OSNOVNO

 4 osnovne vrste tkiva: epitelno, vezivno, mišićno, živčano

 građeni od stanica i molekula izvanstaničnog matriksa
→ između stanica i međustanične tvari postoji uzajamno – receptori na stanicama prepoznaju i vežu na
sebe mnoge molekule izvanstanične tvari
 ne postoje samostalno, udružena u različitim omjerima u tkiva i organe
→ odnosi između stanica i međustanične tvari olakšavaju prepoznavanje brojnih tkivnih podvrsta
 zbog veličina stanica i međustanične tvari, histološki preparati moraju se prikladno pripremiti kako bi se mogli
promatrati različitim tipovima mikroskopa
 PRIPRAVLJANJE TKIVA
 fiksacija – tkivo se uklapa u fiksativ koji stabilizira tvari ili križno povezuje tkivne bjelančevine
→ svjetlosna mikroskopija – 4%-tna otopina formaldehida = FORMALIN, te glutardehid koji čvršće
povezuje tkivne bjelančevine jer je dialdehid pa reagira s 2 amino skupine bjelančevina (križno povezuje)
→ elektronska mikroskopija – potrebna jača fiksacija: najprije glutardehidom, a zatim osmijevim
tetraoksidom koji sačuva i oboji lipide i bjelančevine
 dehidriranje – uklanjanje vode unošenjem fiksiranog tkiva u sve koncentriranije otopine etanola (70-100%)
 prosvjetljivanje - etanol se zamjeni otapalom za sredstvo za uklapanje, najčešće ksilolom, a za vrijeme
prožimanja otapalom tkivo obično postaje prozirno
 uklapanje – služi za učvršćivanje tkiva kako bi se ono moglo mikrotomom rezati na određenu debljinu
→ sredstva za uklapanje su parafin u svjetlosnoj i plastične smole u elektronskoj mikroskopiji
→ tkivo se stavlja u parafin u termostatu, na temperaturu 60°, pri kojoj otapalo ispari, a cijelo se tkivo
ispuni parafinom koji se na sobnoj temperaturi stvrdne
 tkiva možemo i samo smrznuti, pa rezati kriostatom → koristi se rutinski u bolnicama
→ koristi se i za proučavanje enzima i lipida, koji se unište otapanjem u ksilolu
 bojenje –najčešće bazičnim (toluidinsko i metilensko modrilo, hematoksilin) i acidofilnim bojama (eozin, kiseli
fuksin, orange G), a
→ bazično se boje nukleinske kiseline, glikozaminoglikani, kiseli glikoproteini
→ acidofilno se boje mitohondriji, sekretna zrnca, kolagen
→ za prikazivanje kolagena najprikladnija je boja pikrosirijus

1
 EPITELNO TKIVO
 prekrivanje i oblaganje površina, apsorpcija, sekrecija, podražljivost, kontraktilnost
 gusto zbijene stanice s malo međustanične tvari
 pločaste, kubične, cilindrične stanice – oblik jezgre odgovara obliku stanice
 neuroepitelne stanice – stanice specijalizirane za funkciju osjeta – stanice ukusnih pupoljaka
 mioepitelne stanice – razgranate stanice s brojnim miozinskim i aktinskim mikrofilamentima u citoplazimi
specijalizirane za kontrakciju acinusa mliječnih žlijezdi, žlijezda znojnica i slinovnica

 bazalna lamina – sloj izvanstanične tvari na bazalnog plohi epitelnih stanica kojeg izlučuju epitelne, masne,
mišićne i Schwanove stanice
 sastoji se središnjeg dijela tankih vlakanaca, lamina densa, koji s jedne ili obje strane može imati svjetliji
sloj lamina rara ili lamina lucida
 građena od molekula kolagena tipa IV (ne tvore vlakanca!), multiadhezivnih glikoproteina laminina i
entaktina i proteoglikana s vezanim heparan-sulfatom - perlekan
 uz vezivno tkivo je vezana sidrenim vlakancima od kolagena tipa VII, a uz epitel hemidezmosomma
 sudjeluje u porukama za uzajamno djelovanje među stanicama, čini selektivnu zaprjeku, određuje
razmještaj epitelnih stanica…
 ponegdje uz bazalnu laminu nalazimo i retikularnu laminu čije sastojke izlučuje vezivno tkivo
 bazalna membrana – nastaje spajanjem 2 bazalnih lamina ili bazalne i lamine reticularis (glomeruli, alveole)

MEĐUSTANIČNI SPOJEVI
 adheziju stanica omogućuju transmembranski glikoproteini kadherini čija aktivnost ovisi o Ca2+
Zonula occludens,  nepropusni spojevi koji nastaju stapanjem susjednih membrana (peteroslojan izgled)
čvrsti spojevi  ovijaju cijelu stanicu pri njenom samom vrhu i tako zabrtve prostor
 što ih je više, epitel je manje propustan → sprječavaju paracelularni protok kroz epitel
Nexus,  komunikacijski spojevi na lateralnim plohama stanica svih tkiva osim skeletnog mišićja
tijesni spojevi  intramembranski glikoproteini koneksini stanica se udružuju u konekson
 konekson sadrži središnu poru kroz koju prolaze čestice veličine do 1500kDa
 mogu se uspostaviti bez sinteze proteina, od difuzno razmještenih membranskih jedinica
 inhibitori oksidativne fosforilacije onemogućuju stvaranje novih spojeva ili prekid postojećih
Zonula adherens  pričvrsni spoj koji okružuje stanicu poput pojasa
 sadrži aktinske mikrofilamenate koji potječu od završne mrežice
 završnu mrežicu tvore aktinski i intermedijarni mikrofilamenti te spektrin
Macula adherens,  pričvrsni spoj između stanica čiji je razmak više od 30nm
dezmosmom  u pričvrsnu ploču (čine ju 12 proteina kadherina) su usidreni intermedijalni filamenati koji
su u epitelnim stanicama izgrađeni od citokerana, u mišićnim stanicama od vimentina, a u
vezivu od dezmina
Hemidezmosomi  pričvrsni spoj koji služi za povezivanje epitelnih stanica s bazalnom membranom
 pričvrsna ploča građena od integrina koji su receptori za kolagen tipa IV i laminin

2
SPECIJALIZIRANE TVORBE NA STANIČNOJ MEMBRANI
Mikrovili  pravilno poredani citoplazmatski izdanci u stanicama za apsorpciju
 međusobno križno povezani preko aktinskih mikrofilamata
 prekriveni glikokaliksom – četkasta prevlaka
Stereocilije  dug, nepokretni razgranani mikrovili koji olakšavaju prolaz molekula kroz membranu
 izdanci epitelnih stanica kanalića epididimisa i duktusa deferensa
Trepetljike  izduženi izdanci pokretani ATPom čije usklađeno gibanje omogućuje strujanje u jednom smjeru
 u sredini sadrže 1 par mikrotubula koji je okružen s još 9 parova - aksonema
 polaze od bazalnih tjelešaca (centrioli) na apikalnoj strani ispod stanične membrane
 za gibanje trepetljika zaslužna je bjelančevina dinein
 1 stanica ima oko 250 trepetljika
Bičevi  slični trepetljikama, ali svaka stanica ima samo po jedan - rep spermija

POKROVNI EPITEL - epitelna stanice koje prekrivaju vanjsku površinu tijela ili šuplje tvorbe u tijelu
JEDNOSLOJNI PLOČASTI pokretanje organa, sekrecija, aktivni transport endotel, perikard, pleura, mezotel
KUBIČNI prekrivanje, sekrecija jajnik, štitna žlijezda
CILINDRIČNI zaštita, podmazivanje, apsorpcija,sekrecija tanko crijevo, žučni mjehur
VIŠEREDNI CILINDRIČNI stanice poredane u jednom sloju i leže na dušnik, bronhi, nosna šupljina
EPITEL S TREPETLJIKAMA bazalnoj lamini, ali s jezgrama u više redova i
samo neke dopiru do površine
MNOGOSLOJNI PLOČASTI OROŽENI - ljušte se stanice bez jezgre površina kože
NEOROŽENI - ljušte se stanice s jezgrom usna šupljina, jednjak, rodnica
KUBIČNI zaštita, sekrecija žlijezde znojnice
CILINDRIČNI zaštita očna spojnica, odvodni kanali
žlijezda slinovnica
PRIJELAZNI oblik stanice se mijenja obzirom na rastezanje mokraćovod, mokraćni mjehur

ŽLJEZDANI EPITEL
 stanice za proizvodnju tekućeg sekreta → molekule koje izlučuju obično se pohranjuju u sekretnim zrncina
 mogu izlučivati bjelančevine (gušterača), lipide (steroidi) ili složene spojeve (žlijezde slinovnice), a postoje
i stanice sa slabom biosintetskom aktivnosti koje izlučuju tvari iz krvi (žlijezde znojnice)
 nastaje od epitela, proliferacijom, urastanjem u vezivo i daljnjom diferencijacijom

VRSTE ŽLIJEZDANOG EPITELA

 jednostanične žlijezde: vrčaste stanice u pokrovnom epitelu tankog crijeva i dišnog sustava
 mnogostanične žlijezde – nakupine žljezdanih stanica koje okružuje vezivna čahura
 Egzokrine žlijezde – sekrecijski dio žlijezde ostaje povezan s pokrovnim epitelom preko odvodnog kanalića
 jednostavne žlijezde – 1 nerazgranati odvodni kanal
 složene žlijezde – 1 razgranati odvodni kanal
 Endokrine žlijezde – odvaja se od pokrovnog epitela, nema kanala, već se proizvodi žlijezde izlučuju u krv
 između tračaka ili folikula žlijezdanih stanica teku kapilare u koje se izlučuju proizvodi žlijezde

3
Ekstruzija sekreta
 merokrine stanice – egzocitoza sekretnih zrnaca bez gubitka sastojaka stanice → gušterača
 holokrine stanice – egzocitoza sekretnih zrnaca uz gubitak sastojaka stanice (stanica propada) → lojnice
 apokrine stanice – sekret se izlučuje zajedno s apikalnim dijelom citoplazme → mliječna žlijezda

OPĆA BIOLOGIJA EPITELNIH TKIVA

 epitelne stanice su polarne
 na bazalnoj plohi nalaze se receptori za različite glasnika, a na apikalnoj enzimi
 ispod bazalne lamine nalazi se lamina propria, sloj vezivnog tkiva s krvnim žilama koji u epitel šalje izbočine,
papile, koje su najčešće u mnogoslojnom pločastom epitelu (koža, sluznica usta, jednjak, rodnica)
 krvne žile ne ulaze u epitel – hranjive tvari izlaze iz kapilara u lamini propriji odakle idu difuzijom do epitela
 epitelne stanice bogato inervirane iz spletova u lamini propriji
 trajno se obnavljaju mitozom, a matične stanice nalaze se najbliže bazalnoj lamini → zametni sloj
 metaplazija – pretvorba jednog tipa epitela u drugi (npr. kod pušača)
Prenose ione  aktivni transcelularni prijenos iona, od vrha prema bazi (apsorpcija) ili obrnuto (sekrecija)
Prenose tvari  uz nekoliko organela, sadrže brojne pinocitotske mjehuriće koji prenose tvari u oba smjera
pinocitozom  endotelne i mezotelne stanice
Serozne  piramidne stanice sa središnji postavljenom jezgrom s obilježjima stanica koje izlučuju proteine
stanice  bazalni dio je bazofilan zbog HER, a apikalni dio sadrži razvijen Golgi i sekretna zrnca
 nezrela zrnca nastaju u Golgiju, iz njih se odstranjuje voda te se zgušnjavaju pa nastaju
zrela zrnca koja se nakupljaju do poticaja kada sadržaj zrnaca izlazi iz stanice egzocitozom
 acinusne stanice gušterače i doušne žlijezde
 gušterača luči sekretna zrnca ispunjena probavnim enzimima – zimogena zrnca
Mukozne  jezgra je smještena uz bazu stanice, kao i HER i Golgijev kompleks, a apikalni je dio ispunjen
stanice, brojnim, velikim, svjetlo obojenim sekretnim zrncima koja sadrže hidrofilne glikoproteine mucine
stanice koje koji se nakon ispuštanja vežu s vodom i čstvaraju viskoznu sluz
izlučuju sluz  bjelančevine se sintetiziraju na HER, a monosaharidi, koji ponekad čine i do 80% molekule se
dodaju pomoću u ER i Golgiju
 vrčaste stanice, želučane žlijezde, žlijezde slinovnice, žlijezde u dišnom i spolnom sustavu
Difuzni  citoplazma sadrži citoplazma sadrži polipeptidne hormone ili biogene amine: AD, NAD, serotonin
neuroendokrini  neke stanice imaju sposobnost primanja prethodnika amina i dekarboksilacije AK - APUD
sustav (DNES)  boje se solima srebra – argentofilne i argirofilne stanice
 smještene u dišnom, mokraćnom i probavnom sustavu, u štitnjači i hipofizi
Mioepitelne  obuhvaćaju acinuse i odvodne kanale žlijezda znojnica i slinovnica, mliječnih i suznih žlijezda
stanice  smještene između bazalne lamina i bazalnog dijela sekrecijskih stanica ili odvodnih kanala

 sadržavaju citokeratinske intermedijarne filamente → dokaz da su epitelnog podrijetla
Stanice koje  centralno smještena jezgra, acidofilna citoplazma ispunjena brojnim masnim kapljicama
proizvode  najprije se na GER od acetata sintetizira kolesterol, zatim se u mitohondrijima cijepa
steroide postranični lanac kolesterola i proizvodi se pregnanolon, a potom se na GER pregnanolon
pretvara u spolne hormone

4
 VEZIVNO TKIVO
 povezuje stanice i organe, daje im potporu, skladište je hormona koji kontroliraju rasti i diferencijaciju stanica
 za razliku od ostalih tkiva, glavni sastojak je međustanična tvar
 potječe od embrionalnog vezivnog tkiva, mezenhima koji se odvaja od mezoderma i putuje do osnove organa
MEĐUSTANIČNA TVAR STANICE
kolagena, retikulinska, elastična vlakna fibroblasti
osnovna tvar kompleks proteoglikana, makrofazi
glikozaminoglikana i multiadhezivnih mastociti
glikoproteina koji se vežu za plazma stanice
integrine na stanicama i druge masne stanice
sastavnice međustanične tvari leukociti

FIBROBLASTI
 najbrojnije stanice vezivnog tkiva koje sintetiziraju sastojke međustanične tvari i čimbenike rasta
 u stanju mirovanja, fibrocit je mala stanica s tamnom jezgrom i acidofilnom citoplazmom (malo HER)
 u aktivnom stanju, fibroblasti imaju ovalnu, blijedu jezgru, citoplazmu ispunjenu kapljicama masti i dobro
razvijenim sintetskim organelama
 rijetko se dijele, osim u slučaju cijeljenja rane
 fibrocit prelazi u stanje fibroblasta te tijekom cijeljenja nastaje miofibroblast koji ima mnogo
kontraktnilnih mikrofilamenata koji kontrakcijom zatvaraju ranu

MAKROFAGI
 monociti nastaju u koštanoj srži i ulaze u krv gdje se nalaze oko 8 stati, a potom prolaze dijapedezom u
vezivo gdje poprimaju obilježja makrofaga
 makrofag ima ekscentrično smještenu bubrežastu jezgru, a nepravilna površina membrane s naborima ukazuje
na njihovu pinocitotsku i fagocitnu aktivnost
 nakon podražaja, makrofagi se povećaju i raspoređuju u nakupine, epiteloidne stanice ili se u patološkim
stanjima mogu stopiti u multinuklearnu orijašku stanicu
 sadržavaju dobro razvijen Golgijev kompleks i HER, mnogo lizosoma koji im služe za fagocitozu stranih čestica,
obradu i predodžbu antigena
 u većini organa: Kupfferove, Langerhansove, dendritičke stanice, mikroglija, osteoklasti

MASTOCITI
 prastanice mastocita nastaju u koštanoj srži od matične stanice koja nije zajednička s bazofilnim lekuocitima,
ulaze u krv te kroz kapilare i venule u tkiva gdje se diferenciraju i proliferiraju u mastocite
 ovalne stanice s centralno smještenom okruglom jezgrom
 pohranjuju kemijske posrednike upalne reakcije u bazofilnim metakromatskim zrncima
 metakromazija – svojstvo bazičnih anilinskih boja da tvari oboje bojom različitom od svog osnovnog tona
 sadržaj zrnaca: histamin, leukotrieni, heparin, eozinofilni kemotaktilni faktor anafilaksije (ECF-A), tvar
anafilaksije spore reakcije (SRS-A)

5
 osobito brojni na ulaznim mjestima organizma: u koži, dišnom i probavnom sustavu
 razlikujemo mastocite vezivnog tkiva (koža, trbušna šupljina) i mastocite sluznice (crijeva, pluća)
 slične su građe, ali se razlikuju po sadržaju zrnaca
 sudjeluju u reakcijama preosjetljivosti i odgovorni su za anafilakrički šok
 prvo izlaganje antigenu uzrokuje stvaranje IgE protutijela koja se vežu na mastocite i bazofile, dok
slijedeće izlaganje antigenu uzrokuje vezanje antigena za IgE protutijela i degranulaciju mastocita

PLAZMA STANICE
 velike, ovalne stanice s ekscentično smještenom ovalnom jezgrom i gustim heterokromatimom
 nastaju iz B-limfocita nakon aktivacije antigenom, a sinteziraju Ig specifične za taj antigen
 bazofilna citoplazma zbog obilnog HER → velika sintetska aktivnost
 životni vijek 10-20 dana, malobrojni u vezivnom tkivu

MASNE STANICE
 služe za prehranu neutralnih masti i proizvodnju topline: bijelo i smeđe masno tkivo (→ masno tkivo)

LEUKOCITI
 „stanice lutalice“ u normalnim uvjetima ulaze u vezivno tkivo dijapedezom iz kapilara i venula
 tijekom upale poveća se dijapedeza zbog djelovanja kemijskih posrednika upale (histamina, leukotriena… )
 jednom kad leukociti nasele vezivno tkivo, više se ne vraćaju u krv (osim limfocita!)

VLAKNA VEZIVNOG TKIVA

 izdužene tvorbe nastale polimerizacijom bjelančevina
 3 glavne vrste vlakana: kolagena, retikulinska i elastična
 sustav kolagenih vlakana: kolagena, retikulinska
 sustav elastičnih vlakana: elastična, elauninska, oksitalanska

KOLAGENA VLAKNA
 najrasprostranjenija bjelančevina koja čini 30% težine, imaju strukturnu ulogu
 kolagen sintetiziraju fibroblasti, hondroblasti, osteoblasti, odontoblasti te brojne druge stanice
 glavne aminokiseline: glicin (34%), prolin (12%), hidroksiprolin (10%)
 aminokiseline karakteristične samo za kolagen: HIDROKSIPROLIN, HIDROKSILIZIN
 tropokolagen polimerizacijom tvori kolagen kojeg čine 3 polipeptidna α-lanca isprepletena u uzvojnic
 važnu ulogu u povezivanju molekula kolagena u vlakanca, vlakna i sponove imaju vodikove veze, hidrofobne
interakcije i poprečne kovalentne veze koje katalizira lizil-oksidaza

Vlaknasti ili fibrilirani kolagen - I, II, III, V, XI

 nalazimo ga u dermisu, dentinu, kostima, tetivama, čahurama organa
 udružuju se u vlakanca vidljiva EM, a neki formiraju i acidofilna vlakna vidljiva SM
 sirijus-crvenilo – specifična metoda za bojanje kolagena, molekule se vežu usporedno s kolagenim vlaknima
 dvolom se javlja samo u onim tipovima kolagena s pravilno raspoređenim molekulama: I, II, III

6
 ELEKTRONSKI MIKROSKOP SVJETLOSNI MIKTOSKOP
MIKROVLAKANCA VLAKANCA VLAKNA SNOPOVI
KOLAGEN TIPA I √ √ √ √
KOLAGEN TIPA II √ √ - -
KOLAGEN TIPA III √ √ √ -
KOLAGEN TIPA IV - - - -

Kolageni udruženi s vlaknastim kolagenom – IX, XII, XIV

 kratke kolagene molekule, povezuju vlaknasti kolagen međusobno i s ostalim dijelovima matriksa
 ne vide se svjetlosnim mikroskopom, dokazuju se imunohistokemijski

Kolageni koji formiraju mrežu – IV

 udružuju se u obliku „tanke žičane mreže koja ograđuje kokošinjac“ 
 nalaze se u svim bazalnim laminama
 ne vide se svjetlosnim mikroskopom, dokazuju se imunohistokemijski

Kolageni koji formiraju sidrena vlakanca - VII

 nalazimo ih u epitelima: na oba kraja imaju globularne regije
 pričvršćuju epitelnu bazalnu laminu za vezivno tkivo formirajući sidrena vlakanca
 ne vide se svjetlosnim mikroskopom, dokazuju se imunohistokemijski

Biosinteza kolagena
poliribosimi, Nizanjem AK nastaju polipeptidni alfa lanci kojima se nakon što dosednu određenu minimalnu
hrapava dužinu hidroksiliraju Pro i Lys ostaci, te se na Lys dodaju galaktoze ili glukozilgalaktoze
endoplazmatska (glikozilacija). Nakon toga, lanci odlaze s poliribosoma kroz cisterne HER kao preprokolagen koji
mrežica nakon odbacivanja signalne sekvence postaje prokolagen. Svaki α-lanac ima na C i N kraju
registracijske peptide koji čine prokolagen topljiv u vodi te osiguravaju da se α-lanci pravilno
združivanje u trostruku uzvojnicu, ali tek nakon što napuste stanicu.
izvanstanični Prokolagen peptidaze odstranjuju registracijske peptide nakon čega se stvara trostruka
matriks uzvojnica tropokolagena. Hidroksiprolinske skupine osiguravaju stabilnost uzvojnice stvaranjem
vodikovih veza. Uz pomoć proteoglikana i glikoproteina vlakanca se spontano udružuju u vlakna,
a nakon toga stvaraju se poprečne i kovalentne veze koje učvršćuju kolagen.
 kolagen razgrađuje kolagenaza koja cijepa molekulu kolagena na 2 dijela koja se dalje razgrađuju pomoću
nespecifičnih proteaza

RETIKULINSKA VLAKNA
 vlakanca kolagena tipa III malog promjera povezana su PG i GP te tvore rahlu, gipku mrežu
 sadrže vezane velike količine šećera – do 12% heksoza
 ne vidimo ih na preparatima obojenim hemalaunom i eozinom, ali se s impregniranim srebrovim solima boje crno
 zbog afiniteta prema srebrenim solima – argirofilna vlakna
 brojna su u organima koja mijenjaju svoj oblik: jetra, slezena, maternica, probavni sustav, arterije

7
Sustav elastičnih vlakana
 porodica vlakana čije promjenjive osobine omogućuju prilagodbu lokalnim zahtjevima tkiva
1. faza: oksitalansko vlakno sastojii se od mikrofibrila koja sadržavaju GP fibrilin, nužan za odlaganje elastina
→ oksitalanska nalaze se u suspenzornom aparatu oka i u dermisu gdje je povezan s bazalnom laminom
2. faza: između oksitalanskih vlakana se odlaže elastin i nastaju elauninska vlakna
→ elauninska vlakna nalazimo oko žlijezda znojnica i u dermisu
3. faza: nastaju najbrojnija, elastična vlakna, tako da se elastin sve više nakuplja dok ne zauzme cijelo
središte vlakna koja su još na perifieriji okružena slojem mikrovlakanca
 proelastin – okrugla bjelančevina koju proizvode fibroblasti veziva i glatke mišićne stanice krvnih žila
 proelatin se polimerizira u elastin kojieg može razgraditi jedino gušteračin enzim elastaza
 aminokiselinski sastav sličan kolagenu, ali sadržava specifične AK: dezmozin i hemidezmozin koje nastaju
kovalentnim reakcijama od 4 molekule lizina
 postoji i u obliku fenestriranih membrana u stijenci nekih krvnih žila (unutarnja i vanjska elastična membrana)

OSNOVNA TVAR
 visokozma, prozirna, hidrirana mješavina GAG, PG i GP koji imaju sposobnost vezanja na druge molekule
 ispunjava prostore između stanica i vlakana vezivnog tkiva
 prilikom fiksacije, nakupljaju se u grudice koje su EM vidljive kao gusti filamenti ili zrnca

Glikozaminoglikani (kiseli mukopolisaharidi)

 ravni polisahardni lanci sastavljani od disaharidnih jedinica koji se sastoje od uronske kiseline i heksozamina
 4 osnovna GAG su: dermatan-sulfat, hondroitin-sulfat, keratan-sulfat i heparan-sulfat
 osim hijalurnske kiseline, svi su GAG sulfatirani i vezani za bjelančenivski lanac s kojim tvore molekulu PG

Proteoglikani
 ugljikohidratni dio čini 90%, a na njega su supstituirane su brojne hidroksilne, karboksilne i sulfatne skupine
 sastoje se od središnjeg bjelančevinskog dijela na kojeg su vezana 4 osnovna GAG
 polianioni koji mogu vezati velik broj kationa pomoću ionskih veza, zbog čega su izrazito hidrirane molekule
 njihova sinteza započinje sintezom središnje bjelančevine u HER, a glikoziliranje počinje u ER završava se u
Golgijevu kompleksu u kojem se događa i sulfoniranje
 najvažniji proteoglikan međustanične tvari je agrekan, koji je najzastupljeniji u hrskavici
 nekoliko molekula PG koje sadržavaju lance hondrotitin-sulfata vezano na hijaluronsku kiselinu
 na površini membrane mnogih stanica, posebno epitelnih nalaze se sindektan i fibroglikan
 središnji bjelančevinski lanac ima kratki citoplazmatski dio, središnji dio koji ide kroz membranu, te
izvanstanični dio koji ima vezano nekoliko molekula GAG: heparan-sulfata ili hondroitin-sulfata
 vežu mnoge čimbenike rasta

Multiadhezivni glikoproteini
 imaju bjelančevinsku osnovu na koju se veže ugljikohidratni dio koji je često razgranan
 fibronektin – izlučuju ga fibroblasti i neke epitelne stanice, ima vezna mjesta za stanice, kolagen i GAG
 laminin – veliki GP koji sudjeluje u prianjanju epitelnih stanica uz bazalnu laminu

8
 međudjelovanje stanica i međustanične tvari odvija se preko receptora za izvanstanični matriks – integrina,
transmembranskih proteina koji povezuju stanice s kolagenom, fibronektinom i lamininom
 vežu se za ligande u međustaničnoj tvari niskim afinitetom i malom čvrstoćom
 povezani su i s citoskeletnim aktinskim mikrofilamentima
 kao posrednici uzajamnog djelovanja sudjeluju i unutarstanični proteini kao što su paksilin, vinkulin i talin
 u tkivo ulazi i mala količina tekućine, tkivna tekućina, koja se infiltrira iz krvi
 slična je krvnoj plazmi, ali ima mnogo manje bjelančevina zbog nepropusnosti krvne kapilare za njih
→ iako u tkivima ima vrlo malo bjelančevina plazme, zbog velike rasprostranjenosti veziva, ukupno je
1/3 bjelančevina plazme pohranjena u vezivnom tkivu

VRSTE VEZIVNOG TKIVA

Vezivno tkivo u užem smislu
 Rahlo vezivno tkivo
 nježne građe, gipko, dobro prokrvljeno, slaba otpornost na djelovanje mehaničke sile
 najbrojnije su stanice, fibroblasti i makrofazi
 nalazi se između mišićnih vlakana, u papilarnom sloju kože, potkožnom tkivu, peritonealnoj i pleuralnoj
ovojnici, tvori podlogu epitela, obavija krvne i limfne žile
 Gusto vezivno tkivo
 prevlavaju kolagena vlakna, a stanica ima malo – otporno na djelovanje vanjskih sila
 ako su kolagena vlaka poredana nasumično (dermis) – neformirano vezivo
 ako su snopovi kolagenih vlakana poredani pravilno, usporedno s fibroblastima (tetive) – formirano vezivo
→ kolagena vlakna odjeljena su malom količinom amorfne međustanične tvari, fibrociti imaju izdužene
jezgre postavljene usporedno s vlaknima
→ primarni snopovi kolagenih vlakana u tetivi skupljaju se u veće, sekundarne snopove koji su obavijeni
rahlim vezivnim tkivom koje sadržava krvne žile i živce
→ izvana je tetiva obložena ovojnicom od gustog veziva, a ima 2 lista: jedan obavija tetivu, a drugi
okolne organe, između kojih se nalazi tekućina slična sinovijalnoj koja omogućava klizanje tetive

Vezivno tkivo s posebnim svojstvima

 Elastično tkivo
 od snopova debelih, usporedno postavljenih elastičnih vlakna između kojih su fibroblasti i kolagena vlakna
 žuta boja, velika elastičnost → suspenzoni aparat penisa, žuti ligamenti kralježnice
 Retikularno tkivo
 oblik rahlog vezivnog tkiva koje tvori mikrookolinu hematopoetskim i limfnim organima
 sastoji se od mreže retikulinskih vlakana obloženih izdancima retikularnih stanica (specijaliziranih
fibroblasta) uz koje su i stanice mononuklearnog fagocitnog sustava koje nadgledaju spori protok tvari
kroz sinusoidne prostore i fagocitozom odstranjuju antigene i raspadnute stanice
 Sluzavo tkivo
 hladetinato tkivo s mnogo osnovne tvari načinjene uglavnom od hijaluronske kiseline
 sadržava mnoga vlakna, a sastoji se uglavnom od stanica fibroblasta
 nalazi se u pulpi mladog zuba i glavni je sastojak pupkova tračka, Whartonova sluz

9
 MASNO TKIVO
 masne stanice (adipociti) čine poseban oblik vezinog tkiva koji služi oblikovanju površine tijela, toplinskoj
izolaciji, učvršćivanje organa u njihovom položaju te je najveće spremište energije (1 gram masti – 9,2kcal/g)
 kad je organizmu potrebna energija, najprije se hidrolizira mast iz potkožnih, mezenterijskih i
retroperitonealnih nakupina, dok su one na rukama, nogama i retroorbitalno otporne i na dugo gladovanje

