Professional Documents
Culture Documents
Socijalni Rad U Ostvarivanju Porodičnog Smeštaja Dece Sa Invaliditetom
Socijalni Rad U Ostvarivanju Porodičnog Smeštaja Dece Sa Invaliditetom
Sadržaj
UVOD..................................................................................................................................2
I DEO
POJMOVNO TEORIJSKI OKVIR
1.1. Definisanje pojma „dete sa posebnim potrebama“.................................................3
1.2. Klasifikacija osoba sa posebnim potrebama...........................................................5
1.3. Kvebeška klasifikacija............................................................................................6
1.3.1. Istorijat Kvebeške klasifikacije............................................................6
1.3.2. Nastajanje situacije hendikepa.............................................................7
1.4. Vrste invalidnosti i njihove osnovne karakteristike................................................8
1.5. Odnos društva prema populaciji osoba sa posebnim potrebama............................11
1.6. Zaštita dece i omladine sa posebnim potrebama u domaćem zakonodavstvu i u
dokumentima UN....................................................................................................12
II DEO
DECA BEZ RODITELJSKOG STARANJA
2.1. Pojam „deca bez roditeljskog staranja“................................................................. 17
2.2. Prava dece bez roditeljskog staranja......................................................................18
2.3. Oblici zaštite dece bez roditeljskog staranja..........................................................19
a) Usvojenje...........................................................................................................20
b) Porodični smeštaj...............................................................................................21
c) Institucionalna (domska) zaštita........................................................................23
III DEO
HRANITELJSTVO
3.1. Istorijat razvoja hraniteljstva..................................................................................24
3.2. Sličnosti i razlike izmedju hraniteljstva i roditeljstva............................................25
3.3. Motivi za hraniteljstvo...........................................................................................26
3.4. Oblici hraniteljstva.................................................................................................27
3.5. Kompetencije hranitelja.........................................................................................28
3.6. Odabir potencijalne hraniteljske porodice.............................................................29
3.7. Priprema i obuka kandidata za hranitelje...............................................................30
3.8. Izbor hraniteljske porodice za dete........................................................................31
3.9. Priprema deteta i hraniteljske porodice za smeštaj i dolazak deteta u
hraniteljsku porodicu............................................................................................32
3.10. Praćenje i podrška hraniteljskoj porodici............................................................33
3.11. Prestanak porodičnog smeštaja...........................................................................34
3.12. Stanje porodičnog smeštaja u Srbiji....................................................................35
IV DEO
SPECIJALIZOVANO HRANITELJSTVO
4.1. Hraniteljska porodica i specifični izazovi.............................................................37
4.2. Tretman deteta sa posebnim potrebama................................................................38
4.3. Vaspitanje dece sa posebnim potrebama u hraniteljskoj porodici........................39
4.4. Obrazovanje deteta sa posebnim potrebama kao vaspitni cilj..............................40
ZAKLJUČAK...................................................................................................................42
LITERATURA....................................................................................... ..........................43
1
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Uvod
2
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
1. Deo
Pojmovno teorijski okvir
3
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
BOLEST(POVREDA)~OŠTEĆENJE~INVALIDNOST~HENDIKEP
4
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Postoji veliki broj različitih klasifikacija osoba sa posebnim potrebama. U zavisnosti od vrste i
stepena oštećenja osobe sa posebnim potrebama se klasifikuju na sledeći način:
a) Osobe sa oštećenim vidom:
-slabovide osobe,
-slepe osobe;
b) Osobe oštećenog sluha:
-nagluve osobe,
-gluve osobe;
c) Osobe sa oštećenjem govora i glasa;
d) Telesno invalidne osobe:
-osobe sa težim i trajnim poremećajima ili oštećenjima lokomotornog sistema i težim
telesnim deformacijama,
-osobe sa težim mišićnim oboljenjima i oštećenjima,
-osobe sa težim oblicima hroničnih oboljenja i znatno narušenim zdravstvenim
stanjem;
e) Mentalno zaostale osobe:
-lako mentalno zaostale,
-umereno mentalno zaostale,
-teže mentalno zaostale,
-teško mentalno zaostale;
f) Višestruko ometene osobe sa dve ili više smetnji koje se ne mogu svrstati u neku od
prethodnih klasifikacionih grupa.
Prema Zakonu o osnovnoj školi deca sa posebnim potrebama se razvrstavaju u tri grupe:
a) Telesno i čulno oštećena deca,
b) Mentalno ometena deca,
c) Višestruko ometena deca u razvoju.
Prema Zakonu o socijalnoj zaštiti i obezbedjenju socijalne sigurnosti gradjana (1996 odn. 2004.
god) deca sa posebnim potrebama se klasifikuju na sledeći način:
a) Slepo dete,
b) Gluvo dete,
c) Dete sa teškim telesnim smetnjama u razvoju,
d) Dete sa smetnjama u mentalnom razvoju stepena umerene, teže i teške mentalne
ometenosti,
e) Dete obolelo od autizma i
f) Dete višestruko ometeno u razvoju.
5
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Činioci rizika
UZROK
Interakcija
Životne navike
Ostvarivanje - Neostvarivanje
(učešće u društvu) (situacija hendikepa)
6
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Model ili paradigma na kojoj se zasniva razvoj klasifikacije odredjuje čitavo njeno usmerenje, a
to usmerenje jeste sagledavanje celine. Model ljudskog razvoja nam omogućava da ilustrujemo
dinamiku intraktivnog procesa izmedju ličnih (unutrašnjih) činilaca i sredinskih (spoljašnjih)
činilaca koji odredjuju rezultate dostignuća u ostvarivanju životnih navika koje odgovaraju
starosti, polu i socio-kulturnom identitetu osobe. Ovaj dokument je rezultat istraživanja Odbora za
reviziju kvebeškog predloga klasifikacije „Nastajanje situacije hendikepa“ koja su otpočela u
januaru 1995. godine, a okončana su u jesen 1998. godine.
Imajući u vidu teškoće vezane za izbor i korišćenje jedinstvenog termina koji bi označavao
čitavu pojavu uzroka i posledica bolesti i trauma, neophodno je objasniti izbor naziva modela i
kvebeške klasifikacije. Termin „Nastajanje situacije hendikepa“ uzet je kao sinonim pojave ili
procesa koji osobu čini osobom sa invaliditetom, a koji je ekvivalentan pojmu „Process of
Disablement“ u engleskom jeziku. Iz perspektive kvebeške klasifikacije, važno je razlikovati
opštu pojavu „nesposobnosti“, kao dela stvarnosti koji odredjuje različite upotrebe ove
klasifikacije, od pojma „situacije hendikepa“ , definisanog kao merenje ostvarivanja životnih
navika i jedna od konceptualnih oblasti sveukupne pojave.
