Emilia Mišćenić, Dr. iur. (Graz), LL.M.

(Saarland), Assistant Professor at the Institute of European and Private

International Law of the Faculty of Law, University of Rijeka, Croatia

Nova Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu

i učinci njezina preuzimanja u hrvatsko pravo

Sažetak: U travnju 2008. godine usvojena je Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o

potrošačkom kreditu, čije odredbe države članice EU moraju preuzeti u svoje nacionalno
pravo u roku od dvije godine. Odredbe Direktive koja se temelji na načelu maksimalne
harmonizacije donose sa sobom mnogobrojne novosti poput obveze sveobuhvatnog
informiranja potrošača kako u predugovornom tako i ugovornom stadiju, obvezu ocjene
kreditne sposobnosti potrošača, pravo na otkaz ugovora o kreditu sklopljenog na neodređeno
vrijeme, nadalje pravo na raskid ugovora o kreditu itd. No upravo neke od tih novosti, osobito
širok spektar informacija koje kreditor duguje potrošaču, u pravnoj su teoriji i praksi naišle na
negodovanje. Osobitu kritiku Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu
doživljava kada su u pitanju učinci njezina preuzimanja u pravo država članica. Upravo stoga
autorica u radu nastoji ustanoviti koje su to prednosti a koji nedostaci reformiranog europskog
prava potrošačkog kredita, te kakve će posljedice pravno usklađivanje sa odredbama
Direktive 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu imati na hrvatsko pravo.

Ključne riječi: Direktiva 2008/48/EZ, Direktiva 87/102/EEZ, Zakon o zaštiti potrošača,

Zakon o potrošačkom kreditu, potrošački kredit, potrošački zajam,
maksimalna harmonizacija, zaštita potrošača.

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3148197

Sadržaj

A. Uvod........................................................................................................................................2
B. O razlozima i tijeku reforme europskog prava potrošačkog kredita.......................................3
C. Pravna osnova i ciljevi Direktive 2008/48/EZ........................................................................7
D. Polje primjene Direktive 2008/48/EZ.....................................................................................9
I. Polje primjene „ratione personae“........................................................................................9
1. Potrošač.............................................................................................................................9
2. Davatelj kredita (kreditor)...............................................................................................11
3. Kreditni posrednik...........................................................................................................12
II. Polje primjene „ratione materiae“......................................................................................14
1. Ugovor o potrošačkom kreditu........................................................................................14
2. Ugovori isključeni iz polja primjene Direktive 2008/48/EZ...........................................17
a) Ugovori o kreditu namijenjeni stjecanju ili zadržavanju vlasništva na nekretnini i
ugovori o kreditu osigurani založnim pravom na nekretnini........................................18
b) Donja i gornja granica iznosa kredita (kreditni limiti)..................................................19
c) Ugovori o najmu i leasingu...........................................................................................19
d) Ugovori o kreditu u obliku mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu i
ugovori o kreditu u obliku prešutno dopuštenog prekoračenja stanja na tekućem
računu…………………………………………………………………………………20
e) Besplatni ugovori o kreditu i ugovori o kratkoročnom kreditu....................................21
f) Ugovori o kreditu pod uvjetima povoljnijim od tržišnih...............................................21
g) Ugovori o kreditu sklopljeni s investicijskim društvom
ili kreditnom institucijom.............................................................................................22
h) Ostale vrste ugovora o kreditu......................................................................................22
E. Obveze informiranja potrošača..........................................……….......................................23
a) Oglašavanje..................................................................................................................24
b) Predugovorne informacije...........................................................................................26
aa) Posebnosti kod određenih vrsta kredita..................................................................28
c) Ocjena kreditne sposobnosti potrošača…....................................................................30
d) Oblik ugovora………………………..…....................................................................32
e) Informacije iz ugovora o kreditu.................................................................................33
aa) Posebnosti kod određenih vrsta kredita…………………………………………..34
f) Nominalna kamatna stopa............................................................................................36
g) Efektivna kamatna stopa…………………........................………..............................37
F. Posebna prava potrošača........................................................................................................39
a) Pravo na otkaz ugovora o kreditu na neodređeno vrijeme...........................................39
b) Pravo na raskid ugovora o kreditu...............................................................................40
c) Povezani ugovori………..………...............................................................................42
d) Prijevremena otplata kredita……................................................................................45
e) Prijenos prava……………..........................................................................................47
G. Ostale odredbe……………..................................................................................................48
a) Nadzor nad davateljima kredita...................................................................................48
b) Maksimalna harmonizacija……..................................................................................48
c) Polu–prisilna narav odredaba……………………………………..….........................50
d) Sprečavanje zaobilaženja primjene odredaba………………………………………..51
e) Izbor mjerodavnog prava…………………………………………………………….51
f) Sankcije…....................................................................................................................52
g) Izvansudsko rješavanje sporova…..............................................................................52
h) Preuzimanje odredaba u nacionalno pravo..................................................................53
H. Zaključak…………………………………………………………………………………..53

Electronic copy available at: https://ssrn.com/abstract=3148197

 A. Uvod

Nakon višegodišnjeg zakonodavnog postupka u travnju 2008. godine usvojena je

Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu (dalje u tekstu: Direktiva
2008/48/EZ).1 Odredbe Direktive 2008/48/EZ, koja je stupila na snagu 11.6.2008. države
članice EU moraju preuzeti u svoje nacionalno pravo u roku od dvije godine, točnije do
12.5.2010.2 Sa istim datumom prestaje djelovati stara Direktiva 87/102/EEZ o potrošačkom
kreditu3 (dalje u tekstu: Direktiva 87/102/EEZ).4 Direktiva 2008/48/EZ, utemeljena na načelu
maksimalne harmonizacije, donosi sa sobom mnogobrojne novosti poput obveze
sveobuhvatnog informiranja potrošača kako u predugovornom tako i ugovornom stadiju,
obvezu ocjene kreditne sposobnosti potrošača, pravo na otkaz ugovora o kreditu sklopljenog
na neodređeno vrijeme, nadalje pravo na raskid ugovora o kreditu itd. No upravo neke od tih
novosti, osobito širok spektar informacija koje kreditor duguje potrošaču, u pravnoj su teoriji i
praksi naišle na negodovanje. 5 Žestoku kritiku Direktiva 2008/48/EZ doživljava i kada su u
pitanju učinci njezina preuzimanja u nacionalno pravo država članica. 6 Kao trenutno jedini
postojeći primjer toga preuzimanja treba spomenuti njemački „Nacrt Zakona o preuzimanju
Direktive o ugovorima o potrošačkom kreditu, građanskopravnog dijela Direktive o uslugama
platnog prometa na unutarnjem tržištu kao i o novom uređenju propisa o pravu na raskid i
pravu na povrat primljenog“ od 5.11.2008. koji bi prema čl. 11 toga Zakona trebao stupiti na
snagu 31.10.2009.7
Što se tiče preuzimanja odredaba Direktive 2008/48/EZ u hrvatsko pravo, obveza
usklađivanja zakonodavstva i prilagođavanja zaštite potrošača u Hrvatskoj zaštiti koja je na
snazi u Europskoj zajednici (dalje u tekstu: Zajednica) proizlazi iz čl. 74 Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju (dalje u tekstu: SSP)8.9 Načelno se ono može provesti na dva

1
Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23.4.2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu kojom
se opoziva Direktiva Vijeća 87/102/EEZ, Sl.l. L 133/66 od 22.5.2008.
2
Čl. 27 st. 1 reč. 3 Direktive 2008/48/EZ.
3
Direktiva 87/102/EEZ Vijeća od 22.12.1986. o usklađivanju zakona, uredbi i upravnih propisa država članica
koji se odnose na potrošačke kredite, Sl.l. L 42/48 od 12.2.1987., izmijenjena i dopunjena Direktivom
90/88/EEZ Vijeća od 22.2.1990., Sl.l. L 61/14 od 10.3.1990. i Direktivom 98/7/EZ Europskog parlamenta i
Vijeća od 16.2. 1998., Sl.l. L 101/17.
4
Čl. 29 Direktive 2008/48/EZ.
5
Čak je i izvjestitelj Europskog parlamenta Kurt Lechner priznao kako o učincima Direktive ima „podijeljene
osjećaje“. Europska krovna organizacija za zaštitu potrošača BEUC iskazala je svoje razočaranje glede stupnja
zaštite potrošača koji Direktiva nudi. Europska organizacija za potrošačke kredite Eurofinas, Europsko udruženje
banaka EBF i Udruženje za financije i leasing FLA smatraju kako je Direktiva razočarala u pogledu „perspektive
unutarnjeg tržišta“, te kako za kreditore predstavlja „nesrazmjernu bujicu informacija“ koje moraju prenijeti
potrošaču. Vidi EurActiv.com, http://www.euractiv.com/de/finanzdienstleistungen/interview–richtlinie–
verbraucherkredite–kompliziert/article–170037 (15.5.2008).
6
O učincima preuzimanja Direktive u francusko pravo vidi Raymond Guy, Directive 2008/48/CE relative aux
crédits à la consommation, Première approches, Contrats–Concurrence–Consommation, 2008., str. 8; Gourio
Alain, La Directive européenne du 23 avril 2008 concernant les contrats de crédit aux consommateurs, La
semaine juridique – Édition entreprise et affaires, 2008., str. 13; o učincima preuzimanja Direktive u talijansko
pravo vidi Cristofaro Giovanni de, La nuova disciplina comunitaria del credito al consumo: la Direttiva
2008/48/CE e l`armonizzazione “completa” delle disposizioni nazionali concernenti “taluni aspetti” dei
“contratti di credito ai consumatori”, Rivista di diritto civile, 2008., str. 255 i dalje; o učincima preuzimanja
Direktive u njemačko pravo vidi Siems Mathias M, Die neue Verbraucherkreditrichtlinie und ihre Folgen,
EuZW, 2008., str. 454; Rott Peter, Die neue Verbraucherkredit–Richtlinie 2008/48/EG und ihre Auswirkungen
auf das deutsche Recht, WM, 2008., str. 1104.
7
Vidi Savezno Ministarstvo pravosuđa, http://www.bmj.bund.de/enid/a56d5f89aa394ca2d41856fe03de8ecb,0
/Schuldrecht/Umsetzung_Verbraucherkredit–_und_Zahlungsdiensterichtlinie_1hc.html (26.11.2008).
8
Zakon o potvrđivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih
zajednica i njihovih država članica, NN–MU 14/01.

2
načina. Jedan je, izmjenom postojećih odredaba o potrošačkom zajmu Zakona o zaštiti
potrošača10 (dalje u tekstu: ZZP) kojima su u hrvatsko pravo preuzete odredbe Direktive
87/102/EEZ.11 Drugi je, usvajanjem potpuno novog posebnog Zakona o potrošačkom kreditu
(dalje u tekstu: ZPK), što je na skupu hrvatskih osiguravatelja 25.11.2008. u Opatiji i najavio
ravnatelj Uprave za financijski sustav Ministarstva financija Damir Kaufman.12 Uzme li se u
obzir opseg i kompleksnost nove Direktive 2008/48/EZ, ovaj odabir zaista predstavlja bolje
rješenje. Ipak, on ujedno predstavlja i daljnje nepotrebno „cjepkanje“ obveznog prava,
odnosno narušavanje njegove sistematičnosti. Pritom bi hrvatski zakonodavac, želi li zaista
ostvariti „usklađivanje“ propisa o potrošačkom kreditu, trebao voditi više računa o načinu
provođenja preuzimanja odredaba Direktive u nacionalno pravo. Dosada primjenjivana
tehnika preuzimanja doslovno prevedenih odredaba potrošačkih direktiva u hrvatske zakone
bez njihova povezivanja u sustavnu i konzistentnu cjelinu dovela je do mnogih poteškoća. 13
Osobito u materiji potrošačkoga kredita postoje mnogobrojne inkonzistentnosti između
odnosnih odredaba ZZP–a i odredaba drugih Zakona, kao što je to primjerice novi Zakon o
kreditnim institucijama14 (dalje u tekstu: ZKI). Njegove su odredbe o potrošačkom kreditu
1.1.2009. g. stupile na mjesto relevantnih odredaba dotada važećeg Zakona o bankama15
(dalje u tekstu: ZB). Novi ZKI tako ne otklanja neke boljke starog ZB–a, kao što je to npr.
nepotrebno razilaženje glede definicije potrošača i odstupanja glede obračuna efektivne
kamatne stope (dalje u tekstu: EKS).16 Upravo stoga pred Ministarstvom financija kao
predlagateljem novoga ZPK–a i pred hrvatskim zakonodavcem stoji težak zadatak i to ne
samo u pogledu preuzimanja odredaba Direktive 2008/48/EZ u hrvatsko pravo, već i u
pogledu uklanjanja postojećih inkonzistentnosti između odredaba o potrošačkom kreditu
različitih hrvatskih zakona.

B. O razlozima i tijeku reforme europskog prava potrošačkog kredita

Razlozi za reformu europskog prava potrošačkog kredita su mnogobrojni, no Europska

komisija izdvaja dva osnovna. S jedne strane je Direktiva 87/102/EEZ uređivala samo neka
pitanja potrošačkog kredita propisujući pritom minimalni standard zaštite izvan granica
kojega su države članice slobodne izaći. 17 Tako npr. ZZP nije preuzeo odredbu Direktive
87/102/EEZ koja iz polja primjene izričito isključuje kredite čiji iznos ne dostiže vrijednost od
200 ECU–a18 i one koji prelaze iznos od 20,000 ECU–a.19 Jednako tako, za razliku od

9
Opća obveza usklađivanja prava proizlazi iz čl. 69 st. 1 SSP–a, prema kojemu će Hrvatska nastojati osigurati
postupno usklađivanje postojećih zakona i budućega zakonodavstva s pravnom stečevinom Zajednice (acquis).
10
Zakon o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07.
11
Glava IX., članci 71–86 ZZP–a.
12
Vidi http://www.limun.hr/main.aspx?id=376666 (25.11.2008).
13
S pravom naglašava Josipović kako „u pogledu potrošačkih ugovora ZZP predstavlja samo svojevrsnu
kompilaciju odredbi pojedinih direktiva o zaštiti potrošača u pojedinim potrošačkim ugovorima“. Vidi Josipović
Tatjana, Das Konsumentenschutzgesetz – Beginn der Europäiserung des kroatischen Vertragsrechts, u:
Grundmann Stefan/Schauer Martin (ur.), The Architecture of European Codes and Contract Law, 2006. str. 136.
14
Zakon o kreditnim institucijama, NN 117/2008.
15
Zakon o bankama, NN 84/02, 141/06.
16
O tome kritički Čulinović–Herc Edita, Zaštita potrošača kod pojedinih bankovnih ugovora – usklađenost s
europskim pravom, Zbornik PFR, 2005., str. 175 i dalje.
17
Čl. 15 Direktive 87/102/EEZ. Primjerice propisi država članica o potrošačkom kreditu redovno izlaze izvan
okvira polja primjene Direktive 87/102/EEZ. Npr. neke države članice poljem primjene odredaba o potrošačkom
kreditu obuhvaćaju ugovore o leasingu sa opcijom kupnje koji se sklapaju sa potrošačima, dok druge države
članice takve ugovore ne obuhvaćaju. Nadalje različite države članice propisuju različite vrste ugovora o kreditu
i već prema vrsti različite postupke za obračun kamata i troškova kredita. Propisi država članica razlikuju se i
glede rokova i postupaka za raskid ugovora ili utvrđenja ugovora o kreditu ništetnim.
18
European Currency Unit je označavala zajedničku europsku valutnu jedinicu koju je 1.1.1999. zamijenio euro.
19
Čl. 2 st. 1 sl. f) Direktive 87/102/EEZ.

3
Direktive, proširio je primjenu odredaba o potrošačkom zajmu (odnosno kreditu) i na ugovore
kojima je prvenstveni cilj stjecanje ili zadržavanje vlasništva na nekretninama i na ugovore
kojima je predmet obnavljanje ili popravljanje zgrada.20 S druge strane su se uvjeti na tržištu
kredita od dana usvajanja Direktive 87/102/EEZ pa do danas drastično promijenili. 21,22 To se
očituje ne samo u porastu broja različitih novih vrsta i oblika kreditiranja, već i u promjeni
ponašanja potrošača, koji u današnje vrijeme „žive iznad svojih mogućnosti“ i redom koriste
kredite kao sredstvo održavanja određenog životnog standarda. I dok se je nekad kredit
koristio isključivo kao sredstvo financiranja značajnijih ulaganja u životu pojedinca, kao što je
to primjerice kupnja skupih kućanskih aparata, danas se njime financira čak i kupnja
namirnica za domaćinstvo. Osobito gospodarsko značenje kredita potvrđuje i činjenica da je
tržište potrošačkog kredita u EZ danas doseglo volumen od 800 milijardi eura godišnje. Osim
toga, potrošači se često nepromišljeno i bez dostatnog razumijevanja obveza koje preuzimaju
potpisivanjem ugovora o kreditu obvezuju na duže vrijeme, što u slučaju promjene životnih
okolnosti može dovesti do nemogućnosti plaćanja rata kredita odnosno u konačnici i do
prezaduživanja.23 Sve te okolnosti dovele su do potrebe povišenja standarda zaštite potrošača,
na što su države članice reagirale usvajanjem različitih propisa na području prava potrošačkog
kredita. Tako nastale mnogobrojne i duboke razlike između propisa o potrošačkom kreditu
država članica odrazile su se negativno na „prekograničnu“ ponudu kreditora s jedne i na
povjerenje potrošača kod „prekograničnog“ sklapanja ugovora o kredita s druge strane. Kao
posljedica toga Direktiva 87/102/EEZ nije uspjela ostvariti svoje ciljeve, naime stvaranje
zajedničkog tržišta za kredite i povišenje stupnja zaštite potrošača. 24 Nepostojanje stvarne
mogućnosti usporedbe uvjeta kreditiranja na razini EU, uvelike je otežalo sklapanje
prekograničnih ugovora o potrošačkom kreditu,25 što je povjerenica Komisije za zaštitu
20
Čl. 2 st. 1 sl. a) Direktive 87/102/EEZ.
21
O aktualnim problemima potrošačkih kredita vidi Metz Rainer, Aktuelle Probleme des
Verbraucherkreditgeschäfts aus Verbraucherschutzsicht, u Hadding Walther/Hopt Klaus J/Schimansky Herbert,
Verbraucherkredite, insbesondere für Immobilienanlagen Forderungsübertragungen, insbesondere im Lichte von
Bankgeheimnis und Datenschutz, 2005., str. 95; Diez Guardia Nuria, Consumer Credit in the European Union,
2002., ECRI Research Report No 1, http://www.ecri.be/ecri/public/ECRI_RR_No.1.pdf, str. 36. Usporedi i
Zelenu knjigu Komisije od 30.4.2007. o financijskim uslugama za privatne klijente na unutarnjem tržištu,
KOM(2007) 226 fin., 13 i Bijelu knjigu o politici financijskih usluga za razdoblje od 2005–2010 od 1.12.2005.,
KOM(2005) 629 fin., 4.
22
Tako ni dvije kasnije izmjene i dopune putem Direktive 90/88/EEZ i Direktive 98/7/EZ nisu vodile računa o
najnovijem razvoju na tržištu. U svojem Priopćenju „Financijske usluge: Jačanje povjerenja potrošača“, KOM
(97) 309 fin., Komisija potvrđuje da financijske usluge nisu pratile promjene okolnosti i razvoj na tržištu.
23
Treba napomenuti kako su opasnost od prezaduživanja i mnogobrojne druge sa tom vrstom ugovora povezane
opasnosti u nacionalnim zakonodavstvima europskih država vrlo rano prepoznate. Tako je njemački Zakon o
poslovima s obročnim plaćanjem usvojen već 1894. g. (Gesetz betreffend die Abzahlungsgeschäfte vom
16.5.1894, RGBl 450), a slijedi ga austrijski Zakon o poslovima s plaćanjem na rate (Gesetz vom 27.4.1896,
RGBl Nr 70 betreffend Ratengeschäfte). U zakonodavstvima europskih država drugi val takvih zakona uslijedio
je 60tih godina 20. stoljeća, kada je nastupila pojačana potreba zaštite potrošača uslijed rastućeg zaduživanja
nastalog nakon 1. i 2. svjetskog rata. Primjerice, njemački je Zakon iz 1894. doživio dvije izmjene 1969. i 1974.
g. (Gesetz zur Änderung des Abzahlungsgesetzes vom 1.9.1969, BGBl I, 1541; Gesetz zur Änderung des
Abzahlungsgesetzes vom 15.5.1974, BGBl I, 1169); Ujedinjeno kraljevstvo je 31.7.1974. usvojilo svoj opsežni
Consumer Credit Act, a Francuska 10.1.1978. usvaja Loi No 78–22 sur l’information et la protection des
consommateurs dans le domaine de certaines opérations de crédit. Vidi Council of Europe, Sales of Movabels by
Instament and on Credit in the Member States of the Council of Europe, Study in Comparative Law prepared by
Unidroit, 1970.
24
To potvrđuju brojna priopćenja i izvješća Komisije, kao npr. Izvješće Komisije o primjeni Direktive
87/102/EEZ, KOM (95) 117 fin. od 11.5.1995.; Izvješće o primjeni Direktive 90/88/EEZ, KOM (96) 79 fin. od
12.4.1996.; Ukupno Izvješće o reakcijama i stavovima, KOM (97) 465 fin. od 24.9.1997; Priopćenje Komisije
„Financijske usluge: Jačanje povjerenja potrošača“, Mjere u privitku Zelene knjige“ „Financijske usluge:
Čuvanje interesa potrošača“, KOM (97) 309 fin. Vidi i preambulu Direktive 2008/48/EZ.
25
Već u Priopćenju iz 1997. g. (KOM (97) 309 fin.) Komisija je potvrdila da su financijske usluge ostale na
razini „lokalnog posla“. Usporedi i Zelenu knjigu Komisije od 30.4.2007. g. o financijskim uslugama za privatne

4
potrošača Meglena Kuneva potvrdila riječima: „Onaj koji danas želi usporediti ponude kredita
u Europi, mora usporediti jabuke sa kruškama. To djeluje negativno na tržišno natjecanje i na
potrošače kojima je time onemogućen pristup većem izboru i boljim cijenama.“26 Sve to
potkrjepljuju i statistike, budući da udio prekograničnih potrošačkih kredita iznosi manje od
1% ukupnog volumena kredita.27 Stoga unatoč postojanju i mnogih drugih razloga, kao što su
otežani pristup davatelja kredita novim tržištima, tehnološki napredak moderne komunikacije
na daljinu, jezične barijere i sl., Komisija zaključuje kako su nedostaci prouzrokovani
minimalnom harmonizacijom propisa o potrošačkom kreditu država članica s jedne strane i
potreba za prilagodbom aktualnom stanju na tržištu kredita s druge strane, glavni razlozi za
reformu propisa Zajednice o potrošačkom kreditu. 28
Prve značajnije korake u smjeru otklanjanja spomenutih nedostataka Komisija
poduzima 2001. g., kada usvaja tzv. Syntheses Paper u kojem poziva različite zainteresirane
predstavnike financijskog sektora, udruge za zaštitu potrošača i države članice da se očituju o
potrebi usklađivanja i iznesu svoje prijedloge potrebnih izmjena pravne regulative Zajednice o
potrošačkom kreditu. 29 Nakon dugotrajnih i opsežnih priprema30 Komisija u rujnu 2002. g.
usvaja prvi prijedlog za novu Direktivu o usklađivanju zakona, uredbi i upravnih propisa
država članica o potrošačkom kreditu. 31 Prijedlog koji je bio predmetom živih polemika
polazio je od načela maksimalne harmonizacije32,33 proširivao je personalno polje primjene
Direktive na kreditne posrednike i davatelje osiguranja 34, sadržavao zabranu sklapanja

klijente na unutarnjem tržištu, KOM(2007) 226 fin., 5, koja navodi kako će zbog različitih pravnih i ekonomskih
prepreka, kao npr. različitih propisa za zaštitu potrošača, porezne politike i fragmentarne infrastrukture, europsko
tržište financijskih usluga za privatne klijente vjerojatno i dalje ostati fragmentirano i kako će se privatni klijenti
financijskih usluga i ubuduće orijentirati na tuzemstvo.
26
Vidi „Veća transparentnost kod potrošačkih kredita“, http://www.europa.wfg–hagen.de/wfg.css (16.1.2008).
27
Vidi Izvješće Europske Komisije od 16.1.2008., IP/08/55, http://europa.eu/rapid/pressReleasesAction.do?
reference=IP/08/55&format=HTML&aged=0&language=EN (12.3.2008). Udio prekograničnih poslova u
ukupnom volumenu prodaje preko interneta iznosio je u ožujku 2008. g. 17%. Vidi Special Eurobarometer 298,
Izvješće Europske Komisije od 20.6.2008, IP/08/980, http://europa.eu/rapid/pressReleasesAction.do?reference=
IP/08/980&format=HTML&aged=0&language=EN& guiLanguage=en (11.7.2008).
28
Isto tako Cristofaro Giovanni de, op. cit., str. 257.
29
Vidi Syntheses Paper, http://ec.europa.eu/consumers/cons_int/fina_serv/cons_directive/cons_cred1a_en.pdf
(27.3.2008). Rezultate konzultacija Komisija je predstavila u šest orijentacijskih smjernica za reformu Direktive
87/102/EEZ: 1) Potreba novog određenja polja primjene Direktive radi prilagodbe današnjim uvjetima na tržištu
i potreba jasnog razgraničenja potrošačkog kredita i kredita za kupnju nekretnina; 2) Uvođenje novih odredaba
koje će se pored kreditora odnositi i na kreditnog posrednika; 3) Stvaranje strukturiranog okvira glede poslova
informiranja kreditnih službi, kako bi one bolje procijenile svoje rizike; 4) Utvrđenje pravila, prema kojima bi i
potrošač i jamac bili bolje obaviješteni; 5) uravnotežen odnos obveza potrošača i trgovaca; 6) Poboljšanje načina
i praksi postupanja za trgovce kod nemogućnosti plaćanja i to kako u interesu potrošača tako i kreditora. Vidi
Danco Anne, Die Novellierung der Verbraucherkreditrichtlinie, WM, 2003., str. 853; Kaiser Sven, Vorschlag der
EU–Kommission für eine Überarbeitung der Verbraucherkreditrichtlinie – Darstellung der wesentlichen
Änderungen ,VuR, 2002., str. 385.
30
O tome detaljnije u bilješci 6. Syntheses Paper Europske komisije.
31
Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju zakona, uredbi i upravnih propisa država
članica o potrošačkom kreditu, KOM (2002) 443 fin., Sl.l. EZ 2002, br. C 331 E, 2000.
32
Maksimalna harmonizacija državama članicama ne dozvoljava usvajanje propisa sa višim stupnjem zaštite
potrošača nego li je to određenom direktivom propisano.
33
Vidi Lannoo Karel/Mata Munoz Almudena de la, Integration of the EU Consumer Credit Market, Proposal for
a more Efficient Regulatory Model, CEPS Working Document No 231, November 2004,
http://shop.ceps.be/downfree.php?item_id=1174 (10.10.2007.); Lang Volker/Rösler Patrick Novellierung der
Verbraucherkreditrichtlinie: Muss der Verbraucherkreditnehmer von sich selbst geschützt werden?, BKR, 2002.,
str. 793.
34
U skladu sa čl. 3 st. 1 i čl. 1 Prijedloga iz 2002. g. Direktiva je imala za svrhu usklađivanje zakona, uredbi i
upravnih propisa država članica o ugovorima o potrošačkom kreditu i o ugovorima o osiguranju koji se sa
potrošačima sklapaju u svrhu osiguranja tražbine. U preambuli je potreba usklađivanja bila obrazložena

5
poslova izvan poslovnih prostorija trgovca, 35 odredbu o solidarnoj odgovornosti davatelja
kredita i trgovca, odredbu o pravu na raskid ugovora o kreditu, odredbu o odgovornom
odobravanju kredita i dr.36 No, već prilikom prvog čitanja u Europskom parlamentu uslijedili
su prijedlozi mnogih izmjena,37 koje Komisija prihvaća samo djelomično i 28.10.2004. donosi
izmijenjeni Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju zakona, uredbi
i upravnih propisa država članica o potrošačkom kreditu, o ukidanju Direktive 87/102/EEZ i o
izmjeni Direktive 93/13/EEZ. 38 Taj drugi po redu Prijedlog Direktive o potrošačkom kreditu
sužava polje primjene propisujući vrijednosne granice ispod odnosno iznad kojih iznos
potrošačkog kredita ne smije ići, te isključujući određene vrste kredita. Nadalje ublažava
odredbe o povezanim ugovorima u korist kreditora i precizira odredbe o pružanju potrebnih
obavijesti potrošaču. I konačno ostaje pri, od strane Europskog parlamenta žestoko
kritiziranom, načelu maksimalne harmonizacije. 39 No kako ni taj izmijenjeni Prijedlog u
okviru zakonodavnog postupka suodlučivanja nije naišao na odobravanje Europskog
parlamenta, Komisija 7.10.2005. donosi čak treći i sveobuhvatno izmijenjeni Prijedlog
Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkom kreditu i o izmjeni
Direktive 93/13/EEZ,40 o kojem je politička suglasnost u Vijeću postignuta tek 21.5.2007.
usvajanjem zajedničkog stajališta. 41 U odnosu na prijašnje prijedloge, ovaj je sadržavao neke
potpuno nove elemente kao što je klauzula o uzajamnom priznavanju, potpuno isključenje
ugovora o osiguranju i hipotekarnih kredita i značajno proširenje obveza pružanja obavijesti
potrošaču u predugovornom stadiju. Povrh toga izbačene su određene odredbe koje su se
odnosile na baze podataka, na povrat primljene robe (odnosno stvari)42 i na nepravične
klauzule. Iako se je u jednom trenutku iznova činilo kako će radi brojnih izmjena predloženih
od strane Europskog parlamenta zakonodavni postupak neslavno završiti, sreća se je u
posljednjem trenutku ipak preokrenula. Tijekom drugog čitanja Europski je parlament

potrebom pružanja obavijesti davatelju osiguranja, koji mora biti obaviješten u jednakoj mjeri kao i glavni
dužnik.
35
Ta u čl. 5 Prijedloga predviđena zabrana u Europskom parlamentu nije naišla na većinu, što je opravdano time
da je zaštita potrošača zajamčena u novo predviđenim instrumentom zaštite, naime, pravom na raskid. U slučaju
neprimjene odredaba Direktive o potrošačkom kreditu primjenjuju se odredbe Direktive o zaštiti potrošača u
pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija. Vidi Bulow Peter/Arzt Markus, Am Vorabend einer
neuen Verbraucherkreditrichtinie, WM, 2005., str. 1157; Hoffmann Markus, Der Diskussionsstand zur Reform
der Verbraucherkreditrichtlinie, BKR, 2004., str. 311.
36
Žestoke kritike Prijedlog je doživio od strane kreditora, koji su naglašavali kako stroga i detaljna nova pravila
prelaze okvire zaštite potrošača. Vidi French Association of Specialised Credit Establishments, European Voice
od 31.10./6.11.2002.: „In their current wording the directive`s provisions appear to have forgotten that
consumers are adults.”
37
Nakon što je Prijedlog proslijeđen Vijeću i Europskom parlamentu, Odbor za pravo i unutarnje tržište
Europskog parlamenta je nakon više sastanaka u nacrtu odluke od 23.11.2003. odbio Prijedlog u potpunosti i
zatražio od Komisije podnošenje novog prerađenog nacrta prijedloga. Vidi Izvješće Odbora za pravo i unutarnje
tržište od 23.9.2003., A5–0310/2003. Europski parlament odbija taj nacrt odluke temeljem čl. 144 st. 1
Poslovnika, na što Odbor podnosi drugo Izvješće sa preko 150 predviđenih izmjena, koje 20.4.2004. Europski
parlament prihvaća. Vidi drugo Izvješće Odbora za pravo i unutarnje tržište od 20.4.2004, A5–0224/2004, Sl.l C
104 i Protokol o sjednici kao i sastavljanju prihvaćenih tekstova (P5_TA–2004–0297), Sl.l C 104 od 30.04.2004,
str. 35–233. Takvo ponašanje Europskog parlamenta u literaturi je bilo žestoko kritizirano. Vidi Reifner Udo,
Empfehlungen zum Vorschlag einer EU–Richtlinie zum Konsumentenkredit, VuR, 2004., str. 11; Hoffmann,
op.cit., str. 308; Rohe Mathias, Privatautonomie im Verbraucherkreditrecht wohin?, BKR, 2003., str. 267; Danco
Anne, op.cit., str. 853; Kaiser Sven, op.cit., str. 385.
38
KOM (2004) 747 fin., Sl.l C 50 od 28.10.2004, 10.
39
Vidi DTI, A Consultation on a Proposed Consumer Credit Directive od 25.2.2005., http://www.berr.gov.uk/
files/file14388.pdf (9.7.2007.).
40
KOM (2005) 483 fin.
41
Vidi Izvješće za javnost sa 2801. zasjedanja Vijeća, PRES/2007/108; Reifner Udo, Die Neue
Verbraucherkreditrichtlinie: Ein erster Eindruck zur kleinen Dienstleistungsrichtlinie, VuR, 2005., str. 414.
42
Direktiva 2008/48/EZ koristi izraz roba, a ne „stvar“ za označavanje objekta građanskopravnih odnosa.

6
16.1.2008. iznio svoje stajalište sa predloženim izmjenama Direktive,43 koje je Komisija
25.2.2008. i prihvatila, nakon čega je 7.4.2008. uslijedila konačna odluka Vijeća o usvajanju
Direktive 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu.44
Novousvojena Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu u
mnogočemu odstupa od spomenutih Prijedloga. Mnoge odredbe koje su predstavljale kamen
spoticanja tijekom zakonodavnog postupka, u konačnici su ili u potpunosti izbačene iz teksta
Direktive ili izmijenjene do te mjere, da su izgubile svoju prvotnu namjenu. Tako su od
kritiziranog načela odgovornog odobravanja kredita ostale su tek naznake, dok je dok je
sporna klauzula o uzajamnom priznavanju45 u potpunosti izbrisana. Jednako tako izbačena je
odredba o zabrani sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu izvan poslovnih prostorija
davatelja kredita, a odredba o solidarnoj odgovornosti davatelja kredita i trgovca postoji tek
kao opcija, koju države članice mogu iskoristiti. Predviđeno obuhvaćanje ugovora o
osiguranju46 kao i hipotekarnih kredita završilo je njihovim potpunim isključenjem iz polja
primjene Direktive. I konačno, prvim Prijedlogom u strogim crtama i beskompromisno
određeno načelo maksimalne harmonizacije, u Direktivu 2008/48/EZ ulazi tek kao njegova
inačica, oslabljeno mnogobrojnim opcijama, koje državama članicama stoje na raspolaganju
kao i ponekim odredbama koje i dalje polaze od načela minimalne harmonizacije. Stoga se i u
slučaju nove Direktive 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu može zaključiti kako
se je povijest iznova ponovila, budući da je i ona poput stare Direktive 87/102/EEZ tek plod
mnogobrojnih ustupaka i kompromisa država članica.47

B. Pravna osnova i ciljevi Direktive 2008/48/EZ

Poput većine potrošačkih direktiva i Direktiva 2008/48/EZ usvojena je temeljem čl. 95

UEZ koji slijedi cilj uspostave i funkcioniranja unutarnjega tržišta 48.49 Kako bi opravdala
pravnu osnovu na kojoj se temelji, prema stalnoj praksi Europskog suda Direktiva
2008/48/EZ mora „stvarno“ težiti ostvarenju cilja uspostave i funkcioniranja unutarnjega
tržišta, a prepreke tržišnom natjecanju, čijem uklanjanju Direktiva teži, moraju biti značajne.50

43
Legislative Observatory Procedure file, legislative dossier – European Parliament, EP: position, 2nd reading,
http://www.w3c.org/TR/1999/REC–html401–19991224/loose.dtd (25.3.2008). Vidi Stajalište Europskog
parlamenta utvrđeno u okviru drugog čitanja 16.1.2008. u odnosu na usvajanje Direktive 2008/…/EZ Europskog
parlamenta i Vijeća od 23.4.2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu i o ukidanju Direktive 87/102/EEZ
Vijeća, P6_TC2–COD(2002)0222, TA/2008/11.
44
Izvješće za javnost sa 2861. zasjedanja Vijeća (promet, telekomunikacije i energija) PRES/2008/100/.
45
Uvođenje načela uzajamnog priznavanja narušilo bi pravnu sigurnost, jer bi se glede onih aspekata u kojima
Direktiva 2008/48/EZ i dalje dopušta usvajanje različitih propisa, redovno primjenjivalo pravo davatelja kredita.
46
Parry Rebecca, The Position of Family Sureties within the Framework of Protection for Consumer Debtors in
European Union Member States, ERPL, 2005., str. 357; Rott Peter, Consumer Guarantees in the Future
Consumer Credit Directive: Mandatory Ban on Consumer Protection?, ERPL, 2005., str. 383.
47
Ovdje treba spomenuti kako su mnogobrojni kompromisi u Direktivi 87/102/EEZ logična posljedica njezina
usvajanja temeljem čl. 94 UEZ koji nameće uvjet jednoglasnosti. Iako je Direktiva 2008/48/EZ usvojena
temeljem čl. 95 UEZ koji zahtijeva kvalificiranu većinu, ne treba zaboraviti ulogu Europskog parlamenta i
Vijeća u postupku suodlučivanja (čl. 251 UEZ), odnosno ulogu predstavnika država članica u njima.
48
Prema čl. 14 st. 2 UEZ unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica u kojem je zajamčeno
slobodno kretanje roba, osoba, usluga i kapitala u skladu s odredbama Ugovora.
49
Dok je Komisija sva tri Prijedloga temeljila isključivo na čl. 95 UEZ, Europski je parlament pored čl. 95 UEZ
zahtijevao da se kao paralelna pravna osnova uvede i čl. 153 st. 3 sl. b) UEZ. Vidi Prijedlog izmjene Europskog
parlamenta br. 181 u prvome čitanju o Prijedlogu iz 2002., P5_TA–2004–0297, http://www.europarl.eu.int/omk/
sipade3?PROG=TA&L=EN&REF_P=P5_TA–2004–0297, (27.11.2007).
50
Dakle, nije dovoljna puka tvrdnja kako postoje velike razlike između propisa država članica u predmetnoj
materiji ili postojanje apstraktne opasnosti od prepreka tržišnome natjecanju. Vidi ESP, Slučaj C – 376/98, 2000,
I–8419 (Njemačka./.Parlament i Vijeće); ESP, Slučaj C – 491/01, 2002, I – 11453 (Imperial Tobacco i dr.); ESP,
Slučaj C–300/89, Titandioxid, 1991, I–2867.