BIJELO MASNO TKIVO

 unilokularno, obično ili žuto masno tkivo → boja od karotenoida unutar masnih kapljica
 nastaje od nediferenciranih mezehimskih stanica, lipoblasta, koji imaju sposobnost nakupljanja masti
 lipoblasti u svojoj citoplazmi imaju više masnih kapljica (multilokularni stadij), dok adipociti sadrže samo jednu
veliku kap i nekoliko malih koje su omeđene intermedijarnim filamentima vimentina
 oblik prstena pečatnjaka: periferno smještena jezgra, organele i oskudna citoplazma
 svaka masna stanica okružena bazalnom laminom i vezivnim tkivom nepotpuno podijeljena u režnjiće
 nakupljanje počinje u 30. tjednu trudnoće i traje još nekoliko tjedana nakon rođenja oko krvnih žila gdje ima
nediferenciranih mezenhimskih stanica, a kasnije se njihov broj više ne povećava
 u odraslih raspodjelu djelomično kontroliraju spolni hormoni i hormoni kore nadbubrežne žlijezde
 nikad ga ne nalazimo u vjeđama, penisu, mošnjama, uški
 obilno vaskularnizirano, a simpatički živčani završeci nalaze se u stijenkama krvnih žila

 lipidi pohranjeni u masnim stanicama su trigliceridi koji potječu iz hrane

 metabolizam: hilomikroni, VLDL, lipoprotein lipaza, lipaza osjetljiva na hormone, otpuštanje u krv
 hilomikroni nastaju u crijevnim epitelnim stanicama, u unutrašnjosti sadrže trigliceride i estere
kolesterola, a na površini apolipoproteine, fosfolipide i kolesterol
 VLDL imaju više lipida u površinskom sloju i više kolesterol-estera nego hilomikroni
 lipoprotein-lipaza je enzim koji nastaje u masnoj stanici i prenosi se do endotela kapilara gdje hidrolizira
hilomikrone i VLDL nakon čega slobodne masne kiseline aktivnom transportom i difuzijom ulaze u adipocit
 unutar masne stanice slobodne masne kiseline reagiraju s glicerolfosfatom i nastaju trigliceridi
 podraživanje masnih stanica noradrenalinom aktivira preko adenil-ciklaze lipazu osjetljivu na hormone koja
razgrađuje trigliceride na glicerol i slobodne masne kiseline koje se otpuštaju u krv gdje se masne
kiseline vežu za albumin i odlaze u druga tkiva, a topljivi glicerol odlazi u jetru
 sekrecijska uloga: leptin u hipotalamusu regulira količinu masnog tkiva, uzimanje hrane i kontrolira glad

SMEĐE MASNO TKIVO

 multilokularno → boja od mitohondrija (citokromi) i bogate vaskularizacije
 oslobađanje noradrenalina u tkivo aktivira lipazu i ubrzava hidrolizu masti, a masne kiseline se metaboliziraju
uz povećanu potrošnju kisika, oslobađanje topline i zagrijavanje tkiva
 mitohondriji sadrže termogenin koji omogućuje tok protona mimo ATPsintetaze - isključivo proizvodnja topline
 manje stanice sa središnje smještenom jezgrom koju okružuju brojni mitohondriji i velik broj kapljica masti,
 vezivnim tkivom podijeljene režnjiće
 obilno vaskularizirano, za razliku od bijelog masnog tkiva neposredna simpatička inervacija

10
 HRSKAVIČNO TKIVO
 oblik potpornog vezivnog tkiva s čvrstom međustaničnom tvari
 elastičnost omogućuje odolijevanje opterećenjima, potpora mekim tkivima, ublažava udarce te služi za razvoj i
rast dugih kostiju prije i nakon rođenja
 sastoji se od hondrocita koji sintetiziraju međustaničnu tvar koju čine vlakna i osnovna tvar
 međustanična tvar svih hrskavica sastoji se od kolagena, hijaluronske kiseline, PG i GP,
a neke sadrže i elastin te glikozaminoglikane
 čvrstoća hrskavice ovisi o hidrostatskim vezama između kolagenih vlakana i postraničnih lanaca GAG
 u hrskavičnom tkivu ne nalazimo krvne i limfne žile ni živce → slaba metabolička aktivnost
 ponegdje krvne žile prolaze kroz hrskavicu, ali ju ne opskrbljuju već prolaze prema drugim organima

HONDROCITI
 smješteni u lakunama matriksa – u živom tkivu ih potpuno ispunjavaju
 u unutrašnjosti su okrugli, a nalaze se u skupinama od najviše 8
stanica koje su nastale diobom jednog hondrocita → izogene stanice
 na periferiji su duguljasti i leže usporedno s površinom - hondroblasti
 energiju dobivaju anaerobnom glikolizom

PERIHONDRIJ – sloj gustog veziva oko hijaline i elastične hrskavice

 služi za rast i održavanje hrskavice
 sadrži krvne žile za prehranu hrskavice, limfne žile i živce
 sastoji se od kolagena tipa I i stanica fibroblasta
 rast hrskavice znači povećanje količine međustanične tvari
 funkcija hondrocita ovisi o odgovarajućoj hormonskoj ravnoteži
 hormon rasta, tiroksin i testosteron ubrzavaju sintezu glikozaminoglikana
 kortizon, hidroksikortizon i estrogen usporavaju sintezu glikozaminoglikana
 rast hrskavice najviše ovisi o hipofiznom hormonu rasta, somatotropinu koji potiče sintezu somatomediana C u
jetri koji djeluje na hondrocite i stimulira ih na sintezu međustanične tvari

HIJALINA najrasprostranjenija:
HRSKAVICA nos, grkljan, dušnik, bronhi,
u embriju kao privremeni skelet,
na zglobnim površinama,
u epifiznim pločama dugih kostiju,
na ventralnim krajevima rebara
VEZIVNA hvatište tetiva za kost,
HRSKAVICA pubična simfiza,
intervertebralni diskovi
ELASTIČNA uška, stijenka zvukovoda,
HRSKAVICA Eustahijeva cijev, epiglotis,
male hrskavice grkljana

11
HIJALINA HRSKAVICA
 građena je ponajviše od vlakanca kolagena tipa II, a sadrži i vlakanca kolagena tipa IX, X i XI
 vezne bjelančevine nekovalentno vežu do 200 proteoglikana za molekulu hijaluronske kiseline – PG agregati
 na lanac proteoglikana vezani su GAG: hondroitin-4-sulfat,
hondrotitin-6-fosfat i keratan sulfat koji se elektrostatski vežu
za vlakanca kolagena i tvore ukriženo povezani matriks
 glikoprotein hondronektin veže se za GAG i kolagen tipa II te
osigurava prianjanje hondrocita za izvanstanični matriks
 sadrži veliku količinu vode koja ublažava udarca
 teritorij ili čahura: međustanična tvar neposredno oko hondrocita,
više GAG od kolagena, različito se boji
 oštećena se hrskavica teško obnavlja, a regeneraciju obavlja perihondrij

ELASTIČNA HRSKAVICA
 građena od kolagena tipa II i tankih elastičnih vlakana → specijalno bojanje elastina - orcein
 ima perihondrij, a postupno se nastavlja u hijalinu

VEZIVNA HRSKAVICA
 ima obilježja i veziva i hijaline hrskavice
 hondrociti razmješteni pojedinačno ili u izogenim skupinama → slažu se u duge nizove
 snopovi kolagenih vlakana tipa I slažu u smjeru djelovanja sila
 na mjestima koja su izložena trzajnom mehaničkom opterećenju → intervertebralne ploče:
→ anulus fibrosus: vanjski sloj gustog vezivnog tkiva građen od slojeva snopova kolagenih vlakana koja
teku pod 90° prema vlaknima u susjednim slojevima, velika elastičnost
→ nucleus pulposus – nekoliko okruglih stanica uloženih u amorfnu viskoznu tvar koja je bogata
hijaluronskom kiselinom i kolagenim vlakancima tipa II, s godinama ga zamjenjuje vezivna hrskavica
 vezivne hrskavice nemaju perihondrij → hranjive tvari i kisik dobiva difuzijom iz sinovije

HISTOGENEZA, RAST I REGENERACIJA

 hrskavica nastaje od stanica mezenhima koje se mijenjaju i proliferiraju
 stanice mezenhima se zaobljuju, skraćuju izdanke, brzo umnažaju i okupljaju u guste nakupine čime nastaju
hondroblasti s bazofilnom citoplazmom bogatom ribosomima, a koji nakon što se okruže izvanstaničnim
matriksom prelaze u hondrocite
 diferencijacija ide od sredine prema periferiji, tako da su na periferiji hondroblasti, a u sredini hondrociti
 intersticijski rast – mitotska dioba hondrocita
 u ranim fazama kada se povećava tkivna masa, u epifiznim hrskavicama, unutar zglobne hrskavice,
 stvaranje privremenog hrskavičnog skeleta i enhondralno okoštavanje
 s vremenom jenjava, pa se debljina povećava samo apozicijskim rastom
 apozicijski rast – diferencijacija stanica perihondrija u hondrocite
 hondroblasti perihondrija okruže se vlastitom međustaničnom tvari i postanu djelom hrskavice
 u odraslih osoba, oštećena hrskavica teško se obnavlja (samo manja ozlijeda), a regeneraciju vrši perihondrij
→ hondroblasti nasele oštećeno područje i stvaraju novu hrskavicu
12
 KOŠTANO TKIVO
 potpora, zaštita, spremište kalcija, fosfora i drugih iona, povećanje sile kontrakcije mišića
 metode pripreme preparata:
 dekalcinacija – mičemo Ca2+ pomoću otopine koja sadrži kelator kalcija (EDTA) → promatranje stanica
 izbrusak - brušenje pločica kosti dok ne postanu toliko tanke da su prozirne → proučavanje matriksa
 dekalcinirana kost je savitljiva i acidofilna, dok je kost kojoj je odstranjena osnovna tvar lako lomljiva
 specijalno mineralizirano potporno vezivno tkivo, sastoji se od 3 različite vrste stanica i koštanog matriksa:

 osteoblasti
 bazofilne, kubične do cilindrične, polarizirane stanice
poredane u niz na površini kosti
 sintetiziraju sastojke matriksa: kolagen I, PG, GP
 nužni za ugrađivanje anorganskih tvari u
novosintetizirani matriks (koncentriraju Ca2+ u citoplazmi)
 kad im se smanji aktinost, postaju spljoštene i manje
bazofilne
 pod utjecajem paratiroidnog hormona izlučuju čimbenik stimulacije osteoklasta koji potiče osteoklaste da
resorbiraju koštani matriks i oslobađaju Ca2+
 apozicija kosti: sastojci matriksa izlučuju se na površini koja dodiruje 'staru' kost i tamo se stvara sloj
novog neovapnjelog dijela, osteoid  apozicija se završava odlaganjem Ca2+ u novonastali matriks
 osteociti
 spoljoštene, sintetski neaktivne stanice u lakunama kosti (jedna lakuna, jedan osteocit)
 nastaju od osteoblasta nakon što se potpuno okruži koštanim matriksom
 osteocit smješten najbliže krvnoj žili preuzima hranjive sastojke te ih svojim izdancima unutar koštanih
kanalića prenosi na ostale osteocite preko tijesnih spojeva
 osteoklasti
 velike pokretne stanice u Howshipovim lakunama – enzimski nagriženim ulegnućima unutar matriksa
 nastaju stapanjem stanica iz koštane srži, 5 – 50 jezgara  multinuklearne orijaške stanice
 od površine koja dodiruje koštani matriks odlaze mnogi izdanci koji tvore naborani rub, a dio citoplazme
oko naboranog ruba je svijetla zona koja ima brojne aktinske filamente i mjesto je adhezije uz matriks
 sadržavaju receptore za kalcitonin i tiroksin, ali ne i za PTH
 izlučuju kolagenazu i druge enzime u izvanstanični prostor gdje razgrađuju kolagen i otapaju Ca2+
 koštani matriks – ovapnjela međustanična tvar
 ioni: Ca2+, P, Mg2+, Na+, K+, bikarbonati, citrati
 Ca i P tvore kristale hidroksiapatita koji izgledaju kao pločice smještene duž kolagenih vlakanca
→ povezanost kolagena i minerala u kristalima uvjetuje čvrstoću i otpornost kosti
 na površinu kristala vežu se Mg, Na, bikarbonati i ostali ioni koji vežu na sebe vodu i stvaraju
hidratacijsku ljusku koja olakšava izmjenu iona
 organski tvar čini mnogo kolagen tipa I i amorfna osnovna tvar s PG agregatima i specifičnih
glikoproteinima koji su odgovorni su za početak ovapnjenja koštanog matriksa
13
 kost oblaže sloj vezivnog tkiva koji služi za prehranu kosti i stvaranje osteoblasta tj. obnovu i rast kosti:
 periost (pokosnica) – oblaže kosti izvana
→ vanjski sloj: sastoji se od vanjskog sloja kolagenih vlakana, fibroblasta i snopova kolagenih vlakana
koji odlaze od periosta i povezuju ga s koštanim matriksom - Sharpeyeva vlakna
→ unutarnji sloj: sadrži spljoštene stanice slične fibroblastima, osteoprogenitorne stanice koje se mogu
diferencirati u osteoblaste
 endost – tanji sloj od spljoštenih koštanih prastanica s malo veziva, oblaže sve unutrašnje šupljine kosti

 vrste koštanog tkiva:

 gledajući golim okom, kost se sastoji od kompaktnog koštanog tkiva (bez šupljina) i spužvastog koštanog
tkiva (brojne međusobno povezane šupljine) → pod mikroskopom: jednaka histološka građa
 po mikroskopskoj građi, koštano tkivo se može podijeliti na primarno (vlaknasto) i sekundarno (lamelarno)
 primarno, prvo koštano tkivo:
 nepravilno razmještena kolagena vlakna
 manje minerala i veći broj osteocita od sekundarnog koštanog tkiva
 pojavljuje se tijekom embrionalnog života, prijeloma i u drugim reparacijskim procesima
 trajno ostaje oko šavova lubanje, u ležištu zuba i na mjestima hvatišta nekih tetiva
 sekundarno, zrelo koštano tkivo:
 kolegena vlakna poredana u 4-20 koncentričnih lamelama koje teku usporedno jedna s drugom i poredane
su oko krvožilnog kanala – Haversov sustav (osteon)
 kolagena vlakna susjednih lamela teku usporedno i spiralno, tako da se u svakoj točki sijeku pod 90°
 lakune s osteocitima nalaze se između ili unutar lamela
 granicu osteona čini cementna tvar izgrađena od mineraliziranog matriksa s malo koleganih vlakana
 u kompaktnoj kosti, nalazimo 3 vrste lamela:
 vanjske osnovne ili kružne lamele – najbrojnije, neposredno ispod periosta
 unutarnje osnovne ili kružne lamele – oko sržne šupljine
 intesticijske ili prijelazne lamele – između 2 osnovnih sustava lamena, ostaci osteona razgrađenih
tijekom rasta i pregradnje kosti

14
  svaki kanal obložen je endostom i sadržava krvne žile, živce i rahlo vezivno tkivo
 Haversovi kanali spojeni su Volkmanovim kanalima koje ne okružuju lamele već kroz njih prolaze
 svaki osteon nastaje uzastopnim odlaganjem lamela počevši od periferije prema središtu tako da se
lamela koja je nastala posljednja nalazi najbliže središnjem kanalu
 promjer koštanih kanala je različit – mlađi središnji kanali imaju veći promjer

 vrste okoštavanja:
 intramembransko okoštavanje – izravna mineralizacija matriksa koji su izlučili osteoblasti

 u zgusnutom spljoštenom mezenhimu započinje diferencijacija mezenhimskih stanica u osteoblaste -

primarno središte okoštavanja
 osteoblasti sintetiziraju koštani matriks koji ovapnjuje, a osteoblasti postaju osteociti
 u središtu okoštavanja nastaje nekoliko gredica koje svojim udruživanjem daju kosti spužvast izgled
 u vezivo između gredica prodiru žile i nediferencirane mezenhimske stanice koje tvore koštanu srž
 od veziva koje ne okošta oko intramembranski stvorene kosti nastaju endost i periost
 nekoliko središta okoštavanja se međusobno se spaja, pa tako mezanhim zamjenjuje koštano tkivo
 nastaje većina pločastih kosti: čeona, tjemena, pločasti dijelovi sljepoočne i zatiljne, gornja i donja čeljust
→ u pločastim kostima glave okoštavanje na unutrašnjoj i vanjskoj strani znatno nadmašuje resorpciju, pa
tako nastaju 2 sloja kompaktne kosti između kojih je spužvasti dio (diploë)
→ fontanele – meka područja lubanje novorođenčeta čije vezivo još nije okoštalo
 enhondralno okoštavanje – odlaganje koštanog matriksa na mjestu prethodnog hrskavičnog matriksa

 u dubokim slojevima perihondrija oko središnjeg dijela hrskavice nastaje koštani ovratnik
 hondrociti propadaju zbog programirane smrti i ostaju šuplje proširene lakune odijeljene pregradama od
ostataka ovapnjenog hrskavičnog matriksa
 kroz otvore u koštanom ovratniku koje su načinili osteoklasti ulaze krvne žile u ovapnjeli hrskav. matriks
15
  zajedno s krvnim žilama ulaze i koštane prastanice koje se smještaju u lakune hondrocita i diferenciraju u
osteoblaste, koji se zatim nanižu u neprekinuti sloj na ovapnjelom bazofilnom hrskavičnom matriksu i
počinju sintetizirati eozinofilni koštani matriks – primarno središte okoštavanja
 u kasnijim fazama, u središtu svakog epifiznog prstena nastaju sekundarna središta okoštavanja, te se
hrskavica iz epifiza zamjeni kostima čime prestaje rast
→ potpuno okoštavanje epifiza prestaje oko 20. godine života
 hrskavice ostaje samo na zglobnim mjestima
 epifizna hrskavica može se podijeliti u 5 zona, od zglobne hrskavice prema epifiznoj ploči:
1. zona mirovanja –hijalina hrskavica s nepromjenjenim hondrocitima
2. zona umnažanja – hondrociti se brzo dijele i slažu u stupove usporedne s dužom osi kosti
3. zona hipertrofične hrskavice – veliki hondrociti s malo glikogena, resorpcijski matriks ograničen na
uske pregrade između hondrocita
4. zona ovapnjele hrskavice – usporedno s propadanjem hondrocita, u kost se odlaže hidroksiapatit, pa
se tanke pregrade ovapnjelog matriksa mineraliziraju
5. zona okoštavanja – enhondralnim okoštavanjem nastaje koštano tkivo
 nastaju duge i kratke kosti, ali kratke rastu i duge se debljaju intramembranskim okoštavanjem
→ brzina proliferacije i razgradnje jednaka je, pa epifizna hrskavice ostaje jednako debela, ali se udaljuje
od dijafize zbog rasta kosti u duljinu
 mehanizmi ovapnjenja: princip odlaganja Ca3(PO4)2 u koštani matriks još nije poznat
 započinje odlaganjem Ca-soli u kolagena vlakna kojeg potiču PG i GP koji imaju jak afinitet za Ca2+
 sposobnost osteoblasta da koncentrira Ca2+ u unutarcitoplazmatskim mjehurićima ubrzava odlaganje
 način ovapnjenja potpomaže alkalna fosfataza koju proizvose osteoblasti

RAST I PREGRADNJA KOSTI

 istodobnom djelomičnom resorpcijom prije stvorenog tkiva i stvaranjem nove kosti
 brzina pregradnja vrlo je velika u djece – do 100x brža nego u odraslih
 pregradnja u odraslih je dinamički proces koji teče trajno na mnogim mjestima i nije u svezi s rastom kostiju
 kost je vrlo plastično tkivo – na poticaj rasta mozga mijenja veličinu lubanje
 kosti lubanje rastu zbog periostalnog stvaranja koštanog tkiva između šavova te na vanjskoj površini,
dok se istodobno tkivo na unutrašnjoj površini kosti razgrađuje

UNUTRAŠNJA GRAĐA KOSTI

 mijenja unut. građu u skladu s opterećenjima - nastaje na mjestu rastezanja, na suprotnoj se strani resorbira

METABOLIČKA ULOGA KOSTI

 99% ukupne količine Ca2+ → neprestana izmjena između krvi i koštanog tkiva
 kalcij se mobilizira iz kosti na 2 načina: brzim i sporim mehanizmom
 brzi mehanizam – Ca2+ se prenose s hidroksiapatita u intersticij i odatle u krv
→ zbiva se u spužvastom koštanom tkivu
→ nezrele, umjereno ovapnjele lamele (postoje i u odraslih – neprestana pregradnja) mogu mnogo lakše
vezati i oslobađati kalcij od starih, koje uglavnom služe kao potpora i zaštita

16
  spori mehanizam – ovisi o djelovanju hormona na kost
→ PTH – djeluje na osteoblaste koji prestaju stvarati kost i započinju izlučivati čimbenik stimulacije
osteoklasta koji potiče osteoklaste da resorbiraju koštani matriks i oslobađaju Ca2+
→ kalcitonin – sintetiziraju ga parafolikularne stanice štitnjače, inhibira resorpciju matriksa

ZGLOBOVI
 diartroze – pomični zglobovi, sinartroze – nepomični zglobovi
DIARTROZE SINARTROZE
 zglobne površine povezuju i na mjestu drže  sinostoze – plohe povezane koštanim tkivom
ligamenti i zglobne čahure  u starijih osoba povezuje kosti lubanje, koje su
 zglobna čahura okružuje zglobnu šupljinu i sadržava kod mlađih ljudi povezane gustim vezivom
prozirnu, viskoznu sinovijalnu tekućinu koja je  sinhondroze – zglobne plohe povezane hijalinim
dijalizat krvne plazme s velikom koncentracijom hrskavičnim tkivom
hijaluronske kiseline  epifizna ploča u kostima koje rastu, u odraslih
 zglobna hrskavica – elastična, ublažava mehanička spoj rebra i sternuma
opterećenja u kojoj su kolagena vlakanca  sindesmoze - zglobne plohe povezane gustim
postavljena u obliku gotičkih lukova vezivnim tkivom
 sadrži nakupine ili slobodne PG molekule s  pubična simfiza
GAG granama i mnogo vode
 mehanizam kod opterećenja:
 najprije se iz hrskavičnog matriksa istiskuje
voda u zglobnu tekućinu, a kad se molekule
GAG dovoljno priliže, započinje njihovo
uzajamno elektrostatsko odbijanje koje stvara
prostore u koje se vraća voda
 premještanje H2O važno je za prijenos hranjivih
tvari, O2 i CO2 između sinovije i hrskavice
 zglobna čahura – sastoji se od dva sloja:
 vlaknasti sloj – vanjski sloj gustog veziva
 sinovijski sloj – unutarnji sloj, obložen je
stanicama sličnim fibroblastima i stanicama (po
ponašanju) sličnim makrofazima

17
 ŽIVČANO TKIVO I ŽIVČANI SUSTAV
 živčano tkivo dijelimo na SŽS (mozak, kralježnička moždina) i PŽS (gangliji, živci)
 građen od 100 milijuna neurona koje podupiru glija–stanice
 neuroni su međusobno povezani sinapsama i tvore neuronske krugove koji održavaju unutrašnju sredinu
organizma u normalnim vrijednostima, te osiguravaju i usklađuju sve oblike ponašanja s okolinom
 za proučavanje živčanog tkiva koristimo impregnaciju srebrom ili zlatom
 živčani sustav razvija se od embrionalknog ektoderma
 poticaj za diferencijaciju daje chorda dorsalis koja se nalazi ispod ektoderma
 najprije se stvara neuralna ploča čiji se rubovi zadebljaju i nastaje neuralni žlijezb čiji rubovi rastu dok
se ne zatvori neuralna cijev koja je osnova za cijeli SŽS
 rubne stanice neuralnog žlijeba tvore neuralni greben koji je osnova za PŽS, kao i stanica srži
nadbubrežne žlijezde, melanocite, odontoblaste, stanice pije mater i arahnoideje, osjetnih neurona
moždanih i spinalnih glanglija, postganglijskih neurona autonomnog sustava, Shwanovih i satelitskih stanica

NEURONI
 glavne strukturne i signalne jedinice živčanog sustava
 zajednička obilježja svih neurona, po kojima se oni razlikuju od ostalih stanica u organizmu su:
 soma – tijelo neurona, perikarion, u kojem se nalazi jezgra, s okolnom citoplazmom
 dendriti – kratki stanični nastavci koji služe primanju signala iz okoliša
 akson – dugi stanični nastavak koji je specijaliziran za stvaranje ili provođenje akcijskog potencijala -
završava završnim razgranjenjem, telodendrionom preko kojeg akson tvori sinapse s živčanim, mišićnim ili
žljezdanim stanicama, a pojedini ogranak naziva se postsinaptički aksonski završetak (završno zadebljanje)
 Obzirom na broj, veličinu i oblik staničnih nastavaka, neurone dijelimo na:
 unipolarni – jedan stanični nastavak, nalazimo ih u sluznici njušnog sustava
 pseudounipolarni – lažno unipolarni, imaju jedan nastavak koji se vrlo brzo dijeli na 2 kraka
 centralni nastavak kroz dorzalne korjenove ili proksimalni dio moždanog živca ulazi u SŽS, a
periferni nastavak kroz periferni živac dolazi do osjetnog receptora u odgovarajućem dijelu tijela
 tijela im se nalaze u spinalnim i većini kranijalnih ganglija
 bipolarni – dva nasuprotno usmjerena nastavka
 u kohlearnom i vestibularnom gangliju te u mrežnici i njušnoj sluznici
 multipolarni – jedan akson i nekoliko dendrita
 većine neurona u tijelu
 u mrežnici nalazimo amakrine stanice, koje nemaju aksonski nastavak već samo nekoliko dendrita.

 obzirom na njihovu funkcionalnu ulogu, neurone dijelimo na:

 eferentni (motorički) neuroni – upravljaju efektornim organima kao što su mišićna vlakna ili žlijezde
 aferentni (osjetni) neuroni – primaju osjetne podržaje iz okoliša i iz unutrašnjosti tijela
 interneuroni – međusobno povezuju druge neurone i čine složene neuronske krugove
 u SŽS, tijela neurona se nalaze u sivoj tvari do njihovi nastavci tvore bijelu tvar
 u PŽS, tijela neurona se nalaze u ganglijima i osjetnim područjima

18
SOMA, perikarion
 hranidbeno središte neurona, a može i primati podražaje
 okrugla, svjetla jezgra sa fino raspršenim kromatinom – sinteza neurotransmitera
 neuroni s dvije jezgre nalaze se u simpatičkim i osjetnim ganglijima
 sadržava brojne, razvijene sintetske organele
 HER i slobodni ribosomi prikazuju se kao bazofilna zrnata područja, Nisslova tjelešca koja su različito
brojna obzirom na vrstu neuroa - obilna u velikim živčanim stanicama
 neurofilamenti (intermedijarni filamenati) su obilno zastupani, a pod utjecajem fiksativa se skupljaju u snopove
 impregnirani srebrom oni čine neurofibrile (živčana vlakanca) koje se vide svjetlosnim mikroskopom
 sadržavaju mikrotubule koji su jednaki onima u mnogim drugim stanicama, a katkad sadržavaju uklopine
pigmenata kao što je lipofuscin koji je ostatak razgradnje lizosoma

DENDRITI
 kratki, tanki nastavci koji sa svakim grananjem postaju sve tanji
 glavno mjesto primanja i obrade velikog broja signala na neuronu
 sastav citoplazme dendrita je onom u perikarionu, osim što dendriti ne sadržavaju Golgijev kompleks
 većina sinapsa smještena je na dendritičkim trnovima – prošireni izdanak vezan je za dendrit suženim vratom
 prvo mjesto obrade sinaptičkih signala koje prima neuron
 sastavljeno je od bjelančevina i pričvršćeno za citosolnu stranu postsinaptičke membrane
 dinamičke strukture sa sposobnosti morfološke plastičnosti, koje čini osnovu za prilagodbu, učenje i
pamćenje, a kojoj temelj čini citoskeletna bjelančevina aktin

AKSONI
 dugi, cilindrični nastavak stanice koji se ne grana i cijelom je duljnom jednako debeo
 ponekad se blizu polazišta može odvojiti kratki ogranak koji se vraća prema somi → kolateralni ogranci
 citoplazma aksona, aksoplazma okružena je membranom, aksolemom
 odsutnost poliribosoma i HER pokazuje da održavanje aksona ovisi o perikarionu
 polaze od aksonskog brežuljka koji se obično izbočuje s perikariona
 ako se akson presječe, njegov periferni dio se degenerira
 inicijalni segment - dio između aksonskog brežuljka i početnog dijela mijelinske ovojnice mijeliziranog aksona
 mjesto gdje pritječu ekscitacijski i inhibicijski podražaji koji se zbrajaju i uzrokuju ili ne uzrokuju AP
 nalazimo ionske kanale koji su važni za stvaranje i širenje akcijskog potencijala
 molekule i organele se kroz neuron prenose u oba smjera:
 anterogradnim prenošenjem – prijenos prema aksonskom završetku; 3 brzine prijenosa:
→ sporo prenošenje – prenose se bjelančevine i mikrofilamenti
→ intermedijarno prenošenje – prenose se mitohondriji
→ brzo prenošenje – prenose se tvari sadržane u mjehurićima potrebne aksonskom završetku za
prenošenje neurotransmitera
→ za prenošenje zadužen kinezin, aktiviran ATPazom mikrotubula i vezan za vezikule
 retrogradnim prenošenjem – prijeos endocitiranih molekula u suprotnom smjeru
→ za prenošenje zadužena motoričika bjelančevina dinein prisutna u mikrotubulima

19
MEMBRANSKI POTENCIJALI
 neuroni u svojim membranama sadržavaju molekule koje imaju ulogu crpki i kanala za prenošenje iona
 Na/K crpka u aksolemi održava koncentraciju Na+ u aksoplazmi na 1/10 vrijednosti one u izvanstaničnom
prostoru, dok se koncentracija K+ održava na nekoliko puta višoj razini nego u izvanstaničnom prostoru
 zbog toga postoji razlika potencijala kroz aksolemu od -65 mV, s negativnim nabojem u unutrašnjosti u
odnosu na okolinu → membranski potencijal u mirovanju
 kada se neuron podraži, Na+ ulazi u stanicu, zbog čega unutrašnjost postaje pozitivniha od okoliša i membrana
se depolarizira na vrijednost +30mV → akcijski potencijal, živčani impuls
 potencijal od + 30 mV zatvara natrijske kanale te aksolema postaje ponovno nepropusna za Na+
 nakon toga, otvaraju se kalijski kanali, pa sepovisi koncentracija unutarstaničnog K+
 K+ difuzijom napušta akson, aksolema se opet hiperpolarizira (-65mV) i završava akcijski potencijal
 ovakve lokalne promjene potencijala traju svega 5ms, a akcijski se potencijal širi duž membrane i taj
električni poremećaj otvara susjedne natrijeve kanale u slijedu, a potom i kalijeve kanale.
 kad akcijski potencijal stigne do aksona, on potakne pražnjenje pohranjenog neurotransmitera koji
stimulira ili inhibira drugi neuron ili stanicu, npr. mišićnu ili žljezdanu

