosu. Ne želim biti s ovim muškarcem.
Zatim, dok ga osjetim kako se gura u mene, opet zatvorim oči i želim da to sve
nestane. Zamislim sliku u glavi. Mural na zidu u koji sam gledala dok sam bila mala.
Obojani jednorog kojeg sam preklinjala da me zaštiti svih tih godina.
Ali ovaj put je drugačije. Navela sam ga. Pustila sam ga da me dira. Nisam tražila
da stane. Jednorozi ne štite one koji se sami dovedu u ovo.
„Uhhhhh,“ viče u moja prsa, dobivajući točno ono po što je došao.
Čim se izvuče iz mene, spustim suknju i izjurim kroz vrata, uopće ne mareći što
su mi gaćice na strganoj hrpi na podu u spremištu. Trčim kroz hodnik u kupaonicu,
gurajući nekoliko žena sa strane da uđem unutra. Dama izađe iz kabine i skočim
naprijed preko red i zaključam se unutra uz viku desetak lijenih žena.
Srušim se na pod i povratim svo večerašnje piće u wc. Zatim smočim papirnati
ručnik i pređem njime po licu dok se gledam u starom, slomljenim ogledalu. Buljim u
ženin dezorijentoran odraz. Kosa joj je zapetljana, šminka razmazana, duh slomljen.
I potpuno sam sigurna u osobu koja gleda u mene.
Hej, opet.
Prošla su tri tjedna otkako sam vidjela njegovo lice. Tri tjedna poziva od Piper
na dnevnoj bazi, nagovarajući me da ostanem u New Yorku još jedan dan. Tri tjedna
prisiljavanja sebe da ne bacim odjeću u kofer i ostavim sve iza sebe.
Iako nisam vidjela njegovo lice, uhvatila sam kratke poglede na stražnju stranu
Ethanove glave prošli ponedjeljak kad je ulazio u ured teretane. Očigledno su večeri
pokera i dalje stvar. Ali nitko ne priča o tome. Nitko ne priča o njemu. Čak ni Jarod, a
u rodu su.
Bila sam previše posramljena da kažem Piper što se dogodilo u spremištu u klubu
one večeri. Očistila sam se i našla je kako sjedi za našim stolom pazeći na još jednu
bocu vode. Rekla mi je da sam izgledala užasno i da bi možda trebale završiti izlazak.
Bila sam zahvalna jer nisam morala objašnjavati zašto sam htjela otići. Bila sam
zahvalna jer nisam naletjela na Zacha na izlasku. Bila sam zahvalna što sam mogla samo
otići kući i zaboraviti da se užasna večer ikad dogodila.
I tako to radim u svojim danima - pokušavam zaboraviti. Zaboraviti Ethana.

Zaboraviti Zacha. Zaboraviti majku i oca. Zaboraviti užasni popis.
Problem s pokušavanjem zaboravljanja stvari jest taj što ih se zapravo samo

prisjećate.
Posegnem na noćni ormarić i zgrabim masku za oči, stavljajući je da se zaštitim

od popodnevnog sunca koje sija kroz prozor. Bez uvrede Piper, ali spavanje je postalo
moj novi najbolji prijatelj. To je jedini mjesto gdje sam u miru. Različito od Piper, nikad
nisam imala noćne more o svojoj prošlosti, a ako sam sanjala, ne sjećam se toga.
Mobitel mi zazvoni, obavještavajući me da sam dobila e-mail. Iznervirana time,
ali pitajući se tko bi mi mogao slati mailove, zato što kao što je Piper rekla, znam dvoje
ljudi ovdje. Zgrabim ga i tapšem po ekranu. Kad vidim od koga je poruka, tijelo mi se
napne. Pošiljatelj maila je Gretchen. A naslov je 'Završetak popisa imena'.
Oh, Bože. Znam što to znači. To znači da je našao zadnjeg muškarca. To znači
da će ime Karla Salzmana biti među njima. Pomisao na svih dvanaest njih učini da mi
se koža naježi, ali on - on je jedini od njih koji mi je uzeo nešto što nikad neću moći
vratiti. Njegov podli dodir uzeo mi je posljednji dio nevinosti koji mi je ostao.
Izgovorim tihu molbu prije nego otvorim mail. Molim da je mrtav. Molim da je
mrtav i zakopan i da su ga pojeli crvi i grinje. Da trune u paklu zajedno s mojom majkom
gdje su sigurno sotonina lijeva i desna ruka.
Otvorim priloženi dokument i srce mi preskoči kad vidim riječ POKOJNIK

dijagonalno ispisana masnim slovima preko jedne stranice. Ali daljnjom inspekcijom,
nije Karlovo ime na njoj. Joe Mitchner je. Ne mogu si pomoći da ne osjetim olakšanje
jer jedan od tih muškaraca više ne hoda zemljom, ali u isto vrijeme, razočarana sam jer
nije Karl.
Druga stranica sadrži detaljne informacije o Johnu Tayloru. Iselilo se iz države i

sad živi u Utahu. Nađem se kako se pitam je li on jedan od onih muškaraca s deset žena
i dvadeset i četvero djece. Ustuknem na tu pomisao.
Idući je Steven Smith. Dokument kaže da nije sto posto sigurno da je on pravi
Steven Smith, ali iscrpili su sva područja i ovaj je najbliži da je imao povezanost s
mojom majkom. Također se iselilo iz države, ali barem je pristupačniji, budući da je u
Massachusettsu. I dalje, on će morati čekati.
Kliknem na zadnji prilog, srce mi nabija zato što znam čiji će biti. Kad ime skoči,
trznem se. Kad mi oči padnu na njegovu zadnje poznatu adresu, ne znam trebam li biti
uzrujana ili sretna. Živi u White Plainsu, samo trideset minuta vožnje odavde. Trebam
li osjetiti sreću jer živi dovoljno blizu da ga posjetim, ili uplašena jer znam što mu želim
napraviti?
Izvučem majčin dnevnik iz ladice na noćnom ormariću i listam kroz njega dok
ne nađem stranicu koju tražim.
11. lipnja 2009.
Trebam povećati igru sa Salzmanom. Ima i više utjecaja od Morgana i J.T. - a Čovjek
zna ljude. Izgubila sam se u brojanju koliko sam puta spavala s njim, a Dewey je rekao
da će me odsjeći ako nastavim davati sva dobra sranja koja mi daje. Pomislili biste da
bi, sa svim Karlovim vezama, mogao izjednačiti svoja vlastita sranja. Zadnji put kad je
bio ovdje, obećao mi je da će sjesti s producentom koji snima film po poznatoj knjizi.
Rekao je da traže glumicu za glavnu ulogu u srednjim tridesetima. Pa što ako

više tehnički nisam u svojim tridesetim? Mogla bih proći za to. Uz to, uz šminku i sve
današnje kompjutorsku tehnologiju, svatko može izgledati deset godina mlađe nego što
jest. Bili bi sretni kad bi me imali. Pakao, uz moj životopis, trebali bi me preklinjati za
tu ulogu. Ali moj šupak od agenta odbija me bukirati za audicije koje nisu u pet godina
naspram mojim pravim godinama.
Kad mi je Karl poslao poruku da dolazi ovamo večeras, pitao me hoće li mi kći
biti ovdje. Prokleta Charlie, čak i oni koje želim za sebe čine se više zainteresirani za
nju. Mislila sam ju držati skrivenu od Karla. Loše mi je od svih tih tipova koji obraćaju
više pažnje na petnaestogodišnjakinju nego na nekoga tko je osvojio ne jedan, već dva
Oscara. Možda će, ako mu dam da je ima jednom, izbaciti to iz sistema. Znate, ubiti
dvije ptice jednim udarcem - ja dobijem ulogu, on dobije nju.
Krv mi ključa dok se prisjećam tog dana. Bacim dnevnik preko sobe i gledam ga
kako udara o zid i pada na pod, cijelo vrijeme želeći da je to Karlova glava. Adrenalin
mi pumpa kroz vene dok oblačim traperice i majicu. Zatim navučem duksericu preko
glave prije nego skupim što trebam i krenem prema vratima.
Uhvatim svoj odraz u retrovizoru taksija, shvaćajući da sam zaboravila kapu u
žurbi da odem. Ali u ovom trenutku, previše sam uložila da bih marila. Nije me briga
ako bude znao tko sam kad me vidi. Zapravo bih preferirala da me gleda u oči dok
budem radila ono što trebam napraviti.
Trideset minuta vožnje taksijem van grada čini se kao sati. Cijelo vrijeme,
prolazim kroz različite scenarije u glavi. Cijelo vrijeme, klizim prstima po linijama
čvrstog metala u svom džepu.
Taksistu sam rekla da me ostavi na dnu ulice, ni ne pitajući ga da čeka. I dalje ne

znam što planiram niti koliko dugo planiram biti ovdje. Želim provjeriti mjesto prije
nego donesem bilo kakvu odluku. Privatna je rezidencija. Ovo je White Plains, nakon
svega. Ne napuknuta kuća, poput one u kojoj Clint živi. Nije gradska kuća poput
Tonyjeve. Ne užurbana zgrada poput Morganove. Ne, ova je kuća bogata obiteljska
kuća okružena ogromnim travnjakom i od svih stvari, prokletom bijelom ogradom.
Prolazim kraj kuće, krišom ju odmjeravajući. Mogu vidjeti iza ograde u dvorište
koje ima ljuljačku i trbuh mi se stegne. Djeca. Jebiga.
Shvatim da još nije pet sati. Tip vjerojatno uopće neće biti doma. Sigurno ima
dobar posao ako si može priuštiti ovakvo mjesto. Nađem se kako hodam po susjedstvu
nekoliko puta, odgovarajući se od stvari, a zatim se opet nagovarajući.
Treći krug po susjedstvu, vidim auto kako prilazi njegovoj kući. Lijep auto. Land
Cruiser, mislim. Garažna vrata kuće se otvore i auto uđe unutra. Zatim se moram
spriječiti da ne hiperventiliram kad Karl Salzman izađe iz garaže, hodajući do
poštanskog sandučića kao da je gospodin jebeni Rogers. Kao da nema brige na ovom
svijetu. Kao da nikad nije silovao tinejdžericu.
Ni ne primjeti me kad skrenem iza grmlja i hodam prema njemu. Previše je

zaokupljen otvaranjem pošte. Skoro dođem do garaže iza njega, ali garažna vrata se
spuste prije nego uspijem staviti ruku da ih zaustavim.
Koža mi se ježi od pogleda na njega. Hodam po stepenicama na njegov prednji
trijem i pokucam na vrata. Trenutak kasnije ih otvori, osmijeh na njegovom licu padne
mu brže nego što mi je potrebno da posegnem u džep.
„Oh, Bože“, kaže, okrećući glavu da pogleda iza sebe.
Kad se okrene natrag, pištolj mu je uperen u lice.
„Čekaj, nemoj,“ moli, podižući ruke. „Nemoj.“
Rigotina mi se podiže iz trbuha, pekući mi grlo. Ruke mi se tresu tako jako, da

nisam sigurna bi li ga uopće mogla pogoditi metkom iako smo samo nekoliko koraka
udaljeni. „Smiješno“, ispljunem. „Kad sam ja rekla te iste riječi, ignorirao si me. Zašto
bih ja slušala kad ih ti kažeš?“
Počne me moliti ponovno.
„Šuti!“ vičem, mašući pištoljem prema njemu. „I korakni jebeno unatrag.“
U ovom trenutku, shvatim kako bi poetično bilo ubiti Karla Salzmana pištoljem
Tonyja Pellmana. Pustim da mi prst miluje okidač, želeći ga tako očajno povući, ali
prvo mu trebajući dati dio svojih misli.
Znoj mu se skuplja na obrvama dok se povlači nekoliko koraka, dovoljno da

uđem kroz prednja vrata. Ali dvije stvari se dogode odjednom. Dama dođe iza ugla
pitajući: „Dušo, tko je na vratima?“ i netko dotrči iza mene, a poznati glas viče:
„Charlie, ne!“
Ne mogu se ni okrenuti da pogledam u Ethana. Ne mogu spustiti svoju obranu
ni na sekundu ili da Karl pobjegne. Ne mogu čak ni misliti kako mi je Ethan vjerojatno
smjestio, dajući mi informacije da me može slijediti. Želim biti ljuta na njega. Ali moja
ljutnja je sva usmjerena na čudovište ispred mene.
Ali stvar je u tome da ne izgleda kao čudovište. Izgleda kao da bi mogao biti bilo
čiji otac. Bilo čiji muž. I boji se. Vidljivo je po više toga osim po izgledu njegova lica.
Vidljivo je po mokrini koja se širi po njegovim hlačama.
Podrugljivo se nasmijem prema njegovom međunožju. Dobro. Poniženje jer se

upišao je samo bonus.
„Charlie!“ Ethanov glas odzvanja straga. „Što radiš? Spusti pištolj.“
Žestoko tresem glavom. „Ne“, kažem mu. „Ne dok ne plati za ono što je
napravio.“
Žena koja je došla iza ugla i upila sve okolnosti, vrišti. Karl posegne za njom,
povlačeći je iza sebe, štiteći je svojim tijelom.
Čujem da se vrata iza mene zatvore, a zatim se pažljivo nasloni na zid pored
mene. „Charlie, Daj mi pištolj. Molim te.“
„Ne,“ kažem, ne skidajući oči s Karla. „Prokleti ti, Ethane. Nisi me trebao
slijediti.“
„Što se događa ovdje, Charlie? Što ti je ovaj čovjek napravio?“
„Što je napravio?“ pitam, glas mi puca u agoniji. „Što je napravio?“ stisnem oči
prema Karlu. „Reci im, Karl. Reci im što si mi napravio.“
Trznem se znajući da će, ako progovori, moje tajne biti otkrivene. Ali onda
pogledam u svoje ruke, u uperen pištolj u Karlovu glavu i shvatim da više nije ni bitno.
Ništa nije bitno.
„Karl?“ njegova žena pita. „O čemu ona priča? Zašto se ovo događa?“
„Natalie,“ on kaže, glas mu drhti dok se okreće prema njoj. „Oh, Bože. Tako mi
je žao.“
Bijes zrači kroz moje vene. „Ispričavaš se njoj?“ vičem. Zatim pokažem prema
ženi. „Tko si ti? Njegova žena?“
Kimne, a ja frustrano tresem glavom.
„Udala si se za ovog bolesnog gada?“ pitam. „Imaš li uopće pojma za koga si se

udala?,“
„Charlie, koji se kurac događa?“ Ethan zahtjeva.
„Mamice?“ blagi šapat cikne iz hodnika. Nas četvero dahnemo kad malena
curica na prstima pospano uđe u predsoblju, trljajući umorne oči.
Natalie se makne od Karlovog zaštitničkog držanja, ne brinući se za sebe dok

trči da uzme curicu u naručje. Dijete ne može imati više od dvije. Zahvalna sam zbog
više razloga. Jedan: vjerojatno je premala da bi se sjećala ičega od ovog. I dva:
najvjerojatnije je nije dirao. Još.
„Imaš kći?“ pitam, odvratnost kapa iz mog glasa.
Zamahnem prema njemu, ali Ethan stane ispred mene i ostanem s uperenim
pištoljem prema njemu. „Charlie, bez obzira što se događa ovdje, ne želiš ovo napraviti.
Pričaj sa mnom. Reci mi što se ovdje događa.“
„Pomakni se,“ kažem mu. Koraknem unatrag, dajući mu na znanje da neću dalje
napredovati.
Ethan podigne ruke u predaji kao da je on meta moje agresije. Zatim se pomakne,
ali ne natrag gdje je stajalo prije. Ode preko i stane pored Natalie i njene kćeri, štiteći
ih od Karlovog položaja.
Pogledam u dijete. „Je li ti ovo jedino dijete?“ pitam.
„Da,“ Natalie kaže. „Molim te, nemoj nam nuditi.“
„Neću nauditi vama,“ kažem joj. „Zapravo, trebala bi mi zahvaliti na ovome.

Poštedit ću te nevolje.“
Natalie i Ethan oboje izgledaju šokirano. Preplašeno. Zbunjeno.
Drago mi je što je dijete tako mlado. Zato što ono što namjeravam reći neće njoj
imati značenja. Ali ono što namjeravam reći moglo bi je krajnje spasiti od života samo
gnušanja. Pogledam u njeno slatko, bucmasto lice i to mi da snagu da napravim ono što
moram.
Ne postoji dio mog tijela koji se ne trese kad im kažem. „Silovao me je.“
Ethan i Natalie oboje oštro udahnu. Tu sličnosti završavaju. Ethanove oči

postanu osjećajne. Nema sumnje u mom umu da vjeruje u riječi koje su upravo izašle
iz mene. Natalie, s druge strane, govori mi da sam pogriješila. Da je on predivan suprug
i otac koji nikad ne bi napravio takvu stvar i da sam ga sigurno zamijenila s nekim
drugim. Rekla je da ga zna četiri godine i da nema šanse da je muškarac u kojeg držim
uperen pištolj, muškarac koji me silovao.
„Charlie?“ Ethan me moli očima da objasnim.
Kažem Natalie. „Tvoj muž. Otac tvog djeteta. Čovjek kojeg voliš. Čovjek kojeg
misliš da poznaješ. On me silovao. Ne sinoć. Ne prošli tjedan. Silovao me je prije sedam
godina. Kad sam imala petnaest - kad sam bila djevica - silovao me je u zamjenu za
uslugu.“
Gledam u njihova zapanjena lica, a zatim ih šokiram još više. „I mjesecima

nakon toga, silovao me je još deset puta.“
Vidim da se Ethanove ruke skupljaju u šake. Sprema se udariti gada. Prebiti ga
do krvi ako je izraz njegova lica ikakav pokazatelj. Zamahne prema njemu, baci se na
njega cijelom njegovom težinom, čineći glasan zvuk pucanja kad se njegova šaka
poveže s Karlovom vilicom, šaljući Karlovo tijelo u zid iza njega.
„Ethan, ne!“ vrisnem, trčeći naprijed da ga odmaknem od Karla. „Ovo nije tvoja
bitka.“
Natalie povuče kći dolje, pridružujući mi se u pokušaju da odvučem Ethana s

njenom muža. Ethan stoji iznad Karla koji je pao, ruka mu krene unatrag, spremna
dostaviti još jedan udarac kad njegov lakat uhvati moju glavu, obarajući me preko njega
na pod.
„Sranje! Charlie!“ skrene pažnju s Karla na mene, klekne na pod pored mene,
prelazeći rukama po mojoj glavi tražeći ozljedu. „Jesam li te ozlijedio?“
„Okej sam,“ kažem mu. „Jedva da si me dohvatio. Osim toga, bilo je i gore.“
„Oh, Bože. Charlie.“ Oči mu susretnu moje i iznenada je kao da zna moju bol.
Bol zbog nečega što vam je uzeto. Nešto što nikad nećete moći vratiti. A kad nježno
posegne da uzme pištolj iz mog stiska, pustim ga.
Natalie je sigurno vidjela da ga je uzeo zato što izvuče mobitel i krene tipkati po
njemu. „Svi vi, prestanite! Zovem policiju.“
„Natalie, čekaj,“ Karl moli.
„Karl? Što to govoriš? Zovem policiju… točno?“
Ustane s poda, trljajući rukom po oteknutoj vilici. Hoda preko i spusti ruku preko
njene. Ruka koja je birala telefonski broj. „Ne, nemoj.“
„Što? Zašto?“ pita. Oči joj polete na njegove i vode tihi razgovor koji samo ljudi
u braku mogu imati. Zatim njen pogled padne na pod u duboko udahne kao da nikad
više neće disati.
„Oh, moj Bože.“ Dahne, odmičući se od njega da uzme kći. „Reci mi da nije
istina,“ kaže, držeći kći čvrsto u naručju.
Karlova koljena otkažu i on padne na pod, glava mu je u rukama kad počne

plakati. „Žao mi je“, kaže joj zatim se okrene prema meni.
„Tako mi je žao. Prsa mu se podižu dok jače jeca. „Bio sam drogiran. Nisam
znao što radim. Tada sam bio drugačiji. Ja… ja…“
„Oh, moj Bože,“ Natalie užasnuto kaže, razjapljenih usta dok gleda u muža s
potpunim gađenjem. Drži se za kći kao za vlastiti život. „Imamo kći, Karl. Kći! Kako
bih ikad mogla vjerovati da nećeš...“
„Ne, bih nikad.“ kaže, pružajući ruke prema njoj.
Odmakne se od njega. „Deset puta, Karl?“ pita. „Deset puta nije jer si bio
drogiran. Deset puta je jer si psihotični pedofil. Deset puta je…“ preda mi mobitel.
„Evo,“ kaže. „Ti zovi policiju.“ Zatim nestane niz hodnik s kćeri.
Karl ih pokušava slijediti, ali mu Ethan prepriječi put. „Sjedni jebeno dolje,“
kaže.
Ethan se okrene prema meni i proučava me. Mogu vidjeti u njegovim očima
trenutak kad sve spoji. „Oh, Charlie,“ kaže, nakratko zatvarajući oči da izdahne. „Popis?
Jesu li svi…“
Tresem glavom. „Ne. Nisu me svi silovali, ali jesu napravili... nešto.“ Skrenem
pogled, ne želeći vidjeti bol u njegovim očima kad kažem ono što će ga šokirani. „Moja
majka im je dopustila.“ Čujem kako njegova šaka udara o zid dok gledam u jecajućeg
čovjeka na podu. „Ali on je bio najgori od svih.“
Ne zaslužuje plakati. Ne zaslužuje da ga netko žali. Ne zaslužuje izgledati kao

jadni, slomljeni čovjek koji je upravo sada. Nagnem se da zgrabim pištolj od Ethana,
ali ga on brzo povuče van mog dosega, kačeći ga za svoj pojas. Kad zamahnem naprijed
i pokušam ga dohvatiti, obuhvati me rukama, držeći me čvrsto uz sebe. „Gle,“ kaže,
kimajući prema Natalie koja se vraća niz hodnik s malom curicom u jednoj, a koferom
i torbom za pelene drugoj ruci. „Znam da ga želiš ubiti. Znam kakav je to osjećaj izgubiti
nešto i željeti ubiti osobu koja ti je to uzela. Ali, Charlie, kazna dolazi u različitim
oblicima.“
Karl je preklinje da ostane. Natalie mu kaže da nikad više neće vidjeti ni nju, niti
Kelsey.
Kelsey.
Nadam se da će Natalie održati riječ.
Dođe do mene i ispruži ruku da joj vratim mobitel. Dam joj ga uz kimanje glave.
Povuče me u zagrljaj. Imam osjećaj da mi želi nešto reći, ali da je u prevelikom šoku da
ima ikakav značajan razgovor. Oči mi se povežu s njenim i podjelimo trenutak.
Trenutak srama. Trenutak spoznaje. Trenutak od kojeg se zapitam je li joj se nekad
nešto slično dogodilo. Trenutak u kojem spašava kći da joj se nikad isto ne dogodi.
„Idem kod svoje majke,“ kaže Karlu. „Sutra do mraka ćeš maknuti sve svoje
stvari odavde ili ću te ja strpati u zatvor, ako Charlie neće.“
Dvije minute kasnije, Natalie i Kelsey izađu kroz garažna vrata.
Ethan me uhvati za lakat, vodeći me na prednji trijem. Karlovi jecaji odjekuju

iza nas.
Hodamo u tišini do njegovog auta u obližnjoj ulici. I dalje se tresem od cijelog

okršaja. Njegove snažne ruke su oko mene, držeći me. Otvori vrata za mene, smjesti me
u sjedalo prije nego ode na svoju stranu i sjedne.
Ne upali motor odmah. Dišem i dišem i dišem. Dišem tako teško, da se prozori
zamagle na travanjskom hladnom popodnevu.
„Volio bih da si mi rekla,“ kaže.
Smijem se. „Točno. Zato što idem okolo i govorim tipovima s kojim želim
spavati da me desetak ljudi zlostavljalo. I govorim im da je to zato što me majka
doslovno prodavala njima za fiks. Ili za šansu da oživi slomljenu karijeru. I kažem da
me udarala samo tako. Oh, i, novost - sad im mogu reći da je udarala i mog jebenog oca.
Toliko ga je udarala da me ostavio da tamo trunem.“ Udahnem. „I da ne zaboravim reći
da sam, zahvaljujući najdražoj mamici i njenim prijateljima, išla spavati s tipovima zbog
zabave.“
Trzne se. „Sranje, Charlie. Tako mi je žao. Uopće ne znam što reći.“ Prijeđe
rukama kroz kosu, a zatim se okrene od mene, vidim ga da se palcem briše ispod očiju
dok pokušava vratiti disanje pod kontrolu.
Posegne preko i uhvati mi ruku, podižući rukav moje dukserice. „A ovo?“ pita,
oči mu krvare od emocija dok prelaze po mojim ožiljcima. „Jesu li oni od tvoje mame?“
Pogledam u krilo i kimnem.
„Kad je to prestalo, Charlie?“
„Kad smo Piper i ja otišle iz zemlje nakon mature.“
„Moj Bože“, kaže, izgledajući odbijeno.
Pokažem na njegovo lice. „Vidiš to. Zato ti nisam rekla. Zgađen si.“
„Nisam zgađen, Charlie.“ Okrene se na sjedalu tako da gleda u mene. „Nikad ne

bih mogao biti zgađen s tobom. Upravo suprotno, zapravo. Te užasne stvari, dogodile
su se tebi, Charlie. A osoba koja si postala nakon toga je rezultat svih tih stvari. Ne bi
trebala biti posramljena jer si takva. Trebala bi biti ponosna jer si preživjela.“
Kimnem, osjećajući kako me suze peku ispod kapaka. „Zašto si me slijedio?“

pitam.
„Predosjećaj, pretpostavljam. Pojavila si se ozlijeđena. Nosila si kapu i duksericu

do stana Morgana Tenneyja. Pa sam malo više kopao po imenima koja si mi dala. Neki
od njih su dileri droge. Usrao sam se od straha na pomisao na opasnost u koju si se
stavljala. I nakon što sam vidio ožiljke, jednostavno sam znao da se nešto loše dogodilo.
Tako da danas, čim sam dao Gretchen da ti pošalje imena, počeo sam te slijediti.“
Izdahnem. „Pretpostavljam da bih ti trebala zahvaliti jer si me spriječio da ga
ubijem.“
„Mislim da si imala dovoljno drame u životu. Ne trebaš nadodati iskustvo

zatvora na to.“
Proučavam ga, razmišljajući o nečemu što je rekao u Karlovoj kući. „Rekao si

da znaš kako je to željeti ubiti nekoga tko je uzeo nešto od tebe.“
Kimne, podižući ruku da protrlja stražnju stranu vrata. Točno preko svoje
tetovaže. „Imaš li vremena za vožnju?“ pita.
„Vožnju?“
„Da. Mislim da je vrijeme da te predstavim Cat.“
Kamo me vodi, pitam se? Znatiželjna sam. Užasnuta. Ljubomorna na ženu pod
imenom Cat koju je volio dovoljno da njeno ime stavi na kožu.
Ethan prekine tišinu. „Pitala si me za tetovažu na vratu onaj dan na bazenu. Ali
kako me nikad nisi pitala za onu na mojim prsima?“
Razmišljam o tome kako sam je pratila prstima, želeći ga pitati za to, ali ne želeći
čuti odgovor. Sada zna sve o meni - najgore stvari o meni. Stvarno ne postoji razlog ni
za što osim za iskrenost. „Bojala sam se da bi to moglo biti žensko ime. Pa nisam htjela
znati.“
Skrene očima s ceste na sekundu da pogleda u mene. „Nije.“
Izdahnem od olakšanja. „Okej, što je onda?“
„Kineski simbol za oprost.“
Nagnem glavu, promatrajući njegov profil.
„Ima li to ikakve veze sa željom da ubiješ osobu koja ti je nešto uzela?“
Kimne. „Sve je u vezi toga.“
„Znači, samo si mu oprostio? Ili njoj?“
Idemo prema gradu, ali ne u grad. Skrene s autoceste i vozimo se kroz nekoliko
stambenih područja. Prolazimo pored crkve. Prolazimo pored velikog groblja.
Hipnotizirano gledam beskrajno more spomenika, ali zatim shvatim da ne prolazimo
tako brzo. Usporimo i s krenemo, prolazeći ispod uvijenog željenog ulaza na kojem piše
Fairmountovi memorijalni vrtovi.
Pogledam prema Ethanu, ali je miran dok vozimo po cesti koja krivuda kroz
labirint spomenika, nadgrobnih ploča i kripti. Auto se zaustavi, a zatim on ugasi motor.
Udahne jako duboki, jako dug umirujući udah. Posegne prema meni da zgrabi
malu kutiju iz spremnika prije nego izađe iz auta. Pustim se vani i pridružim mu se dok
hoda po šljunčanoj stazi. Hodam pored njega u tišini. Znam da je ono što će mi pokazati
užasno. Sa svakim korakom, znam da mi vjeruje dovoljno da mi pokaže.
Ethan prestane hodati i sjedne na betonsku klupu. Sjednem pored njega.
„Dok sam bio u srednjoj školi, napumpao sam curu,“ kaže. „Hodali smo samo
nekoliko tjedana. I dalje je bilo ležerno. Nismo se voljeli ili nešto. Ali znali smo da smo
premladi da bi postali roditelji. Premladi da donesemo odrasle odluke i živimo životom
odraslih.“
Kimnem u razumijevanju. „Napravila bih istu stvar“, kažem mu.
„Ne,“ kaže. „Nismo se odlučili na abortus. Bilo je teško. Stvarno teško, ali prošli
smo kroz to.“
Dahnem. „Imaš dijete?“
Smiješi se tužnim osmijehom. „Imam.“
Još jedan duboki udah dođe od njega i znam da mi se sprema reći svoje
najmračnije tajne. Baš kao što sam i ja njemu rekla svoje.
„Moja cura se zvala Cara,“ kaže, bol je jasno vidljiva u njegovom glasu dok priča
o njoj. Imam potrebu da pogledam okolo, da pogledam po spomenicima u potrazi za
njenim imenom, ali držim oči fokusirane na njega.
„Pokušali smo kao par, ali jednostavno smo bili premladi i završili smo svađajući
se cijelo vrijeme. Imali smo različite ciljeve. Različite snove. Ali ono što nam je bilo
zajedničko je bila ljubav prema našoj kćeri, tako da smo stavili naše različitosti sa strane
tako da smo mogli dijeliti skrbništvo nad njom. I nedugo nakon toga shvatili smo da
iako nismo bili dobar par, da smo bili dobri prijatelji. Zapravo, postala mi je najbolja
prijateljica.“
On ima kći. Oči mi se zatvore dok me shvaćanje oblijeva. Sada sve ima smisla.
To što mu je bilo neugodno podijeliti obiteljske informacije o onima s liste. Svađa s
Nikki oko kćeri njene cimerice. Kako ne može biti u vezi. Iznenada, svi komadi se
počnu spajati. Izgubio je najbolju prijateljicu: majku svojeg djeteta. Ima kći koju mora
podizati. Ne želi da mu itko stane na put.
Ne znam što da mu kažem. Kako da utješim nekoga kome je najbolji prijatelj

umro? Ne mogu ni zamisliti da se nešto dogodi Piper. A što je s onim rekao da želi
ubiti osobu koja je mu je nešto uzela? Sigurno je umrla na užasan način.
Spustim ruku na njegovo koljeno, govoreći mu da sam tu, ali da jednostavno

nemam riječi.
Stavi svoju ruku na moju. Zatim ispreplete naše prste i kimne prema spomeniku
nama s desna.
Srce mi prestane kucati i umrem na sekundu. Umrem zato što me ono što je
ugravirano na spomeniku ubije.
Catherine 'Cat' Grace Stone
2.studenog 2006. - 16. srpnja 2008.
Voljena kći i unuka
Oh, Bože. Njegova kći je umrla. Računam datume u glavi. Nije imala ni dvije
godine. Gledam u drugi spomenik, onaj na kojem bi trebalo biti ugravirano Carino ime,
ali ne vidim ga.
Ruka koja nije isprepletena s njegovom, podigne se da prikrije moj jecaj. „Oh,
Ethan,“ plačem, iako nisam ni približno ne shvaćam kakav je osjećaj izgubiti vlastito
dijete.
„Bio je to dan prije mog devetnaestog rođendana,“ kaže. „Bio je moj dan da ju
pokupim iz vrtića. Cara nije otišla na koledž poput mene. U srednjoj školi, radila je u
prodajnom centru, tako da kad je maturirala, ostala je tamo, postala je pomoćni
upravitelj. Moj raspored kao student bio je puno fleksibilniji, posebno tijekom ljetnog
semestra, i bilo mi je drago jer sam si tako mogao priuštiti više vremena s Cat.“ Kad
izgovori njeno ime, pogleda s ljubavlju u spomenik.
Pročisti grlo i znam da će ga otkriće opustošiti.
„Kad sam došao do vrtića, rekli su mi da je Cara nije dovela tog jutra. Samo su
pretpostavili da je Cat bolesna, ili da je to još jedan od onih dana kad sam imao lagan
raspored pa je ostala sa mnom cijeli dan. Ali mislio sam da je čudno što me Cara nije
zvala. Uvijek bi me zvala kad je Cat bila bolesna. Bilo je puno lakše meni izostati iz
škole, nego njoj s posla.
Znao sam da nešto nije u redu,“ kaže. „Osjetio sam to. Otrčao sam u svoj auto,
zovući Caru na putu. Kad je odgovorila, izdahnuo sam od olakšanja. Zvučala je
normalno. Čak i sretno. Nikad nisam bio tako oduševljen što joj čujem glas.“
Ruka mu se počne znojiti u mojoj i stisne me jače. Stišće me tako jako da boli.
Ali pustim ga. Zato što znam da ga ono što mi se sprema reći boli više nego što boli
mene.
„Pitao sam zašto Cat nije u vrtiću. Je li bila bolesna? Je li ju ostavila kod svoje
majke? Zašto me nije zvala? Ali cijelo vrijeme dok sam je ispitivao, ona je šutjela.
Zatim, baš kad sam mislio da sam izgubio signal, čuo sam je kako vršiti u telefon, prije
nego je poklopila.
Pokušao sam ju opet nazvati. Zvao sam ju sto puta dok sam jurio kroz promet da
dođem do mjesta gdje je radila. Ali bio je sat najživljeg prometa, i koliko god da sam
se trudio, nisam mogao stići dovoljno brzo.“
Srce mi ubrzava uz njegovo. Znam kako njegovo nabija jer su nam ruke tako
čvrsto spojene da mogu osjetiti nabijanje na njegovom zapešću.
„Dok sam došao do centra, tamo su posvuda bila vatrogasna kola i policijski
automobili. Pokušao sam se probiti kroz rulju koja se skupila, ali zadržali su me. Nekako
sam došao do jedne strane i vidio Caru kako kleči, plače i vrišti, krv joj je natopila
koljena od kamenja na stazi. Dva vatrogasaca podigla su je kad je pala na ruke.
Zatim sam pogledao u smjer hitne pomoći, do mjesta gdje je Cara posezala. Kroz
gledatelje i bljeskajuća svjetla, uhvatio sam brzi pogled na malo, blijedo, beživotno
tijelo moje kćeri na nosilima pored Carinog auta.“
„Oh, moj Bože,“ vrisnem od užasa, suze teku iz mojih očiju na njegove
nevjerojatne riječi od kojih puca srce.
„Probio sam se kroz policijsku barikadu i potrčao do hitne gdje sam vidio
tehničare da stoje iznad njenog tijela. Nisu radili ništa. Nisu udarali u njena prsa ili disali
u njena usta. Nisu ju prikopčavali na infuziju. Samo su stajali tamo. Plačući.
Vikao sam na njih da naprave nešto. Da pomognu mojoj bebi. Par vatrogasaca je
došlo do mene, okružili su me sa strana. Jedan od njih mi je rekao da nisu mogli
napraviti ništa. Da je umrla. Da je mrtva već neko vrijeme zbog vrućine u autu koja je
bila previše za nju i da je bila unutra predugo.“
U tom trenutku shvatim što mi govori. I iznenada, sve ono kroz što sam prošla
blijedo je naspram boli ovog muškarca. Oduvijek sam znala da postoje ljudi kojima je
gore od Piper i mene. Samo nikad nisam upoznala nekog od njih. Do sad.
„Nisu me mogli zadržati od nje,“ kaže, glas mu puca od očaja. „Penjao sam se
preko svakoga tko mi je stao na putu da dođem do nje. Morao sam je vidjeti. Držati je
još jedan put. I pustili su me. Pustili su me da ju držim dok mrtvozornik nije stigao.
Pustili su me da držim Catino krhko malo tijelo i da pređem rukama preko njenih
mekani plavih kovrča zadnji put.
A nakon što su je odnijeli od mene, postojala je još jedna osoba koje sam se
morao dočepati. Potrčao sam prema njoj. Potrčao sam prema Cari. Bila je slomljena,
olupina cure koju su držala dva vatrogasaca dva puta veći od nje. Kad me ugledala,
ispružila je ruke prema meni. Ispružio sam i ja svoje prema njoj. Ali ne da ju zagrlim.
Već da ju ubijem. Da je ugušim jer mi je uzela najvažniju stvar u životu. I mrzio sam ju
više nego što sam ikad mrzio drugo ljudsko biće.
Vatrogasci su me odvukli od nje prije nego sam stigao nanijeti pravu štetu. I
oboje smo odvedeni u policijsku postaju na ispitivanje. Ali Caru nikad nisu optužili za
njenu smrt. Zaključili su njen slučaj jednostavno kao nesreću. Da je Cara imala dosta
toga na umu jer su ju tog dana intervjuirali za višu poziciju. Da je jednostavno
zaboravila odvesti našu kći u vrtić.“
Trese glavom i ponovi, „Jednostavno ju zaboravila odvesti. Kako se to moglo

dogoditi? Kako majka zaboravi na svoje dijete?“
Zatim se okrene prema meni, izgledajući kriv. „Oh, Charlie, tako mi je žao što
sam to rekao.“
„Ne, nemoj da ti bude. Ovo nije u vezi mene, Ethan.“
„Ali jest,“ kaže, „Tvoj zadatak da nađeš te muškarce i povrijediš ih kao što su
oni povrijedili tebe je razumljiv. Ali imaš toliko boli, toliko mržnje u sebi da te proždire
živu.“
„Nije li tebe?“ pitam. „Upravo si mi rekao da si mrzio Caru više nego što si ikad
mrzio ikoga.“
„Jesam. I morala je tražiti zabranu prilaska. I završio sam sa sudskom naredbom

za terapiju za PTSP. Tu sam naučio o oproštanju.“
„Opraštanju?“ pitam. „Kako si joj to mogao oprostiti, Ethan?“ Pogledam duboko

u njegove oči i vidim što smjera. „Uh… ne. Znam da mi ne predlažeš da oprostim onim
gadovima. Nikad neću zaboraviti što su mi napravili.“
„Opraštanje i zaborav su dvije različite stvari, Charlie. Naravno da nikad nećeš

zaboraviti što se dogodilo. I ne kažem da se trebaš pojaviti na njihovim vratima s
pladnjom kolačića ili slično. Kažem ti da prije nego kreneš zacijeljivati, moraš pustiti
svu mržnju. Ne opraštaš ljudima zbog njih, Charlie. Opraštaš im zbog sebe. Opraštanje
je dar koji si poklanjaš. Uz kojeg dolazi mir i obnovljeni osjećaj slobode.“
Rugam mu se. „Ti imaš mir i slobodu?“
„Da.“
„Mogao si me zavarati.“ Kažem, gledajući u naše ruke koje su i dalje spojene.
„Nikad nisam rekao da od opraštanja čovjek postaje savršen. Ja nisam savršen.