7
Upravo stoga preambula Direktive 2008/48/EZ na bezbroj mjesta ukazuje na stvarnu težnju
ka ostvarenju cilja uspostave i funkcioniranja unutarnjega tržišta. Tako npr. druga točka
preambule spominje detaljna Izvješća o primjeni Direktive 87/102/EEZ,51 iz kojih proizlazi
kako se pravni propisi država članica o potrošačkom kreditu značajno razlikuju. 52 Te razlike
stvaraju prepreke u tržišnome natjecanju kreditora i štete unutarnjem tržištu Zajednice. Osim
toga ograničavaju mogućnost potrošača da neposredno iskoriste rastuću ponudu potrošačkih
kredita, što se opet negativno odražava na potražnju za robom i uslugama. 53 U tom smjeru
točka 6. preambule ističe, kako je „razvoj transparentnog i učinkovitog tržišta kredita na
području bez unutarnjih granica od odlučujuće važnosti za poticanje prekogranične poslovne
djelatnosti“. I konačno, u preambuli se naglašava, kako je u određenim ključnim pitanjima
potrebno stvoriti harmonizirani okvir koji će olakšati razvoj i nesmetano funkcioniranje
unutarnjeg tržišta za potrošačke kredite. 54 Ono što glede opravdanosti pravne osnove ipak
ostaje sporno, jest postojanje značajnih prepreka tržišnome natjecanju, budući da je
povezanost između različitosti pravnih propisa i trgovinskih prepreka Komisija ustanovila tek
empirijski. Tako u Prijedlogu iz 2005. g. Komisija navodi, kako će pravno usklađivanje kao
sredstvo uklanjanja razlika između propisa o potrošačkom kreditu država članica imati
pozitivne učinke na tržišno natjecanje i kako će ujednačeni pravni propisi olakšati pristup
tržištima kredita, što će poticati tržišno natjecanje. 55
Osim cilja uspostave i funkcioniranja unutarnjega tržišta Direktiva 2008/48/EZ za cilj
postavlja i povišenje stupnja zaštite potrošača.56 Tako u točci 8. preambule navodi kako je
dostatna zaštita potrošača nužna za osiguranje povjerenja potrošača, koje je opet pretpostavka
za uspostavu i funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Daljnje točke preambule o zaštiti potrošača
odnose se uglavnom na pružanje informacija i zaštitu gospodarskih interesa potrošača. Da u
odnosu na dosadašnju regulativu, Direktiva 2008/48/EZ vodi sve više računa o cilju zaštite
potrošača potvrđuju i opsežnije odredbe o obvezi pružanja informacija potrošaču kao i novo
propisana odredba o pravu na raskid i odredbe koje sadrže načelo odgovornog odobravanja
kredita. No unatoč tome što zaštita potrošača spada u glavne ciljeve Direktive, članak 153.
UEZ, kojim se u Ugovoru o EZ uređuje zaštita potrošača, nije se pored članka 95. UEZ našao
u ulozi pravne osnove Direktive. 57 Neki pravni stručnjaci razlog vide u netrpeljivosti članka
153. UEZ i načela maksimalne harmonizacije. To stoga što ovo potonje sa sobom nosi realan
rizik snižavanja stupnja zaštite potrošača u državama članicama, koje svojim propisima
potrošačima nude viši stupanj zaštite od onog propisanog Direktivom 2008/48/EZ.58 Drugi
opet tvrde kako se ostvarenje cilja visoke razine zaštite potrošača u Zajednici može sagledati
tek imajući u vidu cjelokupnu sliku, koja dopušta mogućnost snižavanja stupnja zaštite
potrošača u jednim, a povišenje stupnja zaštite potrošača u drugim državama članicama. U
suprotnom bi zakonodavac Zajednice bio izrazito ograničen u svojem djelovanju. 59 U tom

51
Vidi bilješku 9.
52
Točka 3. preambule Direktive 2008/48/EZ.
53
Točka 4. preambule Direktive 2008/48/EZ.
54
Točka 7. preambule Direktive 2008/48/EZ.
55
Vidi KOM (2005) 483 fin. 4; Emmerich Volker/Doehner Rupert, Maximalharmonisiertes
Verbraucherkreditrecht und Binnenmarktkompetenz, u Bub Wolf–Rüdiger/Knieper Rolf et al. (ur.), Zivilrecht im
Sozialstaat, Festschrift für Professor Dr Peter Derleder, 2005., str. 379.
56
Osim spomenutih Prijedlog Direktive iz 2002. g. predviđao je i cilj zaštite od prezaduživanja koji u konačnici
nije ušao u novu Direktivu 2008/48/EZ. Vidi točku 1.2. Prijedloga Direktive iz 2002. g.
57
O tome Čikara Emilia, Novosti u razvoju europskog prava zaštite potrošača: Osvrt na Zelenu knjigu o reviziji
pravne stečevine na području zaštite potrošača Europske zajednice, HPR, 2008., str 69.
58
Cristofaro Giovanni de, op.cit., str. 269; Emmerich Volker/Doehner Rupert u Bub Wolf–Rüdiger/Knieper Rolf
et al. (ur.), op.cit., str. 369. Drukčiji stav zauzima Reifner Udo, Verantwortung bei Kreditvergabe oder im
Kredit? – Zum Konzept des Entwurfes der Konsumentenkreditrichtlinie, VuR, 2006., str. 121, koji smatra kako
zaštita potrošača nije izravan cilj Direktive.
59
Vidi Wilhelmsson Thomas, Full Harmonisation of Consumer Contract Law?, ZEuP, 2008., str. 225.

8
smjeru ide i točka 9. preambule, prema kojoj je „potpuna harmonizacija potrebna, kako bi se
svim potrošačima u Zajednici ponudio visok i ujednačen stupanj zaštite njihovih interesa i
kako bi se stvorilo pravo unutarnje tržište“.60

C. Polje primjene Direktive 2008/48/EZ

I. Polje primjene „ratione personae“

U odnosu na personalno polje primjene stare Direktive 87/102/EEZ, nova Direktiva ne

donosi značajnije promjene. Dok je definicija potrošača ostala nepromijenjena, pojam
davatelja kredita doživio je tek manje izmjene. Glavnu novinu predstavlja proširenje
personalnog polja primjene obuhvaćanjem novog pojma kreditnog posrednika. Iako se stoga
naizgled čini kako preuzimanje odnosnih odredaba u hrvatsko pravo ne bi trebalo predstavljati
veće poteškoće, one glede personalnog polja primjene odredaba o potrošačkom kreditu u
hrvatskome pravu već postoje. Tako hrvatsko pravo potrošačkog kredita poznaje čak dvije
međusobno različite definicije potrošača. Osim toga, pojam „davatelja kredita“ kao takav
uopće nije preuzet odredbama ZZP–a. Umjesto njega ZZP koristi izraz „zajmodavac“ koji
prema stavu hrvatskog zakonodavca sadržajno bolje odgovara definiciji davatelja kredita u
smislu preuzete Direktive 87/102/EEZ. 61
S tim u vezi postavlja se i pitanje odnosa između ZZP–a i drugih posebnih zakona.
Iako prevladava mišljenje kako ZZP uvijek važi kao „lex specialis“, primjena odredaba drugih
zakona, koji ponekad sadržavaju detaljnije odredbe od ZZP–a, mora biti zajamčena. Stoga čl.
2 st. 1 ZZP–a propisuje kako „primjena odredaba ovoga Zakona ne utječe na prava koja
potrošači imaju na temelju drugih zakona“. Dakle može se izvesti zaključak, kako je u slučaju
kolizije odredaba ZZP–a i drugog posebnog zakona dopušteno primijeniti odredbe potonjeg
ukoliko one potrošaču jamče viši stupanj zaštite od odredaba ZZP–a („in dubio pro
consumatore“).62

1. Potrošač

Čl. 3 sl. a) Direktive 2008/48/EZ pod pojmom potrošača podrazumijeva fizičku osobu
koja ugovor o potrošačkom kreditu sklapa radi svrhe, koja se ne može pripisati njezinoj
profesionalnoj ili poslovnoj djelatnosti. 63 Nažalost, zakonodavac Zajednice nije iskoristio
priliku da otkloni mnoge nedorečenosti ovog uskog shvaćanja pojma potrošača.64 Stoga
„kompjuteraš“ koji uzima kredit radi kupnje kompjutera za osobne potrebe i dalje uživa
zaštitu kao potrošač, dok je ista nedostupna liječniku koji kredit uzima radi kupnje kompjutera
za svoju ordinaciju. Konkretan odgovor izostao je i u pogledu tzv. „dual–use–problematike“,
kada uzimanje kredita služi svrsi koja se može pripisati i poslovnoj i privatnoj sferi osobe.
Dvojbe se mogu razriješiti jedino uvažavanjem dosada u teoriji prihvaćenog vladajućeg
60
Između uspostave i funkcioniranja unutarnjega tržišta i zaštite potrošača kao dva glavna cilja Direktive
2008/48/EZ svoje je mjesto u točci 51. preambule našao i jedan sporedan cilj, gdje se navodi kako je opozivanje
Direktive 87/102/EEZ u „interesu postizanja jasnoće prava Zajednice“. Riječ je o cilju čisto političke naravi bez
ikakvog pravnog značaja.
61
Vidi Šarčević Susan/Čikara Emilia, European vs. National Terminology in Croatian Legislation Transposing
EU Directives, 2009., (u postupku objavljivanja), str. 9.
62
Tako je u odnosu na stari Zakon o zaštiti potrošača, NN 96/03 Čulinović–Herc smatrala kako ZZP vrijedi kao
lex generalis za sve potrošačke zajmove, a kada su zajmodavci banke treba još primijeniti i ZB kao lex specialis.
Vidi Čulinović–Herc Edita, Financijska transparentnost potrošačkog zajma – trendovi u europskom i hrvatskom
pravu i praksi, Zbornik PFS, 2005., str. 319.
63
O pojmu profesionalne i poslovne djelatnosti Baretić Marko, Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, u:
Dika Mihajlo/Pogarčić Zdenka (ur.), Obveze trgovca u sustavu zaštite potrošača, 2003., str. 64.
64
O tome više Petrić Silvija, Ugovor o potrošačkom kreditu, u: Slakoper Zvonimir (ur.) Bankovni i financijski
ugovori, 2007., str. 551.

9
stava,65 odnosno uskim tumačenjem definicije iz čl. 3 sl. a) Direktive 2008/48/EZ. Nadalje,
pojam potrošača iz Direktive 2008/48/EZ ne obuhvaća radnike, kao ni fizičke osobe koje
poduzimaju potrebne radnje u smjeru započinjanja profesionalne ili poslovne djelatnosti66.
Pritom se nezaobilazno nameće pitanje, kako će načelo maksimalne harmonizacije, na kojem
se Direktiva 2008/48/EZ temelji, utjecati na ratione personae propisa o potrošačkom kreditu
država članica, koje svojim pojmom potrošača obuhvaćaju te osobe?67 Odgovor se nalazi u čl.
1 koji određuje predmet Direktive 2008/48/EZ te propisuje kako je cilj Direktive
harmonizacija „određenih aspekata“ zakona, uredbi i upravnih propisa država članica o
potrošačkom kreditu. Budući da spomenute osobe niti ne ulaze u definiciju potrošača iz
Direktive 2008/48/EZ, takve odredbe država članica neće predstavljati preuzete odredbe
Direktive odnosno „harmonizirano pravo“ te mogu biti zadržane odnosno propisane. 68
Pojam potrošača kako je on definiran u čl. 3 st. 1 ZZP–a odgovara definiciji nove
Direktive 2008/48/EZ. Prema ZZP–u „potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni
posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti
obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja“. 69 Ova uska definicija pojma potrošača, poput
one iz Direktive 2008/48/EZ ne obuhvaća radnike i fizičke osobe koje poduzimaju potrebne
radnje u smjeru započinjanja profesionalne ili poslovne djelatnosti. Iako se o posljednjima
teorija i praksa još uvijek nisu izjasnile, ocjenu o tome da li je neka osoba potrošač, treba
temeljiti prvenstveno na svrsi radi koje se ugovor sklapa. Pritom je autor mišljenja kako se pri
ocjeni ne bi trebalo voditi sadržajem ugovora kao isključivim kriterijem, već bi u obzir trebalo
uzeti i ostale okolnosti koje prate sklapanje ugovora. Kredit koji se fizičkoj osobi odobrava u
svrhu započinjanja poslovne djelatnosti ne bi se trebalo smatrati potrošačkim kreditom, niti
onda, kada kredit u konačnici posluži osobnoj svrsi, jer primjerice osoba nije dobila sve
potrebne dozvole za obavljanje poslovne djelatnosti. Što se „dual–use–problematike“ tiče, u
pravnoj teoriji zastupljeno je stajalište, kako se ocjena o tome, da li je određena ugovorna
strana potrošač ili nije, daje na temelju svih činjenica koje su postojale u trenutku sklapanja
ugovora.70 Ukoliko je fizička osoba u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu djelovala u svrhe
namijenjene njezinoj profesionalnoj ili poslovnoj djelatnosti, ugovor se neće smatrati
potrošačkim ugovorom, odnosno osoba se neće smatrati potrošačem. S druge strane, ta će se
osoba smatrati potrošačem, ukoliko takav ugovor sklopi s kreditnom institucijom. Naime, u
Glavi XXIV. ZKI–a, koja nosi naziv „Zaštita potrošača“, u čl. 304 potrošač je definiran kao

65
Valja napomenuti kako neki autori smatraju, kako bi u takvim dvojbenim slučajevima, ocjena o tome da li je
neka osoba potrošač, trebala ovisiti o tome koja je svrha prevladavajuća. Tako Reich Norbert u: Reich
Norbert/Micklitz Hans – W., Europäisches Verbraucherrecht, 4. izdanje, 2003., str. 741. U prilog vladajućem
stavu ipak ide činjenica da je prvi Prijedlog Direktive 87/102/EEZ izričito predviđao kriterij prevladavajuće
svrhe, dok ga u konačnom tekstu Direktive više nema. Vidi Hoffmann Markus, Die Reform der
Verbraucherkredit–Richtlinie (87/102/EWG), 2007., str. 39; Vogel Alexander, Verbrauchervertragsrecht und
allgemeines Vertragsrecht, 2006., str. 16.
66
Što prema stavu nekih autora nije niti problematično, budući da se te osobe mnogo informiraju radi svoje nove
djelatnosti i poduzimaju potrebne pravne radnje. Stoga im nije potreban jednak stupanj zaštite kao i potrošaču.
Tako Hoffmann Markus, op. cit., str. 172.
67
Kao npr. § 13 i § 507 njemačkog BGB–a i § 1 austrijskog KSchG–a i § 33 Abs 1 austrijskog BWG–a.
Zanimljiva je činjenica da se je 1995 čak i Komisija izjasnila za obuhvaćanje fizičkih osoba koje poduzimaju
potrebne radnje u smjeru započinjanja profesionalne ili poslovne djelatnosti personalnim poljem primjene. Vidi
KOM (1995) 117 fin. 3.
68
Tako i Bulow Peter/Arzt Markus, op.cit., WM, 2005., str. 1153.
69
Ovaj uski pojam potrošača preuzet je prije svega iz Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim
odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl.l. 1993 L 95). O tome Misita Nevenko, Uz desetogodišnjicu Direktive
93/13/EEC o nepravičnim ugovornim odredbama, Zbornik PFR, 2004., str. 24 i dalje.
70
Vidi Baretić Marko u Dika Mihajlo/Pogarčić Zdenka (ur.), op.cit., str. 63, bilj. 31; Crnić Ivica, Plaćanje
predujmom i zaštita potrošača, Zbornik PFZ, 2006., str. 543.

10
„svaka fizička osoba koja je klijent kreditne institucije“.71 Za razliku od definicije potrošača
prema čl. 3 st. 1 ZZP–a, definicija iz čl. 304 ZKI ne vodi računa o svrsi s kojom se ugovor
sklapa. Stoga su moguće konstelacije, kada jedna te ista fizička osoba ne ispunjava
pretpostavke definicije potrošača prema čl. 3 st. 1 ZZP–a, dok ih ispunjava prema čl. 304
ZKI. Na taj način čak i profesionalci uživaju zaštitu potrošača kada ugovor o kreditu sklapaju
s kreditnom institucijom.72
Stoga se može zaključiti kako hrvatsko pravo potrošačkog kredita razlikuje dvije
osnovne definicije potrošača, što je prije svega posljedica dosada primjenjivanog načina
preuzimanja direktiva u hrvatsko pravo. 73 Kako se ono često provodi automatizmom, pritom
ne vodeći računa o koherentnosti odredaba različitih pravnih propisa, nastaju ovakva
odstupanja koja nepotrebno otežavaju primjenu prava. Prilikom usvajanja novog ZPK–a, ne
smije se ponoviti ista greška ili čak uvesti treća definicija potrošača. Usklađenost se može
postići pukim upućivanjem na pojam potrošača iz čl. 3 st. 1 ZZP–a.

2. Davatelj kredita (kreditor)

I dok definicija potrošača ostaje ista kao i dosad, definicija kreditora doživljava tek
manje izmjene. Prema čl. 3 sl. b) Direktive 2008/48/EZ davatelj kredita je fizička ili pravna
osoba, koja u okviru izvršavanja svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti odobrava kredit
ili obećava odobriti kredit. Pritom, iz teksta preambule proizlazi kako Direktiva ne zadire u
pravo država članica da u skladu sa pravom Zajednice ograniče bavljenje djelatnošću
odobravanja kredita isključivo na pravne osobe ili određene pravne osobe. U odnosu na staru
definiciju davatelja kredita iz čl. 1 st. 2 sl. b) Direktive 87/102/EEZ, nova više ne spominje
„skupinu osoba“ koje mogu biti davatelji kredita. Iako se iz samog zakonodavnog postupka ne
može ustanoviti, da li se je tom izmjenom iz personalnog polja primjene nove Direktive htjelo
izbaciti društva osoba, čini se kako to nije bio cilj.74 Druga se izmjena odnosi na obuhvaćanje
osoba koje obećavaju odobravanje kredita pojmom davatelja kredita.
Kao što je već spomenuto, hrvatski se je zakonodavac prilikom preuzimanja odredaba
Direktive 87/102/EEZ u ZZP, umjesto doslovnog prijevoda izraza „davatelj kredita“ odlučio
za pojam „zajmodavac“. Razlog tome leži prije svega u činjenici, što ugovor o kreditu iz
Direktive 87/102/EEZ ne odgovara definiciji ugovora o kreditu hrvatskog ugovornog prava.
Tako u skladu s čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima 75 (dalje u tekstu: ZOO) kredit može
uslijediti isključivo od banke kao davatelja kredita, dok prema čl. 499 ZOO–a zajam mogu

71
Dotle je donedavno važeći ZB pod pojmom potrošača u čl. 171 podrazumijevao svaku fizičku osobu –
građanina, koja je korisnik bankovnih usluga iz čl. 3 Zakona, kao i ostalih financijskih usluga iz čl. 6 Zakona,
pod uvjetom da te ostale financijske usluge pruža banka. U ostale financijske usluge koje može pružati banka i
podružnica strane banke je prema čl. 6 st. 2 t. 4 spadao i potrošački kredit.
72
Do istog zaključka glede definicije potrošača iz čl. 171 ZB–a dolazi i Čulinović–Herc Edita, Financijska...,
op.cit., str. 312.
73
U širem smislu može se reći kako poznaje čak i više definicija potrošača, budući da posebni zakoni redovno
sadrže odredbe o zaštiti potrošača, koje ga definiraju na različit i međusobno neusklađen način. Tako npr. Zakon
o leasingu, NN 135/06, koji je za pravo potrošačkog kredita relevantan stoga jer je i financijski leasing s
klauzulom o prelasku prava vlasništva obuhvaćen poljem primjene odnosnih odredaba, u svojoj Glavi XV.
Zaštita potrošača u čl. 88 potrošača definira kao svaku fizičku osobu, primatelja leasinga, koja ima prava i
obveze po ugovoru o leasingu. To znači da u smislu Zakona o leasingu potrošačem može biti i trgovac pojedinac
prema čl. 3 Zakona o trgovačkim društvima, NN 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07 kao i sve druge fizičke
osobe koje se prema hrvatskome pravu smatraju trgovcima i koje ugovor o leasingu sklapaju u okviru njihove
poslovne ili profesionalne djelatnosti. O tome Parać Zoran, Zakon o leasingu (ili što je to pjesnik stvarno htio
reći), Pravo u gospodarstvu, 2007., str. 147.
74
Naime, ukoliko fizička odnosno pravna osoba ispunjava uvjete za davatelja kredita, onda te iste uvjete može
ispuniti i grupa tih osoba. Potreba za zaštitom potrošača ostaje pritom nepromijenjena.
75
Zakon o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08.

11
odobriti i sve ostale fizičke ili pravne osobe. 76 Budući da se pojam davatelja kredita, kako je
on definiran u Direktivi ne ograničava isključivo na banke, već obuhvaća sve fizičke i pravne
osobe koje se odobravanjem kredita bave kao svojom poslovnom ili profesionalnom
djelatnosti, hrvatski se je zakonodavac odlučio za pojam „zajmodavac“. 77 Zajmodavac koji se
za potrebe ZZP–a smatra trgovcem (čl. 71 st. 4 ZZP),78 je u čl. 71 st. 3 ZZP–a definiran kao
„svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s
potrošačima ugovore o zajmu“. To će pojmovno određenje radi potpunog usklađivanja sa
novom definicijom iz čl. 3 sl. b) Direktive 2008/48/EZ morati doživjeti tek manje izmjene u
odnosu na brisanje „skupine osoba“ i obuhvaćanje „osoba koje obećavaju odobriti kredit“ i
kao takvo biti preuzeto u novi ZPK. Njime će, kao i prema trenutno važećoj definiciji, pored
kreditnih institucija u smislu čl. 2 ZKI–a79 biti obuhvaćene i ostale fizičke ili pravne osobe,
koje ugovore o potrošačkom kreditu sklapaju u okviru svoje profesionalne ili poslovne
djelatnosti.80 Pritom će se, ukoliko se u ulozi davatelja kredita nađe banka odnosno neka
druga kreditna institucija, pored relevantnih odredaba budućeg ZPK–a na ugovorni odnos
primjenjivati i odredbe o zaštiti potrošača iz Glave XXIV. ZKI–a.

3. Kreditni posrednik

Izuzetno važnu novost predstavlja obuhvaćanje osobe kreditnog posrednika

personalnim poljem primjene Direktive 2008/48/EZ,81 čime je zakonodavac Zajednice
reagirao na promijenjene okolnosti i aktualno stanje pravne regulative u mnogobrojnim
državama članicama.82 Prema čl. 3 sl. f) Direktive 2008/48/EZ kreditni posrednik je fizička ili
pravna osoba, koja ne djeluje kao davatelj kredita i koja u okviru svoje profesionalne ili
poslovne djelatnosti koju obavlja za određenu protuvrijednost, a koja se može sastojati u
novčanoj činidbi ili drugoj ugovorenoj gospodarskoj koristi, 83 i) potrošačima predstavlja ili

76
Slakoper Zvonimir, Ugovor o zajmu, u Slakoper Zvonimir (ur.), Bankovni i financijski ugovori, 2007., str.
441; Vukadin Josip, Ugovor o potrošačkom zajmu, HPR, 2004., str. 14.
77
Isto tako Petrić Silvija, Ugovor..., op.cit., str. 551; Čulinović–Herc Edita, Financijska..., op.cit., str. 312.
78
Prema čl. 3 st.1 ZZP–a trgovac „je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje
poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja“. Detaljno o pojmu trgovca u smislu
ZZP–a vidi Pogarčić Zdenka, Obveze trgovaca u zaštiti potrošača: opća pravila o trgovanju, u: Dika Mihajlo/
Pogarčić Zdenka (ur.), Obveze trgovca u sustavu zaštite potrošača, 2003., str. 8; Josipović Tatjana, Das
Konsumentenschutzgesetz..., op.cit., str. 132; Crnić Ivica, op.cit., str. 544; Baretić Marko, Nepoštene…, op.cit.,
str. 65.
79
Prema čl. 2 st. 1 ZKI kreditna institucija je pravna osoba koja je od nadležnog tijela dobila odobrenje za rad, a
čija djelatnost između ostalog obuhvaća odobravanje kredita. Nadalje čl. 2 st. 4 ZKI pojašnjava kako se ovdje
misli samo na kreditnu instituciju sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koja je od Hrvatske narodne banke dobila
odobrenje za rad i koja u skladu sa čl. 2 st. 2 pod uvjetima utvrđenim ZKI–om može biti osnovana kao banka,
štedna banka, stambena štedionica ili institucija za elektronički novac. Iz daljnjih odredaba Zakona ipak proizlazi
kako i podružnice kreditne institucije iz treće države (čl. 90 st. 1 toč. 12 ZKI), a u budućnosti odnosno nakon
pristupa RH Europskoj uniji i kreditne institucije iz druge države članice (čl. 86 st. 1 (2) u svezi s čl. 376 ZKI)
moraju poštivati odredbe o zaštiti potrošača iz Glave XXIV. ZKI–a. Dok je djelatnost banaka i štednih banaka
uređena odredbama ZKI–a, na djelovanje stambenih štedionica primjenjuje se još i Zakon o stambenoj štednji i
državnom poticanju stambene štednje, NN 109/97, 117/97, 76/99, 10/01, 92/05 a na djelovanje institucija za
elektronički novac još i Zakon o institucijama za elektronički novac, NN 117/08.
80
Pritom odobravanje kredita može uslijediti u okviru bilo koje profesionalne ili poslovne djelatnosti davatelja
kredita, koja ne mora biti njegova primarna djelatnost. Riječ je primjerice o prodavateljima koji svoju robu
potrošačima prodaju na način da mu omogućavaju isplatu cijene robe putem potrošačkog kredita.
81
Direktiva 87/102/EEZ nije predviđala posebne odredbe o kreditnome posredniku, već ga je tek usputno
spominjala u čl. 3 (oglašavanje) i čl. 12 st. 1 sl. a) i b) (obveze država članica glede provođenja nadzora nad
radom kreditnih institucija).
82
Tako njemački BGB sadrži detaljne odredbe o posredovanju kod odobravanja zajma (§§ 655a i dalje BGB), a
austrijsko pravo posebne odredbe uređuje u okviru Zakona o posredovanju (§ 33 Maklergesetzes).
83
Prijedlog Direktive iz 2002. godine navodi kao primjer pravo pristupa poslovnoj mreži davatelja kredita.

12
nudi ugovore o kreditu ili ii) potrošačima pomaže oko drugih, izvan onih pod i) navedenih
pripremnih radnji glede sklapanja ugovora84 ili iii) za davatelja kredita sklapa ugovore o
kreditu sa potrošačima.85 Ovom širokom definicijom tako je obuhvaćen kreditni posrednik,
koji djeluje u svoje ime, ali i zastupnik, koji putem punomoći djeluje u ime i za račun
davatelja kredita.86 U preambuli se nadalje napominje kako organizacije koje dopuštaju da se
putem korištenja njihova identiteta oglašavaju kreditni proizvodi (npr. kreditne kartice) i koje
svojim članovima preporučaju korištenje tih proizvoda, nisu kreditni posrednici u smislu
Direktive 2008/48/EZ.87
Direktiva 2008/48/EZ uređuje samo određene obveze kreditnih posrednika naspram
potrošača. Odstupajući od načela maksimalne harmonizacije ona dopušta državama članicama
da zadrže već postojeće propise o daljnjim dodatnim obvezama kreditnih posrednika ili da
propišu nove.88 Što se tiče odredaba Direktive 2008/48/EZ, one se odnose na ugovor o
kreditnom posredovanju s jedne i na obvezu kreditnog posrednika na pružanje informacija
potrošaču89 s druge strane. Od obveze pružanja informacija potrošaču u predugovornom
stadiju oslobođeni su ipak prema čl. 7 Direktive 2008/48/EZ isporučitelji robe ili pružatelji
usluga, koji se kreditnim posredovanjem bave tek podredno. To se primjerice odnosi na
prodavatelje polovnih vozila, koji automobile prodaju tako što posreduju pri sklapanju
ugovora o kreditu sa bankama.90 U takvim slučajevima obveza pružanja informacija i
savjetovanja potrošača ostaje na davatelju kredita. Može se zaključiti kako Direktiva
2008/48/EZ razlikuje kreditne posrednike kojima je posredovanje glavno zanimanje od onih
kojima ono to nije, smatrajući kako će osobe specijalizirane za poslove kreditnog
posredovanja bolje informirati i savjetovati potrošača prilikom izbora kreditnog proizvoda.
Osim obveze pružanja informacija koja načelno odgovara obvezi davatelja kredita pružanja
informacija potrošaču, Direktiva 2008/48/EZ u čl. 21 propisuje i posebne obveze koje se
odnose isključivo na kreditnog posrednika. U skladu s čl. 21 sl. a) Direktive 2008/48/EZ
kreditni posrednik mora kako prilikom oglašavanja tako i u materijalima namijenjenima

84
Ovdje se postavlja pitanje da li su time obuhvaćeni i odvjetnici i javni bilježnici koji u okviru svoje djelatnosti
potrošača informiraju o pravnim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu. Stav je Komisije kako oni mogu
potpasti pod definiciju kreditnog posrednika jedino u slučaju ako aktivno nastupaju u toj ulozi. No budući da u
radnje kreditnog posrednika spadaju i spomenute „pripremne radnje“, stav Komisije razilazi se od samog teksta
Direktive. Vidi Prijedlog Direktive iz 2002. godine, Objašnjenje članka 2.
85
Izvorna definicija iz Prijedloga Direktive iz 2005. g. koja je načelno odgovarala definiciji iz prvog Prijedloga
iz 2002. g. sadržavala je vrlo sporan kriterij „redovitosti“ (eng.: habitually) djelatnosti kreditnog posrednika, koji
je povremeno djelovanje kreditnog posrednika isključivao. U skladu sa predloženom izmjenom Europskog
parlamenta br. 182 u prvome čitanju, riječ „redovito“ je prekrižena. Vidi Protokol sa sjednice i prihvaćene
tekstove (P5_TA–2004–0297). Osobito problematična bila je okolnost, što Prijedlog Direktive nije sadržavao
kriterije o tome kako treba shvatiti pojam „redovitosti“, što bi u konačnici dovelo do značajnih razlika prilikom
preuzimanja odredbe u nacionalno pravo država članica. Osim toga, iz perspektive potrošača je nebitno koliko
često netko posreduje u sklapanju ugovora o kreditu.
86
Rott Peter, Kreditvermittlung nach der Reform des Verbraucherkreditrechts, VuR, 2008., str. 283.
87
Točka 16. preambule Direktive 2008/48/EZ.
88
Točka 17. preambule Direktive 2008/48/EZ. Razlog tome leži prije svega u činjenici što u skoroj budućnosti
treba očekivati poseban propis Zajednice o kreditnim posrednicima. Naime, u Zelenoj knjizi od 30.4.2007. o
financijskim uslugama za privatne klijente na unutarnjem tržištu, KOM(2007) 226 fin., str. 20, Komisija je
najavila izradu studije čiji se rezultati očekuju, a koja će ispitati moguće negativne posljedice djelatnosti
kreditnih posrednika na potrošače i ukoliko potrebno predložiti odgovarajući pravni okvir.
89
Radi se o odredbama o oglašavanju (čl. 4), o predugovornim informacijama (čl. 5 st. 1 odnosno čl. 6 st. 1), o
pružanju savjeta potrošaču (čl. 5 st. 6) i o informacijama koje ugovor o kreditu mora sadržavati (čl. 10). Tako
točka 24. preambule napominje kako potrošač mora biti sveobuhvatno informiran, i to neovisno o tome što se
pravni posao sklapa putem kreditnog posrednika.
90
Točka 24. preambule navodi kako nije opravdano njima nametnuti pravnu obvezu pružanja predugovornih
informacija u skladu sa Direktivom. U Direktivi se nadalje navodi kako se isporučitelji robe ili pružatelji usluga
kreditnim posredovanjem bave tek „podredno“, kada to posredovanje nije glavna svrha njihove profesionalne ili
poslovne djelatnosti.

13
potrošaču ukazati na opseg svojih ovlasti i naročito istaknuti, da li posluje isključivo sa
jednim ili više davatelja kredita ili djeluje kao neovisni kreditni posrednik. Nadalje prema čl.
21 sl. b) i c) Direktive 2008/48/EZ postoji i obveza predočavanja zarade kreditnog
posrednika, čime se želi postići viši stupanj transparentnosti. Države članice moraju osigurati
da kreditni posrednik potrošaču obznani svoju naknadu ukoliko takva postoji, te moraju
osigurati da se ona između potrošača i davatelja kredita dogovori prije sklapanja ugovora o
kreditu u tiskanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju. Osim toga kreditni je posrednik
obvezan obznaniti svoju naknadu i davatelju kredita, budući da ona ulazi u ukupni trošak
kredita odnosno u obračun EKS–a.91
Kao posljedica više–manje doslovnog preuzimanja odredaba Direktive 87/102/EEZ,
ZZP kao ni ona sama ne sadrži posebne odredbe o kreditnom posredniku. Iznimno se u čl. 78
ZZP–a kojim je preuzeta odredba iz čl. 3 Direktive 87/102/EEZ i kojim se uređuje
oglašavanje predviđa kako svako oglašavanje, bez obzira na to je li riječ o ponudi za
sklapanje ugovora ili nije, istaknuto u poslovnim prostorijama ili dostavljeno potrošaču na
neki drugi način, a kojim netko nudi odobravanje potrošačkog zajma, neposredno ili „putem
neke druge osobe“, mora sadržavati nominalnu godišnju kamatnu stopu, navod o svim drugim
troškovima zajma, te navod o EKS–u. Na sve ostale elemente ugovora o posredovanju
prilikom sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu moraju se tako primijeniti opće odredbe čl.
835–848 ZOO–a.92 Stoga će preuzimanje spomenutih odredaba Direktive 2008/48/EZ o
kreditnom posredniku u budući ZPK predstavljati novost u hrvatskome pravu potrošačkog
kredita.