SINAPSA
 mjesta funkcionalnog kontakta među neuronima ili između neurona i drugih efektornih stanica
 pretvara električni impuls presinaptičke stanice u kemijski signal (NT) koji djeluje na postsinaptičku stanicu
 sinapsu čine presinaptički završetak, postsinaptički završetak i uski međustanični prostor, sinaptička pukotina
 obzirom na lokalizaciju, sinapse mogu biti aksodendritičke, aksosomatske i aksoaksonske
 sinapse također dijelimo obzirom jesu li kemijske (neurotransmiteri) ili električne (prinos iona kroz neksuse)
 neurotransmiteri – kemijske tvari koje se vežu za receptor postsinaptičke membane i djeluju na ionske kanale
ili započinju kaskadu drugih glasnika
 sintetiziraju se u tijelu stanice te se prenose se u presinaptički završetak
 neki se neurotransmiteri sintetiziraju u presinaptičkom odsječku i pritom se koriste enzimima i
prekursorima koji su dospjeli aksonskim prenošenjem
 oni se otpuštaju za vrijeme prijenosa živčanog podražaja u sinaptičku pukotinu egzocitozom
 višak membrane nakupljen u presinaptičkom području, a nastao pražnjenjem sinaptičkih mjehurića ponovno
se prerađuje endocitozom i mogu se ponovno iskoristiti za svaranje novih sinaptičkih mjehurića
 većina neurotransmitera su amini, aminokiseline ili mali peptidi (neuropeptidi)
 neuromodulatori – kemijski glasnici koji ne djeluju izravno na sinapse već mijenjaju osjetljivost neurona na
sinaptičku stimulaciju ili inhibiciju
 neuropeptidi – imaju važnu ulogu u nadzoru osjećaja i nagona kao što su bol, veselje, glad, žeđ i spolni nagon

Prenošenje kemijskom sinapsom

 kada neurotransmiteri otpušteni egzocitozom uzrokuju prolaznu depolarizaciju postsinaptičke membrane,
kažemo da je sinapsa ekscitacijska
 ako međudjelovanjem neurotransmitera i receptora dolazi do hiperpolarizacije sinapsa je inhibicijska
 brzim uklanjanjem neurotransmitera (enzimskom razgradnjom, difuzijom ili endocitozom) sprječava se nepoželjna
stimulacija postsinaptičkog neurona

20
GLIJA-STANICE I ŽIVČANA AKTIVNOST
 potporne stanice, 10 puta brojnije od neurona
Oligodendrociti  imaju nastavke koji obavijaju aksone i stvaraju mijelinsku ovojnicu u SŽS
 svojim izdancima može sudjelovati u mijelinizaciji više neurona
Schwannove  imaju istu funkciju kao i oligodendrociti, samo u PŽS, te obaviju samo jedan neuron
stanice
Astrociti  najbrojnije glija-stanice, zvjezdolike stanice s brojnim dugim izdancima
 sadržavaju snopove intermedijarnih filamenata od glijalnoga fibrilarnog kiselog proteina
 vlaknasti astrociti - oskudne duge nastavke, u bijeloj tvari
 protoplazmatski astrociti - mnogo kratkih ogranaka, u sivoj tvari
 sudjeluju u kontroli ionskog i kemijskog okoliša neurona
 mijenjajući sastav izvanstaničnog okoliša utječu na aktivnost i opstanak neurona
 apsorbiraju višak neurotransmitera i oslobađaju metaboličke i neuroaktivne molekule
(prekursore opioida – enkefaline, vazoaktivni endotelini, neurotrofični somatostatin)
 imaju proširene završne izdanke u obliku perivaskularnih nožica koje okružuju endotel
kapilara i pomoću kojih prenose molekule i ione iz krvi do živčanih stanica
 prošireni nastavci nalaze se i na vanjskoj površini SŽS gdje čine jedan neprekinuti sloj
 na mjestu oštećenja SŽS, astrociti proliferiraju i stvaraju neku vrstu ožiljkastog tkiva
 posjeduju adrenergične, aminokiselinske (GABA) i peptidne receptore koji im omogućuju da
odgovore na različite podražaje
 međusobno i s oligodendrocitima povezani tijesnim spojevima
 otpuštaju različite citokine koji utječu na oligodendrocite, a time i na promet mijelina
Ependimske  epitelne stanice kubična oblika koje oblažu ventrikule mozga i središnji kanal moždine
stanice  među njima nema čvrstih spojeva
 većina ima trepetljike koje svojim pokretanjem pridonose gibanju cerebrospinalne tekućine
Mikroglija  malene, izdužene stanice s kratkim nepravilnim nastavcima
 razvijaju se od prekursorskih stanica u koštanoj srži
 kada su potaknute, gube svoje nastavke i postaju fagociti te djeluju kao predočne stanice
 sudjeluju u upalnom procesu i cijeljenju središnjega živčanog sustava te stvaranju i
otpuštanju neutralnih proteaza i oksidativnih radikala
 izlučuju brojne imunoregulacijske citokine
 nakon oštećenja središnjega živčanog sustava, uklanja suvišne ostatke kao stanični debris

SREDIŠNJI ŽIVČANI SUSTAV

 građen je od velikog mozga, malog mozga i kralježnične moždine
 ne sadržava vezivno tkivo!!!
 bijela tvar sadržava mijelinizirana i nemijelinizirana vlakna, oligodendrocite, vlaknase astrocite i mikrogliju
 prevladavaju mijelinizirani aksoni i oligodendrociti koji stvaraju mijelin, a ne sadržava tijela neurona
 nakupine sive tvari, tijela neurona unutar bijele tvari su jezgre
 siva tvar sadržava tijela živčanih stanica, dendrite i početne nemijelinizirane dijelove aksona te glija-stanice
 stanice kore, sudjeluju u integraciji osjetnih informacija i započinjanju voljnih motoričkih odgovora:

21
 siva tvar kore velikog mozga ima šest slojeva, koji se međusobno razlikuju oblikom i veličinom
 kora malog mozga ima tri sloja: vanjski molekularni sloj, srednji građen od velikih Purkinjeovih stanica i
unutrašnji zrnati sloj građen je od vrlo malih zrnatih neurona koji su gusto zbijeni
 u kralježničkoj moždini, bijela se tvar nalazi na periferiji, a siva u sredini
 siva tvar raspoređena je u obliku slova H u čijem se središtu nalazi središnji kanal koji je ostatak
lumena embrionalne neuralne cijevi i obložen je ependimskim stanicama
 prednji rogovi sadržavaju velike motoričke neurone kojih aksoni čine prednje korijene spinalnih živaca
 stražnji rogovi primaju osjetna vlakna neurona spinalnih ganglija
 neuroni kralježnične moždine su veliki i multipolarni

MOŽDANE OPNE
Dura mater
 građena od gustoga vezivnog tkiva koje je sraslo s pokosnicom lubanje, a u kralježničnoj moždini je odvojena
od pokosnice kralježaka epiduralnim prostorom koji sadržava vene, rahlo vezivo i masno tkivo
 od arahnoideje je odvojena uskim subduralnim prostorom
 unutrašnje površine i vanjska površina u kralježnične moždine obložene su jednoslojnim pločastim epitelom

Arachnoidea
 sastoji se od gustog vezivnog tkiva bez krvnih žila obloženog jednoslojnim pločastim epitelom
 ima 2 dijela: sloj u dodiru s durom mater i sustav trabekula koje taj sloj spajaju s pijom mater
 šupljine između trabekula čine subarahnoidni prostor koji je ispunjen tekućinom i potpuno je odvojen od
subduralnog prostora koji ima ulogu hidrauličnog jastuka u zaštiti SŽS od oštećenja
 subarahnoidni prostor komunicira s ventrikulima mozga kroz neparni medijalni otvor i parne lateralne otvore
 u kralježničnoj moždini sadržava manje trabekula, pa može se jasnije razlikovati od pije mater
 u nekim područjima prolazi kroz otvore u duri mater, u obliku produžetaka koji završavaju u venskim sinusima
dure mater → arahnoidne resice, prekrivene endotelnim stanicama vena
 služe reapsorpciji cerebrospinalne tekućine u krv venskih sinusa
Pia mater
 rahlo vezivno tkivo s mnogo krvnih žila koje oblažu pločaste stanice mezenhimskog podrijetla
 slijedi sve nepravilnosti površine SŽS i ulazi u živčano tkivo do određene dubine dovodeći mu krvne žile, ali
ne dodiruje neurone jer se između njih nalazi tanki sloj nastavaka neuroglije
 krvne žile prodiru u SŽS kroz tunele koje oblaže pia mater – perivaskularne prostore
 nestaje prije nego što krvne žile prijeđu u kapilare
22
 krvne kapilare u SŽS su potpuno prekrivene nastavcima neuroglija-stanica
Barijera krv-mozak
 funkcionalna brana koja sprečava prelaženje antibiotika, kemijskih i toksičnih tvari iz krvi u živčano tkivo
 zasniva se na smanjenoj propusnosti krvnih kapilara mozga: čvrsti spojevi, nefenestrirani endotel, malo
pinocitotskih mjehurića i nastavci glija-stanica koji okružuju kapilare

KOROIDNI SPLET
 sastoji se od nabora vezivnog tkiva pije mater prekrivenih jednoslojnim kubičnim ili cilindričnim epitelom
 nabori strše u unutrašnjost III., IV. i djelomično u lateralnih ventrikula te stvaraju cerebrospinalnu tekućinu

CEREBROSPINALNA TEKUĆINA
 bistra, rijetka tekućina s malo bjelančevina i odljuštenih stanica te 2 - 5 limfocita po mililitru
 ispunjava moždane ventrikule, središnji kanal kralježničke moždine, subarahnoidni i perivaskularni prostor
 protječe kroz ventrikule, iz kojih odlazi u subarahnoidni prostor gdje arahnoidne resice predstavljaju glavni
put za apsorpciju cerebrospinalne tekućine u venski optok

PERIFERNI ŽIVČANI SUSTAV

 čine ga živci (snopovi živčanih vlakana okruženi slojem veziva), gangliji i živčani završeci
ŽIVČANA VLAKNA
 sastoje se od aksona obavijenih posebnim ovojnicama ektodermalnog podrijetla
 snopovi živčanih vlakana čine putove mozga i kralježnične moždine te periferne živce
 aksoni malog promjera većinom su nemijelinizirana živčana vlakna, a što su aksoni deblji, omotani su sve
većim brojem koncentričnih nabora stanica koje tvore mijelinsku ovojnicu – mijelinizirana živčana vlakna
Mijelinizirana vlakna
 sastoji od slojeva modificiranih membrana koje imaju veću količinu lipida od ostalih staničnih membrana
 mijelinska je ovojnica duž svog toka isprekidana Ranvierovim čvorovima
 prostori između susjednih Schwannovih stanica/oligodendrocita koje ih djelomično prekrivaju svojim
nastavcima tako da međusobno interdigitiraju
 razmak između dvaju čvorova naziva se interanularni segment, dužina mu ovisi debljini aksona
Nemijelinizirana vlakna
 u PŽS, svi nemijelinizirani aksoni smješteni su u jednostavnim udubinama citoplazme Schwannovih stanica
 svaka Schwannova stanica može obaviti mnogo nemijeliniziranih aksona
 nemaju Ranvierovih čvorova jer su Schwannove stanice priljubljene jedna uz drugu i čine neprekinuti sloj
 u SŽS ima mnogo nemijeliniziranih aksona, a oni za razliku od aksona u PŽS nemaju ovojnice
 u mozgu i kralježničnoj moždini teku među izdancima neurona i glija-stanica

ŽIVCI
 obavijeni vlaknastom ovojnicom od gustog veziva - epineurium, koja ulazi i među snopove živčanih vlakana
 svaki pojedini snop obavija perineurium koji čine slojevi sploštenih stanica sličnih epitelu
 stanice svojim krajevima povezane čvrstim spojevima, pa tvore zapreku prolaženju makromolekula
 ima i važnu ulogu u zaštiti živčanih vlakana od oštećenja

23
 unutar živca teku aksoni odijeljeni vezivnim tkivom - endoneurium
 sastoji se od tankog sloja retikulinskih vlakana, koja vjerojatno stvaraju Schwannove stanice
 živci sadržavaju vlakna koja u odnosu na SŽS mogu biti aferentna i eferentna.
 većina živaca sadržava i osjetna i motorička vlakna → mješoviti živci

GANGLIJI
 tvorbe jajolika oblika povezane sa živcima i obavijene gustim vezivnim tkivom
 smjer živčanog impulsa određuje vrstu ganglija: osjetni (senzibilni) ili autonomni
Osjetni gangliji
 primaju aferentne impulse koje odvode do središnjega živčanog sustava
 dijelimo ih na kranijalne i spinalne obzirom sadrže li tijela pseudounipolarnih moždanih ili spinalni neurona
 izgrađuju ih veliki neuroni s izraženim Nisslovim tjelešcima, okruženi brojnim satelitskim stanicama
 ganglijske stanice okružene su mrežom vezivnog tkiva koja se odvaja od vezivne čahure
 prenose poruke s lokalnim neuronima od živčanih ganglijskih završetaka do sive tvari kralježnične moždine
Autonomni gangliji
 izgledaju kao lukovičaste izbočine autonomnih živaca
 sadržavaju multipolarne neurone čiji su perikarioni ispunjeni s finim Nisslovim tjelešcima
 obavijeni su nepotpunim slojem satelitskih stanica
 neki su smješteni unutar organa, posebno u stijenkama probavnog sustava, gdje čine intramuralne ganglije
- nemaju vezivne čahure, a potporu njihovim stanicama čini stroma organa u kojem se nalaze

AUTONOMNI ŽIVČANI SUSTAV

 kontrolira glatke mišiće, izlučivanje žlijezda i učestalost mišićnih kontrakcija
 prvi neuron smješten je u SŽS (preganglijska vlakna), a sinapsom je povezan s drugim neuronom čije se tijelo
nalazi u gangliju PŽS (postganglijska vlakna)
 sastoji se od 2 sustava: simpatičkog i parasimpatičkog
 neurotransmiter svih preganglijskih neurona i postganglijskih neurona simpatičkog sustava je acetilkolin, pa ih
nazivamo kolinergičkim vlaknima
 neurotransmiter postganglijskih neurona simpatičkog sustava je noradrenalin, pa ih nazivamo adrenergičkim
 većina organa ima i simpatičku i parasimpatičku inervaciju čije podraživanje ima suprotne učinke na organ

SIMPATIKUS
 tijela primarnih neurona smještena su u torakalnom i lumbalnom dijelu kralježničke moždine
 gangliji simpatičkog sustava čine paravertebralni lanac i pleksuse blizu utrobnih organa
 inervira žlijezde znojnice i krvne žile skeletnog mišićja
 srž nadbubrežne žlijezde izlučuje adrenalin i noradrenalin kao odgovor na preganglijski simpatičku stimulaciju

PARASIMPATIKUS
 jezgre se nalaze u srednjem mozgu, produljenoj moždini i sakralnom dijelu kralježničke moždine
 preganglijska vlakna odlaze od SŽS III, VII, IX i X moždanim te 2., 3. i 4. sakrospinalnim živcem
 drugi neuron nalazi se u malim ganglijima blizu ili unutar organa koji opskrbljuju
 neurotransmiter svih neurona je acetilkolin koji se lako inaktivira acetilkolinesterazom
24
 MIŠIĆNO TKIVO
 građeno od diferenciranih stanica koje sadrže kontraktilne bjelančevine
 mezodermalnog podrijetla → postepeno izduživanje i sinteza bjelančevina mišićnih vlakanaca
 sarkolema, sarkoplazma, sarkoplazmarska mrežica

SKELETNO MIŠIĆNO TKIVO

 cilindrično mišićno vlakno nastaje stapanjem mioblasta, nezrelih mišićnih stanica s
jednom jezgrom, u sincicij, jedinstvenu masu citoplazme s nekoliko ovalnih jezgara
koje su smještene na periferiji stanic
 mišić okružuje epimnezij, vanjska ovojnica od gustog vezivnog tkiva koja između
snopova mišića šalje tračke veziva koji ih okružuju, perimnezij, a svako mišićno
vlakno ovija nježni sloj veziva, endomnezij koji je građen od retikulinskih vlakana
i bazalne lamine
 kroz tračke veziva u mišić ulaze krvne i limfne žile
 na svojim se krajevima mišićno vlakno čunjasto suzuje → mišićno tetivni spoj → kolagena tetivna vlakna
uložena u uvrnuće membrane mišićne stanice
 najmanji funkcionalni odsječak mišićnog
vlakna je sarkomera, a nekoliko
sarkomera izgrađuje miofibrilu
 tkivo pokazuje poprečnu ispruganost
citoplazme zbog lateralnog poklapanja
sarkomera u susjednim miofibrilama
 A – pruge: tamnije pruge od debelih
miozinskih niti i djelom tankih
aktinskih niti → miozin okružen sa
6 aktinskih niti poredanih u obliku
šesterokuta
 H – pruga: svjetlija zona u sredini
A-pruge sastavljena samo od
stapićastih djelova molekule miozina

 M – crta: područje spojeva debelih filamenata u sredini H-pruge čija je glavna bjelančevina kreatin-kinaza
koja katalizira prijenos fosfatne skupine na ADP→ATP
 I – pruge: svjetlije pruge od tankih aktinskih niti
 Z – crte: hvatište aktinskih niti, granice dvaju sarkomera u sredini I-pruge
 može se regenerirati iako se jezgre ne mogu mitotski dijeliti  izvor stanica za regeneraciju su satelitske
stanice (inaktivni mioblasti) – vretenaste stanice s jednom jezgrom smještene ispod bazalne lamine, okolo
zrelo mišićnog vlakna  ograničena sposobnost regeneracije nakon veće traume

KONTRAKCIJA: brza, snažna, isprekidana, voljna – nastaje uzajamnim djelovanjem kontraktilnih bjelančevina:
25
Aktin  osnovu čine dva lanca F-aktina zavijena u dvostruki heliks
 svaki je lanac građen od dvaju kuglastih monomera G-aktina
 svaki monomer G-aktina ima aktivno vezno mjesto za miozinske glavice (svakih 2.7 nm)
 α-aktin veze aktinske niti za Z-ploče, a s dezminom povezuje i susjedne sarkomere
Troponin TnT –veliki afinitet za tropomiozin
TnC – za Ca2+, TnI – za aktin
 kompleks veže tropomiozin za aktin i tako inhibira interakciju aktina i miozina
Tropomiozin  tanka molekula koji izgrađuju dva lanca koji se spiralno omataju oko lanaca F-aktina
 u nestimulirana mišića, jedna molekula prekriva 7 aktivnih mjesta na aktinskim podjedinicama
sprečavajući vezanje poprečnih mostova miozinske molekule
Miozin  građen je od dva teška lanca ovijena u dvostruki heliks i četiri laka lanca
 krajevi teških lanaca te četiri laka lanca čine strukture koje nazivamo miozinske glavice ili
poprečni mostovi koji se nalaze jedni uz druge, a drugi kraj teških lanaca formira rep
 poprečni mostovi posjeduju vezna mjesta za ATP i aktin
 miozinska glavica djeluje kao enzim ATPaza → vezanje ATP rezultira hidrolizom u ADP i Pi
što dovodi do prijenosa energije na miozinski poprečni most, pa poprečni most prelazi u
konformaciju bogatom energijom
 pregibno područje između glave i repa omogućuje okomito kretanje čime je omogućeno
vezanje poprečnih mostova za aktin na tankom filamentu
 pokreti savijanje glavice odgovorni su za snagu zaveslaja neophodnu za mišićnu kontrakciju

SARKOPLAZMATSKA MREŽICA I SUSTAV POPREČNIH CJEVČICA

 živčani podražaj uzrokuje depolarizaciju membrane mišićnog vlakna
 val depolarizacije širi se preko uvrnuća sarkoleme, transverzalnih T-tubula u unutrašnjost vlakna do cisterni
ER iz kojih se otpuštaju Ca2+ što kao posljedicu ima kontrakciju mišića
 T-tubuli nalaze se u razini A-I spoja gdje anastomoziraju i omogućuju ravnomjernu kontrakciju - od periferije
prema sredini
 2 postranična dijela ER i T-tubula čine trijadu
 otpušteni Ca2+ vežu se za TnC komponentu troponina i tako omogućuju interakciju aktina i miozina
 kad završi depolarizacija, Ca2+ se vraća u ER i nastaje relaksacija

MEHANIZAM KONTRAKCIJE
 aktinski i miozinski filamenti ne mijenjaju duljinu, ali se međusobno preklapaju → mehanizam klizanja
 u relaksiranom obliku, miozin se ne može vezati za aktin jer su sva vezna mjesta prekrivena kompleksom
troponin-tropomizin
 depolarizacija membrane uzrokuje otpuštanje Ca2+ iz cisterni sarkoplazmatske mrežice koji se onda veže za
TnC podjedinicu troponina i uvlači ga dublje u žlijeb aktinske ovojnice čime se otkriva vezno mjesto
 ATP vezan za miozinske glavice se hidrolizira što pomiče miozin prema aktinu
 zamah miozinske glavice pomiče aktinski filament dublje u A-prugu
 aktin i miozin se razdvajaju tek nakon što se na miozin veže nova molekula ATP

26
 kontrakcija se nastavlja dok se ne uklone svi Ca2+ i kompleks troponin-tropomiozin ponovno prekrije vezno
mjesto za miozin
 skraćuje se sarkomera, a tako i cijelo mišićno vlakno
 I-pruga se skrati zbog prodiranja filamenata u A-prugu
 H-pruga se suzuje jer tanki filamenti gotovo potpuno prekriju debele
 rigor mortis – nema dopreme novog ATP, pa aktin i miozin ostaju trajno vezani – mrtvačka ukočenost

INERVACIJA
 mijelnizirani motorički živci granaju se u vezivnom tkivu perimizija
 akson gubi mijelinsku ovojnicu i na mjestu sinapse nalazi se prekriven citoplazmom Schwannove stanice
 živčani završetak završava utisnut na površini vlakna – motorička ploča (ne ulazi u vlakno)
 ispod motoričke ploče nalazi nekoliko jezgara te brojni mitohondriji, ribosomi i zrnca glikogena
 NT je acetilkolin koji se oslobađa su sinaptičku pukotinu i veže na receptor postsinaptičke membrane te
uzrokuje njenu depolarizaciju
 sinaptičke pukotina ispunjena je amorfnim matriksom bazalne lamine
 ACh se uklanja iz sinaptičke pukotine djelovanjem acetilkolinesteraze koja je vezana za bazalnu laminu
sinaptičke pukotine
 sva mišićna vlakna koja inervira jedan akson čine motoričku jedinicu
 što je manja motorička jedinica, pokret je precizniji
 broj motoričkih jedinica, različita veličina vlakana i različito vremensko kontrahiranje vlakana kontroliraju jačinu
mišićne kontrakcije

MIŠIĆNO VRETENO I GOLGIJEV TETIVNI ORGAN

 mišićna vretena – mišićni proprioreceptori koji se sastoje od vezivne čahure u kojoj se nalaze intrafuzalna
vlakna okružena međustaničnom tekućinom
 bilježe rastezanje miića i tu informaciju preko osjetnih živaca prenose u kralježničku moždinu
 u tetivama, blizu njihova hvatišta, nalazimo Golgijev tetivni organ koji detektiraju napetost tetiva

ENERGETSKI SUSTAV
 sadržavaju energiju pohranjenu u obliku ATP i fosfokreatina
 u slučaju nagle potrebe za energijom (sprint), krupna zrnca glikogena pohranjena u citoplazmi hidroliziraju se
na glukozu koja razgradnjom do laktata daje ATP
 masne kiseline razgrađuju se u matriksu mitohondrija β-oksidacijom na acetate koji se zatim CLK oksidira, a
energija se pohranjuje u obliku ATP
 skeletna vlakna mogu se podijeliti na tip I (spora) i tip II (brza)
 tip I – bogata mioglobinom - crvena, energiju dobivaju oksidativnom fosforilacijom masnih kiselina
 tip II – bogata glikogenom – bijela vlakna, dijele se na podtipove IIA, IIB, IIC ovisno o prisutnosti
aktomiozin ATPaze; najbrža i najviše ovisna o glikolizi su IIB vlakna
 diferencijacija mišića u crvenu, bijelu i prijelaznu vrstu vlakana određuje njihova inervacija
 neznatna količina HER – oskudna sinteza bjelančevina

27
SRČANO MIŠIĆNO TKIVO
 tijekom embrionalnog razvoja, stanice splanhničkog mezenhima u stijenci primitivne srčane cijevi poredaju se u
nizove, stanice unutar niza se granaju i vežu za stanice susjednih nizova
 poprečno isprugana kao i skeletna vlakna
 svaka srčana mišićna stanica ima samo jednu ili dvije blijede jezgre smještene u sredini stanice
 oko mišićnih stanica nalazi se endomizij koji sadržava bogatu mrežu krvnih kapilara
 sadrži prijelazne ploče – tamno obojene poprečne crte koje prolaze kroz nizove stanica, a služe kao spojna
mjesta između susjednih srčanih stanica
 mogu izgledati kao ravne ili stepenaste linije
 na stepenastim spojevima nalazimo poprečni i postranični dio
 unutar prijelaznih ploča nalazimo 3 skupine spojeva:
 fasciae adherentes – pričvrsna mjesta za aktinske filamente – polu-Z crte
 maculae adherentes – na poprečnom dijelu povezuju srčane stanice i sprječavaju njihovo razdvajanje
 tijesni spojevi – na postraničnim djelovima omogućuju stalan protok iona i širenje vala depolarizacije
 T-tubuli i sarkoplazmatska mrežica nisu pravilno raspoređeni kao u skeletnih mišića
 T-tubuli su brojniji i veći u mišićima klijetke nego u skeletnom mišiću, a nalaze se na zarini Z-crte
 sarkoplazmatska mrežica prolazi nepravilno između miofilamenata i nije tako razvijena
 ima dijade sastavljene od jednog T-tubula i jedne cisterne sarkoplazmatske mrežice
 sadrže mnogo mitohondrija u kojima se dobiva energija β-oksidacijom masnih kiselina (glavni izvor energije)
 masne kiseline su pohranjene kao trigliceridi u brojnim kapljicama masti koje se vide u srčanim stanicama
 glikogena ima vrlo malo, a koristi se za stvaranje energije tijekom stresa
 zrnca pigmenta lipofuscina (pigment starenja) nalaze se u stanicama koje dugo žive, oko polova stanica
 raspored miofilamenata jednak je u atriju i ventrikulu, ali tkivo atrija ima manje stanice i manje T–tubula
 u mišinom tkivu desnog atrija vidljiva su zrnca koja sadržaju ANP koji djeluje na bubrege pri povećanom
volumenu krvi i potiče ih na natrijurezu i diurezu
 antagonist je aldosteronu i ADH koji djeluju na zadržavanje vode
 kontrakcija: jaka, brza, neprekidna, bez utjecaja volje
 sposobnost aktivne regeneracije samo u ranom djetinjstvu, kasnije srčano tkivo zamjenjuje vezivno i ostaje
ožiljak miokarda

28
GLATKO MIŠIĆNO TKIVO
 izduljene vretenaste stanice (uske na krajevima, široke u sredini) s neispruganom citoplazomom
 u središtu najšireg dijela  jedna jezgra
 na polovima stanice  Golgijev aparat, cisterne HER–a, poliribosomi i mitohondriji
 slabo razvijen glatki endoplazmatski retikulum, nema T–tubula
 svaka stanica ovijena bazalnom laminom i mrežom retikulinskih vlakana  zajednička, usklađena kontrakcija
 snopovi miofilamenata se koso križaju kroz stanicu – rešetkasta mreža
 aktin, tropomiozin, miozin
 nakon depolarizacije, Ca2+ ulazi u mišićne stanice i tvori kompleks s kalmodulinom koji aktivira kinazu lakog
lanca miozina i potiče fosforilaciju miozina čime omogućuje interakciju s aktinom
 kontrakcije mogu regulirati i hormoni preko cAMP  povećanjem koncentracije cAMP aktivira se kinaza koja
fosforilira laki lanac miozina, a mišić se kontrahira
 estrogeni povisuju, a progesteron smanjuje koncentraciju cAMP i time relaksira mišiće maternice
 kontrakcija: slaba, spora, bez utjecaja volje
 u kontrahiranom glatkom mišiću rubovi stanica su nazubljeni, a jezgra postaje nabrana
 dezmin (skeletin) – glavna bjelančevina intermedijarnih filamenata koji prolaze kroz citolazmu
 vimentin – dodatni sastojak u glatkom mišićju krvnih žila
 dvije vrste gustih tjelešaca, slobodnih u citoplazmi i vezanih za membranu  sadržavaju α–aktin , a za njih
su vezani intermedijarni i tanki filamenti
 viceralni glatki mišići – stijenke šupljih utrobnih organa, stanice povezane brojnim tijesnim spojevima, slaba
povezanost sa živčanim završecima  djeluju kao sincicij
 višejedinični glatki mišići – obilno inervirani, točno i stupnjevito kontrahirani (mišići šarenice oka)
 kada nedostaje živčani podražaj, glatki se mišić kontrahira spontano
 inervacija: simpatikus i parasimpatikus koji završavaju u endomiziju, adrenergička i kolinergička vlakna koja
utječu na aktivnost glatkog mišićja
 sposobnost aktivne regeneracije  mitozom nadoknađuju oštećeno tkivo

29
 ŽILNI SUSTAV
 sastoji se od krvožilnog sustava (srce, arterije, kapilare, vene) i sustava limfnih žila
 obzirom na promjer žile, žilni sustav dijelimo na makrocirkulaciju (r>0,1nm) i mikrocirkulaciju (r<0,1nm)
 unutrašnjost žilnog sustava oblaže jednoslojni pločasti epitel - endotel
 izdužene u smjeru strujanja krvi, slabo sintetski aktivne
 međusobno su povezane čvrstim spojevima koji su najslabiji u području venula  edem