Preplašen sam, Charlie. Volio sam tu curicu više nego vlastiti život. Nikad nisam mislio
da je moguće osjetiti takvu vrstu ljubavi prema drugom biću. Vidio sam to na televiziji.
Čitao o tome u knjigama. Ali mislio sam da je sve to fantazija. Nešto što je izmislio
Hallmark tako da može prodati više karata. Ali prvi put kad sam vidio Cat, znao sam da
je to stvarno. Razumio sam u roku dvije sekunde, kako netko može voljeti drugog tako
snažno da bi dao vlastiti život za njih.“
Okrene se prema meni, namještajući nas tako da gledamo jedno u drugo, a ne

grob njegove kćeri. „Trebale su mi dvije sekunde s njom,“ kaže. „S tobom,
najvjerojatnije dva tjedna.“
Usta mi se otvore zbog njegovih riječi za koje sam sigurna da sam pogrešno čula.
Ne mogu govoriti. Ne mogu se pomaknuti. Ne mogu čak ni disati.
„Kunem se Bogom, Charlie. Bilo je kao udarac u trbuh kad sam te upoznao. Kad
sam te vidio prvi put, nešto unutar mene se pomaknulo. A kad si strgnula košulju, znao
sam da sigurno sanjam. Pokušao sam se boriti protiv toga. Pokušao sam svaki put kad
bih te vidio. Pokušao sam se boriti svakog trenutka kad smo bili razdvojeni. Znao sam
da ne smijem pasti na tebe. Da ne mogu riskirati voljeti nekoga ponovno i onda da ih
uzmu od mene. Ali ova zadnja tri tjedna su bila pakao. Bila si uzeta od mene. Ničijom
krivnjom nego mojom. Ja sam te odgurnuo. A ta bol je mučna. Znati da si ti negdje
tamo, a ja nisam s tobom je mučenje. Znam da nemam prava pitati te za još jednu šansu.
Znam da ne zaslužujem još jednu šansu, ali svakako ću pitati. Zato što, ako ne pitam,
nikad si neću oprostiti.“
Moram se jako potruditi da zatvorim usta koja zjape prema njemu posljednjih
trideset sekundi. Je li jednostavno zaboravio sve što je vidio danas? Sve što je čuo?
„Kako bi mogao živjeti s onim što mi je napravljeno? Sa stvarima koje sam ja
napravila?“
„Ta sranja mi nisu važna, Charlie. Ti si mi važna.“ Uzme obje moje ruke u svoje.
„Ništa ti ne mogu obećati. Osim da ću pokušati. Pokušat ću biti čovjek kojeg zaslužuješ.
Obećajem da ću provesti svaki dan pokušavajući biti taj čovjek. Sjebat ću s vremena na
vrijeme. Neću biti savršen. Ali ako ćeš mi dati šansu, kunem se da ću napraviti sve što
mogu da vjeruješ u mene. Vjeruješ u nas.“
Želi me? Nakon svega što je saznao o meni. Uzmem minutu da sve upijem. Sve
što je upravo rekao je savršeno. On je savršen.
Alarm mi se ugasi u glavi i ne mogu si pomoći da ne mislim na Jan Mitchell i

razgovor koji je jedom vodila sa mnom i Piper o našim srcima i našim glavama. I upravo
sad, moje srce ga želi. Moje tijelo ga želi. Želim ga tako jako da boli. Ali glava me
podsjeti na to kako sam bila povrijeđena nakon onoga u bazenu. U vrijeme koncerta. U
vrijeme na njegovom kauču. Svi ti osjećaji koje sam imala u to vrijeme pojure natrag.
Svi ti osjećaji se vrate u ovaj trenutak i nailaze druge osjećaje koje imam. One koji
hoće da stavim ruke oko njega i bacim oprez u vjetar.
„Nisam sigurna da ti mogu vjerovati, Ethan. Povrijedio si me. Znao si da te želim.

Ponudila sam ti se. Ponudila sam ti svoje srce. Kako ću znati da me nećeš opet odbaciti?
Kako ću znati da se nećeš opet uplašiti? Kako ću znati da nećeš prekršiti svoje
obećanje?“
„Pravilo broj devet, Charlie. Obećanje je obećanje. I neću ga prekršiti. Nikad.

Molim te, daj mi još jednu šansu.“
„Ethan…“
„Reći ću ti što ćemo. Ne moraš mi dati odgovor sada. Bio je emocionalan dan.
Samo me pusti da opet počnem plivati s tobom. Pusti me da počnem graditi to obećanje.
Pusti da te odvedem na ručak, i na filmove, i na šetnje kroz Central Park gdje ćemo
pričati o svemu i svačemu. Toliko želim biti tvoj prijatelj. Želim to i više. Ali uzet ću
što mogu za sada.“
Kimnem. „Mislim da to mogu. Mogu biti tvoja prijateljica. Ali ne mogu ti
obećati ništa više u ovom trenutku, tako da ćeš jednostavno morati biti strpljiv sa
mnom.“
Osmjehne se. „Ne idem nikud, Charlie. Osim možda deset koraka tamo.“ Ustane
izvlačeći nešto iz džepa. „Samo čekaj ovdje nekoliko minuta, okej? Nešto moram
napraviti.“
Ode i smjesti se na Catin spomenik, zatim otvori kutiju i izvuče sjajnu metalnu
usnu harmoniku i krene svirati. Pjesma koju svira je uspavanka. Ne mogu se sjetiti koja
jer mi ih moja majka nikad nije pjevala, ali prepoznajem melodiju. I svira je stručno,
kao da je to odsvirao tisuće puta ranije. Buljim u njega, očarana njime. Njegovom
glazbom. Njegovim emocijama. Njegovom ljepotom.
Završi pjesmu i spremi harmoniku u kutiju. „Svirao sam joj ovo kad je bila tužna
ili imala grčeve. Ponekad je to bila jedina stvar koja bi ju smirila. Tako da joj sad sviram
svaki put kad je posjetim. I sviđa mi se misliti da nekako čuje kako joj sviram i da joj
to donese mir.“
Srce mi poskoči u prsima. Kako da ne dam još jednu šansu čovjeku koji svira
harmoniku svojoj kćeri anđelu? Čovjeku koji se stavio u opasnost da se pobrine da si
ne uništim ostatak života. Čovjeka koji ne samo da je prihvatio moje tajne, već mi je i
vjerovao sa svojima.
I iznenada, shvatim da više ne zavidim Piper, Skylar i Baylor. Zato, baš kao što
su one našle vitezove u sjajnom oklopu, možda sam i ja upravo našla svog.
Smiješim se dok Ethan hoda prema meni na ulazu u park. To je sad naša stvar,
šetnja kroz Central Park mojim slobodnim danima. Pa to i plivanje. I filmovi. I večere.
Doslovno smo 'spojeni' zajedno, iako nismo tehnički spojeni uopće.
Prošli mjesec je bio nevjerojatan. Provodili smo vrijeme zajedno skoro svaki dan.
Ali moje omiljeno vrijeme s njim je ono kad smo samo pričali. Ponekad možemo pričati
satima, a opet čini se kao da je prošlo samo nekoliko minuta.
Ispričao mi je o djetinjstvu i kako je bilo odrasti uz dva roditelja doktora. Rekao

mi je o nevoljama u koje su on i njegova braća upali dok su bili mlađi. Objasnio mi je
kako su se njegovi roditelji preselili u Californiju da podučavaju mlade tehničare
misionare u UCLA medicinskom centru. Nije otišao s njima zbog Cat, ali tu su slučajno
otkrili Chada.
Pričali smo o svemu. Čak i o teškim stvarima. I iako nikad nije pitao za detalje
moje prošlosti, osjetila sam se ugodno podijeliti s njim neke djeliće. I iako mi nikad
neće zamijeniti Piper, polako mi postaje najbolji prijatelj. Netko s kim se osjećam
sigurno. Netko kome mogu vjerovati.
Naša šetnja kroz park krene kao i svaka druga. Prođemo kroz uobičajene
ugodnosti i prisjetimo se što smo radili od zadnjeg puta kad smo bili zajedno - što je
bilo jučer. Zatim, zatvorim oči i skupim hrabrost koju trebam da ga pitam o onom o
čemu još nismo pričali. Gretchen.
„Postoji nešto što sam te htjela pitati već tjednima,“ kažem mu.
Prestane hodati i izvije obrvu prema meni. „Bilo što, Charlie. Znaš to do sad.“
„Um, okej.“ Udahnem i pripremim se za ono što možda ne želim čuti. Ali onda
se ustrtarim i pitam. „Koliko ti je godina?“
Smije se, smijehom koji otkriva njegove očaravajuće bijele zube koji pašu
njegovom potamnjelom licu, rezultat naših dugih popodnevnih šetnja na moje slobodne
dane. „Imam dvadeset i sedam.“ Gurne moje rame svojim. „Ali zašto me ne pitaš što ti
je stvarno na umu.“
Zakolutam očima prema njemu. Počeo me poznavati tako dobro. Opet krenem
hodati, u nemogućnosti da ga gledam u oči kad pitam. „Jednom si mi rekao da ste ti i
Gretchen imali nešto. Što to točno znači?“
Kutem oka vidim da kima glavom. „Pitao sam se kad će to iskočiti,“ kaže. „I
nisam siguran kako da ovo kažem, a da ne zvučim kao totalni kreten ili bezosjećajna
pizda s obzirom na tvoju prošlost, ali, uh… Momci imaju potrebe.“
Um mi poludi dok razmišljam kako je Barbie zadovoljila te potrebe. I

zadovoljava li ih još.
Nježno spusti ruku na moje rame da spriječi moj daljnji napredak. „Charlie,
nisam bio s njom već neko vrijeme. Prošli su mjeseci otkako sam bio s njom kad sam
upoznao tebe. I obećavam ti, bio je to samo seks. Međusobno dogovoren i totalno
bezosjećajan seks.“
Trlja rukom vilicu. „Sranje. Kad čujem riječi koje izlaze iz mojih usta, želim se
udariti. Ali stvarno nema drugog načina da se to kaže. Kad je došla raditi za mene prije
pet godina, bila je udana. Nije bilo nikakve privlačnosti među nama. Ali nakon nekoliko
mjeseci, muž ju je ostavio. Ostavio ju je jer nije mogla imati djece. Bilo je to loše
vrijeme za nju. A ja nisam bio ni s kim otkako je Cat umrla. Nikad nisam htio riskirati
s vezom, i sigurno do pakla nisam htio riskirati još jednu trudnoću. Tako da sam se u
potpunosti držao podalje od žena. Ali jedne večeri, svi iz ureda otišli su na piće, i na
kraju večeri, Gretchen i ja smo ostali sami. Bila je pijana i slomila se, govoreći mi
detalje o automobilskoj nesreći zbog koje nije mogla ostati trudna. Rekla je da mrzi sve
muškarce i da nikad više ne želi imati vezu, ali da joj nedostaje seks. Tako da smo sjedili
tamo, dvoje mladih samih ljudi, nijedno ne želeći vezu, ali oboje imaju svrab koji treba
počešati. A činjenica da nije mogla zatrudnjeti, napravila ju je savršenom partnericom
za mene. Upravo tada i tamo, sklopili smo dogovor. Iskoristit ćemo jedno drugo za seks.
Bez emocija. Bez veze. Bez očekivanja. Funkcioniralo je dobro neko vrijeme.
Godinama, zapravo. Jednom mjesečno ili tako, jedno od nas bi bacilo na stol ključ od
hotelske sobe u hotelu iza ugla. Bio je to idealan dogovor, onaj koji je oboma savršeno
odgovarao. To jest dok nije počela osjećati nešto prema meni.“
Znala sam. Imala sam sumnje cijelo vrijeme da je zagrijana za njega. Način na
koji gleda u mene, kao da sam ja ona koja stoji na putu između nje i beskonačne sreće.
I prokletstvo ako trenutna ljubomora ne udara u mene poput kažnjavajućih valova. „Ona
je zaljubljena u tebe?“ pitam, tijelo mi se ukoči od same pomisli na to.
„Ne bih rekao ljubav, ali da, rekla je savršeno jasno da je htjela više. Tako da
sam prekinuo. Završio naš dogovor. Ali bila je savršena pomoćnica, tako da nisam
mislio da je ispravno da je pitam da ode. Nije bila ništa nego profesionalna. Pa, osim
možda onda kad te pokušala spriječiti da me vidiš. Ali u njenu obranu, rečeno joj je da
nitko ne ulazi unutra bez zakazanog sastanka.“
U njenu obranu? Brani je. Srce mi potone u prsima.
Sigurno je osjetio moju reakciju zato što, na moje iznenađenje, zgrabi moju ruku
i drži je čvrsto u svojoj. Ne radimo ovo. Ne držimo se za ruke. Nismo se dotaknuli na
takav način od onog dana na groblju. Niti jedan dodir. Niti jedan poljubac. Niti jedan
zagrljaj. Održao je svoje obećanje. Obećao je da će mi biti prijatelj. Zaraditi moje
povjerenje. Zaštititi moje srce.
Ali moje srce više ne želi biti zaštićeno. Želi biti oslobođeno. Jedan njegov dodir
učini da ga želim držati. Ljubiti ga. Položiti pravo na njega.
„Charlie,“ kaže, okrećući se prema meni, uzimajući mi i drugu ruku tako da su

mi obje u njegovima. „Ona je prošlost. Nešto što nikad nije bila. Ono što osjećam za
tebe je drugačije od svega što sam ikad osjetio prema drugoj ženi. Samo provoditi
vrijeme s tobom - plivati, šetati, pričati - samo biti s tobom, čak i bez dodira, je bolje
nego bilo koje vrijeme koje sam proveo s bilo kim drugim. Bože, znaš li koliko te želim?
Znaš li koliko te želim dotaknuti? Poljubiti te? Svaki dan je gorko slatko mučenje. Svaki
dan ti želim reći što osjećam prema tebi. I svaki dan se zaustavim jer mislim da nisi
spremna. Ali, Charlie, moraš znati što osjećam. Volim te. Volim te i ne mogu se više
suzdržavati.“ Privuče me uz sebe. „Sad ću te poljubiti. I nadam se da ćeš me pustiti.
Zato što su te usne sve o čemu mogu misliti. Sve o čemu sanjam. I umrijet ću ako me
ne pustiš da ih imam.“
Nagne se polako, procjenjujući moju reakciju, tražeći oklijevanje u mojim očima

koje jednostavno nije tamo. Želim da me poljubi. Naravno da želim. Pakao, htjela sam
to cijeli svoj život. A kad njegove usne sretnu moje, znam da osjećam isto - da ću
umrijeti ako ga ne budem imala.
Ljubi me jako. Ljubi me mekano. Ljubi me sa svakom emocijom u sebi. Ljubi

me tako dugo, da mi usne otupe. Ljubi me tako strastveno, da mi koljena oslabe. Ljubi
me tako javno, da se ljudi smiju i zvižde i plješću kad prođu pored nas. Ali nije me
briga. Njega nije briga. Zato što je ovaj poljubac kralj svih poljubaca. To je poljubac
koji započinje novi život.
Napokon se razdvojimo kad netko vikne da 'nađemo sobu'.
Smijem se. „Pretpostavljam da smo opet prekršili pravilo broj sedam.“
„Da, jesmo,“ kaže. „Ali pravilo broj dvanaest preuzima vodstvo.“
„Pravilo broj dvanaest?“
Smiješi se. „Ponekad moraš napraviti ono što moraš napraviti.“
„Sviđa mi se to.“
„Hajde.“ Uhvati me za ruku i povuče prema stazi. „Idemo nešto pojesti.“
***
Na poslu, pustim da mi misli odlutaju na taj razgovor dok popunjavam spremnike
za ubruse i druge zadatke u pripremi za gužvu za ručak. Pokušavam ne razmišljati o
Gretchen i kako je možda ili nije preko glave zaljubljena u njega. Pokušavam ne
razmišljati o tome kako bi mogli kliznuti u hotel iza ugla i pobrinuti se za potrebe jedno
drugog. Pokušavam ne razmišljati o tome da ju viđa svaki dan na poslu.
Loš osjećaj prođe kroz mene i pojurim u kupaonicu da polijem lice vodom.
Vrata iza mene se otvore i Skylar se pojavi u ogledalu. „Jesi li okej? Bože,
Charlie - zelena si.“
Zgrabim papirnati ručnik i osušim lice. „Dobro sam“, kažem joj. „Samo sam
imala ružne misli.“
Stavi svoju ruku na moje rame. Zatim pogleda na sat. „Imamo nešto vremena
prije gužve za ručak. Odi straga i sjedni, uzmi nekoliko minuta ako ti treba.“
„Hvala, Skylar.“
Uputi mi suosjećajan osmijeh dok izlazim iz zahoda i krenem straga. Sjednem i

razmišljam o stvarima koje će držati moj um podalje od Gretchen. Stvarima poput psića
i cvijeća i reuben sendviča s pomfritom. Stvarima poput očaravajući poljubaca u parku.
Stvarima poput onoga kako mi Ethan govori da me voli.
Stvarima poput toga da želim da mu uzvratim.
Ethan je bio jako strpljiv sa mnom. Čak i nakon onog nevjerojatno zajedničkog
dana. Čak i nakon poljupca od kojeg se tresla zemlja. Čak i nakon što mi je rekao da me
voli.
Nikad prije nisam te riječi rekla muškarcu. Nikad nisam mislila da ću htjeti izreći
ih. Ali želim. Želim toliko jako da ih mogu osjetiti na vrhu jezika. Ali ne mogu. Ne još.
Ne dok se ne uvjerim da me neće opet odgurnuti.
Večeras me vodi na večeru, nakon moje smjene. To će biti naš prvi službeni spoj.
Da, večerali smo zajedno puno puta. Išli smo gledati filmove. Išli smo na bejzbolsku
utakmicu. Čak me odvukao i na još jedan koncert. Ali ništa od toga nije bio spoj.
Upoznajemo se. Idemo polako.
Večeras, kako god, je drugačije. Sinoć u teretani rekao mi je da me želi izvesti.

Dati mi vino. Dati mi večeru. Udvarati mi se, mislim da je tako rekao. A zatim je rekao
da će me otpratiti do vrata i poljubiti me za laku noć. Bez pritiska. Bez očekivanja.
Bez pritiska. Baš. Razmišljam o svim stvarima koje trebam napraviti prije našeg
spoja, ali za koje nemam vremena. Prebiranje, depilacija, brijanje, hidratantne kreme.
Znam da je rekao da će me samo otpratiti do vrata, ali želim biti spremna. Spremna na
bilo što. Spremna na sve.
Skylar me promatra dok Jarod i ja motamo pribor za jelo u ubruse. Proučava me

tako jako da me počne zabrinjavati. „Što?“ pitam.
Dođe do mene i vuče me za lakat dok nismo same u kuhinji, s Paulom koji je
iznimka, kuhar koji je zauzet sjeckanjem i rezanjem.“Izgledaš blijedo. Jesi li okej?“
Razmatram kako se osjećam. Pretpostavljam da se osjećam malo istrošeno, ali
to je samo zato što Ethan i ja dočekamo ponoć svake večeri pričajući na mobitel. „Dobro
sam“, kažem joj.
Paul se ispriča što nam ometa razgovor. Ispruži žlicu prema Skylar, pitajući je
da proba uzorak goveđeg gulaša kojeg je napravio za današnji specijalitet. Do mene
dopre dašak toga i trbuh mi se okrene.
„Uhhhhh“, stenjem, stavljajući ruku na usta dok jurim iz kuhinje i trčim u zahod.
Skylar dotrči za mnom baš na vrijeme da me vidi kako povraćam u školjku u

prvom boksu. Nisam imala vremena ni da zatvorim vrata. Dođe iza mene, trljajući mi
leđa dok ne završim. Zatim mi doda mokri ručnik.
Obrišem usta i zbunjeno tresem glavom. „Ne znam što se upravo dogodilo“,
kažem joj. „Jedne minute bila sam dobro, a onda iduće…“ odem oprati ruke. „Ipak sad
se osjećam bolje. Nećeš me natjerati da odem doma, zar ne? Sigurna sam da nije ništa.
I obećavam ti da neću danas dirati hranu.“
Odmjeri me od glave do pete, žvačući usnu cijelo vrijeme.
„Što?“ pitam, zabrinuta da bi me mogla natjerati da odem i propustim svoju

smjenu.
„Jesi li trudna?“ pita, gledajući me ravno u oči.
Bučno se nasmijem. Zatim u nevjerici tresem glavom na njeno pitanje. Zatim se

opet bučno smijem.
„Što? Samo pitam.“ Pogleda u svoj sat. „Zato što, Charlie, bilo ti je loše i jučer
u točno isto vrijeme. A sad ovo. Kad sam bila trudna, imala sam jutarnje mučnine točno
u isto vrijeme.“
„Jutarnje mučnine?“ gledam u nju kao da je luda. „Nisam trudna, Skylar. Na

piluli sam za Boga miloga.“
Njene oči me grde kao da sam dijete. „Pilule nisu uvijek sto posto sigurne, znaš.
Imaš li ikakve druge simptome? Osjetljive sise, umor, kasni ti mjesečnica?“
„Ne.“ Zakolutam očima. „Okej, da, umorna sam, i možda su malo osjetljive, ali
to je samo zato što ostajem duže budna nego inače. A puno plivam. Ponekad stvari bole.
I imala sam mjesečnicu prije nekoliko tjedana. Uz to, nisam se seksala mjesecima.“
„Od plivanja te bole sise?“ pita.
„Ne znam. Možda.“ Durim se.
Pokaže na stolicu u kutu zahoda. „Sjedi. Odmah ću se vratiti.“
„Dobro sam, Skylar“, kažem, jureći okolo nje.
„Upravo si povratila, Charlie. Sjedni na vražju sekundu. Stoj tu. Vratit ću se za

sekundu.“ Gurne me na stolicu i uputi mi onaj pogled velike sestre koji mi govori da je
bolje da napravim ono što kaže.
Ni dvadeset sekundi ne prođe prije nego se vrati u zahod, zaključavajući glavna

vrata iza nje. „Evo.“ Gurne mi nešto u lice.
Uzmem kutiju od nje. To je test za trudnoću. „Koji kurac, Skylar. Nisam trudna!“
„Onda nemaš nikakav problem da mi dokažeš da sam u krivu“, zgrabi kutiju od

mene, otvori je, potrga plastični omot i izvuče štapić. Skine poklopac. „Popiški se na
ovaj kraj.“
Otvorim usta da protestiram, ali ruka joj se podigne da me zaustavi. „Samo to

napravi, Charlie. Udovolji mi.“
„Dobro.“ Istrgnem štapić iz njene ruke i otvorim prvi boks. Zatim se okrenem i
namrštim oči prema njoj. „Kako se dogodilo da imaš test za trudnoću ovdje na poslu?“
Slegne, a zatim se nasmiješi. „Nemoj nikome reći, okej?“
„Oh moj Bože, ti i Griffin radite na još jednom djetetu?“
„Ne radimo, samo po sebi. Ali nije da ne radimo. Jednostavno smo odlučili baciti
kockice i vidjeti što će se dogoditi.“ Pokaže na štapić u mojoj ruci. „Štapić. Piški.“
Potrebna mi je minuta. Nakon svega, ogroman je pritisak piškiti kad si se naredi.

Posebno kad je želiš ispuniti naredbu. Nema šanse u paklu da mogu biti trudna. Skylar
je u zabludi.
Završim svoj zadatak i predam joj štapić, ni najmanje ne posramljena jer sam joj
u ruke gurnula nešto na čemu je moja pišalina. „Evo, uzmi. Uvjeri se sama.“
Operem ruke i gledam je u ogledalu dok proučava štapić. Minutu kasnije, njene
oči su sretnu moje, i da je naklonost živo biće koje diše, Skylar bi ju upravo rodila.
„Jebeno zašuti,“ kažem, posežući da zgrabim štapić od nje. Pročitam riječ na

malom ekranu. Trudna.
„Oh, moj Bože,“ kažem gledajući u štapić.
„Oh, moj Bože.“ Pogledam u Skylar. Potonem na pod, puštajući štapić koji mi
je upravo uništio život na hladne čvrste pločice.
Odmah je Skylar pored mene na podu.
„Charlie biti će okej. Može biti pogrešno, znaš. Hormoni skrenu s puta. Ne
skačimo s pretpostavkama još.“
Izvuče mobitel i tapše po ekranu nekoliko puta. „Hej, Joanie, ovdje Skylar
Pearce. Možeš li molim te reći dr. Chavis da zovem zbog usluge koju mi duguje?
Odmah mi treba pregled. Bit ću tu za trideset minuta.“ Gurne mobitel natrag u džep.
„Dr. Chavis je moja ginekologinja. Spasila sam joj guzicu prošli mjesec kad joj je
ketering otkazao zadnju sekundu. Duguje mi veliku uslugu. Također je najbolja
ginekologinja u New Yorku. S njom ćeš biti u dobrim rukama. Bez obzira što se
dogodi.“
***
„Opusti se, Charlie.“ Dr. Chavis mi kaže dok gura štapić u moju vaginu.
Ne sjećam se uopće dolaska ovamo. Nemam uspomenu kako smo došle. Jesmo
li išle podzemnom? Taksijem? Cijelo vrijeme, sve o čemu sam mogla razmišljati jest
kakav mi je život bio dok sam bila dijete. Nikad ne bih mogla biti majka. Ne bih čak ni
znala gdje početi. Što ako me dijete jednog dana naljuti, bi li se toliko naljutila da ga
povrijedim?
Opet se osjećam loše i želim skočiti s kreveta kad me Skylar stisne od

zadovoljstva. „Oh, Charlie, gle.“
Okrenem glavu prema ekranu i doktorica pokaže na nešto u sredini. Tamni kružić
s grudicom. „Evo tvoje bebe.“
Neke crte se pokažu na ekranu, a njen uređaj bipne. Kaže mi da uzima mjere.
„Vidiš ovo točno ovdje?“ pita.
Ne vidim.
„To su otkucaji srca.“ Stisne tipku na uređaju i odjednom čujem.
Zvuči jako brzo. Ali vjerojatno ne brže od kupanja mog vlastitog srca u ovom
trenutku.
Pritisne drugu tipku. „Sto sedamdeset pet otkucaja u minuti,“ kaže. „To je
savršeno.“ Uzme još nekoliko mjera, a zatim pritisne prste o donji dio mog trbuha
nekoliko puta. „Da vidimo možemo li ga malo probuditi, hoćemo li?“
Grudica na ekranu migolji okolo. „Oh, pa zdravo, maleni,“ ona kaže.
Buljim u ekran, gledajući male noge i ruke kako udaraju okolo. Mislim da mogu
razabrati glavu, ali izgleda jednako velika kao i ostatak tijela, a slika je tako zrnasta da
ništa jasno be vidim. Tad shvatim što je rekla. „Rekli ste on“, kažem. „Je li muško?“
„Prerano je reći. Uvijek koristim 'on' kad se obraćam malenima. Nemoj čitati
ništa iz toga.“ Izvuče štapić i obriše gel.
Osjetim ruku na svom ramenu. Skoro sam zaboravila da je Skylar u sobi.
Pogledam u nju, a ona plače. „Dobrodošla u klub, mamice.“
„Skylar?“ Pogledam u strop susprežući suze. „Što ako ne mogu?“
„Možeš“, kaže. „Ima toliko ljudi koji će ti pomoći. Ja, Baylor, Piper, moja mama,
cure. Obećavam, svi ćemo ti pomoći. Nećeš proći kroz ovo sama.“
Doktorica isprinta sliku i preda mi je. „Najbolje što ti mogu reći je da si trudna
devet tjedna i dva dana. Tvoj termin trebao bi biti peti prosinca, a zatrudnjela si oko
trinaestog ožujka.“
Pitam dr. Chavis za kalendar. Preda mi mali s njenog stola. Okrenem ga na drugi
tjedan ožujka. Po stoti put danas, srce mi prestane kucati. 13. ožujka je bila srijeda.
Točno usred datuma kad sam se seksala s Ethanom i Zachom.
***
Sjedim na mom kauču, iscrpljena od plakanja. Iscrpljena od pričanja o ovome sa
Skylar, a onda s Piper.
Ethan će doći za pet minuta. Pogledam se u mobitel i smijem se. Izgledam

užasno. To će biti najgori prvi spoj u povijesti prvih spojeva.
Razmatram da otkažem, ali on mora znati. Otići će odmah nakon što mu kažem
ionako. Neće htjeti imati ništa sa mnom.
Od kucanja na vrata poskočim. To je to. Ovo je zadnji put da ću ga ikad vidjeti.
Odem do vrata i otvorim ih. Ethan oštro udahne kad me vidi. Stavi ruku na moju.
„Što nije u redu, Charlie?“
„Uđi,“ kažem. „Sjedni.“
Oklijeva prije nego prijeđe prag. Ovo je jedna od naših granica. Nikad nije bio u
mom stanu niti sam ja bila u njegovom. Nije si vjerovao da će moći držati ruke k sebi.
Ja nisam vjerovala sebi da ću mu moći odoljeti.
Ali jasno vidi da nisam u stanju za odlazak, tako da korakne u moj dnevni
boravak i zatvori vrata iza sebe. Ode sa mnom do kauča kao da sam krhka. „Jesi li
bolesna?“
Brzo raspravim u svojoj glavi kako da odgovorim na to pitanje. Mislim da je

najbolje da ne oklijevam. Samo da kažem. Strgnem flaster. Nakon svega, stvarno nema
načina da se to ublaži.
„Ne, nisam bolesna. Ali morat ću ići u bolnicu,“ kažem mu. „Negdje za sedam
mjeseci.“
Gledam u njegovo lice na kojem se redaju emocije. Zbunjenost. Shvaćanje. Šok.
Kad više ne mogu podnijeti gledati u njega, zatvorim oči i čekam. Čekam da viče
na mene. Čekam da ustane i ode. Čekam da odšeta iz mog života.
Trznem se kad me uhvati za ruku. Oči mi polete na njegove i sve one emocije su
nestale. Sve osim jedne. One koju nikad nisam očekivala. One za koju se nisam
pripremila. One od koje suze krenu iz mojih očiju kao što padaju iz njegovih.
„Udaj se za mene“, kaže.
Jecaj mi pobjegne, a ruka mi se podigne da mi prekrije usta dok tresem glavom

prema njemu. „Tako mi je žao, Ethan. Ne mogu.“
„Zašto, Charlie?“
Način na koji gleda u mene upravo sad mi govori koliko ću ga povrijediti. Dvije
minute prije mislila sam da neće htjeti imati ništa sa mnom, a sad me prosi. Možda to
radi iz obaveze. Možda to radi iz ljubavi. Možda je pomalo od oboje.
Ali koji god da su njegovi razlozi, znam da ću izvući tepih ispod njega. Zato što
na sekundu, vidjela sam bljesak u njegovim očima. Bljesak nade. I pitam se hoće li me
mrziti koliko mrzi i Caru.
„Zato što možda nije tvoje dijete.
Pustim da mi njene riječi legnu. Osjećam se kao da mi je dato sve, a onda sve
oduzeto, sve u roku deset sekundi. Sve ove godine, bio sam siguran da nikad neću htjeti
drugo dijete. Nikad više nisam htio biti zarobljen tako potpuno nekim da su moja sreća,
moj razum, oslonjeni na nekoga drugog.
Ali u ove dvije sekunde, osjetio sam nešto za što sam mislio da nikad više neću
osjetiti. U tih nekoliko sekundi, Catin cijeli život je proletio pred mojim očima i shvatio
sam da se ni zbog čega ne bih odrekao tog vremena. Ne čak ni da se riješim sve one boli
koju sam osjetio kad je umrla i svu mržnju koju sam nosio nakon toga.
I u tih nekoliko sekundi, znao sam da želim sve to s Charlie.
„Jebiga!“ viknem. Ustanem s kauča i koračam po sobi. Želim vikati na nju. Želim
zabiti šaku u zid. Želim istrgnuti grlo onome s kim je bila. Ali nešto duboko u meni me
sprečava da napravim te stvari. Prošla je kroz pakao. Svaki muškarac kojeg je znala ju
je iznevjerio.
„Tko je on?“ pitam, najmirnijim glasom kojeg mogu naći. Frustrirano rukom
prođem kroz kosu, moleći Boga da je samo jedan.
I dalje sjedi na kauču, plače s jastukom privučenim na prsa. „Ne znam,“ kaže,
brišući suze. „Bilo je samo jednom, kunem se.“
„Pretpostavljam da je jedom sasvim dovoljno.“ Napadnem je. „Tko je on,