II. Polje primjene „ratione materiae“

Predmetno polje primjene Direktive 2008/48/EZ prema svojoj strukturi i dalje

odgovara staroj Direktivi 87/102/EEZ, utoliko što prije svega obuhvaća sve ugovore o
kreditu, a potom propisuje niz ugovora o kreditu isključenih od djelovanja njenih odredaba.

1. Ugovor o potrošačkom kreditu

Određujući polje primjene u čl. 2 st. 1 Direktiva 2008/48/EZ propisuje kako se

primjenjuje na ugovore o kreditu. Ugovor o kreditu je u čl. 3 sl. c) Direktive 2008/48/EZ
definiran kao ugovor kojim davatelj kredita odobrava ili obećava odobriti kredit potrošaču u
obliku odgode plaćanja, zajma ili neke druge slične financijske pomoći, s izuzetkom ugovora
o trajnom pružanju usluga ili isporuci robe iste vrste, koje potrošač tijekom trajanja pružanja
usluge ili isporuke robe plaća u obrocima. Definicija načelno i dalje odgovara onoj iz čl. 1 st.
2 sl. c) Direktive 87/102/EEZ..Novost predstavlja jedino uvođenje izuzetka ugovora o isporuci
robe iste vrste, koju potrošač tijekom trajanja isporuke robe plaća u obrocima. Ipak,
spomenuta promjena neće se značajnije odraziti na odredbe država članica o potrošačkom
kreditu, budući da većina njih odredbu nije preuzela niti iz stare Direktive 87/102/EEZ. 93 To
stoga što kod spomenutih ugovora nedostaje element kreditiranja; naime jedna strana pruža
uslugu odnosno isporučuje robu u određenim vremenskim razmacima u kojima je potrošač
plaća.94 U hrvatskom pravu izuzetak je predviđen u čl. 71 st. 2 ZZP–a koji propisuje kako se
91
Čl. 20 sl. b) Prijedloga Direktive iz 2005. g. je propisivao kako potrošač kreditnom posredniku duguje
naknadu samo u slučaju uspješno sklopljenog pravnog posla. Iako je odredba tijekom zakonodavnog postupka
prekrižena, države članice mogu i dalje zadržati odgovarajuće postojeće odredbe ili propisati nove.
92
Tako Petrić Silvija, Ugovor..., op.cit., str. 554.
93
Kao primjer vidi § 12a austrijskog KSchG–a. Apathy Peter u: Schwimann Michael, ABGB Praxiskommentar,
2006., § 12a KSchG br. 5.
94
Točka 12. preambule naglašava kako se s obzirom na interese ugovornih strana i na vrstu i način izvršenja
posla takvi ugovori uvelike razlikuju od ugovora o kreditu obuhvaćenih poljem primjene Direktive, te stoga

14
ugovori o kontinuiranom pružanju usluga kada potrošač ima pravo otplaćivati ih obročno u
vrijeme njihova pružanja ne smatraju ugovorima o zajmu. 95 Sukladno navedenom odredba se
u okviru usklađivanja sa odredbama Direktive 2008/48/EZ mora izmijeniti i preuzeti u novi
ZPK.
Odredbe hrvatskog ZZP–a razlikuju se od europskog prava potrošačkog kredita već
samim time što se u Glavi IX. ne koristi izraz „potrošački kredit“ već „potrošački zajam“. Kao
što je već objašnjeno, time se nastoji naglasiti da potrošački zajam može biti odobren ne samo
od banke ili neke druge kreditne institucije, već od bilo koje fizičke ili pravne osobe koja ga
odobrava u okviru svoje profesionalne ili poslovne djelatnosti. 96 Ovo objašnjenje ipak ne vodi
dovoljno računa o predmetnome polju primjene odredaba. Naime, slijedom spomenute
argumentacije, jednako se tako može zaključiti, kako će izraz „potrošački zajam“ navesti
potrošača na zaključak da se ovdje radi isključivo o zajmu kakvog poznaju iz ZOO–a. Isto
vrijedi i za izraz „potrošački kredit“ koji potrošača može navesti na zaključak kako se ovdje
radi o kreditu u smislu odredaba ZOO–a. Glavni uzrok problema jest postojeća razlika između
zapravo nepravničkog pojma kredita u smislu čl. 1 st. 2 sl. c) Direktive 87/102/EEZ odnosno
čl. 3 sl. c) Direktive 2008/48/EZ i klasičnog značenja pojma kredita 97 i zajma98 u hrvatskom
ugovornom pravu. U čl. 71 st. 1 i st. 2 ZZP–a propisana definicija ugovora o potrošačkom
zajmu načelno odgovara spomenutim definicijama ugovora o potrošačkom kreditu iz obje
Direktive. Definicija se razlikuje utoliko što ne obuhvaća obećanje zajmodavca odobriti zajam
(kredit) potrošaču. Tako se prema čl. 71 st. 1 ZZP–a ugovorom o potrošačkom zajmu
obvezuje zajmodavac potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se
obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen
ugovorom. Ovdje je zapravo riječ o novom pravnom institutu hrvatskog obveznog prava, koji
kao takav predstavlja kombinaciju elemenata ugovora o kreditu i ugovora o zajmu kako ih
poznajemo iz ZOO–a.99 Iz tih razloga, te imajući u vidu ozbiljnost problema neujednačenosti
terminologije prilikom preuzimanja odredaba direktiva u nacionalno pravo, autor smatra kako
je pojam „potrošački kredit“ ipak više odgovarajući. Osim toga postoji i jedan daljnji problem
usko povezan sa drugim dijelom definicije iz članka 71. stavka 2. ZZP–a, a prema kojem se
ugovor o kupnji proizvoda i usluga, kojim se ovlašćuje potrošača da plati kupnju u nekoliko
obroka, s tim da je zbroj iznosa svih obroka viši od cijene proizvoda ili usluge, za potrebe
ZZP–a, smatra ugovorom o potrošačkom zajmu. 100 Naime dio pravne teorije i prakse razlikuje
potrošački zajam u smislu ZZP–a od potrošačkog kredita u smislu ZOO–a, gdje pod potonjim
zapravo misle na kupoprodaju s obročnom otplatom cijene 101 (čl. 464 ZOO).102 Glavne razlike

treba napomenuti da takvi ugovori nisu ugovori o kreditu u smislu Direktive. Kao primjer se navodi ugovor o
osiguranju, kod kojeg se plaćanje vrši svaki mjesec u obrocima.
95
Budući da su takvi ugovori isključeni od polja primjene već i samom definicijom ugovora o potrošačkom
kreditu, stari ih ZZP iz 2003. g. (NN 96/03) nije posebno isključivao.
96
Vidi supra str. 11.
97
Prema čl. 1021 ZOO–a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje
određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene
namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na
način kako je ugovoreno.
98
Prema čl. 499 st. 1 ZOO–a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos
novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog
vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
99
Prema čl. 71 st. 3 ZZP–a zajmodavcem može biti svaka osoba ili skupina osoba, što je element ugovora o
zajmu. Predmet potrošačkog zajma koji mora biti sklopljen „u pisanom obliku“ (čl. 73 ZZP) može biti samo
„iznos novca“ (čl. 71 st. 1 ZZP) što su elementi ugovora o kreditu.
100
O tome vidi Fatović Ivanka, Primjena Zakona o zaštiti potrošača, SP, 2003., str. 173.
101
Detaljno o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene Petrić Silvija, Zaštita potrošača u bankarskim kreditnim
poslovima u hrvatskom pravu u odnosu na pravo Europske unije, Zbornik PFS, 2002., str. 126; Blagojević
Borislav T/Krulj Vrleta (ur.), Komentar Zakona o obligacionim odnosima, 1980., I, str. 1057.

15
u odnosu na čl. 71 st. 2 ZZP–a sastoje se u tome što se kupoprodaja s obročnom otplatom
cijene odnosi na pokretnine i što je ukupan iznos svih obročnih otplata jednako velik kao i
cijena. „Kredit“ se ovdje sastoji u odstupanju od istovremenosti činidaba, budući da
prodavatelj predaje pokretnu stvar kupcu odmah, iako će isplatu cijene dobiti kasnije u
obrocima.103 Upravo stoga je Ledić s pravom ukazao na činjenicu kako kupoprodaji s
obročnom otplatom cijene nedostaje osnovni element potrošačkog kredita, a taj je naplatnost
kreditiranja (primjerice putem kamata).104 U čl. 71 st. 2 ZZP–a element naplatnosti sastoji se u
tome što je „zbroj iznosa svih obroka viši od cijene proizvoda ili usluge“.
Povrh toga neki autori ugovoru o kreditu pripisuju „svojstva potrošačkog kredita
uvijek kad je njegova bit identična biti ugovora o prodaji s obročnim otplatama cijene, kao i
kad se banka i prodavatelj sporazumiju da kupac cijenu kupljene stvari plaća banci u
obrocima koji sadrže kamatu, prema ugovoru koji sklope kupac i prodavatelj, što
podrazumijeva da banka bez odgode prodavatelju isplaćuje cijenu robe koju kupac kupi“. 105 U
tim se slučajevima prema stavu istih temeljem čl. 472 ZOO–a na ugovor o kreditu primjenjuju
odredbe čl. 464 – 471 i čl. 473 ZOO–a koje uređuju prodaju s obročnom otplatom cijene.106 Iz
svega navedenog lako se može zaključiti kako problem ne leži isključivo u nepravilnome
korištenju pravne terminologije. Budući da je ugovor o potrošačkom zajmu (odnosno kreditu)
kao takav uređen odredbama ZZP–a, posve je neopravdano kupoprodaju s obročnom otplatom
cijene ili ugovor o kreditu čija je bit identična biti ugovora o prodaji s obročnim otplatama
cijene nazivati „potrošačkim kreditom“, a pritom relevantne odredbe ZZP–a niti ne uzimati u
obzir.107
Ista problematika nastavlja se i kroz odredbe drugih zakona. Tako primjerice iz čl. 304
ZKI–a i drugih odredaba Glave XXIV. ZKI–a koja nosi naziv Zaštita potrošača proizlazi,
kako će potrošač uživati zaštitu tih odredaba ukoliko mu „kreditne institucije“ pružaju
„bankovne usluge“ u smislu čl. 4 ZKI, u koje spada i odobravanje „kredita“. No, odobravanje
„potrošačkih kredita i zajmova“ prema čl. 5. st. 1 toč. 2 ZKI–a spada u osnovne „financijske
usluge“, koje u skladu sa čl. 9 st. 1 toč. 2 ZKI–a pružaju isključivo „financijske institucije“.
Na prvi se pogled stječe dojam kako kreditne institucije potrošaču ne mogu pružiti uslugu
odobravanja „potrošačkih kredita i zajmova“, radi čega je zaštita putem odredaba iz Glave
XXIV. „opravdano“ ograničena samo na pružanje bankovne usluge odobravanja kredita
potrošaču. Da tome nije tako potvrđuje čl. 59 st. 3 ZKI–a, prema kojem i kreditne institucije
potrošaču mogu pružati osnovne financijske usluge, pa tako i odobravati „potrošačke kredite i

102
Takvo je razlikovanje zasigurno i posljedica u čl. 542 st. 2 ZOO–a iz 1978. godine (Zakon o obveznim
odnosima Sl.l. SFRJ 29/78, 39/85, 46/85, 45/89, 57/89, NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96,
112/99, 88/01) propisanog ograničenja, prema kojem su se odredbe o prodaji s obročnim otplatama cijene mogle
primjenjivati samo ako je kupac pojedinac odnosno fizička osoba. Ta odredba nije ušla u novi ZOO, zbog čega
je u teoriji često zastupan stav kako je „kupac“ kao fizička osoba zapravo potrošač u širem smislu, postao
bespredmetan. O tome vidi Gorenc Vilim, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 729; Vizjak Ana,
Zaštita potrošača u ugovorima o prodaji, SP, 2004., str. 105; Petrić Silvija, Zaštita.... op.cit., str. 126; Jurić
Đurđica, Prodaja robe na potrošački kredit, RRiF, 2001., str 5.
103
Prema čl. 464 ZOO–a ugovorom o kupoprodaji pokretne stvari s obročnom otplatom cijene obvezuje se
prodavatelj predati kupcu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se obvezuje
isplatiti njezinu cijenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima.
104
Ledić Dragutin, Ugovor o prodaji s obročnim otplatama cijene – posao namijenjen potrošačima i njihovoj
zaštiti, Godišnjak Pravnog fakulteta u Banjaluci, 1990., str. 41.
105
Tako Slakoper Zvonimir, Ugovor o kreditu u Zakonu o obveznim odnosima, u Slakoper Zvonimir (ur.),
Bankovni i financijski ugovori, 2007., str. 496.
106
Ibid.
107
Nešto sasvim drugo vrijedi ako je riječ o ugovoru o potrošačkom zajmu u smislu ZZP–a, pri čemu do
primjene odredaba ZOO–a dolazi putem „otvarajuće klauzule“ iz čl. 2 st. 2 ZZP–a, prema kojoj će se, ako ZZP–
om nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primijeniti odredbe ZOO–a.

16
zajmove“.108 Ovo nepotrebno i neopravdano ograničenje zaštite potrošača ponavlja se iznova
u čl. 310 st. 2 ZKI. Prema njemu (ako drukčije nije propisano ZKI–om) se odredbe ZZP–a
„koje se odnose na potrošački zajam na odgovarajući način primjenjuju na ugovore o kreditu
koje odobrava kreditna institucija“. Iz navedenog slijedi kako je ovaj zakon reprezentativni
primjer nedosljedne upotrebe pravne terminologije: razlikujemo ugovore o kreditu koje
kreditna institucija sklapa sa potrošačem i koji pored zaštite putem odredaba Glave XXIV.
ZKI–a uživaju i zaštitu odredaba ZZP–a o „potrošačkom zajmu“ i ugovore o „potrošačkim
kreditima i zajmovima“ koje sklapaju financijske institucije sa potrošačima, a koji nisu
predmetom Glave XXIV. ZKI–a. Obveza usklađivanja sa odredbama Direktive 2008/48/EZ
otvara ujedno i priliku za otklanjanje spomenutih nedostataka koji će, ukoliko se ne otklone,
predstavljati ozbiljan problem u primjeni prava a time i narušiti pravnu sigurnost.

2. Ugovori isključeni iz polja primjene Direktive 2008/48/EZ

Kao i u slučaju stare i u novoj Direktivi 2008/48/EZ definicijom ugovora o

potrošačkom kreditu široko postavljeno polje primjene suženo je velikim brojem određenih
vrsta ugovora o kreditu koji su isključeni od primjene njenih odredaba. U čl. 2 Direktiva
2008/48/EZ propisuje čitav niz vrsta kredita koji su u potpunosti ili djelomično isključeni iz
polja primjene ili je predviđena fakultativna mogućnost njihova isključenja.109 Tako će radi
poštivanja načela maksimalne harmonizacije preuzimanje ovih odredaba iz Direktive imati za
posljedicu brojne izmjene prava potrošačkog kredita država članica. 110 Učinci preuzimanja
biti će ipak ublaženi utoliko što točka 10. preambule predviđa mogućnost da države članice
poštujući pravo Zajednice odredbe Direktive primjene i na ona „područja“ koja ne spadaju u
njeno polje primjene. Na taj način pojedina država članica može zadržati postojeće ili usvojiti
nove propise koji u cijelosti ili djelomično odgovaraju odredbama Direktive i primjenjivati ih
na one vrste kredita koje su u potpunosti isključene iz polja primjene Direktive, kao što su to
npr. krediti namijenjeni stjecanju vlasništva nad nekretninama. Nešto sasvim drugo vrijedi za
samo djelomično isključene vrste kredita odnosno za ugovore o kreditu koji su isključeni
samo od primjene nekih odredaba Direktive 2008/48/EZ. U odnosu na takve kredite nije
dopušteno usvajati nacionalne propise, kojima bi se na njih primjenjivale preostale preuzete
odredbe Direktive 2008/48/EZ, budući da bi se time potkopao sam ratio djelomičnog
isključenja. I konačno, treba napomenuti kako je glede aspekata koje Direktiva 2008/48/EZ ne
usklađuje, nacionalni zakonodavac slobodan samostalno ih urediti usvajanjem vlastitih
propisa.111
Pred hrvatskim Ministarstvom financija kao predlagačem novog ZPK–a stoji stoga
zahtjevna zadaća usklađivanja sa u čl. 2 Direktive 2008/48/EZ predviđenim isključenjima
određenih kategorija ugovora o kreditu.112 Naime, već je prilikom preuzimanja odredaba
Direktive 87/102/EEZ u više navrata iskorišteno načelo minimalne harmonizacije i povišen
stupanj zaštite potrošača, tako što određena Direktivom propisana isključenja nekih vrsta
kredita nisu preuzeta ZZP–om.113 No, prilikom usklađivanja sa odredbama nove Direktive

108
Prema čl. 59 st. 3 ZKI odobrenje za rad koje HNB izdaje kreditnoj instituciji može sadržavati i odobrenje za
pružanje osnovnih i dodatnih financijskih usluga.
109
Čl. 2 st. 2 propisuje niz potpunih izuzetaka odnosno isključenja od polja primjene; čl. 2 st. 3 i 4 propisuje
djelomične izuzetke i čl. 2 st. 5 i 6 fakultativne izuzetke.
110
Raymond, op.cit., str. 10.
111
Točka 11. preambule Direktive 2008/48/EZ.
112
Vidi Nacionalni program Republike Hrvatske za pristupanje Europskoj uniji – 2009. godina, Zagreb, 17.
prosinca 2008. godine, str. 457.
113
To se primjerice odnosi na donji kreditni limit od 200 i gornji od 20,000 ECU–a iz čl. 2 st. 1 sl. f) Direktive
87/102/EEZ.

17
2008/48/EZ, načelo maksimalne harmonizacije postavlja nacionalnim zakonodavcima
drukčija pravila igre.

a) Ugovori o kreditu namijenjeni stjecanju ili zadržavanju vlasništva na nekretnini i

ugovori o kreditu osigurani založnim pravom na nekretnini

Ugovore o kreditu namijenjene stjecanju ili zadržavanju vlasništva na nekretninama i

ugovore o kreditu, kod kojih je tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini Direktiva
2008/48/EZ u potpunosti isključuje iz svojeg polja primjene. Prema čl. 2 st. 2 sl. a) od
primjene njenih pravila isključeni su ugovori o kreditu, kod kojih je tražbina osigurana
hipotekom ili nekim drugim usporedivim sredstvom osiguranja koje se u državi članici
uobičajeno ugovara na nekretninama, ili pravom na nekretnini. Tako je u odnosu na čl. 2 st. 3
Direktive 87/102/EEZ koji je predviđao mogućnost njihova potpuna ili djelomična isključenja
došlo do značajnog sniženja stupnja zaštite potrošača. 114 Nova odredba zapravo otvara
mogućnost da se putem ugovaranja sredstva osiguranja usporedivog sa hipotekarnim
osiguranjem tražbine, ugovor o potrošačkom kreditu u potpunosti isključi od primjene
odredaba o potrošačkom kreditu koje štite potrošača. 115
Prema čl. 2 st. 2 sl. b) od primjene odredaba Direktive 2008/48/EZ u potpunosti su
isključeni i ugovori o kreditu namijenjeni stjecanju ili zadržavanju vlasništva na nekretnini ili
na postojećoj ili planiranoj zgradi. Odredba je tako otklonila nedostatak iz čl. 2 st. 1 sl. a)
Direktive 87/102/EEZ prema kojem su ugovori o kreditu namijenjeni obnovi ili poboljšanju
zgrade bili isključeni iz polja primjene. Naime ta je odredba potrošača stavljala u gori položaj
kada je sklapao ugovor o kreditu namijenjen obnovi ili poboljšanju zgrade nego li kada je
sklapao ugovor o kreditu namijenjen kupnji automobila. U preambuli Direktive 2008/48/EZ
se stoga s pravom naglašava kako takvi ugovori o kreditu ne trebaju biti isključeni od
primjene odredaba Direktive „samo zbog toga“ što služe obnovi ili povišenju vrijednosti
poboljšanjem neke zgrade.116 Ipak, autor je mišljenja kako je ratio odredbe potkopan putem
spomenutog čl. 2 st. 2 sl. a), budući da su i takvi krediti kod kojih je npr. kao sredstvo
osiguranja tražbine ugovorena hipoteka, u potpunosti isključeni od primjene njenih odredaba.
Kao što je već spomenuto pravila stare Direktive 87/102/EEZ u pogledu isključenja
ove vrste ugovora ZZP nije preuzeo, time proširivši polje primjene odredaba ZZP–a o
potrošačkom zajmu i na njih. 117 Jedino ograničenje propisuje čl. 72 st. 3 ZZP–a, prema kojem
se na ugovore o zajmu sklopljene radi kupnje, izgradnje, dogradnje, obnove, zakupa ili
stjecanja nekog drugog prava na nekretnini ili posebnom dijelu nekretnine ne primjenjuje čl.
84 ZZP–a o zakonskom založnom pravu na „stvari“ koju je potrošač kupio pozajmljenim
novcem. Isto vrijedi i za ugovore o zajmu kod kojih je tražbina zajmodavca osigurana
založnim pravom na nekretnini (čl. 72 st. 2 ZZP), budući da postojanje založnog prava na
nekretnini isključuje potrebu za zaštitom zajmodavca zakonskim založnim pravom na objektu
ugovora. Odredbe iz čl. 2 st. 2 sl. a) i b) Direktive 2008/48/EZ ipak se neće značajnije odraziti
na hrvatsko pravo potrošačkog kredita. Budući da točka 10. preambule državama članicama
pruža mogućnost primjene odredaba Direktive 2008/48/EZ na ugovore o kreditu koji su u

114
Čl. 2 st. 3 Direktive 87/102/EEZ je propisivao, ukoliko te vrste ugovora nisu isključene od primjene odredaba
Direktive već prema čl. 2 st. 1 sl. a), na njih se neće primjenjivati čl. 1a i čl. 4 do 12 Direktive.
115
Tako i Reifner Udo, Empfehlungen..., op.cit., str. 86.
116
Točka 14. preambule Direktive 2008/48/EZ.
117
Isto su učinile i mnoge druge države članice. Vidi npr. § 492 st. 1a njemačkog BGB–a, koji izuzima samo
kredite osigurane založnim pravom na nekretnini i to od malog broja odredaba o potrošačkom kreditu i § 12a st.
2 reč. 1 sl. a) austrijskog KSchG–a, koji izuzima samo kredite sklopljene na najmanje 10 godina, namijenjene
izgradnji ili poboljšanju zgrada.

18
potpunosti isključeni iz njenog polja primjene, ne postoji opravdan razlog da se njihovim
isključenjem u budućem ZPK snizi stupanj zaštite potrošača. 118

b) Donja i gornja granica iznosa kredita (kreditni limiti)

U skladu sa čl. 2 st. 2 sl. c) Direktiva 2008/48/EZ se ne primjenjuje na ugovore o

kreditu, kod kojih je ukupni iznos kredita manji od 200 ili veći od 75 000 eura. Donja granica
iznosa kredita pogađa prije svega kreditiranje kreditnim karticama kod kojih se uobičajeno
radi o malim iznosima kredita. No, kao što je u točci 10. preambule objašnjeno upravo na
primjeru kreditnih limita Direktive 2008/48/EZ, države članice mogu zadržati postojeće ili
usvojiti nove propise koji u cijelosti ili djelomično odgovaraju odredbama Direktive
2008/48/EZ i primijeniti ih na ugovore o kreditu čiji je ukupni iznos manji od 200 ili veći od
75,000 eura.119 Nadalje, prema čl. 27 st. 2 Direktive 2008/48/EZ postoji obveza preispitivanja
spomenutih iznosa svakih pet godina (prvi put 12.5.2013.), kada se provjerava da li oni i dalje
odgovaraju aktualnom stanju na tržištu kredita.
Kao što je već spomenuto odredbe ZZP–a o potrošačkome zajmu nisu preuzele
odgovarajuće kreditne limite od 200 i 20,000 ECU–a propisane Direktivom 87/102/EEZ. Želi
li i dalje zadržati visoki stupanj zaštite potrošača, ni budući ZPK ne treba preuzeti kreditne
limite propisane Direktivom 2008/48/EZ.

c) Ugovori o najmu i leasingu

Iz polja primjene Direktive 2008/48/EZ isključeni su i ugovori o najmu i leasingu kada

obveza stjecanja vlasništva nad predmetom ugovora nije predviđena niti samim ugovorom niti
posebnim ugovorom. No, smatra se da obveza postoji, kada ona još nije utvrđena ugovorom,
ali je davatelj kredita o tome jednostrano odlučio (čl. 2 st. 2 sl. d)).120 Na sporno pitanje da li u
polje primjene ulaze i takvi ugovori koji sadrže opciju kupnje koja se može ali i ne mora
ostvariti, Direktiva 2008/48/EZ daje negativan odgovor govoreći samo o „obvezi“ stjecanja
vlasništva nad predmetom najma odnosno leasinga. Ovaj propust zapravo omogućava
zaobilaženje primjene odredaba Direktive 2008/48/EZ, primjerice na način da davatelj
leasinga u svoje ugovore kojima je cilj potpuna amortizacija, unese opciju kupnje i time
zaobiđe primjenu odredaba o potrošačkom kreditu.

118
Isti stav zauzima i Obrazloženje njem. Nacrta Zakona o preuzimanju Direktive o ugovorima o potrošačkom
kreditu, koji navodi kako je iz razloga visokih tražbina ali i rizika povezanih sa takvom vrstom ugovora jedino
ispravno kao i dosad na njih primjenjivati odredbe o potrošačkom kreditu iz §§ 491 i dalje BGB–a „iako to
europskim pravom nije kogentno propisano“. Vidi Nacrt Zakona, B. Posebni dio, O čl. 1, § 503 BGB–E, str. 30.
119
Donja i gornja granica iznosa kredita bile su vrlo sporne u zakonodavnome postupku. Prvi Prijedlog iz 2002.
g. nije predviđao niti donju niti gornju granicu. One su posljedica predloženih izmjena od strane Europskog
parlamenta. Donja je granica trebala iznositi 500 eura. Vidi Protokol sa sjednice i prihvaćene tekstove (P5_TA–
2004–0297). Nadalje, čl. 2 st. 4 sl. a) je ugovore o kreditu čiji ukupni iznos nije prelazio 300 eura izuzimao od
primjene određenih odredaba, npr. o raskidu ugovora, o povezanim ugovorima itd. Odredba je tijekom
zakonodavnog postupka prekrižena, a donja je granica spuštena. Razloge višestrukih izmjena treba potražiti u
razilaženju stavova, gdje se s jedne strane tvrdilo kako su kod malih iznosa kredita troškovi kredita nesrazmjerno
visoki, a s druge strane ukazivalo na opasnosti koje nastaju kumulacijom marginalnih iznosa kredita. Vidi
Friedrich Thomas A, Verbraucherschutz kontrovers: Kreditrichtlinie in Brüssel auf dem Prüfstand, VW, 2003.,
str. 1511. Dotle je gornja granica trebala iznositi 50 000 eura. Ta u čl. 2 st. 2 sl. b) Prijedloga Direktive iz 2005.
g. propisana granica, je u preambuli bila objašnjena činjenicom da krediti koji prelaze taj iznos uglavnom ne
slijede potrošačku već poslovnu svrhu.
120
Tako je bez uvođenja većih novosti razjašnjena odredba iz stare Direktive 87/102/EEZ, gdje su prema čl. 2 st.
1 sl. b) iz polja primjene bili isključeni ugovori o najmu, osim ukoliko se radi o najmu s klauzulom o prelasku
vlasništva nad predmetom najma na najmoprimca po isteku određenog vremena u kojem je plaćao najamninu.

19
 Preuzme li se tekst odredbe doslovno u novi ZPK mogao bi polučiti negativne učinke.
Prema ZZP–u iz polja primjene odredaba o potrošačkom zajmu isključeni su ugovori o zajmu
namijenjeni zakupu stvari, osim ako je ugovorom o zakupu predviđeno da će na kraju
ugovorenog roka zakupa stvar prijeći u vlasništvo zakupnika (čl. 72 st. 1 ZZP).121 Odredba
pritom ne razjašnjava da li su ugovori o leasingu s opcijom kupnje obuhvaćeni poljem
primjene, iako bi to iz aspekta zaštite potrošača bilo povoljnije. No, odgovor na to pitanje
nalazi se u posebnome zakonu, naime Zakonu o leasingu (dalje u tekstu: ZL). 122 Ovaj Zakon,
koji u svojoj Glavi XV. uređuje Zaštitu potrošača putem čl. 90 ZL123 otvara mogućnost
primjene odredaba ZZP–a na ugovore o financijskom leasingu između potrošača i davatelja
leasinga. Prema (spornoj) definiciji iz čl. 5 st. 3 ZL–a posao financijskog leasinga je pravni
posao kod kojeg primatelj leasinga opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad objektom
leasinga.124 Ukoliko bi novi ZPK doslovno preuzeo odredbu iz čl. 2 st. 2 sl. d) Direktive
2008/48/EZ, postigao bi se upravo suprotan učinak te isključilo takve ugovore iz njegova
polja primjene. Stoga i u ovom slučaju treba iskoristiti opciju Direktive 2008/48/EZ, prema
kojoj država može zadržati postojeće ili usvojiti nove propise koji u cijelosti ili djelomično
odgovaraju odredbama Direktive 2008/48/EZ te ih primjenjivati na vrste ugovora o kreditu
koji su isključeni iz njenog polja primjene.

d) Ugovor o kreditu u obliku mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu i

ugovor o kreditu u obliku prešutno dopuštenog prekoračenja stanja na tekućem računu

Pojam „mogućnosti prekoračenja“ definiran je u čl. 3 sl. d) Direktive 2008/48/EZ

kao izričiti ugovor o kreditu pri kojem davatelj kredita potrošaču daje mogućnost raspolaganja
sa sredstvima koja prelaze trenutno stanje na tekućem računu potrošača. 125 Čl. 2 st. 2 sl. e)
Direktive 2008/48/EZ propisuje kako se njene odredbe ne primjenjuju na ugovore o kreditu u
obliku mogućnosti prekoračenja kod kojih kredit mora biti otplaćen u roku od jednog
mjeseca. No, u čl. 6 st. 5 Direktiva 2008/48/EZ propisuje obvezu pružanja određenih
informacija potrošaču kod ove iste vrste kredita, čime naizgled potpuno isključenje zapravo
postaje djelomično. Budući da ova odredba predstavlja novinu u odnosu na Direktivu
87/102/EEZ ona će jednako tako predstavljati novost i u budućem ZPK. Dotle su ugovori o
kreditu u obliku mogućnosti prekoračenja na tekućem računu kod kojih kredit mora biti
otplaćen na zahtjev ili u roku od tri mjeseca isključeni samo od primjene nekih odredaba
Direktive.126 Ovo djelomično isključenje preambula obrazlaže navodeći kako na ovakve
ugovore o kreditu radi njihove jednostavnosti i niskih troškova nije potrebno primjenjivati sve
odredbe Direktive 2008/48/EZ, te kako mogu biti podvrgnuti i jednostavnijem pravnom
uređenju. Tako se primjerice čl. 4 Direktive 2008/48/EZ o standardnim informacijama koje

121
Glede odnosnog izuzetka valja uočiti još jednu razliku između čl. 72 st. 1 ZZP–a i odredaba kako stare tako i
nove Direktive. Naime, dok obje Direktive govore o isključenju ugovora o najmu, ZZP govori o ugovoru o
zakupu. Glavna razlika jest u tome što se kod najma stvar daje na uporabu (bez crpljenja plodova), a ne na
korištenje kao kod zakupa. Razlika je vjerojatno posljedica toga što je u vrijeme usvajanja prvog ZZP–a 2003.
godine na snazi još uvijek bio stari ZOO iz 1978. g. koji nije poznavao ugovor o najmu, odnosno koji je najam i
zakup uređivao u jedinstvenom ugovoru o zakupu. Novi ZOO iz 2005. g. razlikuje međutim zakup i najam
uređujući potonjeg u čl. 550–578. Stoga nije jasno zašto je čl. 72 st. 1 novog ZZP–a iz 2007. g. ostao
neizmijenjen. Klarić Petar/Vedriš Martin, Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo,
2008., str. 525.
122
Zakon o leasingu, NN 135/06.
123
Čl. 90 ZL–a propisuje kako se osim na temelju odredaba članaka 88. i 89. ZL–a, zaštita prava potrošača
(fizičkih osoba) provodi na temelju posebnog zakona kojim se uređuje zaštita potrošača.
124
O tome detaljno Parać Zoran, op.cit., str. 147.
125
Uvođenje definicije u novu Direktivu 2008/48/EZ obrazloženo je osobitom potrebom za pojašnjenjem pojma
i usklađivanjem dosadašnje prakse država članica.
126
Čl. 2 st. 3 Direktive 2008/48/EZ.

20
potrošaču moraju biti pružene prilikom oglašavanja, na ugovore o kreditu u obliku
mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu primjenjuje samo djelomično.
Nešto drugo Direktiva 2008/48/EZ propisuje za slučaj kada kreditna ili financijska
institucija prešutno dopušta prekoračenje odnosno kada davatelj kredita potrošaču stavlja na
raspolaganje sredstva koja prelaze trenutno stanje na tekućem računu potrošača ili prelaze
ugovorenu mogućnost prekoračenja stanja na tekućem računu (čl. 3 sl. e) Direktive
2008/48/EZ). U skladu sa čl. 2 st. 4 Direktive 2008/48/EZ se na takve ugovore primjenjuju
posebne odredbe o prešutno dopuštenom prekoračenju stanja na tekućem računu iz čl. 18
Direktive 2008/48/EZ, te odredbe o provođenju nadzora nad davateljima kredita iz čl. 20
Direktive 2008/48/EZ i provedbene mjere propisane u Glavi VII. Direktive 2008/48/EZ, dok
otpada primjena odredaba o standardnim informacijama prilikom oglašavanja, o povezanim
ugovorima i o prijevremenoj otplati kredita.127
ZZP u čl. 72 st. 1 ugovore o dopuštenom prekoračenju na tekućem računu isključuje
od primjene svih odredaba Glave IX., osim od primjene članaka 77., 85. i 86. koji propisuju
obvezu zajmodavca na pružanje određenih obavijesti potrošaču. 128 Budući da se kod
spomenutih odredaba Direktive 2008/48/EZ radi o samo o djelomičnim isključenju od
primjene nekih njenih odredaba, prilikom njihova preuzimanja neće biti dopušteno odredbama
ZPK–a proširiti primjenu preostalih preuzetih odredbi Direktive 2008/48/EZ i na te vrste
ugovora. Dotle će se Direktivom 2008/48/EZ neusklađeni aspekti moći potpuno samostalno
pravno urediti.129

e) Besplatni ugovori o kreditu i ugovori o kratkoročnom kreditu

Ugovori o kreditu bez kamate i drugih tereta za korisnika kredita i ugovori o kreditu sa
rokom otplate do tri mjeseca kod kojih za korisnika kredita nastaju tek zanemarivi troškovi
isključeni su od djelovanja odredaba Direktive 2008/48/EZ (čl. 2 st. 2 sl. f)). Isto vrijedi i za
ugovore o kreditu koji služe besplatnoj odgodi plaćanja postojećega duga (čl. 2 st. 2 sl. j)).
ZZP poznaje, iako ne iste, slične odredbe kojima preuzima odredbe stare Direktive
87/102/EEZ, a koje se odnose se na isključenje ugovora o zajmu kojima je predviđeno da se
kamate ne plaćaju ako potrošač isplati zajam odjednom, na ugovore o zajmu kojima se
potrošač obvezuje vratiti zajam u razdoblju kraćem od tri mjeseca, te na ugovore o zajmu
kojima se potrošač obvezuje vratiti zajam u najviše četiri obroka u razdoblju kraćem od
dvanaest mjeseci. 130 Samo isključenje besplatnih ugovora o zajmu odnosno bez kamate ili
drugih tereta za korisnika kredita, proizlazi iz definicije ugovora o potrošačkom zajmu. 131
Stoga je jasno kako će u pogledu ovih odredaba ZPK unijeti novine, pri čemu nema potrebe
za proširivanjem djelovanja odredaba o potrošačkom kreditu i na ovakve ugovore, budući da
kod njih potrošači nisu izloženi klasičnim rizicima koji prate potrošački kredit.

f) Ugovori o kreditu pod uvjetima povoljnijim od tržišnih

Iz polja primjene Direktive 2008/48/EZ isključeni su prema čl. 2 st. 2 sl. g) i ugovori o
kreditu koje poslodavac kao svoju sekundarnu djelatnost odobrava svojim zaposlenicima
beskamatno ili po EKS–u koja je niža od tržišne i koji nisu ponuđeni široj javnosti. Sličnu
odredbu, koju ZZP nije preuzeo, sadržavao je i čl. 2 st. 2 Direktive 87/102/EEZ koji je

127
Primjenjuju se čl. 1–3, 18, 20 kao i čl. 22–32 Direktive 2008/48/EZ.
128
Pritom se čl. 77 ZZP–a odnosi na obavještavanje potrošača, čl. 85 ZZP–a na zajam u obliku dopuštenog
prekoračenja na tekućem računu, a čl. 86 ZZP–a na prešutno dopuštenje prekoračenja na tekućem računu.
129
Vidi supra str. 17.
130
Čl. 72 st. 1 ZZP–a.
131
Odnosnim su odredbama preuzeti čl. 2 st. 1 sl. c), d) i g) Direktive 87/102/EEZ.