KAPILARE
 najmanje krvne žile, čine mrežu tankih cjevčica kroz koju se vrši izmjena tvari
 mehanizam izmjene ovisi o vrsti molekule i značajkama građe i rasporeda
endotelnih stanica u pojedinom tipu kapilara
 male hidrofilne i hidrofobne molekule mogu difunfirati ili se aktivno prenositi
 molekula promjera manjeg od 1,5nm – paracelularna difuzija
 stijenku kapilare tvore 1 – 3 endotelne stanice
 na vanjskoj površini nalazi se bazalna lamina čije sastojke izlučuje same endotelne stanice
 periciti: stanice s dugačkim citoplazmatskim izdancima koje guž kapilara i venula okružuju endotelne stanice
 okruženi vlastitom bazalnom laminom koja se može spojiti s bazalnom laminom endotela
 sadrže aktin, miozin, tropomiozin → sposobnost kontrakcije
 nakon ozlijede se umnažaju → sudjeluju u cijeljenju rana i stvaranju novih krvnih žila
 protok krvi kroz kapilare regulira se: tonusom metarteriola, hormonskim i živčanim podražajima, a u nekim
tkivima postoje arterijsko-venske anastomoze
 osim uloge u prijenosu tvari između tkiva i krvi, endotelne stanice kapilara imaju još nekoliko uloga:
 pretvorba angiotenzina I u angiotenzin II u plućima
 pretvorba bradikinina, serotonina, PG, noradrenalina, trombina i drugih u biološki nedjelotvorne sastojke
 lipoliza lipoproteina enzimima na površini endotela na trigliceride i kolesterol
 proizvodnja vazoaktivnih tvari koje djeluju na tonus kao što su endotelin, vazokonstiktivni čimbenici te NO
 čimbenik rasta žilnog endotela, VEGF ima središnju ulogu u stvaranju žilnog sustava tijelom embronalnog
razvoja, a u odraslih u održavanju normalne prožiljenosti i angiogenezi

Četiri vrste kapilara:

 neprekinute, kontinuirane, somatske – nemaju fenestre
 sve vrste mišića, vezivno tkivo, egzokrine žlijezde, živčano tkivo
 prijenos makromolekula odvija se preko pinocitotskih mjehurića koji se nalaze na obje strane membrane
 fenestrirane, visceralne – veliki otvori koje prekriva tanka dijafragma, s neprekinutom bazalnom laminom
 u organima u kojima se zbiva brza izmjena tvari: bubreg, crijeva, endokrine žlijezde
 fenestrirane bez dijafragme – fenestrirane kapilare bez dijafragme s debelom, neprekinutom bazalnom laminom
 glomerul bubrega
 isprekidane sinusoidne – fenestrirane kapilare s isprekidanom bazalnom laminom, vijugavog toka i velikog
promjera, stanice odvojene širokim prostorima u kojima se nalaze makofazi
 jetra, slezena, koštana srž, krvotvorni organi

30
VELIKE KRVNE ŽILE
TUNICA  endotel leži na subendotelnom sloju rahlog veziva s ponekom glatkom mišićnom stanicom
INTIMA  u arterijama, od tunike medije odvojena unutarnjom elastičnom membranom
 ima otvore koji omogućuju prolaz hranjivim tvarima u stanice dubokih slojeva stijenke
 na histološkim preparatima, u arterija ima valovit izgled zbog nedostatka tlaka krvi
TUNICA  koncentrični slojevi glatkih mišićnih stanica koje izlučuju sastojke međustanične tvari: elastična
MEDIA vlakna i lamele, retikulinska vlakna, PG i GP
 u arterijama se nalazi vanjska elastična membrana koja ju odjeljuje od tunike adventicije
TUNICA  sastoji se od kolagena tipa I i elastičih vlakana
ADVENTITA  postepeno prelazi u okolno vezivno tkivo

Vasa et nervi vasorum

 arteriole, kapilare i venule se granaju i opskrbljuju adventiciju i vanjski dio medije velikih žila, dok se intima i
unutarnji sloj medije hrane difuzijom hranjivih tvari iz krvi koje teče lumenom žile
 bogatija u venama nego u arterijama
 većina žile koje sadrže glatke mišićne stanice inervirane su preko vazomotoričkih živaca, nemijeliziranih
simpatičkih vlakana s noradrenalinom → konstrikcija
 ne ulaze u mediju, već noradrenalin difundira kroz tijesne spojeve do unutrašnjih slojeva mišićnih stanica
 u venama se živčani završeci nalaze i u adventiciji i u mediji, ali je gustoća inervacije manje nego u arterija
 arterije skeletnih išića inervirane su kolinergičnim živcima koji potiču stvaranje NO i uzrokuju vazodilataciju
31

ARTERIOLE
 uzak lumen, r<0,5mm
ARTERIJE SREDNJEG
PROMJERA
VELIKE ELASTIČNE
ARTERIJE
 aorta i njezini veliki
ogranci
 žućkaste boje zbog
velike količine elastina
u tunici mediji
TUNICA INTIMA TUNICA MEDIA TUNICA
endotel leži na kružni slojevi mišićnih stanica ADVENTITIA
subendotelnom sloju veziva
s ponekom glatkom
mišićnom stanicom
nema unutarnje elastične 1 – 2 sloja, vrlo tanka
membrane nema vanjske elastične membrane
unutarnja elastična 40 slojeva, vezivno tkivo
membrana jasno je vanjska elastična membrana prisutna s limfnim i
izražena samo u većim žilama žilnim žilama
unutarnja elastična 70 kružnih, diskontinuiranih elastičnih relativno slabo
membrana se ne ističe jer lamela čiji se broj povećava s razvijena
sliči elastičnim vlaknima iz godinama, a između kojih se nalaze
tunike medije mišićne stanice, retikulinska vlakna,
proteoglikani i glikoproteini
 elastične lamele ublažavaju velike
promjene tlaka tijekom rada srca

Arterijsko-degenerativne alternacije
 cijelog života žile podliježu promjenama → teško je reći gdje završava rast, a započinju involucijske promjene
 aterosklerotske promjene – zadebljanje intime; aneurizma – oslabljena tunika medija

Karotidna tjelešca, aortalno tjelešce

 kemoreceptori koji detektiraju promjene [O2], [CO2] i pH krvi
 bogate su fenestriranim krvnim kapilarama koje okružuju stanice tipa I i stanice tipa II
 stanice tipa I – sadržavaju mjehuriće s tamnim središtem koja sadrže dopamin, serotonin i adrenalin
 stanice tipa II – potporne stanice

Karotidni sinusi
 baroreceptore koji reagiraju na promjenu tlaka u stijenci a. carotis interae
 u poručjima sinusa, medija je tanja što je čini osjetljivom na promjene krvnog tlaka
 intima i adventicija bogate su živčanim završecima

Arterijsko-venske anastomoze – izravni spoj između arteriola i venula

 sudjeluju u regulaciji krvnog protoka, krvnog tlaka i temperature
 brojene u skelenom mišiću, koži ruku i nogu
 uz anastomoze postoje glomusi koji se nalaze na vrhovima prstiju, pri bazi nokta i u uškama
 nakon prolaska kroz vezivnu ovojnicu glomusa, arteriole gube unutarnju elastičnu membranu, a stječu
debelu mišićnu stijenku i mali lumen
 ako se žile u sklopu anastomoze stegnu, sva krv teče kroz kapilare
 sve anastomoze inerviraju simpatički i parasimpatički živčani sustav

32
 TUNICA INTIMA
POSTKAPILARNE VENULE građena od endotela i
tankog subendotelnog sloja stanica ili samo od pericita
VENE dobro razvijena,
ima tanki subendotelni sloj
koji može nedostajati,
u lumen šalje 2 nabora –
zalisci, koji su građeni od
čvrstog veziva bogatog
elastinom
TUNICA MEDIA TUNICA ADVENTITIA
poneka glatka mišićna
najtanji sloj, najdeblja i najbolje
građen od tankih, uzdužno razvijena,
poredanih glatkih mišićnih građena od kolagenih
stanica isprepletenih s vlakana i uzdužnih snopova
retikulinskim vlaknima i glatkih mišićnih stanica
nježnom mrežom elastičnih
vlakana

SRCE
 mišićni organ, ritmički se steže i tjera krv kroz krvni optok
 proizvodi atrijski natrijuretski čimbenik koji djeluje na stanice bubrega
 fibrozni skelet srca građen je od gustog veziva u kojem snopovi kolagenih vlakana teku u svim smjerovima
 pojedina područja sadržavaju čvrste vezivne hrskavice
 baze srčanih zalistaka pričvršćene su za fibrozne prstenove
 zalisci se sastoje od gustog vezivnog tkiva koje sadrži elastična i kolegena vlakna, a obloženi su sa
svake strane slojem endotela
 stijenka se sastoji od 3 sloja:
 unutrašnji, endokad – odgovara intimi krvnih žila
→ jednoslojni pločasti epitel leži na tankom sloju rahlog veziva koji sadržava elastična i kolagena vlakna
te nešto glatkih mišićnih stanica
→ između endokarda i miokrada nalazi se subendokardijalni sloj veziva u kojem se nalaze vene, živci i
ogranci provodnog sustava srca
 srednji, miokard
→ najdeblji sloj kojeg čine različito usmjerene srčane mišićne stanice koje se hvataju na fibrozni prsten
 vanjski, perikard
→ visceralni list, epikad – srce izvana oblaže jednoslojni pločasti epitel – mezotel, ispod kojeg se nalazi
tanki sloj vezivnog tkiva, a masno tkivo koje se nakuplja oko srca nakuplja se u ovom sloju
→ parijetalni list, perikard – između epikarda i perikarda nalazi se tekućina koja olakšava kretanje srca
 provodni sustav srca stvara ritmičke kontrakcije – sastoji se od:
 SA-čvor – nakupina promijenjenih srčanih mišićnih stanica vretenasta oblika
→ manje su od atrijskih mišićnih stanica, sadrže manje mišićnih vlakanca
→ stvara srčane otkucaje – pacemaker srca
 AV-čvor – mišićne stanice slične SA-čvoru, ali se njihovi citoplazmatski izdaci granaju i tvore mređu
 AV-snop – započinje u AV-čvoru i odlazi prema objema klijetkama
 stanice AV snopa distalno postaju sve veće → Purkinjeova vlakna
→ jedna do dvije centralno smještene jezgre
→ citoplazma bogata mitohondrijima i glikogenoom, a siromašna mišićnim vlakancima

33
 živčana vlakna i ganglijske stanice smještene su uz SA i AV-čvor
 ne utječu na stvaranje srčanih otkucaja, ali utječu na ritam srca
 parasimpatikus: n. vagus → usporava rad srca
 simpatikus ubrzava rad srca
 između mišićnih stanica miokarda nalaze se aferentni slobodni živčani završeci koji prenose osjet boli
 začepljenje koronarnih žila smanjuje opskrbu tkiva kisikom i uzrokuje bol → angina pectoris
 isti osjet nastaje kod srčanog udara jer stanice odumiru zbog niske razine kisika

SUSTAV LIMFNIH ŽILA

 žile tankih stijenki obložene endotelom, vraćaju međustaničnu tekućinu u krvni optok
 limfne kapilare započinju slijepo, a čini ih jedan sloj endotela s isprekidanom bazalnom laminom
 kapilare otvorenima drže brojna elastična mikrovlakanca koja se čvrsto vežu za okolno vezivno tkivo
 limfne kapilare spajaju se u limfne žile koje se ulijevaju u 2 velika voda, ductus thoracicus i ductus
lymphaticus dexter koji izlijevaju sadržaj limfnih žila u kut v. jugularis internae i v. subclaviae
 limfne žile imaju sličnu građu kao vene, ali im nedostaje im jasna granica između 3 sloja
 media je razvijena jednako kao u vena, glatki mišići poredani kružno i posebno izraženo uzdužno, dok je
adventitia slabo razvijena
 imaju više zalistaka nego vene
 limfne žile nalaze se u svim organima osim u živčanom sustavu i koštanoj srži
 u tok limfnih žila umetnuti su limfni čvorovi koji su dio imunološkog sustava

34
 KRVNE STANICE – HEMATOPOEZA, OBILJEŽJA, ULOGA
 krv: 5,5l, krvne stanice (eritrociti, leukociti, trombociti) + plazma
 hematokrit – udio stanica u jedinici volumena krvi  35–50%
 koagulum – ugrušak  antikoagulansi: heparin, citrat

SASTAV PLAZME
 vodena otopina koja sadržava 10% otopljenih tvari
 bjelančevine plazme zauzimaju 7%, anorganske soli 1%, a 2% čine AK, vitamini, hormoni, lipoproteini…
 sastav plazme pokazatelj je prosječnog sastava svih izvanstaničnih tekućina
 glavne bjelančevine plazme su albumini, globulini, lipoproteini, protrombin i fibrionogen

KRVNE STANICE
 proučavaju se na razmazima na predmetnom stakalcu, a rutinski se boje kiselim i bazičnim bojama
 nastaju od mezoderma žumanjčane vreće
 privremeni krvotvorni organi su jetra i slezena, a kasnije tu ulogu ima samo koštana srž

MATIČNE STANICE, ČIMBENICI RASTA I DIFERENCIJACIJA

 sve krvne stanice nastaju od jedna vrste matičnih stanica, pluripotentnih matičnih stanica
 čovjek ima stalan broj pluripotentnih matičnih stanice jer stanice koje krenu u diferencijaciju zamjenjuju
stanice-kćeri matičnih stanica koje ostaju pluripotentne
 od pluripotentnih stanica nastaju 2 loze:
 limfopoetska loza (limfne stanice)
→ limfne stanice u svom ranom stadiju odlaze iz koštane srži i naseljavaju se u limfnim čvorovima,
slezeni, timusu i ostalim perifernim nakupinama limfnog tkiva gdje se diferenciraju u limfocite
 mijeloična loza (granulociti, monociti, eritrociti, trombociti)
→ stanice mijeloične loze izlaze iz koštane srži kao zrele stanice
 od pluripotentnih nastaju unipotentne (bipotentne) prastanice od kojih nastaju nezrele stanice, blasti
 matične stanice i prastanice ne možemo morfološki razlikovati → slučne su velikim limfocitima
35
 stanice od kojih nastaju kolonije specifičnih vrsta stanica su stanice koje stvaraju kolonije, CFC
 razvoj krvnih stanica ovisi o prikladnim uvjetima mikrookoliša i čimenika rasta
 mikrookolinu stvaraju stanice strome koje proizvode nuždan izvanstanični matriks
 kada se stvore nužni uvjeti okoline, razvoj krvnih stanica ovisi o čimbenicima koji utječu na proliferaciju i
diferencijaciju stanica - čimbenici rasta, čimbenici koji potiču kolonije ili hematopoetini

KOŠTANA SRŽ
 prema vanjskom izgledu dijelimo ju na:
 crvenu (homogenu) – boja ovisi o prisutnosti krvi ili krvnih stanica
→ sastoji se od strome, hematopoetskih tračaka i sinusoidnih kapilara:
 stroma – izgrađena je od mreže mreže retikulinskih vlakana i retikularnih stanica u kojoj se
nalaze krvotvorne stanice i makrofazi
 sinusoidne kapilare - oblaže kontinuirani sloj endotelnih stanica, a stijenka im je izvana pojačana
diskontinuiranim slojem retikularnih stanica i rahlom mrežom retikulinskh vlakana
→ izvanstanični matriks sastoji se od kolagena tipa I i III, fibronektina, laminina i proteoglikana
 laminin, fibronektin i tvar koja povezuje stanice – homeonektin povezuju stanice s matriksom
→ stvara krvne stanice, razara eritrocite i nakuplja Fe iz Hb u makrofazima
 žutu - boja ovisi o broju masnih stanica
 otpuštanje krvnih stanica iz koštane srži kontrolira čimbenik oslobađanja
 tijekom rasta djeteta, veći dio crvene koštane srži prelazi u žutu
 u nekim stanjima (hipoksija, obilno krvarenje), žuta koštana srž može se pretvoriti u crvenu

KOŠTANA SRŽ KAO ISHODIŠTE ZA MATIČNE STANICE DRUGIM TKIVIMA

 specijalizirane stanice koje nastaju od vlastitih matičnih stanica koštane srži imaju velik diferencijacijski
potencijal te se od njih razviju različite specijalizirane stanice koje ne potiču imunosni odgovor

ERITROCITI
 bikonkavni diskovi bez jezgre ispunjeni hemoglobinom
 veliki omjer površine prema volumenu olakšava prijenos plinova
 okruženi membranom koja se sastoji od 40% lipida, 10% ugljikohidrata i 50% integralnih membranskih proteina
 spektrin je jedan od proteina citoskeleta koji spaja membranu eritrocita s ostalim elementima citoskeleta
tvoreći mrežu koja omogućuje savitljivost eritrocita zbog koje eritrociti mogu prolaziti kroz kapilare
 nikad ne napuštaju krvožilni sustav, gdje se nalaze u koncentraciji od 4 – 6 milijuna po mikrolitru
 smanjena koncentracija eritrocita – anemija, a povećana koncentracija – policitemija
 eritrociti promjera većeg od 9μm su makrociti, a promjera manjeg od 6 μm su mikrociti
 osnovni proces tijekom sazrijevanja eritrocita je sinteza Hb
 sadržavaju 33%-tnu otopinu hemoglobina zbog koje su acidofilni
 Hb se reverzibilno veže s kisikom i CO2 stvarajući oksihemoglobin i karbaminohemoglobin
 vezanje Hb s CO nepovratno je, a karboksihemoglobin koji nastaje smanjuje sposobnost prijenosa O2
 tijekom sazrijevanja, volumen stanice se smanjuje, a jezgra se izbacuje iz stanice
 postepeno iščezavaju poliribosomi, mitohondriji i ostale organele

36
 tijekom 7 dana, nizom 3 – 5 staničnih diobi proeritroblast postaje eritrocit
 za sazrijevanje eritrocita potrebni su: eritropoetin, željezo, folna kiselina i vitamin B12
Stadiji razvoja eritrocita su:
 proeritroblast – velika stanica s bazofilnom
citoplazmom
 bazofilni eritroblast – zbog velikog broja
poliribosoma koje sudjeluju u sintezi Hb izrazito
bazofilni
 polikromafilni eritroblast – smanjuje se broj
poliribosoma, a u citoplazmi se nakuplja Hb
 ortokromafilni eritroblast – jezgra se još više
zgušnjava i izbacuje iz stanice, gubi se bazofilija
i citoplazma postaje jednolično acidofilna
 retikulocit – sadržava mali broji poliribosoma, a
kad izgubi poliribosome nastaje eritrocit
 retikulociti koji su tek napustili koštanu srž
imaju zaostalu rRNA i čine 1% ukupnih crvenih
krvnih stanica u optoku krvi
 postotak dnevnog nadomještanja eritrocita iz koštane srži iznosi oko 1%
 eritrociti energiju dobivaju anaerobnom glikolizom
 nakon 120 dana u krvi makrofazi u slezeni ih uklanjaju, a znak za uklanjanje je pojava oligosaharidnog
kompleksa na integralinm membranskim proteinima

LEUKOCITI

 cirkuliraju između krvi, limfe i tkiva → dijele se na granulocite i agranulocite

 kuglasta oblika dok su u krvi, a kad napuste žile neki poprimaju ameboidni oblik
37
 granulociti imaju 2 tipa zrnaca:
 specifična zrnca – vežu neutralne kisele ili bazične sastojke boja
 azurofilna zrnca – boje se grimizno i predstavljaju lizosome
 u granulocite ubrajamo neutrofile, eozofile i bazofile
 jezgra ima 2 ili više režnjeva, vijek im je nekoliko dana, a odumiru apoptozom u vezivnom tkivu
 završno diferencirane stanice koje se ne dijele i stoga ne sintetiziraju mnogo bjelančevina
 imaju malo mitohondrija pa energiju dobivaju glikolizom iz glikogena kojeg sadržavaju
 agranulociti nemaju specifičnih, ali imaju azurofilna zrnca
 agranulociti su limfociti i monociti
 leukociti sudjeluju u humoralnoj i staničnoj imunosti
 prolaze iz žila u tkivo dijapedezom, a na mjesto upale privučeni su kemotaktičnim čimbenicima
 u koncentraciji su 6000 - 10 000 po mikrolitru krvi

GRANULOPOEZA
 tijekom sazrijevanja, u HER i Golgiju se sintetiziraju proteini koji se pakiraju u specifična i azurofilna zrnca
 azurofilna zrnca sadržavaju lizosomske enzime, a specifična zrnca različite proteine obzirom na vrstu
 prva stanica mijeloičnog niza je mijeloblast od kojeg se razvija promijelocit koji sadržava azurofilna zrnca s
lizosomskim enzimima i mijeloperoksidazu
 od promijelocita nastaju 3 vrste granulocita, a prvi znak diferencijacije je pojava specifičnih zrnaca

KINETIKA STVARANJE NEUTROFILA

 da je mijelobasta nastane neutrofil potrebno je 11 dana i 5 mitotskih dioba
 neutrofili prolaze kroz nekoliko funkcionalno i anatomski određenih odjeljaka:
 odjeljak stvaranja u srži može se podijeli u odjeljak mitoza (3 dana) i odjeljak sazrijevanja (4 dana)
 odjeljak pohrane u srži - uloga pufera, a prema potrebi može otpustiti veliki broj zrelih neutrofila (4 dana)
 cirkulacijski odjeljak – neutrofili u krvi
 rubni odjeljak - neutrofili se nalazi u krvi ali ne cirkuliraju već su zbog konstrikcije kapilara isključeni iz
optoka ili su priljubljeni uz endotel žila
 vrijeme neutrofila u rubnom cirkulacijskom odjeljku je 6 – 7 dana, a ta su 2 odjeljka približno podjednako
velika i 10 puta manja od odjeljaka stvaranja i pohrane
 mnogo neutrofila ima i u vezivnom tkivu (5. odjeljak) u koje ulaze dijaperezom i ostaju do 4 dana nakon čega
propadaju apoptozom

NEUTROFILI EOZINOFILI BAZOFILI LIMFOCITI MONOCITI

65% 2-4% 1% 20-25% 3-8%
segmentirana jezgra: segmentirana jezgra: nepravilni režnjići ovalna, ovalna jezgra
2-5 režnjića 2 režnjića prekriveni negesmentirana smještena
metakromatskim jezgra ekscentrično
zrncima
mala specifična i velika specifična metakromatska azurofilna zrnca azurofilna zrnca
azufofilna zrnca zrnca zrnca: heparin,
(lizosomi) histamin

38
NEUTROFILI
 nezreli neutrofili imaju nesegmentiranu jezgru, a neutrofili s više od 5 režnjićasu hipersegmentirani
 u žena se neaktivni X-kromosom pojavljuje kao privjesak na jednom od režnjića jezgre
 citoplazma sadrži mala specifična i azurofilna zrnca, te zalihe glikogena
 u krvi ostaju 6 -7 h, nakon čega prelaze u vezivo gdje ostaju 1 – 4 dana nakon čega odumiru apoptozom
 pronalaze bakterije, obuhvaćaju ih pseudopodijama i zatvaraju u fagosome gdje ih razgrađuju pomoću lizosoma

EOZINOFILI
 u citoplazmi sadržavaju velika izdužena specifična zrnca koja imaju kristalnu jezgru (internum) smještenu
usporedno s dužom osi zrnaca, a manje gusta tvar koja okružuje internum naziva se eksternum ili matriks
 internum sadržava glavnu bazičnu bjelančevinu s mnogo argininskih ostataka koji su odgovori za eozinofiliju
 glavna bazična bjelančevina sudjeluje u ubijanju crva nametnika
 kortiokosteroidi uzrokuju brzi pad broja eozinofila u krvi

BAZOFILI
 1%, jezgra podijeljena u nepravilne režnjiće koji se ne vide svjetlosnim mikroskopom
 jezgra prekrivena specifičnim metakromatskim zrncima koja sadrže heparin i histamin
 zrnca bazofila slična su zrncima mastocita

LIMFOCITI
 tijekom sazrijevanja kromatin postaje gušći i stanice se smanjuju
 podgrupa limfocita tijekom diferencijacije dobivaju specifične površinske receptore koji se prikazuju
imunoflorescencijom
 svi limfociti nastaju u koštanoj srži u kojoj B-limfociti i sazrijevaju, a neki nediferencirani limfociti odlaze u
timus i tamo poprimaju obilježje T-limfocita
 prva prastanica je limfoblast od koje nakon 2 – 3 diobe nastaje prolimfociti koji su manji od limfoblasta
 prolimfociti u timusu ili koštanoj srži sintetiziraju površinske antigene i pretvaraju se u zrele limfocite
 dijele se na male, srednje velike i velike
 mali limfociti prevladavaju u krvi, imaju okruglu jezgru čiji je kromatin gust i grudast
 citoplazma limfocita je oskudna, lagano bazofilna, a može sadržavati azurofilna zrnca
 vijek trajanja im je od nekoliko dana do nekoliko godina
 jedini su leukociti koji se nakon dijapereze vraćaju u krvni optok

MONOCITI
 iz mijeloblasta nastaju determinirane prastanice, monoblasti, koje se difernciraju se u veliku, bezofilnu stanicu,
promonocit koja se 2 puta dijeli prije nego postane monocit
 ovalna jezgra s rahlim kromatinom svjetlija je od jezgre limfocita i smještena je ekscentrično
 monociti sadržavaju mnogo HER (bazofilna citoplazma) i Golgijev kompleks u kojem se zgušnjava sadržaj zrnaca
 azurofilna zrnca razasuta su po cijeloj citoplazmi i sadržavaju primarne lizosome
 u krvi cirkuliraju 8 sati, ulaze u vezivo i sazrijevaju u makrofage koji tamo djeluju nekoliko mjeseci
 na staničnoj površini nalaze se brojni mikrovili i pinocitotski mjehurići

39
TROMBOCITI
 nastaju u crvenoj koštanoj srži od dijelova megakariocita koji nastaju od megakarioblasta
Megakarioblast
 velika bubrežasta poliploidna jezgra (30x više DNA), s brojnim jezgricama
 citoplazma je homogena i vrlo bazofilna
Megakariociti
 divovska stanica s jezgrom podijeljenom u režnjiće
 citoplazma sadržava mnogo mitohondrija, HER i velik Golgijev kompleks – sintetiziraju:
 čimbenik rasta fibroblasta
 von Willhelmov čimbenik – omogućuje adheziju trombocita za epitel
 trombocitni čimbenik IV
 od uvrnuća membrane nastaju membrane razgraničenja koje određuju dio koji će postati trombocit
 normalni broj je od 200 000 po mikrolitru krvi, a vijek trajanja 10 dana
 izazivaju grušanje krvi i pomažu u cijeljenju krvne žile
 ovalni oblik trombocita održava marginalni snop mikrotubula
 stanični omotač bogat glikozaminoglikanima i glikoproteinima nalazi se izvan plazmaleme i uključen je u
prianjanje trombocita
 sadržavaju otvoreni kanalikularni sustav povezan s uvrnućima stanične membrane
 olakšava oslobađanje djelatnih molekula iz trombocita
 ima svijetloplavu rubnu zonu – hijalomeru i središnje područje s grimiznim zrncima – granulomeru
 unutar hijalomere nalazi se gusti tubularni sustav, a molekule aktina i miozina se mogu preraspodijeliti i
tvoriti kontraktilni sustav koji sudjeluju u gibanju i agregaciji trombocita
 granulomera sadržava zrnca obavijena membranom, rijetke mitohondrije i čestce glikogena
 gusta tjelešca (delta-zrnca) sadržavaju ione kalcija, pirofosfat, ADP i ATP, a pohranjuju i serotonin
 alfa-zrnca su malo veća, najbrojnija su i pohranjuju fibrinogen i trombocitni čimbenik rasta
 lambda-zrnca – mali mjehurići koji sadržavaju samo lizosomske enzime
 uloga trombocita:
 primarna agregacija – nakupljanje trombocita oko oštećenog dijela krvne žile – trombocitni čep
 sekundarna agregacija – stanice trombocitnog čepa otpuštaju adhezivni glikoprotein koji uzrokuje
naknadno nakupljanje trombocita kojim se trombocitni čep povećava
 koagulacija krvi – kaskada reakcija, unutarnji i vanjski put, kojim nastaje tromb (ugrušak)
 retrakcija ugruška – stezanje ugruška zbog djelovanja kontraktilnih bjelančevina
 odstranjivanje ugruška – nakon što žila zacijeli, ugrušak se odstranjuje uz pomoć plazmina čiju preteču
plazminogen stvara endotel, a u odstranjivanju ugruška sudjeluju i enzimi iz lambda-zrnaca
 poremećaj trombocita uzrokuje hemofiliju
 hemofiliju A uzrokuje manjak faktora VII – spolno vezana recesivna bolest
 hemofiliju B uzrokuje manjak faktora IX

40
 IMUNOLOŠKI SUSTAV
 zaštita organizma od oštećenja mikroorganizmima i stranim tijelima
 zdrave stanice imunološkog sustava mogu razlikovati vlastito od stranog
 ako ne mogu → autoimune bolesti
 stanice limfnog sustava djeluju i međusobno i s drugim organima preko signalnih proteina citokina
 glavni limfni organi: timus, slezena i limfni čvorovi
 primarni ili središnji limfni organi: timus i koštana srž
→ svi limfociti nastaju u koštanoj srži u kojoj sazrijevaju B-limfociti, dok T-limfociti sazrijevaju u timusu
 periferni limfni organi: slezena, limfni čvorovi i čvorići, tonzile, crvuljak, Peyerove ploče
→ naseljavaju ih zrele limfne stanice
 limfni čvorići – okruglaste nakupine limfnog tkiva u sluznici probavnog, dišnog, spolnog i mokraćnog sustava,
gdje tvore MALT- limfno tkivo pridružene sluznici

OSNOVNE VRSTE IMUNOLOŠKIH REAKCIJA

 imunogen – strana tvar koja izaziva odgovor domaćina
 antigen – imunogen koji može reagirati s protutijelom
 stanična imunost – T-limfociti reagiraju s mikroorganizmima i stranim stanicama te ih ubijaju
 specifičnost staničnog odgovora određuju peptidi udruženi s MHC molekulama na predočnim stanicama
 humoralna imunost – protutijela (B-limfociti, plazma stance) inaktiviraju ili uništavaju strane tvari
 specifičnost humoralnog odgovora određuju antigenske determinante ili epitopi na antigenu
 prirođena imunološka reakcija – brz, nespecifičan odgovor koji ne ovisi o susretu s patogenom
 glavne stanice su fagociti i NK-stanice + epitelno tkivo koje štiti od prodiranja patogena
 stečena imunološka reakcija – započinje sporije zbog stvaranja Ig, djeluje učinkovitije, ima sposobnost memorije
 kod ponovnog izlaganja antigenu, imunološki odgovor je brži i unčikovitiji

