ALMASA

Ivica Radielović
Stisnuta između planina istočne Bosne Rogatica je djelovala tiho, umorno, istrošeno.
Kao da su je stoljeća gazila samo svojom ružnom stranom. Ratovi je nisu mimoilazili, kao ni
boleštine. Oni koji su u njoj živjeli osjećali su to prokletstvo i bojali su se da će i sutra, njihovoj
djeci biti isto tako teško, ako ne i teže. Takva je bila sudbina i drugih mjesta uz Drinu. I njihovi
ljudi živjeli su istu takvu sudbinu. Da bi preživjeli morali su se s njom pomiriti. Jer ako se budu
puno trzali, otimali ili zapomagali zadesit će ih neizbježna propast. Kao kada se propada u živi
pijesak. Što se više otimaš, brže se propada, brže je kraj.
Zato su tamošnji ljudi izgradili jedan mirniji život. Tihi razgovor, sporost odluka,
prepuštanje sudbini, ne pitajući se zašto je to tako. Ne protiviti joj se, već prepustiti joj se. Sve
prihvaćati kao božju volju. Takvo ponašanje i poimanje sebe, okolice i života omogućilo je tim
ljudima da lakše podnesu teške uvjete života. Promjene nisu voljeli ma od koga dolazile, a i sami ih
nisu poduzimali. Među stanovnicima Rogatice bilo je nekoliko bogatih ljudi, koji su uz bogatstvo,
po ondašnjim mjerilima, imali sve. To sve je značilo imati obitelj, biti hadžija, imati fijaker te
povremeno otići u Višegrad, Foču, Goražde ili čak Sarajevo. Najimućniji po mišljenju čaršije bio
je hadži Jusuf Čatić. Imao je bogatstvo, fijaker, bio je na hodočašću u Svetoj zemlji i imao je obitelj,
ženu Fehmu i kćerku Almasu.
Fehma je bila sitna, okretna, mirna i poslušna žena. Voljela je svoga muža Jusufa. Nije
ju tukao, vikao ili vrijeđao. Bio je istinski vjernik. Redovno je išao u džamiju, nije pio, niti pušio.
Nije izlazio u gostionice niti je kockao. Nije išao u Sarajevo da posjeti one gostione u kojima je bilo
lakih žena. Živio je tiho, okrenut svojoj Fehmi, a najviše prema kćerki jedinici Almasi.
Almasa je naglo izrastala iz djevojčice u djevojku. Bila je zdrava i jaka, vrijedna i
poslušna. Imala je plave oči i plavu kosu. Kažu da se svojim krupnim stasom umetnula na očevu
majku. Svi su se divili njezinoj ljepoti, govoreći: » Blago onom ko je oženi. Ima će prelijepu ženu i
veliko bogatstvo ».
Jusuf je bio ponosan na svoju Almasu. Ali nije bio ohol. Skromno je podnosio sve
glasnije pohvale za Almasu, hvaleći Boga i tumačeći to njegovom voljom.
U zadnju godinu dana Almasa je izrasla u najljepšu djevojku u Rogatici i okolici. No što
je ona više postajala predmetom interesa ženika, vremenom je sve manje viđana među ljudima u
čaršiji. Nitko nije mogao objasniti što se to kod Čatića događa. I hadžija je sve rjeđe odlazio među

1
 ljude. Poslije molitve u džamiji žurio se kući, pa ni na kavu nije odlazio sa prijateljima, a ni Fehma
nije više silazila u grad. Sve to je navodilo čaršiju da razglaba o Čatićima. Neki su govorili da je
Almasa oboljela od tuberkuloze, a drugi, da to nije istina jer je i dalje crvena u licu i jedra. Neki su
pak tvrdili da je sišla s uma. Ta tvrdnja postajala je sve češća.
Kako se o tome priča širila, sve manje je bilo zainteresiranih prosaca. Čaršija je po tko zna koji put
zaključila, kako uz sve bogatstvo, sreću i zdravlje ne možeš kupiti.
Hadži Jusuf se promijenio. Njegovo lice postalo je mršavije, izdužilo se. Vidjelo se na
njemu da je pun briga. Zamišljeno je prolazio gradom, uvijek žureći negdje, odbijajući ponuđeno
piće od znanaca.