21
predviđao mogućnost državama članicama da isključe ovakve kredite iz djelokruga preuzetih
odredaba Direktive.
Nadalje Direktiva 2008/48/EZ u čl. 2 st. 2 sl. l) isključuje i ugovore o kreditu u obliku
zajma koji se u skladu sa zakonskim odredbama i u općem interesu dodjeljuju jednom
ograničenom broju klijenata, bilo po nižoj kamatnoj stopi 132 od tržišne bilo beskamatno ili
pod drugim uvjetima koji su za potrošača povoljniji od tržišnih i po kamatnim stopama koje
ne prelaze uobičajenu visinu tržišnih kamatnih stopa.
Unatoč činjenici što se radi o kreditima koji se odobravaju pod uvjetima povoljnijima
od tržišnih, autor smatra kako je prilikom preuzimanja ovih odredaba Direktive 2008/48/EZ u
novi ZPK potrebno postići određeni stupanj zaštite potrošača barem proširenjem djelovanja
odredbi Direktive 2008/48/EZ o pružanju potrebnih informacija potrošaču i odredbe o pravu
na raskid ugovora i na ovu kategoriju kredita.

g) Ugovori o kreditu sklopljeni s investicijskim društvom ili kreditnom institucijom

Novost predstavlja i čl. 2 st. 2 sl. h) kojim iz polja svojeg djelovanja Direktiva
2008/48/EZ isključuje ugovore o kreditu koji su sklopljeni s investicijskim društvom u smislu
čl. 4 st. 1 Direktive 2004/39/EZ o tržištima financijskih instrumenata 133 ili s kreditnom
institucijom u smislu čl. 4 Direktive 2006/48/EZ134.135 Do isključenja dolazi kada takvi
ugovori omogućuju ulagatelju provođenje transakcije koja se odnosi na jedan ili više
instrumenata navedenih u Dijelu C Privitka I Direktive 2004/39/EZ136 i kada je investicijsko
društvo ili kreditna institucija koje/koja odobrava kredit uključeno/na u tu transakciju. Glavna
svrha ovoga isključenja jest zapravo izbjegavanje dupliciranja prije svega obveze pružanja
potrebnih informacija ulagaču odnosno potrošaču, budući da i spomenute Direktive sadrže
odgovarajuće odredbe koje se uglavnom podudaraju sa odredbama Direktive 2008/48/EZ. No,
ukoliko takav kredit odobrava drugi davatelj kredita različit od investicijskog društva odnosno
kreditne institucije koje/koja je uključeno/na u transakciju, obveza pružanja potrebnih
informacija postoji i dalje i na strani davatelja kredita i na strani investicijskog društva
odnosno kreditne institucije.
Stoga prilikom preuzimanja čl. 2 st. 2 sl. h) Direktive 2008/48/EZ treba voditi računa i
o potrebi usklađivanja odredaba hrvatskih zakona kojima su spomenute Direktive preuzete,
dakle osobito Zakona o tržištu kapitala i ZKI–a sa odredbama budućeg ZPK–a.

h) Ostale vrste ugovora o kreditu

Direktiva 2008/48/EZ unosi još jednu novinu isključujući i ugovore o kreditu koji su
rezultat sudske nagodbe ili nagodbe pred drugim zakonom ovlaštenim tijelom (čl. 2 st. 2 sl.
i)). Isto tako Direktiva 2008/48/EZ u čl. 2 st. 2 sl. k) isključuje ugovore o kreditu kod kojih
potrošač davatelju kredita mora dati neku stvar u zalog radi osiguranja tražbine i kod kojih je
odgovornost potrošača strogo ograničena na tu založenu stvar.

132
Propust je Direktive što ne određuje kako se ovdje misli na efektivnu kamatnu stopu.
133
Direktiva 2004/39/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 21.4.2004. o tržištima financijskih instrumenata
kojom se izmjenjuju i dopunjuju Direktiva Vijeća 85/611/EEZ i 93/6/EEZ i Direktiva 2000/12/EZ Europskoga
parlamenta i Vijeća te ukida Direktiva Vijeća 93/22/EEZ, Sl.l. L 145 od 30.4.2004., str. 1 posljednji put
izmijenjena Direktivom 2008/10/EZ (Sl.l. L 76 od 19.3.2008., str. 33).
134
Direktiva 2006/48/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 14.6.2006. koja se odnosi na osnivanje i poslovanje
kreditnih institucija (preoblikovano), Sl.l. L 177 od 30.6.2006., str. 1, izmijenjena Direktivom 2007/18/EZ od
27.3.2007., Sl.l. L 87 9 od 28.3.2007.
135
U hrvatsko pravo Direktive su preuzete (između ostalog) Zakonom o tržištu kapitala, NN 88/08, 146/08.
136
Npr. prenosivi vrijednosni papiri, opcije, zamjene (swaps) itd.

22
 Osim toga Direktiva 2008/48/EZ predviđa fakultativnu mogućnost za države članice
da određene vrste kredita isključe iz polja djelovanja njenih odredaba. Prema čl. 2 st. 5
Direktive 2008/48/EZ države članice imaju mogućnost propisati primjenu samo određenih
odredaba137 na ugovore o kreditu koji su sklopljeni s organizacijom, ukoliko (je) organizacija:
a) osnovana radi međusobnih koristi njezinih članova, b) ima za svrhu stjecanje dobiti
isključivo za svoje članove, c) u skladu sa nacionalnim pravnim propisima ispunjava
propisanu socijalnu svrhu, d) prima i upravlja ušteđevinama samo svojih članova i pronalazi
izvore financiranja samo za svoje članove i e) odobrava kredite po EKS, koja je niža od
kamatne stope uobičajene na tržištu ili čiji je rast ograničen nacionalnim pravnim propisima; i
kada je članstvo ograničeno na osobe koje stanuju ili su zaposlene na određenom području,
koje su zaposlenici ili umirovljenici kod određenog poslodavca ili osobe koje ispunjavaju
druge uvjete koji su prema nacionalnom pravu pretpostavka za postojanje međusobne
povezanosti članova. Kod posljednje kategorije misli se primjerice na kredite obrazovnih
institucija kod kojih su ispunjeni spomenuti uvjeti. No takve ugovore o kreditu države članice
mogu isključiti iz polja primjene tek kada je ukupna vrijednost svih ugovora o kreditu koje je
organizacija sklopila u odnosu na ukupnu vrijednost svih ugovora o kreditu u državi članici u
kojoj organizacija ima sjedište beznačajna i kada ukupna vrijednost svih ugovora o kreditu
svih takvih organizacija u toj državi članici iznosi manje od 1% ukupne vrijednosti svih
ugovora o kreditu u državi članici. Osim toga države članice moraju svake godine
provjeravati da li su ispunjeni spomenuti uvjeti, te poduzeti potrebne mjere za ukidanje
isključenja ukoliko tome nije tako.
Prema čl. 2 st. 6 Direktive 2008/48/EZ države članice mogu propisati primjenu samo
nekih odredaba Direktive i na ugovore o kreditu kojima davatelj kredita i potrošač ugovaraju
načine odgode plaćanja ili otplate kredita, kada potrošač nije ispunio svoje obveze iz
prethodnog ugovora o kreditu (konverzija duga). Osim toga, putem ovakvih sporazuma treba
se izbjeći sudski postupak radi neizvršenja obveze plaćanja i potrošač ne smije biti doveden u
lošiji položaj nego li kod prethodnog ugovora. Ipak, ova se odredba ne može primijeniti
ukoliko ugovor o kreditu potpada pod odredbe o djelomičnome isključenju kod izričito
dopuštenog prekoračenja stanja na tekućem računu.

E. Obveze informiranja potrošača

Obveze informiranja potrošača čine „srce“ nove izmijenjene Direktive 2008/48/EZ i

uređene su u čak tri Glave koje se odnose kako na predugovorni tako i na ugovorni stadij.
Glavni zadatak tih odredaba jest otkloniti neravnotežu koja postoji između informacija kojima
raspolažu davatelj kredita i potrošač, te potonjem omogućiti donošenje ispravne odluke
utemeljene na točnim i iscrpnim informacijama. 138 Tako je u Glavi II. pod naslovom „Obveze
informiranja i predugovorne obveze“ uređeno oglašavanje, predugovorne informacije i ocjena
kreditne sposobnosti potrošača. S time u svezi Glava III. uređuje pristup bazama podataka,
dok Glava IV. između ostalog propisuje odredbe o informacijama koje mora sadržavati
ugovor o kreditu.

137
Čl. 1–4, čl. 6–7 i čl. 9, čl. 10 st. 1, st. 2 sl. a)–h) kao i sl. l), čl. 10 st. 4 kao i čl. 11, 13 i 16–32 Direktive
2008/48/EZ.
138
Vidi Diez Guardia Nuria, op.cit., str. 27: „Consumer protection policy aims principally to correct the
information imbalance between consumers and sellers by regulating the information provided. In particular, it
attempts to ensure that the consumer receives information that is easy to understand and readily comparable. The
underlying idea is that consumers could protect themselves against problematic transactions if they received
adequate information. It appears that information is the fundamental principle of consumer protection
regulation”.

23
 a) Oglašavanje

Direktiva 2008/48/EZ u svojem čl. 4 propisuje čitav niz standardnih informacija koje
moraju biti uključene u oglašavanje. Njihova je svrha omogućiti potrošaču usporedbu
različitih ponuda i olakšati mu ocjenu o tome da li on s obzirom na svoje imovno stanje uopće
može podnijeti teret kredita. Kao i čl. 3 Direktive 87/102/EEZ nova odredba razlikuje
oglašavanje sa navođenjem i bez navođenja „brojki“ odnosno kamatne stope ili drugih iznosa
koji ulaze u troškove kredita. Tako ne postoji obveza navođenja standardnih informacija
prilikom oglašavanja, ako propisi države članice kod oglašavanja glede ugovora o kreditu koji
ne sadrže kamatnu stopu ili podatke o troškovima kredita koji nastaju potrošaču zahtijevaju
navođenje EKS–a (čl. 4 st. 1 reč. 2). Nadalje, Direktiva 2008/48/EZ propisuje kako takvo
oglašavanje bez navođenja „brojki“ potpada samo odredbe Direktive 2005/29/EZ koje
prilikom objave informacija od strane davatelja kredita potrošača štite od nepoštenog i
zavaravajućeg poslovnog djelovanja (čl. 4 st. 4).139 Kada oglašavanje u svezi s ugovorima o
kreditu navodi kamatnu stopu ili druge podatke koji se odnose na troškove kredita (tzv.
oglašavanje sa navođenjem „brojki“), nastaje obveza uključivanja standardnih informacija u
oglašavanje koje se potrošaču moraju prenijeti na jasan, sažet i uočljiv način putem
reprezentativnog primjera (čl. 4 st. 1 reč. 1 i st. 2). U standardne informacije čl. 4 st. 2
Direktive 2008/48/EZ ubraja: a) fiksnu ili promjenjivu nominalnu kamatnu stopu (dalje u
tekstu: NKS) ili obje, zajedno sa pojedinostima o svim troškovima koji nastaju za potrošača i
koji ulaze u ukupan trošak kredita; b) ukupan iznos kredita; c) EKS (države članice mogu
propisati da se ona kod ugovora o kreditu u smislu čl. 2 st. 3 Direktive 2008/48/EZ ne
navodi); d) ukoliko potrebno, trajanje ugovora o kreditu; e) kod ugovora o kreditu u obliku
odgode plaćanja za određenu robu ili uslugu, gotovinsku cijenu i iznos svakog prethodnog
plaćanja; i f) ukoliko potrebno, ukupni iznos koji potrošač mora platiti kao i iznos pojedinih
obroka. Ukoliko se ukupan iznos kredita ne može navesti, potrebno je navesti gornju granicu,
naročito ako ugovor o kreditu potrošaču daje mogućnost korištenja kredita do određenog
iznosa. Ona tada označava najviši iznos kredita koji potrošaču može biti stavljen na
raspolaganje.140 Kada je odobrenje kredita uvjetovano sklapanjem ugovora o sporednim
uslugama, naročito ugovora o osiguranju, a troškovi se sporedne usluge ne mogu unaprijed
odrediti, na tu se obvezu uz navođenje EKS–a mora ukazati na jasan, sažet i uočljiv način (čl.
4 st. 3 Direktive 2008/48/EZ). Glede ove odredbe udruge za zaštitu potrošača s opravdanjem
strahuju kako ovakve sporedne usluge davatelji kredita neće prikazivati kao uvjet za
odobrenje kredita, ali će u praksi od potrošača redovno zahtijevati sklapanje sličnih ugovora
kao osiguranje od mogućih rizika. Kritike se, između ostalog, odnose i na količinu
informacija koju svako oglašavanje glede ugovora o kreditu mora sadržavati. To će
nedvojbeno dovesti do poskupljenja oglašavanja, odnosno i do poskupljenja kredita. 141 S
druge strane odredba sprečava mogućnost dosadašnje prakse oglašavanja, kao npr.
„najpovoljnija EKS za potrošačke kredite već od (...)%“. Ovim načinom oglašavanja
potrošače se redovno dovodilo u zabludu time što je davatelj kredita za oglašavanje odabrao

139
Vidi točka 18. preambule Direktive 2008/48/EZ i Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od
11.5.2005. u vezi s nepoštenim poslovnim djelovanjima poduzetnika prema potrošaču na unutarnjem tržištu,
kojom se izmjenjuju i dopunjuju Direktiva Vijeća 84/450/EEZ, Direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ
Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredba (EZ–a) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, Sl.l. L 149
od 11.6.2005, str. 22.
140
Točka 18. preambule Direktive 2008/48/EZ.
141
Vidi Alleweldt Frank/Micklitz Hans–W/Rott Peter/Milne Alistair/Tichý Lubos/Kara Senda/Osterloh
Maren/Schubert Kristen/Achten Merle, Broad Economic Analysis of the Impact of the Proposed Directive on
Consumer Credit http://www.europarl.europa.eu/comparl/imco/studies/0704_consumercredit_en.pdf
(12.8.2007.), str. 12, gdje se navodi kako 93% kreditne industrije smatra da će oglašavanje znatno povisiti
troškove kredita.

24
svoj najpovoljniji, no ujedno i najmanje tražen proizvod. Dotle su najtraženiji kreditni
proizvodi dostupni tek po znatno višoj kamatnoj stopi. 142 Potrošač će ubuduće dobivati
pregled najvažnijih informacija, te pojašnjenje putem reprezentativnog primjera. No postavlja
se pitanje, kako će se ovakvo oglašavanje sa nizom standardnih informacija uopće provoditi
putem medija kao što su televizija ili radio, a da se istovremeno zadovolji uvjet jasnoće,
sažetosti i uočljivosti.
Hrvatsko pravo potrošačkog kredita trenutno sadrži više odredaba o oglašavanju. ZPP
tako preuzimajući čl. 3 Direktive 87/102/EEZ propisuje u čl. 78 kako „svako oglašavanje, bez
obzira na to je li riječ o ponudi za sklapanje ugovora ili nije, istaknuto u poslovnim
prostorijama ili dostavljeno potrošaču na neki drugi način, a kojim netko nudi odobravanje
potrošačkog zajma, neposredno ili putem neke druge osobe, mora sadržavati nominalnu
godišnju kamatnu stopu, navod o svim drugim troškovima zajma, te navod o efektivnoj
kamatnoj stopi“.143 Daljnje odredbe o oglašavanju nalaze se u Odluci o jedinstvenoj metodi
izračuna efektivne godišnje kamatne stope na potrošačke zajmove 144 koju je temeljem čl. 75
st. 8 ZZP–a donio ministar gospodarstva, rada i poduzetništva u suglasnosti s ministrom
financija (dalje u tekstu: ZZP–Odluka). ZZP–Odluka se prema svojem čl. VI primjenjuje se
na sve zajmodavce koji nude potrošačke kredite potrošačima u RH, uključujući i banke 145
kada nude potrošačke kredite, te propisuje u čl. III da podaci o kamatnim stopama koje
zajmodavac oglašava u svojim prostorijama te komercijalne poruke i oglasi u javnim
medijima koji izravno ili neizravno predočuju kamatu ili neki drugi iznos koji se smatra
dijelom cijene zajma, obvezno trebaju sadržavati i efektivnu godišnju kamatnu stopu.146 Osim
toga relevantne odredbe nalaze se propisane i u Glavi XV. ZKI–a i u temeljem čl. 307 toč. 1 i
3 usvojenoj Odluci HNB–a o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te
ugovaranju usluga s potrošačima 147 (dalje u tekstu: HNB–Odluka). U skladu sa čl. 306 st. 1
ZKI–a kreditne su institucije dužne opće uvjete poslovanja, 148 koji sadržavaju informacije o
uvjetima pružanja usluga, učiniti potrošačima dostupnim, na hrvatskom jeziku i na pogodnom
mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Osim toga kreditne
institucije mogu iste informacije učiniti dostupnima i na drugi prikladan način, primjerice
142
Npr. prilikom oglašavanja navedena EKS „od 4,99%“ vrijedi samo za potrošački kredit koji traje 12 mjeseci i
čija vrijednost prelazi 10.000 eura, dok za dulje trajanje kredita ona iznosi 6–9%.
143
Valja napomenuti kako se čl. 78 ZZP–a razlikuje u odnosu na čl. 3 Direktive 87/102/EEZ. S jedne strane
unosi viši stupanj zaštite nego Direktiva, jer propisuje navođenje svih spomenutih elemenata i kod oglašavanja
sa „brojkama“ i kod oglašavanja bez „brojki“. S druge strane čl. 78 ZZP–a propušta preuzeti dio odredbe
Direktive koji propisuje da se efektivna kamatna stopa mora navesti u obliku reprezentativnog primjera ukoliko
to nije moguće na drugi način.
144
Odluka o jedinstvenoj metodi izračuna efektivne godišnje kamatne stope na potrošačke zajmove, NN 27/08.
145
Odluka spominje „banke“ budući da je usvojena u vrijeme kada je na snazi bio ZB i na temelju čl. 174 ZB–a
usvojena Odluka o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite, NN 74/03.
146
Pritom prema čl. III reč. 2 ZZP–Odluke efektivna godišnja kamatna stopa ne smije biti manje uočljiva od
ostalih podataka te zajmodavac pri njezinu iskazivanju treba koristiti izraz „efektivna godišnja kamatna stopa“ ili
„EGKS“ kod ponavljanja.
147
Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima,
NN 1/09.
148
Prema čl. 306 st. 4 ZKI pod tim se informacijama podrazumijevaju podaci o: 1) važećim nominalnim
godišnjim stopama redovite i zatezne kamate, 2) načinu obračuna kamate (primjena relativnoga ili konformnoga
kamatnjaka), 3) uvjetima pod kojima se mogu mijenjati stope redovite i zatezne kamate tijekom korištenja,
odnosno otplate kredita, 4) valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica i vrsta tečaja po
kojoj se vrši isplata i naplata kredita, 5) naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj
nominalnoj stopi) kreditna institucija zaračunava korisniku kredita, 6) efektivnoj kamatnoj stopi koja odražava
ukupnu cijenu kredita, izračunatoj u skladu s propisima Hrvatske narodne banke, 7) iznosu otplate glavnice i
kamata (uključujući i druge troškove) za pretpostavljeni iznos kredita, rokove otplate, broj i visinu otplatnih
obroka, 8) uvjetima polaganja depozita kod kreditne institucije, ako je to uvjet za odobravanje kredita, 9)
mogućnostima i uvjetima prijeboja kredita i depozita iz prethodne točke i 10) instrumentima osiguranja otplate
kredita i drugim uvjetima koje postavlja kreditna institucija.

25
putem interneta (čl. 306 st. 2 ZKI). Sve izmjene i dopune općih uvjeta poslovanja kreditna je
institucija dužna učiniti dostupnima na spomenute načine najmanje petnaest dana prije nego
što one stupe na snagu (čl. 306 st. 3 ZKI). Što se spomenute HNB–Odluke tiče njezin čl. 4
sadržajno odgovara čl. III ZZP–Odluke otklanjajući tako mogućnost odstupanja odredaba.149
Iz predočenih odredaba vidljivo je, da će usklađivanje sa Direktivom 2008/48/EZ zahtijevati
značajne izmjene, osobito ima li se u vidu da su spomenute odredbe o oglašavanju utemeljene
na načelu maksimalne harmonizacije.

b) Predugovorne informacije

Daljnju novost predstavlja i u čl. 5 st. 1 Direktive 2008/48/EZ propisana odredba o

obvezi davatelja kredita na pružanje informacija potrošaču u predugovornom stadiju. Davatelj
kredita i ukoliko potrebno kreditni posrednik,150 obvezan je temeljem ponuđenih uvjeta
kreditiranja i temeljem izraženih preferenci potrošača i predočenih informacija, pravodobno
prije sklapanja ugovora potrošaču pružiti informacije potrebne za usporedbu različitih ponuda
na tržištu i za donošenje utemeljene odluke o tome želi li uopće sklopiti ugovor o kreditu. 151
Informacije se potrošaču pružaju na papiru ili nekom drugom trajnom mediju putem obrasca
iz Privitka II. Direktive koji nosi naziv „Europske standardne informacije za potrošačke
kredite“. Tek nakon što je obrazac predočen, ispunjena je obveza pružanja informacija prema
čl. 5 st. 1 Direktive 2008/48/EZ i prema čl. 3 st. 1 i 2 Direktive 2002/65/EZ. Niz
predugovornih informacija koje davatelj kredita mora pružiti potrošaču propisane su u čl. 5 st.
1 od sl. a) pa čak do sl. s), a odnose se na: a) vrstu kredita; b) identitet i adresu davatelja
kredita i po potrebi kreditnog posrednika; c) ukupan iznos kredita i uvjete isplate; d) trajanje
ugovora o kreditu; e) kod ugovora o kreditu u obliku odgode plaćanja za određenu robu ili
uslugu ili kod povezanih ugovora o kreditu, na informacije o robi ili usluzi i njenoj
gotovinskoj cijeni; f) NKS, uvjete za njenu primjenu i ukoliko je dostupno indeks ili
referentnu kamatnu stopu, koja se primjenjuje na početnu NKS, nadalje na razdoblja, uvjete i
vrstu i način njene prilagodbe; ako u određenim okolnostima vrijede različite NKS, tada se
spomenute informacije navode za svaku; g) EKS i ukupni iznos kredita koji potrošač mora
platiti, pojašnjeno putem reprezentativnog primjera i uz navođenje svih pretpostavki,
upotrijebljenih za obračun te kamatne stope; ako je potrošač davatelju kredita izrazio svoje
želje glede jednog ili više elemenata kredita, npr. u odnosu na trajanje ugovora ili ukupan
iznos kredita, onda se i ti elementi moraju uzeti u obzir; ako ugovor o kreditu predviđa
različite načine povlačenja iznosa sa različitim troškovima ili NKS i davatelj kredita ispunjava
pretpostavku iz toč. b) Privitak I. Dio II., davatelj kredita mora uputiti na to da drugi
mehanizmi povlačenja iznosa kod te vrste ugovora o kreditu mogu uzrokovati višu EKS; h)
iznos, broj i periodičnost obročnih plaćanja potrošača i ukoliko potrebno redoslijed po kojem
u svrhu otplate slijede plaćanja različitih dugovanih iznosa obračunatih po različitim NKS; i)
po potrebi troškove vođenja jednog ili više računa za knjiženje transakcija plaćanja i isplata
iznosa kredita, osim ako je otvaranje računa fakultativno, zajedno sa troškovima korištenja

149
Propisuje kako podaci o kamatnim stopama na kredite i depozite koje kreditna institucija ili kreditna unija
oglašavaju u svojim prostorijama i komercijalne poruke i oglasi u javnim medijima koji izravno ili neizravno
predočuju kamatnu stopu ili neki drugi iznos koji se smatra dijelom cijene kredita odnosno depozita, moraju
sadržavati i EKS. Razlika postoji jedino u korištenju izraza „efektivna (godišnja) kamatna stopa“.
150
Na kreditne posrednike primjenjuje se i čl. 21 sl. a) Direktive 2008/48/EZ. Prema čl. 7 Direktive 2008/48/EZ
su isporučitelji robe ili pružatelji usluga, koji se kreditnim posredovanjem bave tek podredno oslobođeni od
obveze pružanja informacija potrošaču u predugovornom stadiju. Vidi supra str 12.
151
Pritom su neki pojmovi u odredbi ostali nedorečeni. Tako npr. izraz „pravodobno“ ne odgovara na pitanje
koliko vremena mora proteći između predugovornog informiranja i samog sklapanja ugovora. U tumačenju
izraza svakako može pomoći točka 19. preambule prema kojoj se potrošaču prije sklapanja ugovora moraju
pružiti dostatne informacije o uvjetima i troškovima kredita „koje on može ponijeti i provjeriti“.

26
sredstava plaćanja kako kod transakcija otplata tako i isplata, i svaki drugi trošak koji
proizlazi iz ugovora o kreditu i uvjete pod kojima se ti troškovi mogu mijenjati; j) po potrebi
iznos koji prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošač plaća javnome bilježniku; k) ukoliko
postoji, obvezu sklapanja ugovora koji je povezan s ugovorom o kreditu, osobito ugovora o
osiguranju, kada je sklapanje takvog ugovora pretpostavka za odobrenje kredita ili za njegovo
odobrenje pod predviđenim uvjetima; l) kamatnu stopu primjenjivu u slučaju zakašnjenja
plaćanja i pravila za njenu prilagodbu i ukoliko potrebno troškove koji nastaju radi
zakašnjenja plaćanja; m) upozorenje o posljedicama neplaćanja; n) po potrebi, zahtijevana
sredstva osiguranja; o) postojanje ili nepostojanje prava na raskid ugovora; p) pravo potrošača
na prijevremenu otplatu kredita i po potrebi informacije o zahtjevu davatelja kredita za
naknadom kao i o načinu obračuna te naknade prema čl. 16; q) pravo potrošača na
neodgodivo i besplatno obavještavanje u skladu s čl. 9 st. 2 o ishodu ispitivanja baze podataka
u svezi s ocjenom kreditne sposobnosti; r) pravo potrošača da mu se na njegov zahtjev
besplatno dostavi preslika nacrta ugovora o kreditu;152 ova se odredba ne primjenjuje kada
davatelj kredita u vrijeme zahtjeva nije spreman sklopiti ugovor o kreditu sa potrošačem; i s)
po potrebi vremensko razdoblje u kojem je davatelj kredita vezan predugovornim
informacijama153. Nešto suženiji opseg informacija Direktiva 2008/48/EZ u svojem čl. 5 st. 2
i 3 predviđa za ugovore o kreditu koji se sklapaju putem sredstava daljinske komunikacije u
smislu čl. 3 st. 3 Direktive 2002/65/EZ. Opis koji se kod takvih ugovora mora pružiti u skladu
s čl. 3 st. 3 sl. b) Direktive 2002/65/EZ mora sadržavati najmanje informacije iz čl. 5 st. 1 sl.
c), d), e), f) i h) Direktive 2008/48/EZ i EKS razjašnjenu temeljem reprezentativnog primjera
kao i ukupni iznos koji potrošač mora platiti. Ukoliko je ugovor na zahtjev potrošača
sklopljen putem sredstva daljinske komunikacije koje ne podržava pružanje informacija iz čl.
5 st. 1 Direktive 2008/48/EZ, odmah nakon sklapanja ugovora davatelj kredita potrošaču
mora pružiti potpune predugovorne informacije putem gore spomenutog standardnog
obrasca.154 Daljnja posebnost vrijedi za kredite kod kojih plaćanja potrošača ne služe
neposrednoj otplati dugovanog ukupnog iznosa kredita već oblikovanju glavnice u razdoblju i
pod uvjetima koji su propisani u ugovoru o kreditu ili posebnom ugovoru. U ovakvim
slučajevima predugovorne informacije moraju jasno i sažeto istaknuti da ugovor o kreditu ili
posebni ugovor nisu jamstvo za otplatu ukupnoga iznosa kredita, osim ukoliko je takvo
jamstvo dano (čl. 5 st. 5 Direktive 2008/48/EZ).
Pored svih spomenutih, davatelj kredita može potrošaču pružiti i dodatne informacije.
No one ne mogu biti dodane na obrazac o standardnim informacijama, već se moraju nalaziti
u posebnom dokumentu. Razlog tome leži upravo u načelu maksimalne harmonizacije zbog
kojeg obrazac ne može sadržavati ni više ni manje informacija nego li je Direktivom
2008/48/EZ propisano. Izuzev obveze pružanja predugovornih informacija Direktiva
2008/48/EZ u čl. 5 st. 6 za davatelja kredita odnosno kreditnog posrednika predviđa i obvezu
pružanja prikladnih objašnjenja potrošaču temeljem kojih će on zaključiti da li ugovor o
kreditu odgovara njegovim potrebama i financijskim mogućnostima. Objašnjenja se odnose
na predugovorne informacije, na glavna obilježja ponuđenih kreditnih proizvoda i na učinke
koje bi ti proizvodi mogli imati na potrošača (npr. u slučaju zakašnjenja s plaćanjem). Što se
načina provođenja ove obveze tiče, države članice mogu vrstu, način i opseg podrške kao i
pitanje tko će ju pružati, prilagoditi posebnim okolnostima slučaja u kojima je kredit ponuđen
kao i osobi kojoj je ponuđen te samoj vrsti ponuđenog kredita. Iz konteksta Direktive
2008/48/EZ može se nadalje zaključiti, kako je realizacija odredbe moguća ne samo između

152
Ovo posljednje pravo iznova uređuje čl. 5 st. 4 Direktive 2008/48/EZ.
153
Uređenje obveznosti predugovornih informacija i trajanja vremenskog razdoblja u kojem davatelj kredita
njima treba biti vezan, točka 25. preambule Direktive prepušta državama članicama.
154
Čl. 5 st. 3 Direktive 2008/48/EZ.

27
neposredno prisutnih osoba već i pismenim putem, elektroničkom komunikacijom i sl. 155
Treba napomenuti i kako je ova odredba naišla na osobitu kritiku kreditne industrije koja tvrdi
da odredba zahtijeva stvaranje posebnog kadra koji će se baviti poslovima savjetovanja
potrošača, što će u konačnici dovesti do poskupljenja kreditnih proizvoda.
Preuzimanje ove odredbe Direktive 2008/48/EZ imati će značajne učinke na hrvatsko
pravo potrošačkog kredita. Može se zaključiti kako je ona, između ostalog, i jedan od glavnih
razloga za usvajanje potpuno novog ZPK. Čl. 5 Direktive 2008/48/EZ bi u slučaju
preuzimanja u trenutno važeće odredbe ZZP–a koje se odnose na obavještavanje potrošača u
predugovornom stadiju, zbog iznimnog opsega standardnih informacija ozbiljno narušio
preglednost i sistematičnost Zakona. Iako je izašao izvan granica stare Direktive 87/102/EEZ,
čl. 77 st. 1 ZZP–a uvelike zaostaje za katalogom informacija iz čl. 5 Direktive 2008/48/EZ
propisujući dužnost zajmodavca u primjerenom roku prije sklapanja ugovora, u pisanom
obliku, obavijestiti potrošača o najvišem iznosu zajma, ako takav postoji, o nominalnoj
godišnjoj kamatnoj stopi i o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o
pretpostavkama pod kojima se oni mogu promijeniti, kao i o pretpostavkama i postupku
raskida ugovora. I ZKI u svojem čl. 305 st. 2 propisuje kako je prije zaključivanja ugovora
kreditna institucija dužna potrošaču dati sve informacije potrebne za usporedbu različitih
ponuda radi donošenja odluke o sklapanju ugovora. Nadalje u čl. 305 st. 3 ZKI stoji kako je
kreditna institucija dužna potrošaču predočiti, odnosno učiniti dostupnim sve bitne uvjete
ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a na njegov zahtjev dužna
mu je osigurati nacrt ugovora bez naknade, osim ako je u vrijeme podnošenja zahtjeva
ocijenila da ne želi sklopiti taj ugovor. Ove se odredbe podudaraju sa čl. 5 st. 3 i 4 HNB–
Odluke, koja glede minimalnog sadržaja informacija (iz čl. 305 st. 2 ZKI–a) upućuje natrag na
informacije iz čl. 306 st. 4 ZKI–a.156 Kao glavnu informaciju koju je kreditna institucija dužna
predočiti potrošaču prije zaključivanja ugovora o kreditu čl. 5 st. 1 HNB–Odluke ističe EKS.
Budući da ove odredbe već pokazuju određeni stupanj usklađenosti sa odredbama Direktive
2008/48/EZ, može se zaključiti kako će se ubuduće voditi više računa o usklađenosti
odredaba u hrvatskome pravu potrošačkog kredita.

aa) Posebnosti kod određenih vrsta kredita

Nešto suženiji opseg predugovornih informacija Direktiva 2008/48/EZ u čl. 6

propisuje za kredite u obliku mogućnosti prekoračenja na stanja na tekućem računu (čl. 2 st. 3
Direktive 2008/48/EZ), za kredite koji se sklapaju s organizacijom (čl. 2 st. 5 Direktive
2008/48/EZ) i kredite s ugovorenim načinima odgode plaćanja ili otplate kredita (čl. 2 st. 6
Direktive 2008/48/EZ). Osim toga spomenute vrste kredita ne podliježu ni obvezi pružanja
prikladnih objašnjenja potrošaču prema čl. 5 st. 6 Direktive 2008/48/EZ. Kao razlog tome
preambula navodi potrebu da se potrošača dostatno zaštiti, a da se istovremeno nesrazmjerno
ne optereti davatelja kredita. Dok je sam postupak pružanja informacija isti kao i kod ostalih
vrsta kredita, opseg informacija ograničava se na slijedeće: a) vrstu kredita; b) identitet i
adresu davatelja kredita i po potrebi kreditnog posrednika; c) ukupan iznos kredita; d) trajanje
ugovora o kreditu; e) NKS, uvjete za njenu primjenu i ukoliko je dostupno indeks ili
referentnu kamatnu stopu, koja se primjenjuje na početnu NKS; troškove koji nastaju od
trenutka sklapanja ugovora o kreditu i po potrebi uvjete pod kojima se oni mogu promijeniti;
f) EKS i ukupni iznos kredita koji potrošač mora platiti, pojašnjeno putem reprezentativnog
primjera i uz navođenje svih pretpostavki, upotrijebljenih za obračun te kamatne stope; g)
uvjete i postupak za prestanak ugovora o kreditu; h) kod ugovora o kreditu iz čl. 2 st. 3 po

155
O tome više Metz Rainer, op.cit., str. 106; Franck Jens Uwe, Bessere Kreditkondiktionen für Verbraucher
durch mehr Regulierung?, ZBB, 2003., str. 341.
156
Vidi supra bilj. 148.