Charlie?“
„Nije te bilo, Ethan. Nisi me htio. Bio si savršeno jasan. A kad su Levi i Kyle
došli u Mitchell's tjedan kasnije, i oni su bili jasni. Rekli su da ne možeš biti sa mnom.
Da ne možeš biti ni s kim.“ Nekoliko puta isprekidano udahne, čupa resu s jastuka. „Bila
sam olupina, Ethan. Napravila sam nešto glupo. Otišla sam u klub i spetljala se s tipom.
Počela je pjesma. Ona s koncerta. Mislila sam na sekundu da si to ti. Pokušala sam
pobjeći, ali slijedio me i jednostavno se dogodilo. I sad ovo. Što ću napraviti? Kako sam
dospjela ovdje?“
Naslonim se na zid u njenim dnevnom boravku, šake su mi skupljene dok slušam

kako plače. Ljut sam do pakla. Ali nemam se na koga ljutit osim na sebe. Odgurnuo
sam je. Odgurnuo sam je ravno u ruke drugog muškarca. Sranje. Za sve sam ovo ja kriv.
„Niste koristili kondom?“ pitam.
„Ne, jesmo. Uvijek jesam. Pa, osim onda s tobom u bazenu. Ali nisam tad ostala
trudna. Doktorica mi je rekla kad sam otišla na ultrazvuk da sam najvjerojatnije ostala
truda trinaesti ožujka. Ethan, to je bilo točno između… Oh, Bože.“
„Išla si na ultrazvuk?“ pitam, uzrujan jer mi nije ništa rekla ranije. „Koliko dugo
znaš za ovo?“
„Danas. Saznala sam danas. Skylar je bila ta koja je shvatila. Pozlilo mi je na

poslu i natjerala me da napravim test. Zatim me odvela kod doktorice.“
U glavi mi se vrti dok pokušavam procesirati sve informacije. Napravila je sve

da ovo spriječi. Bila je na piluli. Koristili su kondom. Mogu vidjeti koliko je
izbezumljena zbog ovog. Mogu vidjeti da se osjeća kao da je sama u ovome. Želim je
poduprijeti. Ali trebam odgovore. „Tko je on, Charlie? Treba mi da mi kažeš sve što
znaš o njemu.“
„Ne znam ništa“, kaže, tresući glavom. „Te srijede nakon posla, Piper i ja smo
otišle u Ganache - to je noćni klub u SoHou. Upoznale smo te momke, Zacha i Kevina.
Kevin je oženjen i šalili smo se da su on i Piper naši kompanjoni. Plesali smo. A onda...“
sram i žaljenje pređu joj preko lica. „Ne znam ništa više. Nikad ga više nisam vidjela.“
„Prezime?“ pitam.
Nevoljko trese glavom, gledajući u pod.
„Zach,“ kažem, njegovo ime grubo mi se kotrlja preko jezika kao da izgovaram
vražje.
„Tako mi je žao,“ Charlie kaže. „Nikad nisam namjeravala da se išta od ovoga

dogodi, Ethan. Napravila sam nered. Možda bih samo trebala...“ trzne se kao da ju boli.
„Možda bih trebala napraviti da sve nestane.“
„Ne, Charlie.“ Napokon se vratim do kauča i sjednem pored nje. „Nećeš to

napraviti. Mi nećemo to napraviti.“
„Kako to misliš mi?“ pita, gledajući prema meni crvenim očima koje su
usklađene s bojom njene kose.
Dotaknem joj rame. „Nikad te nisam trebao povrijediti na onakav način. Znao
sam da imaš osjećaje prema meni. Znao sam da trebamo biti zajedno. Ali bojao sam se.
I zato sam te odgurnuo. Imala si svako pravo biti ljuta. Imala si svako pravo napraviti
to što si napravila. Kako mogu biti ljut na tebe kad sam za sve ja kriv?“
Nagne glavu u stranu, ispitujući me znatiželjnim pogledom. „Nisi ljut na mene?“
Tresem glavom. „Ne. Nisam ljut na tebe. Ljut sam na sebe jer sam te stavio u tu
poziciju. I neću dopustiti da prolaziš kroz ovo sama.“ Bombardiran sam mislima o tome
što je sigurno osjećala kod doktora danas. „Imaš li sliku?“ pitam.
„Sliku?“
„Da, s ultrazvuka. Zar obično ne isprintaju sliku kad ga rade?“
Kimne, posežući između jastuka na kauču da izvuče crno - bijelu sliku. Zgužvana
je. Ne zgužvana kao da ju je htjela baciti, zgužvana kao da se držala za nju kao za goli
život. Gledam u sliku. Pratim sićušno tijelo svojim prstom, emocije me opsjednu.
Emocije koje nisam osjetio preko osam godina.
Uzmem joj ruku. Tako je mekana. Tako savršeno stvorena da pristaje mojoj.
„Slušaj, Charlie. Ne znaš tipa. On je prošlost. Ja sam ovdje. Volim te.“ Spustim ruku na
njen trbuh. „I želim ovo. Nikad nisam mislio da hoću, ali želim. Želim ovo s tobom.
Ovo dijete može biti moje. Čak iako tehnički nije. Nikad čak ni ne moramo znati. Udaj
se za mene, Charlie. Udaj se, svakako.“
Dahne, još suza teče niz njene obraze. Ubija me jer ne znam teku li od sreće ili
od boli. Izgled njenog lica da mi odgovor. Pokušava se nasmiješiti. To je tužan osmijeh.
Slomljeni osmijeh.
„Ne mogu, Ethan. Hvala ti što si pitao. Što pokušavaš napraviti pravu stvar. Ali
jednostavno ne mogu.“
„Zašto?“ pitam, tražeći odgovor u njenim očima.
„Imaš plavu kosu. Ja imam crvenu. Ali Zach - njegova kosa je crna. Rekao si da
ćeš je pokušati voljeti, voljeti nas, ali što ako se dijete rodi s tamnom kosom? Što ako
se svaki put kad pogledaš u njega osjetiš izdano?“ makne ruku iz moje. „Znam kako je
to kad te roditelj mrzi, Ethan. Neću to dopustiti.“
„Nikad ga ne bih mogao mrziti, Charlie.“ Vratim ruku na njen trbuh i držim je
tamo. „Ljudi odvajaju djecu koja nisu njihova biološka cijelo vrijeme.“
„Kako uopće možeš o tome razmišljati?“ pita. „Nakon svega kroz što si prošao?
Nakon svih tih godina u kojima si se držao od veza. Što ako se nešto dogodi ovoj bebi?
Što ako se nešto dogodi meni?“
Osjetim probadajuću bol u sebi na samo pomisao na to. I boli. „Znam zato što
pomisao da te izgubim, ili čak ovu bebu za koju znam samo trideset minuta, boli više
nego što možeš zamisliti. Tako znam da je ovo ispravno. Tako znam da trebam napraviti
ovo. Trebam tebe. Trebam njega ili nju. Možemo biti obitelj, Charlie. Možemo imati
odličan život zajedno. Sve što ti trebaš napraviti je reći da.“
Vidim to u njenim očima. Na njenom licu. Vidim rat u njenom umu. To mi da

nadu da neće reći ne. Nisam siguran da bih to mogao podnijeti nakon prošlog mjeseca.
Nakon što sam joj se približio, bliže nego što sam ikad prije bio.
Šmrkne i obriše nos rukavom majice. „Mogu li reći možda?“
Pogledam u njene predivne kestenjaste oči i držim joj pogled svojim. Ova žena
me ubija svojom ljepotom. Tvrdoglavošću. Svojom odlučnošću da razbije krug svoje
prošlosti. Smijem se. „Možeš reći što god želiš, dokle god to nije ne.“
Smiješi mi se. Ali ne bilo kakvim osmijehom. To je znak nade.
„Ali pitat ću te iznova i iznova dok odgovor ne bude da.“ Zgrabim joj lijevu ruku
i kružim prstom oko njenog prstenjaka. „Pravilo broj trinaest - neke stvari su
jednostavno suđene. I neću odustati dok se ne udaš za mene. I svaki dan ću se ubijati od
posla da se uvjerim da će se to dogoditi.“
Nasloni glavu na moje rame, ogromni izdah izađe iz njenog tijela dok se oblikuje
uz mene kad mi ruka krene oko nje, učvršćujući ju uz sebe. I stojimo tako satima, oboje
izgubljeni u mislima. Mislima o budućnosti. Mislima o prošlosti.
Mislima o sićušnom malom ljudskom biću koje raste u njoj, a za koje se oboje
molimo da je moje. Mislim da ćemo ga voljeti do kraja zemlje, čak i ako nije.
„Klub se zove Ganache.“ kažem Melissi. „Jesi ikad čula za njega?“
„U SoHou je, točno?“ pita.
Kimnem. Melissa radi za mene već dvije godine. U dvadeset i šestoj je, starija je
od Charlie, ali lako može proći pod dvadesetdvogodišnjakinju ako to momci preferiraju.
Predam joj dosje o njemu, ali nema puno informacija. „Sve što znam je da se
zove Zach i da ima crnu kosu. Ima prijatelja, Kevina, s kojim je bio u klubu. Kevin je
oženjen. Izašli su u subotu navečer. Iz mog iskustva, partijaneri vole ići na ista mjesta.
Idi svakog petka i subote navečer idućih nekoliko tjedana i vidi možeš li ga upoznati.
Ne mislim da je prijetnja, ali budi oprezna. Pobrini se da ne budeš sama. Bilo kakve
informacije koje možeš izvući bit će od pomoći, ali najviše me zanima prezime.“
„Čini se lako,“ kaže, ustane i zatakne folder ispod ruke.
„I Melissa?“
„Da, Ethan?“
„Ovaj slučaj je osoban. Glavni prioritet. Što god da je potrebno dokle god nisi u
opasnosti, okej?“
„Shvaćam.“
Melissa zatvori vrata mog ureda, a ja gledam u kauč. Isti kauč koji bi mogao biti
mjesto na kojem je začeto moje dijete. Iako nije prošlo ni četrdeset i osam sati otkako
mi je Charlie rekla novosti, ali to je sve o čemu mogu razmišljati.
Posjetio sam Catin grob jutros. Rekao sam joj da će imati malog bracu ili seku.
Cat bi imala deset godina kad se beba rodi. Znam da bi bila predivna velika sestra.
Rekao sam joj da želim oženiti ženu koja je došla posjetiti njen grob sa mnom. Jedinu
ženu koju sam ikad doveo da upozna.
Nakon što sam joj od svirao pjesmu, sjeo sam na klupu i razmišljao o večeri kad
mi je Charlie rekla novost. Zaspala je u mojim rukama, iscrpljena od plakanja, od svih
emocija kroz koje je prošla taj dan, od rastuće bebe u njenom trbuhu. Odnio sam je u
sobu i polegao je na krevet. Pokrio sam je dekom, a zatim izuo cipele i legao pored nje.
Držao sam ju cijelu noć. A u snu, i ona je mene držala također. Bilo je
nevjerojatno. Bilo je točno onakav osjećaj kakvog hoću za svoju budućnost.
A kad se probudila u mom naručju, osmjehnula mi se i zahvalila što sam ostao.

Zatim me izbacila iz kreveta i rekla mi da napravim doručak. Dok smo jeli, pričali smo.
Rekla je da nije htjela požurivati stvari. Rekao sam joj da ću čekati koliko god joj bude
potrebno.
Složila se da neće kontaktirati nijednog muškarca s liste bez da povede i mene.

Moram joj vjerovati s tim. Baš kao što ju pitam da mi vjeruje sa svojim srcem.
Znam da me želi. Poprilično sam siguran da me možda čak i voli. Ali svaki
muškarac kojeg je upoznala ju je iznevjerio. Uključujući mene.
***
„Kako ti je bilo na plivanju?“ Griffin me pita, dijeleći karte za prvu ruku pokera.
„Bilo je dobro“, kažem. „Jednolično.“
Svi se smiju. Nisam siguran hoću li ikada preživjeti onaj video.
Nekoliko sati, igramo poker i pijemo pivo. Istu rutinu pratimo preko dva
mjeseca. Prihvatili su me kao četvrtog. Kao prijatelja. I nikad nisam bio zahvalniji zbog
tog. Posebno sada.
Mason udari pivom o stol, proljevajući malo iz vrha. „Hoćemo li ikako pričati o
slonu u sobi? Zato što postaje toliko jebeno velik da se počinjem gušiti?“
Gavin i Griffin upute Masonu zločesti pogled, a zatim se njihova pažnja okrene
na mene.
„Pa,“ kažem. „Pretpostavljam da svi znate novost.“
„Da.“ Gavin kimne glavom.
„Znate li sve novosti?“ pitam.
„Sestre su, brate. Što misliš?“ Griffin pita.
Nikad mi ne promakne divljenje kako i oni smatraju Charlie dijelom obitelji iako
nitko od njih ne dijeli krv s njom.
„Um, pa jesu li čestitke na redu, ili što?“ Mason pita. „Znamo ono što su nam
cure rekle, ali znaš kakve smo kokoši. Želimo to čuti od tebe.“
„Što se mene tiče, možete mi čestitati koliko god želite. U ovome sam na duge
staze.“
„Pa onda, čestitam, čovječe.“ Griffin kaže, posežući da se rukuje sa mnom.

„Dobrodošao u klub.“
Pretpostavljam da ne znaju da sam već bio član. Možda im Charlie ipak ne govori
sve.
„Hoćete li raditi test očinstva?“ Gavin pita. „Mislim da to u današnje vrijeme

možete napraviti i prije nego se dijete rodi. Mislim, ako bi to predstavljalo neki razliku.“
Pokušam se ne naljutiti. Nakon svega, ja sam njihov gost ovdje. „Govoriš li da

misliš da bih? Da bih ostavio Charlie ako nije moje?“
„Ne,“ Mason kaže. „To nije ono što pokušava reći. Samo pokušavamo paziti na
nju. Na njih.“
„Slušajte,“ pogledam svakog od njih u oči tako da znaju da mislim ono što im se
spremam reći. „Što se mene tiče, dijete je moje. Šupak je van slike. Čak ni ne znamo
tko je. Ne treba mi prokleti test očinstva da bih bio otac. Ionako su šanse da je moje.
Volim je. Već sam ju pitao da se uda za mene. Dva puta. Nisam ja ovdje onaj koji se
boji obveze. Ja sam cijeli za. I ako ijedan od vas ima jebeni problem s tim, jednostavno
mi recite sad.“
Gavin podigne pivo. „Okej onda,“ kaže. „Za bebu Stone. Da on ili ona imaju
majčin očaravajući izgled i očevu mogućnost da razbije guzice.“
„Evo, evo.“ Griffin i Mason kažu, dok svi podižemo naša pića.
„Ti si privatni istražitelj, Ethan.“ Griffin kaže. „Kako teško bi ti moglo biti ući u
trag drugom tipu? Mislim, samo da znaš je li nekakav psihopat.“
Podignem obrvu prema njemu.
„Ahhh“, kaže on. „Shvaćam. Već radiš na tome.“
Kimnem. „Da, ali ona ne zna. Ne želim ju uznemiravati osim ako ne bude krajnje
neophodno. Jeste li vi momci okej s tim?“
„Okej s tim da ju želiš zaštititi?“ Mason kaže. „Čovječe, ovo je klub boraca.“
Kucnem se pivom s momcima koji su postali moji prijatelji. Momci koji bi, baš
poput mene, napravili sve za žene koje vole.
Nakon Charlienog pregleda, dr. Chavis nam kaže: „Sada vam je sigurno nešto
planirati jer je sad u trinaestom tjednu, počinješ drugo tromjesečje.“
„A jeste li i dalje sigurni za termin rođenja i, um...“ Charlie me umorno pogleda.

„datum začeća?“
Dr. Chavis gleda u njen karton. „Pa, budući da danas nismo radili ultrazvuk
nemamo novih mjera da to poreknemo. Ali ultrazvuk s devet tjedana je jako precizan.
Uvjerena sam da su datumi točni. Imaš li ikakav razlog za vjerovati da možda nisu?“
„Ne,“ Charlie kaže. „Pretpostavljam da nemam.“
„Imate li još kakvih pitanja?“ doktorica pita.
„Imam jedno,“ Charlie kaže. „Nismo pričale o tome na mom zadnjem pregledu,
jer pa, bila sam izbezumljena. Ali kako se ovo uopće dogodilo? Na piluli sam. Uvijek
koristim kondom.“ Uputi mi pogled, jer i ona i ja znamo da to nije baš istina.
„Pa, Charlie,“ ona kaže. „Kao doktorica vidjela sam puno stvari. Stvari koje se
ne mogu znanstveno objasniti. I dok stvarno nemam odgovor za tebe, sviđa mi se misliti
da su neke stvari suđene. Možda je ovo samo jedna od tih stvari.“
Charline oči polete na moje i nasmiješi se. Smiješi se tako jako da mi u grije srce.
„Suđeno,“ šapće, tako da ju samo ja mogu čuti. Gledajući natrag u dr. Chavis, ona pita.
„Jeste li vas dvoje u rodu?“
„Oprosti?“ doktorica pita.
„Oh, ništa.“ Charlie kaže.
„Imam još je jedno pitanje.“ Charlie kaže, gledajući u mene suosjećajnim očima.
„Čitala sam o testovima očinstva koji se rade prije nego se beba rodi. Radite li ih?“
Doktorica izgleda malo šokirana ali brzo se oporavi. Pogleda u mene. „Oh, znači
vi niste otac? Ili mislite da možda niste?“
„Ja sam otac, u redu“, kažem joj. „Samo ne možda u biološkom smislu.“
Kimne i izvuče stolicu. „Vidim. Pa, da, Charlie, da odgovorim na tvoje pitanje,
bilo je nekoliko ranijih testova očinstva koje smo radili ovdje. Samo one s amniocezom
koja može izazvati pobačaj. Nije veliki rizik, ali dovoljno velik da to ne volimo raditi
ukoliko nema nekakvih genetskih razloga da obavimo test. Drugi test je jednostavni
krvni test. Krv od majke i krv ili slina od potencijalnih očeva. Točno je, ali samo u mjeri
u kojoj se čovjek može isključiti kao otac ili zaključiti da čovjek ne može biti isključen
iz mogućnosti da bude otac. Uvijek postoji šansa da bi oba muškarca mogla imati isti
rezultat ako ih ne budu mogli isključiti kao očeve.“
„Ne želimo test“, kažem doktorici. „Ne treba nam,“ kažem Charlie. „Nije
važno“, kažem im objema. „Ako ne napravimo test, može li me se i dalje smatrati
djetetovim legalnim ocem?“
„Ako ste u braku i nitko ne pita za očinstvo, onda da, smatrat će vas se legalnim
ocem i vaše će ime biti na rodnom listu.“
Okrenem se prema Charlie. „Sad te opet pitam da se udaš za mene.“
Charlie se smiješi.
Doktorica se ispriča, govoreći nam da razmislimo i da možemo opet razgovarati

o tome na pregledu idući mjesec.
„Ozbiljan sam, Charlie. Želiš li da se spustim na jedno koljeno? Viknem to s

krova? Unajmim natpis na nebu? Zato što tu nema pogreške, želim da se udaš za mene.“
Ustane sa stola za pregled. „Možda,“ kaže mi.
„Čula si doktoricu. Ovo je suđeno.“
„Ti i tvoja smiješna pravila,“ kaže. „Ako je suđeno, onda malo čekanja neće ništa
promijeniti, točno?“
„Pretpostavljam da ne.“
„Što ona kažeš na to da idemo polako, Ethan? Prošlih nekoliko tjedana je bilo
odlično. Volim provoditi vrijeme s tobom. Postao si mi još jedan najbolji prijatelj. Ali
osjećam se kao da donosim svoju prtljagu tu. Hormonalna sam. Imam nove emocije
svakih pet minuta. Nisam sigurna da si mogu vjerovati da još donesem odluke za cijeli
život.“
Kimnem. Kako se mogu svađati s tim? „Što onda kažeš na doneseš samo
jednostavnu odluku i pustiš me da te odvedem na spoj na koji nikad nismo otišli?“
Pogleda na svoj sat, a zatim se osmijehne prema meni. „Radim do sedam.

Pokupiš me u osam?“
Pobjednički osmijeh prijeti da će mi raspoloviti lice. „Bit ću tamo.“
***
„Kakav je to osjećaj?“ Charlie me pita tijekom večere. „Gledati rođenje djeteta?
Mislim, ako ti nije preteško pričati o tome.“
„Pričat ću o bilo čemu s tobom, Charlie. Ali odgovor na tvoje pitanje je, ne znam.
Nisam bio na Catinom rođenju.“
„Oh, točno. Zato što nisi bio u braku s njenom majkom.“
Tresem glavom, ne gledam u tugu na njenom licu. „Ne, nije zbog toga. Trebao
sam biti tamo. Imao sam svaku namjeru biti na porođaju. Čak sam i išao na onaj tečaj s
Carom. Ali Cat je rođena dva tjedna ranije, a ja sam bio u školi, pisao test. Naši profesori
su nas prije upozorili ako nas uhvate s mobitelom, da je to automatski pad ispita. Morao
sam se vratiti na drugi sat tog dana i jednostavno sam zaboravio opet uključiti mobitel.
Tako da su prošli sati prije nego sam se sjetio pogledati na njega. Do tad sam primio
masu poruka i poziva. Otišao sam ravno u bolnicu, ali zakasnio sam. Cat je rođena oko
dvadeset minuta prije nego sam stigao onamo.“
„Žao mi je“, kaže.
„Ne, okej je. Imao sam sedamnaest. Ionako nisam bio siguran da sam htio vidjeti
sve te stvari, ali pokušavao sam pružati podršku. I dok sam došao tamo, Cat je bila
očišćena. Bila je savršena.“ Smiješim se prisjećajući se prvog puta kad sam ju držao.
Bilo je čudno. Nikad prije nisam držao bebu. Bio sam siguran da sve radim pogrešno;
da ću je ispustiti ili rasplakati. Ali u isto vrijeme, bio je to jedan on onih životnih
nevjerojatnih trenutaka; onaj kojeg ću se uvijek sjećati.
„Ne trebaš biti tamo, znaš,“ kaže. „Neću te natjerati. Stvarno ne želim biti tamo
sama, ali nekako nemam izbora.“
Posegnem preko stola i uhvatim je za ruku. „Bit ću tamo, Charlie. Obećavam ti

da to neću propustiti. Nisam više razdražljivi sedamnaestogodišnjak. Ovo mi je
najvažnija stvar. Neću te iznevjeriti.“
„Okej, ali pobrini se da mi stojiš kod glave“, tijelo joj zadrhti kao da razmišlja o
nečem odvratnom. Pokaže na svoju donju polovicu. „Ne želim te nigdje u blizini ovog.
Nakon što vidiš nešto tako, možda me ne bi više nikad htio dotaknuti.“
Smiješim se. Smiješim se veliko. Želi da ju opet diram.
„Što?“ pita, vidjevši zabavljeni izraz mog lica.
„Shvaćaš li što si upravo rekla, Charlie?“ nagnem se preko stola i šapnem joj.
„Želiš me. Prestani to poricati.“
Rumenilo stvori put preko njene svijetle kože. Tako je prokleto prelijepa. Volim
njenu kremasto bijelu kožu. Njene pjege koje se pojavljuju danima. Njenu nevjerojatnu
crvenu kosu koja okružuje njeno srcoliko lice u blagim valovima i pada ispod njenih
grudi.
Hlače mi se suze i pomaknem se u svojih stolici razmišljajući o njenim grudima.
Bile su lijepe prije, ali sada - Kriste, povećale su se i zatežu dugmad njene bluze. Žudim
da ih dodirnem. Da ih vidim. One su centar mojih školskih fantazija.
„Ispričavam se,“ podignemo pogled i vidimo stariju damu kako stoji pored našeg
stola, buljeći u Charlie. Dobro, treba mi distrakcija. „Žao mi je što te ometam u jelu,
draga, ali jednostavno sam morala stati i reći ti da sam bila veliki obožavatelj tvoje
majke. Bila sam slomljena kad sam čula da je preminula i htjela sam ti izraziti saučešće.
Bila je zadivljujuća glumica.“
Ovo nije prvi put da se ovo dogodilo. Charlie je pljunuta slika svoje majke.
Zaustavljaju je cijelo vrijeme, posebno u večerima poput ove, kad joj je kosa puštena. I
večeras, baš kao i svaki put, Charline oči se zamagle i prisili se na osmijeh i jednostavno
kaže. „Hvala.“
„Nema na čemu, draga. Nadam se da ćeš uživati u ostatku tvog jela,“ žena kaže
prije nego ode od stola.
„Postaješ sve bolja u tome,“ kažem Charlie.
„Znam,“ kaže, okrećući dršku čaše za vodu.
„To je zašto što ih prestanem slušati.“
„Prestaneš slušati?“
Podigne bradu prema sami preko puta sobe. „Svaki put kad netko to napravi,
isključim ih. Razmišljam o pjesmi u svojoj glavi.“
„Stvarno? Koja pjesma?“
„Um, pjesmu koju si svirao na harmonici. Onu koju si svirao za Cat. Bio si u
pravu. Umirujuća je. I svaki put kad se uzrujam, mislim na nju.“ Zabrinutost joj prođe
licem. „Je li to okej?“
„Naravno da je okej, Charlie. Sve je to dio procesa.“
„Kakvog procesa?“
„Zacjeljivanja“, kažem joj.
Tužno mi se nasmiješi. „Nisam sigurna da ću ikad zacijeliti, Ethan.“ Pogleda

dolje i dodirne jedva vidljivi trbuh. „Ali nekako mislim da ovo pomaže.“
„Da. Djeca imaju način da to naprave. Posebno kad su suđena.“ Namignem joj.
Njen tužni osmijeh preobrazi se u sretni. Njeno predivno lice zrači nadom. I
iznenada, budućnost izgleda svjetlije nego ikad.
Prošla su tri tjedna od našeg službenog prvog spoja. Tri tjedna i devet dana. A
svakom od nas je samo bolje.
Gledam u Charlinu sliku u novom okviru pored laptopa. Jednom je rekla da

trebam više stvari na stolu, tako da sam prošli tjedan kad smo šetali, kad je sunce
zalazilo iznad Central Parka, slikao je mobitelom. Istina je ono što kažu o trudnoći.
Zaista sija i nikad je nisam vidio sretniju.
Nije spominjala popis prošli tjedan. Znam da nije zaboravila na to. I brinem se
da će jednog dana htjeti nastaviti tamo gdje je stala. Ali odlučan sam da to spriječim.
Još sam kopao po ostalih jedanaest. Koristim svake izvore koje imam da drže oko na
njima.
Zgrožava me kako ljigavci žive kao slobodni muškarci. Imao sam više od jedne
pomisli kako da iskoristim svoje veze da se pobrinem za njih. Spomenuo sam Charlie
riječ tužba nekoliko puta. Ali već je prošla kroz toliko toga. Želi izbjeći ono što bi bilo
jako javno izlaganje uzimajući u obzir tko je ona i tko su neki od muškaraca. I nije
naivna, razumije da su šanse za optužbu nakon toliko godina jako mršave. Nisam
siguran da bih mogao gledati kako svjedoči na jedanaest suđenja; prolazeći kroz
jedanaest noćnih mora iznova.
Netko pokuca na vrata mog ureda.
„Da, naprijed.“
Melissa uđe u moj ured i sjedne. Nikad to ne radi. Znam da ima informacije za
mene. „Reci mi“, kažem.
„Zove se Zachary Thompson. Ima dvadeset i pet godina. Sam je i ne traži vezu.
Iako mi je predložio zabavu za jednu večer. Nije bio jako sretan kad sam rekla ne.
Proveo je ostatak večeri hodajući od žene do žene dok jedna nije zagrizla mamac. Platio
je puno pića za puno žena u tom procesu. Tip je kreten s certifikatom, Ethan.“
„Zašto to kažeš?“ pitam. „Mislim, osim činjenice da je otišao tamo samo da

poševi.“
„Pa, lažljivac je, pod jedan. Bila sam dovoljno blizu da čujem njegov razgovor s
nekoliko različith žena. Svakoj je rekao drugačiju priču. Da je u gradu samo jednu večer.
Ili da mu je baka upravo umrla i da pokušava prijeći preko gubitka. Ili da je vani jer
slavi zaposlenje kao najmlađi potpredsjednik u nekoj firmi. Jedna cura ga je ošamarila
jer je rekla da joj se nabacivao nekoliko tjedana prije i da je preglup da bi se sjetio, i da
ima jako puno baka.“
„Zvuči kao pravi pobjednik,“ tresem glavom.
„Prevarant je, također“, kaže. „Dva je puta, s dva različita barmena, kad su mu
vratili ostatak, rekao da im je dao dvadeset, a dao im je samo deset. Jedan ga je prokužio.
A drugi je pao na tu foru.“
„Predivno,“ kažem sarkastično. „Slike?“
„Da, provjeri e-mail. Poslala sam ih prije nekoliko minuta. Malo sam kopala
jutros po internetu i našla ga na Facebooku. Poslala sam ti što sam mogla spojiti o
zaposlenju, ali ako budeš radio daljnju pretragu, sigurna sam da ćeš iskopati još.“
„Hvala, Melissa. Odličan posao.“
„Nema problema,“ kaže, ustajući da ode.
Otvorim e-mail i odmah izvučem njegovu sliku. Nabildan je. Ne poput mene, ali
izgleda snažno. Mišićavo. Crna kosa kao što je Charlie i rekla. Potmnjela koža, plave
oči. I iako sam muškarac, mogu vidjeti što je Charlie privuklo njemu. Ne čini mi se kao
da mi treba puno priče da povede ženu kući. Koliko daleko muškarac može ići, prokleto
je zgodan. Jebiga. Krv mi ključa na pomisao ruku ovog šupka na njoj.
Pogledam na sliku Charlie. Želim biti ljut na nju jer se spetljala s njim. Ali ne
mogu. Ništa od ovog se ne bi dogodilo da nije bilo moje tvrdoglave gluposti. Ne bi
gledao u muškarca koji je imao ruke na ženi koju volim. Muškarca koji potencijalno
može biti otac bebe koju želim.
Čitam informacije koje je Melissa uspjela dobiti s Facebooka. Njegov datum

rođenja. Imena prijatelja s kojima je najviše tagiran. Nedavna mjesta zaposlenja. Mjesta
na kojima se često prijavljuje.
Utipkam informacije u svoje izvore pozadinske provjere. Nemam njegov broj

socijalnog osiguranja ili adresu, tako da bih možda mogao tražiti uslugu.
Upalim Facebook stranicu Zacharya Thompsona. Kao bilo tko s prosječnom

inteligencijom, nema nikakve privatne postavke tako da slobodno mogu vidjeti sve
njegove prijatelje, lajkove, slike. Postavlja puno slika. Većinom selfije s prelijepim
ženama. Neke dok se ljube. Zadržim dah dok listam kroz stotine objava dok ne nađem
određenu subotu kad je bio s Charlie.
Osjetim olakšanje jer nema sliku s njom.
Znam da ću trebati reći Charlie što sam našao. S vremenom, kad budem znao sve
što se može saznati o njemu, reći ću joj. Ali ono što planira napraviti s tim
informacijama plaši me do smrti. Svaki dan otkako sam stavio Melissu na zadatak,
razmišljam da bih trebao sve pustiti. Nakon svega, ne znamo ništa o njemu. Jedva bi
bio smetnja na radaru. Rupa na cesti. Ali u mojoj želji da ju zaštitim, nisam li napravio
ništa nego otvorio Pandorinu kutiju?
Ne. Ona me voli. Mogu to vidjeti u njenim očima. Osjetiti u njenim poljupcima.
Ne vjeruje muškarcima. Ne bi riskirala reći mu i staviti bebu u opasnost. Radim pravu
stvar.
Pogledam na sat, adrenalin pojuri kroz mene kad se sjetim što je večeras. Večeras
pripremam večeru za Charlie. Večeras će doći u moj stan po prvi put. Večeras se nadam
da ću dobiti više od poljupca tih predivnih usana - jedini dio njenog tijela osim njenih
ruku koje sam imao zadovoljstvo dotaknuti od noći kad je spavala u mom naručju.
Pobjegnem ranije s posla da odem do trgovine. Biti šef dozvoljava takav
raspored. Kad kažem Gretchen da odlazim, ona pita: „Jesi li bolestan? Nikad ne ideš
ranije.“
Smijem. „Ne. Nisam bolestan. Samo imam nešto jako važno za napraviti, to je
sve.“
„Oh, pa ako je tako važno, mogu li ti nekako pomoći?“ bljesne me zubima skupa
s njenim dekolteom.
Ne prođe radni dan, a da ne vidim taj dekolte. Ne da gledam, ali ona jednostavno
ne odustaje. Ipak, teško mi je ne osjećati se malo loše zbog nje. Ne mogu zamisliti kakav
bi osjećaj bio da me Charlie totalno isključi. Ali Gretchen je tako očita. Ostavljajući mi
poruke tu i tamo. Mameći me s ključevima od hotelskih soba. Jebući me očima za
spavaću sobu. Stvarno bih trebao završiti to jednom za svagda.
„Hvala, Gretchen, dobro sam.“ Okrenem se da odem, ali onda pomislim da bih
mogao ubiti dvije ptice. „Zapravo, možeš li nazvati cvjećaru i naručiti nekoliko buketa
cvijeća da se dostave u moj penthouse, molim te? Ruže ili koje već cvijeće žene vole.“
„Tvoj penthouse?“ pita, usta su joj puna onoga što ne može imati.
U godinama kad smo Gretchen i ja, uh... pomagali jedno drugom, nikad je nisam
odveo u svoj stan. Nikad nisam odveo nijednu ženu tamo. Charlie će biti prva. Jedina.
I nadam se zadnja.
„Da. Moj penthouse. Bolje neka bude šest buketa, moram se isprsiti s tim. Hvala,
Gretchen.“ Okrenem se i odem prije nego mogu vidjeti njenu reakciju. Znam da sam je
povrijedio. Znam da sam vjerojatno trebao naručiti cvijeće sam. Ali koliko puta joj
moram reći da nisam zainteresiran prije nego stvarno počne vjerovati u to?
Brzo obavim kupovinu dva savršena odreska u trgovini. Sad kad su Charline
jutarnje mučnine prošle, razvila je snažnu želju za mesom, a ja želim zadovoljiti svaku
njenu želju. Zgrabim najveće jagode koje mogu naći skupa s čokoladom koju planiram
rastopiti za umakanje.
Kad dođem doma, prva što napravim je presvlačenje. U posljednjih nekoliko
mjeseci postalo mi je poprilično jasno da Charlie više preferira kad sam u trapericama,
nego u uobičajenoj radnoj odjeći. Tako da zamijenim platnene hlače, bijelu košulju i
crnu kravatu za plave traperice i majicu koju sam kupio zato što mislim da je točno iste
nijanse kao njene oči. Ne zamaram se cipelama ili čarapama. Još jedna stvar koju sam
otkrio o njoj, misli da su moja bosa stopala seksi. Uvijek gleda u njih kad izlazimo iz
bazena.
Pakao, nije me briga ako misli da su moja košćata koljena seksi. Što god da ju
napaljuje mi je dobro - dok god je nešto. I vidim to. Vidim to svaki put u njenim očima
kad sam s njom. Želi ovo jednako koliko i ja. Ali sad je ona ta koja je uplašena.
Sve je to dio večerašnjeg plana - pokazati joj koliko sam ozbiljan u vezi nje. U
vezi nas. U vezi bebe koju smatram svojom od trenutka kad mi je rekla da je trudna.
Zaposlim se pripremanjem večere da zaokupiram um. Rekao sam joj da ću