Činioci rizika
Činilac rizika jeste element koji pripada pojedincu ili potiče iz sredine, a koji može da izazove
bolest, traumu ili da na drugačiji način ugrozi integritet ili razvoj osobe. Rizici mogu biti:
-Biološki rizici (nasledni tj.genetski, prenatalni, perinatalni...),
-Rizici u fizičkoj sredini,
-Rizici vezani za organizaciju društva (društveno-ekonomski rizici, siromaštvo, nepismenost),
-Rizici vezani za individualno i društveno ponašanje (običaji,verovanja, sukobi... ).
Uzrok je činilac rizika koji je prouzrokovao bolest, traumu ili neki drugi oblik narušavanja
integriteta i razvoja osobe. Kvebeška klasifikacija nudi kvalitativnu skalu o četiri uzroka:
-Predispozicioni uzrok (indirektni uzrok) je činilac rizika koji utiče ili pospešuje pojavu
oštećenja ili nesposobnosti, a nije njihov direktan uzrok;
-Uzrok pokretač je činilac rizika koji iznenadno izaziva pojavu oštećenja ili nesposobnosti. On
obično deluje tokom ograničenog vremenskog perioda;
-Uporni uzrok je činilac rizika koji pokreće nastajanje i održava oštećenje ili nesposobnost i koji
deluje tokom dužeg vremenskog perioda;
-Pogoršavajući uzrok je činilac rizika koji pogoršava postojeće oštećenje ili nesposobnost.
Lični činioci obuhvataju sisteme organa i kapacitete ličnosti, kao i pol, starost, društveno-
kulturni identitet i sl.
Sistem organa je skup telesnih komponenti koje za cilj imaju zajedničko funkcionisanje.
Velike kategorije sistema organa su: nervni sistem, sistem slušnih organa, sistem organa za vid…
Integritet odgovara obeležjima neizmenjenog sistema organa.
Oštećenje odgovara stepenu anatomskog, histološkog ili fiziološkog poremećaja sistema
organa. Oštećenje je stepen poremećaja koji se nalazi na nivou strukture, odnosno na anatomskom
i histološkom planu ili na nivou funkcionisanja nekog dela tela.
Kapacitet je sposobnost osobe da obavlja fizičku ili mentalnu aktivnost. Kapacitet je unutrašnja
dimenzija pojedinca koja se odnosi na obavljanje fizičke ili mentalne aktivnosti, ne uzimajući u
obzir sredinu. Glavne kategorije kapaciteta su: intelektualni kapacitet, govorno- jezički, motorni,
reproduktivni…
Sposobnost = Nesposobnost
Sposobnost odgovara pozitivnom izrazu neke veštine, a nesposobnost odgovara stepenu
smanjenja nekog kapaciteta. Kvebeška klasifikacija daje trostepenu skalu za merenje težine
nesposobnosti (sposoban bez ograničenja, sposoban uz ograničenja i nesposoban), kao i
nomenklaturu vrste potrebne pomoći (tehnička pomagala, ljudska pomoć).
7
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Sredinski činioci jesu socijalna ili fizička dimenzija koja odredjuje organizovanje i kontekst
jednog društva. Socijalni činioci mogu biti: političko-ekonomski, društveno-kulturni i fizički.
Olakšavajući činilac = Otežavajući činilac
Olakšavajući činilac odgovara sredinskom činiocu koji pospešuje ostvarivanje životnih navika
kada stupi u interakciju sa ličnim činiocima.
Otežavajući činilac (prepreka) odgovara sredinskom činiocu koji sprečava ostvarivanje životnih
navika kada stupi u interakciju sa ličnim činiocima.
Životne navike čine svakodnevnu aktivnost ili društvenu ulogu koju osoba ili njen društveno-
kulturni kontekst vrednuju prema karakteristikama osobe (starost, pol). Ona omogućava opstanak
i razvoj osobe u društvu tokom čitavog njenog života. Životne navike obuhvataju: ishranu, stanje
tela, komunikacije, stanovanje, kretanje, obrazovanje, posao…
Učešće u društvu = Situacija hendikepa
Situacija učešća u društvu odgovara situaciji punog ostvarivanja životnih navika koje je rezultat
interakcije izmedju ličnih činilaca i sredinskih činilaca.
Situacija neostvarivanja životnih navika (situacija hendikepa)
Situacija hendikepa odgovara smanjenju ostvarivanja životnih navika koje je rezultat interakcije
izmedju ličnih i sredinskih činilaca.
Model Kvebeške klasifikacije je složen jer pokušava da obradi jednu sistemsku ljudsku
stvarnost primenjivu na sve, a ne samo na ciljne grupe. Model je kompleksan jer omogućava
korišćenje jednostavnih dijagnostičkih, anatomskih ili funkcionalnih kriterijuma. Društvena
norma nije samo briga o pravima osoba sa invaliditetom, već omogućuje ostvarivanje njihovih
ljudskih prava, kakve god bile njihove razlike, uključujući i razlike vezane za oštećenje,
nesposobnost, kao i sprovodjenje društveno-političkih akcija neophodnih za ostvarivanje prava na
jednakost.
Mentalno zaostalo dete obuhvata svako dete koje je zbog zaostajanja u mentalnom razvoju u
znatnoj meri usporeno u svom opštem razvoju i ograničeno u sposobnostima učenja. Ova deca
obuhvataju širok skup poremećaja u intelektualnom razvoju u rasponu od graničnih slučajeva do
mentalne zaostalosti. Granični slučajevi se u najvećem broju slučajeva otkrivaju tek pri upisu za
polazak u školu i uglavnom dolaze iz porodica koje su socijalno deprivisane i žive u lošim socio-
ekonomskim uslovima. Najčešće karakteristike lako mentalno zaostale dece su: zastoj u razvoju
vizuelne percepcije, teškoće u razumevanju značenja opaženog, nerealno opažanje sredine u
odnosu na sebe, nerazumevanje socijalnih odnosa, oštećenje motorike, poremećaj u govornoj
artikulaciji i izražavanju misli govorom.. Dakle ova deca zaostaju za svojim vršnjacima u pogledu
intelektualnih sposobnosti, razvoju motorike i razvoju govora. Mentalno zaostalo dete se ne može
izlečiti. Prema stepenu mentalne zaostalosti postoje: lako, umereno, teže i teško mentalno zaostala
deca.