28
potrebi navod o tome da se od potrošača može zahtijevati otplata ukupnog iznosa kredita u
cijelosti; i) kamatnu stopu primjenjivu u slučaju zakašnjenja plaćanja i pravila za njenu
prilagodbu i ukoliko potrebno troškove koji nastaju radi zakašnjenja plaćanja; j) pravo
potrošača na neodgodivo i besplatno obavještavanje u skladu s čl. 9 st. 2 o ishodu ispitivanja
baze podataka glede ocjene kreditne sposobnosti; k) kod ugovora o kreditu iz čl. 2 st. 3
podatak o troškovima nastalima od trenutka sklapanja ugovora o kreditu i po potrebi uvjete
pod kojima se oni mogu promijeniti; l) po potrebi vremensko razdoblje u kojem je davatelj
kredita vezan predugovornim informacijama. Informacije se potrošaču pružaju na papiru ili
nekom drugom trajnom mediju putem obrasca iz Privitka III. Direktive 2008/48/EZ koji nosi
naziv „Europske informacije za potrošačke kredite za 1. Kredite u obliku mogućnosti
prekoračenja stanja na tekućem računu; 2. Potrošačke kredite određenih kreditnih organizacija
u smislu čl. 2 st. 5 Direktive 2008/48/EZ; 3. Konverzije duga“. Kao i kod ostalih vrsta kredita
obveza pružanja informacija prema čl. 6 st. 1 Direktive 2008/48/EZ i prema čl. 3 st. 1 i 2
Direktive 2002/65/EZ ispunjena je tek nakon što je obrazac predočen. No čl. 6 Direktive
2008/48/EZ predviđa i neke druge posebnosti. Tako države članice mogu propisati kako kod
ugovora o kreditu iz čl. 2 st. 3 Direktive 2008/48/EZ ne treba navesti EKS, što je i opravdano
s obzirom na okolnost da u vrijeme sklapanja ugovora nisu poznati svi elementi potrebni za
njezin obračun (čl. 6 st. 2 Direktive 2008/48/EZ). Osim toga, kod posebnih vrsta ugovora o
kreditu prema čl. 2 st. 5 i 6 Direktive 2008/48/EZ, potrošača se mora dodatno informirati o
pod a) iznosu, broju i periodičnosti obročnih plaćanja potrošača i ukoliko potrebno o
redoslijedu po kojem u svrhu otplate trebaju uslijediti plaćanja različitih dugovanih iznosa
obračunatih po različitim NKS; i pod b) pravu na prijevremenu otplatu kredita i po potrebi
pružiti informacije o zahtjevu davatelja kredita za naknadom kao i o načinu obračuna te
naknade.157 Daljnja posebnost odnosi se na situacije kada se ugovor sklapa putem sredstava
daljinske komunikacije ili kada potrošač zahtijeva da mu se odmah pruži mogućnost
prekoračenja stanja na tekućem računu, prilikom čega opis glavnih obilježja financijske
usluge mora sadržavati barem podatke iz čl. 6 st. 1 sl. c), e), f) i h) Direktive 2008/48/EZ, dok
ako se radi o ugovorima o kreditu iz čl. 2 st. 5 i 6 Direktive 2008/48/EZ mora dodatno
sadržavati i podatak o trajanju ugovora (čl. 6 st. 4 Direktive 2008/48/EZ). U slučaju da je
ugovor na zahtjev potrošača sklopljen putem sredstva daljinske komunikacije koje ne
podržava pružanje informacija iz čl. 6 st. 1, 3 i 4 Direktive 2008/48/EZ, odmah nakon
sklapanja ugovora davatelj kredita mora ispuniti svoju obvezu, pružajući potrošaču
informacije koje prema čl. 10 Direktive 2008/48/EZ moraju biti uključene u ugovor o kreditu
(čl. 6 st. 7 Direktive 2008/48/EZ). Nadalje, Direktiva 2008/48/EZ u čl. 6 st. 5 propisuje kako
se unatoč isključenju ugovora o kreditu u obliku mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem
računu kod kojih kredit mora biti otplaćen u roku od jednog mjeseca (čl. 2 st. 2 sl. e)
Direktive 2008/48/EZ), na njih primjenjuje čl. 6 st. 4 Direktive 2008/48/EZ, što ovo naizgled
potpuno isključenje čini djelomičnim. I konačno, kao i kod ostalih vrsta kredita potrošač može
zahtijevati i presliku nacrta ugovora, koji sadržava informacije iz čl. 10 Direktive 2008/48/EZ,
osim ako je u vrijeme podnošenja zahtjeva davatelj kredita ocijenio da ne želi sklopiti ugovor
(čl. 6 st. 6 Direktive 2008/48/EZ).
ZZP posebnu obvezu banke ili druge financijske institucije na pružanje predugovornih
informacija potrošaču predviđa kod odobravanja zajma u obliku dopuštenog prekoračenja na
tekućem računu. No, čl. 85 st. 1 ZZP–a otvara zajmodavcu mogućnost potrošača obavijestiti
prije „ili“ u trenutku sklapanja ugovora o dopuštenom prekoračenju, o dopuštenoj gornjoj
granici prekoračenja na tekućem računu, o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi te
pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, o troškovima koji se u vrijeme sklapanja
ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu promijeniti, kao i o

Čl. 6 st. 3 Direktive 2008/48/EZ. No, ukoliko ugovor o kreditu potpada pod odredbe o kreditima u obliku
157

mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu, primjenjuje se samo čl. 6 st. 1 Direktive 2008/48/EZ.

29
pretpostavkama i postupku raskida ugovora. Iz odredbe proizlazi kako ona ne odgovara
zahtjevima koje postavlja čl. 6 Direktive 2008/48/EZ, te se usklađivanje može očekivati
propisivanjem odgovarajućih odredbi u najavljenom ZPK–u.

c) Ocjena kreditne sposobnosti potrošača

U čl. 8 Direktive 2008/48/EZ uređuje se obveza ocjene kreditne sposobnosti potrošača

koja zajedno sa obvezom pružanja predugovornih informacija potrošaču čini sastavni dio tzv.
načela odgovornog odobravanja kredita. 158 Iako je tijekom zakonodavnog postupka odredba u
kojoj se je sporno načelo izričito spominjalo izbrisana, načelo se, doduše ponešto preinačeno i
oslabljeno, i dalje nalazi sadržano u odredbama čl. 5, 6 i 8 Direktive 2008/48/EZ.159 Tako se u
točci 26. preambule navodi, kako države članice imajući u vidu posebna obilježja nacionalnog
tržišta kredita moraju usvajati prikladne mjere za poticanje odgovornog postupanja u svim
stadijima odobravanja kredita. U njih se primjerice ubrajaju mjere koje se odnose na poduku i
obavještavanje potrošača, mjere upozorenja o posljedicama zakašnjenja plaćanja ili
prezaduživanja. Postupak odgovornog odobravanja kredita ostvaruje se osobito putem ocjene
kreditne sposobnosti potrošača. Prema čl. 8 st. 1 Direktive 2008/48/EZ države članice moraju
osigurati da davatelji kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kreditnu sposobnost
potrošača ocijene temeljem dostatnih informacija koje, kada je to prikladno, dobivaju
neposredno od potrošača ili ukoliko potrebno saznavaju iz baza podataka. U slučaju kada
zakonski propisi država članica već obvezuju davatelje kredita na provjeravanje baza
podataka, ti se propisi mogu i dalje primjenjivati.160 Pritom treba voditi računa o čl. 9 st. 1
Direktive 2008/48/EZ koji propisuje kako pristup bazama podataka mora biti zajamčen i
davateljima kredita iz drugih država članica pod uvjetima koji nisu diskriminatorni. Nadalje,
države članice moraju osigurati, da u situacijama kada stranke ugovore da će se nakon
sklapanja ugovora ukupni iznos kredita promijeniti, davatelj kredita aktualizira raspoložive
informacije o financijskom stanju potrošača i da prije svakog značajnijeg povišenja ukupnog
iznosa kredita iznova ocjenjuje kreditnu sposobnost potrošača (čl. 8 st. 2 Direktive
2008/48/EZ).161 Informacije koje je saznao od potrošača ili iz baze podataka čine temelj
odluke davatelja kredita o odobrenju kredita. Tako čl. 9 st. 2 i 3 Direktive 2008/48/EZ

158
Tako se prema Riesenhuber–u odgovorno odobravanje kredita sastoji u davanju prognoze o vraćanju
ukupnoga iznosa kredita odnosno u ocjeni boniteta potrošača. Vidi Riesenhuber Karl, Information – Beratung –
Fürsorge, Kritische Bemerkungen zum Vorschlag einer neuen Verbraucherkreditrichtlinie, ZBB, 2003., str. 331.
159
Načelo odgovornog odobravanja kredita kako ga je predviđao čl. 9 Prijedloga Direktive iz 2002. godine
obvezivao je davatelje kredita na tri razine: prvo, morali su u predugovornom stadiju potrošača informirati o
svim bitnim okolnostima vezanim uz ugovor; drugo, morali su ocijeniti kreditnu sposobnost potrošača temeljem
njegovih izjava i po potrebi temeljem ispitivanja baza podataka; treće, između svih ponuđenih ugovora o kreditu
morali su odabrati onu vrstu kredita koja potrošaču najviše odgovara i odrediti ukupan iznos kredita koji
odgovara imovinskom stanju potrošača. O tome više Rott Peter, Die neue…, op.cit., str. 1105; Franck Jens Uwe,
op.cit., str. 342; Riesenhuber Karl, op.cit., str. 330.
160
Tako se u Njemačkoj podaci provjeravaju u bazi podataka SCHUFA, u Francuskoj u bazi podataka Fichier
National des Incidents de Paiments, dok se u Austriji zahtjev upućuje Konsumentenschutzverein–u (KVS).
161
No odredba o ocjeni kreditne sposobnosti potrošača ostaje nedorečena glede mnogih važnih pitanja.
Primjerice ona ne daje precizne upute o načinu saznavanja informacija što je jedan od glavnih interesa davatelja
kredita. Ipak tumačenjem odredbe može se zaključiti kako postoji obveza davatelja kredita pokušati saznati
informacije o bonitetu potrošača prije svega od njega samog, a potom ukoliko informacije nisu dostatne ili
davatelj kredita sumnja u njihovu vjerodostojnost, nastaje daljnja obveza njihova saznavanja iz baza podataka.
Budući da zakonski propisi država članica većinom obvezuju davatelje kredita na provjeravanje baza podataka,
oni se neće moći oslanjati samo na informacije dobivene neposredno od potrošača. Pritom valja imati u vidu
kako pojedine baze podataka sadrže informacije na jeziku svoje države članice, što će se nedvojbeno negativno
odraziti na ocjenu kreditne sposobnosti u slučaju kada ugovorne strane dolaze iz različitih država članica.

30
propisuju kako se potrošača bez odgode i naknade 162 mora obavijestiti o odbijajućoj odluci i o
podacima iz baze podataka na kojima se takva odluka temelji, osim ako obavještavanje nije
dopušteno prema drugim propisima Zajednice npr. o pranju novca ili financiranju terorizma ili
ako se protivi ciljevima javnog poretka ili javne sigurnosti.163 No odredba ne sadrži odrednice
o tome, koji se podaci iz baza podataka smiju koristiti i na koji se način te informacije
ocjenjuju.164 Jednako tako ne odgovara na pitanje u kojoj se mjeri prilikom ocjene kreditne
sposobnosti potrošača u obzir moraju uzeti mogući rizici poput gubitka radnog mjesta,
razvoda braka ili bolesti. Preambula navodi jedino, kako tijela država članica mogu
davateljima kredita davati prikladne upute i smjernice.165 I konačno tekst odredbe ne odgovara
niti na pitanje, kako mora postupiti davatelj kredita kada financijsko stanje potrošača ostavlja
vrlo uzak prostor za plaćanje mjesečnih rata kredita. Čini se zapravo, kako ishod ocjene
kreditne sposobnosti potrošača ne obvezuje davatelja kredita glede konačne odluke o
odobrenju kredita. Uostalom Direktiva 2008/48/EZ ne propisuje nikakve sankcije za slučaj
povrede odredbe kao ni zabranu odobrenja kredita u slučaju negativne ocjene kreditne
sposobnosti potrošača.166 Naime, preambula govori isključivo o obvezi provođenja ocjene
kreditne sposobnosti potrošača.167 Stoga se može zaključiti kako će davatelji kredita u
određenim okolnostima i dalje moći odobravati riskantne kredite koji će zbog toga biti
opterećeni višim kamatama.168 Nepostojanje čvrsto utvrđenih kriterija za provođenje postupka
ocjene kreditne sposobnosti potrošača negativno će se odraziti na usporedivost kamata
različitih davatelja kredita, a time i na glavne ciljeve Direktive 2008/48/EZ. Osim toga
odredba će zasigurno dovesti do poskupljenja kreditnih proizvoda. Ono će ipak biti umjereno
stoga što će pri provođenju ocjene kreditne sposobnosti potrošača davatelji kredita moći
koristiti već u praksi razvijen postupak ispitivanja kreditne sposobnosti („kreditni rating“).169
Hrvatsko pravo potrošačkog kredita čl. 8 Direktive 2008/48/EZ treba preuzeti
odredbama budućeg ZPK–a ali će ujedno biti potrebno uskladiti i već postojeću odredbu o
ocjeni kreditne sposobnosti dužnika iz čl. 115 st. 3 ZKI. Na isti način treba preuzeti i odredbu
Direktive 2008/48/EZ o pristupu bazama podataka, koja osim u ZPK–a svoje mjesto može
naći i u Zakonu o zaštiti osobnih podataka (dalje u tekstu: ZZOP). 170 Što se samog ispitivanja

162
Odredba je osobito kritizirana radi prava potrošača na primanje obavijesti bez plaćanja naknade. Davatelji
kredita tvrde kako informacije koje su dobili naplatno uvidom u baze podataka moraju potrošačima proslijediti
besplatno, što će dovesti do poskupljenja kreditnih proizvoda. Riesenhuber Karl, op.cit., str. 331.
163
Prema čl. 9 st. 4 Direktive 2008/48/EZ, odredbe čl. 9 ne zadiru u djelovanje Direktive 95/46/EZ Europskog
parlamenta i Vijeća od 24.10.1995. o zaštiti pojedinaca glede obrade osobnih podataka i o slobodnom kretanju
takvih podataka, Sl.l. L 281 od 23.11.1995., str. 31, izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1882/2003, Sl.l. L 284 od
31.10.2003., str. 1.
164
Ovdje treba uzeti u obzir točku 45. preambule prema kojoj Direktiva 2008/48/EZ u punome opsegu vodi
računa o zaštiti osobnih podataka, pravu vlasništva, zabrani diskriminacije, zaštiti obiteljskog i poslovnog života
i o zaštiti potrošača prema Povelji temeljnih ljudskih prava. O tim se pravima dakle mora voditi računa i
prilikom ocjene kreditne sposobnosti potrošača. Tako bi npr. uzimanje u obzir nekih informacija kao što je npr.
podatak o bračnome stanju, a koji se može negativno odraziti na ocjenu kreditne sposobnosti potrošača, npr. jer
se radi o osobi u braku, ograničavalo pravo na obiteljski život.
165
Točka 26. preambule Direktive 2008/48/EZ.
166
Isto tako Grundmann Stefan/Hollering Jörg, EC Financial Services and Contract Law – Developements
2005–2007, ERCL, 2008., str. 50.
167
Države članice moraju provoditi i potrebne kontrole odnosno predvidjeti sankcije za slučaj neprovođenja
ocjene kreditne sposobnosti potrošača.
168
Usporedba različitih ponuda kreditnih proizvoda biti će otežana. Npr. kamatna stopa će kod kredita preko
10,000 eura pri najboljem bonitetu iznositi 6,20% a pri dobrom bonitetu 9,0%.
169
U praksi se primjenjuje „credit–scoring“, matematičko–statistički postupak ocjene kreditne sposobnosti. Vidi
Ferretti Federico, The Regulation of Consumer Credit Information Systems: is the EU Missing a Chance?, LIEI,
2007., str. 115; Grundmann Stefan, EC Financial Services–Developments 2002–2005, ERCL, 2005., str. 488.
170
Zakon o zaštiti osobnih podataka, NN 103/03, 118/06, 41/08.

31
kreditne sposobnosti potrošača 171 tiče, valja napomenuti kako su hrvatske banke taj postupak
počele provoditi već u svibnju 2007. g. kada je osnovan Hrvatski registar obveza po kreditima
d.o.o. (HROK).172

d) Oblik ugovora

U skladu sa čl. 10 st. 1 Direktive 2008/48/EZ ugovor o kreditu mora biti sastavljen na
papiru ili drugom trajnom mediju i svaka ugovorna strana mora primiti presliku ugovora.
Nadalje, Direktiva 2008/48/EZ propisuje kako odredba ne zadire u nacionalne propise o
valjanosti ugovora o kreditu koji su u skladu s pravom Zajednice. U odnosu na dosadašnje
pravno uređenje važnu novinu predstavlja uvođenje mogućnosti sastavljanja ugovora o
kreditu na drugom trajnom mediju osim na papiru. Prema čl. 3 sl. m) Direktive 2008/48/EZ
trajni medij definiran je kao svaki instrument koji potrošaču omogućava pohranjivanje
podataka namijenjenih njemu osobno, na način da su mu dostupni za buduću uporabu tijekom
vremenskog razdoblja koje odgovara svrsi podataka i koji omogućava neizmijenjenu
reprodukciju pohranjenih podataka.173 Svrha je odredbe prije svega olakšati sklapanje ugovora
putem sredstava daljinske komunikacije, primjerice putem interneta.174 No odredba je
doživjela žestoku kritiku pravnika koji strahuju kako će radi olakšanih uvjeta porasti broj
nepromišljenih i naglih odluka potrošača o sklapanju ugovora za koje je dovoljan tek jedan
„klik mišem“. To će prema njima samo produbiti problem prezaduživanja potrošača. 175 Tom
stavu može se ipak prigovoriti kako spomenuti problem nepromišljenih i naglih odluka
potrošača nije isključivo vezan za „on–line“ sklapanje ugovora već je redovna pojava i kod
klasičnog načina sklapanja ugovora. Uostalom, odredbe Direktive 2008/48/EZ vode dovoljno
računa o informiranosti potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu na daljinu o čemu je
već bilo riječi.176
Čl. 73 ZZP–a vjerno preuzima čl. 4 st. 1 Direktive 87/102/EEZ propisujući kako
ugovor o potrošačkom zajmu mora biti sklopljen u pisanom obliku, a najmanje jedan
primjerak ugovora mora se uručiti potrošaču. No kako je povreda obveze sklapanja ugovora u
pismenom obliku zaprijećena tek prekršajnom kaznom,177 odredba ne jamči učinkovitu zaštitu
potrošača.178 Stoga bi budući ZPK osim uvođenja novina glede sastavljanja ugovora o kreditu
na trajnom mediju i glede uvođenja obveze predaje preslike ugovora svakoj ugovornoj strani,
trebao učiniti potrebne izmjene i u smjeru učinkovitije zaštite potrošača u slučaju povrede
forme ugovora. Određene izmjene biti će potrebne i u čl. 305 st. 1 ZKI, koji propisuje obvezu
kreditne institucije s potrošačem zaključiti ugovor u pisanom obliku, na hrvatskom jeziku i
obvezu predaje najmanje jednog primjerka ugovora potrošaču. Osim toga, treba napomenuti
kako čl. 305 st. 4 ZKI dopušta sklapanje ugovora i uporabom naprednog elektroničkog

171
Ispitivanje se provodi temeljem pisane suglasnosti potrošača, koja je prema čl. 7 ZZOP potrebna kada za
prikupljanje i razmjenu podataka ne postoji posebna zakonska osnova.
172
Vidi HROK, http://www.hrok.hr/default.asp?ru=104&sid= &akcija=&jezik=1 (20.10.2008.). Osim toga čl.
319 ZKI predviđa mogućnost osnivanja kreditnog registra od strane HNB–a.
173
Vidi točku 16. preambule Prijedloga Komisije za novu horizontalnu okvirnu direktivu (KOM(2008) 614 fin.)
prema kojoj se pojam trajni medij odnosi na papir, USB–Stick, CD–ROM, DVD, Hard Disk, memorijske kartice.
174
Pritom se primjenjuju i odredbe Direktive 2002/65/EZ.
175
Tako Reifner Udo, Verantwortung…, op.cit., str. 121; Rott Peter, Consumer…, op.cit., str. 414.
176
Vidi supra str. 24 i 26.
177
Čl. 145 st. 1 (28) propisuje kako će se novčanom kaznom u iznosu od 15.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti
za prekršaj pravna osoba ako ugovor o potrošačkom zajmu nije sklopljen u pisanom obliku. Pritom nije jasno
ograničavanje sankcije isključivo na pravne osobe budući da se kao zajmodavac može pojaviti i fizička osoba.
178
Dotle je čl. 58 st. 1 ZZP–a iz 2003. godine jamčio dovoljan stupanj zaštite propisujući kako se forma
zahtijeva „da bi ugovor bio valjan“. Ukoliko ugovor ne bi bio sklopljen u pisanom obliku bio bi ništetan prema
općim pravilima obveznog prava. Naime prema čl. 290 st. 1 ZOO–a „ugovor koji nije sklopljen u propisanom
obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo“.

32
potpisa ako posebnim zakonom ili na temelju zakona donesenim propisom nije izričito
određena uporaba vlastoručnog potpisa u dokumentima na papiru ili ovjera vlastitog
potpisa.179 Kao i u ZZP–u, povreda pisanog oblika ugovora zaprijećena je tek prekršajnom
kaznom.180

e) Informacije iz ugovora o kreditu

Već iz preambule Direktive 2008/48/EZ proizlazi kako informacije o pravima i

obvezama u ugovoru o kreditu moraju biti sastavljene na jasan i sažet način kako bi ih
potrošač mogao primiti na znanje. 181 Pritom valja napomenuti kako informacije koje se prema
čl. 10 st. 2 Direktive 2008/48/EZ moraju uključiti u ugovor odgovaraju u bitnome
informacijama koje davatelj kredita pruža u predugovornom stadiju.182 Mali broj odstupanja
vezan je naravno uz činjenicu da neke predugovorne informacije gube svoju važnost
sklapanjem ugovora i obrnuto, neke informacije u tom trenutku tek dobivaju na njoj. Tako se
neke „čisto“ predugovorne informacije kao što je informacija o obvezi sklapanja ugovora koji
uvjetuje odobrenje kredita ili informacija o pravu na obavještavanje o ishodu ispitivanja baze
podataka, nadalje informacija o pravu potrošača zahtijevati presliku nacrta ugovora o kreditu i
informacija o vremenskom razdoblju u kojem je davatelj kredita vezan predugovornim
informacijama ne moraju uključiti u ugovor, dok se ostale predugovorne informacije iz čl. 5
st. 1 Direktive 2008/48/EZ iznova ponavljaju u čl. 10 st. 2 Direktive 2008/48/EZ. Osim njih
čl. 10 st. 2 Direktive 2008/48/EZ nabraja i daljnje informacije koje ugovor o kreditu mora
sadržavati. Tako čl. 10 st. 2 sl. i) Direktive 2008/48/EZ propisuje kako se u slučaju otplate
glavnice kod ugovora o kreditu sa određenim trajanjem, mora navesti pravo potrošača, da u
bilo kojem trenutku za vrijeme trajanja ugovora i bez plaćanja naknade zahtijeva financijsko
izvješće u obliku otplatne tablice183. Kod ugovora o kreditu koji predviđa plaćanje troškova i
kamata bez otplate glavnice mora postojati navod o razdobljima i uvjetima plaćanja kamata i
sa njima povezanih troškova (čl. 10 st. 2 sl. j) Direktive 2008/48/EZ). U ugovor o kreditu
moraju biti uključene i informacije o pravima koja proizlaze iz odredbe Direktive 2008/48/EZ
o povezanim ugovorima i o uvjetima za njihovo korištenje (čl. 10 st. 2 sl. q) Direktive
2008/48/EZ). Također mora sadržavati i podatak o postojanju ili nepostojanju prava na raskid,
o razdoblju u kojem i drugim uvjetima pod kojima se to pravo može izvršiti, uključujući
podatke o obvezi potrošača platiti glavnicu i kamate u skladu s čl. 14 st. 3 sl. b) Direktive
2008/48/EZ i o visini kamata po danu (čl. 10 st. 2 sl. p) Direktive 2008/48/EZ). U skladu s čl.
10 st. 2 sl. t) Direktive 2008/48/EZ treba navesti, da li potrošač ima pravo na i koji su uvjeti
pristupa mehanizmu izvansudskog rješavanja sporova ili drugim pravnim sredstvima. Ugovor
o kreditu može po potrebi sadržavati i daljnje elemente (čl. 10 st. 2 sl. u) Direktive
2008/48/EZ) kao i ime i adresu nadležnog nadzornog tijela (čl. 10 st. 2 sl. v) Direktive

179
To je u skladu sa Zakonom o elektroničkom potpisu (NN 10/02) prema čijem čl. 6 st. 1 toč. 1 samo određeni
ugovori ne mogu biti zaključeni uporabom elektroničkog potpisa. Primjerice ugovor o potrošačkom kreditu ne bi
se mogao sklopiti uporabom elektroničkog potpisa samo ako bi tražbina iz tog ugovora bila osigurana
prijenosom vlasništva ili zasnivanjem nekog drugog stvarnog prava na nekretnini. Tako Čulinović–Herc Edita,
Zaštita…, op.cit., str. 187.
180
Čl. 361 st. 1 toč. 15 ZKI propisuje kako će se za prekršaj kazniti kreditna institucija novčanom kaznom u
iznosu od 50.000,00 do 500.000,00 kuna ako postupi protivno odredbama o ugovaranju usluga iz čl. 305 ZKI.
181
Točka 31. preambule Direktive 2008/48/EZ.
182
Vidi supra str. 26.
183
Čl. 10 st. 2 sl. i) Direktive 2008/48/EZ propisuje nadalje kako plan otplate treba prikazivati dugovane iznose i
razdoblja i uvjete vezano za plaćanje tih iznosa; otplatna tablica treba sadržavati raščlambu svake otplate
prikazujući otplatu glavnice, kamate obračunate temeljem NKS i ukoliko potrebno bilo koje dodatne troškove;
kada kamatna stopa nije fiksna ili se u skladu s ugovorom o kreditu dodatni troškovi mogu mijenjati; plan otplate
mora sadržavati jasnu i preciznu napomenu da je valjan, dok ne nastupi spomenuta promjena u skladu sa
ugovorom o kreditu.

33
2008/48/EZ). Ukoliko se radi o kreditu kod kojeg plaćanje potrošača ne služi neposrednoj
otplati dugovanog ukupnog iznosa kredita već oblikovanju glavnice u razdoblju i pod
uvjetima koji su propisani u ugovoru o kreditu ili posebnom ugovoru, onda navedene
informacije moraju jasno i sažeto istaknuti kako ugovor o kreditu ili posebni ugovor nisu
jamstvo za otplatu ukupnoga iznosa kredita, osim ukoliko je takvo jamstvo dano (čl. 10 st. 4
Direktive 2008/48/EZ).
Prema čl. 74 ZZP–a184 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati slijedeće podatke
potrebne za identifikaciju ugovora i odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a
poglavito: odredbu o iznosu zajma; odredbu o NKS i pretpostavkama pod kojima se ona može
promijeniti; odredbu o troškovima koji se naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora te
pretpostavkama pod kojima se mogu promijeniti; odredbu o EKS i o pretpostavkama pod
kojima može biti promijenjena; odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate
pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi
otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata; odredbu o ukupnom trošku zajma;
odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje
zajma; NKS za zajam i NKS za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje
zajma; odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja; i odredbu o pretpostavkama i postupku
raskida ugovora o zajmu. 185 Nadalje, prema čl. 74 st. 2 ZZP–a „u slučaju kada nije moguće
izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest
potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i
troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se
oni mogu izmijeniti“. Odredbe o informacijama koje se potrošaču moraju priopćiti prilikom
sklapanja ugovora sadrži i ZKI odnosno HNB–Odluka propisujući u čl. 6 kako je kreditna
institucija dužna potrošaču uručiti otplatnu tablicu s jasno iskazanom EKS i kako nacrt
ugovora i ugovor o kreditu moraju sadržavati odgovarajuću odredbu iz koje je razvidno da je
potrošač upoznat sa EKS–om i da mu je uručena otplatna tablica. 186 Isto propisuje i čl. 4
ZZP–Odluke. Iz trenutno važećih odredaba može se stoga lako zaključiti kako će budući ZPK
unijeti opsežne promjene. Pritom bi se prilikom preuzimanja iznimno duge liste informacija
koje ugovor o kreditu mora sadržavati, trebalo voditi računa o izbjegavanju nepotrebnog
ponavljanja eventualnim upućivanjem na predugovorne informacije koje se iznova javljaju
kao elementi ugovora o kreditu. No to bi rješenje ujedno moglo uzrokovati nepreglednost
odredaba novog Zakona.

aa) Posebnosti kod određenih vrsta kredita

Kod kredita u obliku mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu, čl. 10 st. 5
Direktive 2008/48/EZ predviđa mnogo manji broj informacija koje na jasan i sažet način
moraju biti uključene u ugovor. Kao i u slučaju ostalih vrsta kredita, dolazi do ponavljanja
mnogih predugovornih informacija, tako da ugovori o toj kategoriji kredita moraju sadržavati
informacije o: a) vrsti kredita; b) identitetu i adresi davatelja kredita i po potrebi kreditnog

184
Odredbom je preuzet čl. 4 st. 2 Direktive 87/102/EEZ. Iz izraza „poglavito“ Petrić zaključuje kako se radi o
bitnim elementima ugovora o potrošačkom zajmu. Vidi Petrić Silvija, Ugovor..., op.cit., str. 559.
185
Čl. 74 st. 1 ZZP–a manjkavo preuzima čl. 4 st. 2 sl. d) Direktive 87/102/EEZ prema kojem u obavezni sadržaj
ugovora ulaze i iznosi svih troškova koji su izuzeti iz obračuna EKS–a, no koje je potrošač pod određenim
uvjetima dužan snositi. Ako iznos tih troškova nije poznat, onda mora biti naznačen način njihova obračuna ili
što je moguće točnija procjena takvih troškova.
186
Prema čl. 6 st. 5 HNB–Odluke nije potrebno sastavljati otplatnu tablicu kod kredita kod kojih nije moguće
predvidjeti iznos i datum novčanih tokova (krediti po tekućem računu ili žiroračunu (dopušteno prekoračenje po
transakcijskom računu), revolving krediti po kreditnim karticama i sl.). U tom se slučaju NKS smatra EKS–om,
a uz podatak o EKS–u, kreditna institucija je dužna informirati potrošača i o eventualnim drugim naknadama,
provizijama te sličnim novčanim tokovima vezanima uz takve kredite.

34
posrednika; c) trajanju ugovora; d) ukupnom iznosu kredita i uvjetima njegova korištenja; e)
NKS, uvjetima za njenu primjenu i ukoliko je dostupno indeks ili referentnu kamatnu stopu,
koja se primjenjuje na početnu NKS, nadalje o razdoblju, uvjetima i vrsti i načinu njene
prilagodbe; ako u određenim okolnostima vrijede različite NKS, tada se spomenute
informacije navode za svaku; f) EKS i ukupnim troškovima kredita što ih snosi potrošač
obračunatima prilikom sklapanja ugovora; moraju se navesti sve pretpostavke upotrijebljene
za obračun te kamatne stope u skladu s čl. 19 st. 2 u svezi s čl. 3 sl. g) i i) Direktive
2008/48/EZ; države članice mogu predvidjeti da se kod ugovora o kreditu iz čl. 2 st. 3
Direktive 2008/48/EZ EKS ne navodi; g) tome da se od potrošača svakodobno može
zahtijevati otplata cjelokupnog iznosa kredita; h) uvjetima koji uređuju pravo na otkaz
ugovora; i) troškovima koji nastaju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu i po potrebi uvjete
pod kojima se mogu promijeniti. Sklopi li potrošač ugovor o kreditu u obliku mogućnosti
prekoračenja stanja na tekućem računu, redovno će ga se obavještavati putem izvješća o
stanju računa koje može biti sastavljeno na papiru ili drugom trajnom mediju (čl. 12 st. 1
Direktive 2008/48/EZ). Izvješće mora sadržavati slijedeće informacije: a) točno utvrđeno
razdoblje na koje se izvješće odnosi; b) iznose i datume povlačenja sredstava; c) stanje i
datum prijašnjeg izvješća; d) novo stanje; e) datume i iznose plaćanja potrošača; f)
primijenjenu NKS; g) eventualne druge nastale troškove; h) ukoliko potrebno, minimalni
iznos koji se mora platiti. U slučaju povišenja NKS ili drugih troškova, potrošača treba
obavijestiti prije nego li promjene nastupe. No ugovorne strane mogu ugovoriti da će
obavijesti uslijediti putem izvješća o stanju računa, kada su te izmjene posljedica izmjene
referentne kamatne stope koja je na prikladan način učinjena javno dostupnom i koja je
izložena u poslovnim prostorijama davatelja kredita (čl. 12 st. 2 Direktive 2008/48/EZ).
Nešto drugo predviđa Direktiva 2008/48/EZ za ugovore o kreditu u obliku prešutno
dopuštenog prekoračenja na tekućem računu, propisujući u čl. 18 st. 1 kako takvi ugovori
moraju sadržavati i informacije iz čl. 6 st. 1 sl. e) Direktive 2008/48/EZ, odnosno o NKS,
uvjetima za njenu primjenu i ukoliko je dostupno indeks ili referentnu kamatnu stopu koja se
primjenjuje na početnu NKS kao i o troškovima koji nastaju od trenutka sklapanja ugovora o
kreditu i po potrebi uvjetima pod kojima se oni mogu promijeniti. Informacije se potrošaču
moraju pružiti bilo sastavljene na papiru bilo drugom trajnom mediju. Ukoliko je potrošač
značajno prekoračio stanje na tekućem računu i prekoračenje traje duže od mjesec dana,
davatelj ga kredita mora na isti način i bez odgode obavijestiti o prekoračenju, o iznosu
prekoračenja, o NKS i o eventualnim ugovornim kaznama, troškovima ili zateznim kamatama
(čl. 18 st. 2 Direktive 2008/48/EZ). Ove izuzetno važne informacije potrošaču se moraju
pružiti neovisno o tome da li je potrošač svjestan prekoračenja. Upozorenjem se potrošaču
ukazuje na izuzetno visoke troškove prekoračenja i nastoji se djelovati na njegovo ponašanje.
Nadalje, čl. 18 st. 3 Direktive 2008/48/EZ propisuje, kako odredba ne zadire u nacionalne
propise koji propisuju obvezu davatelja kredita da u slučaju dugog trajanja prekoračenja
potrošaču ponudi drugu vrstu kreditnog proizvoda.
Kao što je već spomenuto ZZP u čl. 85 st. 1 propisuje informacije koje banka ili druga
financijska institucija mora pružiti potrošaču prije „ili“ u trenutku sklapanja ugovora. 187 Te
informacije kao i informaciju o svakoj nakon sklapanja ugovora nastaloj promjeni NKS ili
bilo kojeg drugog troška, zajmodavac mora dostaviti potrošaču u primjerenom roku „nakon
izvršene“ promjene u izvješću o stanju računa, u obliku pisane obavijesti ili na drugi način
koji su stranke ugovorile. 188 Na isti način banka ili druga financijska institucija koja prešutno
dopušta prekoračenje tekućeg računa, dužna je potrošača obavijestiti o NKS i ostalim
troškovima kojima će teretiti tekući račun potrošača zbog prekoračenja, kao i o promjeni
visine kamatne stope ili troškova u slučaju da prekoračenje traje dulje od tri mjeseca (čl. 86 st.
187
Vidi supra str. 29.
188
Čl. 85 st. 2 i 3 ZZP–a.