PROTUTIJELA
 imunoglobulini – glikoproteini koje izlučuju plazma-stanice
 sposobnost specifičnog prepoznavanja antigenskih determinanti te signaliziraju da se radi o stranom tijelu
 građeni od 2 laka i 2 teška lanca povezana disulfidnim vezama i nekovalentnim silama
 Fc dio se veže za receptore na različitim stanicama, a Fab specifično prepoznaje antigenske determinante
 neutrofili i makrofazi imaju receptore za Fc-fragmente IgG protutijela
 IgG i IgM aktiviraju komplementski sustav što uzrokuje razgradnju mikroorganizama i fagocitozu bakterija
IgG 75% Ig, jedini prolazi kroz placentarnu barijeru u krv fetusa i štiti novorođenče od infekcije
IgA u suzama, kolostrumu, slini, sekretu nosa, bronha, crijeva, prostate i sluzi rodnice,
štiti sekrete od mikroorganizama, dimer – sekrecijski IgA: monomeri povezani J-proteinom i sekrecijskim
dijelom, monomere i protein J izlučuju plazma stanice, a sekrecijski dio epitelne stanice
IgM 10%, pentamer, zajedno s IgD na površini B-limfocita kao receptori za antigene ili slobodan u krvi,
učinkovito aktivira komplementski sustav
IgE najčešće monomer, nakon izlučivanja veže se za mastocite i bazofile, a pri ponovnom ulasku antigena,
iz mastocita i bazofila se otpuštaju zrnca histamina, heparina, leukotriea i anafilaksijski faktor
kemotaksije eozinofila te nastaje alergijska reakcija
IgD 0,2% ukupnih imunoglobulina, u staničnoj membrani B-limfocita sudjeluje u njihovoj diferencijaciji

41
B-LIMFOCITI I T-LIMFOCITI
 dijele se na temelju mjesta gdje se diferenciraju i prisutnosti receptora na njihovim membranama
B-LIMFOCITI T-LIMFOCITI
 5- 10% limfocita  75% limfocita
 receptori su IgM i IgD  nastaju u koštanoj srži, migriraju u timus gdje
 nastaju i sazrijevaju u koštanoj srži odakle sazrijevaju i nastane druga limfna tkiva
migriraju u sekundarne limfne organe  3 glavne podvrste su:
 nakon aktiviranja diferenciraju se u plazma stanice  pomagački - potiču diferencijaciju u plazma stanice
 neki B-limfociti ne prelaze u plazma stanice već  citotoksični - uništavaju strane stanice stvarajući
nastaju memorijske B-stanice koje brzo reagiraju perforine koji stvaraju otvore u membrani ili
pri ponovnom izlaganju istom antigenu aktivacijom gena koji potiču apoptozu
 memorijski - mogu brzo reagirati nakon ponovnog
unošenja istog antigena
 B i T limfociti imaju različite biljege ili markere na površini stanice: TCR, BCR
 nakon stimulacije antigenima vrši se klonska selekcija i ekspanzija specifičnih subpopulacija B- i T-stanica
 NK-stanice – prirodno ubilačke stanice, nemaju površinske antigene i napadaju stanice zaražene virusom ili
tumorske stanice bez prethodne stimulacije (15%9

MHC – KOMPLEKS TKIVNE PODUDARNOSTI

 MHC I molekule nalaze se na svim stanicama, dok se MHC II nalaze samo na predočnim stanicama
 MHC s vezanim antigenom prepoznaju T-limfociti, dok slobodni antigeni aktiviraju B-limfocite
 sintetiziraju se na poliribosomima i ulaze u HER tako da njihov karboksilni kraj ostaje vezan za ER
 MHCI ne prolaze kroz lizosomski sustav mjehurića dok MHC I u tom sustavu stvaraju komplekse s antigenom
 mjehurići s MHC I mogu primiti polipeptide obrađene u proteasomima i ugraditi se u membranu

PREDOČNE STANICE
 nastaju u koštanoj srži, u njih spadaju: dendritičke stanice, makrofazi, Langerhansove stanice i B-limfociti
 endocitiraju bjelančevine, djelomično ih razgrađuju u lizosomima i odabrane razgradne proizvode izlože zajedno
s MHC II na staničnoj površini
 T-limfociti prepoznaju samo peptide udružene s MHC-molekulama
 pomagački CD4+ limfociti T stupaju u interakciju s MHCII–antigen kompleksima, a citotoksični CD8+ limfociti s
MHCI-antigen kompleksima

DENDRITIČKE STANICE
 preteče dendritičkih stanica putem krvi dolaze i naseljavaju limfne i druge organe
 hvataju i obrađuju antigene, te ih izlažu na svojoj membrani u kompleksu s MHCII molekulama
 upalne promjene potiču njihovu migraciju iz koštane srži u T-ovisna područja perifernih limfnih organa
 mogu pokupiti antigene iz krvi i prenijeti ih u slezenu
 u limfnom čvoru, slezeni i drugim limfnim organima postoje folikularne dendritičke stanice koje ne nastaju u
koštanoj srži, ne mogu endocitirati antigene, ali su vrlo učinkovite u hvatanju antigena vezanih za protutijela
 pomažu u održavanju imunološke memorije tako što antigeni dugo izloženi u staničnoj površini

42
TRANSPLANTACIJA ORGANA
 autotransplantat – transplantirana tkiva preuzeta s različitim mjesta iste jedinke
 izotransplantat – tkiva uzeta s identičnog blizanca
 homotransplantat – tkivo uzeto s jedinke iste vrste
 heterotransplantat – tkivo uzeto od životinje druge vrste
 membrane stanica homotransplantata i heterotransplantanta sadrže molekule MHC I koje domaćin može
prepoznati kao stane, a odbacivanje je posljedica aktivnosti NK-stanica i citotoksičnih T-limfocita

CITOKINI
 nadziru visoku složenost imunološkog sustava, reguliraju stanične i humoralne mehanizme
 sudjeluju u upalnom odgovoru, cijeljenju rane, hematopoezi i ostalim biološkim zbivanjima
 djeluju na stanice imunološkog, živčanog i endokrinog sustava
 uglavnom ih sintetiziraju makrofazi i leukociti, a manjih dijelom i endotelni fibroblasti
 interleukini su citokini koji aktiviraju leukocite i potiču ih na proliferaciju i diferencijaciju
 limfokine proizvode limfociti, a monokine monociti i makrofazi
 mogu djelovati autokrino, parakrino ili endokrino
 kemokini – potiču nakupljanje leukocita na mjestu upale
 interferone proizvodi bilo koja stanica zaražena virusom, oni se vežu na receptore susjednih makrofaga,
fibroblasta i limfocita, te ih potiču na sintezu tvari koje sprječavaju proizvodnju virusa
 čimbenik tumorske nekroze ima potiče ekspresiju adhezijskih molekula, izlučivanje kemokina iz makrofaga,
izaziva apoptozu ciljanih stanica i povišenu tjelesnu temperaturu kao posljedicu sitemskog učinka

KOMPLEMENTSKI SUSTAV
 čini ga 20 proteina sintetiziranih u jetrima koji se označavaju slovom C iza kojeg slijedi broj
 mogu se aktivirati klasičnim ili alternativnim putom, a stvaraju komplekse koji oštećuju bakterijsku membranu
 neke molekule komplementskog sustava za koje postoje receptori na makrofazima oblažu površinu bakterija
što olakšava fagocitozu – opsonizacija

BOLESTI IMUNOSNOG SUSTAVA

 alergijska reakcija – rezultat poremećene i prejake reakcije s ciljem neutralizacije antigena
 imunodeficijencija – oslabljena reakcija na Ag zbog nedostatka komplemnta, poremećaja fagocita ili limfocita
 autoimune bolesti – T-limfociti napadaju vlastite stanice

TIMUS
 limfoepitelni organ u medijastinumu koji ima dvojako embrionalno podrijetlo
 limfociti nastaju od mezenhimskih stanica koje useljavaju u epitelnu osnovu nastalu od endoderma III i IV
ždrijelne vreće
 obložen je vezivnom čahurom od koje odlaze pregrade i dijele ga na režnjiće
 svaki režnjić sastoji se od tamne kore i svijetle srži
 kora – sastoji se od mnogo T-limfocita te raspršenih epitelnih retikularnih stanica i makrofaga
 epitelne retikularne stanice su zvjezdolika oblika s ovalnom jezgrom, međusobno povezane dezmosomima

43
 → snopovi citokeratinskih vlakanaca upućuju na epitelno podrijetlo ovih stanica
 proliferacijom limfocita u kori nastaju nezreli T-limfociti od kojih većina propada apoptozom, a 5%
dozrijeva, migrira u srž i kroz stijenku venula ulazi u krvotok te dospijevaju u druge limfne organe
 srž – sadržava sve stanice kao i kora, ali ima više epitelnih retikularnih stanica zbog čega se boji svjetlije
 sadržava Hassalova tjelešca, koncentrične naslage spljoštenih epitelnih retikularnih stanica koje
degeneriraju, ispune se zrncima keratohijalina i citokeratinskim filamentima, te ponekad ovapne
 prokrvljenost timusa
 arterije ulaze u timus kroz vezivnu čahuru, teku duž vezivne pregrade i granice kore i srži odakle u luku
šalju kapilare prema kori i potom u srž gdje se ulijevaju u venule koje primaju i krv iz kapilara kore
 kapilare timusa su nefenestrirane i imaju vrlo debelu bazalnu laminu
→ osobito su nepropusne za proteine i sprječavaju prodiranje antigena u koru timusa
→ u srži nema krvno-timusne barijere
 nema dovodnih limfnih žila, pa nije limfni filtar kao limfni čvorovi
 odvodnih limfnih žila ima malo, a nalaze se u stijenci krvnih žila, vezivnom tkivu pregrada i čahure
 najbolje razvijen neposredno nakon rođenja, a nakon puberteta počinje involucija
 tijekom fetalnog razdoblja i nakon rođenja, iz koštane srži migriraju matične stanice predodređene da budu T-
limfociti (timociti), koje najprije nasele koru
 samo 5% dozrijeva u zrele limfocite, a to su oni koji ne reagiraju na vlastite tkivne antigene
 glavna područja bogata T-limfocitima su parakortikalne zone limfnih čvorova, dijelovi Peyerovih ploča i
periarterijski omotač u bijeloj pulpi slezene
 u timusu se stvaraju brojni čimbenici rasta koji potiču proliferaciju i diferencijaciju T-limfocita:
 timozin alfa, timopoetin, timolin i timusni humoralni čimbenik
 adrenokortikotropni hormon (ACTH) iz prednjeg režnja hipofize potiče aktivnost nadbubrežne žlijezde, te
zajedno s adrenokortikosteroidima i spolnim hormonima dovodi do smanjenja broja limfocita i atrofije kore

LIMFNI ČVOROVI
 okrugli ili bubrežasti organi okruženi vezivnom čahurom koja između limfnog tkiva šalje vezivne čahure
 raspoređeni oko toka limfnih žila: brojni u pazuhu, preponama, duž velikih žila, u prsnoj i trbušnoj šupljini
 sva limfa filtrira se barem u jednom limfnom čvoru prije nego se vrati u krvni optok
 na hilusu u limfni čvor ulaze arterije i živci, a izlaze vene i limfne žile
VANJSKA  izgrađena od mreže retikularnih stanica i retikulinskih vlakana unutar koje su B-limfociti
KORA  u limfnom tkivu nalazimo limfne čvoriće bogate B-limfocitima koji reagiraju s antigenima,
mitotski se dijele i nastaju imunociti, velike bazofilne stanice s izraženom jezgrom
 neki limfni čvorići sadržavaju u svojem središtu zametno središte, svjetlu zonu
 sadržava stanice u diobi i mnogo imunocita od kojih će se razvijti plazma stanice
 supkapsularni sinus – nalazi se na površini limfnog čvora
 ispunjava ga rahla mreža makrofaga, retikularnih stanica i vlakana
 putem intermedijarnih sinusa koji teku usporedno s pregradama povezan sa sržnim sinusom
UNUTARNJA  nastavlja se na vanjsku koru
KORA  sadrži malo limfnih čvorića ili ih uopće nema, ali ima mnogo T-limfocita
SRŽ  izgrađuju je sržni tračci, izdanci unutrašnje kore koji sadržavaju B-limfocite i plazma-stanice
 odijeljeni su sržnim sinusima, nepravilnim prostorima koji sadržavaju limfu
 sržni sinusi obloženi su retikularnim stanicama i makrofazima
 retikularne stanice i retikulinska vlakna premošćuju sinuse poput rahle mrežice

44
 dovodne limfne žile prolaze kroz vezivnu čahuru limfnog čvora i izlijevaju se u supkapuslarni sinus odaklekroz
intermedijarne sinuse limfa dolazi u sržne sinuse gdje ih skupljaju odvodne limfne žile
 složena građa sinusa usporava tok limfe od kore prema srži što omogućuje makrofazima i dendritičkim
stanicama razgradnju antigena
 predočne, dendritičke stanice razvijaju se u koštanoj srži i krvotokom dolaze u limfne čvorove
 recirkulacija limfocita: limfociti izlaze iz krvi kroz postkapilarne venule (visoki kubični epitel, nema ih u
slezeni), a vraćaju se u krv u kutu jugularne i potključne vene → nadgledanje svih dijelova tijela i priprema
organizma na opći imunološki odgovor na infekciju

SLEZENA
 najveća nakupina limfnog tkiva u organizmu
 u slezeni nastaju aktivni limfociti koji ulaze u krv i razaraju se ostarjeli eritrociti
 limfociti nastaju u bijeloj pulpi, prelaze u crvenu pulpu, ulaze u lumen sinusa i odatle u krv
 u tračcima slezene makrofazi fagocitiraju oslabljene eritrocite koji se raspadaju u izvanstaničnim
prostorima: globin iz Hb se hidrolizira do aminokiselina, Fe se oslobađa iz hema i veže za transferin koji
ga prenosi do koštane srži u kojoj se koristi za eritropoezu, a hem bez Fe se metabolizira u bilirubin
kojeg jetrene stanice izlučuju kroz žuč u dvanaesnik
 osim starih eritrocita, slezena odstranjuje i stare trombocite
 brzo reagira na antigene koji se prenose krvlju – važan imunološki filtar i organ koji stvara protutijela
 važna u obrani organizma jer sadržava B i T limfocite, predočne stanice i fagocite
 fagociti slezene su najaktivnije u fagocitozi bakterija, virusa i drugih stranih čestica
 obavijena vezivnom čahurom od koje odlaze trabekule koje dijele parenhim (pulpu) slezene
 trabekule sadržavaju nešto glatkih mišićnih stanica
 vode živce i arterije do pulpe, a odvode vene i limfne žile trabekula prema hilusu
 pulpa ne sadržava limfne žile
 parenhim izgrađuje mreža retikularnog tkiva koje sadržava limfocite, makrofage i predočne stanice
 bijele pruge u parenhimu su limfni čvorići koji čine bijelu pulpu
 čvoriće okružuje tamnocrveno područje, crvena pulpa koja je bogata krvlju i izgrađena od izduženih
Billrothovih tračaka koji se nalaze između sinusa
 Optok krvi
 arterije ulaze kroz hilus, teku kroz trabekule (trabekularne arterije) i ulaze u parenhim (centrale
arterije, arterije bijele pulpe) gdje ih okružuje periarterijski limfni omotač, PALO
 prolaskom kroz bijelu pulpu, centralna arterija daje radijalne ogranke koji opskrbljuju okolno limfno tkivo
 nakon što napusti bijelu pulpu, centralna arterija se grana u ravne krstaste arteriole koje blizu svog
završetka imaju omotač retikulinskih stanica, makrofaga i lifocita
 žile se dalje nastavljaju kao obične arterijske kapilare koje vode krv u sinuse crvene pulpe koji
ispunjavaju prostore između tračaka
 krv iz arterijskih kapilara prelazi u sinuse ili njihovim izravnim otvaranjem u sinuse (zatvoreni optok) ili
kroz prostore između tračaka stanica crvene pulpe (otvoreni optok) → ne zna se, ali prije otvoreni!
 iz sinusa krv teče u vene crvene pulpe koje tvore trabekularne vene (nemaju mišićnu stijenku, već im
stijenke izgrađuje vezivno tkivo trabekula) od kojih nastaje vena slezene koja izlazi na hilusu

45
 Bijela pulpa
 izgrađuje ju limfno tkivo koje okružuje centralnu arteriju i limfne čvoriće nanizane duž PALO
 periarterijski limfni omotač izgrađuju uglavnom T-limfociti, a u limfnim čvorićima se nalaze B-limfociti
→ limfociti središnjeg dijela limfnih omotača su T-limfociti, a perifenu bijelu pulpu naseljavaju B-limfociti
 između crvene i bijele pulpe nalazi se marginalna zona s brojnim sinusima i rahlim limfnim tkivom koje
sadržava malo limfocita, ali mnogo aktivnih makrofaga i obilje krvnih antigena
 Crvena pulpa
 izgrađuju ju slezenki tračci i sinusi
→ slezenske tračke izgrađuje nježna mreža retikulinskih stanica i vlakna kolagena tipa III, a sadrže i
makrofage, limfocite T i B, plazma-stanice i mnoge sastojke krvi
→ sinusi slezene obloženi su izduženim endotelnim stanicama postavljenim usporedno s dugom osi sinusa
koje leže na bazalnoj lamini, a obavijene su retikulinskim vlaknima koje teku poprečno
 iz tračaka crvene pulpe, kroz prostore između endotelnih stanica sinusa slezene u lumen sinusa prolaze samo
savitljive stanice promjera manjeg od 2μm

LIMFNO TKIVO PRIDRUŽENO SLUZNICAMA

 limfni čvorići i difuzno limfno tkivo u sluznici i podsluznici probavnog, dišnog, mokraćnog i spolnog sustava
 koža također sadržava mnogo stanice imunološkog sustava

TONZILE
 nepotpuno očahureno limfno tkivo ispod epitela probavnog sustava
 smještene u ustima i ždijelu: nepčana, zdrijelna i jezična
 proizvode limfocite od koje mnogi prožimaju epitel
Nepčane tonzile
 u postraničnim djelovima stijenke usnog dijela ždrijela prekreivene mnogoslojnim pločastim epitelom
 difuzno limfno tkivo koje sadržava limfne čvoriće sa zametnim središtima
 svaka tonzila sadrži 10-20 epitelnih uvrnuća koja zadiru duboko u parenhim – tonzilarne kripte, sadrže
odljuštene epitelne stanice, žive i mrtve limfocite te bakterije
 kod gnojne upale kripte su ispinjene gnojnim čepićima
 čahura koja ih obavija izgrađena je od gustog veziva, a zaprjeka je širenju tonzilarne infekcije
Ždrijelna tonzila
 neparna tonzila, smještena u gornjem, stražnjem dijelu ždrijela
 oblaže ju višeredni cilindrični epitel s trepetljikama, ali ima i područja s mnogoslojnim pločastim epitelom
 izgrađena je od nabora sluznice i sadržava difuzno limfno tkivo i limfne čvoriće
 nema kripta i njezina je čahura tanja od čahure nepčane tonzile
Jezična tonzila
 najmanja, smještena u korjenu jezika
 sastoji se od nakupina limfnih čvorića prekrivenih mnogoslojnim pločastim epitelom koji ulazi u plitke kripte

46
 DIŠNI SUSTAV
PROVODNI DIO: nos, ždrijelo, grkljan, dušnik, bronhi, bronhioli, završni bronhioli
 prohodnost: hrskavica, elastična i kolagena vlakna, glatki mišići + prilagođavanja zraka novom okolišu
 respiracijski epitel: višeredni cilindrični epitel → sve stanice dodiruju bazalnu membranu, 5 vrsta stanica:
cilindrične  svaka stanica na apikalnoj strani ima 300 trepetljika uz koje su smješteni brojni mali
stanice s mitohondriji za njihovo pokretanje
trepetljikama  sindrom nepokretnih trepetljika – nemogućnost kizanja mikrotubula jedan uz drugog zbog
nedostatka dineina, u muškarca uzrokuje neplodnost, u oba spola infekcije dišnog sustav
vrčaste  izlučuju sluz → apikalni dio sadrži kapljice sluzi bogate glikoproteinima
četkaste  cilindrične stanice s brojnim mikrovilima na apikalnoj površini
stanice  na bazalnoj površini im pristupaju aferentni živčani završeci → osjetni receptori
bazalne  leže na bazalnoj lamini, ne sežu do luminalne povšine
(kratke)  matične stanice od kojih se diferenciraju druge vrste stanice
male zrnate  slične bazalnim stanicama, sadrže brojna zrnca s gustim središtem
stanice  pripadaju difuznom neuroendokrinom sustavu

 medicinska primjena:
 od nosa do grkljana, dišni je sustav obložen mnogoslojnim pločastim epitelom koji je izložen struji zraka i
fiziološkom ljuštenju → pri promjeni strujanja zraka ili nastanku novog mjesta ljuštenja, moguća
transformacija višerednog cilindričnog epitela u mnogoslojni pločasti
 pušač: promijenjen omjer stanica s trepetljikama i vrčastih stanica da bi se poboljšalo uklanjanja
onečišćenja i CO2 → smanjena pokretljivost sluzi + začepljenje

NOSNA ŠUPLJINA
 PREDVORJE
 prednji dio oblaže koža → nosna šupljina: epitel gubi oroženi sloj – respiracijski epitel
 unutarnja površina: žlijezde lojnice i znojnice te debele, kratke dlake, vibrissae
 NOSNE ŠUPLJINE
 gornja nosna školjka – specijalizirani njušni epitel; srednja i donja nosna školjka – respiraciji epitel
 prolazi ispod školjki poboljšavaju klimatizaciju udahnutog zraka
→ povećavaju površinu pokrivenu respiracijskim epitelom i stvaraju vrtloge pri protoku zraka
 veliki spletovi vena → spužvasta tijela u lamini propriji nosnih školjki
→ periodična otvaranja i zatvaranja smanjuju protok zraka kako bi se epitel oporavio od isušenja
→ svakih 20-30min se jedan venski splet ispuni krvlju, pa se sluznica školjki zadeblja i protok se smanji,
a veći dio zraka se usmjerava kroz drugu nosnu šupljinu
→ alergijska reakcija – zadebljanje sluznice u oba spužvasta tijela → znatno smanjen protok zraka
 gusto, složeno ustrojen žilni sustav → velike žile uz pokosnicu, prema površini ogranci u obliku lukova od
kojih se odvajaju ogranci koji idu okomito prema površini i ispod epitela tvore gustu kapilarnu mrežu
 krv teče odostraga prema naprijed, u svakoj petlji luka krv ide u suprotnom smjeru od udahnutog zraka

47
OSJET NJUHA
 gornja nosna školjka → njušni, olfaktorni epitel → njušni receptori
 10 cm 2 , debljine oko 100 cm 2

potporne  cilindrične stanice, uže pri bazi nego pri vrhu s mikrovilima uronjenima u tekući sloj
stanice  sadržavaju svijetložuti pigment koji daje boju njušnoj sluznici
 povezane sa njušnim stanicama preko međustaničnih spojeva
bazalne  malene okrugle ili čunjaste, tvore jedan sloj u bazalnom dijelu epitela
stanice
njušne njušni režanj mozga ← snopovi aksona njušnih stanica ← bipolarni neuroni = njušne stanice
stanice  jezgre položene niže od jezgara potpornih stanica
 apikalni kraj: dendriti → 6 - 2 0 dugačkih, nepokretnih cilija
→ receptori koji stvaranjem receptorskog potencijala reagiraju na mirisne tvari
→ povećavaju receptorsku površinu
Bowmanove žlijezde - u lamini propriji ispod njušnog epitela, njihov sekret čisti cilije i
omogućava primanje novih mirisnih podražaja

KONDICIONIRANJE - prilagođavanje zraka uvjetima okoliša

 pročišćivanje, vlaženje i zagrijavanje zraka prije ulaska u pluća
 vibrissae – uklanjanje krupnih čestica iz zraka
 sluz nosne šupljine – zadržavanje čestica i plinovitih onečišćenja iz zraka
 serozni sekreti žlijezda i sluz – vlaženje pridošlog zrak i zaštita alveolarnog epitel od isušenja
 bogata površinska mreža krvnih žila – zagrijava zrak

PARANAZALNI SINUSI
 šupljine u čeonoj kosti, gornjoj čeljusti, rešetnici i klinastoj kosti → povezani s nosnom šupljinom
 respiracijski epitel s malo vrčastih stanica
 lamina proprija sadrži malo malih žlijezda i neposredno prelazi u pokosnicu
 sluz izlučena u sinuse otječe u nosne hodnike djelovanjem trepetljika na epitelnim stanicama
 medicinska primjena: sinusitis – upala sinusa zbog začepljenja otvora za otjecanje sluzi
 sindrom nepokretnih cilija zbog poremećene aktivnosti trepetljika → kronični sinusitis i bronhitis

48
NOSNI DIO ŽDRIJELA - epipharynx, nasopharynx
 kaudalno nastavlja u mesopharynx ili usni dio ždrijela
 u dijelu koji dodiruje meko nepce obložen je respiracijskim epitelom

GRKLJAN
 povezuje ždrijelo s dušnikom → hrskavice u lamini propriji
 velike hrskavice → hijaline: tiroidna, krikoidna, aritenoidne
 manje hrskavice → elastične: epiglottis, kuneiformna, kornikulata i vrhovi aritenoidne
 potporna uloga, sprječavaju ulaženje hrane u dušnik, sudjeluju u fonaciji
 epiglottis → strši s ruba grkljana u ždrijelo
 mnogoslojni pločasti epitel - cijela jezična i dio grkljanske strane uz vršak
 višeredni cilindrični s trepetljikama – grkljanska strana prema bazi epiglotisa + seromukozne žlijezde
 2 para nabora sluznice ispod epiglotisa strše u lumen grkljana:
 lažne glasnice - gornji par nabora → vestibularni nabori
→ respiracijski epitel ispod kojeg se u lamini propriji nalaze brojne serozne žlijezde
 prave glasnice - donji par nabora u kojima leži vokalni ligament izgrađen od snopova elastičnih vlakana
→ mnogoslojni pločasti epitel
→ usporedo sa vokalnim ligamentom teku skeletni vokalni mišići → prilagođavaju napetost nabora -
fonacija

DUŠNIK
 respiracijski epitel s brojnim mješovitim žlijezdama koje izlučuju rijedak sekret
 16-20 hijalinih hrskavica u lamini propriji → 4/5 kruga → fibroelastična sveza i m. transversus tracheae
 sveza sprečava pretjerano širenje lumena, a mišić omogućuje njegovo suženje
 vežu se za perihondrij i premošćuju slobodne krajeve hrskavica
 stražnji dio se naslanja na jednjak – nema hrskavice

BRONHALNO STABLO
 2 primarna bronha → zajedno s njim u hilusu ulaze arterije, a izlaze vene i limfne žile
 okružene gustim vezivnim tkivom s kojim čine korijen pluća
 jednaka histološku gradu kao i dušnik
 lobarni bronhi – 3 bronha desno, 2 lijevo
 bronhioli – odlaze u svaki režnjić gdje se granaju na 5 – 7 terminalnih bronhiola
 režnjić je piramidna oblika s vrhom okrenutim prema hilusu, a obrubljen je tankom vezivnom pregradom
 s grananjem postepeno se pojednostavnjuje histološka grada i epitela i lamine proprije

BRONHI
 primarni bronh → grana se 9 - 1 2 x dok ne dosegne promjer od oko 5 mm kad prelazi u bronhiole
 hrskavice bronha – nepravilnijeg oblika od hrskavica u dušniku, potpuno okružuju lumen
 grananjem se smanjuje promjer, a prstenovi zamjenjuju odijeljenim pločicama ili otočićima hijaline hrskavice
 sluznica bronha - slična sluznici dušnika

49
 lamina propria – bogata elastičnim vlaknima te mukoznim i seroznim žlijezdama kojima se odvodni kanali
otvaraju u lumen bronha
 u njoj se nalazi mišićni sloj koji se sastoji od ukriženih snopova spiralno poredanih glatkih mišićnih stanica
koji postaju izraženiji u stijenci provodnih cijevi nadomak respiracijskog područja
 na histološkom presjeku mišićni sloj izgleda isprekidan
 nabrani izgled sluznice bronha na histološkim rezovima posljedica je kontrakcije ovih mišića poslije smrti
 brojni limfociti između epitelnih stanica i u lamini propriji
 osobito brojni limfni čvorići na mjestima grananja bronhalnog stabla

BRONHIOLI
 promjera su 5 mm ili manje
 nemaju ni hrskavice ni žlijezde, a vrčaste stanice nalaze se samo u epitelu početnih dijelova
 veći bronhioli → višeredni cilindrični epitel, manji ogranci → jednoslojni cilindrični epitel
 terminalni bronhioli → kubični epitel
 kubični epitel završnih bronhiola sadržava Clarine stanice
 nemaju trepetljika, u apikalnom dijelu sadržavaju sekretna zrnca i izlučuju proteine koji štite epitel od
onečišćenja i upale
 neuroepitelna tjelešca – posebna područja izgrađena od 80 – 100 stanica koje sadržavaju sekretna zrnca i
primaju kolinergičke završetka
 imaju funkciju kemoreceptora koji reagiraju u dišnim putovima na promjene sastava plinova
 uključeni u obnavljanje epiteta dišnih putova nakon oštećenja
 lamina proprija – od glatkih mišića i elastičnih vlakana
 mišićima bronha i bronhiola upravljaju vagus i simpatički živčani sustav
 podraživanje vagusa smanjuje promjer tih cijevi, a podraživanje simpatikusa ima suprotan učinak.