poslati auto po nju, ali nije htjela čuti za to. Tako da sam joj poslao adresu svoje zgrade
i rekao joj da ju vratar očekuje.
Kad moje zvono zazvoni, srce mi ubrza kao da sam prokleti tinejdžer kojem će
se posrećiti. Pogledam okolo da se uvjerim da je sve na mjestu. Cvijeće je dostavljeno,
i na moje iznenađenje, Gretchen je obavila odličan posao. Upalio sam nekoliko svijeća.
Lagana glazba svira u pozadini. Savršeno je. Pa, svakako mislim da je tako. Nikad prije
ovo nisam napravio. Možda nemam jebenog pojma i toliko sam pretjerao da ću je
prepasti. Sranje.
Ali sad je prekasno, već sam potrošio previše vremena brinući se za to, da ona
vjerojatno misli da neću otvoriti vrata. Nemam čak ni vremena za ugasiti svijeće prije
nego pojurim da joj otvorim.
Kad otvorim vrata, gurne prvo glavu kroz njih, a zatim ostatak tijela. Pogleda
okolo i sve upije. „Penthouse?“ pita. „Mogao si mi reći da si Richie Rich, Ethan.“
Pogleda u bocu vina u svojoj ruci. „Osjećam se stvarno glupo jer sam to donijela
bocu vina od petnaest dolara.“
Smijem se. „Nisam Richie Rich,“ kažem joj. Zatim uzmem bocu od nje. „I volim
ovo vino. Sjetila si se?“
Prije nekoliko tjedana otišli smo na burger jer je Charlie žudila za tim. Rijetko
kad pijem oko nje jer ne želim da se osjeća lišeno jer ona ne može. Ali te određene
večeri, netko je imao zabavu i ponudili su nam vino pa sam prihvatio čašu. Rekao sam
joj koliko mi se svidjelo.
A ona se sjetila. Ne mogu zaustaviti svoj dječački cerek.
Poljubim je u obraz i pozovem je da uđe. Idem iza nje dok hoda po skupocjenom
otvorenom prostoru, sve polako upijajući. Oči joj prelaze preko mojih smeđih kožnih
kaučeva, blagovaonskog stola s deset stolica za kojim nikad nije sjedilo više od jednoga,
moje profesionalne kuhinje koja je obično korištena za podgrijavanje smrznutih obroka
ili hrane za van.
Hoda do zida od prozora, diveći se panoramom pogledu na grad. „Pun si ko

brod,“ kaže, okrećući se prema meni i lupajući me po ruci.
„Ja osobno, ne“, kažem, zarađujući sereš ko veliki pogled od Charlie. „Okej, pa,
tehnički, jesam. Ali nisam to zaradio tako da nikad nisam gledao na to na takav način.
Moji djed i baka su bili dobrostojeći i kad su umrli, poprilično sve su ostavili mojoj
braći i meni.“
„Izostavili su tvoje roditelje iz oporuke?“ pita, iznenađena.
„Vjeruj mi, nije im trebao novac“, kažem joj, podsjećajući je da su oboje doktori.
„Kad spojiš neurokirurga i neonatalnog kardiotorakalnog specijalista, dobiješ jedna
vraška primanja.“
„Kad su ti djed i baka preminuli?“ pita.
„Djed mi je umro prije nekih šest godina. Imao je osamdeset i jednu. Sjedio je
za stolom kad je imao veliki srčani napad. Kad ga je baka našla, i dalje je imao naočale
na očima. Umro je odmah. Spokojno.“
„Žao mi je,“ kaže, dodirujući mi ruku, suosjećajno gledajući u mene. Znam da

zna da mislim da Cat. Svaki put kad razmišljam o smrti, razmišljam o njoj. Idu ruku
pod ruku.
Prihvatim priliku da stavim ruku oko nje dok se oboje divimo pogledu. „Imao je
odličan život i zdravlje sve do dana kad je umro. Bio je sretan.“
„A tvoja baka?“
„Bila je izgubljena bez njega. Bili su u braku šezdeset i tri godine. Vjenčali su se
kao tinejdžeri i nikad nisu proveli dan razdvojeni. Nikad nisam shvaćao kako možeš biti
s nekim iz dana u dan, a da ti ne dosadi. Ne dok nisam upoznao tebe, to jest.“ Nagnem
se i poljubim je u glavu.
„Još me se nisi spreman riješiti?“
„Nikad.“ Prijeđem rukom po njenoj vilici, želeći ju poljubiti, ali trebajući završit
svoju priču.
„Kako god, moja baka je umrla na dan kad im je trebala biti šezdeset i četvrta
godišnjica braka, samo deset mjeseci kasnije. Rekli su da je tuga tog dana jednostavno
učinila da njeno srce zakaže. Tragično, ali nekako i odličan način ako razmisliš o tome.“
„Wow,“ kaže. „Sviđa mi se ta priča. Trebao bi ju ispričati Baylor; vjerojatno bi

napisala knjigu o tome.“ Pokaže po penthouseu. „Znači, naslijedio si sve ovo kad si
imao dvadeset i dvije?“
Kimnem. „Da, a moja braća su bila ljuta do pakla jer su bili mlađi od mene. Nije
im bilo dopušteno dotaknuti svoj dio dok nisu napunili dvadeset i jednu.“
„A do tad, Chad je već bio u glumi,“ kaže, znajući poprilično sve o mojoj obitelji.
„Ali Kyle je i dalje odlučio ići u medicinsku školu? Iako je imao sav taj novac koji ga
je čekao?“
„Ljudi koji žele biti doktori su rijetka vrsta, Charlie. Ne rade to zbog novca, ipak
većina njih zarađuje dobro. Ne rade to zbog slave, ipak većinu njih smatraju herojima.
A Kyle je baš poput mojih roditelja. Nije mu značilo hoće li zarađivati dva dolara ili
dva milijuna; postat će doktor bez obzira na sve.“
„Sviđa mi se Kyle čak i više sada,“ kaže.
Vilica mi se stegne. „Samo nemoj da ti se previše sviđa. Ne volim dijeliti,

Charlie.“
Smije se, povlačeći se od mene dok nastavlja proučavati sobu. „Sviđa mi se

cvijeće.“ ode do njega i po miriše jednu crvenu ružu. „Ostatak stana je tako muževan;
ono ga malo smekša.“
„Drago mi je da tako misliš. Možda jednog dana, cijeli penthouse će imati ženski
dodir.“ Podignem obrve tako da ona shvati značenje.
„Hmmm.“ Ode preko i prođe rukama po glatkim radnim pločama od kvarcnog

stakla, ignorirajući moju aluziju. Gleda u preveliku pećnicu, frižider s duplim vratima,
i hladnjak za vino koji se proteže cijelim zidom u ogromnoj kuhinji. „Skylar bi slinila
zbog ove kuhinje, Ethan.“
„Trebali bi ju nekada pozvati ovamo“, kažem.
„Mi?“ pita.
„Hmmm.“ Odgovorim, čineći da se nasmije. „Jesi li gladna? Mogao bih napraviti

odreske.“
Poliže usne. „Odresci zvuče božanstveno. Pomoći ću. Ali možemo li malo
pričekati? Voljela bih vidjeti ostatak stana. Ako ti ne smeta.“
Nadao sam se da će to reći. Ali u isto vrijeme , užasava me što će misliti? „Ovim
putem,“ ispružim ruku prema njoj i ona je uhvati.
Nikad mi ne dosadi držati je za ruku. Charlie je visoka. Puno viša nego što je bila
Cara, ili čak Gretchen. Viša nego bilo koja cura s kojom sam ikad bio. I zbog toga, ruke
su joj duže, glađe od drugih, i ne izgube se u mojima.
Odvedem je prvo do istočnog hodnika. To je najsigurnije mjesto za početi. Tu

imam kućni ured. Preko puta kojeg je soba za vježbanje. I na dnu hodnika je kućno kino.
„Kako to da živiš na ovako ekstravagantnom mjestu, a ipak činiš se kao da živiš

regularnim životom? Mislim, odveo si me na burger, umjesto na filet mignon. Ideš
taksijem umjesto da imaš svoj auto i vozača.“
„Oh, imam auto…e, aute. Samo ih ne koristim mnogo. Odrastao sam s novcem,
Charlie, kao što sam sigurna da si i ti prije nego si otišla od kuće, iako znam da nisi
vidjela pogodnosti toga kao ja. Nije mi to velika stvar. Mislim, da, odlično je. I zbog
toga je život puno lakši. Ali - pravilo broj petnaest - novac ne čini uvijek život boljim.“
Namršti oči prema meni, grizući unutrašnju stranu obraza dok misli. „Što se
dogodilo s pravilnom broj četrnaest?“
Znači jest obraćala pozornost. „Oh, jesam li preskočio jedno?“
„Da, jesi.“
„Hmmm.“ Slegnem, vodeći je kroz vrata u kućno kino.
„Znaš, uskoro ćeš se morat nositi sa svojim vlastitim osiguranjem,“ kažem joj.
„Jesi li išta isplanirala?“
„Ne. Nisam čak ni sigurna da želim njen novac, Ethan. Prvi ček od životnog
osiguranja je došao prije nekoliko dana. Stavila sam ga na frižider. Ne mogu se natjerati
da ga unovčim u banci. Osjećam se kao da je to krvavi novac.“
Okrenem se prema njoj i stavim ruke na njena ramena. „Unovči ček, Charlie.
Nećeš napraviti ništa dobro ako to ne napraviš, najmanje svojoj majci. Zaslužuješ ga.
Zaslužuješ ga i puno više. Ako ga ne želiš za sebe, doniraj ga. Ali nemoj ga ne uzeti
samo da napakostiš njoj.“
„U pravu si.“ Kimne glavom u oklijevajućem slaganju. „Znam da si u pravu.

Teško je, to je sve. Znam da ga trebam unovčiti. Kako drugačije ću ti platiti?“
„Nećeš mi platiti, Charlie. To je već riješeno, tako da ni ne pokušavaj.“
„Ali koristio si izvore da mi pomogneš, Ethan. To nije fer.“
Pokažem rukom po ogromnoj prostoriji u kojoj i dalje stojimo. Onoj s projektnim

ekranom od petnaest stopa. „Izgleda li ti da neću preživjeti ako mi ne platiš nekoliko
stotina dolara?“ pitam je.
„Nije u tome stvar,“ duri se. „Platit ću ti. Možeš ga donirati ako želiš.“
„Touche.“ Smijem se, znajući da sam ovu izgubio.
„Hajde,“ povuče me za ruku. „Pokaži mi ostatak.“
Hodamo natrag niz hodnik u dnevni boravak pa u zapadno krilo. Osjećam se

malo mučno dok idemo prema sobama. Pokažem joj gostinjsku sobu koju je moja majka
uredila. A zatim je povedem u glavnu spavaću sobu na dnu hodnika. Glavna ima isti
pogled kao i dnevni boravak, gledajući na grad kroz stakleni zid.
Dahće na pogled uz kojeg se budim svaki dan. „Kako uopće spavaš uz svjetlost
koja ulazi?“ pita.
Odem pored stolića kraj kreveta i stisnem gumb na daljinskom. Rolete se

spuštaju niz cijelu dužinu prozora, učvršćujući se na dnu, čineći da je soba skoro u
potpunom mraku.
Stoji blizu vrata, tako da je postala čudesna silueta, okružena prigušenim

svjetlom iz kuhinje niz hodnik. Okrene se na stranu i po prvi put, primjetim jasnu
zaobljenost njenog trudničkog trbušćića i pogled na to mi oduzme dah. Potrebno mi je
svako zrnce kontrole da je ne bacim na krevet i ne proglasim je svojom.
„Mogu li vidjeti kupaonicu ili je to preosobno?“ pita, prekidajući moj magični

trenutak.
Otvorim rolete, puštajući svjetlo natrag unutra dok joj mašem prema kupaonici.
„Sveto sranje,“ kaže kad je vidi.
Postoje dva ormarića na obje strane kupaonice, svaki kraj vodi na jednu stranu
masovnog tuša koji je u sredini i gleda na kadu koja se nalazi u sredini prostorije. Kada
ima stupove na sve četiri strane, zbog čega izgleda kao nešto iz grčke predstave.
Oduvijek sam mislio da je kupaonica malo pretjerana, posebno za samca. Ali

zbog načina na koji je gleda, kao što izgladnjeli čovjek gleda odrezak, shvatim da mi se
nikad više nije sviđala. Razmišljam koliko je želim vidjeti kako se šminka za ormarićem
s ogledalom. Njen šampon u tušu. Njena odjeća u mom ormaru.
„Samo…wow“, kaže, diveći se svakom centimetru kupaone onako kako želim

da se divi svakom centimetru mene.
Ljubomoran sam na prokletu kupaonicu.
„Hajde,“ kažem. „Trebaš vidjeti još jednu sobu.“
Vratimo se u hodnik i pokažem na zatvorena vrata preko puta glavne sobe.
„Zašto su vrata zatvorena?“ pita. „I zašto izgledaš tako nervozno?“ ruka joj
prekrije usta kad cikne. „Oh, moj Bože. Nemoj mi reći da imaš igraonicu. Ono s
bičevima i crvenim kožnim kaučevima s lisicama?“
Smijem se. „Previše čitaš“, kažem.
„Nisam čitala“, odgovori. „Gledala sam film.“
„Ne, Charlie. Nije igraonica. Ali sad kad si spomenula, bi li se naljutila da je?“
Sad se oboje smijemo. I drago mi je, jer napetost koju osjećam zbog onog što je
iza vrata je postala previše za podnijeti.
„Samo naprijed, otvori“, kažem joj.
Polako ode do vrata, pažljivo okrećući kvaku kao da se boji onoga što je iza
vrata. Kad vidi sobu, dahne. Dahće jače i dublje nego kad je prvo put vidjela moju sobu.
A kad se okrene prema meni, suze joj se skupljaju u očima.
„Napravio si sobu za bebu?“
„Pa, dr. Chavis je rekla da možemo početi planirati. Ja planiram.“
Gledam je kako gleda u sobu koju sam dekorirao žutim i zelenim. Iako sam
unajmio nekoga da ju oboji, većinom sam ju dekorirao sam. Sastavio sam kolijevku,
stol za presvlačenje, ljuljačku. Čak sam prozvao i umjetnika da nacrta mural na zidu.
Charliena ruka prekrije usta kad ga vidi. Nadam se da nisam prešao granice s
tim. Pričali smo mnogo u posljednjih nekoliko mjeseci. Rekla mi je za mural nacrtan na
zidu u njenoj sobi iz djetinjstva, jednorog koji ju je štitio tijekom tih užasavajućih
godina. Onoga kojeg je tetovirala na unutrašnjoj strani bedra. Mozgao sam o tome
danima. Hoće li joj to donijeti užasna sjećanja, ili će joj inspirirati nadu?
„Mogu ga prebojati. Samo sam mislio...“
„Da će ga zaštiti,“ kaže, suze joj se slijevaju niz lice.
„Da.“ Kimnem.
Ode do zida i dodirne ga, ruke joj se tresu dok prstom prati vanjsku liniju.
„Sranje, Charlie. Žao mi je. Nisam razmišljao.“
Trese glavom, brišući suze. „Ne. Ne. Savršeno je, Ethan. Ali zašto si napravio
sve ovo? Želiš li da beba ponekad ostane ovdje?“ pokaže po sobi. „Previše je.“
„Ponekad?“ kažem, glas mi puca od nevjerice. „Cijelo vrijeme.“ Odem do nje i

okrenem je tako da gleda u mene. „On. Ona. Ti. Želim vas oboje ovdje. Želim da živiš
sa mnom, Charlie. Želim da živimo zajedno kao obitelj.“
Ruke joj se opet krenu tresti.
„Ovo je kad te ponovo pitam da se udaš za mene.“
„Ali što ako…“ pogleda po sobi. Znam što pita.
„Charlie, tijekom prošla dva mjeseca, pričali smo o svakom mogućem što ako.
Ne znaš li dosad koliko te volim? Koliko volim ovu bebu? I možeš poricati koliko hoćeš,
ali znam da osjećaš isto prema meni. Znam da osjećaš to već dugo.“
„Kako?“ pita. „Mislim, ako ja nisam sigurna, kako ti možeš?“
„Zato što ti je bilo ispisano svuda po licu kad smo zadnji put vodili ljubav, i
poprilično svaki dan nakon toga.“
Pogleda u mene s nevjericom.
„Ne vjeruješ mi? Pokazat ću ti.“
„Pokazati mi?“
„Da. Dođi.“ Povučem je niz hodnik, natrag kroz dnevni boravak pa u svoj ured.
Sjednem za stol i povučem je u svoje krilo. Mišom kliknem nekoliko puta po ekranu i
izvučem video.
Kad shvati što joj pokazujem, pogleda u mene sa širom otvorenom vilicom, a
lice joj gori od rumenila. „Oh, moj Bože, Ethan. Jesi li ovo prije gledao?“
„Muškarac sam,“ slegnem. „Naravno da sam gledao.“
„Ali nitko drugi nije, točno?“
„Rekao sam ti prije, Charlie. Ne volim dijeliti.“ Privučem je čvrsto uz sebe, njena
leđa su na mojoj prednjoj strani. „Gledaj sa mnom. Želim da vidiš što vidim svaki put
kad pogledam u tebe.“
Ne pomakne mišić dok gleda snimku od onog dana u mom uredu. Gleda se kako
me moli da ju dodirnem. Gleda nas kako se ljubimo beskonačno dugo, trljajući se jedno
o drugo da se približio što je više moguće. Gleda nas kako trgamo odjeću jedno drugom,
a zatim kako se spuštam po njoj. A cijelo to vrijeme, ja gledam nju.
Već sam tvrd kao stijena, a to što ona sjedi na meni čini da bolno pulsiram. Video
utječe i na nju. Počne se meškoljiti dok gleda kako ju moj jezik umiva, moji prsti ulaze
u nju.
Napokon pomaknem oči na ekran i zajedno gledamo kako predlaže pravilo

šezdeset i devet. „I dalje moje omiljeno pravilo,“ šapćem joj u uho. Ruka mi se podigne
da ju dodirnem. Ne mogu je ne dirati kad gledam nas kako si to radimo. Želim raditi
sve to i više. A reakcija njenog tijela govori da i ona to želi. Ali trebam da vidi to.
Trebam da vidi ono što ja vidim.
Kad počnemo voditi ljubav na videu, dah joj zastane i znam da vidi. Vidi njeno
lice u trenutku kad uđem u nju. A kad svršimo zajedno, vidi našu moćnu povezanost.
Neporecivu silu. Preplavljujuća ljubav koja prolazi između nas.
„Oh, Bože, Ethan,“ kaže bez daha, okrećući se na mom krilu tako da me
opkoračuje.
„Vidjela si to, zar ne?“ pitam. „Ne možeš više poricati. To je pogled kojeg vidim
svaki put kad te poljubim. Svaki put kad uđem u sobu i naše se oči sretnu. Svaki put
kad smo zajedno, tako gledaš u mene. Voliš me, Charlie. Prokletstvo, zašto jednostavno
ne možeš priznati?“
„Možda zato što više nisam samo ja.“
Stavim ruke na njen trbuh. „Volim što više nisi samo ti. Želim ovo, Charlie.
Želim nas. Želim našu obitelj.“
Pogleda dolje i vidi kako joj moje ruke miluju trbuh. „Jesi li siguran, Ethan?
Mislim, jesi li stvarno siguran? Moram znati da, bez obzira što se dogodilo, nećeš otići.
Zato što…“ glas joj zastane, a suza krene iz oka. „Zato što je sve što si rekao istina. I
ne mislim da bih to mogla podnijeti - da te imam pa da te izgubim.“
„Siguran sam.“ Obećam joj. „Nikad me nećeš izgubiti. Bez obzira na sve.“
Kimne, suze joj slobodno teku niz lice dok ne podignem palčeve da ih obrišem.
„Okej. Onda me pitaj ponovno,“ kaže.
Potrebna je sekunda da moj mozak shvati njene riječi, ali kad shvati, osjećaj
zanosa prođe po meni. To je najčišća verzija sreće koju sam osjetio u osam godina.
Posegnem u gornju ladicu svog stola i izvučem kutiju. Kutiju koja stoji tu od dana kad
sam saznao da je Charlie trudna.
Otvorim je i izvučem prsten. Velik je. Preobilan. Razmetljiv. I košta više novca
nego sam na išta potrošio osim mojih automobila i stana. Ali znao sam ako ikad budem
imao sreće da ga ona nosi, da ću htjeti da cijeli svijet zna da je moja.
Oči joj se prošire kad vidi masivni svjetlucavi dijamant na platinastom krugu.
„Kunem ti se, zapela si sa mnom, Charlie. U dobru i u zlu. Oboje. I provest ću

ostatak svog života brinući se da ne požališ.“ Ispružim prsten prema njoj. „Charlie
Anthony Tate, udaj se za mene. Učini me svojim mužem i ocem svog djeteta. Reci da i
usreći me više od najluđe fantazije.“
Kima kroz suze, ližući ih kad padnu na njene usne. „Da,“ kaže. Čelo joj padne
na moje. „Da,“ ponovi, usne su nam tako blizu da se skoro dodiruju.
„Reci to, Charlie. Reci da me voliš.“
„Volim te,“ dahće u moje usne. „Toliko te volim, Ethan.“
Zatvorim oči, uživajući u njenim riječima. Riječima za koje sam mislio da nikad
neću htjeti čuti. Riječima za koje nikad nisam mislio da ću trebati. Omotam ruke u njenu
kosu, privlačeći je zadnjih nekoliko milimetara dok nam se usne ne spoje.
I ljubim je. Ljubim je sa svim što imam. Kupamo suzama jedno drugoga.
Osjećamo ljubav. To je trenutak za koji znam da ga nikad nećemo zaboraviti. To je
trenutak za kojeg se nadam da ću proživljavati s njom iznova i iznova.
Shvatim da još nisam stavio prsten na njen prst. Ali prije nego to napravim,
kažem joj. „Ovaj prsten će te štititi, baš kao što ću te i ja uvijek štititi. Pogledaj unutra.“
Uzme ga od mene, skupljajući oči da vidi sićušna ugravirana slova unutar

prstena.
Pravilo #14 - Zauvijek
Pored riječi je sićušno ugraviran jednorog.
„Oh, Ethan. Savršen je“, kaže. „Znači, to se dogodilo s pravilnom broj četrnaest.“
Smiješim se, uzimajući prsten od nje i stavim ga na njen dugi prstenjak. Divim
mu se na njoj. „Dobro ti stoji, zaručnice.“
Pogleda u monitor kompjutera, smijući se.
„Jesmo li se upravo zaručili tijekom pornića?“
Smijem se s njom. „Da. Pretpostavljam da ćemo morati izmijeniti priču kad je

budemo pričali svojoj djeci.“
„Djeci?“ oči joj polete na moje. „Kao više od jednoga?“
Kimnem. „Koliko god mi ih budeš željna podariti, Charlie.“
„Što je s onim što ja želim,“ kaže, gledajući u mene zamagljenim očima, čineći
da mi se kurac vrati u život.
„Bilo što“, kažem. „Možeš imati što god želiš. Samo reci.“
„Želim opet gledati video. A zatim želim da me odvedeš u krevet.“
Ne treba me dva puta pitati. Namjesti stolicu tako da oboje imamo dobar pogled
na monitor. Imam osjećaj da ovo neće biti zadnji put da to gledamo. Imam osjećaj da
će ovo biti prva od mnogih nezaboravnih zajedničkih noći. Imam osjećaj da unatoč svim
užasnim stvarima u našoj prošlosti, u ovom trenutku, osjećamo se kao dvoje najsretnijih
ljudi na svijetu.
Smiješim se i pritisnem play.
Provedem jutro obavljajući pozive. Pozive koji nemaju nikakve veze s poslom i
svakakve veze s tim da kažem braći i roditeljima o svojoj nadolazećih svadbi. Držao
sam vijesti o Charlienoj trudnoći jako blizu prsima. Ali sad kad smo zaručeni i svaki
dan se sve više i više vidi, vrijeme je da proširim novosti.
Dijete je moje. I nitko drugi ne mora znati drugačije. Neću im dopustiti da

negativno misle u Charlie. I sigurno im neću dopustiti da gledaju u moje dijete kao da
nije stvarno dio obitelji. Poprilično sam siguran da nitko od moje bliže obitelji ne bi to
napravio, ali trač se širi kao divlja vatra, tako da smo Charlie i ja odlučili da već
dovoljno ljudi zna istinu i da što manje ljudi zna, to bolje.
Danas joj je slobodan dan i sastat ću se s njom na ručku pa ćemo prošetati.

Između šetnji i plivanja, odlučna je da se ne udeblja previše. Ne može me manje biti
briga. Bila bi prelijepa i da dobije pedeset kila koliko sam ja zabrinut. Ali podupirem
je. I mrzim da hoda kroz park sama. Tako da se složila da će ići u teretanu kad sam ja
zauzet.
Nađem se kako postajem nemiran dok se bliži vrijeme ručka. Nismo sinoć imali
baš priliku za razgovor. Bili smo… drugačije okupirani. Prošlo je dugo otkako smo
zadnji put bili zajedno. Predugo. Nisam je mogao prestati dodirivati. Nisam mogao
prestati gledati u njen pupajući trudnički trbuh razmišljajući kako od toga izgleda još
više seksi. I nakon toga, ona je zaspala. Iscrpljena od naše aktivnosti.
Smiješim se razmišljajući kako sam nam jutros ispekao odreske za doručak zato
što je sinoć jedina hrana koju smo uspjeli pojesti bila jagode i čokolada. Ukrutim se
samo prisjećajući se toga. Opet je rekla da me voli. Rekao sam joj da ću joj peći odrezak
svaki prokleti dan ako će mi to govoriti svako jutro.
Pogledam na sat i vidim da je skoro vrijeme za sastanak s njom. Zgrabim svoju
torbu za teretanu i krenem u zahod da se presvučem. Iako ćemo samo šetati,
namjeravamo se dobro oznojiti. I sad kad smo već duboko u lipnju, vrijeme može biti
prokleto toplo.
Zaključam ured, gurnem ključ i mobitel u džep i krenem prema vratima. Kad se
približim recepciji, čujem da Gretchen priča s nekim u čekaonici. Podiže glas u ljutnji i
pitam se je li to neki razljućeni klijent koji pokušava dobiti pristup. To se dogodi s
vremena na vrijeme. Zbog toga imamo prozore otporne na metke i ograničen pristup.
Smrznem se kad čujem Charlien glas. „Gretchen, ovo postaje pomalo staro, zar
ne misliš? Moramo li plesati ovaj ples svaki put kad dođem ovdje? Ne, nemam
zakazano. Trebala sam se naći s Ethanom u prizemlju, ali došla sam ranije, i stvarno
trebam pišati pa sam došla ovamo gore.“
Smiješim se, spreman otvoriti vrata kad Gretchen opet progovori. „Misliš da si
toliko visoka i moćna, zar ne? Misliš da će Ethan jednostavno sve ostaviti kad ti dođeš.
Pa, da ti nešto kažem - nikad se neće promijeniti. Nije stvoren za veze. Voli se jebati.
Volio je jebati mene, a pretpostavljam da sad voli jebati tebe. Ali dosadit ćeš mu, a kad
se to dogodi, ja ću biti tu. Ja sam ona na koju se oslanjao sve te godine. Ja sam ta koja
je davala svoje vrijeme i ja sam ona koja će s vremenom pokupiti blagodati. Tako da
igra svoju malu igru s njim za sada. Ja ne idem nikud.“
Skoro otrgnem vrata s držača pokušavajući doći do čekaonice. Do Charlie. Brzo

pogledam okolo, osjetim olakšanje jer nijedan klijent ne čeka jer se spremam rastrgati
Gretchen. Ali prije nego stignem otvoriti usta, Charlie trese glavom prema meni.
Zbunjen sam. Ne želi da je branim?
„Oh, hej, Ethan,“ Charlie kaže uz ogroman osmijeh. „Baš sam se spremala reći
Gretchen da se smiri. Sva ta ljutnja koja dolazi od nje toliko povećava vrućinu ovdje,
ne misliš li tako?“ Dramatično se maše. Zatim krene skidati jaknu koju nosi. A kad je
svuče, nema pogreške, ili skriva ispod majice malu lubenicu, ili je trudna. Do sad, neki
moji zaposlenici vire iza ugla, nema sumnje da su čuli nešto od Gretchenine tirade.
Pogledam u Gretchen, čija je vilica toliko pala da skoro dodiruje pult. „Koji
kurac?“ ispljune prema Charlie.
Pa, to je jedan od načina reći novosti onima u uredu. Izvučem ključ svog ureda
iz džepa. Ponudim ga Charlie. „Ovo je glavni ključ koji otvara sva vrata u uredu. Sad
je tvoj.“ Charlie se smiješi i ispruži lijevu ruku da uzme ključ, pobrinući se da je moj
veliki debeli dijamant vidljiv svima tko možda obraća pažnju.
Gretchenine oči potamne kad ga vidi. „Jebeno me zezaš.“ Duri se.
„Charlie će biti majka mog djeteta,“ kažem joj. „Također je milostivo pristala
biti moja žena. I kao takva, imat će pola udjela u mojoj firmi. To ju čini tvojom šeficom,
Gretchen. Tako da pokaži malo jebenog poštovanja ili se gubi odavde.“
„Ugh.“ Pogleda u publiku zaposlenika. Zatim poravna suknju i podigne bradu

visoko. Posegne da zgrabi torbicu i nekoliko stvari sa stola prije nego krene iza ugla i
izađe s recepcije. „Sretno s pokušajem da me zamijeniš, Ethan. Ja sam razlog zašto imaš
većinu klijenata, znaš.“ Namjesti dekolte da otkrije još više.
„Ako to stvarno misliš, Gretchen, onda si gluplja nego sam mislio.“
Paradira po sobi, ne zamarujći se da pogleda u Charlie. Znam da je boli vidjeti

drugu ženu trudnu jer ona ne može imati djece. Ali stvarno si je ovo sama donijela jer
je bila sebična kučka.
„Gretchen, čekaj“, kažem prije nego dođe do vanjskih vrata.
Okrene se, zrnce nade bljesne joj licem da sam se možda predomislio. Ispružim
ruku prema njoj. „Trebat ću tvoje ključeve,“ kažem.
Puše kroz nos dok poseže u torbicu, vadeći ih. Baci ih u moju glavu, ali Charlie
posegne i uhvati ih prije nego me pogodi.
„Ide u oba smjera,“ Charlie kaže, smiješeći se. „Uvijek ću biti tu da zaštitim
tebe.“
Uzmem je u svoje naručje na navijanje svih svojih zaposlenika. Jedva uopće
primjetim zatvaranja vrata iza Gretchen kad izađe.
„Bilo je i vrijeme da otupustiš onu kučku,“ Melissa kaže.
„Nisam je otpustio. Njen je izbor bio da ode,“ kažem. „Ali reći ću ti da neću
izgubiti ništa samo zbog toga.“
Izgled krivnje prijeđe Charlienim licem. „Oh, Ethan. Tako mi je žao. Trebala
sam ostati u prizemlju. Što ćeš napraviti?“
„U redu je, zlato. Levi će nazvati agenciju i recepcionerka će biti ovdje za sat
vremena,“ pogledam u Levija. „Možeš to?“
„Bacam se na posao,“ kaže, hodajući od mene da se rukujemo. „Čestitam,

kompa.“ Nagne se i zagrli Charlie. „Tako sam sretan zbog tebe, Charlie.“
Ostatak mojih zaposlenika nam poželi sve najbolje prije nego otpratim svoju
zaručnicu u privatni zahod.
„Izgledaš fantastično u tome,“ kažem, odmjeravajući svaku zanosnu oblinu na

njenom tijelu. Stvarno joj dobro stoji trudnoća. Neke žene se svugdje udebljaju. Ne
Charlie. Ima taj savršeni okrugli trbuh. Nije jedna od onih žena za koje se zapitaš jesu
li trudne ili su se udebljale. Jasno je svima koji je vide da je trudna. I obožavam to. Baš
kao i prsten, od toga se osjećam kao da sam ju označio da je moja.
„Stvarno?“ pita, gledajući dolje dok prelazi rukama po trudničkom trbuhu.

„Mislim da izgledam kao prirodni frik.“
„Šališ li se? Znaš li kako izgledaš seksi upravo sad?“ kažem. „Zapravo, što kažeš
da preskočimo šetnju i prebacimo se na rundu broj dva na kauču?“ namignem joj.
Smije se, ulazeći u kupaonicu. „Mislim da si malo pristran,“ kaže prije nego
zatvori vrata. „Voljela big naočale na tebi“, viče.
Smijem se, spuštajući njenu jaknu na naslon stolice. Nekako se nadam da će je

ostaviti tu i da će koža poprimiti njen miris tako da ju mogu mirisati cijeli dan.
„Spreman?“ pita, vraćajući se u moj ured. Vidi me da joj spremam jaknu. „Ako
stvarno misliš da ne izgledam urnebesno, hoće ti smetati da ostavim jaknu ovdje? Vani
je vruće, a već imam pećnicu prištekanu na sebe.“
„Možeš ovdje ostaviti što god želiš.“ Hodam natrag kroz ured i idemo prema
liftu. „I ozbiljan sam s ključem. Koristi ga kad god želiš.“ Iznenada imam ideju. U tišini
se vozimo prema prizemlju dok razmišljam kako da je pitam ono što je želim pitati.
„Charlie, ne želim da ovo krivo shvatiš. I ovo nije zbog novca, zato što znam da
ne trebaš moj, ali planiraš li nastaviti raditi kroz trudnoću i nakon što rodiš?“
U čudu pogleda u mene, kao da nikad prije nije razmišljala o tom pitanju. „Uh,
da. Naravno da ću raditi. Ne znam što bih sa sobom ako ne radim.“ Namršti se prema
meni i puše. „Ako misliš da ću ostati kući, bosa i trudna...“
Zgrabim joj ruku. „Nisam to uopće govorio. Nikad te to ne bih pitao, iako bi mi
bilo okej da to želiš. Ali brine me što si na nogama po cijele dane. Možda trebaš manje
zahtjevan posao, ali onaj koji te i dalje izaziva.“
„Što govoriš, Ethan?“
„Govorim da znam odličan posao koji se upravo oslobodio. Dobra plaća i odlične
pogodnosti - jedna od njih je da možeš spavati sa šefom.“
„Želiš da prihvatim Gretchenin posao?“ pita, kao da je to najneobičnija stvar

koju ju je netko pitao.
„Pa, nekako da.“ Hodamo preko ulice i krenemo u park. „Zapravo sam
razmišljao da zaposlim recepcionera i smanjim Gretchenine dužnosti. Posao je postajao
prevelik za jednu osobu. Bila je recepcionerka, vođa knjiga i voditelj ureda pet godina.
Ali nisam siguran da bi posao još zahtijevao nekoga na puno radno vrijeme, tako da
možda samo dvadeset ili trideset sati tjedno.“
„Želiš da budem tvoja recepcionerka?“ pita. „Ali nemam nikakvog iskustva.“
„Bože ne. Ne želim da sjediš iza stakla. Imamo neke gmazove s vremena na
vrijeme i ne bih te stavio u tu poziciju. Želim da budeš moja voditeljica ureda.“
„Tvoja što?“ stane. „Ethan, ma daj. Nemam nikakvog iskustva u menadžmentu.