35
1 i 2 ZZP). Iako je već na prvi pogled jasno kako će odgovarajuće odredbe novog ZPK biti
znatno opsežnije od trenutno važećih čl. 85 i 86 ZZP–a, valja ipak napomenuti kako hrvatsko
pravo potrošačkog kredita donekle već odgovara zahtjevima Direktive 2008/48/EZ. To se
odnosi prije svega na čl. 308 st. 2 ZKI–a koji za slučaj kada su ugovorene promjenjive
kamatne stope, propisuje obvezu kreditne institucije potrošača obavijestiti o promjeni tih
stopa najmanje petnaest dana „prije nego što se one počnu primjenjivati“. Kao i Direktiva
2008/48/EZ i čl. 308 st. 3 ZKI predviđa mogućnost ugovaranja periodičnog obavještavanja o
promjenama kamatne stope ako su one vezane uz referentnu stopu, a pod uvjetom da je ta
referentna stopa javno dostupna, odnosno dostupna u poslovnim prostorijama kreditne
institucije u kojima se pružaju usluge potrošačima.

f) Nominalna kamatna stopa

Među informacijama koje davatelj kredita mora pružiti potrošaču kako u

predugovornom tako i ugovornom stadiju nalazi se i jedan potpuno novi pojam, 189 naime
informacija o NKS čiji je osnovi cilj postizanje većeg stupnja transparentnosti za potrošača.190
NKS označava kamatnu stopu bez ikakvih troškova. Prema čl. 3 sl. j) Direktive 2008/48/EZ
NKS označava kamatnu stopu izraženu u fiksnom ili promjenjivom postotku izračunatom
temeljem godišnje osnove u odnosu na isplaćene iznose kreditnih rata. Pritom se radi o fiksnoj
NKS kada su davatelj kredita i potrošač za čitavo vrijeme trajanja kredita ugovorili samo
jednu kamatnu stopu ili više NKS za različita razdoblja uz uporabu isključivo utvrđenog
fiksnog postotka. Za slučaj da u ugovoru o kreditu nisu ugovorene sve NKS Direktiva
2008/48/EZ propisuje kako se uzima da je NKS ugovorena samo za ona razdoblja trajanja
ugovora za koja su NKS utvrđene određenim fiksnim postotkom prilikom sklapanja ugovora
(čl. 3 sl. k) Direktive 2008/48/EZ).
No, izuzetno je značajna upravo promjenjiva NKS, kao što je to kod revolving kredita
ili kod prešutno dopuštenog prekoračenja stanja na tekućem računu. Naime putem nje
potrošač dobiva informaciju o tome koju kamatnu stopu plaća u određenome razdoblju. Čl. 11
st. 1 Direktive 2008/48/EZ propisuje kako se potrošača (ukoliko potrebno) treba obavijestiti o
promjeni NKS i prije nego li promjena nastupi. Informacije koje se potrošaču dostavljaju
sastavljene na papiru ili nekom drugom trajnom mediju, moraju uključivati obavijest o novom
iznosu, i ukoliko su izmijenjeni, i o novom broju i učestalosti plaćanja. U čl. 11 st. 2 Direktive
2008/48/EZ predviđa se ipak mogućnost periodičnog obavještavanja, kada je promjena NKS
vezana uz referentnu stopu koja je javno dostupna i dostupna u poslovnim prostorijama
davatelja kredita.191
Po uzoru na Direktivu 87/102/EEZ koju preuzimaju, odredbe ZZP–a o potrošačkome
zajmu ne sadrže pojam NKS–a. Ipak, njegovo uvođenje u budućem ZPK–u neće predstavljati
novinu u hrvatskome pravu potrošačkog kredita, budući da definicija NKS–a već postoji u čl.
3 st. 5 HNB–Odluke.192

189
Ovdje treba napomenuti kako su Prijedlozi Direktive iz 2002. i 2005. g. predviđali i obvezu pružanja
informacije potrošaču o tzv. stopi davatelja kredita kojom se je iskazivao iznos koji ostaje davatelju kredita za
razliku od iznosa koji se plaćaju trećima npr. troškova javnobilježničkih pristojbi i dr. Iako je i ovaj pojam trebao
doprinijeti transparentnosti, odredba je brisana na zahtjev Parlamenta koji ju je smatrao zbunjujućom.
190
Vidi točka 32. preambule Direktive 2008/48/EZ.
191
Točka 32. preambule Direktive 2008/48/EZ propisuje kako ova obveza informiranja potrošača ne zadire u
nacionalne propise država članica koji propisuju uvjete mijenjanja NKS i sl., a kojima svrha nije informiranje
potrošača (npr. odredba koja propisuje pravo potrošača okončati ugovorni odnos u slučaju promjene NKS–a).
192
Čl. 3 st. 5 HNB–Odluke: „Kamatna stopa je relativni broj p koji pokazuje koliki prinos donosi svota od 100
novčanih jedinica u određenom vremenskom razdoblju (obračunsko razdoblje ili termin), odnosno kamatna stopa
je iznos kamata za 100 novčanih jedinica, za određenu vremensku jedinicu. Za trajanja kapitalizacije kamatna
stopa može biti konstantna ili promjenjiva za vremenske jedinice jednake duljine. Kamatna stopa za osnovno

36
 g) Efektivna kamatna stopa

Informacija koja i u novoj Direktivi 2008/48/EZ ostaje od središnjeg značaja za

potrošača jest ona o EKS. Njezina je osnovna svrha potrošaču omogućiti usporedbu različitih
ponuda na tržištu kredita.193 No iako je već i Direktiva 87/102/EEZ propisivala jedinstvenu
formulu za njezin obračun, 194 različite studije o preuzimanju i djelovanju odredaba stare
Direktive pokazale su kako države članice prilikom njezina obračunavanja još uvijek u obzir
uzimaju različite troškove kredita što potrošaču ne može jamčiti usporedivost uvjeta
kreditiranja na tržištu. Stoga Direktiva 2008/48/EZ uvodi novi i detaljniji način obračuna koji
na jedinstven način propisuje troškove koji se uzimaju u obzir prilikom obračuna EKS–a.
Štoviše, cilj je Direktive 2008/48/EZ u obračun uključiti gotovo sve troškove koji nastaju u
svezi s sklapanjem i izvršenjem ugovora. Prema čl. 3 sl. i) Direktive 2008/48/EZ EKS
izražava ukupni trošak kredita koji nastaje za potrošača, u godišnjem postotku od ukupnog
iznosa kredita,195 a ukoliko primjenjivo uključujući i troškove prema čl. 19 st. 2 Direktive
2008/48/EZ. U skladu s čl. 19 st. 2 Direktive 2008/48/EZ u obračun EKS–a uključuju se
ukupni troškovi kredita uz iznimku troškova koji nastaju kao posljedica potrošačeva
neispunjenja obveza iz ugovora o kreditu kao i troškova koje potrošač mora snositi neovisno o
tome radi li se o gotovinskom ili kreditnom poslu. Pritom su ukupni troškovi kredita u čl. 3 sl.
g) Direktive 2008/48/EZ iscrpno i jedinstveno definirani kao sveukupni troškovi, uključujući
kamate, provizije, poreze i troškove svake vrste – izuzev javnobilježničkih pristojbi – koje
potrošač mora platiti u svezi s ugovorom o kreditu i koji su davatelju kredita poznati.
Uključeni su i troškovi sporednih usluga, no samo ukoliko je sklapanje ugovora o njihovu
pružanju obvezno. Osobito ova posljednja odredba ne otklanja mogućnost zlouporabe od
strane financijskih i kreditnih institucija na način da ovakve sporedne usluge ne prikazuju kao
uvjet za odobrenje kredita, ali u praksi od potrošača redovno zahtijevaju sklapanje sličnih
ugovora kao osiguranje od mogućih rizika. Daljnju mogućnost zaobilaženja uračunavanja
određenih troškova u obračun EKS–a omogućava i uvjet „poznavanja tih troškova od strane
davatelja kredita“. 196 Čl. 19 st. 2 Direktive 2008/48/EZ nabraja i daljnje troškove koji se
moraju uzeti u obzir, naime naknade za vođenje bankovnog računa i troškove za korištenje
sredstava plaćanja kao i ostale troškove poslova platnog prometa, osim ako je otvaranje
bankovnog računa fakultativno i kada su ti sa računom povezani troškovi jasno i odvojeno
naznačeni u ugovoru o kreditu ili drugom ugovoru koji se sklapa sa potrošačem.
Prema čl. 19 st. 1 Direktive 2008/48/EZ se EKS koja je na godišnjoj osnovi jednaka
trenutnoj vrijednosti svih sadašnjih ili budućih obveza (iznosi kredita, obročna plaćanja i
troškovi) koje su davatelj kredita i potrošač ugovorili, obračunava prema matematičkoj
formuli iz Privitka I. Dio I. Pritom se predmnijeva da ugovor o kreditu traje određeno vrijeme
i da davatelj kredita i potrošač uredno i u roku ispunjavaju svoje ugovorne obveze (čl. 19 st. 3
Direktive 2008/48/EZ). Također se u ugovorima o kreditu kod kojih se NKS i po potrebi
troškovi koji ulaze u EKS ne mogu kvantificirati, predmnijeva da će oni do okončanja

obračunsko razdoblje zove se nominalna kamatna stopa. Vremenska jedinica nominalne kamatne stope može biti
bilo koje vremensko razdoblje (npr. godina, polugodište, mjesec i slično).“
193
Točka 43. preambule Direktive 2008/48/EZ.
194
Treba napomenuti kako je jedinstvena matematička formula za obračun EKS uvedena prvom izmjenom i
dopunom, naime Direktivom 90/88/EEZ koja je državama članicama dopuštala da u prijelaznom razdoblju od tri
godine, počevši od 1.1.1993. g., primjenjuju svoje stare metode obračuna. No budući da očekivani rezultat nije
nastupio, drugom je izmjenom odnosno Direktivom 98/7/EZ iznova propisana jedinstvena i za sve države članice
obvezujuća metoda obračuna EKS–a.
195
Prema čl. 3 sl. l) Direktive 2008/48/EZ ukupni iznos kredita je gornja granica ili zbroj svih iznosa koji se
temeljem ugovora o kreditu stavljaju na raspolaganje.
196
Vidi Rott Peter, Die neue…, op.cit., str. 1108.

37
ugovora ostati na početnoj visini. U Dijelu II. Privitka I., Direktiva 2008/48/EZ propisuje i
daljnje predmnijeve koje se po potrebi koriste kod izračuna EKS–a. Osim toga, čl. 11 st. 5
Direktive 2008/48/EZ daje mogućnost Komisiji, da izmjeni spomenute ili propiše nove
predmnijeve, ukoliko je to potrebno radi obračuna EKS–a.197
Čl. 75 st. 1 i 2 ZZP–a definiraju EKS kao ukupan trošak zajma za potrošača, izražen
kao postotak od iznosa odobrenog zajma, iskazan na godišnjoj razini, a koji se izračunava s
obzirom na okolnosti koje postoje u trenutku sklapanja ugovora o zajmu. Pritom ukupni
troškovi zajma obuhvaćaju sve troškove, uključujući kamate i sva druga davanja koja je
potrošač dužan platiti za odobreni zajam (čl. 76 st. 1 ZZP). No u skladu s preuzetim čl. 1a st.
2 Direktive 87/102/EEZ prilikom obračuna EKS–a u iznos ukupnih troškova zajma ne ulazi
čitav niz u čl. 76 st. 2 ZZP–a taksativno navedenih troškova. 198 Prema čl. 75 st. 3 ZZP–a i
ovdje se za potrebe izračuna EKS–a smatra da je ugovor o zajmu valjan te da zajmodavac i
potrošač ispunjavaju ugovorom preuzete obveze na ugovoreni način i u ugovoreno vrijeme.
Predmnijeva vrijedi i kada ugovor o zajmu sadrži odredbu koja predviđa mogućnost promjene
NKS–a i iznosa tj. razine ostalih troškova zajma, kada se za potrebe izračuna EKS–a smatra
da će do ispunjenja ugovora o zajmu, kamate i ostali troškovi zajma ostati nepromijenjeni (čl.
75 st. 4 ZZP). Osim ovih Zakon predviđa i daljnje predmnijeve potrebne za izračun EKS–a.
Tako npr. čl. 75 st. 5 ZZP–a propisuje, ako se u ugovoru ne navodi iznos odobrenog zajma, da
se za potrebe izračuna EKS–a smatra da je odobren zajam u iznosu od 10.000,00 kuna.
Nadalje čl. 75 st. 6 ZZP–a propisuje, ako u ugovoru nije izričito navedeno vrijeme na koje se
zajam odobrava, niti se ono može odrediti na temelju ostalih odredaba ugovora, da se za
potrebe izračuna EKS–a smatra da je zajam odobren na godinu dana. I konačno čl. 75 st. 7
ZZP–a propisuje, kada je ugovorom predviđeno da će zajmodavac isplatiti potrošaču odobreni
iznos u nekoliko rata, za potrebe izračuna EKS–a na zajam, smatra se da je cjelokupan iznos
zajma isplaćen na dan isplate prvog obroka. Što se same metode obračuna efektivne godišnje
kamate tiče, nju je nadležno ministarstvo propisalo u već spomenutoj ZZP–Odluci (čl. 75 st.
8).199 No hrvatsko pravo potrošačkog kredita poznaje i jednu daljnju metodu obračuna EKS–a
na kredite propisanu u „Uputi za primjenu Odluke o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih
institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima“ koja je sastavni dio HNB–
Odluke. I bez ulaženja u samu matematičku formulu izračuna može se na prvi pogled
primijetiti kako troškovi koji se prilikom izračuna EKS–a ne uzimaju u obzir, ne odgovaraju

197
Točka 49. preambule Direktive 2008/48/EZ.
198
To su: – iznosi koje je potrošač dužan platiti u slučaju neispunjenja neke od odredaba ugovora o zajmu, –
troškovi transfera novca na račun potrošača, – troškovi računa na koji je potrošač dužan uplaćivati obroke zajma,
kamate i ostale troškove, osim ako potrošaču nije bila ostavljena mogućnost odabira želi li otvaranje takvog
posebnog računa, a troškovi tog računa nerazumno su visoki, – troškovi doznaka, – troškovi članarina za
sudjelovanje u određenim udruženjima ili skupinama koji ne proizlaze iz ugovora o zajmu, a utječu na uvjete
ugovora o zajmu, – troškovi osiguranja otplate zajma, osim troškova osiguranja ugovorenog za slučaj smrti,
bolesti ili gubitka zaposlenja potrošača, ako je iznos troškova osiguranja ugovorenog za te slučajeve, uključujući
kamate i druge troškove, jednak ili manji od ukupnog iznosa zajma te ako je to osiguranje bilo uvjet za
odobrenje zajma, – troškovi različiti od prodajne cijene proizvoda ili usluge za čiju se kupnju zajam odobrava, a
koje bi potrošač, na temelju ugovora o kupnji tih proizvoda ili usluga, bio dužan platiti bez obzira na to plaća li
ih svojim ili pozajmljenim novcem.
199
Budući da je ZZP–Odluka (prva od 4.3.2005., zamijenjena drugom od 5.3.2008.) usvojena u vrijeme dok je
na snazi bio ZB i na temelju čl. 174 ZB–a usvojena Odluka o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope
na kredite i depozite (NN 74/03) neki su autori smatrali kako se je usvajanjem ZZP–Odluke izgubilo iz vida da
propis o načinu obračuna već postoji. Tako Čulinović–Herc Edita/Dimitrić Mira, Način obračuna kamatne stope
potrošačkog zajma – otvorena pitanja hrvatskog prava i financijske prakse, Zbornik PFR, 2006, str. 73. Ipak,
autor smatra, kako je glavni razlog usvajanja ZZP–Odluke zapravo proširenje personalnog polja primjene,
budući da se je ZB–Odluka ograničavala isključivo na banke kao davatelje kredita. To između ostalog potvrđuje
i čl. VI reč. 2 ZZP–Odluke koji propisuje da banke na potrošačke zajmove, također primjenjuju i propise
temeljene na zakonu kojim se propisuje poslovanje banaka, pri čemu se mislilo na tada važeće ZB i ZB–Odluku.

38
onima iz čl. 76 st. 2 ZZP–a.200 Postojanje dvije međusobno različite metode za obračun EKS–
a dovodi do mnogih nedoumica i neke autore navodi na zaključak da bi kreditne institucije na
kredite koje odobravaju trgovcima mogle primjenjivati jedan, a na kredite koje odobravaju
potrošačima drugi način obračuna.201 Ipak, autor smatra kako ne treba izgubiti iz vida čl. 307
st. 1 ZKI–a temeljem kojeg je HNB–Odluka i usvojena, a koji propisuje kako HNB može
propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita (EKS iz čl. 306 st. 4 toč.
6 ZKI), pri čemu EKS spada u informacije o uvjetima pružanja usluga „potrošačima“ (čl. 306
st. 1 i 3 ZKI). Iz toga proizlazi kako prilikom odobravanja kredita potrošačima, kreditne
institucije moraju uzimati u obzir odnosno primjenjivati i odredbe HNB–Odluke. Stoga se
prilikom preuzimanja odredbi o EKS nove Direktive 2008/48/EZ mora ujedno voditi računa i
o potrebi otklanjanja navedenih nedostataka trenutnog pravnog uređenja. Iako odredbe ZZP–a
putem nekih od propisanih predmnijeva već uvelike odgovaraju novim odredbama o EKS iz
Direktive 2008/48/EZ,202 potpuno usklađivanje neće biti „potpuno“ ukoliko se ne riješi
spomenuti problem izračuna EKS–a, a koja za potrošača predstavlja najvažniju informaciju
prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

F. Posebna prava potrošača

Direktiva 2008/48/EZ donosi daljnje mnogobrojne novosti propisujući neka sasvim

nova posebna prava potrošača, između kojih kao najvažnije treba izdvojiti pravo potrošača na
raskid ugovora. No jednako tako u njoj više ne nalazimo neke od odredaba iz stare Direktive
87/102/EEZ kao što su to odredba o povratu stvari203,204 i odredba o plaćanju ili osiguranju
kredita putem izdavanja mjenice ili čeka.205

200
To su: – troškovi procjene vrijednosti nekretnina i pokretnina, – javnobilježničke pristojbe, – naknada za
pribavljanje zemljišnoknjižnog izvatka, – naknada za pribavljanje različitih uvjerenja, potvrda, dozvola i rješenja
nadležnih tijela i organa, – zatezne kamate ili bilo koji drugi troškovi ili penali proizišli iz korisnikova
nepridržavanja uvjeta ugovora o kreditu, – poštarina, troškovi telegrama i telefaksa te – ostale slične naknade i
provizije.
201
Čulinović–Herc Edita, Zaštita…, op.cit., str. 192.
202
Vidi čl. 19 st. 3 i 4 Direktive 2008/48/EZ. Ipak predmnijevu iz čl. čl. 75 st. 5 ZZP–a treba brisati.
203
Iako je čl. 26 Prijedloga Direktive iz 2002. g. uređivao povrat stvari, odredba nije ušla u Direktivu
2008/48/EZ. Ta je odredba trebala biti vrlo slična staroj iz čl. 7 Direktive 87/102/EEZ, te je dodatno propisivala
kako stvar može biti vraćena samo sudskim putem i to kada je plaćena trećina ukupnog iznosa kredita. S obzirom
na okolnost da mnoge države članice sadrže odgovarajuće odredbe koje su posljedica usklađivanja sa čl. 7 stare
Direktive, nije posve jasno zašto je odredba prekrižena. Odbor za pravo i unutarnje tržište smatrao je kako je
odredba postala suvišnom zbog izmijenjene odredbe o povezanim ugovorima (vidi Objašnjenje zahtjeva za
izmjenom, toč. 132, 133 i 134, Drugo izvješće Odbora za pravo i unutarnje tržište od 2.4.2004., A5–0224/2004).
Budući da čl. 15 Direktive 2008/48/EZ ne sadrži nikakve upute o načinu povrata stvari i zabrani neosnovanog
bogaćenja, objašnjenje nije jasno. Upravo stoga neki autori misle kako je ovdje riječ o propustu. Vidi Hoffmann
Markus, op. cit., str. 231. Da tome nije tako potvrđuje i toč. 35 preambule Direktive 2008/48/EZ u kojoj se
povrat stvari izričito spominje i napominje kako je pravno uređenje prepušteno državama članicama.
204
ZZP ne sadrži posebnu odredbu kojom preuzima čl. 7 Direktive 87/102/EEZ, stoga što hrvatski zakonodavac
smatra da su prava potrošača u dovoljnoj mjeri zaštićena općim pravilima ZOO–a. Stoga se kod kupoprodaje s
obročnom otplatom cijene primjenjuje odredba o raskidu ugovora iz čl. 468 ZOO et seq., kod ugovora o kreditu
iz čl. 1023 ZOO–a i opća pravila o jednostranom raskidu ugovora zbog neispunjenja iz čl. 368 ZOO.
205
Iako je čl. 18 Prijedloga Direktive iz 2002. predviđao zabranu uporabe mjenica i drugih vrijednosnih papira,
ista nije preuzeta u odredbe Direktive 2008/48/EZ. Čl. 10 Direktive 87/102/EEZ propisivao je obvezu državama
članicama koje svojim propisima predviđaju mogućnost plaćanja ili osiguranja kredita mjenicom ili čekom, da
na odgovarajući način zaštite potrošača kada se služi tim pravima. Odredba je preuzeta u čl. 81 ZZP koji za
slučaj kada je ugovoreno da potrošač može otplaćivati zajam mjenicom, čekom ili nekim drugim sredstvom
bezgotovinskog plaćanja, propisuje obvezu zajmodavca koristiti ta sredstva plaćanja isključivo za otplatu zajma,
dok za slučaj da ih je iskoristio u neku drugu svrhu, odgovara za štetu koju je time uzrokovao potrošaču.

39
 a) Pravo na otkaz ugovora o kreditu na neodređeno vrijeme

Novinu predstavlja i čl. 13 Direktive 2008/48/EZ koji potrošaču i davatelju kredita

pod određenim uvjetima daje pravo na otkaz ugovora o kreditu sklopljenog na neodređeno
vrijeme. U skladu s čl. 13 st. 1 Direktive 2008/48/EZ potrošač može svakodobno i bez
plaćanja naknade redovno otkazati ugovor o kreditu koji je sklopljen na neodređeno vrijeme,
a ukoliko su stranke ugovorile otkazni rok, on ne smije biti dulji od jednog mjeseca. Pravo
davatelja kredita na redovni otkaz postoji samo kada je tako ugovoreno sa potrošačem, a
odvija se na način da davatelj kredita potrošaču dostavi obavijest na papiru ili drugom trajnom
mediju sa najmanje dvomjesečnim otkaznim rokom. No čl. 13 st. 2 Direktive 2008/48/EZ
propisuje i jedno daljnje izuzetno važno pravo davatelja kredita. Naime ukoliko ugovor o
kreditu sadrži odgovarajući sporazum stranaka, davatelj kredita ima pravo iz „objektivno
utemeljenih razloga“ uskratiti isplatu iznosa kredita potrošaču. Kao moguće razloge točka 33.
preambule ubraja postojanje sumnje na zlouporabu i nedopušteno korištenje kredita ili
postojanje sumnje da potrošač neće moći ispuniti svoju obvezu vraćanja iznosa kredita.
Ukoliko je to moguće, o razlozima uskrate isplate iznosa kredita davatelj kredita mora
potrošača obavijestiti unaprijed, no najkasnije neposredno nakon uskrate putem obavijesti
sastavljene na papiru ili drugom trajnom mediju. Obveza pružanja obavijesti ne postoji kada
nije dopuštena prema drugim propisima Zajednice ili kada se protivi ciljevima javnog poretka
ili javne sigurnosti. No, ugovorni odnos ne prestaje uskratom isplate iznosa kredita, već
ukoliko davatelj kredita želi otkazati ugovor može to učiniti ispunjenjem uvjeta iz čl. 13 st. 1
Direktive 2008/48/EZ.
Kako ZZP ne sadrži odgovarajuće odredbe, preuzimanje odredbe iz čl. 13 Direktive
2008/48/EZ u novi ZPK predstavljati će novinu u odnosu na dosadašnje pravno uređenje.

b) Pravo na raskid ugovora o kreditu

Zasigurno najvažniju odredbu predstavlja čl. 14 Direktive 2008/48/EZ. Prema čl. 14

st. 1 Direktive 2008/48/EZ potrošač ima pravo u roku od četrnaest kalendarskih dana raskinuti
ugovor o kreditu ne navodeći razloge za to. Rok počinje teći ili na dan sklapanja ugovora o
kreditu (čl. 14 st. 1 sl. a) Direktive 2008/48/EZ) ili na dan kada su potrošaču dostavljeni
ugovorni uvjeti i informacije prema čl. 10 Direktive 2008/48/EZ, ako je taj dan nastupio
nakon dana sklapanja ugovora (čl. 14 st. 1 sl. b) Direktive 2008/48/EZ). Sa tim datumom
potrošač dakle dobiva i obavijest o pravu na raskid ugovora koja u skladu s čl. 10 st. 2 sl. p)
Direktive 2008/48/EZ spada u informacije koje ugovor o kreditu mora sadržavati. 206 No čl. 14
st. 2 Direktive 2008/48/EZ predviđa i jednu posebnu odredbu koja u određenim uvjetima
državama članicama omogućava skraćivanje roka za raskid ugovora. Naime, ukoliko su
propisi države članice i prije stupanja na snagu Direktive 2008/48/EZ sadržavali posebnu
odredbu o povezanim ugovorima koja zabranjuje stavljanje na raspolaganje iznosa kredita
prije isteka određenog roka, država članica može iznimno propisati da se četrnaestodnevni rok
za raskid ugovora na izričiti zahtjev potrošača može skratiti na taj posebni rok. Ratio je ove
odredbe, koja se ograničava isključivo na povezane poslove, spriječiti da potrošač
nesrazmjerno dugo čeka kredit a time i robu odnosno usluge koje se temeljem njega stječu. 207
Nadalje, da bi potrošač valjano izvršio svoje pravo na raskid ugovora, mora to učiniti
na način koji mu omogućuje dokazivanje prema nacionalnom pravu. 208 Smatra se da je rok za

206
O tome kritički Hoffmann koji se pribojava kako će obavijest o pravu na raskid ostati nezamijećena u velikoj
količini informacija koje ugovor mora sadržavati. Vidi Hoffmann Markus, op. cit., str. 228.
207
Točka 36. preambule Direktive 2008/48/EZ. Vidi Izvještaj od Kurt Lechner–a, EP–Dok A6–0504/2007, 20.
208
Prijedlog Direktive iz 2005. g. sadržavao je u čl. 13 st. 2 obvezu potrošača o svojoj namjeri raskida ugovora
davatelja kredita obavijestiti unaprijed.

40
raskid poštovan, ukoliko izjava o raskidu koja je pravovremeno poslana na papiru ili drugom
trajnom mediju, stoji davatelju kredita na raspolaganju i može joj pristupiti (čl. 14 st. 3 sl. a)
Direktive 2008/48/EZ). Druga pretpostavka, koja prema čl. 14 st. 3 sl. b) Direktive
2008/48/EZ mora biti ispunjena kumulativno, propisuje kako potrošač nakon raskida ugovora
mora davatelju kredita bez odgode vratiti iznos kredita i kamate na taj iznos obračunate od
dana početka korištenja do dana vraćanja kredita, no najkasnije u roku od trideset
kalendarskih dana nakon što je izjava o raskidu ugovora poslana.209 Visina kamata
obračunava se temeljem ugovorene NKS. Pritom davatelj kredita nema pravo na daljnja
obeštećenja osim na naknadu nepovratnih troškova koje je imao prema javnim upravnim
tijelima.210 Raskidom ugovora o kreditu potrošač više nije vezan niti ugovorom o usluzi koju
u svezi s ugovorom o kreditu pruža davatelj kredita ili treći temeljem sporazuma sa
davateljem kredita (čl. 14 st. 4 Direktive 2008/48/EZ). Ova odredba, koja je svoje mjesto u
Direktivi našla tek u kasnom stadiju zakonodavnog postupka, odnosi se prije svega na
ugovore kojima se davatelji kredita osiguravaju od rizika. Daljnju posebnost predstavlja i čl.
14 st. 6 Direktive 2008/48/EZ koji državama članicama daje fakultativnu mogućnost
isključenja prava na raskid ugovora o kreditu koji su sklopljeni uz prisustvo javnog bilježnika,
ukoliko javni bilježnik potvrdi da su potrošaču zajamčena prava iz čl. 5 (predugovorne
informacije) i iz čl. 10 Direktive 2008/48/EZ (informacije koje ugovor o kreditu mora
sadržavati). Što se tiče odnosa konkurencije sa odredaba o pravu na raskid iz Direktive
2002/65/EZ o sklapanju potrošačkih ugovora o financijskim uslugama na daljinu i Direktive
85/577/EEZ o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija, on
je uređen u čl. 14. st. 5 Direktive 2008/48/EZ, koji propisuje da se odredbe o pravu na raskid
iz čl. 6 i 7 Direktive 2002/65/EZ i čl. 5 Direktive 85/577/EEZ ne primjenjuju ukoliko potrošač
raspolaže s pravom na raskid prema čl. 14 Direktive 2008/48/EZ. U odnosu na dosadašnje
pravno uređenje u Direktivi 87/102/EEZ uvođenje ovog izuzetno važnog prava značajno će
povisiti stupanj zaštite potrošača na način što će mu omogućiti oslobođenje od već ugovorom
preuzetih obveza. Naime, mnogobrojne su situacije u kojima potrošač nepromišljeno sklapa
ugovor, bilo radi izvršenog pritiska od strane prodavatelja odnosno davatelja kredita, bilo radi
drugih okolnosti npr. vlastite nedovoljne informiranosti i sl. Tzv. „cooling–off“ period
potrošaču daje dodatno vrijeme potrebno za razmišljanje i za donošenje konačne odluke o
preuzetim ugovornim obvezama. Konačno, treba napomenuti kako pravo na raskid iz čl. 14
Direktive 2008/48/EZ u sadržajnom smislu uvelike odgovara odredbi o pravu na raskid iz čl.
6 Direktive 2002/65/EZ, što točka 36. preambule Direktive 2008/48/EZ opravdava potrebom
usklađivanja načina ostvarenja prava na raskid u srodnim pravnim područjima.
Kao ni odredbe Direktive 87/102/EEZ koje preuzimaju, odredbe o potrošačkom zajmu
iz ZZP–a ne poznaju pravo na raskid ugovora. 211 Upravo iz tog razloga potrebno je putem tzv.
otvarajuće klauzule iz čl. 2 ZZP–a posegnuti za odgovarajućim pravilima ZOO–a.212 No valja
napomenuti kako hrvatsko obvezno pravo poznaje veći broj različito uređenih prava na raskid,
koja se razlikuju s obzirom na vrstu ugovora. Tako čl. 506 ZOO–a propisuje mogućnost
zajmoprimca odustati od ugovora prije nego što mu zajmodavac preda ugovorene stvari. No,
ako bi zbog toga zajmodavcu nastala bilo kakva šteta zajmoprimac ju je dužan naknaditi. Na
istovjetan način uređeno je i pravo na raskid ugovora o kreditu, koje korisniku kredita stoji na
raspolaganju prije nego što počne koristiti kredit (čl. 1024 st. 1 ZOO). Kao i u slučaju zajma
209
Pritom treba napomenuti kako čl. 14 Direktive 2008/48/EZ ne zadire u propise država članica koji propisuju
rok prije isteka kojeg izvršenje ugovora ne može početi (čl. 14 st. 7 Direktive 2008/48/EZ).
210
Za slučaj da davatelj kredita potrošača ne obavijesti u skladu s čl. 10 st. 2 sl. p) Direktive 2008/48/EZ Rott
predlaže sankciju potpunog ili djelomičnog prava na naknadu. Vidi Rott Peter, Die neue…, op.cit., str. 1111.
211
Vidi Petrić Silvija, Ugovor..., op.cit., str. 564; Čulinović–Herc Edita, Zaštita…, op.cit., str. 194.
212
Čl. 2 ZZP–a propisuje: „(1) Primjena odredaba ovoga Zakona ne utječe na prava koja potrošači imaju na
temelju drugih zakona. (2) Ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između
potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima“.