Fehma je stalno bila sa Almasom. Često je plakala gledajući je onako lijepu, jedru,
velikih grudi i širokih bokova. Bokova, koji su trebali izroditi puno djece na radost njoj i hadžiji.
Ali toga neće biti, razmišljala je. Njena briga je sve češće bila , što će biti sa Almasom kada ona i
Jusuf umru? Tko će se o njoj brinuti? Bogatstvo će biti razgrabljeno, a Almasa će završiti u
umobolnici ili čak na ulici. Tu će je ismijavati, vrijeđati i bog zna što s njom raditi. O tome je sa
strahom razmišljala. Nadala se da će Alah providjeti i pomoći Almasi. No svaki dan je sve teži bio.
Sve je počelo Almasinim noćnim vrištanjem. Budila se u snu sva znojna i nemirna.
Vrelina tijela tjerala ju je da se raskopčava. Njeno golo vlažno tijelo odisalo je snagom. Njeni stisci
majčinih ruku bili su prejaki. Fehmi su ruke bile modre. U početku Jusuf nije ulazio u kćerkinu
sobu, no kasnije je morao pomoći ženi. Almasa je bila krupna i jaka, a Fehma slaba. Isprva se
Almasa stidjela svoje golotinje pred roditeljima, no kasnije ne. Često su je nalazili potpuno golu,
nesvjesnu onoga što se oko nje događa. Od tada mater je stalno spavala s njom u sobi. Noći i noći je
probdjela moleći Alaha pomoć.
Vremenom Almasa je takva postajala i danju. Hodala je po dvorištu, glasno pjevala,
gledala se u ogledalo ili ispuštala razne krike. Znala je porazbijati vaze sa cvijećem ili pogaziti
izniklo bilje u vrtu. Sve su je češće čuli susjedi. Gledali su kroz ogradu što se događa kod Čatića i to
prepričavali po čaršiji. Kada bi prošli napadi Almasa je bila tiha, krotka i umorna, tada je rado išla
leći. U sobi bi satima ležala i gledala u plafon, a da se i ne pomakne. Ono što je najteže pogađalo
Fehmu bile su situacije u kojima bi zatekla potpuno golu Almasu kako se dira po cijelom tijelu, te
pušta čudne uzdahe koje Fehma nije razumjela.
U trenutcima Almasinog spokoja Fehma i Jusuf su iscrpljeni i zabrinuti sjedali za stol
nešto pojesti. Nisu razgovarali. Nisu znali od koga tražiti pomoć. Da li od doktora ili hodže? Očito
je nagazila na urok pa poludjela, mislili su. Zato su odlučili prvo otići hodži da napravi zapis ili
salije stravu. Čuli su da na Glasincu ima jedan hodža koji liječi od uroka. Otišli su kod njega. Hodža
ih je lijepo primio. Objasnili su mu kako se Almasa ponaša. On je klimao glavom, pokazujući da

2
 razumije o čemu se radi. Za to vrijeme Almasa je bila mirna i gledala je negdje na stranu. Hodža
otvori svoju knjigu te na papiriću ispisa zapis. Zapis se morao staviti u bocu vode i to piti četrdeset
dana. «Nagazila je na nešto», tvrdio je hodža, obećavajući ozdravljenje. Hadžija ga je bogato
nagrdio. Nadali su se skorom ozdravljenju. Izdržali su toliko vremena s bolesnom Almasom, što je
još četrdeset dana. Brzo će proći, vjerovali su.
Četrdeset dana brzo je prošlo i nije donijelo izlječenje. Bilo joj je sve gore. Hadžija je
još jedanput išao kod hodže, dobio je novi zapis, ali ni on nije donio dobro. Vodio je hadžija
Almasu i kod doktora u Foču, Višegrad i Goražde. Svi su rekli da je to mladalačko ludilo i da lijeka
nema. Išli su i kod raznih gatara, Ciganki i koga sve ne. Stanje je ostalo isto.