RESPIRACIJSKI DIO: respiracijski bronhioli, alveolarni hodnici, alveole

RESPIRACIJSKI BRONHIOLI
 prijelaz između provodnog i respiracijskog dijela dišnog sustava
 sluznica građena jednako kao završnih bronhiola, osim što im je stijenka isprekidana brojnim vrećastim
alveolama, u kojima se izmjenjuju plinovi
 oblaže ih kubični epitel s trepetljikama i Clarinim stanicama, koji se na rubu alveola nastavlja u pločasti
alveolarni epitel (alveolarne stanice tipa I)
 prema distalno, broj alveola se znatno povećavala i razmak među njima se smanjuje → alveolarni hodnici
 pri samom kraju respiracijskih bronhiola više nema trepetljika
 ispod epitela ima glatkih mišićnih stanica i elastičnih vlakana

ALVEOLARNI HODNICI
 kao i alveole obloženi su do krajnosti stanjenim pločastim alveolarnim stanicama
 u lamini propriji koja okružuje rub otvora alveole nalaze se snopovi glatkih mišićnih stanica, koji izgledaju kao
sfinkteri i na histološkom presjeku vide se kao zadebljanja između susjednih alveola

50
 na distalnom kraju alveolarnih hodnika glatke mišićne stanice nestaju te brojna elastična i kolagena vlakna
čine jedinu potporu hodnika i njihovih alveola
 otvaraju se u atrije, a svaki se atrij otvara u dvije ili više alveolarnih vrećica
 rubove otvora atrija, alveolarnih vrećica i alveola okružuje gusta mreža elastičnih i retikulinskih vlakana
 elastična vlakna omogućuju alveolama širenje kod udisaja i pasivnu kontrakciju tijekom izdisaja
 retikulinska vlakna sprečavaju prekomjerno širenje alveola i oštećenje kapilara i alveolarnih pregrada

ALVEOLE
 vrećaste izbočine respiracijskih bronhiola, alveolarnih hodnika i alveolarnih vrećica
 građa alveolarne stijenke specijalizirana je za olakšavanje difuzije plinova između zraka i krvi
 300 milijuna alveola povećava unutrašnju difuzijsku površinu pluća, koja se procjenjuje na približno 140 m2
 zrak u alveolama odvojen je od krvi u kapilarama trima sastojcima koji čine barijeru krv-zrak:
 površinska prevlaka i citoplazma alveolarnih stanica
 spojene bazalne lamine blisko smještenih alveolarnih i endotelnih stanica
 citoplazma endotelnih stanica
 ukupna debljina ovih slojeva iznosi od 0,1-1,5μm
 svaka stijenka odjeljuje dvije susjedne alveole, pa se naziva interalveolarna pregrada
 sastoji se od 2 tanka sloja pločastog epitela između kojih je intersticij u kojem su smještene kapilare,
elastična i kolagena vlakna, bazalna membrana, leukociti, makrofazi i fibroblasti
→ kapilare u intersticiju alveolarnih pregrada tvore najgušću kapilarnu mrežu u tijelu
→ unutar alveolarnih pregrada, kapilare međusobno anastomoziraju i ojačane su mrežom retikulinskih i
elastičnih vlakana koja su raspoređena tako da omogućuju širenje i kontrakciju alveolarnih stijenki
 bazalna membrana nastaje stapanjem dviju bazalnih lamina, koje stvaraju endotelne stanice i alveolarne
epitelne stanice alveolarne stijenke
 Endotelne stanice kapilara
 sasvim su tanke i mogu se Iako zamijeniti s alveolarnim epitelnim stanicama tipa I
 endotel je neprekinut, bez fenestra
 jezgra i organele smješteni su na jednome mjestu što povećava djelotvornost izmjene plinova
 najizraženija značajka spljoštenih dijelova citoplazme su brojni pinocitotski mjehurići
 Stanice tipa I ili pločaste alveolarne stanice
 izrazito tanke i potpuno sploštene stanice koje oblažu 97% površine alveola
→ tek se elektronskim mikroskopom moglo dokazati kako je cijela površina alveole obložena epitelom
 organele su skupljene oko jezgre čime je smanjena debljina barijere krv-zrak
 u stanjenim područjima citoplazma sadržava mnogo pinocitotskih mjehurića koji služe izmjerni surfaktanta
i uklanjanju malih čestica onečišćenja s vanjske površine
 osim dezmosomima, sve epitelne stanice tipa I povezane su čvrstim spojevima, koji sprečavaju otjecanje
tkivne tekućine u zračni prostor alveola
 Stanice tipa II
 razasute su između alveolarnih stanica tipa I, s kojima su povezane čvrstim spojevima i dezmosomima
 okrugle su i obično smještene u skupinama od 2 do 3 na onim mjestima alveolarne površine na kojima se
alveolarne stijenke sastaju pod kutom

51
  leže na bazalnoj membrani i dio su epitela → imaju isto podrijetlo kao i stanice tipa I koje oblažu zidove
 mitotskom diobom nadoknađuju obje populacije stanica (tip I i II)
 citoplazma im je ispunjena mjehurićima (lamelarnim tjelešcima) te ima pjenušav izgled
 lamelarna tjelešca sadržavaju koncentrične ili usporedo poslagane lamele omeđene membranom
→ sadržavaju fosfolipide, GAG i bjelančevine, neprestano sintetiziraju i izlučuju plućni surfaktant
 Surfaktant
 sloj surfaktanta sastoji se od donjeg vodenastog sloja s apoproteinima i površinske fosfolipidne prevlake
sastavljene od od dipalmitoil–fosfatidilkolina i fosfatidilglicerola
 smanjuje površinsku napetost alveolarnih stanica → potrebna manja udisajna snaga da bi se alveole
ispunile zrakom, pa se tako smanjuje rad pri disanju
 bez surfaktanta bi tijekom izdisanja alveole kolabirale.
 u fetalnom razvoju, surfaktant se javlja u posljednjim tjednima trudnoće, istodobno s pojavljivanjem
lamelarnih tjelešaca u stanicama tipa II
 sloj surfaktanta neprestano se izmjenjuje:
→ lipoproteini se s površine uklanjaju pinocitotskim mjehurićima koji se nalaze u pločastim epitelnim
stanicama, makrofazima i alveolarnim stanicama tipa II
→ tekućina koja oblaže alveole odstranjuje se i kroz provodne cijevi, djelovanjem trepetljika
 prolazeći prema gornjim dišnim putovima, sekreti se udružuju s bronhijalnom sluzi stvarajući
bronhoalveolarnu tekućinu kojom se iz udahnutog zraka uklanjaju čestice i štetne primjese
→ sadržava nekoliko litičkih enzima (npr. lizozim, kolagenazu, β-glukuronidazu) koji su proizvod makrofaga

Plućni makrofazi
 plućni makrofazi ili stanice s prašinom nalaze se u alveolarnog pregradi, na samoj površini alveola
 brojni makrofazi ispunjeni ugljenom i prašinom smješteni su u vezivnom tkivu oko velikih krvnih žila i u pleuri
 nikad nisu prošli kroz epitel alveole – derbis iz lumena alveola u intersticijske fagocite dospjeva kroz
alveolarne stanice tipa I
 unutar sloja surfaktanta čiste slobodnu površinu epitela, prenose se do ždrijela gdje budu progutani

Alveolarne pore
 na interalveolarnoj pregradi nalaze se pore, promjera 10-15 pm, koje povezuju lumene susjednih alveola
 kroz njih se izjednačuje tlak u alveolama ili omogućuje kolateralni protok zraka kod začepljenja bronhiola

Regeneracija alveolarnog epitela

 udisanje N02 izaziva propadanje većine stanica koje oblažu alveole (stanice tipa I i II), a njegovo djelovanje (ili
djelovanje nekog drugog otrovnog spoja) popraćeno je velikim porastom broja dioba preostalih stanica tipa II
 izmjena stanica tipa II iznosi 1%/dan, što omogućuje neprekidno obnavljanje njih i stanica tipa I

KRVNE I LIMFNE ŽILE, ŽIVCI PLUĆA

Krvne žile
 u plućima razlikujemo hranidbene (nutritivne) i funkcionalne (plućne) krvne žile
 funkcionalni krvotok čine plućne arterije i vene

52
  zbog niskog tlaka kojem su izložene, plućne arterije imaju tanku stijenku
 plućna arterija grana se prateći bronhalno stablo, a ogranci su okruženi adventicijom bronha i bronhiola
 na razini alveolarnih hodnika, u intraalveolarnoj pregradi nastaje najbolje razvijena kapilarna mreža koja
je u neposrednom dodiru s alveolarnim epitelom
 kapilare se nalaze između svih alveola, uključujući i one u respiracijskim bronhiolima
 venule, koje nastaju od kapilarne mreže, smještene su pojedinačno u parenhimu, nešto dalje od dišnih
putova, obavijene su tankim slojem vezivnog tkiva i ulaze u interlobularne pregrade
 kad napuste režnjić, prate bronhalno stablo prema hilusu
 hranidbene žile prate bronhalno stablo i raspoređuju krv po najvećem dijelu pluća, sve do respiracijskih
bronhiola, gdje anastomoziraju s malim ograncima plućnih arterija
Limfne žile
 duboka mreža: uz bronhe i krvne žile te u interlobularnim pregradama
 površinska meteža: limfne žile u visceralnoj pleuri → teku pleurom ili prodiru u pluća kroz pregrade
 sva se limfa ulijeva u limfne čvorove na području hilusa
 nema ih oko završnih dijelova bronhalnog stabla ispod razine alveolarnih hodnika
Živci
 u vezivnom tkivu koje okružuje veće dišne putove.
 simpatička i parasimpatička opskrba + OVA za osjet boli

PLEURA
 serozna opna koja obavija pluća → parijetalni i visceralni list → prelaze jedan u drugi u području hilusa
 od mezotelnih stanica koje leže na rahlom sloju vezivnog tkiva što sadržava kolagena i elastična vlakna
 elastična vlakna visceralne pleure nastavljaju se na elastična vlakna u plućnom parenhimu
 sadržava samo tanki sloj tekućine koji vlaži pleuru i olakšava klizanje listova tijekom respiracije
 u nekim patološkim stanjima, pleuralna šupljina može sadržavati tekućinu koja je transducirala iz plazme –
pleuralni izljev

RESPIRACIJSKI POKRETI
 tijekom udisaja, podižu se rebra i spušta se dno prsne šupljine čime se ona poveća i pluća se šire zbog
rastezanja elastičnih vlakana u plućnom parenhimu
 za vrijeme udisaja bronhi i bronhioli se proširuju i izduljuju
 povećava se i respiracijski dio zbog proširenja alveolarnih hodnika, dok se alveole samo malo povećaju
 tijekom izdisaja, elastična sila pluća vraća ih u početni položaj

OBRAMBENI MEHANIZMI
 čestice veće od 10μm – zadržavaju se u nosnoj šupljini
 čestice 2 – 10μm – zadržavaju se u sluzavom pokrovu epitela s trepetljikama
 refleks kašljanja može odstraniti te čestice iskašljavanjem ili gutanjem.
 manje čestice odstranjuju alveolarni makrofazi i BALT
 BALT - bronchus-associated lymphatic tissue, složeni imunološki mehanizmi u limfnom tkivu bronha
(čvorićima) koji sadržavaju Iimfocite T i B, a koji djeluju u suradnji s plućnim makrofazima

53
 KOŽA
 dermatoglifi – grebeni i brazde raspoređeni po uzorku koji je specifičan za svaku osobu
 javljaju se u 13. tjednu trudnoće na jagodicama, a kasnije se prošire po cijelim dlanovima i tabanima

EPIDERMIS
 površinski epitel ektodermalnog podrijetla
 mnogoslojni pločasti oroženi epitel
→ orožene epitelne stanice: keratinociti
→ 3 posebne, manje brojne vrste: melanociti, Langerhansove i Merkelove stanice
 2 tipa kože obzirom na debljinu epidermalnog sloja:
 debela koža – glatka, bez dlaka → dlanovi, tabani → 500μm
 tanka koža – dlakava koža → drugdje po tijelu → 115μm
 5 SLOJEVA STANICA EPIDERMISA, od površinskog prema dubinskom:
ROŽNATI SLOJ  15-20 slojeva spljoštenih oroženih stanica bez jezgre
Stratum  citoplazma ispunjena keratinom, dvolomnim vlaknastim skleroproteinom
corneum → sadržava 6 različitih polipeptida
→ što je stanica više diferencirana, sadržava polipeptide veće molekularne mase (stanice
rožnatog sloja imaju polipeptide veće MM nego stanice temeljnog sloja)
 intermedijarni keratinski filamenti (tonofilamenti) čine ½ bjelančevina, a zbijeni u jedan do
drugog u matriksu nastalom od keratohijalinih zrnaca
 nakon keratinizacije → rožnate stanice: vlaknaste i amorfne bjelančevine sa zadebljanom
membranom, organele uklanjaju enzimi lizosoma, odumrle se stanice deskvamiraju s površine
SVIJETLI SLOJ  tanki sloj jako spljoštenih eozinofilnih stanica, izražajniji u debeloj koži
Stratum lucidum  citoplazma sadrži gusto zbijene filamente uložene u amorfnu tvar
 jezgra i organele se ne vide

ZRNATI SLOJ  3–5 slojeva višekutnih stanica, citoplazma ispunjena bazofilnim keratohijalinskim zrncima

54
Stratum → sadrže fosforiliranu bjelančevinu bogatu histidinom i bjelančevine koje sadrže cistin
granulosum  svjetlosnim mikroskopom vidljiva lamelarna zrnca – obavijena membranom, sadrže lamelarne
diskove obavijene lipidnim dvoslojem
→ sadržaj egzocitiraju u međustanično prostor zrnatog sloja gdje se odlažu i čine sloj
koji sadrži lipide – brtvilo kože: sprječava prodor stranih tvari
NAZUBLJENI  kubične ili spljoštene stanice s jezgrom u sredini i citoplazmom ispunjenom filamentima
SLOJ  snopovi filamenata ulaze u trnaste stanične izdanke koji na vrhovima završavaju hvatajući
Stratum se na uvrnuća membrane u dezmosomima → površina stanica 'posuta trnjem'
spinosum → snopovi filamenata vidljivi svjetlosnim mikroskopom: tonofibrile
 filamenti služe povezivanju stanica i sprječavanju ljuštenja
 mjesta izložena trenju i pritisku → deblji nazubljeni sloj s više filamenata i dezmosoma
 stratum derminutivum, zametni sloj – Malpighijev sloj → epidermalne matične stanice:
nazubljeni sloj + temeljni sloj
TEMELJNI SLOJ  jedan sloj bazofilnih, cilindričnih ili kubičnih stanica koje leže na bazalnoj membrani
Stratum basale  stanice hemidezmosomima povezane s bazalnom membranom
 sadržava matične stanice – obnavaljenje epidermisa svakih 15 - 30 dana
 sve stanice sadrže intermedijarne keratinske filamente (10nm) → prema površini se
povećava njihov broj
 u tankoj koži: slabo razvijeni zrnati i svijetli sloj, a rožnati sloj može biti vrlo tanak
 epidermis nepopusan za vodu – štiti od prekomjernog gubljenja tekućine
 stanice međusobno povezane dezmosomima
 psorijaza – u temeljnom i nazubljenom sloju povećan je broj stanica koje se dijele, a ciklus je skraćen
 Melanociti
 stvaraju tamnosmeđi pigment eumelanin ili feomelanin u riđoj kosi koji sadrži cistein
 nalaze se ispod ili između stanica temeljnog sloja i u folikulima dlaka
 potječu od stanica neuralnog grebena
 okrugla tijela s dugačkim izdancima koji se provlače između stanica temeljnog i nazubljenog sloja
 mnogo mitohondrija, dobro razvijen Golgi i kratke cisterne HER
 nisu povezani preko dezmosoma sa susjednim melanocitima
 sinteza melanina odvija se u melanocitima
→ tirozinaza pretvara tirozin u dopa, zatim u dopakvinon koji se nakon niza preinaka pretvara u melanin
→ u razvoju zrelog melaninskog zrnca razlikujemo 4 stadija:
I. stadij – u mjehuriću obavijenom membranom počinje djelovati tirozinaza smještena na periferiji
II. stadij – melanosom je ovalan i sadrži usporedno poredane filamente koji tvore poprečne pruge, melanin je
uklopljen u bjelančevinski matriks
III. stadij – slabije se razaznaje struktura filamenata
IV. stadij – u zrelom zrncu melanin potpuno ispunjava mjehurić elipsoidna oblika, melaninska zrnca se pomiču
duž izdanaka do stanica temeljnog i nazubljenog sloja, unose se u keratinocite i nakupljaju se iznad jezgre
koju štite od štetnog UV zračenja
 keratinociti su skladište melanina i sadrže gamnogo više nego melanociti
 unutar keratinocita, melanin se stopi s lizosomima i zato ga nema u površinskim slojevima
55
  možemo ih lako vidjeti ako epidermis inkubiramo u dopi – djelovanjem tirozinaze melanin se promjeni u
tamnosmeđi talog → određivanje broja melanocita po jedinici površine epidermisa
 epidermalno-melaninska jedinica → omjer keratinocita i melanocita stalan je u temeljnom području svakog
sloja, ali je u različitim područjima različit
 albinizam – nesposobnost melanocita da sintetiziraju melanin zbog nedostatka tirozinaze ili nesposobnost
stanica da prime tirozin
 Langerhansove stanice – 2-8% stanica u nazubljenom sloju epidermisa
 zvjezdolika oblika, nastaju u koštanoj srži
 predočne stanice – veži Ag i predočuju ga T-limfocitima
 Merkelove stanice – u debeloj koži dlanova i tabana
 slične epitelnim stanicama, u citoplazmi imaju mala gusta zrnca
 slobodni živčani završeci na bazi stanice tvore završni disk → osjetni mehanorecepori
 velik broj limfocita i predočnih stanica smješten u epidermisu → imunosna aktivnost kože
 derivati epidermisa: dlake, nokti, žlijezde znojnice i žlijezde lojnice

DERMIS (korijum)
 sloj veziva mezodermalnog podrijetla
 izdanci dermisa, papile, ulaze među izbočine epidermisa, epidermalne grebene
 papile su brojnije u koži koja je izložena učestalom pritisku → pojačavaju dermo-epidermalni spoj
 korijum određuje diferencijaciju epidermisa iznad sebe
 između epidermisa i korujuma nalazi se bazalna lamina s laminom reticularis → bazalna membrana
 dva sloja korijuma, nisu jasno razgraničeni:
 papilarni sloj – gornji sloj od rahlog vezivnog tkiva s fibroblastima, leukocitima, mastocitima i makrofagima
→ čini najveći dio papila korijuma
→ sadrži posebna kolagena vlakanca, sidrena vlakanca koja povezuju korijum s epidermisom
 retikularni sloj – donji, deblji sloj, građen od gustog vezivnog tkiva u kojem prevladava kolagen tipa I
→ najvažniji glikozaminoglikan – dermatan-sulfat
→ sadržava mrežu elastičnih vlakana od koje prema površini odlaze vlakna koja se postepeno stanjuju,
gube elastin, a samo se mikrofibrilni sastojak stapa s bazalnom membranom
 sadržava gustu mrežu krvnih i limfnih žila
 mnogo arterijsko-venskih anastomoza – regulacija tjelesne temperature
 bogato inerviran eferentnim postganglijskim simpatičkim vlaknima iz paravertebralnih glanglija
 parasimpatičke inervacije nema
 aferentna vlakna tvore površinsku mrežu s slobodnim živčanim završecima i učahurenim osjetnim organima

HYPODERMIS (subcutis)
 rahlo, vezivno potkožno tkivo
 može sadržavati režnjiće masnog tkiva, panniculus adiposus
 ne smatra se djelom kože! → odgovara površinskoj fasciji – spaja kožu s podlogom

56
ŽILE I OSJETNI RECEPTORI KOŽE
 svaka papila ima jedan uzlazni arterijski i jedan silazni venski podranak
 dva spleta arterija:
 između papilarnog i retikularnog sloja
 između retikularnog sloja i potkožnog tkiva
 vene su raspoređene u 3 spleta:
 dva na mjestima gdje i arterije
 treći ide kroz sredinu korijuma
 limfne žile započinju u papilama kao slijepe vreće i tvore dva spleta koji prate arterijske spletove
 u epidermis, folikule dlaka i u kožne žlijezde ulaze živčani završeci, a u korijumu i u potkožnom vezivu nalaze
se učahureni i slobodni receptori reagiraju na podražaje opipa, temperature, boli i druge
 slobodni završeci – Ruffinijeva tjelešca
 učahureni završevi – Vater-Pacinijeva, Meissnerova i Krauseova tjelešca
 Pacinijeva i Ruffinijeva tjelešca nalaze se i u vezivu unutrašnjih organa gdje su osjetljivi na pomicanje i
pritisak jednog organa uz drugi

DLAKE
 izduljene, orožene tvorbe nastale od uvrnuća epidermisa, folikula dlake
 svugdje po tijelu, osim na tabanima, dlanovima, usnama, malim usnama, području glans penis i glans klitoris
 na licu 600/cm2, na drugim djelovima 60/cm2
 razdoblje rasta (anagen) izmjenjuje se s razdobljima mirovanja (katagen, telogen)
 na rast dlaka na tjemenu, licu i oko spolovila jako utječu spolni, hormoni kore nadbubrežne žlijezde i štitnjače
 u razdoblju rasta, folikul dlake ima završno proširenje, bulbus dlake, čije stanice imaju jednaku ulogu kao
zametni sloj epidermisa
 na dnu bulbusa nalazi se papila dlake koja sadržava kapilarnu mrežu
 korijen dlake čine epidermalne stanice koje obuhvaćaju papilu, a iz njega raste stabljika dlake
 u debelih dlaka, stanice uz vrh papile stvaraju velike, vakuolizirane, umjereno orožene stanice koje čine srž
 stanice korjena se umnažaju i diferenciraju u jako orožene, gusto zbijee vretenaste stanice – kora dlake
 prema periferiji, stanice stvaraju kutikulu dlake
 do polovice duljine folikula stanice su kubične, a potom postaju cilindrične
 prema površini prelaze iz vodoravnog u okomit položaj i oblikuju sloj spoljštenih, jako oroženih stanica
koje prekrivaju koru
→ posljednje stanice folikula koje se diferenciraju
 unutaršnja ovojnice korjena potpuno obavija početni dio dlake
 prolazna tvorba, njezine stanice propadaju i nestaju iznad razine žlijezda lojnica
 vanjska ovojnica korijena nastavlja se na epidermalne stanice i blizu površine ima sve slojeve epidermisa
 tanja uz papilu i sastoji se od stanica koje odgovaraju zametnom sloju epidermisa
 folikul od korijuma odvaja staklasta membrana
 hijalini sloj bez stanica koji nastaje zadebeljanjem bazalne lamine
 korijum je oko folikula deblji i čini vezivnu ovojnicu
 musculus arector pili povezuje ovojnicu s papilarnim slojem korijuma

57
  mišićne stanice teku koso prema površini kože, a na mjestima gdje se hvataju za korijum kože se ulegne
 boju dlake određuje aktivnost melanocita između papila i epitelnih stanica bulbusa
 melanociti sintetiziraju melanin i prenose ga u epitelne stanice srži i kore dlake

 Razlike u oroženju epidermisa i dlake:

EPIDERMIS
 razmjerno mekani oroženi vanjsku slojeve mrtvih
stanica koji se neprekidno odbacuju
 oroženje se zbiva neprekidno i na cijeloj površini
 sve stanice se diferenciraju u istom smjeru
 na mitotsku aktivnost u folikulima utječu androgeni
KORIJEN DLAKE
 nastaje tvrda i čvrsta orožena tvorba
 povremeno oroženje i samo u korijenu dlake
 stanice se diferenciraju u različite vrste stanica
 na mitotsku aktivnost u ne utječu androgeni

NOKTI
 ploče od oroženih epitelnih stanica koje leže u ležištu nokta
 epitel kožnog nabora koji pokriva korijen nokta sastoji se od epidermalnih stanica
 oroženi sloj tog epitela čini eponychium ili kutikulu
 nokat izrasta iz matice nokta čiji se proksimalni dio pruža duboko u korijen nokta
 stanice matice se dijele, pomiču distalno, orože i tvore ploču nokta koja klizi preko ležišta nokta koje ne
sudjeluje u njenom stvaranju
 ležište nokta ima samo temeljni i nazubljeni sloj
 kroz prozirnu ploču nokta i tanki epitel ležišta može se po boji krvi odrediti količina kisika u žilama korijuma

ŽLIJEZDE LOJNICE
 alveolarne žlijezde s kratkim odvodnim kanalom koji se otvara u gornji dio folikula dlake
 na usnama, području glans penis i glans klitoris, kanal se otvara direktno na površinu epidermisa
 nema ih u koži tabana i dlanova
 smještene u korijumu, većinom 100/cm2, a 500-1000/cm2 na licu, čelu i tjemenu
 nediferencirane spljoštene bazalne stanice alveolarnog epitela leže na bazalnoj lamini
 bazalne stanice proliferiraju i diferenciraju se u okrugle stanice koje u citoplazmi imaju mnogo masnih kapljica
→ njihove jezgre se skvrčavaju, stanice se ispune masnim kapljicama i raspadnu, pri čemu nastaje loj (sebum)
koji se postepeno potiskuje prema površini kože
 loj sadrži mješavinu triglicerida, coskova, skvalena, kolesterol i kolesterol-estere
 holokrine žlijezde - sekret se izlučuje zajedno s ostacima mrtvih stanica
 počinju izlučivati u 5. mjesecu embrionalnog života
 u muškaraca, izlučivanje regulira testosteron, a u žena androgeni jajnika i nadbubrežne žlijezde
 akne – kronična upala začepljenja lojnica

ŽLIJEZDE ZNOJNICE
 rasprostranjene po cijeloj koži, osim po glans penis
 merokrine žlijezde znojnice
 jednostavne zavijene tubulusne žlijezde, čiji se odvodni kanali ne granaju i otvaraju se na površinu kože
 sekrecijski dio leži u korijumu, a sastoji se od 2 vrste stanica:

58
 → tamne stanice – piramidna obloika, oblaže najveći dio lumena kanalića, ne dodiruju bazalnu lmanu, a
apikalni dio je bogat sekretnim zrncima koja sadržavaju glikoproteine
→ svijetle stanice – nemaju sekretnih zrnaca
 odvodne kanale obalže dvoredni kubični epitel, a okružuju mioepitelne stanice
 izlučuju neviskozni sekret čiji su glavni sastojci voda, NaCl, urea, amonijak i mokraćna kiselina
 količina natrija u sekretu je mnogo manji nego u plazmi jer ga reapsorbiraju epitelne stanice kanala
 inerviraju ih kolinergični živčani završeci
 apokrine ili mirisne žlijezde
 veće od merokrinih žlijezda, u pazuhu, oko prsne bradavice, oko anusa
 smještene u dermisu i potkožnom tkivu, a odvodni kanali otvaraju se u folikul dlake
 izlučuju viskozni sekret bez mirisa, a dobiva miris kada ga razgrade bakterije
 inerviraju ih adrenergički živčani završeci
 Mollove žlijezde - na rubovima vjeđa
 ceruminozne žlijezde – modificirane apokrine žlijezde u vanjskom zvukovodu
 1/3 svih tumora u tumori kože koji potječu od temeljnih stanica, stanica nazubljenog sloja i melanocita
 maligni melanom – invazivni tumor melanocita, brzo se dijele, probijaju bazalnu laminu, uđu u korijum i prodru u
krvne i limfne žile koje ih raznose po tijelu

59
 MOKRAĆNI SUSTAV
 filtracija (125mL/min), reapsorpcija (124mL/min), sekrecija, ekskrecija (1mL/min – 1,5L/dan)
 regulacija osmotske ravnoteže, sinteza renina i eritropoetina – stvaranje eritrocita, hidroksilacija vitamina D

BUBREG
 mali vrčevi → veliki vrčevi → hilus, nakapnica → mokraćovod
 kora + srž: 10 – 18 sržnih piramida od kojih prema kori odlaze sržni tračci
 1 – 4 milijuna nefrona: bubrežno tjelešce, proksimalni kanalić, Henleova petlja, distalni kanalić, sabirne cijevi
BUBREŽNO TJELEŠCE
 sastoji se od glomerula okruženog Bowmanovom čahurom
 glomerularna čahura ima dva lista koja zatvaraju mokraćni
(interkapsularni) prostor u koji se ulijeva filtrat:
 unutarnji list – visceralni, mijenja se tijekom
embrionalnog života
→ stanice unutarnjeg lista – podociti – šalju primarne
izdanke koji imaju brojne sekundarne izdanke ili
nožice koje obuhvaćaju kapilare glomerula i izravno
dodiruju bazalnu laminu
→ nožice podocita omeđuju filtracijske pukotine, a
susjedne izdanke povezuje i premošćuje opna
→ podiciti imaju sposobnost kontrakcije
 vanjski list – parijetalni, jednoslojni pločasti epitel s
bazalnom laminom i tanki sloj retikulinskih vlakana

→ na mokraćnom polu epitel postaje jednoslojni kubični ili niski cilindrični, kao u proksimalnom kanaliću
 svako tjelešce ima žilni pol gdje ulazi dovodna (dijeli se na 2-5 primarnih ogranaka), a izlazni odvodna
arteriola i mokraćni pol na koji se nastavlja proksimalni kanalić
 između endotelnih kapilara (fenestrirane, bez opne) i podocita nalazi se bazalna membrana
 nastala spajanjem bazalnih lamina kapilare i podocita
 središnji gusti sloj bazalne membrane – lamina densa, mreža je kolagena tipa IV i laminina, a negativno
nabijeni proteoglikan heparan–sulfat priječi prolaz kationskim molekulama
 postranični svjetliji sloj bazalne membrane – lamina rara sadrži fibronektin koji čini fizički filtar
 protok kroz oba bubrega: 1,2 - 1,3L/min
 glomerularni filtrat rezultat je razlike hidrostatskih i koloidnoosmotskih sila – neto filtracijski tlak: 15mmHg
 sličan je plazmi, ali bez bjelančevina većih od 70 kDa (r>10nm)
 uz podocite i endotelne stanice nalaze se mezangijske stanice
 imaju sposobnost kontrakcije, daju glomerulu strukturnu potporu
 sintetiziraju međustaničnu tvar, prostaglandine i citokine
 sadržavaju receptore za ANP i angiotenzin II
 na žilnom polu nalaze se ekstraglomerularne mezangijske stanice koje su dio JG-aparata

60
 PROKSIMALNI KANALIĆ
 duži od distalnog kanalića → kubični ili niski cilindrični epitel
 acidofilna citoplizma zbog mnogih mitohondrija na bazalnoj membrani koji
su položeni usporedno s uzdužnom osi stanice
 mitohondriji proizvode energiju za aktivni prijenos Na+ i K+
 na apikalnoj membrani nalazi se četkasta prevlaka od mikrovila
 između polazišta mikrovila nalazi se mnogo pinocitotskih mjehurića s
makromolekulama koji se spajaju s lizosomima čiji ih enzimi razgrađuju,
a monomeri se vraćaju u krv
 presjek kanalića sadržava samo 3 – 5 okruglih jezgara – velike stanice
 reapsorpcija: sva glukoza i aminokiseline, 85% NaCl, fosfata, Ca i vode
 sekrecija: kreatitnin, strane tvari

HENLEOVA PETLJA
 silazni krak je propustan za vodu, a nepropustan za ione, dok je kod uzlaznog suprotno
 stijenku tankog dijela čine pločaste epitelne stanice pa je lumen širok
 6/7 nefrona: kortikalni – tanki dio silaznog kraka je kratak, a nema tankih uzlaznih krakova
 1/7 nefrona: jukstamedularni – kratki debeli, dugi tanki dio silaznog kraka, tanki i debeli dio uzlaznog kraka
 važni za stvaranje koncentrirane mokraće – stvaraju gradijent hipertoničnosti u srži
 u debelom uzlaznom kraku Na+ izlazi u medularni intersticij pa je π srži 4 puta veći od onog u krvi