Deca sa oštećenjem vida- su ona deca koja nemaju skoro nikakve ili imaju ograničene ostatke
vida koji im ne omogućavaju kontaktiranje, vaspitanje i obrazovanje putem vida, zbog čega im je
potreban poseban vaspitni postupak da bi se pravilno psiho-fizički razvijali (M.Lakićević, Metode
i tehnike socijalnog rada III, str.150 prema A.Miljković, Deca ometena u razvoju, str.13)
Oštećenja vida podrazumevaju delimično ili potpuno odsustvo prepoznavanja svetlosti, ili
značajno oštećenje vida sa oštrinom vida na boljem oku od 0,05 do 0,3 uz korekciju, i čak i iznad
0,3 uz prognoze pogoršanja vida. Oblici oštećenja vida podrazumevaju:
1. slepoću - oštećenje vida koje varira od potpunog odsustva percepcije svetlosti, pa do
odredjenog stepena vizuelne slabosti; opisi i definicije obuhvataju funkcionalnu slepoću i
profesionalnu slepoću;
2. slabovidost - značajno oštećenje vida pri kome je oštrina vida na boljem oku uz korekciju u
rasponu od 0, 05 do 0,3 kao i iznad 0,3 uz prognozu pogoršanja vida. U pedagoškom smislu
8
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Deca sa oštećenjem sluha- Nagluvost kod dece ima vrlo teške posledice, jer teže nagluva deca
ne mogu da razviju govor i ostaju gluvonema. Dete sa oštećenim sluhom može biti gluvo
(oštećenje sluha od 25 do 90 decibela, a govor potpuno ili delimično razvijen) i nagluvo (gubitak
sluha preko 90 decibela). Oštećenja sluha mogu biti nasledna ili stečena.Dete sa oštećenim
sluhom nije u mogućnosti da doživi zvučne osećaje, zbog čega ne može uopšte ili može sa
odredjenim teškoćama da se govorno sporazumeva.
Prema jednom istraživanju (Radoman, V. 1991;1996) utvrdjena je lista oštećenja saznajnih
sposobnosti koja nastaju kao posledica težeg oštećenja sluha. To su: selektivno oštećenje verbalne
inteligencije, sposobnost za apstraktno mišljenje, otežano shvatanje značenja simbola…Neki
aspekti saznajnog funkcionisanja ostaju neoštećeni, a neki su razvijeniji nego kod dece
neoštećenog sluha. Ova deca se suočavaju sa nizom problema: nizak nivo socijalne zrelosti,
teškoće u socijalnom prilagodjavanju, nedovoljno su sposobni da se brinu o sebi, nedovoljno su
sposobni da prihvate odgovornost za svoje ponašanje, nepoverljivi su prema ljudima. Povećan
nivo napetosti koji prati konflikte sa sredinom bitno otežava i saznajni razvoj deteta pošto
konflikti smanjuju motivaciju za rad i oduzimaju značajan deo mentalne energije.
9
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Dete sa oštećenom svešću (epilepsijom) - Naziv epilepsija potiče od grčke reči epilepsi što
znači napad, a predstavlja hronični poremećaj ćelija moždane kore, koje iz različitih razloga
postaju prenadražene i reaguju sinhronim izbijanjima električnih impulsa, što se manifestuje
epileptičnim napadima. Tokom epileptičnog napada mogu se javiti grčevi mišića, poremećaji čula
mirisa, vida ili sluha, kao i odredjeni stepen gubitka svesti. Postoje dve osnovne grupe napada:
generalizovani sa potpunim poremećajem svesti i parcijalni sa delimičnim ili bez gubitka svesti.
Najčešći uzroci epilepsije u dečijem dobu su: porodjajna trauma, poremećaj razvoja krvnih
sudova, urodjena oštećenja mozga, povrede glave, infekcije, tumori.. Uzroci epilepsije mogu biti i
prekomerna upotreba alkohola ili droga, dugotrajno sprečavanje spavanja, hipoglikemija,
emocionalni stres…
Kod lakših oblika epilepsije inteligencija i ostale psihičke funkcije ostaju neoštećene. Kod težih
i teških oblika epilepsije javljaju se oštećenja psihičkih i ostalih funkcija.
Deca sa telesnim invaliditetom čine brojnu i heterogenu grupu. Zajednička karakteristika ove
grupe dece je poremećaj telesnog integriteta tj. otežano motorno funkcionisanje. Poremećaj
telesnog integriteta dovodi do odredjenih promena u aktivnostima deteta, menja njegov način
života, otežava komunikaciju sa sredinom i dovodi do promena u ličnosti poput smanjenog
osećanja sigurnosti, nepoverenja u sebe i druge.
U zavisnosti od toga koji su delovi tela, segmenti ili sistemi zahvaćeni deca sa telesnim
invaliditetom se dele u sledeće grupe:
Deca sa moždanom patologijom (cerebralna paraliza, stanja posle meningitisa ili
encefalitisa, trauma glave ili bilo kog dela centralnog nervnog sistema koji utiču na
telesno funkcionisanje),
Deca sa perifernim oduzetostima, posebno sa disfunkcijama ekstremiteta (stanja posle
dečije paralize, povrede kičme ili neuroloških oboljenja izazvanih oboljenjem perifernog
nervnog sistema),
Deca sa hroničnim progresivnim oboljenjima,
Deca sa organskim oboljenjima bez značajnih ispada u motornom funkcionisanju
(teškoće vezane za respiratorni sistem, kardiološka oboljenja, oboljenja endokrinog
sistema, maligna oboljenja...),
Deca sa ortopedskim invaliditetom (amputacije udova, urodjene ili stečene anomalije
lokomotornog aparata..).
(M.Mitić i saradnici, Deca sa smetnjama u razvoju- potrebe i podrška, Beograd 2011, str. 43)
Svaki poremećaj telesnog integriteta ostavlja posledice na telesni i mentalni razvoj deteta.
Komunikacija sa vršnjacima je otežana, a u adolescenciji se javljaju značajni problemi u
profesionalnom osposobljavanju i odnosima sa suprotnim polom.
Jedno istraživanje vršeno sa ovom grupom dece pokazuje da je za njih karakterističan pad
motivacije za učenje. Istraživanje je pokazalo da je pad motivacije znatno izraženiji kod
inteligentnije dece iz ove grupe, a ovo se najverovatnije dešava zbog toga što su ova deca svesna
posledica svog invaliditeta na kasniji profesionalni razvoj i na šanse za nalaženje posla, a
pogotovo na šanse da nadju životnog partnera. Posledice na razvoj ličnosti telesno invalidne dece
su raznovrsne i zavise od vrste telesnog invaliditeta.