Nikakvih knjigovodstvenih vještina. Lud si. Odvela bih tvoj posao pod zemlju.“
Smijem se. „Razmišljao sam samo o dijelu vodstva ureda, ne dijelu

knjigovodstva. Mogu naći recepcionera s tim vještinama. I jeftino se prodaješ. Slušao
sam te dok si mi pričala o svim poslovima koje si radila kad si bila preko oceana. Vidiš
se kao konobaricu, barmenicu ili trgovački pomoćnicu. Ja te vidim kao rješavateljicu
problema, organizatoricu, održavateljicu mira. Treba mi takav voditelj. I postoji puno
ljudi tamo koji bi bili više nego sretni da ti pomognu. Morat ćeš ionako naučiti posao.
Posjedovat ćeš pola… uh, kad ćeš se udati za mene?“
Opet krene hodati. „Jedna životna odluka po jedna, Ethan.“
„Okej, zlato, ali ja sam ozbiljan. Samo razmisli o tome.“
„Hoću“, kaže. „Bilo bi nekako lijepo ne stajati na nogama po cijele dane.“
Smiješim se. Moj plan je upalio. „Pa, što radiš na svoje slobodne dane ovaj
tjedan?“
„Još nisam sigurna. Jesi li imao nešto na umu?“
„Kupovina namještaja“, kažem.
„Namještaja?“
„Da. Stvarno bih volio da ti odabereš nekoliko stvari koji će stan učiniti tvojim.
Kao što si jučer rekla, moj stan je muževan. Trebaš dodati malo svog dodira.“
„I dalje ne mogu vjerovati da ovo radimo,“ kaže. „Čini se tako nestvarno. Beba,
useljenje s tobom,“ ispruži ruku s prstenom i gleda u njega. „Ovo.“
„Vjeruj mi, zlato. Događa se.“
„Ovo je treći put da si me nazvao zlato,“ kaže s neodobravajućim mreškanjem

nosa.
„Ne sviđa ti se?“ pitam. „Uvijek te mogu zvati dušo. Ili možda mala. Ili draga?“
„Bilo kako osim zlato, okej? Podsjeća me na… stvari.“
Naježim se kad pomislim da ju je možda jedan od muškaraca koji ju je napao

zvao tim nadimkom. Koža mi se skuplja od razmišljanja o stvari koje su joj možda
napravljene. „Tako mi je žao, Charlie. Obećavam da više nikad neću reći tu riječ.“
Kimne. „Okej je. Nisi znao.“
Nakon nekoliko koraka neugodne tišine, ona kaže. „Pa vratimo se natrag na
namještaj, što si točno mislio?“
„Spavaća soba i dnevni boravak. I gostinjska soba, ako želiš.“
„Oh, ne, gostinjska soba je ljupka. Ne bih je htjela dirati.“
„Moja mama ju je dekorirala. Ne može dočekati da te upozna, znaš. Ali uz njihov

zauzet raspored, bilo bi lakše nama da odletimo do njih.“
„To bi moglo biti zabavno,“ kaže. „Voljela bih odmor na plaži. Ali moramo to
napraviti uskoro. Ne želim letjeti u trećem tromjesečju.“
„Točno. To nam daje još deset tjedana da odemo na putovanje.“
Pogleda u mene, čineći se impresionirana. „Ne mogu vjerovati da znaš o

tromjesečima i tim stvarima.“
„Kad ti je nešto dovoljno važno, draga, vrijedno je znati sve o tome.“
Hihoće se. „Zvučiš kao djed kad kažeš tu riječ.“
Glumim da nešto križam s liste. „Ne draga. Shvatio.“
Na pola puta naše šetnje, dođemo blizu grupe momaka koji igraju nogomet na
travi. „Ne mogu dočekati da zajedno gledamo nogomet, Charlie. To je okej, zar ne, da
zajedno gledamo nogomet?“
„Mnogo bih to voljela,“ kaže. „Prošlo je dugo otkako sam uživala u tome. Uz to,
nogomet nije isti preko oceana.“
Lopta je izbačena i skoro pogodi Charlie, ali posegnem i uhvatim je. Dobar je
osjećaj. Igrao sam za svoj srednjoškolski tim. Spremam se baciti loptu natrag prema
njima kad primjetim da jedan od njih gleda u Charlie. A Charlie gleda u njega.
Pogledam natrag prema njemu i shvaćanje me oblije kao vruća lava, pržeći kroz
mene i jedući me živog. Vidio sam to lice. Gledao sam u njega u posljednjih dvadeset i
četiri sata više nego što želim priznati.
Zach Thompson.
Pogledam u Charlie. Ima bijelu kožu, ali u ovom trenutku, krajnje je blijeda, sva
krv joj je iscurila iz lica.
Zach dođe do nas, odmjeravajući me putem. „Hej, um… Charlie Brown, zar ne?“
kaže uz neiskren cerek. Oči mu prelaze preko Charlie na takav način da poželim baciti
ga na zemlju i razbiti mu lubanju. Oči mu iskoče kad dođu do njenog trbuha. „Sveto
sranje, bila si zauzeta.“
Stavim ruku oko nje, privlačeći je bliže. Zatim, umjesto da zabijem šaku u
njegovo lice, ispružim ruku prema njemu. „Hej, ja sam Ethan. Charlien zaručnik.“
Pogleda u moju ruku kao da je šala, ali svejedno je protrese. „Zach,“ kaže.
Pokaže na Charlien trbuh. „Čovječe, jadan si. Djeca - ne bih ih dotaknuo štapom od
deset stopa. Ali hej, svatko ima svoje, točno?“
Do sad, neki od njegovih prijatelja su došli iza njega. „Zach,“ jedan od njih kaže.
„Planiraš li igrati ili što? Fali nam jedan i trebamo te.“
„Dolazim,“ kaže, okrećući se prema meni. „Smeta li ti?“ ispruži ruku i shvatim
da još uvijek držim njihovu loptu.
Bacim mu je, osjećam olakšanje jer će otići iz naših života jednako brzo kao što
je ušao.
Zatim jedan od njegovih prijatelja otvori njegova velika usta. „Hej,“ kaže on
Charlie. „Izgledaš kao dama koja je glumila kraljicu nečega u onom filmu.“ Okrene se
prema drugom prijatelju. „Trent, ne izgleda li kao ona?“
Tip koji je sigurno Trent gleda u Charlie. „Sranje. Sigurno do pakla da je. Bila
je kraljica Dragonije, iz Enchanted Dragon serijala. Kad smo bili djeca, moja majka je
gledala te kasete toliko puta, da je ih je prokleto izlizala i morala ih je kupiti na Blu-
rayu. Kako se ona zvala?“ pita drugog tipa.
Mogu osjetiti kako se Charlie napela pored mene. Zatim vidim da joj se oči
zamagle. Skoro mi je teško ne nasmijati se, zato što znam da misli na mene i pjesmu
koju sviram Cat.
„Catherine? Charlotte? Caroline?“ kaže.
„Oh, da.“ Trent kaže. „Caroline. Caroline Anthony.“ Okrene se prema Charlie.
„Izgledaš baš poput Caroline Anthony. Sigurno ti je mama. Je li ti mama? Hej, čuo sam
da je umrla. Žao mi je zbog toga“, kaže nešto ispod daha, ali ne dovoljno tiho da mi ne
čujemo. „Cura je sigurno bogata kao govno.“
Charlie je sigurno malo slušala, zato što pogleda u mene pogledom jelena
uhvaćenim pod svjetlom.
„Najbolje je da odemo“, kažem prije nego je povučem za lakat i povedem je

dalje.
„Čekaj,“ čujem iza nas. A zatim nas Zach zaobiđe, buljeći u Charlien trbuh.
„Koliko si točno trudna?“
Sav kisik je isisan iz zraka koji me okružuje. Osjećam se kao da će se moj svijet
urušiti, a ja ne mogu napraviti ništa da to spriječim. Bespomoćan. Tako se osjećam.
„To je jako osobno pitanje“, kažem mu.
„Možda,“ kaže. „Ali uzimajući u obzir našu prošlost, mislim da imam prava
pitati.“ Isprsi se i stoji ravno, očekujući bitku od mene nakon tih riječi.
„Hajmo, Charlie“, kažem, držeći je iza sebe.
„Koliko si trudna, Charlie?“ on viče.
„Čovječe,“ jedan od njegovih prijatelja kaže.
„Koji će ti kurac to?“
Još jedan, mislim da je Trent, kaže. „Moja sestra je napumpana. Skoro je velika
kao i ona. Upravo je saznala da nosi curu s jednim od onih rengenskih stvari. Mislim da
je trudna četiri mjeseca ili nešto tako.“
Vidim da Zach pokušava izračunati u glavi. Nema šanse da može znati kad su
on i Charlie bili zajedno. Sudeći po onome što mi je Melissa rekla, s drugom je curom
svake večeri.
Jebiga. Sudeći po onome što mi je Melissa rekla, tip je prevarant. I iznenada mi

postane kristalno jasno zašto je tako zainteresiran.
„Odlazimo,“ kažem mu. Brzo odvučem Charlie, gledajući unatrag često da se

uvjerim da nas ne slijede. Nisu. Ali srce mi udara tako brzo da se osjećam kao da sam
upravo otrčao maraton. Također se osjećam kao da me netko udario u trbuh.
Kad smo van njihovog vidokruga i dovoljno daleko udaljeni, nađem klupu i
posjednem svoju uspaničenu zaručnicu na nju. „Bit će okej, Charlie.“
Trese glavom iznova i iznova. „Neće. On zna. To se nikad nije trebalo dogoditi.
Što ako on...“
„Ne, Charlie. Čula si tipa. Ne želi djecu. Što je ono rekao? Da ih ne bi dotaknuo
štapom od deset stopa? Tip se samo ustrtario. Vjerojatno se vratio kompićima i rekao
im da je izbjegao metak. Obećavam ti. Bit će dobro.“
Diše tako brzo, da se bojim da će hiperventilirati. „Charlie, pogledaj me. Polako

diši. Okej je. Mi smo okej. Samo ti i ja. Ne brini se zbog njega. Prolazi kroz žene kao
kroz ec papir. Lažljivac je. Ne može čak ni zadržati pristojan posao.“
Dugo izdiše, gledajući me znatiželjnim pogledom. „Kako znaš da je lažljivac i

da ne može zadržati posao?“
Ne odgovorim joj odmah pa ona ustane s klupe, koračajući po stazi ispred mene.
„Naravno. Ti si privatni istražitelj. To je ono što radiš. Kako si ga uopće našao? I zašto
si to skrivao od mene, Ethan?“
Mogu to vidjeti u njenim očima. Mogu vidjeti da je povjerenje koje je imala u

mene oslabilo. Ustanem i zaustavim je. Spustim ruke na njena ramena, prisiljavajući je
da pogleda u mene. „Onu večer kad si mi rekla da si trudna, dala si mi dovoljno
informacija da krenem. Njegovo ime, ime njegovog prijatelja. Činjenicu da ima crnu
kosu. Trebala su dva mjeseca, ali Melissa ga je napokon upoznala i saznala njegovo
prezime. Znam samo ono što mi je ona rekla i što sam našao na društvenim mrežama. I
dalje ipak čekam da dođu rezultati pozadinske provjere.“
„Dva mjeseca?“ podigne glas na mene. „Pokušavao si ga naći dva mjeseca? Kad
si mi planirao reći?“
„Kad bude nešto za reći, Charlie. Tek sam jučer saznao tipovo ime. Do tad nisam
znao ništa više od onog što si mi rekla.“
„Ali mogao si mi reći da tražiš.“
Kimnem. „Možda sam trebao, ali nisam te htio zabrinjavati bez razloga. Jednom
kad dobijem sve informacije o njemu, namjeravao sam ti doći i reći ti što sam našao.
Obećavam ti, nisam ovo namjeravao skrivati od tebe.“
„Ako želiš da ti vjerujem, mislim stvarno vjerujem, Ethan; ne možeš skrivati
takve stvari od mene. Moraš me tretirati kao jednaku, okej?“ oči joj omekšaju i nađem
se kako izdišem od olakšanja.
„Okej. Hoću. Kunem se. Ali trebaš shvatiti nešto u vezi mene, Charlie. Zaštitit
ću tebe i ovu bebu pod svaku cijenu. I nije me briga koliko ćeš se naljutiti na mene zbog
toga. Ništa mi nije važnije. Zakazao sam u prošlosti. Nisam uspio zaštititi one koje sam
volio. A to se neće dogoditi ovaj put.“
„Oh, Ethan.“ Omota ruke oko mene. „Nisi iznevjerio nikoga. Ništa nisi mogao
napraviti. Nisi ti kriv.“
Kimnem u njenu kosu, puštajući da me njen miris odvrati od prošlosti. „Znam

to,“ kažem joj. „Duboko u sebi, znam da nisam mogao napraviti ništa. Ali govorim ti
upravo sad, neću se ispričavati jer te pokušavam zaštititi.“ Spustim ruku na njen trbuh.
„Ili njega“
„Ili nju“, kaže, čineći da se nasmijem.
„Morat ćeš se naučiti nositi s tim.“
„Okej je“, kaže. „Razumijem sada. Nisam ljuta na tebe. Zapravo mislim da je to
jedna kvaliteta koju volim kod tebe. Odrasla sam u svijetu gdje muškarci nisu štitili
žene, samo su ih povrijedili. Tako da samo naprijed, štiti me koliko hoćeš. Prihvatit ću
to. Prihvatit ću tebe.“
Povučem je najbliže koliko njen trudnički trbuh dopušta. „Pa, imaš me, mala.“
Smije se u moju majicu.
„Ne?“ pitam.
„Ne,“ kaže, tresući glavom i smijući se. „Mala zvuči previše otmjeno.“
„I još jedan ode u vjetar.“ Uzmem je za ruku i krenem hodati. „Hajde, idemo
nahraniti vas dvoje.“
„Stvarno mi ne smeta u skakati u tvoje smjene dok Skylar ne nađe nekog novog“,
Piper kaže Charlie.
Drago mi je što je Charlie prihvatila moju poslovnu ponudu, ali stvarno mislim
da to ima više veze s tim da ona stane na svoje noge nego išta drugo. Nije me briga za
razlog, kako god, samo mi je drago što će mi biti blizu. To što neće morati flertovati s
momcima zbog napojnica je još jedan bonus.
„Znam, ali ne bi trebala to raditi,“ Charlie kaže. „Volontiraš u kazalištu i imaš

Hailey. Sigurna sam da joj neće trebati više od nekoliko tjedana da nađe nekog jednako
dobrog poput nas.“
Dođem iza Charlie i poljubim je u glavu. „Nikad neće naći nekog jednako dobrog
poput tebe. Gotov sam s dnevnim boravkom. Trebaš li ovdje ikakvu pomoć?“
Pakiramo Charlien stan. Nakon tjedan dana patnje, uspio sam ju nagovoriti da
useli sa mnom. Mislila je da je prerano. Ja sam mislio da nije dovoljno brzo. Tako da
danas, pakiramo sve što su joj prijatelji dali tako da sve možemo vratiti vlasnicima.
Charlie je minimalistica. Pretpostavljam da je to zbog života preko oceana svih

tih godina. Nema nikakvih osobnih stvari osim odjeće da ponese u moj stan. I nema čak
puno toga. Očistio sam pola svog ormara za njene stvari, ali sumnjam da će popuniti
četvrtinu toga.
„Možeš li mi dodati drugu kutiju, molim te?“ pita, motajući čaše u papir da ih
sigurno vrati Jani i Bruceu Mitchell.
Posegnem da dohvatim kutiju i primjetim da nešto fali s frižidera. „Uh, Charlie,“
kažem, gledajući u pod i otvorene kutije. „Jesi li spakirala veliki debeli ček ili si ga
potrgala na komadiće?“
Slegne. „Unovčila sam ga,“ kaže, ne prestane raditi ono što radi.
„Jesi?“
Kimne.
„To je fantastično. Tako mi je drago što si napravila prvi korak.“
„Nemoj da ti se hlače okrenu,“ kaže, spuštajući čaše i gledajući prema meni. „Još
ništa nisam napravila s tim, ali zaključila sam što god ili kome god ga dam bi bar trebao
imati pogodnosti interesa.“
Predam joj kutiju. „I dalje je fantastično.“
„Možeš meni zahvaliti na tome.“ Piper kaže. „Odvukla sam joj guzicu ravno do
banke jučer. Uznervozila sam se od toliko nula zakačenih na frižider.“ Pogleda u mene
i zakoluta očima. „Pa, možda ti se ne čini puno, Richie Rich, ali normalnim ljudima
poput nas, to je puno jebeni nula.“
Pogledam u Charlie i podignem obrve.
„Najbolje prijateljice“, kaže, kao da to sve objašnjava.
„Kad će momci doći?“ pitam Piper.
Pogleda na sat. „Uskoro bi trebali biti ovdje. Mason je rekao da su na putu.“
Dobro. Nestrpljiv sam da izbacimo ove stvari odavde i da je povedem kući sa

sobom da započnemo naš zajednički život. Tako da možemo krstiti svaku prokletu sobu
u penthouseu.
Charlie je zabrinuta jer ćemo živjeti i raditi skupa. Možda će to biti previše
zajedništva, rekla je. Mislim da je u krivu. Moji baka i djed su to radili. Moji tata i mama
to rade. Možemo to podnijeti. Misli da ćemo ostati bez stvari o kojima možemo pričati
i da ćemo dosaditi jedno drugom. Mislim da možemo biti usamljeni na pustom otoku i
da se to i dalje ne bi dogodilo. Proveli smo sate zajedno mjesecima. I čak i tada, mogao
bih se zakleto u noćima kad bi bili razdvojeni, jedno od nas bi nazvalo drugo jer smo si
jednostavno još nešto imali za reći.
Ne. Ovo će biti odlično. Mogu to osjetiti.
Netko pokuca na vrata.
„Otvoreno je!“ Charlie vikne.
Još jedno kucanje slijedi.
Charlie ustane i otvori vrata. „Ne morate kuc...“
„Charlie Tate?“ stranac na vratima pita.
„Da,“ ona kaže.
Preda joj omotnicu. „Posluženi ste,“ kaže, prije nego se okrene i ode.
„Poslužena?“ pogleda u ono što joj je dostavljeno. Zatvori vrata i ode do kauča.
„Pitam se je li ovo još stvari u posjedu ili nešto.“
Otvori omotnicu i izvuče papire, ali onda ih ispusti na pod kad joj ruka krene
zaustaviti vrisak. „Oh, Bože, ne!“
Piper i ja joj se odmah pridružimo na kauču. „Što je to?“ Piper pita.
Charlie zaštitnički zgrabi trbuh i srce mi potone na dno trbuha. Podignem papire,
nadajući se da neću vidjeti ono što mislim da ću vidjeti. Samo što kad vidim, gore je
nego što sam zamišljao.
„Kurvin sin,“ kažem, ni ne zamarajući se pročitati sve prije nego izvučem

mobitel i pozovem. „John, Ethan je. Žao mi je što te smetam nedjeljom, ali imam stvarni
problem.“ Odem u sobu i zatvorim vrata tako da me Charlie ne može čuti. „Ukratko,
postoji mala šansa da je moja zaručnica trudna s drugim tipom. Neću ići u detalje, ali
šupak joj je upravo dostavio papire koji zahtijevaju hitni test očinstva. Kaže da će ju
tužiti za skrbništvo ukoliko je on otac. Tu je još i hrpa legalnim sranja koje još nisam
pročitao. Možeš li mi pomoći?“
„Naravno, Ethan. Isuse, ne mogu ni zamisliti kroz što prolazite. Ako mi možeš
slikati papire i poslati mi ih, brzo ću ih pregledati i nazvati te. Sutra mogu uposliti
nekoliko mojih ljudi da nam pomognu popuniti praznine.“
„Hvala, John. Dugujem ti.“
„Ne, ne duguješ. Tvoj ured mi je pomogao u nekoliko prigoda. Ovo je

jednostavno uzvraćanje. Nazvat ću te čim sve pročitam.“
Pažljivo slikam dokument od šest stranica i pošaljem slike Johnu. Zatim se

vratim u dnevni boravak i nađem dvije uplakane žene utješene od strane Masona i
Griffina.
Po izgledima njihovih lica, već znaju što je.
„Bio sam na telefonu sa svojim odvjetnikom. Poslao sam mu slike dokumenata.

Nazvat će me kroz sat vremena.“ Spustim se na koljena ispred Charlie. „Ovo se neće
dogoditi. Razumiješ li me? Nije me briga što šupak kaže, neće dobiti skrbništvo nad
ovom bebom.“
Cijelo vrijeme dok sam bio na telefonu s Johnom, pitao sam se zašto bi se kreten
poput Thompsona uopće zamarao. Ali sjetim se onoga što mi je Melissa rekla i sve ima
smisla. „Ide za novcem, to je sve. On je prevarant, Charlie. Vidio sam mu to u očima
prošli tjedan kad je saznao tko ti je bila majka i kad je njegov prijatelj rekao komentar
koliko si bogata. To je sve što želi. Ili traži isplatu ili će ići za skrbništvo tako da dobiva
alimentaciju. Kako god, traži kartu za obrok.“
„Vidjeli ste tog tipa u parku?“ Griffin pita.
„Da. Prošli ponedjeljak“, kažem. „Igrao je nogomet i lopta je skoro pogodila

Charlie. Bilo je tako slučajno da ne mogu čak ni vjerovati. Preko osam jebenih milijuna
ljudi u gradu, i mi baš naletimo na njega.“
„Imate dovoljno toga za brinuti se, Ethan.“ Mason kaže. „Zašto ne spakirate
odjeću koju Charlie treba i ne odete u vaš stan. Mi ćemo se pobrinuti za ovo.“
Pogledam okolo po namještaju, a zatim pogledam u Charlie. Znam da me ona

treba više nego momci. „Da. Hvala.“
***
Sat kasnije, kad raspakiravamo njen kofer u mojoj sobi, moj mobitel zazvoni.
Pogledam na ekran i javim se. „Hej, John, imaš li što za mene?“
„Da, ali možda ti se neće svidjeti.“
Zahvalan sam jer je Charlie zauzeta vješanjem odjeće u ormar. Nisam čak ni
siguran da je čula moj mobitel. „Reci mi“, kažem, sjedajući na krevet.
„Papiri su svi legalni. Ali odvjetnik koji ih je pravio je gonič hitne. Izgleda mi
kao da je tip krenuo za novcem, Ethan. Sve pokazuje na to. Čak je izjavio da će, ako
dobije puno skrbništvo, ne samo tražiti od nje najvišu alimentaciju dozvoljenu
zakonom, već i kaznenu odštetu.“
„Kaznenu odštetu?“
„Tvrdi da je Charlie nezakonito skrivala informacije o trudnoći od njega i da pati

od emocionalne traume.“
„To je sranje, John“, šapćem u mobitel tako da je uznemirim Charlie. „Jednom

su se spetljali, u spremištu bara. Bili su pijani. Sve što je znala je njegovo ime. Nije ga
mogla kontaktirati sve i da je htjela.“ Sad shvatim kakva Charlie ispada, tako da dodam.
„Uh… Charlie i ja smo u to vrijeme imali pauzu.“
„Hej, nema potrebe za objašnjenjem“, kaže. „Ali Thompson tvrdi da je znala tko
je i kako ga kontaktirati. Tvrdi da je namjerno skrivala te informacije od njega.“
„Laže, John. Ali pretpostavljam da nema načina da to do kažemo, zar ne?“
„Točno. I uspio sam kontaktirati svog kompića koji se bavi obiteljskim
zakonom.“ Zastane. „Ovaj dio ti se možda neće svidjeti.“
„Oh? Zato što je sve drugo što si mi rekao med i mlijeko?“
„Žao mi je, čovječe. Ali netko ti mora reći novosti“, kaže mi suosjećajno.
„Znam, samo izloži sve na stol.“
„Pa, pretpostavljam da je njegov odvjetnik dovoljno pametan da zna da ne mogu

natjerati Charlie na test očinstva ako ona odbije. Tako da su joj dali tjedan dana da to
napravi nakon što se beba rodi. Ali, Ethan, iskreno, najbolji način da makneš ovog tipa
s grbače ako stvarno misliš da on nije otac, je da je odvedeš da napravi taj test sada.“
„Bojao sam se da ćeš to reći. Reci mi posljedice ako to ne napravimo?“
„Ako ne napravi test, mogao bi se dalje svađati da mu uskraćuje informacije.

Mogao bi se svađati da ga drži podalje od nerođenog djeteta. Mogao bi ju tužiti, i možda
čak i tebe, zbog dodatne boli i patnje. Kao dodatak, kao potencijalni otac, ima svako
pravo tražiti pristup medicinskim zapisima koji imaju veze s trudnoćom. Testovi.
Ultrazvuk. Datumi. Što god. Ne da će mu to biti lako,“ kaže. „Morat će od suca tražiti
da mu potpiše nalog. Ali ako mu je odvjetnik dobar, znat će koga točno tražiti za takav
nalog.“
„Sranje.“ Držim laktove na koljenima i zurim u tepih.
„Ethan, budi izravan sa mnom. Kolike su šanse da je on otac?“
Dugo izdišem u mobitel. „Oko pedeset posto.“
„Woha,“ kaže. „To je malo previše za izbjeći.“
„Pričaj mi o tome.“
„Rekao si da je tvoja zaručnica, tako da pretpostavljam da je stvarno voliš i da

stvarno želiš to dijete, jesam li u pravu?“
„To je nepotrebno govoriti.“
„Mislim da je manje od dva zla čekati testiranje dok se dijete rodi.“
„I dati mu pristup njenim zapisima?“ usprotivim se.
„Da. Razmisli o tome, Ethan. Ako test pokaže da je on otac, imat će više streljiva,
više prava, više razloga da bude u vašem životu. Upravo sad, on je samo potencijalni
otac.“
„Okej, znači trebamo odgoditi testiranje. Što još možemo napraviti?“
„To je ono što ne smiješ napraviti,“ upozorim me.
„Na što misliš?“ pitam.
„Ne pokušavaj platiti ovom tipu. Mislim to, Ethan. Kao tvoj odvjetnik, znam o
tvojim financijama skoro kao tvoj računovođa. Znam kako bi ti lako bilo napisati ček i
pokušati učiniti da ovo sve nestane. Ali to je najgora stvar koju možeš napraviti. Iako
on dođe tebi, lako kasnije može reći da si ga pokušao potplatiti. I iako si sklopio
financijski dogovor, ako je on biološki otac, može tražiti pravo na posvojenje šest
mjeseci nakon rođenja djeteta.“
„Znači, mogao bih mu platiti i dalje bi mogao završiti s očinskim pravima?“
„Točno,“ on kaže.
„Jebiga!“ viknem, udarajući šakom u krevet. „Znači, drži nas za jaja.“
Charlie izađe iz ormara i vidi me na telefonu. Sjedne pored mene na krevet i

uhvati me za ruku.
„John, moram ići. Charlie i ja moramo porazgovarati o ovome. Hvala ti puno što
si se bacio na ovo tako brzo.“
„Bilo kad, Ethan. Sretno.“
Trebat će mi puno više od sreće ako ikad dođem lice u lice s tim šupkom. Trebat
će jebeno čudo.
Gadu su trebala dva dana da dobije nalog koji mu daje pristup svim medicinskim
zapisima koji se tiču trudnoće. Od tada, prošlo je tjedan dana bez riječi od Thompsona
ili njegovih kompića. Ali znam bolje. Šljam je. Podzemni stanovnik. Sjest će i čekati i
napasti će je kad je bude mogao najviše povrijediti.
Loše mi je od razmišljanja o tome kakav je muškarac. Kad sam pročitao njegovo

pozadinsko izvješće neki dan, sve što sam mislio o njemu je potvrđeno. Optužen je za
nekoliko prevara i krađe identiteta. Jednom je uhićen jer je prevario staru gospođu za
tisuće dolara, ali optužbe su odbačene jer se ona preminula, a djeca nisu htjela dalje to
gurati. Proveo je nekoliko noći u zatvoru tu i tamo, ali većim dijelom, njegove kazne su
se sastojale od novčanih naknada i društvenog rada. Čini se da ne postoji nešto što ovaj
tip ne bi napravio za novac.
To je jedini razlog zašto sam se pobrinuo da Levi danas pođe s nama. Sjedi u
predvorju zgrade, spreman intervenirati ako se išta dogodi. Ne znam što očekivati od
gada i trebamo biti spremni na sve.
Charlie je bila napeta cijeli tjedan. Nije ni dobro jela, ni dobro spavala. Ovaj stres
stvarno uzima danak na njoj. Jedini razlog zašto nisam inzistirao da da otkaz u
Mitchell'su je taj što se čini da je posao jedino što joj odvrati pažnju. Kako god,
inzistirao sam na unajmljivanju privatnog zašitara da stoji vani u slučaju da se Zach
Thompson odluči pojaviti. Nije se svađala protiv toga. Bila je zahvalna što sam
raspravio s njom to prije nego sam to napravio. Počela je prihvaćati činjenicu da ću
napraviti bilo što da zaštitim nju i bebu.
Dok prilazimo doktoričinom uredu, zgrabim je za ruku. „Što god da se dogodi,

bit će okej.“
Postoji prozor prema recepcijskom području, i pogledamo kroz njega prije nego
otvorimo vrata. Ne treba nam dugo da primjetimo jedinog tipa koji sjedi sam. Čovjeka
koji izgleda kao da bi radije bio bilo gdje drugo nego na recepciji s trudnim ženama i
djecom. Lista hrpu časopisa, trese glavom kad ne nađe što mu paše. Beba počne plakati
i možemo čuti visoko cviljenje kroz staklo. Zach zgađeno pogleda u bebu i stavi
slušalice u uši.
„Oh, moj Bože,“ Charlie kaže odmičući se od prozora prema zidu. „Trebamo
otići. Trebamo promijeniti doktora.“
Tresem glavom. „Iskoristit će to protiv nas, Charlie. I dalje će imati pristup tvom
kartonu. Ured dr. Chavis zna što se događa. Zvao sam ih ranije da ih pripremim na
mogućnost da on bude ovdje. Uvjerili su me da ako on bude ovdje, nećemo morati
sjediti u čekaonici. Čim se prijavimo, da će nas pustiti straga.“
Pogleda me s uvažavanjem. „Napravio si to?“
„Naravno da jesam.“
Prije nego uđemo unutra, pošaljem Leviju poruku da je Zach unutra i da bude na
oprezu. Levi je naoružan, tako da ne može ući u zdravstvenu zgradu zbog detektora
metala. Srećom po nas, doktorica koju je Skylar sredila Charlie, ima neke jako visoke
klijente. Poznate atletičare, zvijezde, žene mogula s Wall Streeta. Osiguranje je visoko
u ovoj zgradi. Zbog čega sam zahvalan. I dalje to ne znači da neću povesti svog tipa.
„Imamo ovo,“ kažem. Zaključamo poglede, i na punih pet sekundi, pobrinem se

da zna koliko ljubavi osjećam prema njoj i ovoj bebi.
Kimne i otvorim vrata. Buljim u šupka dok prilazimo pultu. Kažem mladoj dami
iza pulta: „Ja sam Ethan Stone, a ovo je Charlie Tate. Imamo zakazano kod dr. Chavis.
Zvao sam ranije i mora nas se odmah uvesti.“
„Da, g. Stone. Čekala sam vas. Odmah ću vas pustiti.“ Pokaže na vrata njoj
lijevo. „Molim vas uđite.“
„Želiš li trojac?“ čujem iza sebe.
Okrenem se i pogledam ga, želeći iz dubine duše izbiti cerek s njegovog
podmuklog lica. Vidim da imamo publiku, kao i da se on uopće ne trudi stišati glas dok
nas draži.
„Želite li da pozovem osiguranje, g. Stone?“ Cura iza pulta pita.
Tresem glavom. „Ne ukoliko nas ne pokuša slijediti straga“, kažem, gledajući
direktno u njega. Nježno gurnem Charlie kroz vrata i zatvorim ih iza nas.
Ispraćeni smo u ured dr. Chavis i rečeno nam je da čekamo dok ne završi s
drugim pacijentom.
Čujem Charlie kako diše dok sjeda. Mislim da je to prvi udah kojeg je udahnula
u minutama. Posegnem rukom preko, povlačeći ju u svoje krilo. „To je bilo najgore.
Samo nas želi zastrašiti, znaš. Ili će otići dok ne budemo trebali otići, ili će zahtijevati
da vidi tvoj zapis na pultu. Kako god, ne trebamo se nositi s njim. Okej, Breskvice?“
Lice joj se prelomi u osmijeh prije nego imitira da gura prst niz grlo.
„Ne?“ smijem se. Trese glavom dok se smije. Misija ispunjena.
Dr. Chavis nas isprati i zatvori vrata iza nas. Pozdravi nas i sjedne za stol. „Pa
čujem da su vam životi postali puno kompliciraniji.“
„Blago rečeno,“ Charlie kaže.
„Ako išta mogu napraviti, recite mi,“ ona kaže.
„Hvala vam,“ kažem. „To nam puno znači. Čovjek koji je podigao tužbu protiv
nje je prevarant. Koristi bebu kao prednost. Prihvatit ćemo svu pomoć koju možemo
dobiti.“
Dr. Chavis kimne i zapiše nešto u Charlien karton. „Želim vas oboje uvjeriti da
su Charlie i ova beba glavni prioritet ovdje. Udovolji ćemo nalogu i dati pristup
medicinskim zapisima, ali budite uvjereni, to će biti svedeno na minimum. Jeste li više
razmišljali o testovima očinstva o kojima smo pričali?“
Stisnem Charlienu ruku. „Odlučili smo se protiv toga dok se beba ne rodi. Ne
želimo riskirati da on ima više pristupa nego sada.“
„Razumijem“, dr. Chavis kaže. „Reći ću sestri da vas odvede straga i pripremi ti
haljinu. Danas ćemo napraviti ultrazvuk da imamo dobar pogled na bebino srce.“
„Srce?“ Charlie pita.
„To je standardna procedura u ovo vrijeme. Također, ako beba bude surađivala,
možda ću vam moći reći spol, tako da razmislite o tome želite li ili ne želite znati.“
Ustane i povede nas prema vratima. „Vidimo se za nekoliko minuta.“
Sestra me natjera da čekam vani dok se Charlie presvuče. Zatim joj provjeri
vitalne funkcije i smjesti Charlie na stol prije nego dovuče ultrazvuk. „Doktorica će
uskoro doći“, kaže, ostavljajući nas same u sobi.
„Nikad stvarno nismo pričali o tome, zar ne?“ Charlie pita. „U tisućama sati koje
smo proveli razgovarajući, uspjeli smo kompletno izbjeći tu jednu temu.“
„Koju temu?“
„Je li beba dečko ili cura,“ ona kaže. „Misliš li da ćeš biti uzrujan ako bude cura?“
„Uzrujan? Zašto bi to rekla? Nije me briga je li dečko ili cura dokle god je
zdravo.“
„Samo sam pomislila da bi možda htio dečka, to je sve“, protrlja trbuh. „Znaš,
zato što bi te cura mogla podsjetiti na Cat.“
Uputim joj tužni osmijeh. „Charlie, bilo koja beba će me podsjetiti na Cat. Svaki
put kad pogledam u naše dijete, curu ili dečka, pomisliti ću na nju. Ali to je okej. Volio
sam je tako puno. Volim misliti na nju.“
„Što ako sam ja ona koja ne želi curu?“ pita, krivnja preplavljuje njeno prelijepo
lice.
Osjetim da mi se čelo mršti dok je upitno gledam.
„Mislim, volim male curice,“ kaže. „Hailey i Jordan su predivne. Ali samo nisam
sigurna da ja želim jednu. Pogledaj što se meni dogodilo. Piper. Što ako se to dogodi
našem djetetu? Mitchelli su voljeli svoje kćeri više nego ijedni roditelji koje sam vidjela,
a ipak nisu mogli zaštiti Piper. Ne znam bih li to mogla podnijeti, Ethan. To bi me
ubilo.“
„Šanse da se to dogodi su...“
„Jedan od četiri, Ethan. Jedan. Od. Četiri. To je dvadeset pet posto šanse da će
naša kćer biti silovana. Zlostavljana. Napadnuta.“
Mogu vidjeti da postaje nabrijana. Stanem iza nje i trljam joj ramena. Mogu
osjetiti kako se opušta pod mojim dodirom i od tog se smiješim. „Charlie, ne možemo
živjeti naše živote u strahu od toga,“ kažem joj. „Može nas udariti autobus na povratku
kući kad odemo odavde. Ne možemo živjeti u mjehuriću. Moramo živjeti naše živote
na najjače i nadati se najboljem.“
Izvije vrat. „Zašto imam osjećaj da pravilo slijedi?“
Smijem se. „Okej, što kažeš na ovo. Pravilo šesnaest - Carpe diem.“
„Ne znači li to 'živi za danas' ili nešto?“
„Tehnički, to znači 'iskoristi dan', ali da, imaš dobru ideju. Ne možemo
kontrolirati sutra. Ne možemo promijeniti prošlost. Sve što možemo je izvući najbolje
od danas, i krenuti od toga.“
Povuče me okolo tako da stojim između njenih nogu. „Znala sam da je postojalo
razlog zašto sam te zavoljela. Tako si… razuman.“
„Razuman?“ napravim kiselu facu. „Radije bih da me voliš jer sam šarmantan.
Ili seksi. Ili nevjerojatan ljubavnik.“
„Volim te zbog svih tih razloga također. Ali točno ove sekunde, volim te jer si
razuman.“
Poljubim je u vrh nosa. „Pretpostavljam da mogu živjeti s tim.“
„Znači, hoćemo li saznati spol?“ pita.
„Ako stvarno želiš, možemo. Ali toliko je malo pravih iznenađenja u životu. Da
se pita mene, ja bih čekao.“
„Onda ćemo čekati,“ ona kaže.
„Stvarno?“
„Naravno. Ti si njegov tatica,“ kaže. „Ili njen.“
Osmijeh mi prepolovi lice na pola. „Reci to opet.“ Molim je.
„Ti si njegov tatica“, kaže.
„Ili njen“, dodam i oboje se smijemo.
***
Dok čekam da se Charlie presvuče, gledam u ultrazvučne slike koje je dr. Chavis
isprintala za nas. Ispalo je da beba Stone ne surađuje i da ne bi saznali spol sve i da smo
htjeli. Njegove ili njene noge su tako čvrsto prekrižene kao da se sprema na iznenađenje.
Charlie izađe iz sobe i spremim slike u džep. Ako je Thompson i dalje vani, ne
želim da ih on vidi. Zgrabim je za ruku i ispratim je kroz čekaonicu, ne gledajući okolo
da vidim je li još ovjde.
Čim izađemo kroz vrata, netko dođe u hodnik iza nas. „Pa hoću li imati sina ili
kći?“ Thompson pita. „Stvarno se nadam da nije cura. Cure zadaju više nevolje nego
što su vrijedne. Naravno, nisam siguran ni da želim da bude dečko ako će biti neko
retardirano kopile.“
Povučem Charlie iza sebe i okrenem se. „Ono što ćeš dobiti je moju šaku u nos
ako odmah ne odeš.“
Ispruži ruke u znak predaje. „Isuse. Nismo li osjetljivi? Samo pokušavam dobiti
informacije na koje imam pravo. Pretpostavljam da ću morati otići pitati u ured hoću li
trebati nabaviti plavu ili rozu majicu.“ Zgrabi kvaku od vrata, a zatim se okrene i
pogleda ravno u mene. „Oh, i dva put bih promislio o prijetnji meni. Nemaš pojma
koliko moći imam nad vama, zar ne?“
Ispred njega sam u dva koraka, Charlie me moli da se vratim. Unesem mu se u