DISTALNI KANALIĆ
 nalazi se u kori → jednoslojni kubični epitel
 stanice plosnatije i manje od onih u proksimalnom kanaliću, nemaju četkastu prevlaku ni apikalne kanaliće
 priliježe uz žilni pol bubrežnog tjelešca, na mjestu dodira dovodne arteriole i distalni kanalić su promjenjeni:
 arteriole - u tunici mediji promijene se glatki mišići i nedostaje unutarnja elastična membrana – JG stanice
→ JG-stanice imaju citoplazmu bogatu sekretnim zrncima renina
 distalni kanalić - macula densa – cilindrične stanice s bliže položenim jezgrama položenim osjetljivim na
ionski sastav i volumen vode
 JG-aparatu pripadaju i svijetlo obojene lacis stanice (ekstraglomerularne mezanglijske stanice)
 reapsorpcija natrija, izlučivanje kalija, sekrecija vodika, amonijevih iona

SABIRNE CIJEVI
 manje cjevčice kubičnog epitela pod pravim kutom ulijevaju se u veće cijevi koje na putu prema srži postaju
cjevčice cilindričnog epitela
 duž cijelog toka izrađene od glavnih stanica – boje se svijetlo, malo organela
 u sabirnim cijevima kore nalazimo umetnute, tamno obojene stanice (interkalirane stanice)
 granice među stanicama jasno vidljive
 sabirne cijevi sudjeluju u koncentriranju mokraće, a propusnost cijevi za vodu određuje ADH
 pod utjecajem ADH intramembranske čestice na slobodnoj plohi epitela formiraju kanal za vodu

61
OPTOK KRVI

 silazni krak petlje vasa recta čini kapilara kontinuirane stijenke, a uzlazni krak s fenestriranim endotelom
 kapilare čahure i vanjskog dijela kore skupljaju se u vv. stellatae koje se prazne u interlobularne vene

INTERSTICIJ BUBREGA
 između mokraćnih kanalića, krvnih i limfnih žila → zauzima mali volumen u kori, a veliki u srži
 sadržava malo veziva s fibroblastima, nešto kolagenih vlakana, hidriranu osnovnu tvar bogatu proteoglikanima
 intersticijske stanice – žljezdane stanice, u citoplazmi sadrže kapljice lipida
 sudjeluju u sintezi prostaglandina i prostaciklina

STEROIDNI HORMONI NADBUBREŽNE ŽLIJEZDE → aldosteron utječe na ravnotežu elektrolita

 povećava reapsorpciju Na+ u distalnim kanalićima i uklanjanje H+ i K+ iz organizma

MOKRAĆOVOD I MOKRAĆNI MJEHUR

 jednaka histološka građa – prijelazni epitel
 mlohavo stanje: 5 – 6 slojeva okruglih poliploidnih stanica (najčešće 2 jezgre) koje se izbočuju u lumen
 napunjen mjehur: 3 – 4 sloja spljoštenih stanica
 površinske stanice prijelaznog epitela imaju u membrani debele ploče odjeljene uskim trakama tanke membrane
 osmotska barijera između mokraće i tkivnih tekućina
 kad se mjehur kontrahira, membrana se nabere na tankom dijelu, a debele ploče se uvrnu i tvore
vretenaste citoplazmatske mjehuriće
→ rezerva debelih ploča, a upotrijebe se kad je potrebno povećanje stanične membrane pri punom mjehuru
 površinska membrana nastaje u Golgijevom kompleksu – neobična: cerebrozidi glavni sastojak polarnih lipida
 spiralno oko lamine proprije nalazi se splet glatkih mišićnih stanica
 stijenka mokraćovoda postaje sve deblja kako se približava mokraćnom mjehuru
 kada mokraćovod dosegne mokraćni mjehur, glatke miššićne stanice se poredaju uzdužno
 mišićni snopovi u stijenci tijela mokraćnog mjehura (m. detrusor) idu u svim smjerovima

62
 u vratu mokraćnog mjehura možemo razlikovati 3 sloja:
 unutarnji – na vratu uzdužan, niže od vrata postaje kružni, u muškaraca seže do kraja prostatičkog
dijela mokraćne cijevi, a u žena do vanjskog sfinktera → tvori unutarnji, nevoljni sfinkter
 srednji – završava na vratu mjehura
 vanjski – uzdužni sloj, do kraja prostate i vanjskog sfinktera
 mokraćovodi se u mokraćni mjehur ulijevaju ukoso i tvore zalistak koji sprječava refluks
 dio mokraćovoda unutar stijenke mjehura ima samo uzdužni sloj mišićnih stanica
 izvana prekriveni adventicijom, osim gornjeg dijela mokraćnog mjehura koji je prekriven potrbušnicom

MOKRAĆNA CIJEV
 u muškarca: kroz nju prolazi i sperma za vrijeme ejakulacije
 prostatički dio – prolazi kroz prostatu čiji se odvodni kanali otvaraju u njega, oblaže ga prijelazi epitel
→ dorzalni dio – verumontanum, sjemenski brježuljak – na vrhu se otvara slijepi utriculus prostaticus
 membranozni dio – dug 1cm, mnogoslojni ili višeredni cilindrični epitel, okružuje ga voljni, vanjski sfinkter
 spondiozni dio – kroz penis, višeredni cilindrični epitel s područjima mnogoslojnog pločastog epitela
 Littreove žlijezde – mukozne žlijezde duž mokraćne cijevi, većinom u spongioznom dijelu
 u žena: duga samo 4cm, mnogoslojni pločasti epitel s područjima višerednog cilindričnog epitela

63
 HIPOFIZA
HORMONI
 endokrine stanice smještene su neposredno uz kapilare i izlučuju hormone u krv ili limfu
 mogu biti pojedinačno razmještene, udružuju se u nakupine, tračke ili folikule (štitnjača)
 parakrina sekrecija – izlučivanje u neposrednu okolinu
 jukstakrina sekrecija – izlučivanje hormana u intersticij odakle odlaze difuzijom i djeluju na susjedne stanice
 autokrina sekrecija –izlučivanje molekula koje djeluju na samu stanicu

HIPOFIZA, pituitarna žlijezda

 razvija se od ektoderma usne šupljine, a dijelom od živčanog sustava → 2 žlijezde:
 živčani dio – nastaje kao izbočina dna diencefalona, raste prema dolje, preko drška povezan s mozgom
→ neurohipofiza: pars nervosa, infundibulum
 usni dio – nastaje kao vrećasta izbočina ektoderma na krovu usne šupljine, raste prema gore -
Rathkeova vreća → odvoji se od usne šupljine, prednji zid se zadeblja
→ adenohipofiza: pars distalis, pars tuberalis, pars intermedia
 Opskrba krvlju: aa. hypophysiales superiores tvore primarni kapilarni splet oko eminencije medijane i drška,
udružuju se u vene, koje se u adenohipofizi ponovno raspu u sekundarni kapilarni splet. Aa. hypophysiales
inferiores opskrbljuju neurohipofizu i malim dijelom držak.

 Hipotalamo-hipofizni sustav – tri mjesta koja stvaraju i otpuštaju hormoni:

 supraoptička i paraventrikularna jezgra – peptidni hormoni kroz aksone odlaze do neurohipofize
 dorzomedijalna, ventromedijalna i infundibularna jezgra – kroz aksone do eminencije medijane gdje se
otpuštaju primarnim hipofiznim portalnim sustavom do adenohipofize
 stanice pars distalis adenohipofize – proteinski hormoni oslobađaju se u sekundarnu kapilarnu mrežu
portalnog sustava

64
ADENOHIPOFIZA
Pars distalis
 razlikujemo 3 vrste stanica: kromofobne, bazofilne i eozinofilne stanice
 kromofobne stanice – fibroblasti, proizvode retikulinska vlakna za potporu žlijezdanim stanicama
 bazofilne i acidofilne stanice stvaraju hormone koje pohranjuju u sekretnim zrncima
 jedino pomoću imunocitokemije i elektronske mikroskopije možemo razlikovati koja stanica luči koji hormon
 aktivnost pars distalis kontroliraju hipotalamički hormoni koji oslobađaju ili inhibiraju
 releasing hormones se sintetiziraju u jezgrama u hipotalamusu, a pohranjuju se u eminenciji medijani. Kada
se oslobode, oni dospijevaju u pars distalis putem primarnog i sekundarnoga kapilarnog spleta
 oslobađanje hormona inhibiraju hipotalamički hormoni koji inhibiraju
 hormoni hipotalamusa koji oslobađaju hormone hipofize → oslobađajući hormoni: SRH, PRH, GnRH, TRH, CRH,
koji inhibiraju → somatostatin, prolaktinski inhibicijski hormon (PIH)
VRSTE STANICA AFINITET HORMON FIZIOLOŠKO OBILJEŽJE
ZA BOJE
somatotropna stanica acidofilna somatotropin rast dugi kostiju u duljinu
mamotropna stanica acidofilna prolaktin izlučivanje mlijeka
gonadotropna stanica bazofilna FSH razvoj jajnog folikula i izlučivanje estrogena, spermatogeneza
LH F: dozrijevanje jajnog folikula, izlučivanje progesterona,
M: potiče Leydigove stanice na izlučivanje androgena
tireotropna stanica bazofilna
tireotropin sinteza, pohranjivanje i oslobađanje hormona štitnjače
(TSH)
kortikotropna stanica bazofilna kortikotropin izlučivanje hormona kora nadbubrežne žlijezde
(ACTH)
 kontrola povratnom spregom – hormoni stimuliranih endokrinih stanica reguliraju oslobađanje peptida iz
eminencije medijane i pars distalis

65
Pars tuberalis
 okružuje infundibulum neurohipofize
 stanice raspoređene u tračcima duž krvnih žila i izlučuju gonadotropine (FSH i LH)
Pars intermedia
 rudimentarno područje koje se razvija od dorzalnog dijela Rathkeove vreće
 građeno od tračaka blijedih bazofilnih stanica koje sadržavaju mala sekretna zrnca

NEUROHIPOFIZA
Pars nervosa
 sastoji se od nemijeliniziranih aksona supraoptičke i paraventrikularne jezgre
 Nisslova tjelešca bolje razvijena zbog dodatne funkcije biosinteze
 nema žlijezdanih stanica
 nakupine neurosekretnih zrnaca u aksonskim završecima čine Herringova tjelešca, a zrnca se otpuštaju u
fenestrirane kapilare u pars nervos
 sekretna zrnca okružena su membranom
 neurosekretna tvar: 9-aminokiselinski peptidi prstenaste grade – ADH i oksitocin
 svaki od njih vezan je za vezni protein (neurofizin)
 vazopresin potječe iz supraoptičke jezgre, a oksitocin iz paraventrikularne jezgre
 pohranjuju se u neurohipofizi i otpuštaju se u krv na poticaj impulsa iz hipotalamusa
 25% volumena čine specifične obilno razgranjene glija-stanice – pituiciti

HIPOTALAMUS PARS NERVOSA

HORMON DJELOVANJE HORMON DJELOVANJE
tireotropni potiče izlučivanje tireotropina i vazopresin/ADH povećava propusnost sabirnih kanala
hormon prolaktina bubdrega i potiče kontrakciju glatkih
oslobađanja mišića krvnih žila
gonadotropni potiče izlučivanje FSH i LH oksitocin djeluje na kontrakciju mišića maternice
homon i na mioepitelne stanice mliječne
osloađanja žlijezde
somatostatin inhibira izlučivanje somatotropina i
tireotropina
somatotropni potiče otpuštanje somatotropina
hormon
oslobađanja
prolaktinski inhibira izlučivanje prolaktina
hormon
oslobađanja
kortikotropni potiče izlučivanje B-lipotropina i
hormon kortikotropina
oslobađanja

MEDICINSKA PRIMJENA
 refleks izbacivanja mlijeka – neurohormonski refleks koje se aktivira dojenjem
 izlučivanje oksitocina stimulira rastezanje rodnice i vrata maternice, te dojenje
 diabetes insipidus – zbog oštećenja neurosekretnih stanica, nema sinteze ADH ni koncentraranja mokraće
 tumori hipofize obično su dobroćudni → imunocitokemijska potvrda
66
 NADBUBREŽNA ŽLIJEZDA, GUŠTERAČA, EPIFIZA
NADBUBREŽNA ŽLIJEZDA
 sastoji se od dva koncentrična sloja žljezdanog tkiva:
 žuti periferni sloj - kora nadbubrežne žlijezde
 crvenkasto-smeđi središnji sloj - srž nadbubrežne žlijezde
 sastoji se od 2 različita organa (kora, srž) koja su se tijekom embrionalnog razvoja ujedinila:
 kora potječe od mezoderma potrbušnice
 srž potječe od stanica koje su se iselile iz neuralnoga grebena → promijenjene simpatičke stanice u
kojima su postganglijski neuroni tijekom razvoja izgubili nastavke i postali žljezdanim stanicama

 obavijena čahurom od gustoga veziva koja u unutrašnjost šalje tanke vezivne pregrade
 žljezdano tkivo okruženo je gustom mrežom retikulinskih vlakana koja ih podupire
 opskrba krvlju: 3 skupine žila ispod čahure čine splet
 kapsularne arterije
 koritkalne arterije - između parenhimskih stanica i ulijevaju se u kapilare srži
 medularne arterije - prođu kroz koru prije nego što se raspu u obilnu kapilarnu mrežu u srži
 srž se opskrbljuje arterijskom krvlju preko medularnih arterija ili venskom krvlju preko kortikalnih arterija
 medularne se kapilare zajedno s kortikalnima ulijevaju u medularne vene koje se udružuju u nadbubrežnu venu
 endotel kapilara je tanak, isprekidan s brojnim premošćenim fenestrirama i leži na neprekinutoj bazalnoj lamini

Kora nadbubrežne žlijezde

zona neposredno ispod vezivne čahure
glomerulosa cilindrične ili piramidne epitelne stanice zbijene u okrugle nakupine okružene krvnim kapilarama
zona stanice razmještene u ravne stupove okomite na površinu žlijezde između kojih teku kapilare
fasciculata u svakom stupu nalazimo jedan ili dva reda stanica
65% višekutne stanice s mnogo lipida u stanicama → spongiociti – zbog otapanja lipida tijekom pripreme,
stanice izgledaju vakuolizirane
zona najdublji je sloj kore
reticularis stanice raspoređene u nepravilne tračke povezane u mrežu
manje i sadržavaju brojna velika zrnca pigmenta lipofuscina
stanice nepravilna oblika s piknotskim jezgrama koje su vjerojatno u stadiju propadanja
 stanice kore nadbubrežne žlijezde sintetiziraju i izlučuju steroidne hormone samo po potrebi
 stanice zone glomerulose sintetiziraju mineralokortikoide
 stanice zone fasciculate i zone reticularis glukokortikoide i adrenalne androgene
67
Hormoni kore i njihovo djelovanje
GLATKA ENDOPLAZMATSKA MREŽICA
1. sinteza kolesterola od acetata
3. enzimi koji sudjeluju u sintezi progesterona i
deoksikortikosterona od pregnenolona
MITOHONDRIJI
2. pretvorba kolesterola u pregnenolon
4. enzimi koji sudjeluju u pretvorbi
deoksikortikosterona u aldosteron

GLUKOKORTIKOIDI  snažan učinak na metabolizam ugljikohidrata, proteina i masti

 kortizol  potiču glukoneogenezu i glikogenezu, pa time i visoku razinu glukoze u krvi
 koritzon  smanjuju sintetsku aktivnost i pospješuju razgradnju
 kortikosteron  smanjuju broj limfocita u optoku – prigušuju imunosni odgovor
 kortizol - protuupalni učinak na bijele krvne stanice i imunosupresivna
svojstva zbog supresivnog djelovanja na citokine
MINERALOKORTIKOIDI  održavanje ravnoteže elektrolita i vode
 aldosteron  sudjeluju u regulaciji metabolizma ugljikohidrata, bjelančevina i masti
 potiče resorpciju/apsorpciju Na+ u distalnim kanalićma, želucu, žlijezdama
slinovnicama i znojnicama
 mogu ↑ [K+] i ↓ [Na+] u mišićima i moždanim stanicama
ANDROGENI HORMONI  dehidroepiandrosteron - jedini spolni hormon koji se u fiziološki značajnim
 dihidroepiandrosteron količinama izlučuje u kori nadbubrežne žlijezde
 androstendion  na periferiji se pretvaraju u testosteron, pa njihovo djelovanje tek tada
 11β-hidroksiandrostendion dolazi do izražaja

 kontrola funkcije kore: CRH iz hipotalamusa stimulira izlučivanje ACTH iz pars distalis hipofize koji potiče
sintezu i izlučivanje hormona kore, a slobodni glukokortikoidi tada mogu inhibirati izlučivanje ACTH
 stupanj inhibicije hipofize razmjeran je razini glukokortikoida u krvi i djeluje na razini hipofize i hipotalamusa

Fetalna ili privremena kora

 između srži i tanke kore, nalazi se debela privremena provizorna kora sa stanicama raspoređenim u tračke
 poslije rođenja provizorna se kora stanjuje, a u početku tanka trajna kora razvija se i diferencira u tri zone
 glavna funkcija joj je izlučivanje sulfatiranih konjugata androgenih hormona koji se u placenti pretvaraju u
aktivne androgene i estrogene hormone koji ulaze u optok krvi majke

Srž nadbubrežne žlijezde

 višekutne stanice srži možemo podijeliti obzirom luče li adrenalin ili noradrenalin
 stanice su poredane u tračke i okružene su mrežom retikulinskih vlakana koja im čini potporu
 između tračaka smještena je gusta mreža krvnih kapilara, a ima i nešto parasimpatičkih ganglijskih stanica
 preganglijska simpatička vlakna (kolinergična) podražuju stanice srži koje izlučuju adrenalin i noradrenalin
 adrenalin i noradrenalin se nakupljaju u sekretnim zrncima u citoplazmi koja su okružena membranom:
 zrnca adrenalina su manja, rijeđa i potpuno su ispunjena sadržajem
 noradrenalin se nakuplja u većim, elektronski gušćim zrncima
 zrnca sadržavaju i ATP, kromogranine koji služe kao vezni proteini za kateholamin, dopamin R-hidroksilazu
koja pretvara dopamin u noradrenalin i peptide slične opijatima (enkefaline)
 luči 4x više adrenalina nego noradrenalina

68
LANGERHANSOVI OTOČIĆI
 nakupine svjetlo obojenih endokrinih žljezdanih stanica uloženih u egzokrino tkivo
gušteračem, a od njega odvojene vezivnom čahurom od retikulinskih vlakana
 stanice su raspoređene u tračke između kojih ide mreža fenestriranih kapilara
 gušće raspoređeni u repu gušterače
 bojenjima prikazuju se acidofilne (alfa) i bazofilne (beta) stanice
 razlikujemo 4 vrste stanica čija se zastupljenost razlikuje prema smještaju otočića
 simpatički i parasimpatički završeci izravno dodiruju oko 10% A, B i D stanica
 tijesni spojevi služe za prijenos ionskih promjena koje prate vegetativni
podražaj na druge stanice
 A-stanice – pravilna zrnca sa glukagonskim središtem, okružena svijetlim
područjem ispod membrane
 B-stanice – nepravilna zrnca kojima se u sredini nalazi nepravilni kristal inzulina vezanog na cink
Vrsta Količina Smještaj Hormoni Funkcija hormona
stanice
A 20% na periferiji glukagon potiče glikogenolizu i lipolizu, povećava c(glukoze) u krvi
B 70% u sredini inzulin potiče ulazak glukoze u stanice
D <5% različit somatostatin inhibira izlučivanje drugih hormona Langerhansovih otočića
F malo različit pankreasni polipeptid ?

ŠTITNA ŽLIJEZDA
 nastaje od endoderma kranijalnog dijela probavne cijevi
 sastoji se od dva režnja spojena suženjem (istmusom)
 sintetizira hormone: tiroksin (T4) i trijodtironin (T3)
 izgrađuju je veliki, okrugli mjehurići - folikuli koje oblaže jednoslojni pločasti, kubični ili niski cilindrični epitel,
a u lumenu sadržavaju koloid
 izgled epitela ovisi o aktivnosti žlijezde: pločasti epitel – manje aktivna žlijezda
 obavijena je čahurom od rahloga vezivnog tkiva, koja u unutrašnjost parenhima šalje pregrade koje se stanjuju
i dosežu do svih folikula, obavijajući ih nježnim retikulinskim vlaknima
 odlično vaskulariziran organ – mreža limfnih i fenestriranih krvnih kapilara okružuje svaki folikul
 adenohipofiza izlučuje TSH (tireotropin) koji je glavni regulator aktivnosti štitne žlijezde
 receptori se nalaze na bazalnim djelovima folikularnih stanica
 potiče sintezu hormona, izaziva porast visine folikularnog epitela te smanjenje folikula i količine koloida
 epitel leži na bazalnoj lamini, a stanice imaju obilne sintetske organele
 bazalni dje dio bogat HER, u cijeloj citoplazmi ima mnogo mitohondrija i ribosoma, a na apikalnom dijelu
nalazimo Golgijev komples s mnogo lizosoma i ponekim fagosomom
 na apikalnoj površini stanice ima malo mikrovila
 jezgra je okrugla i smještena u sredini stanice
 posebna vrsta stanica – parafolikularne ili C-stanice
 mogu biti uključene u folikularni epitel ili čine odvojene nakupine između folikula
 veće i slabije obojene od folikularnih stanica, imaju malo HER, dugačke mitohondrije i velik Golgijev aparat
 sadrže brojna mala zrnca sa kalcitoninom koji inhibira resorpciju kosti i taok snižava razinu Ca2+ u krvi
 poticaj za izlučivanje kalcitonina je povišenje koncentracije Ca2+ u krvi

69
Sinteza i sekrecija hormona štitnjače
 jedina endokrina žlijezda u kojoj se pohranjuje velika količina proizvoda sekrecije
 zalihe se pohranjuju u izvanstaničnom koloidu, a dostatne su za opskrbu organizma do 3 mjeseca
 koloid se sastoji od glikoproteina (tireoglobulina) velike molekularne mase
 izlučivanje TSH povećava se izlaganjem hladnoći, a smanjuje toplinom i stresnim poticajima

Sinteza i nakupljanje hormona djelovanjem folikularnih stanica

 proces se obavlja u 4 faze:
 sinteza tireoglobulina – bjelančevine se sintetiziraju u HER, u ER i Golgijevu komplekusu dodaju se
ugljikohidrati, a gotov proizvod se izbacuje iz mjehurića u lumen folikula na apikalnoj površini stanice
 unošenje jodida iz krvi – folikularne stanice pomoću natrij-jodnog sunosača na bazolateralnim membranama
istodobno prenose natrij i jodid
 aktiviranje jodida – peroksidaza oksidira jodid, a on se prenosi u šupljinu folikula nosačem pendrinom
 jodiranje tirozinskih ostataka tireoglobulina - u koloidu se jodiraju tirozinski ostaci vezani na
tireoglobulin, što katalizira peroksidaza i tako nastali T3 i T4

Otpuštanje T3 i T4
 na poticaj TSH, folikularne stanice endocitiraju koloid koji se unutar endocitotskih mjehurića razgrađuje
lizosomskim proteazama koje cijepaju peptidne veze između jodiranih ostataka i tireoglobulinskih molekula, a
T3, T4, dijodtirozin (DIT) i monojod-tirozin (MIT) oslobađaju se u citoplazmu
 T4 i T3 se kroz bazolateralni dio stanične membrane otpuštaju u kapilare, dok se MIT i DIT se ne izlučuju
u krv jer se njihov jod uklanja jodotirozin dehalogenazam, a oslobođeni jod i tirozin se ponovno koriste
 T4 čini 90% hormona štitnjače u krvi
 T3 djeluje brže i snažnije nego T4 - stimulira disanje i oksidativnu fosforilaciju u mitohondrijima
 većina učinaka hormona štitne žlijezde posljedica je njihova djelovanja na bazalni metabolizam: povećavaju
apsorpciju ugljikohidrata iz crijeva i reguliraju metabolizam lipida
 utječu i na rast tijela i razvoj živčanog sustava tijekom fetalnog života

EPITELNATJELEŠCA, paratiroidna žlijezda

 četiri male žlijezde smještene u vezivnoj čahuri štitne žlijezde, svaka na jednom kraju gornjeg i donjeg pola
 čahura u žlijezdu šalje pregrade koje prelaze u mrežu retikulinskih vlakana
 razvijaju se od ždrijelnih vreća - gornje žlijezde od IV., a donje od III. vreće
 mogu se naći u medijastinumu uz timus, jer donja epitelna tjelešca i timus potječu od iste ždrijelne vreće
 parenhim epitelnih tjelešaca sastoji se od 2 vrste stanica:
 glavne stanice – male višekutne stanice s mjehurastom jezgrom i blijedo acidofilnom citoplazmom
→ elektronskim se mikroskopom vide nepravilna sekretna zrnca s polipeptidom PTH
 oksifilne stanice – velike višekutne stanice, s manjim i tamnijim jezgrama te citoplazmom ispunjenom
acidofilnim zrncima – mitohondrijima s brojnim grebenima
 s odmicanjem dobi, žljezdane se stanice zamjenjuju masnima koje u starijih osoba mogu činiti >50% volumena

70
 PARATIROIDNI HORMON
 veže se na receptore osteoblasta i potiče ih na stvaranje čimbenika koji stimulira mitozu i aktivnost
osteoklasta pa se pospješuje apsorpcija kosti i otpuštanje Ca2+ u krv
 djeluje na bubreže kanaliće gdje smanjuje apsorpcija fosfata
 povećava apsorpciju kalcija iz probavnog sustava ← potreban vitamin D
 sekrecijsku aktivnost stanica epitelnih tjelešaca regulira koncentracija kalcija u krvi
 kalcitonin iz štitnjače ima suprotan učinak

EPIFIZA, pinealno tijelo

 čunjast organ na stražnjem kraju III. moždane komore
 iznad krova dieneefalona s kojim je povezana drškom
 pokrivana pijom mater od koje polaze vezivne pregrade s krvnim žilama i nemijeliniziranim živčanim vlaknima,
koje dijele epifizu na nepravilne režnjiće
 sastoji se od nekoliko vrsta stanica, od kojih su najbrojnije:
 pinealociti – blijeda bazofilna citoplazma i velika nepravilna, režnjasta jezgra
→ dugački, zavojiti nastavci dopiru do pregrada gdje završavaju sploštenim proširenjima
→ proizvode melatonin, serotonin i neke još slabo poznate peptide epifize
 astroglija-stanice – izdužena jezgra, boji se mnogo tamnije nego jezgra pinealocita
→ nalaze se između tračaka pincalocita i oko krvnih žila
→ imaju dugačke citoplazmatske izdanke koji sadržavaju mnogo intermedijarnih filamenata
 živčana vlakna gube mijelinsku ovojnicu ulazeći u epifizu, a nemijelinizirani aksoni stvaraju noradrenalinske
sinapse s pinealocitima
 simpatički živčani završeci sadržavaju i serotonin
 uključena je i u cirkadijalne i cirkanualne biološke ritmove → usuglašuje funkcije različitih endokrinih žlijezda
 odgovara na vanjske svjetlosne podražaje, koji se prenose do moždane kore
 pod njihovim utjecajem oslobađaju se melatonini i neki peptidi, posebice u velikom broju tijekom noćne
faze, a oni dalje izazivaju ritmičke promjene u izlučivanju spolnih žlijezda i hipofize

71
 ŽENSKI SPOLNI SUSTAV
 2 jajnika, 2 jajovoda, maternica, rodnica, vanjski spolni organi
 proizvodnja oocita, održavanje oplođene oocite, stvaranje hormona
 menarcha – prva menstruacija → menopauza – nepravilnosti u ciklusu → postmenopauza – prestanak ciklusa

JAJNICI
 zametni epitel: jednoslojni pločasti/kubični epitel
 tunica albuginea – sloj gustog vezivnog tkiva, daje jajniku bjelkastu boju
 kora – u stromu uklopljeni jajni folikuli s oocitama
 fibroblasti vretenasta oblika ← na hormonske podražaje reagiraju drugačije nego ostali fibroblasti
 srž – rahlo vezivno tkivo s gustom mrežom krvnih žila
 1. mjesec embrionalnog života – od žumanjčane vreće se odvajaju spolne prastanice i odlaze do gonada
 u gonadama se dijele i pretvaraju u oogonije
 2. mjesec trudnoće – 600 000 oogonija, 5. mjesec trudnoće – 7 000 000 oogonija
 početak 3. mjeseca – oogonije ulaze u profazu I. mejotičke diobe i zastaju u diplotenu → primarne oocite
 do 7. mjeseca trudnoće sve su oogonije pretvorene u primarne oocite okružene folikularnim stanicama
 mnoge odumiru atrezijom, pa u pubertetu ima 300 000 oocita, a u dobi od 45 godina 8 000 oocita
 samo se 450 oocita pretvori u jajne stanice
 jajni folikuli
 oocite okružene folikularnim stanicama ili granuloza-stanicama
 primordijalni folikuli – nastaju tijekom fetalnog života
 primarna oocita okružena jednim slojem spljoštenih folikularnih stanica
 oocita je okrugla, u profazi I. mejotičke diobe
→ velika jezgra, kromosomi nisu spiralizirani, organele blizu jezgre
 bazalna lamina obavija folikularne stanice u površinskom sloju kore
 jednoslojni primarni folikul
 pod utjecajem FSH raste folikul
 povećavaju se jezgra, broj mitohondrije i ER oocite
 Golgijev kompleks se pomiče tik ispod površine stanice
 umnažaju se folikularne stanice koje sada čine sloj kubičnih stanica

 mnogoslojni primarni folikul, preantralni folikul

 folikularne stanice se nastavljaju umnažati i stvaraju granulozni sloj – mnogoslojni folikularni epitel
 oocitu obavija zona pelucida koja sadrži najmanje 3 različita glikoproteina
 zonu pelucidu sintetiziraju i oocita i folikularne stanice
 filopodiji folikularnih stanica i mikrovili oocita pridiru kroz zonu pelucidu i dodiruju se tjesnim spojevima
 sekundarni ili antralni folikul
 za vrijeme rasta, folikul se pomiče u dublje u koru zbog povećanja broja i veličine granuloza-stanica
 između folikularnih stanica nakuplja se liquor folliculi, folikularna tekućina zbog čega se folikularne
stanice reorganiziraju oblikujući šupljinu, antrum
 folikularna tekućina sadržava sastojke plazme, glikozaminoglikane, bjelančevine, steroidne hormone
72
  granuloza stanice na jednom dijelu antruma tvore mali brežuljak, cumulus
oophorus koji sadržava oocitu
 oko oocite nalazi se korona radijata koja se tijekom ovulacije izbacuje s oocitom
 fibroblasti strome diferenciraju se u theca foliculi:
→ theca interna: proizvode androstendion koji se prenosi do granuloza-stanica
koje proizvode aromatazu koja pretvara androstendion u estrogen, koji se
vraća u bogato prokrvljenu teku i rasprostire po tijelu
→ theca externa: sloj veziva oko teke interne
 granica između 2 teke nije oštra, dok je granica između granuloznog sloja i teke
interne oštra, a odvaja ih i bazalna lamina
 za vrijeme rasta folikula u granuloza-sloju nema krvnih žila
 zreli, Graafov folikul
 tijekom mensturalnog ciklusa jedan folikul raste mnogo brže od drugih – zreli, preovulacijski folikul
 strši s površine jajnika
 smanjuje mu se granulozni sloj, a sloje teke je vrlo debeo
 od premordijalnog do zrelog folikula potreban je period od 90 dana

 atrezija folikula – folikularne stanice i oocita propadaju, a ostatke uklanjanju fagociti

 folikuli u bilo kojem stadiju razvoja mogu započeti atreziju
 granuloza-stanice se prestanu dijeliti, odvajaju se od bazalne lamine, a oocita propada
 u kasnijem stadiju, u folikul ulaze fibroblasti i stvaraju kolageni ožiljak
 započinje prije rođenja i traje do menopauze, a posebno je izražena u pubertetu i trudnoći
 ovulacija
 prsnuće zrelog folikula i oslobađanje oocite u ampularni dio jajovoda oko 14. dana ciklusa
 ako se oocita ne oslobađa – anovularni ciklus
 LH se luči iz adenohipofize kao odgovor na visoku razinu estrogena u krvi, a onda on potiče ovulaciju
→ povećava se protok krvi kroz jajnik, istječu bjelančevine plazme, nastaje edem, oslobađaju se PG,
histamin, vazopresin i kolagenaza
→ granuloza-stanice proizvode hijaluronsku kiselinu i razmiču se, a zbog razgradnje kolagena u tunici
albuginei, dio stijenke folikula postaje krhak, pa dolazi do prsnuća folikula i ovulacije
 predznak ovulacije je pojava stigme na površini folikula gdje zbog prestanka protoka stijenka folikula
primijeni boju i postaje prozirna
 prva mejotska dioba završava neposredno prije ovulacije, a primarna oocita se dijeli na:
→ sekundarnu oocitu – zadržava gotovo cijelu citoplazmu
→ prvu polocitu – ima samo malu jezgru i oskudnu citoplazmu
 oocita i polocita obavijene koronom radijatom i zonom pelucidom izlaze u jajovod
 žuto tijelo – privremena endokrina žlijezda
 nastaje nakon ovulacije, reorganizacijom granuloza-stanica i stanica teke interne
 folikul gubi tekućinu, stijenka mu se smežura, a krv koja ulazi u šupljini stvara ugrušak i urasta vezivo
 granuloza-stanice rastu u promjeru (nakon ovulacije se više ne dijele!) i čine 80% parenhima žutog tijela
→ granuloza – luteinske stanice