10
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Hiperaktivna deca označavaju grupu dece koja boluju od neurološkog poremećaja nejasnog
porekla. Ovaj neurološki poremećaj praćen je veoma intenzivnom aktivnošću deteta, lošom
organizacijom ponašanja, poremećajima pažnje, razdražljivošću i impulsivnošću. Javlja se u
ranom uzrastu i kod jednog broja dece značajno se ublažava tokom adolescencije. Svi saznajni
procesi se usporeno odvijaju, izraženi su svi aspekti nezrelosti, a moguće je da su i govorne
funkcije oštećene. Deca iz ove grupe imaju velike probleme u prilagodjavanju.
Hipoaktivna deca su ona deca čije su aktivnosti bitno smanjene. Smanjena aktivnost može biti
neurološkog ili socijalnog porekla. Hipoaktivnost je posebno izražena kod jednog broja dece sa
telesnim oštećenjima, kod dece sa autizmom, sa teškoćama u intelektualnom razvoju. Iako se
bitno razlikuju od hiperaktivne dece smanjena aktivnost bitno oštećuje sve aspekte razvoja.
11
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
12
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
13
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
ostvarivanju prava na obrazovanje i vaspitanje, bez obzira na pol, rasu, nacionalnu, versku i
jezičku pripadnost, uzrast, fizičku i psihičku konstituciju, socijalno i kulturno poreklo, imovno
stanje, političko opredeljenje ili drugo lično svojstvo.
U našem sistemu vaspitanja i obrazovanja manjim grupama dece i mladih sa smetnjama u
razvoju pružena je mogućnost obrazovanja u vrtićima, osnovnim i srednjim školama,
visokoškolskim ustanovama i na fakultetima, kao i u posebnim institucijama, gde su programi i
metode vaspitno-obrazovnog rada prilagođeni određenim grupama u odnosu na specifičnost
njihovih invalidnosti. U Republici Srbiji postoje posebne škole za decu sa smetnjama u
psihofizičkom razvoju.
U Srbiji je u okviru osnovne zdravstvene službe obezbeđena i zdravstvena preventiva i
sistematski pregledi za decu. Zato je lekar pedijatar najpre u mogućnosti da uoči odstupanja u
mentalnom i telesnom razvoju beba. Kada se utvrdi odstupanje u mentalnom i telesnom razvoju
beba, roditelji se upućuju u specijalizovane ustanove ili posebne zavode.
U predškolskom periodu najpotrebnije je da dete sa smetnjama u razvoju pregleda posebna
grupa stručnjaka. Komisija za kategorizaciju daje nalaz i mišljenje. U nalazu se navode vrsta i
stepen invalidnosti, kao i preporuka za najprimerniji način vaspitanja i obrazovanja deteta
ometenog u razvoju. Deca ometena u razvoju u predškolskom uzrastu mogu da posećuju vrtiće i
to razvojne grupe ili predškolska odeljenja u posebnim zavodima.
Osnovno školsko obrazovanje obavezno je i besplatno. Osobe sa posebnim potrebama imaju
pravo na obrazovanje i vaspitanje koje uvažava njihove posebne obrazovne i vaspitne potrebe.
Osnovno obrazovanje dece sa smetnjama u razvoju traje do osam godina i ostvaruje se u skladu sa
školskim programom osnovne škole ili posebnim programom. Učenik ometen u razvoju može
sticati osnovno obrazovanje i vaspitanje i posle navršenih 19 godina života. Deca sa smetnjama u
razvoju imaju pravo na besplatan prevoz od škole do kuće i obrnuto. Za učenike koji nisu u
mogućnosti da pohađaju školu postoji i mogućnost sprovođenja nastave u kući. Produžen boravak
u osnovnoj školi takođe postoji kao jedna od mogućnosti za učenika sa smetnjama u razvoju koji
pohađa osnovnu školu.
Zakonom o srednjem obrazovanju propisana je mogućnost srednjeg obrazovanja odnosno
obrazovanje i osposobljavanje za rad redovnih učenika ometenih u razvoju. Srednješkolsko
obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju traje dve, tri ili četiri godine, u skladu sa školskim
programom opšte, srednje stručne škole ili srednje škole za učenike sa smetnjama u razvoju.
Prilikom upisa u srednju školu deca sa posebnim potrebama se oslobadjaju kvalifikacionog ispita.
Pravo na rad je pravo koje omogućava svakom pojedincu da unapređuje svoje sposobnosti i
razvije se u kreativnu osobu. Pravo na rad zagarantovano je Ustavom Republike Srbije, i odnosi
se i na osobe sa invaliditetom.
Profesionalna rehabilitacija i radno osposobljavanje lica sa invaliditetom je oblast koja ima
veliki značaj za poboljšanje uslova života osoba sa invaliditetom. Zakonom o radnom
osposobljavanju i zapošljavanju invalida uređuje se radno osposobljavanje i zapošljavanje
invalida i lica ometenih u razvoju.
Osobe sa invaliditetom koje su završile osnovnu školu mogu se osposobljavati za rad u srednjim
školama za učenike ometene u razvoju. Oni se osposobljavaju za ona zanimanja koja mogu da
savladaju u skladu sa svojim mogućnostima. Po završenom osposobljavanju mogu se zaposliti u
otvorenoj privredi ili pod zaštićenim uslovima ako je u pitanju teža invalidnost. Učenici koji nisu
u mogućnosti da savladaju obrazovni program upućuju se u specijalizovane zaštitne radionice u
kojima se osposobljavaju za jednostavnija zanimanja. Posle toga mogu se zaposliti samo na
poslovima pod zaštićenim uslovima. One osobe koje ne mogu da se osposobe ni za obavljanje
najjednostavnijih poslova imaju pravo da nastave habilitaciju ili rehabilitaciju u centrima za
dnevni boravak.
U skladu sa Zakonom o radu vrši se zapošljavanje osoba sa posebnim potrebama. Zaposleni
mlađi od 18 godina i zaposleni invalid imaju pravo na posebnu zaštitu. Lice koje traži zaposlenje,
kao i zaposleni, ne može se stavljati u nepovoljniji položaj u odnosu na druge, bez obzira na pol,
rođenje, jezik, rasu, nacionalnu pripadnost, veroispovest, bračni status, porodične obaveze,
političko ili drugo uverenje, socijalno poreklo, imovinsko stanje, članstvo u političkim
organizacijama, sindikatima ili neko drugo lično svojstvo.