lice. „Ne prijetim ti“, kažem mu. „Govorim ti da nema jebenog načina da ćeš ikad
dotaknuti mene, Charlie, ili ovu bebu. Znam točno tko si i što si napravio. Očigledno ne
znaš isto za mene. Ubuduće, pazio bi s kim ćeš se jebati.“
Ne čini se da moja prijetnja utječe na njega kao što sam se nadao. Jednostavno
kaže: „Vas dvoje imajte ugodan dan. Pobrini se da nahraniš to moje dijete, okej?“ zatim
nestane natrag u ured.
Levi dođe nabijajući po stepenicama, bez daha nakon što je očigledno trčao po
osam katova stepenica. Pogleda u hodnik koji je sad prazan osim Charlie i mene.
„Sranje. Oprosti što mi je trebalo tako dugo. Morao sam ostaviti pištolj kod zaštitara.“
Podignem obrve prema Charlie. „Zvala si ga?“
„Bila je to poruka,“ kaže, ni malo ne izgledajući kao da se ispričava. „Nisam

mogla dopustiti da se ti i Zach poubijate.“
„Je li to tvoj način štićenja mene?“ pitam, uzimajući joj ruku u moju.
„Ide u oba smjera,“ kaže.
„Što se dogodilo?“ Levi pita, oči mu poskakuju između nas.
„Natjecanje u pišanju, rekla bih“, Charlie mu kaže.
„Tko je pobijedio?“
Tresem glavom. „Rekao bih da je izjednačeno.“
Pogledam u Charlie, blijedu i uzdrmanu zbog okršaja. Odlučim uzeti ostatak

popodneva slobodno, govoreći Leviju da preuzme stvari u mojoj odsutnosti. Charlie je
pod ogromnim stresom i moram se uvjeriti da je okej.
„Hajdemo kući.“
Trideset minuta kasnije, sjedi na našem novom kauču dok joj ja punim kadu.
Mislim da joj je preveliki jacuzzi najdraža stvar u stanu. Pa, to i pogled. Satima će sjediti
i gledati kroz prozor. Ali kad god je pitam o čemu razmišlja kad to radi, povuče se.
Ponekad razmišljam pita li se gdje su svi muškarci s popisa. U drugim

vremenima, možda se pita o svojem ocu. U danima poput ovog, kad je uhvatim kako
gleda kroz prozor mazeći trbuh, znam da razmišlja o budućnosti. Pitajući se jesu li
planovi koje smo isplanirali samo pusti snovi, ili bi mogli biti naše zauvijek sretni.
Uhvatim je kad joj je kupka spremna. Ponese mobitel tako da može nazvati Piper.
Dam joj malo privatnosti da može razgovarati s najboljom prijateljicom. Ali ne prođe
ni pet minuta kad čujem njen srcedrapajući plač dok joj pripremam obrok u kuhinji.
Potrčim da vidim što je bilo, u strahu da je pokušala izaći i poskliznila se na pločici.
I dalje sjedi u kadi, noge su joj skupljene, a ruke omotane oko njih. „Što se
dogodilo? Jesi li okej?“ pitam, tražeći nekakav znak ozlijede.
Pogleda u mene, suze se kotrljaju niz njene obraze pa u vodu. Kimne prema
mobitelu stisnutom u svojoj ruci. „Umrla je.“
Srce mi nabija. „Tko je umro?“
„Gđa. Buttermaker.“
„Gđa. Buttermaker je umrla?“ pitam. „Kako znaš?“
„Piper mi je rekla. Mason je rekao njoj. Kad se nije pojavila na plivanju sinoć,
cura s recepcije se zabrinula i zvala je u njenu kuću. Gđa. Buttermaker nije propustila
plivanje pet godina“, zatvori oči, tresući glavom. „Nije fer, Ethan. Ta žena bila je u
boljoj formi nego većina četrdesetogodišnjaka. Vježbala je svaki dan. Vježbala je dok
je njen gubitnik od muža tratio život u Barcaloungeu. Kako to da je ona umrla od
srčanog udara, a ne on?“
„Oh, ne. Imala je udar?“ sjednem na rub kade i uzmem mobitel od nje, stavljajući
ga na ormarić.
Kimne, prsa joj i dalje podižu svakim udahom. „Nije fer, Ethan. Bila je tako
draga i dobra. Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?“
Iznenada, znam da ne pričamo samo o gđi. B.
Charlieni jecaji dolaze brže, bojim se da je možda postala histerična. U

rekordnom roku, svučem odjeću i kliznem u kadu iza nje, omotavajući ruke oko nje.
„Zašto, Ethan? Zašto se sve ovo događa?“
Grlim je dok se ne smiri, zatim mi nešto na podu zapne za oko. Ultrazvučne slike
vire iz mog džepa. Osušim ruke ručnikom i posegnem da ih uzmem. Držim jednu sliku
ispred nje. „Pogledaj ovo,“ kažem. „Zadivljujuće je. Možemo vidjeti njegove prste.
Njegove nožne prste. I dalje mora dosta narasti, ali već je savršen.“
Uzme sliku od mene, prstom prateći njegovo malo stopalo. „Ili ona“, kaže,
naslanjajući se na mene.
„Ili ona“, kažem.
Gledamo u slike dok se voda ne ohladi.
„Trebamo izaći odavde,“ kažem.
Kimne. „Da, voda je prehladna.“
Smijem se. „Da, i to, također. Ali mislio sam da trebamo otići odavde na par
dana. Otići na odmor dok beba ne dođe. Hajdemo u Kaliforniju i ostanimo u kući mojih
roditelja. Točno je na obali. Možemo ići na duge šetnje po plaži. Možemo ležati u
krevetu po cijele dane. Možemo udebljati tebe i juniora hranom moje majke.“
„Juniora?“ pita.
Slegnem. „To bi moglo biti spolno neutralno.“
Smije se i to je glazba za moje uši. „Odmor na plaži zvuči božansko, Ethan. Samo
moram vidjeti mogu li uzeti slobodne dane.“
„Nekako ne mislim da će to biti problem“, namignem joj. „Znam ljude koji znaju
ljude.“
Naš produženi vikend u Santa Monici je ispao odmor od deset dana. Nikad nisam
Charlie vidio bezbrižniju i opušteniju. I gledati je s mojom majkom - sve je što nisam
znao da želim.
Tata i ja sjedimo za šankom i gledamo Charlie i mamu kako prave večeru.

Piletina piccata mislim da su rekle. Zadivljujuće je svjedočiti povezanosti koju je stekla
s mojim roditeljima u jedva osam dana. Od trenutka kad su nas pokupili na aerodromu,
izrazili su joj dobrodošlicu u našu obitelj i kvocali oko nje kao oko kćeri koju nikad nisu
imali.
Naravno, moja majka je u oblacima jer će postati baka. Da, bila je i prije, i iako
je mama bila odlična baka prema Cat, mislim da i ona i ja znamo da će ovaj put biti
drugačije.
Majka povuče Charlie u zagrljaj. „Tako ćeš mi nedostajati, draga.“
„I dalje imamo još dva dana, Jackie.“
Mama jer strogo pogleda tako da Charlie doda. „Oprosti… Mama.“
Majčin osmijeh obasja sobu. Inzistirala je da je Charlie zove 'Mama' čim su se

upoznale. Mogu vidjeti da Charlie to još nije ugodno, ali ugađa mojoj majki. Moja
majka nije žena koju je lako odbiti.
„Uz naše iscrpljujuće rasporede, i nekoliko sati u kojim vas uspijemo vidjeti
svake večeri, imam osjećaj da ste tek došli ovdje.“ Mama kaže. Okrene se prema tati.
„Marc, kad ćemo u mirovinu tako da se možemo preseliti u New York i razmaziti naše
unuče?“
Smije se. „Sutra“, kaže i namigne Charlie. Moji roditelji se često šale kako žele
u mirovinu. Ali istina je, da ih ništa ne može odvući od posla kojeg vole. Moji roditelji
jesu njihov posao. Kad više ne budu mogli držati skalpel, podučavat će. Poprilično sam
siguran da će raditi dok ne umru poput mog djeda, nadam se jako stari.
„Radim li ovo kako treba, mama?“ Charlie je pita, gledajući u neku vrstu umaka.
Tata udari ramenom o moje i šapne. „Ovu treba sačuvati, sine. Bravo.“
Smiješim mu se. Ne pozna ju dugo, ali mogu reći da misli da je ona ta. Baš kao
što je moja mama njemu, a njegova mama mom djedu.
Čujem da se ulazna vrata otvore, a zatim stope kako odjekuju kroz veliki dnevni
boravak i postaju glasniji dok prilaze kuhinji. Brat mi se pojavi na dovratku. „Dobro
miriše. Nisam propustio večeru, zar ne?“
Chad je svratio nekoliko puta ovaj tjedan. Charlie me čak i uvjerila da jednu
večer izađem s njim na, kako je ona to nazvala, bratsko povezivanje. Ali iskreno, mislim
da joj je trebala slobodna večer od svog seksa kojeg smo imali. Još jedan dodatak što
smo ovdje i tako daleko od naših problema.
„Hej, Chad.“ Charlie ga pozdravi. „Ne, nisi propustio večeru.“
Ode oko ogromnog pulta, ljubeći obje i Charlie i mamu u obraz.
„Pa, kako je u svijetu Thada Stonea?“ Tata pita.
„Dobro“, kaže. „Završavamo ponavljanja za Defcon One ovaj tjedan. Bit će mi

drago kad to završi.“ Koluta očima.
Defcon one je film koji snima posljednjih nekoliko mjeseci. To je jedan od

razloga zašto je bio u New Yorku u ožujku. Imao je nekakvih problema s kolegicom.
Hajmo samo reći da je slična Gretchen. Mogu povezati.
„Kad će film biti pušten?“ Charlie pita.
„Vjerojatno ne prije početka iduće godine. Vrijeme potrebno za producirati film

od početka do kraja je oko dvanaest mjeseci. Ponekad i duže.“
„Pa, ne mogu dočekati da ga pogledam.“
„Trebali biste doći na premijeru.“ Chad ponudi.
Charlie pogleda u svoj trbuh. „Ne znam, Chad. Ovisi kada početkom iduće
godine, možda ćemo imati novorođenče.“
„Gluposti,“ mama kaže. „Doći ćete i ja ću čuvati. Ionako mrzim te premijere.“

Namigne Chadu. „Ne želimo da beba pokupi ikakve bakterije u običnom avionu tako
da će Ethan unajmiti privatni.“
„Unajmiti privatni avion?“ Charlie sumnjičavo gleda u mene.
Slegnem. Vidjela je moj stan. Moje automobile. Ali nije još vidjela moj bankovni
račun. Možda sam samo malo umanjio svoju neto vrijednost.
„Hajmo vidjeti kako će se situacija odvijati, okej?“ kažem. „Tko zna što će biti
do tad.“ Charliene oči postanu tužne. Ona i ja oboje znamo da ako stvari ne budu išle
po našem, naši životi bi mogli biti ograničeni po pitanju bebe.
Baš kad sjednemo jesti, biper moje majke zazvoni. Pogleda na njega i izdahne.
„Oprostite,“ kaže. „Priroda posla.“ Ustane i ponese svoj tanjur do pulta gdje ga omota
folijom.
Tata ustane i doda joj svoj tanjur. „Pravit ću ti društvo, dušo. Postoje neki
pacijenti koje sam želim provjeriti.“
Nasmiješi mu se i omota njegov tanjur. Smiješim se Charlie. Zaključamo

poglede. Znam da oboje mislimo na istu stvar. Da se nadamo da nam, nakon trideset
godina braka, neće smetati preskakanje obroka samo da možemo biti zajedno.
„Nemojte čekati!“ Mama vikne na putu u garažu.
Na pola puta kroz naš obrok - kojeg je Charlie savršeno napravila pod budnim
okom moje majke - mobitel mi zazvoni s porukom od Levija. Slučaj na kojem radi hitno
zahtjeva moju pažnju.
„Charlie, žao mi je, moram obaviti nekoliko poziva. Hoće li ti smetati ako te
ostavim u sposobnim rukama mog brata na neko vrijeme? Obećavam da ću ti kasnije
nadoknaditi,“ kažem uz zaigran osmijeh.
„Brate, sjedim ovdje,“ Chad kaže. „Molim te prestani mi davati vizije.“
Ona se smije. „Dobro je. Pobrini se za svoj posao.“
„Hvala na odličnoj večeri, dušo“, kažem.
Odmah gledam njenu reakciju.
Namršti se i blago zatrese glavom. „Od toga zvučiš kao tvoj tata,“ kaže.
„Poprilično sam sigurna da ne želiš da mislim na njega kad...“
„Dovoljno rečeno,“ kažem joj, podižući ruku da zaustavim njene riječi. U umu
prekrižim tu riječ s popisa.
„Isuse, hoćeš li već jednom otići,“ Chad kaže. „Vas dvoje i vaša predigra tijekom
večere me ubija.“
***
Dva sata kasnije, popnem se na krevet pored Charlie. Spava, ali i dalje se primiče
prema meni. Kad spusti ruku na moja prsa, udahnem njen miris. Kunem se da, otkako
je trudna, miriše bolje nego prije.
Na mjesečini, gledam je kako spava. Tako je spokojna. Spokojnija nego što sam
je ikad vidio. Od toga se zapitam je li to što je u New Yorku dio problema. Čak i ako
problem Zach Thompson nestane, hoće li joj ikad biti ugodno živjeti tako blizu mjesta
njenih noćnih mora iz djetinjstva?
Čini se da joj se sviđa ovdje u Santa Monici. Išli smo na duge šetnje plažom
svaki dan. Odveo sam ju da vidi poglede. Čak smo otišli u Wine Country. Inzistirala je
da idemo iako nije mogla sudjelovati.
Mislim da je čak i dobila nekoliko kilograma, što je dobro. Bio sam zabrinut, kao
i njena doktorica, jer nije dobila dovoljno kilograma. Sve je bolje ovdje. Lakše. Sretnije.
Ali znam da odlazak iz New Yorka sad nije stvarno opcija. I nisam siguran da će
se ikad moći odvojiti od Mitchell klana. Svi su tako bliski. Čine se da nadoknađuju svo
izgubljeno vrijeme dok su Charlie i Piper putovale preko oceana.
Moja obitelj je ovdje. Moji roditelji. Chad. Svatko osim Kylea. Mogli bi biti
njena obitelj. Mislim kako bi se dobro uklopila s njima. Kako su bliski postali u nekoliko
kratkih dana. Mogu osjetiti koliko Charlie voli roditeljsku pažnju koja joj je nedostajala
svih tih godina.
Od toga pomislim na njenog oca. Pričala mi je puno o njemu. I iako neće osvojiti
nagradu za oca godine, nisam siguran da je loš koliko ona misli. Tipa je zlostavljala
kontrolirajuća žena. Charlie je bila tako mlada, samo dvanaest godina, kad je otišao.
Možda je zbunjena zbog stvari. Možda je imao svaku namjeru povesti je sa sobom, ali
mu je njena majka prijetila. Možda postoje okolnosti za koje ona ne zna. Tvrdio je da
nije znao da je udarala Charlie. Voljan sam vjerovati čovjeku dok ne čujem drugačije.
Volio bih ga upoznati i sam vidjeti. Ali neću. Obećao sam Charlie da neću
napraviti ništa takvo dok ne popričam s njom. Sad mi vjeruje. Voli me. A to je najbolji
osjećaj na svijetu, znati da će staviti svoj život, i život svojeg djeteta u moje ruke i znam
da ću se uvijek brinuti za njih. Trebalo mi je predugo da dođem do ove točke i nisam
voljan ugroziti to ničim.
Prije nego znam, sunce izlazi. Mislim da sam ju gledao cijelu noć bez sna.
Proizvede preslatki ciktavi zvuk zijevanja dok otvara oči i uhvati me kako
gledam u nju. Osmjehne se, ali oči joj se namreškaju, gledajući u mene. „Izgledaš
umorno,“ kaže mi. „Jesi li radio do kasno?“
„Bio sam budan do kasno,“ kažem joj. „Ali nisam radio. Gledao sam svoju
predivnu zaručnicu kako spava.“
„Oh, Bože,“ kaže, bacajući ruku preko lica. „Nadam se da nisam hrkala. Ili
slinila.“
Smijem se. „Ne postoji nešto što možeš napraviti da me odbiješ, Charlie. Ali ne,
izgledala si poput anđela. Tako spokojna. Poželio sam da mogu to spremiti u bocu i
ponijeti s nama u New York.“
„I ja“, kaže. „Sve se čini… bolje ovdje.“
Smijem se pitajući se možda u budućnosti, hoćemo li ovdje živjeti. Živjeti s

našim djetetom. Odgurnem misao o preseljenju sa strane za sada, razmišljajući da ću to
predložiti opet ako stvarno uspijemo doći ovdje na Chadovu premijeru.
„Sve?“ pitam, privučem je tako blizu da može osjetiti što mi samo ležanje pored
nje radi.
Posegne dolje, dirajući me kroz bokserice, čineći me još čvršćim. Željnijim.

„Ako se dobro sjećam,“ kaže uz uvrnuti osmijeh. „Obećao si mi nešto nadoknaditi.
Znatiželjna sam kako to namjeravaš napraviti, Stone.“
„Unngh,“ režim zbog njenih dugih pokreta preko tanke tkanine koja nas
razdvaja. „Na koji god način me želiš, mala.“
Prestane mi drkati.
„Što, zar nisi mala?“
„Ne“, razmišlja o tome na sekundu. „Zapravo mi ne smeta dok si duboko u meni,

kad sam sprema svršiti. A sad kad malo bolje razmislim o tome, stvarno me nije briga
kako me tada zoveš, dok god to nije Gretchen.“
Trznem se. „Moraš uništiti savršeno dobru erekciju spominjući nju.“
Ruka joj klizne u moje bokserice. „Mislim da je i dalje možemo spasiti.“
Povučem ih dolje da joj dam potpuni pristup. Oči joj postanu široke i gladne dok
s odobravanjem gleda u moje golo tijelo, čineći da se poželim nabijati u prsa.
„Mislio sam da je ovo u vezi toga da se ja odužim tebi“, kažem, savršeno sretan
pustiti je da me miluje, ali u isto vrijeme, trebajući staviti ruke na nju.
„Samo me pusti da se malo igram“, kaže, gledajući me zamagljenim očima.

„Gledao si me cijelu noć. Sad je moj red.“
Tko sam ja da se tome protivim? Zataknem ruke iza svoje glave i uživam
gledajući sve što mi radi. Svaki dodir. Svaki potez. Svako blago škakljanje koje mi
pruža. Ne treba joj dugo da me ne napali do ludila. I baš prije nego se otkotrljam preko
ruba, povuče se. Zna da samo želim svršiti unutar nje. Zna da otkako više ne koristimo
kondome, želim da budem duboko u njoj, dijeleći zajedno naše oslobođenje.
Penje se po mom tijelu, uzimajući vremena da istraži svaki dio. Nikad se nisam
osjetio toliko obožavano u životu. Što sam napravio da ovo zaslužim? Da zaslužim nju?
Poljubi me ispod lijevog bicepsa. „Mmmm“, kaže. „Volim ovo.“
Tu imam oznaku od rođenja. Misli da izgleda kao banana. Uvijek sam mislio da
izgleda kako mjesec, ali nakon što je to prvi put rekla, proučavao sam je s povećalom i
proklet bio ako nije u pravu. Jedan rub oznake ističe se kao peteljka banane. Dvadeset i
sedam godina sam proveo, a da to nisam znao. Zna me bolje od mene samog.
Poliže oznaku i ja zadrhtim. Kad više ne mogu podnijeti da je ne dodirujem,

posegnem oko nje i povučem je na sebe tako da me opkoračuje. Povuče majicu u kojoj
spava preko glave, ostavljajući se prekrivenu samo donjim rubljem. Oči mi se goste
njenim tijelom, njenim veličanstvenim punim grudima, savršeno zarobljenim trbuhom,
njenim natopljenim gaćicama.
Spustim ruke na njene grudi, štipajući joj bradavice. Ispupče se i ukrute pod
mojim dodirom. Dahće zbog senzacije. Postala je puno osjetljivija tu otkako je trudna.
Mogao sam je dovesti do svršetka samo igrajući se njenim bradavicama. Fascinira me
što će isti dio njenog tijela koji nam donosi toliko zadovoljstva također hraniti naše
dijete. Još nije tu, a već sam ljubomoran što će imati više pristupa njima nego ja.
„Mmmm“, imitiram je. „Volim ove.“
Hihoće se, gurajući prsa više o moje ruke.
Postajem bolno tvrd ispod nje. „Moram biti u tebi. Odmah.“
Ne želim da se makne s mene, tako da posegnem dolje s obje ruke i rastrgam joj
gaćice.
„Hej,“ dahće. „Sviđale su mi se te, Ethan.“
„Kupit ću ti stotine takvih. Svake boje koje se možeš sjetiti.“
Podrugljivo mi se nasmije. „Hoće li ti ih dostaviti privatnim avionom?“
Gurnem prst u nju, osjećajući kako je spremna za mene. „Dostavit će mi ih

podmornicom, ako to želiš, samo me pusti da vodim ljubav s tobom, Charlie.“
„Imaš li stvarno toliko novca da možeš kupiti podmornicu?“ pita.
Dodam još jedan prst unutar nje i pritisnem palac na njen klitoris. Dahće. „Želiš
li stvarno sada pričati o tome?“ pitam.
„Neeeee“, zadihano odgovori. „Oh, Bože.“
„Je li ti u redu ovako?“ pitam. Volim činjenicu da joj trbuh raste, prisiljavajući
nas da budemo kreativni sa svim vrstama poza. Ali ona na meni je vjerojatno moja
omiljena. Daje mi najbolji pogled na njeno lice kad je natjeram da svrši. I biti tako blizu
i osoban s njenim grudima također nije loše.
Odgovori mi tako da se spusti na mene. Postavi ritam, pomičući se polako gore

dolje. Omota prste u moju kosu. Voli me držati za kosu dok me jaši. Stavim ruke na
njene bokove, potičući je da ubrza ritam dok ulazim u nju.
Usne nam se spoje dok se ljubimo, dišemo i dahćemo jedno u drugo, svatko od
nas želeći naći oslobođenje. Svatko od nas želeći razvući ovo najviše što možemo.
Pomiče se naprijed - nazad i u krug na meni, dovodeći me do ruba ludosti. Želim

je dovesti preko ruba sa sobom tako da spustim ruku između nas i nađem njen skliski
vršak. Drugu ruku iskoristim da štipam i vrtim jednu osjetljivu bradavicu.
Otrgne usne od mojih. „Oh, da… Ethan.“
Spojimo oči kad krene drhtati. Znajući da je baš tamo. Osjećajući kako počinje
pulsirati oko mene. Slušajući je kako vrišti moje ime. Sve se spoji u jedno i moje tijelo
se ukoči dok se zabija u nju posljednji put, prazneći se dok njeno grčenje izvlači svaku
kap iz mene. „Charlie!“ čujem se kako vičem bez ikakve brige tko bi me mogao čuti.
Sruši se na mene, njeno tijelo pripijeno je uz moje dok reguliramo naše disanje.
Zatim iznenada sjedne i cikne. „Oh moj Bože!“
„Što je bilo?“ pitam, ne znajući boli li ju ili ima drugi orgazam.
„Upravo sam osjetila kako se beba miče,“ kaže, stavljajući ruku na trbuh. „Oh,
Ethan. Oh, moj Bože. Osjetila sam ga kako se miče. Oh moj Bože. Oh moj Bože.“
Spustim ruke pored njenih i pokušam nešto osjetiti, ali nisam. To me ne sprečava
da ne dijelim njeno uzbuđenje. Vidjeti je kako doživljava ovo po prvi put je puno više
od predivno. Beba unutar nje je živa. Moja beba je živa i miče se i udara. Ako sam
mislio da je prelijepa prije, to blijedi s usporedbom kako izgleda upravo sad. Božica je.
Moja ljubav. Moje sve.
„Kakav je osjećaj?“ pitam, trebajući svaki detalj svakog osjećaja.
„Kao da su mjehurići,“ kaže. „Ili možda leptir kad maše krilima. Tako je
mekano.“ Jako se koncentrira. „Ne mogu to više osjetit. Ali, Bože, Ethan. Tu je stvarno
beba.“ Suza joj pobjegne iz oka i poljupcem je maknem. „Mislim, znam da je beba
unutra, ali sada... tako je stvarno.“ Stavi ruke opet na trbuh. „Želim da opet to napravi.“
Maknem je sa svog krila i namjestim se preko nje, koristeći laktove da joj ne

pritišćem trbuh. „To je od orgazma“, kažem joj. „Pitao sam o tome. Tvoja maternica se
stišće i to uzrokuje da se beba pomakne.“
Poljubim je i spuštam se po njenom tijelu, prođem njene grudi, prođem njen

trbuh. Pogledam opet u nju. „Daj mi pet minuta i Junior će pokazati neke rezultate.“
Sat i dva orgazma kasnije, ona je iscrpljena. Ja sam iscrpljen. Ali misija je
izvršena. Osjetila ga je kako se miče još dva puta. I vidjeti je tako sretnu učini da joj
želim pružiti stotine orgazama.
Ležim s rukom na njenom trbuhu, žudeći za danom kad ću ja osjetiti njegove

pokrete skupa s njom. Ne mogu vjerovati da ću opet biti otac. Uzbuđen sam.
Prestravljen sam. Tako sam jebeno zahvalan.
Kunem se sobom ovdje i sad da ću biti najbolji otac. Da ću uvijek biti tu za ovo
dijete. Da ga nikad neću ignorirati zato što mi je upaljena omiljena serija. Da nikad neću
biti prezauzet da igram košarku s njim. Da volim njegovu majku toliko, da neće imati
izbora nego naći ženu svojih snova i napraviti isto.
Razmišljam o svim očevima na svijetu koji nisu napravili te stvari. Razmišljam

o svim očevima koji propuštaju najbolje dijelove svojih života. Razmišljam o Georgeu
Tateu i pogreškama koje je on napravio zbog kojih je uništio vezu sa svojom jedinom
kćeri.
Propnem se na lakat i gledam u Charlie dok ne pogleda prema meni. „Što?“ pita.
Zatim joj vilica padne. „Ne mislim da to mogu opet, Ethan.“
„Nije mi to na umu“, kažem, smijući se. „Ali mogu li te pitati da napraviš nešto
za mene kad se vratimo u New York?“
„Naravno. Bilo što.“ Smiješi mi se, prelazeći prstom preko trodnevne brade.
„Hoćeš li me odvesti da upoznam tvog oca?“
Trebala su gotovo dva tjedna, ali Charlie je napokon udovoljila mojoj želji da
nazove oca. Ako postoji i najmanja šansa da se spasi njihov odnos, znam da vrijedi
pokušati. Kao otac, koji sam jednom bio i otac koji ću uskoro postati, nisam siguran da
bih mogao živjeti s tim znajući da postoji muškarac koji voli njegovu kći, ali da je on
ne poznaje. Ne ako postoji nešto što mogu napraviti.
Nervozna je. Nije pojela doručak ovog jutra. Već sam naručio ručak na pauzi,
nadajući se da će sve proći dobro i da će htjeti jesti nakon našeg sastanka.
George Tate.
Ostajao sam budan toliko noći pitajući se o njemu. Istražio sam ga uz Charlien
pristanak. Bio je to jedan od njenih uvjeta da se sastanemo s njim. Drugi uvjeti su bili
da se to dogodi ovdje, u našim uredima, i da ja budem u sobi.
To što Charlie radi točno niz hodnik od mene je bolje nego što sam mislio. Dao
sam joj najveći slobodni ured, razmišljajući da možemo staviti kolijevku u kut i povesti
bebu na posao s nama. Osim ako je bude htjela dadilju, naravno. Ali na dan kad je
dekorerka došla da zajedno urede njen ured, rekla joj je da želi stolicu koja se ljulja
umjesto kauča. Tad sam znao. Znao sam da želi točno isto ono što i ja.
Zadivljuje me kako se svaki dan nas dvoje nađemo. Da sam tražio do kraja
zemlje, ne bih našao ženu koja mi savršeno pristaje poput Charlie.
Smjestili smo se u našu novu rutinu otkako smo se vratili iz Kalifornije.