Jednog od rijetkih predvečerja kada je Almasa bila mirna izašao je hadžija u šetnju, na
zrak, da malo bude sam sa sobom. Pri ulazu ceste u šumu sreo je učitelja Asima. Lijepo su se
pozdravili i porazgovarali. Hadžiji je prijala šetnja i razgovor s učiteljem. Osjećao je potrebu da s
nekim popriča i da se izjada. Riječi su mu same navirale na usta. Učitelj je pozorno slušao ne
prekidajući ga. Kada je zašutio, učitelj progovori:
-Ja znam Almasu. Bila mi je učenica od prvog do četvrtog razreda. Bila je najpametnija
i najsposobnija od sve djece. Da nešto ne valja primijetio bih još tada. Siguran sam da za Almasu
ima lijeka. Otiđi s njom u Sarajevo, u pravu bolnicu, kod pravih doktora. Ovi naši ništa ne znaju.
Hodža ili seoski doktor, to ti je isto neznanje.
-Bih ja, ali me strah da je ne zatvore u rešetke, u bolnici za lude.
-Almasa nije luda. Imaš novce vodi je.
-Hoću, hoću još sutra.
Nakon ovih učiteljevih riječi ponovo se rodila nada kod hadžije. Sutradan rano ujutro
krenuli su za Sarajevo. Fijakerom do željezničke stanice u Mesićima, a onda vlakom za Sarajevo.
Almasa je bila mirna kao nikada do tada. Gledala je kroz prozor i zapitkivala o mnogim stvarima
koje je vidjela. Dolazeći u Sarajevo i sa Bistrika pogledavši takao veliki grad, sve troje je zašutjelo.
Zebnja se pojačala. Hoće li ovdje biti lijeka za Almasu?
Fijaker ih je dovezao do bolnice za duševne bolesnike u Jagomiru. Mogli su vidjeti u
krugu bolnice, iza žice, neke bolesnike kako šeću, drugi viču, treći sklupčani na zemlji se tresu ili
ljuljaju. Strah ih je sve troje obuzeo. Almasa se snažno pribila uz oca i tiho govorila:
-Ne daj me babo, ne ostavljaj me ovdje, umrijet ću ti.
Hadžija i Fehma su je tješili:
-Neće tebe tvoj babo ostaviti. Idemo samo još kod jednog doktora da te pregleda. Ne boj
se kćeri, ne boj.

3
 Almasa se sve više i više stiskala uz očevu ruku. Drhtala je. Srećom doktor ih odmah
primi. Pošto su mu ispričali sve što ga je zanimalo on im reče da izađu. Almasa je ostala nasamo s
doktorom i medicinskom sestrom. Bila je poslušna. Samo je ponavljala da hoće majki i ocu. Nije se
protivila kada ju je taj mladi doktor pregledavao. Kada joj je osluškivao pluća i zadigao košulju
Almasa se stresla od nekog prijatnog osjećaja. Doktorovi nježni prsti učinili su da joj je srce počelo
brzo kucati, a bradavice na grudima su se ukrutile. Tu promjenu primijetio je i doktor. Lice joj se
zarumenjelo od vrućine koja joj je počela strujati cijelim tijelom. Žmirila je. Doktor je promatrao te
divne grudi. Odlučio je još jedanput ponoviti isto. Kao nehotice dodirnuo je njene bradavice.
Almasa se ukočila i počela je teško disati. Ruka joj je naglo krenula ka doktorovoj i snažno ju je
pritisnula uz svoja prsa. Počela se gubiti. Mladi liječnik pogledom pozva sestru, koja mu pomože,
da lagano uz osmijeh i šaputanje oslobodi ruku sa Almasinih grudi. Sestra je umi mokrom gazom i
zakopča.. Tada se smirila. Doktor izađe iz ordinacije i uskoro se vrati sa starijim kolegom. Uz put
mu je objasnio što je otkrio. Da li je moguće da je djevojka potpuno zdrava, ali da joj je «krv toliko
jaka», da pada u histerična stanja zbog nedostatka, narodski rečeno, muškarca? Nakon kratkog
dogovora o dijagnozi i terapiji stariji liječnik ode, a mlađi pozva roditelje da im kaže što misli o
stanju njihove kćerke. Zatim zamoli sestru da izvede Almasu iz ordinacije.