14
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
15
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
2. Deo
Deca bez roditeljskog staranja
Fenomen odsustva roditeljskog staranja nije karakteristika samo jednog vremena, društva ili
sistema. U svim istorijskim periodima se javljaju deca bez roditeljskog staranja, samo što postoje
razlike u oblicima i obimu pojave, kao i razlike u sadržaju društvenog reagovanja. Činjenica
postojanja fenomena dece bez roditeljskog staranja u svim istorijskim periodima ukazuje na
nemogućnost potpunog iskorenjivanja ovog fenomena.
16
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Dete bez roditeljskog staranja je precizno definisano u čl.113 stav 3, Porodičnog zakona
Republike Srbije. Prema ovom zakonu „Detetom bez roditeljskog staranja smatra se:
Dete koje nema žive roditelje,
Dete čiji su roditelji nepoznati ili je nepoznato njihovo boravište,
Dete čiji su roditelji potpuno lišeni roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti,
Dete čiji roditelji još nisu stekli poslovnu sposobnost,
Dete čiji su roditelji lišeni prava na čuvanje i podizanje odnosno vaspitavanje deteta i
Dete čiji se roditelji ne staraju o detetu ili se staraju o detetu na neodgovarajući način.“
Na osnovu ovoga vidimo da je pogrešno shvatanje da su deca bez roditeljskog staranja samo deca
koja nemaju svoje roditelje ili su im oni nepoznati.
Ciljevi zaštite dece bez roditeljskog staranja ne ograničavaju se na potpuno eliminisanje pojave,
već su usmereni na smanjivanje uzroka koji do pojave dovode. Uzroci zbog kojih deca mogu
ostati bez roditeljskog staranja mogu biti:
Prirodni uzroci (smrt oba roditelja ili su roditelji nepoznati),
Uzroci pravne prirode (ograničavanje ili lišavanje roditeljskog prava, lišavanje poslovne
sposobnosti roditelja...),
Faktički uzroci (nestalost ili dugotrajna odsutnost roditelja, izdržavanje kazne...),
Uzroci zdravstvene prirode (zarazna bolest roditelja, invalidnost roditelja...),
Socijalni uzroci (ekonomski i drugi loši uslovi života).
Pored navedene, postoji i čitav niz drugih definicija dece bez roditeljskog staranja. Tako se
prema UNICEF-u u kategoriju „Deca bez roditeljskog staranja“ ubrajaju:
Deca čiji su jedan ili oba roditelja umrla kao žrtve AIDS-a, rata, bolesti...
Deca koja su odvojena od roditelja uglavnom zbog oružanih sukoba ili prirodnih
katastrofa;
Deca koja žive u ustanovama (uključujući i decu koja su napuštena od strane njihovih
roditelja zbog ekonomskih ili drugih razloga);
Deca koja su odlukom suda odvojena od svojih roditelja jer je to u najboljem interesu
deteta;
Deca koja bez pratnje roditelja imigriraju ili traže azil u drugoj zemlji ili su u drugoj
zemlji kao žrtve trgovine ljudima;
Deca koja svakodnevno, iz različitih razloga, ostaju bez nadzora svojih roditelja
(alkoholizam roditelja);
Deca koja žive i rade daleko od svog doma;
Deca povezana sa oružanim snagama;
Deca koja napuštaju svoje domove, uključujući begunce i decu koja žive na ulici.
Jedno dete istovremeno može da pripada u više navedenih kategorija. (www.unicef.org.)
17
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
18
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Najvažniji rezultati koji su postignuti do 2007. godine: 2006. godine donet je Ustav koji po
prvi put u ustavnopravnoj istoriji Srbije izričito govori o pravima deteta. Usvojen je veliki broj
važnih zakona poput:
• Porodični zakon;
• Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnoprvnoj zaštiti maloletnih lica
• Krivični zakonik;
• Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja;
• Zakon o zaštiti od diskriminacije osoba sa invaliditetom.
Roditelji imaju dužnost da se staraju o svojoj deci. U situaciji kada roditelji nisu u mogućnosti
da se staraju o svojoj deci, društvo preuzima na sebe odgovornost da se detetu obezbedi neki od
oblika zaštite. Kad god se konstatuje odsustvo roditeljskog staranja, nezavisno od toga koji će se
oblik zaštite primeniti, dete se stavlja pod starateljstvo.
Starateljstvo je mera porodično-pravne zaštite kojom se maloletnom detetu bez roditeljskog
staranja postavlja staralac. U najvećem broju slučajeva staralac je srodnik deteta, a može biti i
pravno lice ili radnik organa starateljstva. Dužnosti staratelja su: da se stara o ličnosti, pravima i
interesima štićenika, da brižljivo upravlja njegovom imovinom i obaveštava organ starateljstva o
obavljanju poslova staraoca.
Svrha starateljstva nad maloletnim licima prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima (član
219.) je da se zbrinjavanjem, vaspitanjem i obrazovanjem što potpunije razvije njihova ličnost i da
se osposobe za aktivan stvaralački život u zajednici.
Zakonom je odredjeno ko je od srodnika dužan da prihvati dužnost staraoca, kao i razloge zbog
kojih ova lica mogu biti oslobodjena ove dužnosti. Takodje, zakonom su utvrdjeni uslovi koje
treba da ispunjava jedno lice da bi moglo da bude postavljeno za staraoca. U slučaju da dete nema
srodnike ili oni ne ispunjavaju uslove da budu postavljeni za staraoce onda se dete stavlja pod
neposredno starateljstvo organa starateljstva. Radnik centra za socijalni rad se u ime organa
starateljstva odredjuje da obavlja poslove staraoca.
Starateljstvo nad maloletnom decom prestaje onda kada roditelji preuzmu vršenje roditeljske
dužnosti, kada se sprovede trajna mera zbrinjavanja deteta ili punolestvom deteta tj. sticanjem
potpune sposobnosti deteta.
Prema Porodičnom zakonu Republike Srbije osnovni vidovi porodično-pravne zaštite dece bez
roditeljskog staranja su:
a) Usvojenje,
b) Porodični smeštaj i
c) Institucionalna zaštita.
Koji će od ovih oblika zaštite biti odabran zavisi od velikog broja faktora i konkretne situacije, a
izbor mora biti u skladu sa najboljim interesima deteta.
Milioni dece širom sveta odrastaju bez jednog ili oba roditelja. Deca bez roditeljskog staranja su
u mnogo većoj opasnosti od diskriminacije, neadekvatne brige, nasilja i eksploatacije. Mnoga od
njih su, nepotrebno, previše dugo smeštena u institucijama u kojima dobijaju manje stimulacije i
individualne pažnje nego što im je potrebno da se razviju do svog punog potencijala. Dakle,
govorimo o deci koja su često u svom odrastanju bila suočena sa nezadovoljenim razvojnim
potrebama. Dve osnovne grupe potreba, potrebe za sigurnošću i ljubavlju, su kod dece bez
roditeljskog staranja u manjoj ili većoj meri nezadovoljene. Adekvatno zadovoljenje svih potreba,
a izuzetno potrebe za sigurnošću i ljubavlju, predstavljaju osnovu intelektualnog, emocionalnog i
socijalnog razvoja deteta.