Dolazimo na posao skupa svako jutro. Radi do podne, a zatim ju otpratim doma i
zajedno ručamo prije nego se vratim na posao. Ona se odmara, ili radi nešto s Piper, ili
kupuje odjeću za bebu. I nakon što se vratim kući nakon svega, odemo zajedno na
plivanje ili u šetnju.
Nakon što je Gđa. Buttermaker umrla, nijedno od nas nije htjelo kasno plivati,
tako da smo promijenili vrijeme našeg vježbanja. Na neki čudan način, jednostavno više
nije isto bez nje.
I zahvaljujući brzom tečaju kuhanja moje majke, Charlie je sve bolja u tome.
Napravimo nered skupa i nađemo se kako nam je to najbolji dio dana.
Charlie nije jedina nervozna danas. Nađem se kako i sam prebirem po doručku.
Nakon svega, ja sam onaj koji je zahtijevao ovaj sastanak. Ja sam onaj kojeg će kriviti
ako pođe nizvodno. Ja sam onaj koji će se nositi s neuspjehom.
Kao da mi čita misli, Britney, naša nova recepcionerka, pozove me govoreći mi

da je g. Tate stigao.
„Molim te reci mu da sjedne i pridružit ćemo mu se za nekoliko minuta“, kažem

u telefon.
Krenem niz hodnik do Charlienog ureda. Uvijek drži vrata otvorena u slučaju da
nekome nešto zatreba. Odlično se uklopila kao naš voditelj ureda. Dokazala je da je čak
i bolja u rasporedu, koordiniraju i rješavanju problema nego što sam mislio da će biti.
Svatko je impresionirana njenim profesionalizmom, njenom nepristranošću i brzom
pameti.
To je moja cura.
Stojim na dovratku minutu prije nego me primjeti. Na djelić sekunde, zaboravi

koji je dan i misli da sam ovdje da ju otpratim kući. A zatim joj lice propadne i nasloni
se natrag u stolicu. „Je li prekasno da se predomislim?“
Odem do nje i trljam joj ramena. „Možeš ti to, Charlie. Ako ne bude išlo, preuzet
ću potpuno odgovornost i možeš me kazniti kako god želiš kad dođemo doma.“ Nagnem
se i šapnem joj u uho. „Kako god želiš.“
Osjetim da se malo opustila, i posegne da dotakne moju ruku.
„Ako se ispostavi da je gad kao što si oduvijek mislila da je, bit će van tvog
života u trideset minuta. Ali što ako se suprotno dogodi, Charlie? Što ako ispadne otac
za kojeg nikad nisi znala da imaš? Otac kojeg nikad nisi htjela? To je vrijedno dvadeset
minuta razgovora, zar ne, mazo?“
„Oh, moj Bože,“ okrene se u stolici. „To je čak i gore od breskvice. Ako me ikad
tako nazoveš, više ti nikad neću napraviti ono što voliš. Znaš ono što sam napravila
prošli tjedan što te dovelo do...“
„Shvatio,“ kažem, prekidajući je. „Nikad više.“ Ispružim ruku prema njoj. U
dvadeset i četvrtom tjednu, postala je dovoljno velika da joj je ustajanje iz stolice malo
teško. „Napravimo to.“
Četrdeset pet minuta i jedan jako potrebni jutarnji štok kasnije, i dalje pokušavam
u umu omotati sve ono što nam je George rekao. Ponovio je sve što je rekao Charlie
prije nekoliko mjeseci. Ponovio je sve to do svakog bolnog detalja. Kao muškarac, bio
sam skeptičan da je drugog muškarca zlostavljala njegova žena. Ali slušajući njegovu
priču, shvaćam. Shvaćam kako je sve počelo jer je Caroline bila kontrolirajuća žena.
Držala ga je na uzici svojom karijerom. Financijama. I kako je rekao, zlostavljanje je
počelo polako. Mjeseci bi prošli između napada, tako da je mislio da se možda
promijenila. Dok su se napadi događali na redovnoj bazi, već ga je toliko iscrpila da je
mislio da nema izbora nego biti s njom. Volio ju je. Unatoč onome što mu je radila,
mislim da ju je volio. Ali sada zna da je volio ženu koja je bila prikazana na ekranima.
Njegove crvene oči gledaju u Charlie, koja sjedi pored mene na kauču, držeći se
za moju nogu kao za vlastiti život, dok joj on pruža srce i dušu iz stolice preko puta nas.
„Nikad nećeš znati koliko mi je žao što te nisam poveo sa sobom. Što se nisam vratio
po tebe. Nemam isprike za to što se nisam borio za tebe, Charlie. Sve što mogu reći je
da je bila bogata i moćna i da sam mislio da nije bilo šanse u paklu da dopusti da te
dobijem. Znao sam da nijedan sudac ne bi dao dijete nezaposlenom scenaristu kojem je
jedini izvor prihoda alimentacija koju dobiva od bivše žene. Da se nje pitalo ni to nikad
ne bih dobio.“
Napije se iz boce vode koju sam mu dao, odbijajući nešto jače koje sam uzeo za
sebe.
„Da sam znao što ti je napravila nakon što sam otišao, našao bih način, Charlie.
Oteo bih te. Nešto bih smislio. Ali nisam imao pojma. Kunem se da nisam znao da te
povrijedila. Nisam imao pojma da je ona… dopustila da te muškarci povrijede.“ Izgleda
kao da ga fizički boli kad to kaže, kao da ga je netko udario u trbuh.
Charlie se ukoči pored mene. Znam da joj je to novost. Rekla mu je za udaranje,

opekotine, ali ne za muškarce. Ali prije nego ijedno od nas stigne pitati ga za to, kaže.
„Znam za muškarce, Charlie. Ili da budem točan, jednog muškarca. Mogu samo
pretpostaviti da ih je bilo više.“
„Kako?“ pitam, stišćući Charlienu ruku tako da zna da sam tu za nju.
„Bilo je to prošlog prosinca. Prije nego ti je majka umrla. Prije nego si se vratila
u New York. Sjedio sam u kafiću i gledao utakmicu kad sam načuo pijani razgovor za
stolom pored sebe.“ Zgađeno trese glavom, trljajući rukom vilicu. Mogu reći da ne želi
izgovoriti na glas riječi koje se sprema reći. „Muškarci su uspoređivali seksualna
iskustva. Pokušavali su se nadmetati. Bio je to zanimljiv razgovor pa sam prisluškivao.
Jedan od njih je rekao da ne samo da je spavao s filmskom zvijezdom, već i s njenom
kćeri koja joj sliči. Rekao je drugom tipu ako nikad nije imao...“ pogleda u Charlie
očima koje se počinju puniti suzama, „slatku malu curicu, da bi trebao nekada probati.
Rekao je da je sve što je trebao napraviti da dobije kćer, osigurati majci audiciju za
nadolazeći film. Rekao je da je to bilo isto kao uzeti slatkiše djetetu.“
George izgleda kao da će hiperventilirati, i kao otac, osjećam svaku emociju koja
prelazi preko njegovog slomljenog lica. „Kad ga je prijatelj pitao koja je to bila filmska
zvijezda i rekao je ime tvoje majke, otišao sam na zahod i povratio.“
Charlie je blijeda. Natjeram je da se napije malo voćnog soka dok se George

sabire.
„Kad sam se očistio, pogledao sam se u ogledalo, zgađen samim sobom jer te
nisam zaštitio. Znao sam da si otišla od kuće kad si napunila osamnaest tako da sam
znao da se to moralo dogoditi ranije. Tip je bio u četrdesetima. Nije mi trebalo dugo da
zbrojim dva i dva. Udario sam svoj odraz u ogledalu, šaljući komadiće stakla na pod.
Jedan komad je bio zupčast i u savršenom obliku noža. Tako da sam omotao nekoliko
papirnatih ručnika oko jednog kraja da ne porežem dlan. Sakrio sam ga ispod kaputa i
vratio se u kafić. Htio sam ga ubiti odmah tada, ali znao sam da bi njegov prijatelj skočio
na mene, tako da sam otišao van i čekao ga da izađe. Znao sam da hoće. Tip je izlazio
van pušiti svakih dvadeset minuta. Stajao sam vani, planirajući njegovu smrt. Vidio sam
kako se to odigrava u mojoj glavi, točno do broja puta koliko ću ga ubosti u prsa. Bio
sam lud od bijesa koji se samo činio dublji svaki put kad bi netko izašao kroz vrata. Kad
je napokon izašao, gledao sam ga na minutu. Gledao sam ga kako pali cigaretu. Gledao
sam ga kako se naslanja na zgradu. Gledao sam ga kako gleda u ženu koja je prolazila
pored kafića. Cijelo vrijeme, moja ruka se vrtjela po dršci mog napravljenog noža.
Otišao sam do njega i rekao mu tko sam i da sam ja otac od Charlie Tate. Nije imao
pojma tko sam niti što bi mu to trebalo značiti. Zatim sam ju rekao da sam otac od
Charlie Anthony i da sam sjedio iza njega u kafiću prije deset minuta. Zatim sam mu
rekao da ću ga ubiti. Prije nego sam uopće stigao izvući nož, odgurnuo me i počeo
bježati, okrećući se da vidi slijedim li ga. I dalje sam se pokušavao podignuti s tla kad
je otrčao na cestu i pogodilo ga je auto.“
„Oh, moj Bože.“ Charlie kaže. „Peter Eliot.“
Vilica mi se trza zbog otkrivenja, i na trenutak, divim se ocu koji sjedi preko puta
mene.
George kimne. „Nisam znao kako se zove do idućeg dana kad sam u novinama
pročitao o nesreći. Pročitao sam da je pijan uteturao u promet, auto je napravio veliku
štetu, šaljući ga na intenzivnu njegu. Sjećam se da sam bio uzrujan jer ga nesreća nije
ubila. Nisam osjećao ni mrvu krivnje jer je utrčao u promet zbog mene. I dalje nisam.
Zaslužio je to, Charlie. Zaslužio je to i više. Imam prijatelja koji radi u toj bolnici tako
da je mogao otkriti o njegovom oporavku. I dalje je na rehabilitaciji zbog ozljede
kralježnice i tip možda nikada više neće moći hodati. Sigurno nikada vlastima nije rekao
za mene, zato što me nikad nitko nije došao pitati za njega.“
Spusti glavu, držeći laktove na koljenima dok polako udiše i izdiše. Uspostavi
kontakt očima s Charlie. „Pretpostavljam da on nije jedini, Charlie. Koliko ih je bilo?
Koliko njih je pustila da te iskoriste?“
Charlie zatvori oči, suza pobjegne iz njenog oka kad kaže. „Dvanaest.“
George spusti glavu na ruke, tiho jecajući dok shvaća pune razmjere njene noćne
more. „Tako mi je žao“, ponavlja iznova i iznova.
Osjećam se loše zbog tipa. Ono što se dogodilo Charlie nije njegova krivnja. Nije
on bio onaj koji ju je udario, opekao, zlostavljao je. Nije čak ni znao da se to događalo.
Ali također znam nikad neće na to gledati na takav način. Vječno će kriviti sebe.
Što da sam ja odveo Cat u vrtić umjesto Care tog dana? Što da sam preskočio
nastavu i proveo dan s njom u parku kao što sam često radio? Što da sam nazvao Caru
ranije tog dana?
Želim mu reći da nije on kriv. Da je njegova jedina pogreška to što je otišao bez
Charlie. Da nije bilo načina da zna što se događa. Ali nije na meni da mu ponudim
oprost.
Charlie ne kaže ni riječ. Tijelo joj je zaleđeno uz moje dok slijepo bulji u zid.
Želim znati kako se osjeća. Što misli. Ali s Georgeom ovdje, znam da mi neće reći.
„Trebaš joj dati vremena,“ kažem, ustajući da ga otpravim. „Bilo joj je potrebno
dosta hrabrosti da se sastane s tobom ovdje. I sada, nakon što je čula sve to. Pa, samo
joj trebaš dati vremena.“
Kimne, ustajući iz stolice da ode kroz vrata. Ali prije nego ode, Charlie nas oboje
iznenadi govoreći. „Pročitala sam tvoje knjige“, kaže.
Oboje se okrenemo i pogledamo u nju. Ovo mi je novost. Nisam imao pojma da

je to napravila.
„Jesi?“ on pita, tračak nade sija kroz bol u njegovim očima.
„Dobre su,“ ona kaže. „Ali imam pitanje.“
„Bilo što. Pitaj me bilo što“, on kaže.
„Tvrdiš da nisi znao da sam bila zlostavljana dok to nisam rekla ranije ove
godine, i da sam bila napadnuta do prošlog prosinca. Ali kako to da onda da si napisao
sve te dječije knjige o baš tim temama?“
„Knjige su počele tako da pomognem sebi prije nego drugima,“ on kaže. „Znao
sam da kao muškarac, ako je meni bilo lako živjeti i poricati da sam bio zlostavljan, da
je gore ženama i djeci. Tako da sam napisao knjige o zlostavljanju, samo sam ih
prilagodio djeci. Htio sam da znaju da to nije u redu. Ništa od toga - ni vikanje, ni
šamaranje, ni kontroliranje. Mislio sam, da je mene netko educirao o toj temi kao dijete,
da nikad ne bih dopustio da se to nastavi. Pisanje knjiga je za mene bila terapija. Tako
da nakon toga, istražio sam druge teme koje bi mogle pomoći djeci. Nasilje, pritisak
okoline, razvodi. I samo sam počeo pisati, čineći potpun serijal, zabavnim i zanimljivim
djeci za čitanje, ali s jasnim porukama o osjetljivim temama koje sam htio da nauče.“
„Ali nazvao si glavnog lika po meni,“ ona kaže.
Kimne. „Jesam. Pretpostavljam da je to bio moj način da te držim blizu sebi.“
Pogleda u svoj trbuh, trljajući ga rukom. „Pročitat ću ih njemu jednog dana.“
„Ili njoj,“ kažem, pomažući joj da ustane s kauča.
Suze krenu iz Georgeovih očiju, i po prvi put, mislim da bi to mogle biti one
sretne.
Hoda prema njemu, ali i dalje drži razmak. „Ethan je u pravu. I dalje trebam
vremena. Nisam sigurna što da napravim sa svim tim informacijama. Tako da molim te
da mi daš malo prostora. Jednog dana, možda ću biti spremna još pričati. Jednog dana
možda ću biti spremna vidjeti možemo li biti više od stranaca. Ali molim te, nemoj
tražiti da te zovem tata.“
Izdahne, olakšanje prelazi njegovim tijelom od glave do pete. „Okej,“ kaže,

nudeći joj svoju ruku. „Što kažeš da jednostavno počnemo s George.“
Posegne rukom i protrese njegovu. Moja ruka prekrije moje srce, točnije tetovažu
preko njega.
Gledam u svoju zapanjujuću zaručnicu dok se taksijem vozimo na večeru.
Savršeno je odjevena za izlazak s momcima i njihovim Mitchell damama. Iako velika
kao što je njen trbuh postao, bit će najljepša žena u prostoriji.
Charlie diše nešto lakše ovih dana, što je ironično budući da je trudna trideset i
dva tjedna i beba zauzima više mjesta u njenom tijelu, pritišćući ju u pluća.
Tri mjeseca nismo čuli ništa od Zacha Thompsona ili njegovog odvjetnika. Nada
je, da je odustao i prešao varati nekog drugog. Gnjavatorski osjećaj u pozadini mog uma
govori mi drugačije. Taj tip hoće novac, i napravit će bilo što da ga dobije. A siguran
sam da je njegov odvjetnik do sada mogao otkriti koliko Charlie vrijedi. Prodala je
majčin stan, dobila još jednu isplatu od životnog osiguranja i posjed je zatvoren, sa svim
novcem i kraljevskim namještajem stavljenim na njeno ime. U proteklih osam mjeseci,
skupila je svoje vlastito malo bogatstvo, iako ga nikad nije htjela. Nadodaj moje i
Thompson vjerovatno slini preko toga.
Kad dođemo do restorana, cure se grle i ljube i hvale jedna drugoj haljine i cipele
dok momci stoje sa strane i zabavljeno gledaju. Pomislili biste da se nisu vidjele
godinama, a ne danima.
Tijekom večere, pohvatam s momcima što se dogodilo od zadnje partije pokera

u ponedjeljak. Gavinova produkcijska kuća je upravo potpisala ugovor s iračkim
autorom čiji su memoari o ratu postali bestseler roman. Uzbuđen je što će dobiti priliku
da producira nešto što nije za cure. Započeo je Mad Max Productions producirajući film
po jednoj Baylorinoj romantičnoj noveli. Osjećao sam obaveznim da ga pogledam
nakon što smo Charlie i ja postali par. Zaslužio je par petica Gavinu, ali nisam mogao
mjesecima pogledati Baxu u oči. Film koji je producirao baziran je na njihovoj vlastitoj
priči. I jako, jako, je um... film za odrasle.
Griffin nam ispriča o svojem zadnjem snimanju, a Mason je i dalje u oblacima

jer je igrao više od pola utakmice prošle subote jer im se glavni kvaterbek ozlijedio.
Pobijedili su, na veliko zbog Masonove igre, i potajno se nadamo da su dani Johnnyja
Henleya kao glavnog kvaterbeka odbrojani. Henley je dobar, ali stari. Mason je mlad i
snažan i otplatio je njegove dugove.
Charlie i ja smo išli na svaku utakmicu kod kuće, i lijepo je vidjeti ju kako opet
uživa u nogometu. Čak mi se počela i više otvarati o danima kad su se ona i njen tata
povezivali preko sporta.
Iako nije vidjela Georgea od onog dana u uredu, u kontaktu su preko e-maila. E-
mailovima koje dijeli sa mnom, i više nam nego ushićen jer cvijeta veza između njih
dvoje. Moja nada je da će se ubrzo vidjeti s njim. Možda čak i kad beba dođe.
„Jeste li za piće?“ Griffin pita nakon večere. „Znam odličan klub niz ulicu. To
jest ako Charlie nije preumorna.“
„Nisam,“ ona kaže. „Zvuči zabavno“, protrlja trbuh. „Očigledno, neću piti
večeras.“
„Pa, ako Charlie ne pije, onda neću ni ja,“ Skylar kaže. „Ne bi trebala biti jedina
trijezna.“
„Ja sam s vas dvije,“ Baylor kaže. „Bit će zabavno gledati sve druge kako prave
guzice od sebe.“
„Jesi li nas upravo nazvala guzicama, draga?“ Gavin razvlači.
„Ne vas,“ kaže, smijući se. „Sve druge u klubu.“
„Što je s tobom, Piper?“ Skylar pita. „Jesi li s nama? Znaš, jedan za sve.“
„Ti to ozbiljno vršiš pritisak na mene da ne pijem?“ pita, gledajući u svaku od

njih.
„Izgleda kao da će svako imati svog odgovornog vozača,“ Mason kaže.
„Ti si jedini koji vozi, Dix.“ Griffin kaže. „Svi ostali su došli taksijem.“
„Oh, točno,“ Mason kaže, okrećući se prema zaručnici. „Jesam li ti rekao koliko
te volim?“
Piper zakoluta očima. „Dobro. Neću piti. Ali duguješ mi, mali.“
Kad ustanemo da odemo iz restorana, Charlie me pita samo da ja mogu čuti. „Je
li Griffin upravo nazvao Masona dick?“
Smijem se i objasnim, „Nazvao ga je Dix. To je nadimak, zato što se zove Mason.

Znaš, Mason Dixon.“
„Zoveš li ga ti tako?“ pita.
Tresem glavom. „Ne. Nisam za nadimke, osim za tebe, draga.“
„Draga?“ pogleda u mene s neodobravajućim pogledom.
„Što?“ kažem. „Gavin to fura.“
„To je zato što je iz Texasa“, kaže mi. „Nema ništa južnjačkog u tebi, Ethan.“
Hodamo jedan blok dalje do kluba i uđemo kroz glavni ulaz prije svih koji
čekaju. Nisam siguran zna li Griffin vlasnika, ili nas je Masonovo prepoznatljivo lice
uvelo unutra. Kako god, drago mi je što Charlie nije morala čekati u dugom redu u tim
štiklama koje nosi. A mrzi kad koristim novac 'da se stvari dogode', tako da joj je drago
da nemam nikakve veze s ovim posebnim tretmanom.
Ispraćeni smo na gornji kat kluba na posebno VIP područje. Tu je kauč, nekoliko
fotelja, stol, televizija s velikim ekranom i privatna konobarica nama na usluzi. Charlie
mi uputi upitan pogled. Podignem ruke. „Ne gledaj mene,“ kažem joj.
„Vlasnik je tip koji me unajmio za privatno snimanje prošli tjedan,“ Griffin kaže.
„Žena mu je nedavno rodila i htjeli su slike koje će biti objavljene idućeg mjeseca u
People Magazinu.“
„People Magazin?“ Piper pita. „Wow, sigurno je poznat. Tko je on?“
„Zakleo sam se na tajnost“, kaže uz Cerek. „Ne zna puno ljudi tko je vlasnik
ovog kluba.“
Skylar ga lupne. „Oni su obitelj, Griffin.“ Okrene se prema Piper i šapne joj ime.
Ne mogu čuti, ali Piper ispadnu oči. Piper kaže Charlie, a Charlie kaže Baylor, a
zatim se sve hihoću i sline zbog otkrića. Znam da nije filmska zvijezda. Charlie nikad
ne bi slinila zbog filmske zvijezde. Zapravo, ne mislim da je ikad slinila za ikim osim
za mnom. Prokletstvo. Sad sam ljubomoran na tipa koji je vlasnik kluba. Ali previše
sam tvrdoglav da bih pitao tko je.
Provedemo idućih nekoliko sati pijući, smijući se i pričajući. Čak sam uspio
izvesti Charlie na plesni podij, ali išla je bosa jer su štikle počele uzimati danak na
njenim stopalima. Tako da umjesto da uživam u plesu sa avojom budućom mladom,
brinuo sam se cijelo vrijeme da joj netko ne stane na nogu.
Oko jedanaest sati, mogu vidjeti da počinje blijediti. „Mislim da je Charlie i meni
dosta.“ kažem grupi. „Ostanite i uživajte u ostatku večeri.“
Cure se pozdrave, grleći se kao da se neće vidjeti sutra ili prekosutra. Pogledam
u Charlien okrugli trbuh, razmišljajući da bismo odmah trebali imati još djece. Želim
da naša djeca budu bliska, ne samo po godinama, već i emocionalno, poput Charlie i
njenih posvojenih sestara. Kao što sam ja sa svojom braćom.
Uz to, nadodao bih pogodnosti na to što je Charlie trudna cijelo vrijeme.

Trudnoća za Charlie je kao seksati se s mačićem na stereoidima. Čak i ovako velika,
stalno je napaljena. Cijelo. Vrijeme.
Ja sam najsretniji živući gad.
Ali najbolji dio je osjetiti bebu kako se pomiče u njoj. Mogu to osjetiti već
nekoliko tjedana i nevjerojatno je. Cara i ja nikad nismo imali takvu vrstu veze. I iako
smo poslali prijatelji nakon našeg prekida, nismo bili prijatelji koji se dodiruju da bi išli
okolo i dodirivali jedno drugom trbuh.
Hodamo kroz klub, pokušavajući doći do ulaznih vrata. Potrebno je vrijeme. U
klubu je stvarno gužva, čak i veća nego kad smo došli. Potrebno nam je nekoliko minuta
da navigiramo kroz pijane partijanere bez da nas udare.
Baš kad se spremao proći kroz vrata, čujem da netko vikne Charlieno ime.
Okrenemo se da vidimo tko ju je zvao. Možda je zaboravila torbicu ili nešto. Ali nije ju
zvao Gavin niti Griffin ili Mason. To je bio Zach jebeni Thompson.
Zgrabim Charlie, povlačeći je ispred sebe dok se okrećem i guram nas kroz vrata.
Dvadeset stopa ili tako nekako je udaljen od nas, tako da se nadam da imamo vremena
otići iza ugla i u taksi dok nas ne sustigne.
Ne uspijemo. Čujem njegov glas iza nas. „Čekaj.“
Privučem je bliže k sebi i nastavimo hodati.
„Aw, dajte, samo želim razgovarati, Charlie“, kaže, i dalje nas slijedeći.
Skrenemo iza ugla i tražim taksi.
„Ne bojiš me se, zar ne, Stone?“
Kunem se Bogom da je to vjerojatno jedina stvar koju je šupak mogao reći da se

okrenem. Moram mu priznati, dobar je manipulator.
„Okreni se i odmah otiđi, Thompson, ili ću zvati policiju koja će te uhititi brže
nego stigneš ukrasti novčić iz uređaja za parking. Opsjedaš Charlie.“
„Ne možeš mi zvati policiju. Nisam ništa napravio. Ovo je javna šetnica i imam
svako pravo biti ovdje. I onoliko koliko sam zabrinut, ja sam jedini kojem se ovdje
prijeti.“
Ne želim skinuti pogled s njega ni na sekundu, čak ni da pozovem taksi.
Odmjerava Charlie u njenoj haljini. „Sveto sranje, debela si“, kaže. „Sigurno
dobro hraniš moje dijete.“
Bacim se naprijed, ali Charlie spusti ruku na moju. „Nemoj, Ethan. Nije vrijedan
toga.“
Koraknem unatrag, a on se smije.
„Nemoj, Ethan. Nije vrijedan toga.“ Imitira je visokim glasom. „Radiš li uvijek
ono što ti droljaste kučke kažu?“
Brže nego što me Charlie stigne zadržati, držim ga okrenutog i pribijenog uza
zid, držeći obje njegove ruke iza njegovih leđa, dok pritišćem njegovu glavu uz cigleni
zid. „Nikad više nemoj tako pričati s nama, ti govno. Možda misliš da imaš nešto protiv
nas. Nemaš. Dijete nije tvoje i nećeš dobri prokleti cenat od nas.“
„Ako si stvarno siguran u to, ona mora napraviti test“, kaže uza zid. „Možda me
držiš uz ovaj jebeni zid, ali ja sam onaj s višom rukom.“
„Ethan!“ čujem muški glas da viče. Okrenem se i vidim Masona, Griffina i

Gavina kako okružuju Charlie, spremni skočiti na Thompsona ako kažem riječ. „Sve
okej?“ Mason pita.
„Dobro,“ kažem. „Samo sam lijepo pitao g. Thompsona da se drži podalje od

Charlie.“
„Znaš, postoji lak način da sve ovo nestane“, Zach kaže.
„I pretpostavljam da ćeš mi reći koliko bih trebao napisati na ček.“
„Vjerojatno nije toliko koliko misliš“, kaže. „Nekoliko nula je mala napojnica za
tebe. Ali to će me maknuti s vaših leđa. Ne želim šmrkavo glasno dijete. Ali uzet ću ga
ako to znači da ću dobivati novac. I vjeruj mi, znam jako dobro da ću dobivati novac.
Ali, hej, trebao bih gledati vedriju stranu. Uvijek mogu prašiti dadilju koju ću unajmiti
njime.“
Činjenica koja me sad najviše ljuti, osim činjenice da je bio u mojoj zaručnici, je
to da me John nije upozorio na ovo, vjerojatno bih izvadio knjižicu s čekovima. I plaši
me da sam ovoliko zabrinut da je on biološki otac.
„Možeš uzeti mito i zabiti ga u svoju bezvrijednu guzicu“, kažem mu. Gurnem
ga još jednom u zid tako da budem siguran da će osjetiti to ujutro. Zatim se odmaknem
i pustim ga. „Sad jebeno odlazi odavde prije nego se pobrinem da više ne možeš hodati.“
Ode iza ugla prije nego se okrene i pogleda u mene. „Možda sam zabio kurac u
tvoju curu, ali ti si onaj koji je ovdje jeben, Stone.“
Nestane iza ugla, a Charlie dotrči do mene, omotavajući me rukama. „Jesi li

okej?“ pita.
„Ja?“ prijeđem rukama po vanjskim linijama njenog lica. „Što je s tobom? Jesi
li ti okej? Trebaš li sjesti ili nešto?“
Primjetim da nije blijeda. Da ne paničari. Da se čak ni ne trese.
„Dobro sam,“ uvjeri me osmijehom. „Razmišljala sam puno proteklih nekoliko

mjeseci. I neću mu više dopuštati da dopire do mene. Što god da se dogodi, dogodilo
se. Dokle god smo ti i ja zajedno, možemo proći kroz bilo što.“
„Charlie,“ smiješim se dolje prema njoj. „Upravo si izmislila pravilo.“
„Što?“ pita.
„Pravilo broj sedamnaest - što god da se dogodi, dogodilo se. Sigurno sam to
prebacio na tebe.“
Smije se, stišćući me čvršće uz sebe. „Jesam li ti ikada rekla koliko volim tvoja
pravila?“
„Ne, ali sad kad jesi, nikad ih neću prestati izmišljati.“
Još jednom, uhvatim se kako promatram Charlie dok spava. Zaspala je na kauču
nakon što smo se vratili s nedjeljnog ručka s Mitchellsima. Ne mogu skinuti oči s njenog
trbuha. Kroz njenu usku, tanku majicu mogu vidjeti kako beba udara i to je fascinantno.
Ruka, noga, koljeno ili lakat pravi put po lijevoj strani njenog trbuha. Lagano stavim
ruku na to tako da mogu osjetiti. Pitam se kako može spavati uz ovo. Pitam se kakav je
to osjećaj da nešto raste u tebi.
Pitam se kako žena može ovo iskusiti, a zatim udariti dijete kojem je podarila
život. Kako može mrziti svoje vlastito tijelo i krv do te mjere da postane noćna mora
vlastitog djeteta.
Pogledam na dnevnik koji stoji na stoliću. Dnevnik kojeg sam našao kad sam
tražio nešto u našem ormaru. Pao je na pod i kad sam ga podizao, uhvatio sam pogled
na ono što je napisano. Zle riječi napisane žene koja je tako sebična, da je prodala tijelo
vlastite kćeri da dobije ono što je htjela.
Iz poštovanja prema Charlie, nisam pročitao više riječi nego što su moje oči
uspjele uhvatiti kad sam se spustio da ga podignem. Ali moram joj reći da sam ga našao.
Moram pričati s njom o tome.
„Beba je danas stvarno aktivna,“ ona kaže, iznenadivši me.
„Kako možeš spavati uz to?“ pitam.
„Ponekad ne mogu. Ali većinom, toliko sam iscrpljena da može igrati kick
boxing, a da bih mogla spavati kroz to. Mislim da sam se navikla na to.“
Držim ruku na njoj i nagnem glavu na njen trbuh tako da mogu pričati s bebom.
„Slušaj me, Junior. Moraš pustiti mamu da malo odspava. Sačuvaj kick boxing za
kasnije, recimo za sedam tjedana od sad.“
Charlie pređe prstima kroz moju kosu. „Sedam tjedana,“ kaže. „Ne mogu
vjerovati. S jedne strane, ne mogu dočekati, ali s druge…“
Pogledam u nju. „S druge, što?“
Izdahne, izgledajući malo krivo. „Sviđa mi se naš život, Ethan. Sve je bilo
odlično proteklih nekoliko mjeseci. Jednom kad beba dođe, osjećam kao da će se sve
promijeniti. Ne samo zbog onog sa Zachom, već zato što nećemo biti samo mi. Što ako
se sve promijeni?“
„Jedina stvar koja će se promijeniti je da ću te voljeti još više,“ uvjeravam je.

„Charlie, ova beba će nas zbližiti. Bez obzira na sve. Obećavam.“
„Ne znaš to. Imati bebu promijeni ljude, Ethan. Što ako me to promijeni? Što
ako postanem netko koga ne možeš voljeti?“
Znam da misli na svoju majku. „To se neće dogoditi. Ti nisi ona, Charlie. Nikad
ne bi mogla biti poput nje.“ Posegnem preko nje i dohvatim dnevnik. „Nisi ni slična
ženi koja je ovo napisala.“
Charlie dahne, ruka joj ostavi moju kosu da prekrije njena usta. „Oh, moj Bože.
Odakle ti to? Jesi li pročitao?“
Pustim dnevnik i sjednem. Uzmem joj lice u svoje ruke, prisiljavajući je da gleda
u mene tako da zna da sam iskren. „Ne, nisam. Bio je u ormaru kad sam tražio tvoj
džemper - onaj mekani kojeg toliko voliš - namjeravao sam te pokriti njime nakon što
si zaspala. Ali kad sam ga izvukao s police, dnevnik je pao na pod. Uhvatio sam samo
nešto od napisanog prije nego sam ga zatvorio i donio ovamo. Ali tih nekoliko riječi mi
je bilo dovoljno da znam tko ih je napisao. Ne želim ga pročitati, Charlie. I nisi trebala
ni ti. Zašto se mučiš čuvajući ga?“ podignem dnevnik i bacim ga na stol. „Žena koja je
ovo napisala je mrtva. Ne može te više povrijediti. Jedina koja joj dopušta da te i dalje
povrijeđuje si ti.“
Nagne glavu u stranu, proučavajući me.
„Što je?“ pitam.
„Ništa“, kaže uz tužni osmijeh. „Samo mislim da se sjećam da sam rekla tu

rečenicu Piper prošle godine kad je bježala od Masona.“
„Znao sam da ću oženiti pametnu ženu.“
Trese glavom. „Možda me ne bi htio oženiti kad bi znao što je u tom dnevniku.“
„Ne postoji ništa što bi moglo primijetiti moje osjećaje prema tebi, Charlie.
Znam sve što trebam znati o tvojoj prošlosti. I to je upravo ono što jest, prošlost. Ta
prokleta stvar je trebala biti zakopana skupa s tvojom majkom.“
Pogled dolje u dnevnik, proučavajući ga. Zatim pogleda u mene i nešto se

dogodi. Oči joj od mračnih i zaštitnih postanu svijetle od nade.
„Hoćeš li mi pomoći da to napravim? Hoćeš li mi pomoći da zakopam prošlost?“
„Napravit ću bilo što za tebe, Charlie. Znaš to.“
Ustane i ode u našu sobu. Trenutak kasnije, vrati se s folderom s dokumentima.

