Čekanje čisti dušu

Kad je Terezija iz Lisieuxa konačno dobila dopuštenje da uđe u Karmel u dobi od petnaest
godina, morala je čekati dodatna tri mjeseca. To joj je bilo teško, no znala je da joj „čekanje“
pomaže rasti u „odricanju i ostalim krepostima“
Bog je često Malu Tereziju ostavio da „čeka" kako bi joj pomogao da nadiđe svoju
samovolju. Ona je tražila Božju volju, no često onako kako joj je i u vrijeme koje joj je
odgovaralo. Gospodin joj je pomogao da nadvlada taj sukob volja: Morala je čekati da uđe u
Karmel, a morala je čekati i da položi zavjete. Ona govori kako je počela shvaćati da je Bog
koristio ta vremenska razdoblja kao sredstvo čišćenja u njezinu životu.
„Jednoga sam dana kod molitve shvatila da je moja tako živa želja da položim
zavjete prožeta velikim samoljubljem. Budući da sam se dala Isusu da ga
razveselim, da ga tješim, nisam smjela tražiti od njega da čini moju volju mjesto
svoje.“
Kad je morala čekati još tri mjeseca da bi ušla u Karmel, prvo ju je zabavljala pomisao da
bi se mogla malo opustiti i ljenčariti, no odlučila je ne povesti se za tim.
„Najprije mi je došla misao da se ne silim provoditi život tako strogo pravilan
kako sam imala običaj, ali brzo sam shvatila vrijednost vremena koje sam dobila, i
odlučih da se dadem više nego ikada na ozbiljan i strog život.“
Terezija od Djeteta Isusa objašnjava da nije 11imala sklonosti" prema velikim
mrtvljenjima svetaca i da „nikada" nije zadavala sebi stroge tjelesne pokorničke čine zbog
svoga „kukavičluka“. Priznaje da su je „razmazili“ na različite načine, ali i prepoznaje osobiti
način mrtvljenja koji joj je Bog pokazao.
„Moja trapljenja sastojala su se u svladavanju moje volje, koja je uvijek bila
spremna da se nametne, u ustezanju od prigovaranja, u iskazivanju malih usluga
ne tražeći koristi od njih, u tome da se ne naslanjam na leđa kad stojim, itd., itd.
Vršenjem tih sitnica pripravljala sam se da postanem zaručnicom Isusovom.“