41
čl. 1024 st. 3 ZOO propisuje obvezu korisnika kredita naknaditi štetu ako ju davatelj kredita
pretrpi. Budući da su pravo na odustajanje od ugovora o zajmu iz čl. 506 ZOO i pravo na
raskid ugovora o kreditu iz čl. 1024 ZOO istovjetno uređena prava, uopće nije jasno zašto ih
ZOO naziva različitim imenima. 213 Nadalje, posebna pažnja pravu kupca na raskid ugovora
posvećuje se kod kupoprodaje s obročnom otplatom cijene, gdje čl. 464 ZOO propisuje kako
isprava o ugovoru mora, pod prijetnjom ništetnosti, sadržavati odredbu da kupac može
raskinuti ugovor ako to pisano priopći prodavatelju u roku od tri dana od potpisivanja isprave.
Radi se o kogentnoj normi, jer se kupac ne može unaprijed odreći ovoga prava. U svim
navedenim situacijama potrošač može raskinuti ugovor ne navodeći razloge za to. Osim toga
Zakon ne propisuje posebnu formu izjave o odustajanju odnosno raskidu kod ugovora o zajmu
i ugovora o kreditu iz čega slijedi da potrošač može odustati od odnosno raskinuti ugovor i
neformalnom izjavom volje davatelju kredita.214 Unatoč postojećim odredbama u ZOO–u,
preuzimanje prava na raskid ugovora o potrošačkom kreditu iz čl. 14 Direktive 2008/48/EZ u
budući hrvatski ZPK predstavljati će značajno povišenje stupnja zaštite hrvatskog potrošača.
Daljnjem jačanju pravne sigurnosti zasigurno bi doprinijelo i usklađivanje odredaba ZOO–a,
kako u terminološkom tako i sadržajnom smislu.

c) Povezani ugovori

U odnosu na odredbu o povezanim ugovorima iz stare Direktive 87/102/EEZ, 215 nova

Direktiva 2008/48/EZ u svojem čl. 15 donosi mnogobrojne izmjene. Prema čl. 3 sl. n)
Direktive 2008/48/EZ povezani ugovor o kreditu je ugovor o kreditu kod kojeg i) kredit služi
isključivo financiranju ugovora o isporuci određene robe ili pružanju određene usluge i ii)
objektivno gledano ta dva ugovora čine jedinstvenu gospodarsku cjelinu.216 Smatra se da
jedinstvena gospodarska cjelina postoji kada isporučitelj robe ili pružatelj usluge sam
financira kredit u korist potrošača ili kada se davatelj kredita u slučaju financiranja od strane
trećeg prilikom pripreme ili sklapanja ugovora o kreditu služi suradnjom isporučitelja robe ili
pružatelja usluge ili kada je određena roba ili pružanje određene usluge izričito navedeno u
ugovoru o kreditu.217 U odnosu na staru odredbu o povezanim ugovorima iz čl. 11 Direktive

213
Vidi Šarčević Susan/Čikara Emilia, op. cit., str. 10; Slakoper Zvonimir, Ugovor o kreditu…, op.cit., str. 508.
214
Iz sudske prakse proizlazi da se situacije u kojima korisnik kredita u ugovorom o kreditu utvrđenom roku nije
iskoristio kredit mogu smatrati jednostranim raskidom ugovora. Vidi Odluku VSRH Rev 2954/00 u Slakoper
Zvonimir (ur.), Sudska praksa 1980–2005, 2005., str. 689. Vidi isto Gorenc Vilim, Komentar Zakona o obveznim
odnosima, 2005., str. 1566. No u pravnoj su teoriji zastupljeni i drugi stavovi prema kojima obveza zaključenja
ugovora u pisanoj formi ima za posljedicu obvezu pisanog odustanka od odnosno raskida ugovora. Tako Perović
Slobodan/Stojanović Dragoljub D, Komentar Zakona o obligacionim odnosima. 1980., str. 1047.
215
Čl. 11 Direktive 87/102/EEZ glasi: 1. Države članice dužne su osigurati da postojanje ugovora o kreditu ni na
koji način ne utječe na prava potrošača naspram dobavljača robe ili usluga kupljenih putem takvog ugovora u
slučajevima kad roba i usluge nisu isporučene ili nisu u skladu s ugovorom za njihovu isporuku. 2. U slučaju
kad: a) potrošač sklopi ugovor o kreditu radi kupnje robe ili pribavljanja usluge s osobom koja nije dobavljač te
robe i tih usluga; i b) davatelj kredita i dobavljač robe ili usluga imaju prethodno sklopljen ugovor prema kojem
taj davatelj kredita kredit daje isključivo potrošačima tog dobavljača za robu ili usluge tog dobavljača; i c) je
potrošaču spomenutom u točki a) odobren kredit u skladu s tim prethodno sklopljenim ugovorom; i d) roba ili
usluga koja je predmet ugovora o kreditu nije isporučena, ili je isporučena samo djelomično, ili kad roba ili
usluga koja je predmet ugovora o kreditu nije u skladu s ugovorom za njihovu isporuku; i (e) je potrošač
neuspješno ostvarivao svoje pravo naspram dobavljača ima pravo ostvarivati prava naspram davatelja kredita.
Države članice dužne su odrediti u kojoj mjeri i pod kojim se uvjetima ostvaruju spomenuta prava. 3. Stavak 2.
neće se primjenjivati kada je vrijednost pojedinih transakcija manja od 200 ECU.
216
Definicija povezanog ugovora o kreditu preuzeta je iz njemačkog prava (§ 358 BGB). Poneka odstupanja od
definicije odnose se na zahtjev „isključivosti“ financiranja i na uvjet „određenosti“ robe i usluga, koje definicija
iz § 358 BGB ne sadrži.
217
Cristofaro smatra kako namjera europskog zakonodavca nije potpuno jasna, budući da predmet ugovora koji
je povezan sa ugovorom o kreditu mogu biti i generične stvari. Vjerojatno se time želi spriječiti primjenu

42
87/102/EEZ, definicija uvodi potpuno novu pretpostavku prema kojoj kredit služi „isključivo“
financiranju sa njime povezanog ugovora. Osim uvođenja pojmovnog određenja jedinstvene
gospodarske cjeline, novost predstavlja i zahtjev „određenosti“ robe odnosno usluge. Dotle
novija praksa Europskog suda o čl. 11 Direktive 87/102/EEZ dolazi do upravo suprotnog
zaključka. Naime u predmetu Rampion i Godard Europski je sud odlučio kako u ugovoru o
kreditu nije potrebno odrediti stvar ili uslugu koja se kreditom financira.218 Daljnje novosti
odnose se na brisanje zapravo nepotrebnog čl. 11 st. 1 Direktive 87/102/EEZ i na propisivanje
mogućnosti oslobađanja od obveza preuzetih ugovorom o kreditu putem raskida sa njime
povezanog ugovora u čl. 15 st. 1 Direktive 2008/48/EZ. Osim toga, dosadašnji je čl. 11 st. 2
Direktive 87/102/EEZ donekle izmijenjen ušao u čl. 15 st. 2 Direktive 2008/48/EZ.
Okosnicu članka 15. Direktive 2008/48/EZ čini uređenje učinaka raskida povezanog
ugovora na ugovor o kreditu s jedne i mogućnosti potrošača na ostvarenje prava iz povezanog
ugovora naspram davatelja kredita s druge strane. Čl. 15 st. 1 Direktive 2008/48/EZ propisuje
tako, kako potrošač koji je u skladu s pravom Zajednice ostvario svoje pravo na raskid
ugovora o isporuci robe ili pružanja usluga, nije više vezan niti sa tim ugovorom povezanim
ugovorom o kreditu. Budući da sklopljeni ugovor o kreditu služi isključivo za financiranje
kupnje određene robe ili usluge, raskidom ugovora o isporuci određene robe ili pružanju
određene usluge otpada i svrha kredita. 219 Uređenje pravnih posljedica Direktiva prepušta
državama članicama.220 Nadalje, čl. 15 st. 2 Direktive 2008/48/EZ propisuje pretpostavke pod
kojima potrošač može naspram davatelja kredita ostvarivati prava koja ima prema
prodavatelju ili pružatelju usluge. Ukoliko dugovana roba ili usluga nije ili je samo
djelomično isporučena odnosno pružena ili ne odgovara ugovoru o isporuci robe ili pružanju
usluge, tada potrošač može svoja prava, koja ima temeljem zakona ili ugovora o isporuci robe
ili pružanju usluge, ostvarivati naspram davatelja kredita, ukoliko ih je prethodno pokušao
ostvariti prema prodavatelju ili pružatelju usluge no bez uspjeha. U odnosu na odredbu iz
Direktive 87/102/EEZ, kao pretpostavka za ostvarivanje tih prava otpada i u čl. 11 st. 2 sl. b)
Direktive 87/102/EEZ predviđen uvjet „isključivosti“ odnosa prodavatelj–davatelj kredita što
uvelike olakšava pravnu zaštitu potrošača. No, nova odredba i dalje ne propisuje u kojoj se
mjeri i pod kojim uvjetima ta prava mogu ostvarivati, već odgovor na to pitanje prepušta
državama članicama. Iako je pravna teorija dosada smatrala kako se izraz „ostvarivanje

odredbe o povezanim ugovorima na financiranje dvije ili više različitih predmeta ugovora o kupoprodaji ili
usluga. Vidi Cristofaro Giovanni de, op.cit., str. 291, bilj. 93.
218
Vidi ESP, Slučaj C – 429/05 od 4.10.2007., 2007., I–08017 (Rampion i Godard). U spomenutome je slučaju
bračni par Rampion naručio prozor kod trgovačkog društva K par K i sklopio ugovor o kreditu u obliku
dopuštenog prekoračenja na tekućem računu sa Franfinance odredivši kao gornju granicu prekoračenja visinu
cijene prozora. U ponudi za sklapanje ugovora o kreditu nije bio naveden predmet financiranja. Nakon isporuke
bračni je par utvrdio materijalni nedostatak stvari i izjavio da raskida ugovor o kupoprodaji. Budući da nisu
mogli ostvariti svoj zahtjev, tužili su K par K i Franfinance te zahtijevali utvrđenje ništetnosti ugovora o
kupoprodaji i raskid ugovora o kreditu. Tuženici su tvrdili kako oba ugovora nisu međusobno zavisna budući da
predmet financiranja nije naveden u ugovoru o kreditu kako to zahtijeva čl. L 311–20 Code de la consommation.
Osim toga naveli su kako se radi o dopuštenom prekoračenju na tekućem računu, a ne o ugovoru o kreditu koji
služi financiranju kupnje. U odgovoru na postavljeno prethodno pitanje Europski sud je prije svega ukazao na to
da niti ciljevi Direktive 87/102/EEZ niti tekst njenog čl. 11 st. 2 ne upućuju na to da su ugovori o kreditu u
obliku dopuštenog prekoračenja na tekućem računu isključeni od primjene spomenute odredbe. Osim toga čl. 11
st. 2 Direktive 87/102/EEZ ostvarivanje prava potrošača ne uvjetuje time da li je stvar ili usluga koja se financira
određena u ugovoru o kreditu.
219
Vidi točku 37. preambule Direktive 2008/48/EZ prema kojoj odredba ne zadire u nacionalne propise koji se
primjenjuju na povezane ugovore u slučajevima kada je ugovor o kupoprodaji utvrđen ništetnim ili kada je
potrošač svoje pravo na raskid ostvario temeljem nacionalnih propisa. Nadalje, odredbom se ne zadire u prava
potrošača koja on ima prema nacionalnim propisima prema kojima ne nastaju nikakve obveze niti se smije
izvršiti plaćanje prije nego potrošač potpiše ugovor o kreditu.
220
Prema točci 9. preambule Direktive 2008/48/EZ države su članice slobodne zadržati ili propisati vlastite
propise o uvjetima i pravnim posljedicama izvršenja prava na raskid ugovora o kupnji robe ili pružanju usluge.

43
prava“ odnosi i na pravnu zaštitu koju potrošač ostvaruje sudskim putem ali i alternativnim
načinima rješavanja sporova, iz točke 38. preambule Direktive proizlazi kako se ono odnosi
prvenstveno zaštitu sudskim putem. Daljnju novost predstavlja i čl. 15 st. 3 Direktive
2008/48/EZ prema kojem se pravni propisi država članica koji uređuju solidarnu odgovornost
davatelja kredita za bilo koji zahtjev koji potrošač ima naspram prodavatelja odnosno
pružatelja usluga mogu zadržati ili usvojiti.221 Na taj način države članice putem nacionalnih
propisa koji uređuju solidarnu odgovornost prodavatelja odnosno pružatelja usluga i davatelja
kredita mogu odstupiti od u čl. 15 st. 2 Direktive 2008/48/EZ propisane supsidijarne
odgovornosti. Osim toga izraz „bilo koji zahtjev“ otvara mogućnost potrošaču zahtijevati
naknadu štete u slučaju povrede povezanog ugovora koji se financira.222 Ipak, odredba
Direktive 2008/48/EZ o povezanim ugovorima u budućnosti će uzrokovati značajne razlike
između propisa država članica, čime zasigurno neće doprinijeti cilju pravnog usklađivanja.
Tako preambula Direktive u svojoj točci 13. državama članicama dopušta njenu primjenu i na
ugovore koji nisu spomenuti u definiciji iz čl. 3 sl. n) Direktive 2008/48/EZ. Kao primjer
navode se ugovori o kreditu koji samo djelomično služe financiranju ugovora o kupoprodaji
ili ugovora o pružanju usluge.
ZZP u svojem čl. 83 gotovo doslovno preuzima odredbu o povezanim ugovorima iz čl.
11 st. 2 Direktive 87/102/EEZ. Čl. 83 st. 1 ZZP–a tako propisuje za slučaj kada „radi kupnje
određenog proizvoda ili određene usluge, potrošač sklopi ugovor o zajmu s osobom različitom
od trgovca tog proizvoda ili usluge, a ugovor o zajmu sklopljen je na temelju prethodnog
sporazuma zajmodavca i trgovca proizvoda ili usluge prema kojem se zajmodavac obvezuje
potrošačima odobravati zajam isključivo za kupnju proizvoda ili usluga tog trgovca, potrošač
može, ne uspije li ostvariti prava koja ima prema trgovcu zbog neispunjenja ili neurednog
ispunjenja ugovora o kupoprodaji, zahtijevati od zajmodavca nadoknadu štete koju je pretrpio
zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovora o kupoprodaji“.223,224 Ako u tom slučaju
ugovor o kupoprodaji bude raskinut, raskida se i ugovor o zajmu, budući da se radi o ugovoru
akcesorne prirode. Tada zajmodavac ne može od potrošača zahtijevati nadoknadu štete koju je
zbog toga pretrpio (čl. 83 st. 2 ZZP). I konačno, ZZP daje zajmodavcu koji je potrošaču
nadoknadio štetu koju je ovaj pretrpio zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovora o
kupoprodaji pravo zahtijevati od trgovca nadoknadu svega što je isplatio za njegov račun,
kamate od dana isplate, troškove nastale u sporu s potrošačem od trenutka kada je obavijestio
trgovca o tom sporu, kao i nadoknadu štete koju je zajmodavac time pretrpio. Iako ovaj pravni
institut predstavlja važnu novinu u hrvatskome pravu dajući potrošaču prava koja mu prema
općim pravilima o ugovornoj odgovornosti ne stoje na raspolaganju, njegovim gotovo
doslovnim preuzimanjem iz Direktive 87/102/EEZ postignut je tek ograničeni učinak
odredbe. Kao i Direktiva 87/102/EEZ, čl. 83 st. 1 ZZP predviđa uvjet „isključivosti“ odnosa
trgovac–zajmodavac, čime isključuje sve konstelacije u kojima trgovac makar i povremeno

221
Čl. 19 Prijedloga Direktive iz 2002. g. predviđao je solidarnu odgovornost i u slučaju kada je prodavatelj
nastupio kao kreditni posrednik. No, Europski parlament je odbio takvu odredbu (vidi Objašnjenje zahtjeva za
izmjenu br. 104, Drugo Izvješće Odbora za pravo i unutarnje tržište od 2.4.2004., A5–0224/2004).
222
Isto tako Rott Peter, Maximum Harmonisation and Mutual Recognition versus Consumer Protection: The
Example of Linked Credit Agreements in EC Consumer Credit Law, EuLF, 2006., str. 67.
223
Treba napomenuti kako je čl. 68 ZZP–a iz 2003. g. koristio izraz „prodavatelj“ a ne „trgovac“. Razlog tome
treba tražiti u činjenici da se pojam prodavatelj prije svega veže uz kupoprodaju u smislu čl. 367 ZOO–a, dok
trgovac može pružati i usluge. No budući da odredba dalje govori isključivo o ugovoru o kupoprodaji, izmjena
donekle gubi svoj smisao. Umjesto o ugovoru o kupnji usluge, ovdje se radi o ugovoru o pružanju usluge.
224
Dakle povezani ugovori moraju sačinjavati jedinstvenu gospodarsku cjelinu. Iako se hrvatska praksa i teorija
nisu izjasnile o uvjetima koji moraju biti ispunjeni da bi ona postojala, po uzoru na njemačku i austrijsku praksu
i teoriju može se zaključiti kako jedinstvena gospodarska cjelina postoji kada se zajmodavac i trgovac temeljem
prethodnog sporazuma nalaze u pravnome odnosu. Ipak, dovoljni su i čisto faktični poslovni odnosi dužeg
trajanja u okviru kojih trgovac i zajmodavac stvarno surađuju radi financiranja kupnje robe odnosno pružanja
usluga.

44
surađuje s drugim zajmodavcima. Time se otvara mogućnost zaobilaženja zakonske odredbe,
primjerice na način da trgovac uključi dvije banke kao zajmodavce. Isto tako, ZZP nije
iskoristio mogućnost uvođenja solidarne odgovornosti zajmodavca i trgovca, već se strogo
pridržava u Direktivi 87/102/EEZ predviđene supsidijarne odgovornosti. Nadalje, kao ni sama
Direktiva 87/102/EEZ, čl. 83 ZZP ne daje odgovor na pitanje da li je pretpostavka
neuspješnog ostvarivanja prava prema trgovcu ispunjena samo tada kada potrošač svoja prava
ne uspije ostvariti sudskim putem ili se to odnosi i na izvansudsko rješavanje sporova. Iz
razloga učinkovitosti zaštite potrošača trebalo bi ipak smatrati da je pretpostavka ispunjena
kada potrošač nije uspio ostvariti svoje zahtjeve neovisno o tome radi li se o zaštiti sudskim ili
izvansudskim putem.225 Izvan okvira minimalnog standarda koji propisuje Direktiva
87/102/EEZ, ZZP je izašao samo u pogledu čl. 11 st. 3 ZZP–a, koji propisuje da se odredba ne
primjenjuje na poslove čija vrijednost ne prelazi 200 eura. Nadalje, treba spomenuti i jednu
daljnju odredbu ZZP–a, koju Direktiva 87/102/EEZ ne sadrži, a koja propisuje da se
ugovorom o zajmu ne može obvezati potrošača da će na zajmodavca ili neku treću osobu
prenijeti ili u njihovu korist ograničiti svoja prava koja, u slučaju neispunjenja ili neurednog
ispunjenja ugovora, ima prema osobi s kojom je sklopio ugovor koji se financira ugovorom o
zajmu (čl. 82 ZZP). Iz svega navedenog slijedi kako će u odnosu na trenutno važeću odredbu
ZZP–a o povezanim ugovorima, novi ZPK unijeti mnoge novosti, kao što je to primjerice
spomenuta pretpostavka „isključivosti“, nadalje definicija jedinstvene gospodarske cjeline itd.
No, treba primijetiti kako čl. 83 ZZP–a već i sada predviđa neke Direktivom 2008/48/EZ
propisane uvjete kao što je to zahtjev „određenosti“ robe odnosno usluge. Pritom bi ozbiljno
trebalo razmisliti i o mogućnosti povišenja stupnja zaštite potrošača iskorištavanjem opcije iz
čl. 15 st. 3 Direktive 2008/48/EZ odnosno propisivanjem solidarne odgovornosti davatelja
kredita i trgovca.

d) Prijevremena otplata kredita

Odredba Direktive 2008/48/EZ o prijevremenoj otplati kredita odnosno o pravu

potrošača otplatiti kredit prije njegove dospjelosti pokazala se je osobito spornom tijekom
zakonodavnog postupka. Razlog tome treba prije svega potražiti u novo propisanom pravu
davatelja kredita na naknadu štete koja mu zbog prijevremene otplate kredita eventualno
može nastati. Prema čl. 16 st. 1 Direktive 2008/48/EZ potrošač ima pravo u svako doba u
cijelosti ili djelomično ispuniti svoje obveze iz ugovora o kreditu, pri čemu ima pravo na
smanjenje ukupnog troška kredita koje se sastoji od kamata i troškova za preostalo vrijeme
trajanja ugovora. U odnosu na donekle nedorečenu odredbu iz čl. 8 Direktive 87/102/EEZ,
nova je odredba uvođenjem mogućnosti prijevremene otplate „u svako doba“ i to „u cijelosti
ili djelomično“ i konkretizacijom pojma „pravičnog smanjenja“ iz čl. 8 Direktive 87/102/EEZ
učinila značajan iskorak prema povišenju pravne sigurnosti za potrošača. 226 No, potpunu
novost predstavlja uvođenje odredaba propisanih u čl. 16 st. 2–5 Direktive 2008/48/EZ, prema
kojima davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo na naknadu njemu
time eventualno prouzrokovane štete. Pod pretpostavkom da je prijevremena otplata uslijedila
u razdoblju za koje je ugovorena fiksna NKS, davatelj kredita ima pravo zahtijevati pravičnu i

225
Do istog zaključka vode i same odredbe ZZP–a, koje u Dijelu V. Zaštita potrošačkih prava uređuju kako
izvansudsko rješavanje potrošačkih sporova (čl. 130) tako i kolektivnu zaštitu potrošača sudskim putem ili pred
drugim nadležnim tijelima (čl. 131 – 141).
226
O velikim razlikama propisa država članica koje su rezultat preuzimanja čl. 8 Direktive 87/102/EEZ u
nacionalno pravo vidi Alleweldt Frank/Micklitz Hans–W/Rott Peter/Milne Alistair/Tichý Lubos/Kara
Senda/Osterloh Maren/Schubert Kristen/Achten Merle, op.cit., str. 73, 91 i 109.

45
objektivno utemeljenu naknadu227 zbog eventualnih troškova228 neposredno vezanih uz
prijevremenu otplatu kredita. U čl. 16 st. 2 Direktive 2008/48/EZ utvrđene gornje granice te
naknade ovise o preostalom vremenu trajanja ugovora o kreditu, tj. o vremenu od trenutka
otplate do trenutka koji je u ugovoru određen za vraćanje kredita. Kada je to razdoblje duže
od godinu dana, naknada ne smije prijeći 1% prijevremeno otplaćenog iznosa kredita. Kada je
to razdoblje kraće od godinu dana, ona ne smije prijeći 0,5% prijevremeno otplaćenog iznosa
kredita.229 Propust ove odredbe je taj, što nije propisala gornju granicu za slučaj da to
razdoblje iznosi točno godinu dana. Budući da davatelj kredita ne smije biti u povoljnijem
položaju, nego li što bi to bio u slučaju kada bi potrošač kredit vratio u ugovorom utvrđenom
roku, čl. 16 st. 5 Direktive 2008/48/EZ propisuje da naknada ni u kojem slučaju ne smije
prijeći iznos kamata koji bi potrošač morao platiti u slučaju otplate kredita u ugovorom
utvrđenom roku. U čl. 16 st. 3 sl. a) do c) Direktive 2008/48/EZ nabrojeni su nadalje slučajevi
kada se naknada ne smije zahtijevati: 230 kada je otplata učinjena putem ugovora o osiguranju,
koji je ugovoren kao jamstvo otplate kredita (čl. 16 st. 3 sl. a) Direktive 2008/48/EZ); kod
mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu (čl. 16 st. 3 sl. b) Direktive 2008/48/EZ);
ili kada je otplata uslijedila u razdoblju za koje nije ugovorena fiksna NKS (čl. 16 st. 3 sl. c
Direktive 2008/48/EZ). Glede drugog po redu slučaja, naime mogućnosti prekoračenja stanja
na tekućem računu kod kojeg je kamatna stopa promjenjiva, Freitag primjećuje s pravom da
je on već obuhvaćen u čl. 16 st. 3 sl. c) Direktive 2008/48/EZ i stoga suvišan.231 Što se tiče
obračuna naknade za davatelja kredita, neke od smjernica nalaze se propisane već u samoj
preambuli Direktive. Primjerice, obračun mora za potrošača u svakom ugovornom stadiju biti
transparentan i razumljiv.232 Isto proizlazi iz čl. 5 st. 1 sl. p) i čl. 10 st. 2 sl. r) Direktive
2008/48/EZ prema kojima potrošač ima pravo na informaciju o pravu na prijevremenu otplatu
kredita i ukoliko potrebno i pravo na informacije o zahtjevu davatelja kredita za naknadom
kao i o načinu obračuna te naknade, koje mu se moraju pružiti na jasan i sažet način. Osim
toga metoda obračuna mora biti lako primjenjiva i za davatelje kredita, a ispitivanje naknade
od strane nadležnih nadzornih tijela mora biti olakšano. Iz tih je razloga potrebno paušalno
odrediti najviši iznos naknade. No kako Direktiva 2008/48/EZ ne propisuje jedinstvenu
metodu obračuna naknade, autor drži kako će preuzimanje ove odredbe imati za posljedicu
različite rezultate u različitim državama članicama te neće doprinijeti željenoj
harmonizaciji.233 Isto tako nije jasno, kako će se spomenute informacije, osobito o načinu

227
Europski parlament je u tijeku zakonodavnog postupka prekrižio uvjet prema kojem bi davatelj kredita trebao
dokazivati da je referentna kamatna stopa ESB–a u trenutku prijevremene otplate kredita niža nego u trenutku
sklapanja ugovora.
228
Freitag smatra kako treba nadoknaditi samo troškove u užem smislu riječi kao što su to administrativni i
upravni troškovi, troškovi refinanciranja kredita za preostalo vrijeme trajanja ugovora i sl. Vidi Freitag Robert,
Vorzeitige Rückzahlung und Vorfälligkeitsentschädigung nach der Reform der Verbraucherkreditrichtlinie, ZIP,
2008., str. 1104.
229
Te gornje granice Komisija mora ispitivati svakih pet godina (odnosno prvi put 12.5.2013.) i ocijeniti ih u
skladu sa gospodarskim kretanjima i stanju na tržištu Zajednice (čl. 27 st. 2 Direktive 2008/48/EZ).
230
Čl. 16 st. 2 reč. 1 Prijedloga Direktive iz 2002. g. predviđao je kako davatelj kredita može zahtijevati
objektivno utemeljenu i pravičnu naknadu utvrđenu temeljem matematičkih načela. Naknada je prema čl. 16 st. 2
reč. 2 trebala biti isključena kod ugovora o kreditu kod kojih je razdoblje fiksne kamatne stope kraće od godinu
dana (sl. a)); kod kojih je otplata zajamčena putem ugovora o osiguranju (sl. b)); kao i kod ugovora o kreditu koji
dospijevaju odjednom (sl. c)). Dok je Gospodarsko i socijalno vijeće u svojem stajalištu upozorilo kako će
odredbe uzrokovati „značajne nejednakosti među potrošačima“ i stvoriti „prepreke na tržištu kredita između
pojedinih država članica“, Europski parlament je kritizirao Prijedlog kao nepovoljan za potrošače. Vidi Stajalište
Gospodarskog i socijalnog vijeća, Sl.l. C 234 od 17.7.2003., str. 1; Drugo izvješće Odbora za pravo i unutarnje
tržište od 20.4.2004., A5–0224/2004, Sl.l. C 104 od 20.4.2004., str. 233.
231
Vidi Freitag Robert, op.cit., str. 1104.
232
Vidi točku 39. preambule Direktive 2008/48/EZ.
233
Isto tako BEUC, Le credit aux consommateurs, http://212.3.246.142/Common/GetFile.asp?ID=3469&
mfd=off&LogonName=GuestFR (13.2.2008), str. 14.

46
obračuna naknade, u okviru pružanja predugovornih ili ugovornih informacija potrošaču
pružiti na jasan, sažet i transparentan način. Čl. 16 st. 4 reč. 2 Direktive 2008/48/EZ dalje
propisuje kako u slučaju da „pravična i objektivno utemeljena“ naknada prijeđe stvarni
gubitak davatelja kredita, potrošač ima pravo zahtijevati odgovarajuće smanjenje naknade.
Prilikom utvrđivanja gubitka u obzir ne treba uzimati samo razliku kamata, već i učinak
prijevremene otplate kredita na administrativne troškove (čl. 16 st. 4 reč. 3 Direktive
2008/48/EZ). Osim toga čl. 16 st. 4 sl. b) Direktive 2008/48/EZ predviđa mogućnost za
države članice, da davatelju kredita iznimno dopuste naknadu koja prelazi ugovoreni paušalni
iznos kada isti dokaže da njegov stvarno nastali gubitak prelazi gornje granice utvrđene u čl.
16 st. 2 Direktive 2008/48/EZ. U tom slučaju postoji mogućnost alternativnog izbora između
naknade određene prema toj odredbi i naknade određene u skladu čl. 16 st. 2 Direktive
2008/48/EZ. Državama članicama stavljena je na raspolaganje i daljnja fakultativna
mogućnost utvrđenja granice iznosa prijevremene otplate, ispod koje se naknada ne može
zahtijevati. Prilikom utvrđenja granice, koja ne smije biti viša od 10 000 eura u razdoblju od
dvanaest mjeseci, države članice moraju uzeti u obzir prosječni iznos potrošačkih kredita na
svojem tržištu.234
Pravo potrošača vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje ZZP propisuje u čl. 79
st. 1, određujući dalje u st. 2 kako u tom slučaju potrošač ima pravo na razmjerno sniženje
ukupnog troška zajma koje se sastoji od razlike iznosa kamata koje je trebalo platiti do
trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje i iznosa kamata plaćenih do
trenutka vraćanja zajma. 235 Iako je ova odredba konkretnija od čl. 8 Direktive 87/102/EEZ
kojeg preuzima, utoliko što precizira „pravično smanjenje“ ukupnog troška zajma, očigledno
je da će ista u okviru novog ZPK doživjeti opsežne izmjene. No, treba napomenuti kako
odgovarajuća rješenja glede prijevremenog ispunjenja obveza predviđaju i opća pravila
ugovornog prava. Tako čl. 1024 st. 2 ZOO–a propisuje pravo potrošača odnosno korisnika
kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje uz obvezu prethodnog obavještavanja
banke. U tom je slučaju potrošač dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako ju je ovaj
pretrpio (čl. 1024 st. 3 ZOO), a banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja
kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (čl. 1024 st. 4 ZOO). Isto vrijedi i za
ugovor o zajmu prema čl. 507 ZOO–a prema kojemu ako nije drukčije ugovoreno,
zajmoprimac može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan obavijestiti
zajmodavca unaprijed o svojoj namjeri i naknaditi mu štetu. Također i odredbe ZOO–a glede
kupoprodaje s obročnom otplatom cijene propisuju u čl. 467 ZOO–a mogućnost kupca uvijek
odjednom isplatiti ostatak cijene, koji se isplaćuje čist, bez ugovornih kamata i bez troškova.
Prema čl. 467 st. 3 ZOO–a je suprotna odredba ugovora ništetna.

e) Prijenos prava

U odnosu na čl. 9 Direktive 87/102/EEZ odredba nove Direktive o prijenosu prava nije
doživjela značajnije izmjene. Prema čl. 17 st. 1 Direktive 2008/48/EZ u slučaju kada davatelj
kredita prenosi svoja prava koja ima iz ugovora o kreditu ili prenosi „sam ugovor o kreditu“,
potrošač prema novome vjerovniku zadržava sve prigovore koje je imao prema prvome
davatelju kredita, uključujući i prigovor kompenzacije ako je taj prigovor dopušten u pravu
države članice.236 Novost predstavlja čl. 17 st. 2 Direktive 2008/48/EZ prema kojem potrošač

234
Vidi točku 40. preambule Direktive 2008/48/EZ.
235
O tome više kod Petrić Silvija, Zaštita..., op.cit., str. 135.
236
Iz Obrazloženja Komisije iz Prijedloga Direktive iz 2002. g. proizlazi kako novi vjerovnik može biti bilo koja
osoba kojoj je davatelj kredita prenio svoja potraživanja neovisno o tome temeljem koje se „pravne konstrukcije“
prijenos odvijao (cesija, punomoć itd.). Kao primjer navedeni su osiguratelj kredita, trgovačko društvo koje se
bavi poslovima sekuritizacije i sl.

47
mora biti obaviješten o prijenosu prava. Potreba obavještavanja ne postoji kada davatelj
kredita u suglasnosti sa novim vjerovnikom i nakon prijenosa i dalje nastupa kao davatelj
kredita naspram potrošača. Iz preambule proizlazi kako bi nametanje obveze obavještavanja u
takvim slučajevima bilo pretjerano.237 O samome sadržaju ili načinu pružanja obavijesti kao i
o pravnim posljedicama propuštanja obavješćivanja odredba ne govori.
Čl. 80 ZZP–a u potpunosti odgovara preuzetom čl. 9 Direktive 87/102/EEZ, a kako je
ovaj ostao nepromijenjen odgovara i čl. 17 st. 1 Direktive 2008/48/EZ. Ipak, treba napomenuti
kako se odgovarajuće odredbe nalaze propisane i u općim pravilima ZOO–a, gdje je ustup
tražbine (cesija) uređen u čl. 80–89 ZOO, a prijenos ugovora u čl. 127–129 ZOO.

G. Ostale odredbe
a) Nadzor nad davateljima kredita

Prema čl. 20 Direktive 2008/48/EZ države članice moraju osigurati provođenje

nadzora ili pravno uređenje djelatnosti davatelja kredita od strane tijela koja moraju biti
neovisna od financijskih institucija.238 Način realizacije ove odredbe nije propisan već je
prepušten državama članicama. Smjernice propisuje točka 44. preambule Direktive, prema
kojoj se moraju poduzimati mjere prikladne za kontrolu i nadzor djelatnosti davatelja kredita,
a koje jamče transparentnost i stabilnost tržišta.239
U hrvatskome pravu odgovarajuće odredbe propisane su u okviru ZKI–a. Prema čl. 59
st. 1 ZKI, HNB izdaje kreditnoj instituciji odobrenje za rad. Osim toga u čl. 309 ZKI
propisano je pravo potrošača na prigovor i pravo izravnog nadzora HNB–a nad poslovanjem
kreditnih institucija.240

237
Vidi točku 41. preambule Direktive 2008/48/EZ.
238
Odredba ne zadire u Direktivu 2006/48/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 14.6.2006. koja se odnosi na
osnivanje i poslovanje kreditnih institucija (preoblikovano), Sl.l. L 177 od 30.6.2006., str. 1, izmijenjena
Direktivom 2007/18/EZ od 27.3.2007., Sl.l. L 87 9 od 28.3.2007.
239
Čl. 28 Prijedloga Direktive iz 2002. g. prema kojem davatelji kredita i kreditni posrednici podliježu obvezi
prijavljivanja svoje djelatnosti nije preuzeta.
240
Prema čl. 309 st. 1 ZKI, HNB je ovlaštena u okviru svojih nadležnosti nad kreditnim institucijama pratiti
pridržava li se kreditna institucija općenito dobrih poslovnih običaja, objavljenih općih uvjeta poslovanja i
ugovora koje je sklopila sa svojim klijentima, odredbi ovoga Zakona koje se odnose na zaštitu potrošača te
odredbi ZZP–a. Čl. 309 st. 2 ZKI propisuje kako HNB ne rješava pojedinačne prigovore potrošača, odnosno
klijenata kreditne institucije. Prema čl. 309 st. 3 ZKI ako potrošač smatra da se kreditna institucija ne pridržava
uvjeta iz ugovora o pružanju bankovnih, odnosno financijskih usluga, može svoj prigovor na postupke kreditne
institucije uputiti: 1) odgovarajućoj organizacijskoj jedinici kreditne institucije, 2) organizacijskoj jedinici
kreditne institucije koja je zadužena za rješavanje prigovora potrošača, 3) unutarnjoj reviziji u kreditnoj
instituciji, 4) društvu ili udruzi za zaštitu potrošača, 5) nadležnoj ispostavi područne jedinice Državnog
inspektorata ili 6) drugim nadležnim tijelima. Prema čl. 309 st. 4 ZKI je kreditna institucija dužna povjeriti
poslove rješavanja prigovora potrošača najmanje jednoj osobi koja je u radnom odnosu s tom kreditnom
institucijom. Kreditna institucija sa sjedištem izvan RH koja na području RH pruža usluge preko podružnice
dužna je poslove rješavanja prigovora potrošača iz RH povjeriti najmanje jednoj osobi koja je u radnom odnosu s
tom kreditnom institucijom, a koja radi u podružnici u RH. Potrošač koji je uputio prigovor iz čl. 309 st. 3 ZKI
može o tome obavijestiti HNB. Po zaprimanju obavijesti o prigovoru potrošača HNB zatražit će očitovanje
kreditne institucije na koju se prigovor odnosi. HNB dostavit će potrošaču očitovanje kreditne institucije. U
slučaju kršenja ili sumnje na kršenje odredbi ZKI–a kojima se uređuje zaštita potrošača, odnosno odredbi ZZP–a,
HNB ovlaštena je izvršiti izravni nadzor poslovanja kreditne institucije, kao i podružnice kreditne institucije iz
države članice koja pruža usluge na području RH i kreditne institucije iz države članice koja neposredno pruža
usluge na području RH te podružnice kreditne institucije iz treće države koja pruža usluge na području RH (čl.
309 st. 6 ZKI).

48
 b) Maksimalna harmonizacija

Za razliku od Direktive 87/102/EEZ koja je u svojem čl. 15 polazila od načela

minimalne harmonizacije, Direktiva 2008/48/EZ počiva na načelu maksimalne harmonizacije.
Prema čl. 22 st. 1 Direktive 2008/48/EZ države članice ne smiju zadržati ili propisati odredbe
u svojem nacionalnom pravu koje odstupaju od odredaba usklađenih Direktivom 2008/48/EZ.
Budući da se ovo ograničenje odnosi samo na odredbe kojima Direktiva 2008/48/EZ
usklađuje propise država članica,241 treba napomenuti kako je cilj Direktive 2008/48/EZ
usklađivanje odnosno harmonizacija samo „određenih aspekata“ zakona, uredbi i upravnih
propisa država članica o ugovorima o potrošačkom kreditu (čl. 1 Direktive 2008/48/EZ). U
neke od odredaba Direktive 2008/48/EZ koje (načelno) podliježu načelu maksimalne
harmonizacije ubrajaju se tako odredbe o standardnim informacijama koje mora sadržavati
oglašavanje, odredbe o predugovornim informacijama, odredba o ocjenjivanju kreditne
sposobnosti potrošača, odredbe o informacijama koje moraju biti sadržane u ugovoru o
kreditu, odredba o pravu na otkaz ugovora o kreditu na neodređeno vrijeme, odredba o pravu
na raskid ugovora o kreditu, odredba o prijevremenoj otplati kredita i odredba o obračunu
EKS–a. Što se tiče aspekata koji nisu usklađeni Direktivom 2008/48/EZ, države članice mogu
zadržati postojeće ili usvojiti nove propise. To se odnosi prije svega na propise o zelenaškim
kamatama,242 pravnim posljedicama raskida kod povezanih ugovora,243 zakašnjenju s
otplatom244 kao i na propise o pravnoj zaštiti. Također i osobe koje nisu obuhvaćene
personalnim poljem primjene Direktive 2008/48/EZ mogu biti obuhvaćene personalnim
poljem primjene nacionalnih propisa o potrošačkom kreditu. Jednako tako, države članice su
slobodne glede pravnog uređenja onih vrsta ugovora o kreditu koji su u potpunosti isključeni
iz polja djelovanja Direktive 2008/48/EZ. No sve to ne mijenja status Direktive 2008/48/EZ
kao pravnog akta maksimalne harmonizacije. Ono što zadire u taj koncept jest činjenica da
Direktiva 2008/48/EZ u više odredaba propisuje izuzetke od načela maksimalne
harmonizacije. Tako je državama članicama na raspolaganje stavljen niz odredaba sa
mogućnosti izbora alternativnih rješenja tzv. opcija. Kao primjere takvih odredaba treba
navesti: fakultativnu mogućnost isključenja određenih vrsta ugovora o kreditu prema čl. 2 st.
5 i 6 Direktive 2008/48/EZ; mogućnost propisivanja da se EKS ne navodi u oglašavanju ili u
predugovornim informacijama kod mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu;
mogućnost zadržavanja postojećih nacionalnih propisa kojima se rok za raskid ugovora o
kreditu kod povezanih ugovora skraćuje na poseban kraći rok; mogućnost država članica kod
prijevremene otplate kredita davatelju kredita iznimno dopustiti naknadu koja prelazi
Direktivom propisanu gornju granicu naknade i mogućnost propisivanja granice iznosa
prijevremene otplate ispod koje se naknada ne može zahtijevati.245 O svojoj namjeri korištenja
tih opcija države članice moraju obavijestiti Komisiju,246 koja te informacije mora objaviti na
internet stranicama ili na neki drugi način učiniti lako dostupnima, dok države članice moraju
obavijestiti davatelje kredita i potrošače u vlastitoj zemlji. Nadzor nad korištenjem opcija
Komisija vrši tako što ispituje njihove učinke na unutarnje tržište i na potrošače. Rezultate

241
Vidi točku 9. preambule Direktive 2008/48/EZ.
242
Vidi Obrazloženje o čl. 30 st. 1 Prijedloga Direktive iz 2002. g.
243
Vidi točku 9. preambule Direktive 2008/48/EZ.
244
Posebnu odredbu predviđao je čl. 24 Prijedloga Direktive iz 2002. g., prema kojem davatelj kredita u slučaju
neurednog ispunjenja obveza od strane potrošača nije smio poduzimati nesrazmjerne mjere, već je morao
potrošača upozoriti na kašnjenje i dati mu određeni rok za ispunjenje obveze.
245
Prema čl. 27 st. 2 Direktive 2008/48/EZ države članice mogu iskoristiti mogućnost usvajanja alternativnih
odredaba prema čl. 2 st. 5 i 6, čl. 4 st. 1 i 2 sl. c), čl. 6 st. 2, čl. 10 st. 1 i 2 sl. g), čl. 14 st. 2, čl. 16 st. 4. Vidi o
tome Segura Roda, La nueva Directiva sobre el crédito al consumo: objeto y ámbito de aplicación, ReDeco,
2008., str. 17.
246
Čl. 26 Direktive 2008/48/EZ.