„Ovdje su svi dokumenti koje si mi dao s popisa. Želim da sve nestane.“ Baci ga na stol
pored dnevnika. „Želim da sve nestane prije nego beba dođe. Želim da nestane sad, ove
sekunde. Ne želim više podsjetnike na nju. Na njih. Zakopajmo to s mojom prošlosti,
Ethan.“
Razmišljam o onom što mi govori. To je to. To je trenutak kojeg sam čekao. Ali
kako ćemo to napraviti? Bio sam metaforičan kad sam rekao da je dnevnik trebao biti
zakopan s njenom majkom. Ali osjećam kao da je to ono što joj treba. Pokop. Sprovod.
Zatvaranje njene prošlosti tako da je više ne može proganjati.
Ustanem u omotam ruke oko nje. „Ne mislim da želim riskirati da završiš u
zatvoru zbog oskvrnuća majčinog groba. Što kažeš na kremiranje?“ pitam. „Možemo to
zapaliti. Zapalit ćemo sve ovdje u kaminu.“
Pogleda u kamin. Pa u dnevnik. Zatim u mene. „Donijet ću šibice,“ kaže.
Donesem dnevnik i folder do nje, ali ne spustim ih u kamin. To je na njoj da

napravi. Stavim malo potpale da naloži vatru šibicama koje mi je dala. Gledamo na
minutu da se uvjerimo da se uhvatila. Zatim ispruži ruku, a ja joj dodam dokumente.
Otvori folder i izvadi komad papira s vrha. Brzo pogleda na njega pa da zgužva
u loptu. „Jebi se, Karl Salzman“, kaže, bacajući je u kamin.
Uzme idući papir i napravi isto. „Truni u paklu, Joe Mitchner.“
A zatim još jedna. „Karma je kučka, Peter Eliot.“
Ne mogu si pomoći da se ne smijem dok stojim iza nje i gledam ovaj katarzičan
trenutak u njenom životu. Dok baca svaki komad papira u vatru, mogu vidjeti kako
zacjeljuje. Mogu to čuti u njenom glasu. Mogu osjetiti kako to zrači iz nje.
Kad je gotova sa svim papirima iz foldera, jedina stvar koja je ostala je dnevnik
njene majke. Gleda u njega dugo prije nego kaže. „Hvala ti, majko,“ konačno kaže.
„Hvala ti što si mi pokazala kakva majka nikad ne želim postati. Što si mi pokazala
kako život može biti ružan bez ljubavi. Ali najviše od svega, hvala ti što si umrla, što
me dovelo natrag ovamo tako da sam upoznala Ethana.“
Baci dnevnik u kamin i gledamo ga kako gori. Gledamo kako se rubovi uvijaju i
crne. Gledamo kako se pepeo izvija u dimnjak. I skupa s tim, gledam kako Charlie
postaje slobodna od prošlosti.
Stojim iza nje i omotam ruke oko nje.
„Nije baš oprost,“ kaže. „Ali to je najbolje što mogu.“
„Sve je, Charlie,“ držim je čvršće. „Udaj se za mene“, kažem.
Nasloni se na mene. „Već sam rekla da.“

„Mislim, udaj se za mene danas.“
Smije se. „Ne možemo se danas vjenčati. Moramo prvo dobiti dozvolu za brak.
Uz to, nisam spremna, Ethan. Jedna velika stvar po danu, sjećaš se?“
„Dobro,“ puhnem dah u njenu kosu. „Ali me bar pusti da dobijem dozvolu. Tako
te mogu pitati svaki dan dok ne popustiš.“
„Neću popustiti. Ne još. Ali ako ćeš zbog toga biti sretan, možemo otići po
dozvolu.“
Poljubim je u vrh glave. „Ti me činiš sretnim.“
Okrene se prema meni nakon što je svaki papir pretvoren u pepeo i prah. „I ti
mene. Hvala ti zbog ovoga.“
Interfon zazvoni, upozoravajući me da imam posjetitelja u prizemlju. „Pravi

način da se uništi savršeni trenutak,“ kažem nikome. Charlie se smije u moje rame.
„G. Stone, ovdje je netko tko vas želi vidjeti,“ Frank, vratar, kaže. Snizi glas,
zvučeći kao da je prekrio telefon rukom. „Policajac je. Ima neke papire koji izgledaju
kao službeni, g. Stone. Kaže da ih mora dati direktno vama. Što hoćete da napravim?“
„Bit ću odmah dolje, Frank. Hvala ti.“
„Policajac?“ Charlie pita. „Službeni papiri?“
„Stoj ovdje,“ kažem joj. „Vidjet ću o čemu je riječ i odmah ću se vratiti.“
Na putu u liftu nazovem svog odvjetnika. „John, na putu sam u predvorje tvoje
zgrade. Tamo je policajac s papirima za koje kaže da mora dati direktno meni. Znaš li
išta o tome?“
„Zvuči kao da si prijavljen, Ethan. Mogu biti u tvom stanu za sat vremena“, kaže.
„Mrzim što ću ti uništiti nedjelju, John.“
Smije se. „Ethan, plaćaš mi dovoljno da bih ti dopustio da mi uništiš godišnjicu

braka.“
„Nisam sigurna kako bi to tvoja žena podnijela,“ kažem.
„Vjerojatno bi se razvela od mene. Ali dobila bi moćnu odštetu na račun toga

koliko mi prokleto plaćaš. Vidimo se za sat?“
Smijem se. „Naravno. Hvala.“
***
John stavi papire na kuhinjski stol, pažljivo ih čitajući. „Ovo je doslovno naredba
zaštite. Zabrana pristupa. Tvrdi da si ga fizički napao i prijetio mu da ćeš napraviti više
od toga. Je li to istina?“
Pogledam od njega prema Charlie, psujući se jer sam dopustio da Thompson

dopre do mene prošli vikend. „Da,“ kažem mu. „Prišao nam je u klubu. Rekao je neke
jako nepristojne stvari Charlie. Rekao sam mu da se drži podalje od nas.“
„Rekao mu?“ pita, podižući obrve.
„Možda sam ga pribio uz cigleni zid kad sam to rekao.“
„Sranje, Ethan. Svjedoci?“ pita.
Kimnem. „Da. Charlie i troje njenih prijatelja.“
Trese glavom. „Okej. Pa, daj da ti sve izložim. Ovo je samo privremena zabrana
pristupa. Bit će saslušanje za trideset dana da odluče hoće li postati trajna. Ali neću ti
to umotavati u celofan, Ethan. Tip ima slučaj protiv tebe. I ima svjedoke da to dokaže.
Iako oni jesu tvoji prijatelji, i dalje ih mogu zvati da svjedoče i siguran sam da ne bi
tražio od njih da riskiraju pitajući ih da lažu za tebe pod prisegom.“
Izdahnem. „Nikad to ne bih tražio.“
„Po okolnostima,“ John kaže, gledajući u Charlien trudnički trbuh, „Možda bi se

sudac sažalio nad tvojom situacijom. Iskreno ipak, to bi moglo poći u drugom smjeru.
Ali za sada, ovo je 'drži se podalje' naredba, što znači da ne možeš otići u njegov stan,
na mjesto gdje radi, ili na bilo koju lokaciju gdje bi bio u krugu sto metara od njega.“
„To neće biti problem,“ kažem mu. „Ne želim biti u blizini tog šupka.“
John me suosjećajno pogleda. „Ethan, ne razumiješ što ti govorim. Ne možeš biti

tamo gdje je on. Ako jesi, mogu te uhititi. Ne možeš biti nigdje blizu njega. To uključuje
bolnicu ako odluči biti tamo kad se beba rodi.“
Charlie dahne i dotakne moju ruku prije nego ustane koračati po sobi.
„Što? To je ludo“, kažem mu. „Pokušavaš li reći da me može spriječiti da ne

budem tu kad se ova beba rodi? Da podupirem Charlie kroz to? Da svjedočim jednoj od
najvećih stvari koje čovjek može iskusiti?“
Kimne. „To je točno ono što govorim.“
„Jebiga!“ udarim dlanom o stol.
Charlie priđe i trlja mi ramena. „Ethan, kako će uopće znati da se beba rađa ako
mu mi ne kažemo?“
„Moraš mu reći,“ John kaže. „To je u originalnim sudskim papirima koje si

dobila. Moraš mu reći sve stvari o bebi, uključujući kad ideš na porod. Ako nećeš, može
te tužiti da skivaš informacije od njega. To neće pomoći vašem slučaju ako ispadne da
je on otac.“
„Pa, što da radimo, John?“
„Kad ti je termin, Charlie?“
„Peti prosinca,“ ona kaže.
„To je za oko sedam tjedana.“ pogleda opet u zabranu pristupa i razmišlja na

minutu. „Iskreno, da sam to ja, napravio bih test očinstva.“
„Napraviti test očinstva?“ pitam. „Sada?“
„Da,“ kaže. „Tip vas drži na uzici, Ethan. I blizu ste njenom terminu tako da više
nije toliko važno. Mislim, onako kako je sad, može te spriječiti da budeš na porođaju
ako dobiješ trajnu zabranu. Ako ispadne da je on otac, može također pogoršati stvari,
čak i ako mu sudac ne da zabranu. Ali rekao si mi da je pedeset pedeset šansa da je
dijete njegovo. I onako kako sada gledam, pedeset pedeset je najbolja prilika da ga se
riješite iz vaših života. Koliko dugo se čekaju rezultati testa?“
„Mislim da nam je dr. Chavis rekla dva ili tri tjedna.“
„Dobro, znači imat ćete rezultate prije saslušanja. Napravite test. S ostatkom
ćemo se nositi kasnije. Do tad, drži se podalje od njega. Ne daj mu više municije.“
„Hvala, John“, kažem, rukujući se s njim i prateći ga do vrata.
Vratim se jako ozbiljnoj Charlie na kauč. „Proći ćemo kroz ovo,“ kažem joj.
„Zajedno.“ Dotaknem njen zaručnički prsten. „Tako si snažna, Charlie. Pogledaj što si
danas napravila. Moraš biti snažna još samo malo. Možeš li to?“
Kimne, dajući mi jedva vidljivi osmijeh. „Dok god imam tebe, mogu napraviti
bilo što.“
„To me podsjetilo, pretpostavljam da ćemo sada imati dva testa ovaj tjedan.“
„Dva?“ pita.
„Da. Test očinstva i test za dozvolu za braka.“
Smije se i slatki zvuk dopire do mojih ušiju i ide do mog srca. „Nema testa za
dozvolu za brak, Ethan.“
„Nema?“ kažem, nastavljajući dalje. „Misliš, nikome ne moram dokazivati

koliko te volim? Stvarno sam dobar u testovima, znaš.“
Hihoće se opet. „Hvala ti,“ kaže.
„Na čemu, draga?“
Smije se, rokćući kroz nos. „Što me nasmijavaš kad ne postoji ništa smiješno. I
ne zovi me draga.“
„Okej, što kažeš na 'Buck'? ' Fawn'? 'Moose'?“
„Ako me nazoveš 'Moose', pljunut ću ti u večeru.“
Pretvaram se izvlačim olovku iza uha, gurnem je u usta i pišem na ruku dok
govorim. „Nemoj zvati trudnu zaručnicu 'Moose'.“
„Volim te,“ kaže, i dalje se smijući.
„Volim i ja tebe, Buck“, kažem.
„Beznadan si“, lupne me po glavi.
„Beznadno zaljubljen u tebe“, kažem. I dok shvaćam da je to jednostavno bila

najeftinija rečenica u povijesti svih jeftinih rečenica, time zaradim dugi, mokri poljubac,
tako da me stvarno nije briga.
Ležim na krevetu pored Charlie, slušajući je kako se bacaka i okreće. Želeći
vjerovati da je to samo zato što je trideset i šest tjedana trudna i da joj je neudobno. Ali
znajući da je to najviše zbog stresa pod kojim je.
Dvije se stvari trebaju dogoditi ovaj tjedan. Trebamo dobiti rezultate testa
očinstva. I imam saslušanje zbog zabrane pristupa.
Prokleti Zach Thompson jer joj je ovo napravio. Baš kad je pustila prošlost,
morao joj je unerediti budućnost.
Kao što sam obećao Johnu i Charlie, držao sam distancu. Iako sam htio više od
ičega uništiti ga. Ali to ne znači da nemam tip ljudi koji rade prekovremeno iskopavajući
sve što možemo iskoristiti protiv njega.
Ušuška se uz mene. „Ni ti ne možeš spavati, huh?“ pita.
„Ne.“ Stavim ruku oko nje i privučem je k sebi.
„Beba stvarno udara večeras. I imala sam još lažnih trudova.“
„Trebaš li da vas oboje smirim?“ pitam.
„Bi li?“ smiješi mi se na mjesečini.
Volim vidjeti Charlie na mjesečini. Obline njenog tijela, nijanse na njenom licu.
A sunce izlazi kasno ujutro u ovo doba godine tako da mogu ostaviti roletne podignute.
Da ne spominjem da voli gledati noćni pogled na svjetla grada i blještavi obzor. I tko
sam ja da joj išta uskraćujem?
Posegnem preko i izvučem kutiju iz noćnog ormarića. Sada kutiju držim ovdje i
drugu u svom autu. Izvučem harmoniku i krenem svirati blagu melodiju koju znam da
voli. U posljednje vrijeme dosta sam ovo radio. Smiruje je. Smiruje bebu. Zbog toga se
osjećam bliže Cat, kao da ju to nekako čini dijelom ovog.
„Bolje?“ pitam, spremajući harmoniku nakon pjesme.
„Mmmm,“ pospano mrmlja u moja prsa.
Smiješim se, znajući da je mogu opustiti kad je toliko napeta.
Ali onda uvuče dah i sjedne najbrže koliko osam mjeseci trudna žena može sjesti.
Prepadne me pa upalim svjetlo. Pogledam u nju a ona izgleda užasnuto. „Što je?“
„Ethan,“ trlja rukom trbuh. „Mislim da mi je vodenjak upravo pukao.“
Oči mi se rašire od iznenađenja dok mi otkucaji srca prelaze preko jebenog

krova. Pokušavam se podsjetiti da sam ja onaj koji bi trebao ostati smiren. „Jesi li
sigurna?“
Uputi mi iznervirani pogled. „Nisam se popišala u krevet otkako sam imala

četiri, Ethan.“ Zatim joj se lice opet vrati na izgled užasa. „Oh moj Bože, prerano je.“
„Charlie, blizu si trideset i sedmog tjedna. Dr. Chavis ti je rekla prošli tjedan da,
čak i da rodiš u trideset i šestom tjednu, beba će najvjerojatnije biti dobro. To ti je rekla,
točno?“
Pokušavam ne razmišljati o činjenici da nisam bio na pregledu. To je jedini kojeg

sam propustio. Nisam bio tamo zbog toga što je Thompsonov jebeni odvjetnik nazvao
Johna i rekao mu da će njegov klijent biti tamo i pitao se hoće li trebati povesti policiju
da me isprate van. Skoro sam izgubio svoje sranje onda, ali Charlie me uvjerila da će
sve biti uredu. Povela je Piper, Skylar i Griffina sa sobom. Također sam inzistirao da
ide i Levi i sjedi u čekaonici da drži oko na manipulatorskom kretenu.
„Da“, kimne. „Ali to nije ono zbog čega sam zabrinuta, Ethan.“ Suze joj se
nakupljaju u očima i preliju se dok postaje histerična. „Ne mogu ovo napraviti bez tebe.
Nemamo rezultate testa. Tvoja zabrana pristupa. Ovo se ne može sad događati.“
Pogledam u veliku mokru mrlju na krevetu. „Oh, ovo se događa sada,“ kažem
joj. Uzmem je za ruku. „Sve će biti okej.“
„Kako? Kako će sve biti okej ako moram roditi ovu bebu sama? Ako moram
proći kroz porođaj bez tebe, znajući da je on u drugoj sobi?“
„Daj da nešto raščistimo. Nećeš roditi ovu bebu bez mene, Charlie.“
„Ali što je sa zabranom pristupa?“
„Zajebi zabranu pristupa“, kažem. „Nosit ću se s posljedicama kasnije. Ne

moramo mu reći. Ionako ne očekuje bebu ovako rano.“
Uhvati se za trbuh, a lice joj se malo nabora.
„Imaš li trudove?“
Kimne, dišući kroz to. „Nije tako strašno.“
Trljam joj ramena dok joj se lice ne vrati u normalu. „Hajde,“ kažem, ustajući iz
kreveta i pružajući joj ruku. „Idemo te očistiti i krenuti u bolnicu.“
Pogleda u mene. „Možda bih mogla roditi bebu ovdje. Sigurno ne bi morao otići
iz svog doma, unatoč zabrani pristupa.“
Shvaćam da porođaj može uzrokovati da žene imaju nerazumne zahtjeve, tako

da pokušavam ne gledati u nju kao da je rekla nešto urnebesno. „Charlie, neću riskirati
sa zdravljem tebe ili bebe zbog glupog komada papira.“
„Zbog tog bi komada papira mogao završiti u zatvoru, Ethan.“
„Ne ako Thompson ne zna da beba dolazi.“
„Ali što je s drugom naredbom, onom koja kaže da moram nazvati njegovog
odvjetnika kad porođaj krene? Kad sazna da nismo to ispunili, to će mu dati još municije
za borbu za skrbništvo.“
Sjednem opet na krevet i obuhvatim joj lice rukama. „Charlie, slušaj me. Nijedan
sudac neće dati ovu bebu vreći smeća. Posebno ne sada uz sve informacije koje je moj
tim uspio iskopati. Tip se hvata za slamke. Želi novac, ne dijete. Pusti ga da me tuži za
emocionalnu traumu ili kako god dovraga to zovu. I to samo ako je po nekom čudnom
okretu sudbine on biološki otac, pobrinut ću se da potpiše da se odriče roditeljskih
prava, bez obzira koliko me to koštalo. Nije me briga za novac. Sve za što me je briga
sve vas dvoje.“
Uhvati se za trbuh opet, trajući se.
„Osim ako si bila ozbiljna da rodiš to dijete ovdje na krevetu, bilo bi bolje da
krenemo.“
Deset minuta kasnije, skupio sam stvari koje trebam skupa s Charlienom torbom
i mi smo u mom autu zovući sve Mitchellse. Smiješim se dok izlazim sa svog parking
mjesta, videći sjedalicu za auto na stražnjem sjedalu koja je tu već preko tjedan dana.
Idući put kad budem vozio ovo auto, beba će biti u toj sjedalicu. Moja beba. Bez obzira
što pokaže bilo koji prokleti test.
***
Četiri sata kasnije, sunce je izašlo, svi Mitchellsi su došli i Charlie je otvorena
sedam centimetra. Upravo su joj dali epiduralnu, tako da više nije osjećala trudove s
puno intenziteta.
Sad je vrijeme.
Nadam se da će cijela ta stvar da je nerazumna tijekom poroda ići u moju korist.
Kad sestra završi pregled na monitoru, izađe iz sobe, ostavljajući nas same.
Čekam da trenutni trud prođe. Osjećam olakšanje jer više ne osjeća ogromnu bol s
njima. Oboje i ravna crta na monitoru i olabavljeni stisak na mojoj ruci kažu mi da je
ovaj prošao.
Isprepletem prste s njenim i sjednem na rub kreveta, gledajući je duboko u oči.
Podigne ruke ispred lica. „Prestani me gledati tako, sigurno izgledam odvratno.“
Povučem joj ruke s lica i poljubim ih. Zatim zataknem pramen crvene kose iza
njenog uha. „Nikad te nisam vidio da izgledaš ljepše.“
Smiješi mi se. „To su ljubavne naočale opet.“
„U tom slučaju, nikad ih ne želim skinuti. Zato što te volim. Volim te više nego
što je ikada jedna osoba voljela drugu. I ne želim provesti više ni jednu sekundu da mi
ne budeš žena.“
„Što?“ oči joj se rašire od iznenađenja. „Što time misliš?“
„Mislim da želim da se udaš za mene. Ovdje. Sada. Danas - ne sutra.“
Pitao sam je svaki dan proteklih nekoliko tjedana. Svaki dan otkako smo dobili
dozvolu za brak. Ali nikad je ovako nisam pitao. Mimoišli bismo se u hodniku, a ja bih
je pitao je li danas taj dan kad će se udati za mene. Uvijek bi mi rekla, 'ne danas, možda
sutra'.
Mahne rukom po našem okruženju bolničke sobe. „Ne mogu se danas udati za
tebe, Ethan. Dobit ćemo bebu.“
„Upravo to je razlog zašto bi se danas trebala udati za mene“, kažem. „U

bolnicama je uvijek svećenik da napravi nešto ovako.“
„Nemamo dozvolu sa sobom,“ kaže. „I nema šanse da ću te pustiti da odeš da je

doneseš.“
Izvučem presavijen komad papira iz svog džepa da joj pokažem.
„Ponio si je?“
„Naravno da sam je ponio. Trebam da postaneš moja žena, Charlie.“
Proučava me. „Zašto, Ethan? Zašto to trebao odmah? Koja je razlika između
danas i sutra, ili mjesec dana kasnije?“
Spustim ruku na njen trbuh. „Zato što, ako je ovo dijete moje, želim da bude
rođen noseći moje prezime. A ako nije, želim da on zna da sam ga volio dovoljno da
oženim njegovu majku bez obzira na sve.“
„Ili nju,“ kaže. Suza joj pobjegne iz oka i uhvatim je palcem. „Pa, zašto to prije
nisi rekao?“
Smijem se svojoj tvrdoglavoj zaručnici.
„Govorio sam ti to mjesecima, Charlie. Možda jednostavno nisi čula do danas.“
Izvučem kutiju iz svog drugog džepa da joj pokažem vjenčano prstenje koje sam
napravio za nas. Krene uzeti manjeg, ali zaustavim je.
„Želim vidjeti što je ugravirano,“ duri se kad joj lupnem ruku. „Znam da si stavio
pravilo tamo.“
Tresem glavom. „Ne dok mi ne postaneš žena.“
Pomakne se na krevetu i pogledam na monitor da vidim da drugi trud počinje.

„Onda ti je bolje da brzo dovedeš ovamo nekoga,“ kaže. „Zato što ne znam koliko još
vremena imamo.“
U brzoj naredbi, soba je ispunjena svima koje volimo. Mitchellsi su svi bili u
čekaonici, tako da je to bilo dovoljno lako. Kyle je bio u bolnici danas, tako da je uspio
biti moj kum. I imamo moje roditelje i Chada na FaceTimeu.
Nisam siguran koliko je ljudi vjenčano sjedeći na bolničkom krevetu. Ali

iskreno, ne bi me bilo briga ni da smo u kontenjeru od smeća dok god to znači da je ova
žena moja.
Jan Mitchell je odjurila kroz hodnike, tražeći svećenika koji je bio voljan vjenčati
nas, tako da niti trideset minuta nakon što je Charlie popustila mojim molbama,
proglasio nas je mužem i ženom. Poljubim svoju mladu na aplauz i zviždanje naše
brzinske publike.
Nekako, Kyle je uspio naći bocu šampanjca i hrpu onih plastičnih čaša. Predao
ih je svima, ali Skylar je odbila.
Charlie se smije. „Okej je, Skylar, ne moraš odbijati zbog mene.“
„Nije zbog tebe“, Skylar kaže.
Skylar i Charlie podjele trenutak gdje obje gledaju jedna i drugu, a zatim se na
Skylar pojavi veliki osmijeh. Charlie cikne od uzbuđenja. „Oh, moj Bože, stvarno?“
Skylar kimne.
Mason pita. „Što propuštam?“
Skylar pogleda u Griffina, a on se nasmiješi. Ona kaže. „Mislili smo čekati da ti

rodiš prije nego kažemo svima, ali pretpostavljam da je sad dobar trenutak. Trudni
smo!“
Svi u sobi opet navijaju. Svi osim Baylor. Gleda u svoju mlađu sestru s krajnjom
nevjericom. „Mora da se šališ,“ kaže.
„Što?“ Skylar pita.
„Ni ja ne pijem šampanjac“, Baylor kaže.
„Oh, moj Bože.“ Skylar cikne dok trče zagrliti jedna drugu.
„Znači, prošli mjesec u klubu, znala si?“ Baylor pita Skylar.
„Da, ti?“
„Da. Kad ti je termin?“ Baylor pita.
„Dvadeset drugi svibnja, tebi?“
„Treći lipnja.“
Obje se okrenu prema Piper, a zatim ostatak nas slijedi. Piper ispruži ruke. „Ne
gledajte u mene,“ kaže. „Ja ću popiti cijelu prokletu bocu.“
Mason dođe iza nje i omota je rukama. „Hoćeš li sada razmisliti o tome?“ pita.
Piper nagne glavu na njega, a zatim pogleda u sva lica u sobi. „Je li me svi vi
ozbiljno pritišćete da zatrudnim?“
Svi se smijemo, uključujući Piper. „Okej“, kaže. „Možda sam voljna razmisliti
o tome.“
Mason je podigne u naručje i okrene je. Zatim kaže: „Hajdemo kući i odmah
razmislimo o tome.“
Lupne ga. „Mislim da ću visjeti ovuda dok se ne pojavi moj nećak ili nećakinja.“
Mason pogleda u Charlie. „Misliš li da možemo ovo malo ubrzati?“
Dr. Chavis uđe u sobu, smiješeći se radosnoj atmosferi. „Mrzim što ću vam ovo
prekinuti, ali netko će postati rušač zabave“, kaže, hodajući preko i pritišćući rukom
Charlien trbuh.
Svatko dođe do Charlie poljubi je i požele nam sve najbolje. Bruce Mitchell mi
protrese ruku, povlačeći me u zagrljaj. „Dobro došao u obitelj, sine.“
Jedva mogu kontrolirati emocije kad vidim majku kako plače od sreće na video
snimku. Znam da je mislila da ovaj dan nikad neće doći. Dan kad će vidjeti da njen sin
opet iskusi istinsku sreću. Kažem joj da ćemo je nazvati kasnije kad se beba rodi. Zatim
poklopim laptop i okrenem se prema svojoj mladoj.
I ona plače, zato što je skinula prsten i pročitala natpis. „Pravilo broj osamnaest
- Zauvijek nije dovoljno dugo.“ Pogleda u mene, oči joj sjaje. „Toliko te volim.“
Uzmem je u naručje. „I ja tebe, gđo. Stone.“
„Charlie Stone,“ kaže, razmišljajući o imenu. „Mislim da to lijepo zvuči.“

Namršti se, a ja mislim da joj još jedan trud počinje. „Samo bih voljela da smo izrekli
zavjere i te stvari. Postoji toliko toga što ti želim reći.“
„Imat ćemo šezdeset ili sedamdeset godina da kažemo jedno drugome sve što
želimo,“ kažem joj. „I vjeruj mi, zavjeti koje ti želim reći su samo za tvoje uši, Tate.“
Oči joj polete na moje i nasmiješi se. Smiješi se veliko.
„To je taj?“ pitam.
Kimne. „To je taj,“ kaže.“To je uvijek bio taj.“
Dr. Chavis pročisti grlo. „Postoji li netko koga bi trebali pozvati?“
Znam što pita, ali ne želim da to uništi ovaj nevjerojatni trenutak. Tresem
glavom. „Ne. Svatko tko je trebao biti ovdje je ovdje.“
Dr. Chavis se nasmiješi. „To sam i mislila. Sad idemo roditi ovu bebu, hoćemo
li?“
Gledam u plave oči našeg sina. Izbrojao sam svaki prst, svaki nožni prst stotinu
puta. I svi su savršeni. On je savršen.
Charlie dođe iza mene i uhvati me kako opet buljim. Omota ruke oko mene. „Sve
bebe imaju plave oči, Ethan. To ne znači ništa.“
Kimnem glavom. Znam to. Isto tako znam da što god test pokaže i što god da se
dogodi, bit će moj sin isto koliko je Cat bila moja kći. Ali nadao sam se nekoj vrsti
znaka. Plavoj kosi možda; ili da su mu drugi i treći nožni prsti blago spojeni kao i moji.
Ali Eli je skroz ćelav. On je najslađa ćelava beba koju sam ikad vidio. Volim
kako se njegovo sićušno lice nabora baš prije nego krene plakati. Volim kad zgrabi moj
prst i drži se za njega kao za vlastiti život. Volim kad ga gledam kako se hrani iz
Charlienih grudi. Volim kad ga gledam i razmišljam kakav je osjećaj bio držati Cat u
naručju.
Samo sam čovjek, ipak, i znam da ako nije moj biološki sin, da će me to razoriti.
Neću ga voljeti ni malo manje. Ni malo manje mu neću biti otac. Ne bi trebalo biti
nikakve razlike ostatku svijeta. Osim što ću ja znati.
Buljim u njega, nemoćan skloniti oči sa sićušnog čuda umotanog u bolničku

deku. Imam sjedalicu za auto spremnu. Odavno sam ukrcao sve cvijeće, čestitke i
plišane medvjediće u prtljažnik svog auta. I Charlie vadi odjeću za odlazak kući iz torbe.
Skoro se bojim napustiti bolnicu. To znači da moramo otići doma i suočiti se sa

stvarnošću. Stvarnošću što nismo obavijestili Thompsona. Srceparajući zadatak koji
smo prisiljeni obaviti sada. Ništa i nitko nam ne može uzeti ove trenutke.
„Idemo ga presvući“, Charlie kaže. Uzme ga iz bolničkog krevetića i polegne ga
na deku. Pomognem joj dok pažljivo, i nekako čudno, sklanjamo deku i pokušavamo
ga ne slomiti dok mu oblačimo prvu odjeću.
Radim na tome da mu uvuče male noge u to, dok ona oblači ruke. Dahne,
stavljajući ruku preko usta da utiša svoj plač.
Srce mi se zabije u prsa. Brzo pogledam u njega da vidim je li povrijeđen i da se

uvjerim da još uvijek diše. „Što je?“
Kroz suze, ona kaže. „Nisam to prije primijetila. Oh, moj Bože, Ethan. Zašto
nismo prije primijetili?“
„Primijetili što?“ pitam.
Podigne njegovu sićušnu ruku, pokazujući na unutrašnji dio njegovog bicepsa.

Mučim se vidjeti što mi pokazuje. Kad mi uđe u fokus, srce mi stane, a zatim opet krene.
Tepih za kojeg sam mislio da će nestati ispod mene, sad je sigurno smješten ispod mene.
Budućnost koja je bila nesigurna sad je u potpunosti na nama da njome navigiramo.
Suze klize niz moje obraze, isto kao i na Charlienom kad vidim njegovu oznaku
od rođenja. Sićušnu smeđu oznaku koja mi i dalje izgleda kao mjesec više nego kao
banana. Ali shvatim da sada nije pravo vrijeme da se svađam oko toga.
Charlie dodirne moju lijevu ruku, prelazeći prstima preko istog mjesta gdje je
oznaka na mojoj koži. „Tvoj je, Ethan. Tvoj je.“ Plače.
Posegnem i podignem svog napola odjevenog sina. Držim ga sigurno u svom

naručju. Ljubim ga u njegovu malu ćelavu glavu. Zahvalim Bogu što nam je dao znak.
„Uvijek je bio moj,“ kažem Charlie, naginjući se da poljubim nju.
„Ne mislim da sam ikad bila sretna koliko sam sada. Točno ove sekunde.“
Dodirne Elijev obraz.
„Navikni se na to, Tate. Planiram vas činiti sretnim svakog dana do kraja naših
života.“
Sestra uđe pitajući jesmo li spremni za odlazak.
„Samo što nismo,“ kažem, brišući što je ostalo od Charlienih suza.
Dok Charlie završava oblačenje Elija, pošaljem poruku Skylar, govoreći joj da
smo na putu. Ona i Baylor i Piper ukrašavaju stan za naš dolazak. A Skylar je bila tamo
cijeli dan, kuhajući dovoljno obroka za dva tjedna. Smiješim se znajući da moj sin nikad
neće znati za obitelj bez ljubavi. Nikad neće znati za roditelje koji ne bi umrli za njega.
Živjet će život okružen bratićima, braćom i sestrama, tetama i ujacima.
Prije nego stignem spremiti mobitel, zazvoni s e-mailom. Kad vidim od koga je,
jedina stvar koju mogu napraviti je nasmiješiti se. To nije reakcija koju bih imao prije
deset minuta. Prije deset minuta, da sam vidio da mail sadrži rezultate testa očinstva,
pao bih na koljena, moleći se da rezultati idu u našu korist. Ali sada, čak i prije nego
otvorim mail i vidim rezultate, znam što će reći. Također znam da su oboje, Charlie i
Zach, dobili isti mail.
Charlie završi vezanje Elija u sjedalicu. „Provjeri mail,“ kažem joj.
Uputi mi zbunjen pogled. „Sada.“
„Da, sada.“
Izvuče mobitel i provjeri mail. Svježe suze padaju joj niz obraze dok ga čita.
Baci ruke oko mene i zagrli me. „Gotovo je. Stvarno je gotovo“, plače. „Nema ga više
u našim životima.“ Pogleda u mene crvenim očima. „Tako mi je žao što sam te povela
kroz sve ovo, Ethan.“
„Opraštam ti,“ kažem joj, znajući da se nema što oprostiti. „Ali ja sam taj kojem
je žao. Nikad te nisam smio odgurnuti.“
Stavi ruku na moja prsa, točno preko tetovaže. „I ja opraštam tebi.“
Smiješim joj se. „Dobar je osjećaj zar ne?“
„Što?“ pita.
„Oprost“, kažem.
Pogleda prema Eliju, koji sad spava u sjedalici. Zatim pogleda u mene. „Mislim
da sam spremna“, kaže. „Mislim da sam spremna opet pričati sa svojim ocem. Možda
ga možemo pozvati da dođe upoznati Elija.“
Kimnem, suzdržavajući još suza jer znam kao otac, koliko će mu to značiti.
„Hajde,“ kažem, nježno podižući sjedalicu za auto. „Idemo kući.“
Pokupi torbu, ali prije nego odemo iz sobe, ona stane, okrećući se prema meni.
„Trebamo stati na jedno mjesto prije nego odemo doma.“
Pogledam dolje u našeg dan starog sina, pitajući se što je na zemlji toliko važno.
„Gdje?“ pitam.
„Želim predstaviti Cat njenog novog brata.“
Da je ljubav opipljiva, sad bih se gušio u njoj. Ova žena me uvijek uspije
iznenaditi. Uvijek postane čak i jača nego što je ikad mislila da će biti. Uvijek uspije
učiniti da je volim još dublje nego trenutak prije.
Pogledam u svog sina u jednoj ruci, a zatim uzmem Charlienu ruku u drugu.
„Idemo, gđo. Stone. Idemo vidjeti kakav nevjerojatan život nas čeka s druge strane ovih
vrata.“
Nasmiješi se. Zatim otvori vrata i prođemo kroz njih.
STONEOVA PRAVILA
1. Ne petljaj se s klijentima.
2. Ne izvodi van ženu koja neće jesti.
3. Ne pričaj s arogantnim strancima.
4. Ne igraj se s vatrom ako se ne želiš opeći.
5. Budi dobar prema starim damama.
6. Ne igraj svoju kartu prerano.
7. Bez javnih izljeva ljubavi.
8. Omotaj ga prije nego ga umočiš.
9. Obećanje je obećanje.
10. Ako nemaš ništa, ne možeš ništa izgubiti.
11. Sve dobre stvari se događaju onima koji čekaju.
12. Ponekad moraš napraviti ono što moraš napraviti.
13. Neke stvari su jednostavno suđene.
14. Zauvijek.
15. Novac ne olakšava uvijek život.
16. Carpe diem.
17. Što god da se dogodi, dogodilo se.
18. Zauvijek nije dovoljno dugo.
I da ne zaboravimo Charlieno.
69. Daj i primit ćeš.

Stoneova Pravila, 1.dio Serijala Braća Stone, LJ.E.R

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Stoneova Pravila, 1.dio Serijala Braća Stone, LJ.E.R

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1|Čarobne knjige i ljubavni romani

2|Čarobne knjige i ljubavni romani

Ding dong - vještica je mrtva.

„Zaključak”, kako bi ona to nazvala. „Možda sada možeš početi zacjeljivati”,

Znam da mi želi najbolje. Ipak je ona doživjela svoje sretno-do-kraja-života s

Bacam pogled na njih dvoje. Čak i ovdje, okruženi grobovima, izgledaju

3|Čarobne knjige i ljubavni romani

Dok se ljudi izmjenjuju bacajući zemlju na lijes, ja razmišljam o obredu. Kako

Stari gad je to zaslužio jer me napustio.

Ne znam je li ovdje danas. Nisam se ni potrudila pogledati uokolo. Realnost o

„Daj mi minutu, molim te.”

4|Čarobne knjige i ljubavni romani

Pa, pretpostavljam, onako poremećena kako me je moja majka odgojila.

„Oprostite?” Upitam s gađenjem.

Njegova ruka oko moga vrata se stegne. „Narasla si”, kaže.

Oslobodim se njegova stiska kako su me naučili na satovima samoobrane i

Ponovno se nasmije. To je onaj podli, hladan osmijeh. „Ti si mala tempirana

Kimne glavom prema grobu.

5|Čarobne knjige i ljubavni romani

„Zabaviti? To što si mi radio zoveš zabavom, gade bolesni?”

„Pa u čemu je problem, lutkice? Nije da sam te ikada dirao.”

Piper je bila u pravu.

6|Čarobne knjige i ljubavni romani

„Ovo je samo procjena, gospođice Tate”, kaže glasom s prikrivenom dozom

„Više?” Pogledam u njega zbunjeno. Tada trepnem dvaput, pokušavajući

Pogledam ga svojim najboljim nisam glupa pogledom. „Naravno da znam da je

„Pa, Charlie, pokojni mogu priskrbiti mnogo prihoda. Posebice s obzirom na

7|Čarobne knjige i ljubavni romani

„Svjesni ste toga kako je moja majka umrla?” upitam.

Počne prebirati po papirima i stane čitati jedan. Tada kimne glavom s

Oči gospodina Slatera se otvore u čudu. Pretpostavljam da je kao odvjetnik

„Žao vam je. Da, skužila sam. I, što sada”

8|Čarobne knjige i ljubavni romani

Njegova glava se podigne gore, pa se ponovno spusti, a usta mu se stisnu u tanku

„Naravno da je to bio on.” Ljutnja se počne nakupljati u mojim kostima, uz

Kada nisam odgovorila, nastavio je. „Bio je na sprovodu, znate. Držao se na

9|Čarobne knjige i ljubavni romani

Ne trebaš ničiju brigu, Charlie. Ne više.

Nastavljam s proučavanjem njegovog vitkog tijela, zaustavljajući svoje oči

Pogleda me kao da se obraća malom djetetu. „Duplo sam stariji od vas.”

„To druge nije nikada spriječavalo.”

Uzdahne i protrese glavom. „Oženjen sam, gospođice Tate.”

„Charlie,” podsjetim ga, gledajući ga svojim najboljim pojebi me pogledom. „To

„Možda je vrijeme da nađete nove navike, Charlie. Novi početak, znate?”

Tako da, ironično, ali Piperina nevolja mi je spasila život.

„Ne. Samo mi je drago što si ovdje sa mnom, to je sve.”

„Spremna?” Piper me upita i shvatim da su vrata otvorena i da ih ona drži,

„Molim te zahvali roditeljima što su dali počistiti ovo mjesto”, kažem.

Njezine zelene oči se nasmiju mojim smeđima. „Zahvali im sama. Ponudili su ti

„Playboyevu zečicu?” Nevino slegnem ramenima.

Podrugljivo mi se nasmije. „Nisam znala da možeš doći na duplericu i preko

„Kao prvo, Melons Magazine nas naziva Šećerima, a ne Playboyevim zečicama.

„Ozbiljno?” upita. „Moj zaručnik je u nogometnom timu, Charlie. Jesi li ti

Piper mi dodirne ruku. „Ne. Predivna si čak i sa svojim ožiljcima.”

Na licu mi zatitra lagani smiješak prije nego se ogledam po malom, ali

„Ovdje?” Njezine oči se rašire od iznenađenja. „Jesi li sigurna u to?”

U fokus mi uđe malena kuhinja spojena s dnevnim boravkom, oskudni namještaj,

Hodamo apartmanom do suprotne strane dnevnog boravka kako bi mogle

Bila je to posljednja nagrada koju je osvojila. Sve to znam predobro. Instinktivno

„Mmmmmm,” promrmljam, gledajući kroz ogroman prozor s pogledom na

„Možda će ti ovo reći.” Piper posegne u ladicu stolića pokraj kreveta.

„Zašto nije izložila svoje nagrade.” Pruži mi kožnatu bilježnicu.

„Izgleda kao dnevnik.”