Kada su ostali sami doktor reče:
-Kćerka vam je tjelesno zdrava i jaka, rekao bih čak prejaka. To je izvor njene bolesti.
Jaka krv.
-Šta to znači doktore, upita hadžija?
-To znači. Reći ću vam otvoreno, oprostite gospođo, morate je udati. Noj treba
muškarac.
-Ko će je ovaku? - tiho prozbori Fehma.
-Ne mora se udati, platite mladom i zdravom momku da uradi šta treba.
-Šta, skoči hadžija, zar kćer ko kravu da podvodim. Da neudata ide u grijeh. Nikad.
Neka i ostane ovaka. Zar tu sramotu pred Bogom i ljudima da napravim. Neću, radije ću ubiti nju i
sebe.
-I mene Jusufe, i mene, šta će mi život bez vas dvoje – reče Fehma.
-Ma polako gospodine, polako. Hajmo ja i vi malo prošetati. Dozvolite da vam
objasnim, reče doktor.
Izašli su u krug bolnice. Doktor mu je objašnjavao što se to događa u tijelu njegove
kćerke. Namjerno ga je vodio u dio bolnice gdje su bili najteži bolesnici. Hadžija je malo slušao,
ali je više gledao te bolesne muškarce i žene. Počeo je prepoznavati Almasu među njima. Bože
dragi što da činim? Stalno je u sebi razmišljao. Boga se bojao i cijeli život živio kako je vjera

4
nalagala. Volio je do bola svoju Almasu. Ubiti je, ili učiniti što doktor kaže? U sebi je odlučivao
sad ubiti, a onda nekoliko koraka dalje vidjevši tešku bolesnicu, poslušati doktora. Ako ga poslušam
kako to napraviti? Cijeli grad da nas odbaci. Nikad. Nije ona životinja. Ali, razmišljao je dalje, ako
nađem kakva siromašna i pristojna momka, pa mu prepišem moje imanje, možda će pristati oženiti
Almasu. Tim bi moja Almasa dobila muža i zdravlje, momak imanje, a ja bih onda mogao i
umrijeti.
Od Sarajeva pa do Rogatice samo je o tome razmišljao. Nije mogao ubiti kćer, a
pogotovo platiti momka za noć.
Počeo se raspitivati ima li kakav siromašan momak koji bi možda oženio Almasu.
Danima je obilazio okolna mjesta i u njima govorio kako mu treba novi momak na imanju Sa
svima koji bi se javili izokola bi razgovarao o tome jesu li ženjeni, kakvo im je imovno stanje,
imaju li djevojku itd. Stotine su prošle i nitko nije odgovarao, a kćerkino stanje se nije popravljalo.
Sav očajan jednog poslijepodneva Hadžija se sjeti učitelja. Učitelj i onako sve zna o
Almasinoj bolesti pa će mu reći što je bilo kod doktora. Našao ga je kod kuće, te mu sve ispriča.
-Jusufe bolan što mi odmah ne dođe. Znam krasna i poštena momka. Stasit brate. Ali
siromašan, što no Vlasi kažu, ko crkveni miš. Otac mu profučko i propio imanje još dok je bio mali.
Mati mu umrla kad mu je bilo deset godina. Od tada se sam probija kroz život. Nije otišao u lopove
već pošteno zarađuje, hamali i irgeti.
-A kako se zove?
-Kemal, Kemal Pašić, sa Glasinca je, posla ću ti ga sutra.
Hadžija sretan ode kući. Sve je ispripovijedao Fehmi. Jedva je čekao sutrašnji dan i
Kemala. Došao je oko podneva. Učitelj je bio u pravu. Stasit i sa osmjehom na licu. Međutim sav je
bio u dronjcima, ali veseo.
-Oprosti hadžija malo okasnih. Nosio sam drva tu dole uz rijeku. Morao sam, valja
preživjeti. Vidiš i po mojoj odjeći kako sam bogat , reče Kemal i nasmija se.
Hadžija ga je potanko ispitivao, tko je, odakle je, tko su mu roditelji, imali što imovine.