73
  stanice teke interne daju osnovu za teka-luteinske stanice, koje se nalaze u naborima stijenke žutog
tijela, a manje su i jače primaju boju od G-L stanica
 krvne kapilare i limfne žile urastaju u žuto tijelo
 razvoj žutog tijela stimuliran je LH–om koji se oslobađa prije ovulacije
 pod utjecajem LH, žuto tijelo počinje izlučivati progesteron i estrogene, i izlučuju ih još 10–12 dana
 ako ne dođe do trudnoće, stanice žutog tijela degeneriraju se apoptozom
 smanje sekrecije progesterona uzrokuje menstruaciju – ljuštenje dijela sluznice maternice
 smanjenje sekrecije estrogena povećava izlučivanje FSH koji stimulira rast folikula i započinje novi ciklus
 corpus luteum menstruationis – žuto tijelo traje samo dio menstruacijskog ciklusa
 ostatke stanica fagocitiraju makrofazi, a u to područje urastaju fibroblasti i tvore corpus albicans, bijelo
tijelo ← zbog velike količine kolagena
 u trudnoći, stanice trofoblasta sintetiziraju humani korionski gonadotropin (HCG) → žuto tijelo se ne
degenerira, raste dalje i potiče sekreciju progesterona koji sprječava ljuštenje sluznice
 corpus luteum graviditatis – traje 4-5 mjeseci, a zatim se degenerira i zamjenjuje ga corpus albicans
 intersticijske stanice
 za vrijeme atrezije, stanice teke interne ostaju izolirane ili u manjim skupinama duž strome kore
 stimulirane LH-a izlučuju steroidne hormone

JAJOVOD
 dugačak 12 cm, infundibulum s fimbriama okrenut prema jajniku, a drugi kraj prolazi kroz stijenku maternice
 3 sloja stijenke: sluznica, mišićni sloj, seroza
 sluznica: jednoslojni cilindrični epitel + lamina propria od rahlog veziva
 ima uzdužne nabore: najbrojniji u ampuli, smanjuju se bliže maternici, a u intramuralnom dijelu ih nema
 2 vrste stanica: stanice s trepetljikama pomiču viskozni sadržaj koji proizvode žljezdane stanice
 mišićni sloj: debeli sloj, unutarnji kružni ili spiralni sloj, vanjski uzdužni sloj
 seroza: visceralna potrbušnica
 u času ovulacije jajovod se pomiče prema površini jajnika i oocita ulazi u infundibulum
 ako nije oplođena, oocita može živjeti najviše 24 sata
 oplodnja: u ampularnom dijelu jajovoda, poticaj oociti da završi II. mejotičku diobu → zrela jajna stanica
 zigota se prenese do maternice za oko 5 dana nakon čega počinje implantacija
 ektopična ili izvanmaternična trudnoća – embrio se implantira u jajovod, a lamina propria reagira poput
endometrija i nastaju brojne decidua stanice

MATERNICA
 corpus, cerviks, fundus
 slojevi maternice: seroza ili adventicija, miometrij, endometrij
Miometrij
 najdeblji sloj maternice
 čine ga snopovi glatkih mišičinih stanica raspoređeni u 4 sloja od kojih su 1. i 4. usporedni s dugom osi
maternice, a srednji sadržavaju krvne žile
 tijekom trudnoće raste zbog hiperplazije i hipertrofije, a glatke mišićne stanice intenzivno sintetiziraju kolagen

74
Endometrij
 epitel čine cilindrične žljezdane stanice i stanice s trepetljikama - jednoslojni cilindrični epitel s trepetljikama
 epitel leži na lamini propriji u koju su uložene jednostavne tubulusne žlijezde
 žljezdani epitel sličan je epitelu na površini, ali su stanice s trepetljikama rijetke
 vezivno tkivo ima mnogo fibroblasta i obilnu osnovnu tvar, a vlakna su izgrađena od kolagena tipa III
 može se podijeliti u 2 zone:
 zona basalis – nalazi se uz miometrij, sadržava laminu propriju i početni dio žlijezda maternice
 zona functionalis – sadržava ostatak lamine proprije, žlijezde i površinski epitel, jako se mijenja tijekom
menstruacijskog ciklusa
 arkuatne arterije teku na periferiji srednjih slojeva miometrija, a od njih se odvajaju ravne arterije koje
opskrbljuju zonu basalis i spirale arterije koje odvode krv u zonu functionalis

Menstruacijski ciklus
 o razini estrogena i progesterona ovisi proliferacija i diferencijacije epitelnih stanica i vezivnog tkiva
 trajanje menstruacijskog ciklusa je 28 dana, započinju između 12.-15. godine i traju do 50.
 možemo ga podijeliti u 3 faze:
 proliferacijska, folikularna ili estrogenska faza
 podudara se s vremenom brzog rasta male grupe folikula iz preantralnih u antralne folikule
 kada se antralnim folikulima razvije teka interna, počinju izlučivati estrogene koji djeluju na endometrij
i potiču njegovu obnovu (djeluje i na jajovod gdje potiče stvaranje cilija epitelnih stanica)
 endometrij je u ovoj fazi prekriven jednoslojnim cilindričnim epitelom
 žlijezde imaju oblik ravnih kanalića s uskim lumenom, a obložene su jednoslojnim cilindričnim epitelom
 sekrecijska ili luteinska faza
 započinje nakon ovulacije i rezultat je djelovanja progesterona kojeg izlučuje žuto tijelo
 progesteron inhibira kontrakcije mišićja miometrija koje bi mogle ometati implantaciju
 potiče jako spiralno zavijanje žlijezda
 epitelne stanice počinju nakupljati glikogen ispod jezgre koji se poslije smanjuje, a lumen žlijezde
proširuje nakupljeni glikoproteinski sekret
 endometrij postiže svoju najveću debljinu – 5mm
 menstruacijska faza
 ako izostane oplodnja, žuto tijelo prestaje izlučivati progesteron nakon 10-12 dana
 smanjena količina progesterona i estrogena zaustavlja dotok krvi i stvara ishemiju koja dovodi do
nekroze i prsnuća krvnih žila
 dio funkcionalnog dijela endometrija se oljušti, pa je na kraju menstruacije endometrij izrazito tanak
Implantacija, decidua i placenta
 oplodnja se odvija u lateralnoj trećini jajovoda
 dok se zigota pasivno pomiče prema maternici, odvija se brazdanje
 uzastopnim diobama nastaje morula koja je obavijena zonom pelucidom i jednake je veličine kao oocita
 kako se veličina zigote ne povećava, sa svakom diobom stanice blastomere postaju sve manje
 u sredini morule nastaje šupljina, te se ona naziva blastocista i to je prvi stadij u maternici
 blastomere se u perifernom sloju poredaju u trofoblast, a dok manji broj stanica u središtu tvori embrioblast

75
 stanice trofoblasta izlučuju HCG koji stimulira žuto tijelo da nastavi izlučivati progesteron koji onda djeluje na
zavijanje žlijezda i očuvanje oplođene jajne stanice
 razvoj trofoblasta i embrioblasta nastaje 4. do 5. dana nakon ovulacije (=oplodnje)
 implantacija (nidacija) se događa 7 do 8 dana nakon ovulacije: nestaje zona pelucida što omogućuje stanicama
trofoblasta da se pričvrste na stijenku epitela endometrija → intersticijska implantacija
 nakon implantacije, stanice endometrija prolaze kroz niz promjena: fibroblasti lamine proprije se povećavaju,
postaju višekutni, dobivaju obilježja stanica koje luče bjelančevine te se nazivaju decidua stanicama
 cijeli endometrij se naziva decidua, a može se podijeliti u 3 dijela:
 decidua basalis – između embrija i miometrija
 decidua capsularis - između embrija i lumena maternice
 decidua parietalis – preostali dio
 placenta je privremeni organ koji služi izmjeni između majke i fetusa
 sastoji se od fetalnog dijela, korion, i majčina dijela, decidua basalis
 kroz majčin dio arterijska krv ulazi u intervilenozne prostore unutar placente, a iz njih prima vensku krv
 endokrini organ koji proizvodi humani korionski gonadotropin (HCG), korionski tireotropin, korionski
kortikotropin, estrogene i progesteron
 izlučuje humani korionski somatomamotropin, bjelanč. hormon koji potiče izlučivanje mlijeka i stimulira rast

Vrat maternice
 donji dio maternice, histološki drugačiji od ostatka maternice
 sluznica je prekrivena jednoslojnim cilindričnim epitelom čije stanice proizvode sluz
 sluznica sadrži mukozne, cervikalne žlijezde koje se obilno granaju
 u trudnoći proliferiraju i izlučuju viskozniju, obilniju sluz
 sadržava malo glatkih mišićnih stanica i 85% čini vezivno tkivo
 vanjska strana cerviksa, koja strši u rodnicu prekrivena je mnogoslojnim pločastim epitelom
 u luteinskoj fazi ili trudnoći povećana razina progesterona mijenja sastav cervikalnog sekreta, tako da
onemogućuje prodor spermija ili bakterija u tijelo maternice
 širenje cerviksa prije porođaja nastaje zbog intenzivnog raspadanja kolagena

RODNICA
 stijenka rodnice sastoji se od 3 sloja: sluznice, mišićnog sloja i adventicije
 sluznica: u odraslih žena epitel je mnogoslojan pločast
 može sadržavati malu količinu keratohijalina, ali nema pravog oroženja
 pod utjecajem estrogena epitel sintetizira i nakuplja glikogen koji nakon ljuštenja stanica dospjela u lumen
rodnice gdje ga razgrađuju bakterije rodnice i stvaraju mliječnu kiselinu zbog koje je pH rodnice nizak
 lamina proprija građena je od rahlog vezivnog tkiva s mnogo elastičnih vlakana, limfocita i neutrofila
 uglavnom nema osjetnih živčanih završetaka, ili ima malo (detektiraju bol)
 mišićni sloj sastoji se od uzdužnih snopova glatkog mišićja i malo kružnih snopova u unutrašnjim slojevima
 oko mišićnog sloja nalazi se adventicija s mnogo debelih elastičnih vlakana
 sadrži opsežan splet vena, snopova živčanih vlakana i skupine živčanih stanica
 stijenka rodnice ne sadržava žlijezde – sluz u lumenu rodnice potječe od žlijezda u vratu maternice

76
VANJSKI SPOLNI ORGANI – VULVA
 prekriveni mnogoslojnim pločastim epitelom s tankim oroženim slojem i brojnim žlijezdama znojnicama i lojnicama
 obilno opskrbljeni osjetnim živčanim završecima za dodir - Meissnerova i Pacinijeva tjelešca
 velike usne, labia majora – mnogo masnog tkiva i tanki sloj glatkog mišićja
 male usne, labia minora – spužvasto vezivo prožeto elastinom
 dražica, clitoris – 2 erektilna tijela koja završavaju s glans clitoridis i prepucijem
 žlijezde razasute oko mokraćne cijevi i klitorisa, izlučuju sluz:
 glandulae vestibulares majores, Bartholinove žlijezde – M: bulbouretralne, 2 žlijezde sa svake strane
 glandulae vestibulares minores

MLIJEČNA ŽLIJEZDA
 15 – 25 režnjeva odijeljeno gustim vezivom s mnogo masnog tkiva
 svaki je režanj zasebna tubuloalveolarna žlijezda s vlastitim odvodnim kanalom, ductus lactiferus, dugim 2 –
5cm, a koji se zasebno otvaraju na bradavici
 Razvoj mliječne žlijezde
 prije puberteta, sastoji se od odvodnih kanala i završnih proširenja, sinusa
 pod utjecajem estrogena, rastu i granaju se odvodni kanali, te se nakuplja
masno i vezivno tkivo
 odvodni kanali obloženi su jednoslojnim kubičnim epitelom i prekriveni gusto
poredanim mioepitelnim stanicama → oko dubokih odvodnih kanala kružno,
na mjestu ulaska u bradavicu uzdužno
 blizu otvora na bradavici, glavni odvodni kanali se proširuju u sinus
lactiferus koji su obloženi mnogoslojnim kubičnim ili cilindričnim epitelom
 vezivo je bogato limfocitima i plazma stanicama – potkraj trudnoće
povećava se količina IgA
 povećanje dojki u predmenstrualnoj
 fazi uzrokovano je povećanom hidratacijom veziva
 u vrijeme ovulacije, pod utjecajem estrogena, umnažaju se epitelne stanice kanalića
 prsna bradavica – mnogoslojni pločasti oroženi epitel leži na vezivu bogatom glatkim mišićnim stanicama,
mnogo osjetnih receptora, okružuje ju areola koja tijekom trudnoće potamni zbog nakupljanja melanina
 alveole – kuglaste nakupine žljezdanih epitelnih stanica koje za vrijeme dojenja izlučuju mlijeko
 poticaj za stvaranje alveola su hormoni: estrogen, progesteron, prolaktin, placentarni laktogen (hPL)
 u apikalnom dijelu žljezdanih stanica nalaze se kapljice masti i sekretne vakuole koje sadržavaju bjelančevine
 zvjezdolike mioepitelne stanice smještene su između epitelnih stanica alveole i bazalne lamine
 Laktacija
 mliječne žlijezde izlučuju mlijeko koje se nakuplja u lumenu i odvodnim kanalima
 žljezdane stanice se smanjuju i postaju niske kubične
 u citoplazmi nalazimo povećan broj kapljica triglicerida koji iz prelaze iz stanice u lumen i čine masnoće u
mlijeku (4% mliječne masti )
 zrnca kazeina, IgA i α-laktalbumin čine 1,5% mlijeka, dok laktoza čini 7% mlijeka
 nakon prestanka dojenja (ablaktacija), većina alveola se odstranjuje apoptozom, a makrofazi uklanjanju mrtve
stanice i njihove ostatke nakon raspadanja (detritus)
 senilna involucija – smanjenje veličine te atrofija sekretnih dijelova i vezivnog tkiva nakon menopauze
77
 MUŠKI SPOLNI SUSTAV
TESTISI
 razvijaju se retroperitonealno → osnova migrira u skrotum → svaki testis obavijen seroznom vrećom koja
potječe od potrbušnice – tunica vaginalis → vanjski (parijetalni) i unutarnji (visceralni) list
 ispod tunice vaginalis, obavijen čvrstom vezivnom čahurom – tunica albuginea
 zadebljanje na stražnjem dijelu, mediastinum testis → vezivne pregrade u unutrašnjost,  250 režnjića
 1 režnjić: 1-4 sjemena kanalića, vezivo bogato krvnim žilama i živcima, intersticijske Leydigove stanice

SJEMENI KANALIĆI
 250 – 1000 sjemenih kanalića u jednom testisu
 izrazito zavijeni kanalići (500m) → proizvode muške spolne stanice
 slijepo suženje → tubuli recti → rete testis → 10 - 20 ductuli efferentes → ductus epydidimidis
 sjemeni ili zametni epitel – složeni višeredni epitel: Sertolijeve stanice + spermatogenetska loza
 dobro izražena bazalna lamina
 izvana obavijeni vlaknastom ovojnicom, tunica propria, koja se sastoji od nekoliko slojeva firoblasta
 unutarnji sloj, uz bazalnu laminu, sastoji se od brojnih mioidnih stanica

SERTOLIJEVE STANICE
 preko svojih postraničnih izdanka obavijaju stanice spermatogenetske loze – služe kao potpora
 piramidna oblika: baza na bazalnoj lamini, vrhovi strše u lumen kanalića
 trokutasta jezgra s brojnim uvrnućima membrane, istaknutim nukleolusom i malo heterokromatina
 obilan GER, nešto HER, dobro razvijen Golgi, brojni mitohondriji i lizosoma  fagocitoza, izlučivanje
 zonule occludentes (čvrsti spojevi) na bazolateralnim površinama između 2 Sertolijeve stanice
 spermatogonije – u bazalnom odjeljku, ispod čvrstih slojeva
 spermatocite, spetmatide – prolaze kroz barijeru u adluminalni odjeljak, iznad čvrstih spojeva
 kad se na spermatidama pojavi rep, oni strše s vrhova Serolijevih stanica
 barijera krv-testis → zaštita naprednijih stanica spermatogenetske loze od štetnih tvari iz krvi
 povezane i nexusima – ionsko i kemijsko povezivanje
FUNKCIJE:
1. potpora, zaštita i regulacija prehrane spermatocita, spermatida i spermija
2. fagocitoza i razgradnja viška citoplazme koju spermatide odbacuju kao rezidulano tjelešce
3. izlučivanje tekućine koja služi prijenosu spermija
 FSH → izlučuju bjelančevinu koja veže androgene, ABP koja služi koncentriranju testosterona u sjemenim
kanalima gdje je nužan za spermatogenezu
 mogu pretvarati testosteron u estradiol
 izlučuju inhibin koji smanjuje sintezu i izlučivanje FSH
4. proizvodnja anti-Müllerova hormona – uzrokuje nestajanje Müllerovih kanala u muških fetusa,
5. barijera krv-testis – kapilare testisa su fenestiriane, no čvrsti spojevi čine barijeru prolaska do naprednijh
stanica spermatogenetske loze  sprječava djelovanje imunosnog sustava i spermija

78
STANICE SPERMATOGENETSKE LOZE – spermatogeneza, spermiogeneza
 spermatogeneza i spermiogeneza zajedno traju 64 dana → spor proces
 u svakom djelu stijenke kanalića spermatogeneza teče neovisno o susjednim djelićima
 askinkronost: CIKLUS SJEMENSKOG EPITELA
SPERMATOGENEZA SPERMATOGONIJE 44 + XY mala, primitivna spolna stanica smještena uz bazalnu laminu
4N DNA tip A – nediferencirane matične stanice
tip B – prastanice spermatogenetske loze
Langman: diobom tipa A nastaju spermatogonije tipa B
PRIMARNE 44 + XY ulaze u produljenu profazu I. mejotičke diobe (22 dana)
SPERMATOCITE 4N DNA → većina stanica na histološkom rezu
najveće stanice spermatogenetske loze
nazočnost kromosoma unutar jezgre na različizim stadijima
spriralizacije
SEKUNDARNE 22 + X/Y kratka interfaza, nema S-faze između I. i II. mejotičke diobe
SPERMATOCITE 2N DNA kratka vijeka → brzo ulaze u II. mejotičku diobu
SPERMATIDE 22 + X/Y stanice s haploidnim brojem kromosoma i odgovarajućom
N DNA količinom DNA
SPERMIOGENEZA SPERMIJI 22 + X/Y morfološka promjena stanice, nema diobe: nastaje akrosom,
N DNA jezgra se zgušnjava i suzuje, redukcija citoplazme, razvoj repa
3 FAZE SPERMIOGENEZE:
1. GOLGIJEVA FAZA
 nakupljanje proakrosomskih zrnaca u Golgijevom aparatu, njihovo stapanje u akrosomsko srnce koje se nalazi
unutar akrosomskog mjehurića obavijenog membranom
 centrioli se pomiču nasuprot mjestu gdje nastaje akrosom
 započinje se stvarati aksonema repa
 centrioli se pomiču unatrag prema jezgri i time produžuju sastojke aksonema
2. AKROSMOSKA FAZA
 akrosomski mjehurić prekriva prednju polovicu kondenzirane jezgre i nastaje akrosom, specijalizirani oblik
lizosoma koji razgrađuje stanice korone radijate i zonu pelucidu
 enzimi: hijaluronidaza, neuraminidaza, kisela fosfataza, protaza
 prednji pol jezgre, koji sadrži akrosom,okreme se prema bazi kanalica, a aksonema strši u lumen
 jedan od centriola raste i nastaje rep
 oko proksimalnog dijela repa nakupljaju se mitohondriji koji su izvor ATP-a → zadebljani, srednji dio repa
 gibanje repa omogućuje djelovanje mikrotubula, ATP-a i bjelančevine dineina
3. FAZA DOZRIJEVANJA
 odbacuje se suvišna citoplazma u obliku rezidualnog tjelešca kojeg fagocitiraju Sertolijeve stanice
 spermiji se otpuštaju u lumen sjemenskog kanalića
 sve spermatocite i spermatide koje nastaju od jedne spermatogonije tipa B međusobno su povezane
citoplazmatskim mostićem
 odbacivanje citoplazme i citoplazmatskih mostića u obliku rezidualnih tjelešaca omogućuje oslobađanje spermija
 spermiji se do epididimisa prenose u testisnoj tekućini koju izlučuju Sertolijeve stanice i stanice rete testis

79
  sadrži steroidne hormone, ione, bjelančevinu koja veže androgen s vezanim testosteronom
ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA SPERMATOGENEZU
 hormoni
 FSH – folikulstimulirajući hormon – na Sertolijeve stanice
 stumulira adenilat-ciklazu da poveća proizvodnju cAMP te potiče sintezu bjelančevinu koja veže
androgen koja se veže s testosteronom i prenosi ga u lumen sjemenskih mjehurića gdje stimulira
spermatogenezu
 LH – luteinizirajući hormon – na intersticijske stanice, potiče sintezu testorena
 temperatura – u testisima: 35° (>37° inhibira spermatogenezu, ali ne djeluje na sintezu testosterona)
 svaku arteriju obavija venska mreža, plexus pampiniformis → sustav za izmjenu topline
 ishlapljivanje znoja s površine skrotuma snižava temperaturu
 kontrakcija m. cremastera povlači testise prema zdjelici čime može povisiti njihovu temperaturu
 kriptorhizam – izostanak spuštanja testisa, testisi ostaju na temperaturi od 37°- neplodnost

INTERSTICIJ
 proizvodnja androgena
 zajedno s vezivom koje sadržava krvne žile i živce čini prostor između sjemenskih kanalića
 gusta mreža limfnih žila – slični sastav intersticijske tekućine i limfe
 u vezivu nalazimo fibroblaste, nediferencirane mezenhimske stanice, makrofage i mastocite, a tijekom
puberteta javljaju se intersticijske Leydigove stanice koje služe za sintezu testosterona
 aktivnost i broj stanica ovise o hormonskoj stimulaciji
 placentarni gonadotropni hormon prolazi iz krvi majke u krv fetusa i potiče intersticijske stanice fetalnih
testisa na proizvodnju androgena koji su potrebni za diferencijaciju spola
 embrionalne intersticijske stanice ostaju diferencirane do 4. mjeseca trudnoće nakon čega se njihov broj
smanjuje, te s time i proizvodnja testosterona → miruju do pretpuberteta kad na poticaj LH počinju
sintetizirati testosteron

SPOLNI KANALI U TESTISU i ODVODNI KANALI

VRSTA EPITELA: OBILJEŽJA:

TUBULI RECTI početni dio: samo postepeni gubitak stanica spermatogeneze
Sertolijeve stanice obavijeni gustim vezivom
glavni dio: kubični epitel
RETE TESTIS kubični epitel gusta meža kanalića
DUCTULI kubični epitel stanice bez trepetljika – apsorbiraju tekućinu koju izlučuju sjemeni
EFFERENTES kanalići
stanica s trepetljikama – strujanje tekućine, pomicanje spermija
ispod bazalne lamina nalazimo sloj glatkih mišićnih stanice
DUCTUS višeredni cilindrični vrlo zavijena cijev
EPYDIDIMIDIS epitel sa stereocilijama okrugle bazalne stanice + cilindrične stanice

80
  leže na bazalnoj lamini okružene stanicama glatkog mišićja i rahlim
vezivom bogatim kapilarama
 slobodna površina cilindričnih stanica → stereocilije: duge mikrovile
epitel sudjeluje u fagocitozi i probavi rezidualnih tjelešaca
DUCTUS višerednim cilindričnim ravna cijev s debelom mišićnom stijenkom i uskim lumenom
DEFERENS epitelom sa  peristaltičke kontrakcije tijekom ejakulacije
stereocilijama sluznica tvori nabore
prazni se u prostatičkom dijelu mokraćne cijevi
lamina propria bogata elastičnim vlaknima
sjemensks vrpca: ductus deferens, arterije, vene i živci testisa
prije nego dosegne prostatu, proširi se u ampulu
 vrlo nabran, debeo epitel
 na završnom dijelu ampule priključuje se sjemenski mjehurić
 mišićni sloj završava nakon ampule
URETHRA višeredni cilindrični ductus deferens ulazi u prostatu i tu se otvara u mokraćnu cijev →
epitel ductus ejaculatorius

PRIDRUŽENE ŽLIJEZDE
VRSTA EPITELA: OBILJEŽJA:
SJEMENSKI višeredni cilindrični dvije vrlo zavijene cijevi
MJEHURIĆI epitel s mnogo izlučuje ljepljivi žućkasti sekret koji sadrži tvari koje služe za aktiviranje
sekretnih zrnaca spermija:
koja imaju značajke  70% ejakulata: fruktoza, citrat, inozitol, prostaglandini, bjelančevine
stanica koje izlučuju  fruktoza – glavni izvor energije za pokretanje spermija
bjelančevine lamina propria – obilna elastična vlakna, izvana ju okružuje sloj glatkih
mišićnih stanica
PROSTATA kubični ili višeredni skup 30 – 50 tubuloalveolarnih žlijezda → proizvodi prostatički sekret i
cilindrični epitel pohranjuju ga do ejakulacije → odvodni kanali se otvaraju u uretru
3 zone: središnja – 25%, periferna - 70%, glavno mjesto nastanka
karcinoma, prijelazna – mjesto nastanka većina benignih hiperplazija
žljezdani dio okružuje fibromuskularna stroma, zajedno ovijeni
fibroelastičnom vezivnom čahurom bogatom glatkim mišićnim stanicama
od čahure odlaze pregrade koje nepotpuno dijele žlijezdu na režnjiće
corpora amylacea - glikoproteinska tjelešca u lumenu, često ovapnjuju →
prostatički kamenci (nepoznata uloga)
BULBOURTRALNE jednoslojni kubični tubuloalveolarne žlijezde smještene proksimano od membranskog dijela
ŽLIJEZDE epitel mokraćne cijevi
Cowperove vezivnim pregradama koje sadrže skeletne i glatke mišićne stanice
žlijezde podijeljene na režnjiće
izlučuju sekret koji djeluje kao sredstvo za podmazivanje mokraćne cijevi

81
 medicinska primjena: benigna hipertrofija prostate – 50% starijih od 50., 95% starijih od 70.; maligni tumor - 2.
najčešći oblik karcinoma u muškaraca, povećana koncentracija prostatičkog specifičnog čimbenika (PSA) u krvi
PENIS
 tri mase erektilnog tkiva + mokraćna cijev:
 corpora cavernosa penis – dorzalna erektilna tijela
 prekrivena čvrstim vezivom – tunica albuginea
 tkivo s velikim brojem venskih prostora obloženih endotelnim stanicama i odjeljenih trabekulama koje od
vezivnog i glatkog mišićnog tkiva
 corpus spongiosum penis – ventralno erektilno tijelo, sadrži mokraćnu cijev
 na proksimalnom dijelu tvori proširenje - glans penis
 epitel mokraćne cijevi:
 najveći dio: mnogoslojni cilindrični epitel
 glans penis: mnogoslojni pločasti epitel
 Littréove žlijezde – uzduž mokraćne cijevi, izlučuju sluz
 aa. pudendales interiores – ogranci: duboke arterije i dorzalna arterija
 duboke se arterije granaju na nutririvne (opskrba trabekula kisikom i hranjibim tvarima) i a. helicine
(ulijevaju se u kavernozne prostore)
 aa. helicine su preko arterisko-venskih anastomoza povezane s dubokim dorzalnim venama
 mlohavo stanje: minimalan protok krvi, stanje održava unutarnji tonus glatkog mišićja i simpatički tonus
 erektilno stanje: parasimpatikus šalje signal za vazodilataciju, a istovremeno se prekida simpatički podražaj →
šire se žile, poveća se protok, penis se ukruti
 gvanozin monofosfat regulira koncentaciju unutarstaničnog kalcija koji je odgovoran za kontrakciju i relaksaciju
kavernoznih tijela
 medicinska primjena: poremećaj erekcije → lijek: djelovanje na fosfodiesterazu u korpusu kavernozumu

82