U poslednje vreme dosta se radi o napuštanju prakse izdvajanja i izolovanja dece iz porodice i
društvene sredine kako bi se drugim, i ne manje složenim strategijama, omogućilo da maksimalno
razviju svoje sposobnosti za život u zajednici. Podrška Vlade kroz odgovarajuću politiku,
finansiranje i zakonodavstvo, od vitalnog je značaja za uspostavljanje i promovisanje porodičnih
oblika zaštite. Pozitivni stavovi prema usvajanju i hraniteljstvu, mogu da obezbede da deca koja
ne mogu biti zbrinuta od strane njihovih porodica, odrastaju u porodičnom okruženju. Smeštaj u
19
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
a) Usvojenje
Pravo svakog deteta je da odrasta u porodici koja ga voli, prihvata i izlazi u susret njegovim
potrebama. Najbolje za dete je da odrasta u okviru svoje biološke porodice, a ako to nije moguće,
usvojenje, kao trajni oblik zaštite, jeste sledeće najbolje rešenje. Usvojenjem dete preuzima
prezime i sva druga prava kao biološko dete svojih novih roditelja, i u potpunosti može da izgradi
osećanje pripadanja i zajedništva sa njima. Za usvojitelje, ono predstavlja drugačiji, ali jednako
dobar način da se postane roditelj.
Usvojenje je čin uspostavljanja sistema prava i obaveza između deteta koje se usvaja
(usvojenik) i osoba koje ga usvajaju (usvojitelji), koji je identičan sa pravima i obavezama koje
inače postoje između deteta i roditelja. Po istoj analogiji, rođaci usvojitelja imaće obaveze prema
detetu koje inače imaju rođaci roditelja deteta. Istovremeno, prava i obaveze između deteta i
njegovih bioloških roditelja i srodnika prestaju da postoje – osim ako dete nije usvojeno od strane
supružnika ili vanbračnog partnera njegovog roditelja.
U Priručniku o usvojenju, usvojenje se definiše kao “poseban oblik zaštite dece bez roditeljskog
staranja, ali i kao porodično-pravni odnos jer se zasniva pravnim putem, kao i sa gledišta
ostvarivanja prava svakog pojedinca da planira obim svoje porodice” (Grupa autora, Priručnik o
usvojenju, 1990, str.14).
Da bi neko dete moglo biti usvojeno, potrebno je da istovremeno budu ispunjeni sledeći uslovi:
da je dete starije od tri meseca i mlađe od 18 godina, kao i da nije steklo potpunu poslovnu
sposobnost;
da su roditelji deteta preminuli, nepoznati ili nepoznatog boravišta, ili da su živi i poznati, ali
lišeni poslovne sposobnosti ili da su lišeni roditeljskog prava (sa malom šansom da im ikada
bude vraćeno), ili da prosto žele da daju dete na usvojenje;
da dete nije već usvojeno.
Najčešće, kao usvojitelji se pojavljuju bračni ili vanbračni parovi. U izuzetnim slučajevima – a
izuzetnost ovde potvrđuje posebna dozvola ministra rada i socijalne politike – usvojitelj može biti
i osoba koja živi sama.
Usvojitelji mogu da budu samo osobe za koje je utvrđeno da poseduju svojstva „na osnovu
kojih se može zaključiti da će roditeljsko pravo vršiti u najboljem interesu deteta“. To automatski
isključuje one koji su:
potpuno ili delimično lišeni roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti;
oboleli od bolesti koja može štetno delovati na usvojenika;
osuđeni za neko od krivičnih dela protiv braka, porodice, polne slobode ili
života i tela.
Između usvojitelja i usvojenika mora da postoji određena starosna razlika – ne manja od 18, niti
veća od 45 godina. Istovremeno, među njima ne sme da postoji krvno srodstvo – bilo u pravoj
liniji (dete, unuk, praunuk), bilo u bočnoj liniji (brat, sestra, polubrat, polusestra). Čak i ako su svi
ovi kriterijumi ispunjeni, do usvojenja će doći samo ako nadležni organ proceni da je to u
“najboljem detetovom interesu”.
Strancima je usvajanje dozvoljeno pod dva uslova: da se usvojitelji ne mogu naći među
državljanima Srbije, za šta je rok godinu dana od unošenja podataka u Jedinstveni lični registar
usvojenja, ali i da se nadležni ministar saglasi sa usvojenjem. Izuzetno, ministar se može saglasiti
sa usvojenjem i pre isteka roka od godinu dana, ako se proceni da je to u najboljem interesu
deteta.
Ako dete ima roditelje, potrebna je njihova saglasnost da bi se uopšte razmatrala mogućnost
usvojenja – osim u slučaju da su roditelji trajno lišeni roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti
(što su često i razlozi pokretanja procesa usvojenja). Tada, kao i u slučaju da dete nema roditelje,
potrebna je saglasnost njegovog staratelja. Na sve to, zgodno je pomenuti da pravo na mišljenje
ovde ima i svako dete koje je starije od 10 godina. Ako mu se iz bilo kog razloga ne dopada ideja
da bude usvojeno, usvojenja neće ni biti.
20
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
b) Porodični smeštaj
Poslednjih godina se intenzivno radi na razvoju i promovisanju ovog oblika zaštite dece bez
roditeljskog staranja. Hraniteljstvo, kako se tradicionalno naziva porodični smeštaj, jedan je od
poželjnijih oblika zaštite ove dece, koji se primenjuje onda kada je smeštaj u drugu porodicu
najpovoljnije rešenje za dete.
Porodični zakon definiše porodični smeštaj kao “organizovan oblik socijalne zaštite dece u vidu
njihovog poveravanja na brigu i staranje drugoj odabranoj, motivisanoj i pripremljenoj porodici”.
Zakon o socijalnoj zaštiti ističe da se pružanjem usluga porodičnog smeštaja deci i mladima
privremeno, do završetka redovnog školovanja tj. do navršene 26. godine života, obezbedjuju
nega, zaštita i uslovi za optimalan razvoj u porodičnom okruženju. Porodični smeštaj predstavlja
pripremu za povratak primarnoj porodici ili pripremu za samostalan život.