Kemal je brzo i kratko odgovarao. Kada ga je upitao ima li curu, i da li se kome obećao, odgovorio
je:
-E moj hadžija, ko će mene ovakva siromaha. Ne biram ja, već me nikoja cura neće. A
vrijeme je da se ženim. Čovjek brzo stari.
-Jes vala Kemale. Ne boj se, naleti će nešto, vidje ćeš. Alah će providjeti.
-Iz tvojih usta hadžija u božje uši.
- Kemale, nastavi hadžija, ja bih te uzeo u službu. Plati ću ti pošteno, ali ćeš i puno
raditi.

5
 -Neka hadžija, mogu ja raditi, snažan sam.
-Evo ti ovo sitnoga pa si kupi nove halje i dođi sutra rano. Ponesi ono što imaš. Spava
ćeš u poljskoj kućici i hraniti kod mene.
-Hadžija dragi, dozvoli da ti ruku poljubim.
-Ma jok, budi samo vrijedan i pošten. Slušaj mene i Fehmu i ništa se ne brini.
-A Almasa hadžija, kako je ?
Hadžija se ukoči. Sve propade. Onda shvati da ako cijela čaršija zna za njenu bolest, pa
što ne bi i Kemal, zato brzo odgovori:
-Dobro, hvala Alahu. Ide na bolje.
Nakon ovih riječi Kemal ode, a hadžija pozva Fehmu da čuje što ona misli o momku.
-Stasit je. Samo poderan, siromašan. E da nije ovoga sa Almasom, od prosaca ne bi
mogli opstati.
-Šuti Fehma. Moli Boga da je Kemal uzme.
-Jeste Jusufe imaš pravo, reče Fehma, poguri se i izađe iz sobe.
Kada je ušla u Almasinu sobu ona je upita:
-Ko je to bio?
Fehma joj reče, da nije ništa važno, te da je otac uzeo novog slugu. i da joj se
čini da će biti vrijedan
-Majko, mogu li ga sutra izbliza pogledati?
-Pita ćemo babu, znaš kako je strog. Hajmo mi sad za poslom, veselo doda Fehma.
Već za rana jutra dođe Kemal. Nekako je blistao. Smiješio se. Obrijan, očešljan i sa
novom odjećom izgledao je lijepo i uredno. Hadžija ga pozdravi i pohvali za izgled i zapovijedi da
se mora svaki dan brijati. Ovaj to potvrdi i onda obojica sjedoše da jedu. Po dogovoru sa Fehmom
ona donese doručak. Kemal je slasno jeo, smiješio se i hvalio hranu. Kavu je donijela Almasa.
Onako lijepa u prekrasnim dimijama i ovlaš svezanom maramom ispod koje je virila njena plava
kosa, a plave oči pogledavale Kemala, učinile su to da je Kemal naglo zastao sa svojom započetom
šalom. Bila je prelijepa. Zacrvenjela se i zbunila zbog Kemala. Bio je ljepši nego što je zamišljala.
Hadžija ih upozna. Poslije upoznavanja Almasa ode u svoju sobu. Sjela je uz prozor iščekujući kada
će se na dvorištu pojaviti Kemal. Kako bih voljela da postanemo momak i cura, razmišljala je, a
onda se naglo odvojila od prozora i sklupčala na dušeku. U tom momentu ušla je Fehma te je upita:
-Šta je kćeri ?
-Ništa majko, onako, teško mi!
-Šta veliš za Kemala? Valja li?
-Valja majko, ali za drugu, ko će mene ovaku?

6
 Fehma je zagrli. Suze su joj tekle niz lice.
-Ne boj se kćeri i tebi će sunce zasjati!
-Slabo majko, oblaci, oblaci su nada mnom - jecala je!
Te je noći Almasi pozlilo, Kemal je sve čuo. Bio je budan cijelu noć. Od kada ju je
vidio stalno je razmišljao o njoj. Kako je lijepa. Uz to je bogata, ali i bolesna. Da je u pitanju
tuberkuloza, lakše bi bilo, ali luda je. To je strašno.