49
provedenog nadzora dostavlja Europskom parlamentu i Vijeću zajedno sa eventualnim
prijedlozima izmjena (čl. 27 st. 2 Direktive 2008/48/EZ). Daljnja okolnost koja potkopava
načelo maksimalne harmonizacije jest ta što odredbe Direktive 2008/48/EZ u mnogim
točkama nisu konačne i njihovo se detaljnije uređenje prepušta državama članicama. To se
primjerice odnosi na uređenje načina provođenja obveze pružanja prikladnih objašnjenja
potrošaču u predugovornom stadiju, na odredbe o obliku ugovora o kreditu, na određenje
„ostvarivanja prava“ kod povezanih ugovora, na solidarnu odgovornost kod povezanih
ugovora, na određene obveze kreditnih posrednika, na propisivanje formule za obračun
naknade kod prijevremene otplate kredita, na sankcije zbog povrede propisa država članica
usvojenih temeljem odredaba Direktive 2008/48/EZ itd. Ovdje se zapravo radi o odredbama
minimalne harmonizacije.247 Stoga se može zaključiti kako nova Direktiva 2008/48/EZ polazi
od oslabljenog načela maksimalne harmonizacije kojemu postizanje sveobuhvatne
ujednačenosti nije svrha.248 Uzroci se nalaze i u potrebi postizanja potrebnog konsenzusa
država članica. Tako je Prijedlog Direktive iz 2002. g., koji je strogo slijedio koncept
maksimalne harmonizacije doživio ozbiljne kritike država članica,249 koje su strahovale od
mogućeg sniženja stupnja zaštite potrošača u svojim zemljama.250 Pravna teorija je pak
sumnjala da će ujednačeni propisi imati za posljedicu povišenje broja prekograničnih
sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu.251 Zbog svega navedenog je u Prijedlog Direktive
iz 2005. g. ušao mnogo siromašniji koncept maksimalne harmonizacije, kakvog nalazimo i u
Direktivi 2008/48/EZ.252 Konačno, autor smatra kako Direktiva 2008/48/EZ neće doprinijeti
značajnijoj harmonizaciji propisa država članica u materiji potrošačkog kredita.

c) Polu–prisilna narav odredaba

Prema čl. 22 st. 2 odredbe Direktive 2008/48/EZ su polu–prisilne naravi, odnosno

države članice moraju osigurati da se potrošači neće odreći prava koja imaju temeljem
odredaba nacionalnog prava usvojenih radi provođenja odredaba Direktive 2008/48/EZ ili
usklađenih sa odredbama Direktive 2008/48/EZ.

247
Riehm Thomas/Schreindorfer Benedikt, Das Harmonisierungskonzept der neuen Verbraucherkreditrichtlinie,
GPR, 2008., str. 248.
248
Govori se i o tzv. „targeted harmonisation“. Vidi Jentzsch Nicola/Lannoo Karel, Much Ado about Little?
Agreement on the Consumer Credit Directive Reached, ECRI Commentary No 2 (2007),
http://shop.ceps.eu/BookDetail.php?item _id=1499, (20.3.2008), str. 3
249
Prijedlog Direktive iz 2002. g. predviđao je samo dva izuzetka od načela maksimalne harmonizacije. Jedan se
je odnosio na registraciju ugovora o kreditu i osiguranju u središnjoj bazi podataka a drugi na teret dokaza.
250
Rott je naglašavao kako će glede aspekata kod kojih Direktiva 2008/48/EZ u odnosu na Direktivu
87/102/EEZ povisuje standard zaštite na nacionalnoj razini država članica biti nemoguće usvojiti mjere sa još
višim stupnjem zaštite čime će se ograničiti tržišno natjecanje. Vidi Rott Peter, Thesen zum jüngsten Vorschlag
der Kommission für eine neue Verbraucherkredit–Richtlinie, http://www.responsible–
credit.net/media.php?t=media&f=file&id=1939 (12.6.2007). Dotle je Komisija tvrdila kako je maksimalna
harmonizacija potrebna za postizanje cilja Prijedloga, a taj je „stvaranje pretpostavki za nastanak transparentnog
i učinkovitijeg tržišta koji će nuditi takav stupanj zaštite potrošača koji će pod najboljim mogućim uvjetima za
davatelje i korisnike kredita omogućavati promet ponudama kreditnih proizvoda na tržištu“. Vidi točku 5.
preambule Prijedloga Direktive iz 2002. g., str. 4.
251
Iz Obrazloženja Prijedloga Direktive iz 2002. g., str. 8 proizlazi stav Komisije da su za mali broj
prekograničnog sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu krive postojeće razlike između nacionalnih propisa
država članica i da će sveobuhvatna maksimalna harmonizacija propisa povoljno utjecati na spremnost potrošača
na sklapanje ugovora sa ponuditeljima iz drugih država.
252
Prijedlog Direktive iz 2005. g. propisivao je djelovanje i jednog daljnjeg načela, naime načela uzajamnog
priznanja. Prema njemu bi se glede aspekata potrošačkog kredita u kojima su države članice slobodne propisivati
različite odredbe primjenjivalo pravo davatelja kredita. U tom se slučaju potrošač ne bi mogao osloniti niti na
jedinstveni važeći stupanj zaštite niti na odredbe vlastitog pravnog sistema. Sporno je načelo prekriženo u okviru
zakonodavnog postupka. O tome opsežno Rott Peter, Maximum…, op.cit., str. 65.

50
 Odredba ZZP–a koja bi se „trebala“ odnositi na polu–prisilnu narav pravila ugovornog
prava o zaštiti potrošača nalazi se u čl. 6 ZZP–a, a propisuje kako su ugovorne odredbe
protivne odredbama ZZP–a ništetne. Uređujući pravila ZZP–a kao „ius strictum“ ova odredba
ne odstupa samo od čl. 14 st. 1 Direktive 87/102/EEZ i čl. 22 st. 2 Direktive 2008/48/EZ već i
od odnosnih odredaba ostalih potrošačkih direktiva, koje redom propisuju kako se odredbe
propisane tim direktivama ne mogu mijenjati na štetu potrošača. Prema čl. 6 od odredaba
ZZP–a ne može se odstupiti niti na štetu, ali niti u korist potrošača. Osim što je protivan
europskom pravu zaštite potrošača čl. 6 ZZP–a ne vodi računa o činjenici da većina
potrošačkih direktiva još uvijek propisuje samo minimalni stupanj zaštite. Budući da je naš
zakonodavac doslovnim preuzimanjem odredaba potrošačkih direktiva samo iznimno
propisao viši stupanj zaštite od onog predviđenog direktivama, ZZP bi trebao predvidjeti
mogućnost odstupanja od njegovih odredaba u korist potrošača. Stoga bi čl. 6 ZZP–a trebalo
izmijeniti na način da propisuje kako su ugovorne odredbe kojima se odredbe o zaštiti
potrošača mijenjaju na štetu potrošača ništetne. Pritom bi trebalo voditi računa o tome, da se
mnogobrojne odredbe o zaštiti potrošača nalaze propisane i u drugim hrvatskim zakonima,
zbog čega djelovanje članka 6. osim na odredbe ZZP–a treba proširiti i na odredbe o zaštiti
potrošača propisane drugim zakonima.253 Osim toga, kao što to i čl. 22 st. 2 Direktive
2008/48/EZ predviđa, treba propisati kako se potrošači ne mogu odreći prava koja stječu
temeljem ZZP–a. No budući da će Direktiva 2008/48/EZ u skoroj budućnosti biti preuzeta
odredbama novog ZPK–a, odgovarajuće odredbe treba propisati i u okviru istog.

d) Sprečavanje zaobilaženja primjene odredaba

Države članice su prema čl. 22 st. 3 Direktive 2008/48/EZ obvezne spriječiti

zaobilaženje primjene nacionalnih odredaba usvojenih temeljem Direktive 2008/48/EZ, a koja
mogu nastati putem različitih načina oblikovanja ugovora.254
Iako je odgovarajuću odredbu u čl. 14 st. 2 propisivala i Direktiva 87/102/EEZ,
hrvatski ju ZZP nije preuzeo. Novi ZPK treba otkloniti spomenuti nedostatak.

e) Izbor mjerodavnog prava

Za razliku od Direktive 87/102/EEZ koja nije sadržavala posebno kolizijsko pravilo,

nova Direktiva 2008/48/EZ propisuje ga u čl. 22 st. 4. Prema ovoj posebnoj poveznici države
članice moraju predvidjeti potrebne mjere kojima će se osigurati da potrošač odabirom prava
treće zemlje kao mjerodavnog prava za ugovor o kreditu ne bude lišen zaštite koja mu se
Direktivom 2008/48/EZ pruža, kada je taj ugovor u uskoj vezi s područjem jedne ili više
država članica. Svrha je odredbe spriječiti situacije u kojima trgovac kao jača ugovorna strana
odabirom mjerodavnog prava (npr. putem općih uvjeta poslovanja) nameće primjenu pravila
ugovornog prava neke države koja ima vrlo nizak ili nikakav stupanj zaštite potrošača.
Propisivanjem posebne poveznice sprečava se zaobilaženje primjene usklađenog prava
potrošačkog kredita država članica, kada je ugovor o kreditu u uskoj vezi s područjem jedne
ili više država članica.
ZZP u čl. 4 propisuje kako izborom stranog prava kao mjerodavnog prava potrošač
koji ima boravište u RH ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ZZP–u ili drugom
zakonu kojim se uređuju pojedini aspekti zaštite potrošača. Budući da ZZP govori o „stranom
pravu“, nakon pristupanja EU biti će potrebno prilagoditi odredbu tako što će se pojasniti, da

253
Izmjene i dopune ZZP–a Nacionalni program Republike Hrvatske za pristupanje Europskoj uniji – 2009.
godina (Zagreb, 17.12.2008. godine, str. 457) predviđa za prvi kvartal 2009.g.
254
Primjerice tako što se ugovori koji spadaju u polje djelovanja Direktive 2008/48/EZ obuhvate ugovorima o
kreditu koji njime nisu obuhvaćeni.

51
se „strano pravo“ ne odnosi na pravo preostalih država članica. Osim toga čl. 4 ZZP ne
poznaje niti pretpostavku „uske veze“ kako ju propisuje čl. 22 st. 4 Direktive 2008/48/EZ.

f) Sankcije

Čl. 23 Direktive 2008/48/EZ obvezuje države članice na propisivanje sankcija radi

povreda nacionalnih propisa usvojenih temeljem Direktive 2008/48/EZ i na propisivanje
mjera potrebnih za njihovu primjenu.255 Iako je pritom izbor sankcija prepušten državama
članicama, one moraju biti učinkovite, razmjerne i imati učinak odvraćanja od kršenja
odredbi.256 Imajući u vidu načelo učinkovitosti razvijeno u praksi Europskog suda, sankcije
trebaju jamčiti da davatelj kredita neispunjavanjem svojih obveza neće doći u bolji
gospodarski položaj nego kada ih uredno ispunjava.257 U svezi s time u teoriji se je razvila
žestoka rasprava o tome da li sankcije trebaju biti prekršajne ili građanskopravne naravi.258
Kako kod povreda nekih odredaba potreba za zaštitom nije značajna i potrošaču ne nastaje
nikakva šteta, takve povrede nije opravdano zaprijetiti građanskopravnim sankcijama. Tako
npr. ZZP povrede odredaba o potrošačkom zajmu sankcionira prekršajno. S druge strane
prekršajne sankcije često uzrokuju visoke troškove. Ipak, autor smatra kako bi povrede
odredaba koje propisuju obveze informiranja potrošača trebale biti zaprijećene
građanskopravnim sankcijama. Konačno, može se zaključiti kako će se propisi država članica
u pogledu sankcija povreda odredaba o potrošačkom kreditu uvelike razlikovati.

g) Izvansudsko rješavanje sporova

Prema čl. 24 st. 1 Direktive 2008/48/EZ države članice moraju osigurati postojanje
primjerenog i učinkovitog postupka za izvansudsko rješavanje potrošačkih sporova u svezi s
ugovorima o kreditu, pri čemu se po potrebi mogu koristiti i već postojeća tijela. Suradnju tih
tijela treba poticati kako bi se doprinijelo prekograničnom rješavanju sporova. Odredba ima
za cilj olakšanje pristupa potrošača pravnoj zaštiti čime se jača njihovo povjerenje u
prekogranično sklapanje ugovora o kreditu. Samo poticanje izvansudskog rješavanja
potrošačkih sporova nije novost, te se odgovarajuće odredbe nalaze i u mnogim drugim
direktivama. Tako na europskoj razini postoji mreža nacionalnih tijela za izvansudsko
rješavanje sporova između potrošača i pružatelja financijskih usluga iz ugovora u kojima su
potrošači korisnici financijskih usluga iz druge države članice (FIN–NET).259
ZZP u svojem čl. 130 uređuje izvansudsko rješavanje potrošačkih sporova 260
propisujući mogućnost podnošenja prijedloga za mirenje Centru za mirenje Hrvatske
gospodarske komore, Centru za mirenje Hrvatske obrtničke komore ili Centru za mirenje
Hrvatske udruge poslodavaca, kao i prijavu Sudu časti Hrvatske gospodarske komore i Sudu
časti Hrvatske obrtničke komore u slučaju spora između potrošača i trgovca. Budući da se
postupci pred centrima za mirenje i pred sudovima časti provode sukladno njihovim

255
Vidi kritički osvrt Gospodarskog i socijalnog vijeća, Sl.l. C 234 od 30.9.2003., bilj. 9, 2.4.2. Vidi i stav
Hoffmann–a koji smatra da je odredba beskorisna, budući da zabrana povrede europskog privatnog prava
proizlazi iz odredaba primarnog prava, preciznije čl. 10 i čl. 249 st. 3 UEZ. Vidi Hoffmann Markus, op. cit., str.
240.
256
Vidi točku 47. preambule Direktive 2008/48/EZ.
257
ESP, Slučaj 14/83 od 10.4.1984., 1984., I–1891, 23 (Sabine von Colson i Elisabeth Kamann v Land
Nordrhein–Westfalen).
258
Vidi Hoffmann Markus, op. cit., str. 198; Rott Peter, Die neue…, op.cit., str. 1110.
259
Vidi FIN–NET, http://ec.europa.eu/internal_market/fin–net/index_en.htm (12.7.2008).
260
Preuzima Preporuku Komisije 2001/310/EZ od 4.4.2001. o načelima izvansudskih tijela koja su uključena u
sporazumno rješavanje potrošačkih sporova, KOM (2001) Sl.l. L 109/56.

52
Pravilnicima, potrebno je odgovarajućom izmjenom tih Pravilnika omogućiti izvansudsko
rješavanje tzv. prekograničnih sporova.

h) Preuzimanje odredaba u nacionalno pravo

U skladu čl. 27 st. 1 Direktive 2008/48/EZ države članice su obvezne najkasnije do

12.5.2010. usvojiti i objaviti potrebne propise o preuzimanju Direktive 2008/48/EZ, te njihov
sadržaj bez odgode priopćiti Komisiji. U tom će trenutku Direktiva 87/102/EEZ biti ukinuta i
početi će se primjenjivati nacionalni propisi država članica koji preuzimaju odredbe Direktive
2008/48/EZ.261 Prilikom usvajanja propisa koji preuzimaju odredbe Direktive 2008/48/EZ
potrebno je u samim propisima ili prilikom objavljivanja propisa u službenom glasilu pozvati
se na Direktivu 2008/48/EZ. Osim toga točka 50. preambule Direktive 2008/48/EZ spominje i
jednu daljnju obvezu država članica da u vlastite svrhe ali i u interesu Zajednice izrade i
objave tablice koje će „u onoj mjeri u kojoj je to moguće“ prikazivati odnos odredaba
Direktive 2008/48/EZ i odredaba nacionalnih propisa kojima se odredbe Direktive
2008/48/EZ preuzimaju.
Prijelazne i završne odredbe uređujući ratione temporis Direktive 2008/48/EZ
propisuju u čl. 30 st. 1 kako se njene odredbe ne primjenjuju na ugovore o kreditu koji su
sklopljeni prije dana stupanja na snagu nacionalnih propisa kojima se odredbe Direktive
2008/48/EZ preuzimaju. No, čl. 30 st. 2 Direktive 2008/48/EZ uređuje izrazito važnu iznimku
o tog pravila, propisujući kako države članice moraju osigurati primjenu odredaba Direktive
2008/48/EZ o navođenju NKS iz čl. 11 Direktive 2008/48/EZ, o obvezi pružanja informacija
kod ugovora o kreditu u obliku mogućnosti prekoračenja stanja na tekućem računu iz čl. 12
Direktive 2008/48/EZ, o pravu na otkaz ugovora o kreditu na neodređeno vrijeme iz čl. 13
Direktive 2008/48/EZ, o prijenosu prava iz čl. 17 Direktive 2008/48/EZ i o obvezi pružanja
informacija kod prešutno dopuštenog prekoračenja stanja na tekućem računu iz čl. 18 st. 1 reč.
2 i st. 2 Direktive 2008/48/EZ i na takve ugovore o kreditu.

H. Zaključak

Prvi koraci usklađivanja zakona, uredbi i upravnih propisa država članica EU o

potrošačkom kreditu učinjeni su usvajanjem Direktive 87/102/EEZ. Kao Direktiva utemeljena
na načelu minimalne harmonizacije obvezivala je države članice na preuzimanje njenim
odredbama propisanog minimalnog standarda zaštite, te im dopuštala zadržavanje postojećih
ili usvajanje novih propisa koji predviđaju viši stupanj zaštite potrošača nego li ona sama.
Budući da su države članice tu mogućnost iskoristile u velikoj mjeri, kao posljedica toga
nastale su mnogobrojne razlike između njihovih propisa o potrošačkom kreditu. Osim toga,
države su članice na različite načine pravno uređivale pojedine aspekte koji nisu bili
predmetom usklađivanja, što je doprinijelo daljnjem produbljivanju razlika između njihovih
propisa. S jedne strane, te su se razlike negativno odrazile na poslovanje davatelja kredita koji
su svoju ponudu kreditnih proizvoda ograničavali na tuzemstvo. S druge strane, potrošači nisu
stekli povjerenje u sklapanje ugovora o kreditu s davateljima kredita iz druge države članice,
već su se ograničili na tuzemne ponuditelje. Direktiva 87/102/EEZ je tako podbacila u
ostvarenju svojih glavnih ciljeva, naime u stvaranju zajedničkog tržišta za potrošačke kredite i
povišenju stupnja zaštite potrošača. Te su okolnosti uz potrebu aktualizacije i prilagodbe
važeće pravne regulative sve bržem razvoju različitih novih vrsta potrošačkih kredita na
tržištu, bile glavnim razlogom za inicijativu Komisije o reformi europskog prava potrošačkog
kredita. Od prvog Prijedloga nove Direktive u 2002. g., preko drugog u 2004. i trećeg u 2005.

261
Čl. 27 i 29 Direktive 2008/48/EZ.

53
g., pa sve do konačnog završetka zakonodavnog postupka u travnju 2008. g. proteklo je šest
dugih godina. Nova Direktiva 2008/48/EZ koju države članice moraju preuzeti u nacionalno
pravo do 12.5.2010. želi ostvariti ono što njezinoj prethodnici nije uspjelo, a to su ciljevi
stvaranja unutarnjeg tržišta za potrošačke kredite i postizanje visokog stupnja zaštite
potrošača. Pritom se oslanja na načelo maksimalne harmonizacije koje državama članicama
ne dopušta zadržavanje postojećih ili usvajanje novih odredaba koje odstupaju od onih
usklađenih Direktivom 2008/48/EZ. No poput stare i nova Direktiva 2008/48/EZ sadrži niz
„upitnih“ rješenja koja su tek žrtva uvjeta postizanja potrebne većine glasova predstavnika
država članica tijekom zakonodavnog postupka. Izrazito ograničeno polje djelovanja
Direktive i mnogobrojne mogućnosti odstupanja od njenih odredaba, bilo putem tzv. opcija
bilo putem odredaba minimalne harmonizacije dovesti će prije do približavanja spomenutim
ciljevima nego do njihovog ostvarenja. Ova inačica načela maksimalne harmonizacije nije u
stanju otkloniti postojeće razlike i uskladiti propise država članica o potrošačkom kreditu što
potkopava ciljeve Direktive 2008/48/EZ.262 S time u vezi postavlja se i pitanje opravdanosti
odabira čl. 95 UEZ kao pravne osnove na kojoj se Direktiva 2008/48/EZ temelji. Da li su
ispunjeni uvjeti načela supsidijarnosti iz čl. 5 st. 2 UEZ, prema kojemu na područjima koja ne
potpadaju pod isključivu nadležnost Zajednice, ona djeluje u skladu s načelom supsidijarnosti
„ali samo u mjeri koja je potrebna i samo ako države članice ne mogu na zadovoljavajući
način postići ciljeve tog djelovanja, već ih Zajednica, u pogledu razmjera ili učinka
predložene aktivnosti, može bolje ostvariti“, jest dvojbeno.
Usklađivanje pravnih propisa sa pravnom stečevinom EZ–a u hrvatskom je pravnom
poretku započelo potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih
zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske. Pravnu osnovu za usklađivanje
propisa o zaštiti potrošača koji obuhvaćaju i propise o potrošačkom kreditu čini čl. 74 SSP–a.
No hrvatsko obvezno pravo već je i prije tog trenutka poznavalo mnogobrojna pravila o zaštiti
slabije ugovorne strane odnosno potrošača, koja se nalaze propisana prije svega u ZOO–u, ali
i drugim posebnim zakonima. Odredbe Direktive 87/102/EEZ preuzeo je prvi ZZP iz 2003. g.
u Glavi 8. pod naslovom „Potrošački zajam“. Iako se je preuzimanje Direktive 87/102/EEZ
naknadno pokazalo manjkavim u pogledu mnogih odredaba, velika je većina nedostataka
otklonjena usvajanjem novog ZZP–a u 2007. g. No ono što je i dalje ostalo problematično,
jest činjenica da se je ovdje radilo upravo „samo o preuzimanju“ Direktive 87/102/EEZ u
hrvatsko pravo a ne o usklađivanju hrvatskih propisa o potrošačkom kreditu. Odredbe koje se
odnose na sklapanje ugovora o potrošačkom zajmu odnosno kreditu nalaze se propisane i u
drugim zakonima kao što su to ZOO i ZKI. Mnogobrojne razlike, odstupanja i
suprotstavljanja odredaba spomenutih zakona na koje se je u radu nastojalo ukazati,
nepotrebno otežavaju njihovu primjenu i položaj potrošača prilikom sklapanja ugovora o
potrošačkom kreditu. Uzroke tome treba tražiti prije svega u tehnici preuzimanja odredaba
direktiva u nacionalno pravo, koju je hrvatski zakonodavac u mnogim slučajevima sveo na
doslovno prevođenje i prepisivanje njihovih odredaba, pritom ne vodeći računa o
konzistentnosti „srodnih“ odredaba različitih zakona. 263 Iste se greške više ne smiju ponoviti,
te se najavljeno skoro preuzimanje Direktive 2008/48/EZ u budući ZPK nikako ne smije
ograničiti na izolirano prepisivanje njenih odredaba, već je potrebno provesti usklađivanje

262
Vidi Obavještenje za javnost BEUC–a od 8.1.2008., Consumer Credit: Consumers at risk, u kojem je
Monique Goyens rekla slijedeće: “We have been waiting for five years for legislation to put an end to the
numerous problems which consumers are facing on a daily basis; unless MEPs change their approach, this
directive will prove to be useless; worse, some of the best national consumer protection measures could even be
removed”.
263
Vidi Josipović Tatjana, Anpassung des kroatischen Zivilrechts an europäische Standards, u Welser Rudolf
(ur.), Privatrechtsentwicklung in Zentral– und Osteuropa, 2008., str. 157; Šarčević Susan/Čikara Emilia, op.cit.,
str. 1.

54
odredaba svih hrvatskih propisa do čije primjene može doći prilikom sklapanja ugovora o
potrošačkom kreditu.

Literatura

Alleweldt Frank/Micklitz Hans–W/Rott Peter/Milne Alistair/Tichý Lubos/Kara Senda/Osterloh Maren/Schubert

Kristen/Achten Merle, Broad Economic Analysis of the Impact of the Proposed Directive on Consumer Credit
http://www.europarl.europa.eu/comparl/imco/studies/0704_consumercredit_en.pdf (12.8.2007.)
Apathy Peter u: Schwimann Michael, ABGB Praxiskommentar, 3. izdanje, 2006.
Baretić Marko, Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, u: Dika Mihajlo/Pogarčić Zdenka (ur.), Obveze
trgovca u sustavu zaštite potrošača, 2003., str. 57
Blagojević Borislav T/Krulj Vrleta (ur.), Komentar Zakona o obligacionim odnosima, 1980., I, str. 1057
Bulow Peter/Arzt Markus, Am Vorabend einer neuen Verbraucherkreditrichtinie, WM, 2005., str. 1153
Cristofaro Giovanni de, La nuova disciplina comunitaria del credito al consumo: la Direttiva 2008/48/CE e
l`armonizzazione “completa” delle disposizioni nazionali concernenti “taluni aspetti” dei “contratti di credito ai
consumatori”, Rivista di diritto civile, 2008., str. 255
Crnić Ivica, Plaćanje predujmom i zaštita potrošača, Zbornik PFZ, 2006., str. 543
Čikara Emilia, Novosti u razvoju europskog prava zaštite potrošača: Osvrt na Zelenu knjigu o reviziji pravne
stečevine na području zaštite potrošača Europske zajednice, HPR, 2008., str 60
Čulinović–Herc Edita/Dimitrić Mira, Način obračuna kamatne stope potrošačkog zajma – otvorena pitanja
hrvatskog prava i financijske prakse, Zbornik PFR, 2006., str. 57
Čulinović–Herc Edita, Zaštita potrošača kod pojedinih bankovnih ugovora – usklađenost s europskim pravom,
Zbornik PFR, 2005., str. 175
Čulinović–Herc Edita, Financijska transparentnost potrošačkog zajma – trendovi u europskom i hrvatskom pravu
i praksi, Zbornik PFS, 2005., str. 309
Danco Anne, Die Novellierung der Verbraucherkreditrichtlinie, WM, 2003., str. 853
Diez Guardia Nuria, Consumer Credit in the European Union, 2002., ECRI Research Report No 1,
http://www.ecri.be/ecri/public/ECRI_RR_No.1.pdf, str. 36
Emmerich Volker/Doehner Rupert, Maximalharmonisiertes Verbraucherkreditrecht und Binnenmarktkompetenz,
u: Bub Wolf–Rüdiger/Knieper Rolf ua (ur.), Zivilrecht im Sozialstaat, Festschrift für Professor Dr Peter Derleder,
2005., str. 367
Fatović Ivanka, Primjena Zakona o zaštiti potrošača, SP, 2003., str. 173
Ferretti Federico, The Regulation of Consumer Credit Information Systems: is the EU Missing a Chance?, LIEI,
2007., str. 115
Franck Jens Uwe, Bessere Kreditkondiktionen für Verbraucher durch mehr Regulierung?, ZBB, 2003., str. 334
Freitag Robert, Vorzeitige Rückzahlung und Vorfälligkeitsentschädigung nach der Reform der
Verbraucherkreditrichtlinie, ZIP, 2008., str. 1102
Friedrich Thomas A, Verbraucherschutz kontrovers: Kreditrichtlinie in Brüssel auf dem Prüfstand, VW, 2003.,
str. 1511
Gorenc Vilim, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005.
Gourio Alain, La Directive européenne du 23 avril 2008 concernant les contrats de crédit aux consommateurs,
La semaine juridique – Édition entreprise et affaires, 2008., str. 13
Grundmann Stefan/Hollering Jörg, EC Financial Services and Contract Law – Developements 2005–2007,
ERCL, 2008., str. 45
Grundmann Stefan, EC Financial Services – Developments 2002–2005, ERCL, 2005., str. 482

55
Hoffmann Markus, Die Reform der Verbraucherkredit–Richtlinie (87/102/EWG), Eine Darstellung und
Würdigung der Entwürfe für eine neue Verbraucherkredit–Richtlinie unter besonderer Berücksichtigung des
deutschen und englischen Rechts, 2007.
Hoffmann Markus, Der Diskussionsstand zur Reform der Verbraucherkreditrichtlinie, BKR, 2004., str. 308
Jentzsch Nicola/Lannoo Karel, Much Ado about Little? Agreement on the Consumer Credit Directive Reached,
ECRI Commentary No 2 (2007), http://shop.ceps.eu/BookDetail.php?item _id=1499, (20.3.2008.)
Josipović Tatjana, Anpassung des kroatischen Zivilrechts an europäische Standards, u: Welser Rudolf (ur.),
Privatrechtsentwicklung in Zentral– und Osteuropa, 2008., str. 141
Josipović Tatjana, Das Konsumentenschutzgesetz – Beginn der Europäiserung des kroatischen Vertragsrechts, u:
Grundmann Stefan/Schauer Martin (ur.), The Architecture of European Codes and Contract Law, 2006., str. 129
Jurić Đurđica, Prodaja robe na potrošački kredit, RRiF, 2001., str 5
Kaiser Sven, Vorschlag der EU–Kommission für eine Überarbeitung der Verbraucherkreditrichtlinie –
Darstellung der wesentlichen Änderungen ,VuR, 2002., str. 385
Klarić Petar/Vedriš Martin, Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, 2008.
Lang Volker/Rösler Patrick Novellierung der Verbraucherkreditrichtlinie: Muss der Verbraucherkreditnehmer
von sich selbst geschützt werden?, BKR, 2002., str. 793
Lannoo Karel/Mata Munoz Almudena de la, Integration of the EU Consumer Credit Market, Proposal for a more
Efficient Regulatory Model, CEPS Working Document No 231, November 2004,
http://shop.ceps.be/downfree.php?item_id=1174 (10.10.2007.)
Ledić Dragutin, Ugovor o prodaji s obročnim otplatama cijene – posao namijenjen potrošačima i njihovoj zaštiti,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Banjaluci, 1990., str. 39
Metz Rainer, Aktuelle Probleme des Verbraucherkreditgeschäfts aus Verbraucherschutzsicht, u: Hadding
Walther/Hopt Klaus J/Schimansky Herbert, Verbraucherkredite, insbesondere für Immobilienanlagen
Forderungsübertragungen, insbesondere im Lichte von Bankgeheimnis und Datenschutz, 2005., str. 89
Misita Nevenko, Uz desetogodišnjicu Direktive 93/13/EEC o nepravičnim ugovornim odredbama, Zbornik PFR,
2004., str. 24
Parać Zoran, Zakon o leasingu (ili što je to pjesnik stvarno htio reći), Pravo u gospodarstvu, 2007., str. 147
Parry Rebecca, The Position of Family Sureties within the Framework of Protection for Consumer Debtors in
European Union Member States, ERPL, 2005., str. 357
Perović Slobodan/Stojanović Dragoljub D, Komentar Zakona o obligacionim odnosima. 1980.
Petrić Silvija, Ugovor o potrošačkom kreditu, u: Slakoper Zvonimir (ur.) Bankovni i financijski ugovori, 2007.,
str. 539
Petrić Silvija, Zaštita potrošača u bankarskim kreditnim poslovima u hrvatskom pravu u odnosu na pravo
Europske unije, Zbornik PFS, 2002., str. 115
Pogarčić Zdenka, Obveze trgovaca u zaštiti potrošača: opća pravila o trgovanju, u: Dika Mihajlo/Pogarčić
Zdenka (ur.), Obveze trgovca u sustavu zaštite potrošača, 2003., str. 3
Raymond Guy, Directive 2008/48/CE relative aux crédits à la consommation, Première approches, Contrats –
Concurrence – Consommation, 2008., str. 8
Reich Norbert u: Reich Norbert/Micklitz Hans – W., Europäisches Verbraucherrecht, 4. izdanje, 2003., str. 741
Reifner Udo, Verantwortung bei Kreditvergabe oder im Kredit? – Zum Konzept des Entwurfes der
Konsumentenkreditrichtlinie, VuR, 2006., str. 121
Reifner Udo, Die Neue Verbraucherkreditrichtlinie: Ein erster Eindruck zur kleinen Dienstleistungsrichtlinie,
VuR, 2005., str. 414
Reifner Udo, Empfehlungen zum Vorschlag einer EU–Richtlinie zum Konsumentenkredit, VuR, 2004., str. 11
Riehm Thomas/Schreindorfer Benedikt, Das Harmonisierungskonzept der neuen Verbraucherkreditrichtlinie,
GPR, 2008., str. 244

56
Riesenhuber Karl, Information – Beratung – Fürsorge, Kritische Bemerkungen zum Vorschlag einer neuen
Verbraucherkreditrichtlinie, ZBB, 2003., str. 325
Rohe Mathias, Privatautonomie im Verbraucherkreditrecht wohin?, BKR, 2003., str. 267
Rott Peter, Die neue Verbraucherkredit–Richtlinie 2008/48/EG und ihre Auswirkungen auf das deutsche Recht,
WM, 2008., str. 1104
Rott Peter, Kreditvermittlung nach der Reform des Verbraucherkreditrechts, VuR, 2008., str. 281
Rott Peter, Thesen zum jüngsten Vorschlag der Kommission für eine neue Verbraucherkredit–Richtlinie,
http://www.responsible–credit.net/media.php?t=media&f=file&id=1939 (12.6.2007)
Rott Peter, Maximum Harmonisation and Mutual Recognition versus Consumer Protection: The Example of
Linked Credit Agreements in EC Consumer Credit Law, EuLF, 2006., str. 61
Rott Peter, Consumer Guarantees in the Future Consumer Credit Directive: Mandatory Ban on Consumer
Protection?, ERPL, 2005., str. 383
Segura Roda Isabel, La nueva Directiva sobre el crédito al consumo: objeto y ámbito de aplicación, ReDeco,
2008., str. 17
Siems Mathias M, Die neue Verbraucherkreditrichtlinie und ihre Folgen, EuZW, 2008., str. 454
Slakoper Zvonimir, Ugovor o zajmu, u: Slakoper Zvonimir (ur.), Bankovni i financijski ugovori, 2007., str. 441
Slakoper Zvonimir, Ugovor o kreditu u Zakonu o obveznim odnosima, u: Slakoper Zvonimir (ur.), Bankovni i
financijski ugovori, 2007., str. 493
Slakoper Zvonimir (ur.), Sudska praksa 1980–2005, 2005.
Šarčević Susan/Čikara Emilia, European vs. National Terminology in Croatian Legislation Transposing EU
Directives, 2009., (u postupku objavljivanja)
Vizjak Ana, Zaštita potrošača u ugovorima o prodaji, SP, 2004., str. 103
Vogel Alexander, Verbrauchervertragsrecht und allgemeines Vertragsrecht, 2006.
Vukadin Josip, Ugovor o potrošačkom zajmu, HPR, 2004., str. 14
Wilhelmsson Thomas, Full Harmonisation of Consumer Contract Law?, ZEuP, 2008., str. 225

57