Osnovne karakteristike porodičnog smeštaja su:
Privremenost smeštaja (njegovo trajanje je ograničeno i zavisi od trajanja problema zbog
kojeg je dete smešteno u hraniteljsku porodicu),
Substitivnost porodične sredine (hraniteljska porodica je zamena za prirodnu porodicu
deteta i pruža sigurnost, ljubav i svaku drugu vrstu podrške),
Smeštaj u hraniteljsku porodicu ne znači prekid porodičnog kontinuiteta (osim u
izuzetnim slučajevima, dete treba u najvećoj mogućoj meri da održava kontakt sa svojom
prirodnom porodicom),
Hraniteljska porodica pomaže detetu da se poveže sa socijalnom sredinom.
Postoje značajne razlike izmedju hraniteljstva i usvojenja:
Hranitelji nisu biološki roditelji deteta na porodičnom smeštaju;
Dete ima svoju prošlost, život u drugoj sredini, a većina njih i svoju primarnu porodicu i
sve to utiče na detetov razvoj;
Dete na porodičnom smeštaju mora se ponovo prilagodjavati;
Hraniteljstvo je privremen oblik zaštite deteta i nosi sa sobom separaciju, sa kojom se
dete suočava više puta, ali se ovog puta sa separacijom suočavaju i hranitelji po
prestanku hraniteljstva;
Hranitelji dele odgovornost za razvoj deteta sa profesionalcima iz sistema socijalne
zaštite;
Prema Zakonu o socijalnoj zaštiti porodični smeštaj može da se ostvaruje kao:
Standardni smeštaj,
Smeštaj uz intenzivnu ili dodatnu podršku,
Urgentni smeštaj,
Povremeni smeštaj,
Druga vrsta smeštaja u drugu porodicu;
Porodični smeštaj dece ostvaruje se pod odredjenim uslovima i :
1. Kada je dete napušteno, a nema izgleda da će biti usvojeno,
2. Kada su roditelji deteta lišeni poslovne sposobnosti ili roditeljskog prava,
3. Kada ima oba ili jednog roditelja, i samo uz njihovu saglasnost, a traje dok postoje
okolnosti za koje je odredjen,
4. Za decu koja su potencijalni kandidati za usvojenje.
21
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Domsko zbrinjavanje dece bez roditeljskog staranja predstavlja tradicionalni oblik socijalne
zaštite i ima dugu tradiciju u Srbiji. Začetak ovog oblika zaštite vezuje se za humanitarne
aktivnosti koje je sprovodila Pravoslavna crkva sa ciljem da se obezbedi zaštita deci koja su ostala
bez roditeljskog staranja. Organizovana institucionalna zaštita se javlja u trenutku kada se broj
dece bez roditeljskog staranja povećao do te mere da se lokalna zajednica nije mogla brinuti o
njima, pa je bilo neophodno formirati posebne institucije čija će osnovna svrha biti zbrinjavanje
ove dece. Česti periodi ratovanja, osiromašenje stanovništva, razne epidemije i druge nepovoljne
okolnosti uslovili su porast broja dece bez roditeljskog staranja. Pored početka državne brige,
pokreće se i gradjanska inicijativa sa ciljem da se deca zbrinu u institucijama i organizuju novi
oblici pomoći i zaštite. Tokom Prvog i Drugog svetskog rata, a i nakon ratova razvijaju se različiti
oblici institucionalne i poluinstitucionalne zaštite.
Domski smeštaj kao oblik zaštite, u medjunarodnim konvencijama i domaćem zakonodavstvu,
dat je kao krajnja mogućnost u zbrinjavanju dece bez roditeljskog staranja. Medjutim, ovaj oblik
zaštite je dominantan kod nas i često se primenjuje i za decu kojoj nije neophodan, odnosno koja
bi mogla biti smeštena u hraniteljske porodice.
Pravo na smeštaj u ustanovu socijalne zaštite ima dete bez roditeljskog staranja i dete čiji je
razvoj ometen porodičnim prilikama. Vreme smeštaja nije ograničeno, što znači da je ovaj
smeštaj privremen i traje dok se ne stvore uslovi za povratak u porodicu, dok se ne primeni neki
drugi oblik zaštite ili do osposobljavanja za samostalan život.
Kada se govori o valjanosti i adekvatnosti ovog oblika zaštite, mišljenja stručnjaka su
podeljena. Otudjenost, kolektivnost, brojnost dece u instituciji i njihove različite potrebe,
problemi i specifična iskustva koja iz svojih porodica nose, razlozi su što se o domskom smeštaju
sve više govori kao neadekvatnom za zadovoljavanje kompleksnih potreba dece bez roditeljskog
staranja.
U poslednje vreme veliki je broj onih koji se kritički odnose prema institucionalnom smeštaju i
koji se zalažu za deinstitucionalizaciju, a za to navode čvrste argumente. Po njihovom shvatanju
institucije su najčešće sakrivene i izolovane iz naselja. Posledica toga je da se malo zna o tome šta
se dešava unutra. Često, loša praksa u institucijama može proći neopaženo godinama, s obzirom
da ova deca nemaju pristup odraslim osobama od poverenja van institucije, kojima bi mogli da se
povere o tome šta im se dešava. Nadalje, institucionalna nega je skupa, naročito u siromašnijim
zemljama, i za državu može biti skupo da u institucije ulaže dovoljno sredstava. Nedovoljno
hrane, odeće, obuće i drugih sredstava može voditi neuhranjenosti, lošoj higijeni, širenju bolesti i
neizbežno, značajnim lošim posledicama po one koji u njima borave. U mnogim institucijama sa
malobrojnim osobljem nije neobično zateći da, tokom jedne smene, jedan član osoblja brine o 10
do 20 dece ili odraslih osoba. Nakon što je mnogo godina provelo u instituciji, kod deteta – ili već
22
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
odrasle osobe – je praktično nemoguće utvrditi da li je rođeno sa teškoćama ili su one rezultat
boravka u instituciji. Većina ove dece suočava se sa brojnim psihosocijalnim problemima i
teškoćama koji utiču na proces njihove socijalne integracije.
U okviru reforme sistema socijalne zaštite u našoj zemlji sve je veća tendencija
osavremenjavanja domskog smeštaja u skladu sa potrebama dece, sve je veća potreba za
transformacijom ustanova i stvaranjem prelaznih stambenih zajednica … Medjutim, sve ove vrste
alternativnih usluga su još uvek u razvoju, što znači da će domski smeštaj postojati još duže
vreme.