Kako su prolazile noći, dani i mjeseci, Kemal je sve više mislio o Almasi i njenoj
ljepoti, a sve manje o njenom novcu i bolesti. Zaljubio se. S druge strane Almasa je sve češće
krišom gledala Kemala. Željela ga je samo za sebe. Što ga je više željela to je više patila, misleći da
je on neće. Zbog takve njene situacije bolest se pogoršavala.
Jedne večeri hadžija pozva Fehmu i reče joj:
-Ja ću još večeras pitati Kemala želi li se oženiti Almasom. Sve ću mu svoje bogatstvo
dati. Sve! Ovo više ne mogu podnijeti.
-Dabogda nam Alah pomogao Jusufe, pitaj.
Nakon sumraka i izmoljene molitve hadžija pozva Kemala u kuću. Fehma je spremila
jelo i sok. Kemal je došao dotjeran, ali i zabrinut. Mislio je kako ga gazda namjerava otpustiti. Bilo
bi mu teško. Ovdje mu je dobro. Ima dobru hranu, odjeću, plaću, sve. No najviše ga je brinulo to što
više Almasu neće vidjeti. On bi je zaprosio, ali siromah je, goljo. Neće njega najbogatiji čovjek u
Rogatici za zeta. Može hadžija uzeti za zeta koga hoće, parama sve može. Sigurno da ga i Almasa
ne bi htjela.
Hadžija nije oklijevao sa svojim pitanjem.
-Kemale, ja cijenim tvoj rad. Vrijedan si i pošten, alal ti vjera.
Kemal je šutio i očekivao ono najgore. Sada će reći da me otpušta, razmišljao je.
-Znaš moju Almasu, lijepa je zar ne?
-Jest vala, prelijepa.
-Znaš i da ima falingu, bolesna je.
-Malo je bolesna, ali biće bolje.
-Neće Kemale. Neće. Sve smo probali, baš sve.
-Ne gubi nade hadžija, ona je tako divna, tiho i zaneseno reče Kemal.
-Sada ću ti Kemale nešto predložiti. Molim te neka to ostane među nama. Obećaj.
-Obećavam hadžija.
-Dina ti!
-Dina mi!
-Bili ti oženio moju Almasu? Daću ti sve što imam, naizust reče Hadžija.

7
 Kemalu se zamaglilo pred očima. Čuo je ono što je mjesecima želio. Nije imao hrabrosti
pitati hadžiju da oženi Almasu, a sada mu se to nudi. Hadžija je nestrpljivo očekivao odgovor, dok
je istovremeno iza vrata Fehma prisluškivala i lomila ruke zazivajući Alaha u pomoć.
-Ja da oženim Almasu? – upita Kemal kao da nije dobro razumio pitanje.
-Da. Ti.
Kemal uze hadžijinu ruku i poče je ljubiti govoreći:
-O tome sanjam od kada sam je prvi put vidio. Hoću ako me ona hoće. Ne treba mi
tvoje bogatstvo. Daj nam malo miraza i onu poljsku kućicu da lakše započnemo, a ti se ništa ne
brini. Mlad sam i snažan. Mogu zaraditi za Almasu i mene. Samo ako me ona hoće?
Hadžija ga pogladi po kosi, te jecajući rače:
-Bog s tobom i s mojom Almasom, sretno vam bilo.
-Hvala hadžija! Hvala!
-Fehma, donesi rakiju da nazdravimo i dovedi Almasu, viknu hadžija.
Fehma donese rakiju, te ode po Almasu, ne govoreći joj zašto je otac zove.
Kada je Almasa ušla u sobu vidjela je u njoj i Kemala. Uznemirila se. Što li se to
događa? Stala je nasuprot oca i Kemala koji brzo ustade i stade pored nje.
-Almasa kćeri nešto ću te pitati veoma važno. Šta ti kažeš, tako će i biti. Jesi li
razumjela?- reče hadžija.
-Jesam babo, pitaj, oborila je pogled i glavu.
-Kemal je došao da te zaprosi. Bili se ti udala za njega?
Čuvši to Almasa samo što se nije srušila. Zatim je kao iz daljine čula Kemalove riječi:
-Od prvog dana kada sam te vidio zagledao sam se u tebe Almasa. Nisam prije imao
hrabrosti da te zaprosim jer sam siromašan. Danas sam odlučio to učiniti pa šta bude da bude. Ako
me odbiješ otići ću odavde da negdje drugo sreću tražim. Ako pristaneš niko sretniji od mene.
Almasa tiho progovori:
-I ja sam se u tebe zagledala. Ali sam mislila da me zbog moje bolesti nećeš.
Zatim je podigla glavu, pogledala Kemala i odlučno rekla.
-Hoću Kemale, ako me ti hoćeš ovakvu kakva jesam.
-Daj mi ruku Almasa i reci još jednom da hoćeš, izusti Kemal.
-Hoću Kemale evo ti moja ruka.
-Hvala hadžija na ovoj sreći, Alah ti dao sve najbolje, reče Kemal.
-Dao mi je vas dvoje i to je najbolje, odgovori jecajući hadžija
Hadžiji i Fehmi tekle su suze niz lice dok su mladi stajali i držali se za ruke. Hadžija
tada strogo reče:

8
 -Dogovoreno, sad vas dvije idite, a mi ćemo još o nekim stvarima popričati.
Žene su izašle. Almasa je bila sretna, a činilo se da je Fehma još sretnija. Hadžija
nastavi:
-Kemale, sve ti svoje dajem osim jednog komadića zemlje i one kućice dolje u polju.
-Nemoj hadžija. Ne treba nam. Ako Bog da, kada ti dođu unuci, sve će biti i onako
njihovo. Meni i Almasi daj nešto za početak kao šta sam maloprije rekao.
-Daću ti za početak to što tražiš, ali i puno više. To ću već sutra sa advokatom riješiti.
Kada ćemo svadbu?
-Čim prije hadžija.
-Može za mjesec dana? Treba sve pripremiti.
-Slažem se, reče Kemal te pozdravivši se sa hadžijom ode.
Svadba je zakazana za točno mjesec dana. No Almasino zdravlje se i dalje nije
popravljalo. Uzbuđenje od nadolazećih događaja loše je djelovalo na njezino zdravlje. Čaršija je
sažalijevala Kemala zbog Almasine bolesti, a istovremeno se pitala koliko mu je hadžija platio da
je oženi?
Svadbeno slavlje je prošlo. Te prve bračne noći Almasa i Kemal stajali su jedno
nasuprot drugog, sami u svojoj poljskoj kućici, žudeći za obostranom nježnošću. Polako su se
približavali, a zatim snažno zagrlili. Mlada tijela su se privijala i stiskala kao da su željela usisati
jedno drugo. Uzdasi i uzajamno trljanje bili su sve jači. pali su na pod i nastavili to hrvanje,
prevrtanje, ljubljenje i uzdisanje.
Sretni trenutak prve bračne noći bio je za Almasu samo u početku bolan. Kasnije je sve
zaboravila, gdje je i što je ? Osjećala je samo svoje tijelo i Kemala na sebi, sve ostalo bilo je
nevažno. Uzdasi miline, stopili su se u glasni prasak - jecaj olakšanja i zadovoljstva.
Kada su se primirili Almasi se činilo kao da se probudila iz nekog ružnog sna. More i
gušenja je nestalo. Svijet oko nje izgledao je drukčiji, smireniji i ljepši. A Kemal? Snažan i topao,
ležao je pored nje. Voljela ga je. Tu cijelu noć nisu spavali. Bila je samo njihova, kao i mnoge
sljedeće, sve do rođenja prvog sina. Sljedećih godina rodila je još četvero djece. Na čuđenje cijele
čaršije Almasa je ozdravila, a Kemal je vrijedno radio sa puno žara i ljubavi prema svojoj ženi i
djeci. Fehma i hadži Jusuf Čatić konačno su mirno uživali u svojoj starosti.
Hadžija je opet počeo odlaziti u grad, ali uvijek za ruku držeći najstarijeg unuka. Imao je opet
vremena za popiti kavu sa znancima.
Čaršija se po običaju jedno vrijeme čudila Almasinom ozdravljenju no ubrzo je našla
nešto drugo čemu se čudila, a zaboravila je hadži Jusufa Čatića i njegovu obitelj.

9
10