O tome koji će oblik zaštite biti primenjen za dete bez roditeljskog staranja odluku donosi organ
starateljstva. Stručnjaci socijalne zaštite najčešće su jedini zastupnici dece bez roditeljskog
staranja, a njihove odluke su presudne za dalji razvoj dece, pa je odgovornost za sudbinu svakog
pojedinačnog deteta iznad svih ostalih.
3. Deo.
Hraniteljstvo
Hraniteljstvo je privremeni oblik zaštite deteta i traje do razrešenja krizne situacije u biološkoj
porodici deteta, ali može da potraje i duže, sve do osamostaljivanja deteta. Cilj smeštaja deteta u
hraniteljsku porodicu jeste obezbedjivanje adekvatnog porodičnog okruženja u kome će dete u
skladu sa svojim mogućnostima rasti, razvijati se i osposobljavati za samostalan život. Uspešno
hraniteljstvo podrazumeva da se hranitelji na pravi način brinu o detetu, da razumeju teškoće i
probleme sa kojima se dete suočava i da se prema detetu i njegovoj biološkoj porodici ophode bez
diskriminacije. Hranitelji moraju prihvatiti dete onakvo kakve jeste, sa svim njegovim osobinama,
a njegovo ponašanje treba da shvate u kontekstu iskustva koje je proživelo.
Hraniteljstvo je složeno jer zahteva znanja i veštine za odgajanje dece koja su doživela različite
gubitke i bila izložena zanemarivanju.
Hraniteljstvo u Srbiji ima dugu tradiciju,od preko 80 godina. Do devedesetih godina XX veka
možemo govoriti o usponu hraniteljstva, kada dolazi do stagnacije i opadanja primene ovog
oblika zaštite dece.
Prvi oblik regulisanog smeštaja dece u porodicu nalazio se u Karadjordjevom zakoniku iz
1805.god. Ovaj zakon daje mogućnost majci koja nezakonito rodi dete da, ukoliko oseća sramotu,
može dati dete na čuvanje nekoj drugoj ženi.
Prvi organizovani porodični smeštaj u Srbiji, koji se vezuje za Uredbu Ministarstva socijalne
politike od 5.februara 1919.godine, pojavljuje se u selu Štitar kod Šapca. Organizovan je od strane
Društva za vaspitanje i zaštitu dece, koje je pored porodičnog smeštaja organizovalo i domski
smeštaj. U to vreme je 20% dece bilo zbrinuto u porodicama.
Godine 1922. u predratnoj Jugoslaviji donet je Zakon o zaštiti dece i mladeži, koji je preporučio
porodični smeštaj. Organizovani rad na razvoju hraniteljstva u Srbiji počinje 1929.godine, posle
donošenja Pravilnika o kolonijama za odojčad i malu decu, na osnovu kojeg su osnovane prve
kolonije u Miloševcu i Čortanovcima 1931.godine, u Staparu kod Sombora 1933. i u Čurugu
1934. godine. Ova mesta su ostala verna tradiciji i danas se u njima veliki broj stanovnika bavi
hraniteljstvom.
Nakon Drugog svetskog rata, pod uticajem ideologije Sovjetskog Saveza, značaj porodičnog
smeštaja znatno opada. Veliki broj ratne siročadi je smešten u dečije domove. Takva praksa se
nije dugo održala.
Porodični smeštaj i u Beogradu ima dugu tradiciju. Već 1931.godine je osnovan „Centralni ured
za zaštitu matere, dece i mladeži grada Beograda“, koji je izmedju ostalog, imao zadatak da
osniva sopstvene dečije kolonije i nadzire decu u tudjoj porodici. Ovaj ured je uticao na osnivanje
23
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
ustanove za zatvorenu zaštitu dece „Gradski dečiji dom“ u Zvečanskoj. Ova ustanova postoji i
danas, vremenom je menjala nazive ali je ostala prepoznatljiva po nazivu ulice u kojoj se nalazi.
U okviru ove ustanove se od njenog osnivanja odvijala i delatnost porodičnog smeštaja. Porodični
smeštaj je kao samostalna institucija u Beogradu osnovana 1955.godine, pod nazivom „Centar za
zbrinjavanje dece u porodice“, koji je 1962. integrisan u Dom za odojčad i malu decu u
Zvečanskoj. Od 1974.godine u okviru ove ustanove je porodični smeštaj organizovan kao posebna
organizaciona jedinica ovog doma, koja se ukida 1998.godine. Njeno ukidanje je dovelo do niza
problema i opadanja broja hraniteljskih porodica. Čitavu deceniju problemi su se samo gomilali,
bez ikakvog pokušaja da se nešto uradi na tom planu. Konačno je 2008.godine formiran Centar za
porodični smeštaj dece i omladine u Beogradu i donosi se odluka koja predvidja otvaranje još 16
centara za porodični smeštaj u Srbiji.
U našoj zemlji je 1959.godine donet Zakon o porodičnom smeštaju, kao poseban zakon koji se
primenjivao sve do donošenja Zakona o braku i porodičnim odnosima 1980.godine. Od tada se
materija porodičnog smeštaja reguliše u dva zakona: Zakon o braku i porodičnim odnosima i
Zakon o socijalnoj zaštiti.
Devedesete godine su nanele veliku štetu razvoju porodičnog smeštaja. Ratovi, izbeglištvo,
osiromašenje stanovništva i drugi nepovoljni dogadjaji su uticali na povećanje broja dece u
sistemu socijalne zaštite. Sve te nepovoljne okolnosti su posebno pogadjale decu koja su smeštena
u institucije, zbog toga što nije postojala mogućnost da se ovoj deci obezbedi smeštaj u
porodičnom okruženju. Većina hraniteljskih pšorodica koje su imale decu na smeštaju su bile u
teškoj ekonomskoj situaciji, jer u godinama visoke inflacije nisu redovno dobijale naknadu za
izdržavanje dece. Većina ovih porodica i pored teške ekonomske situacije nisu raskidale
hraniteljstvo.
Promene u razvoju hraniteljstva u Srbiji desile su se 2003.godine, kada nadležno ministarstvo
započinje proces reforme sistema socijalne zaštite i ističe primenu porodičnih oblika zaštite kao
prioritetni zadatak države. Ministarstvo definiše Strategiju za razvoj hraniteljstva i uz pomoć
donatora započinje proces razvoja hraniteljstva. Unapredjenje hraniteljstva podrazumeva promene
zakonodavstva i definisanje standarda, izmene u finansiranju porodičnog smeštaja, razne
kampanje... Pozitivne promene koje su ostvarene u hraniteljstvu ogledaju se kroz porast broja
hraniteljskih porodica i dece na smeštaju.
Savremeno doba razvija i savremene pristupe u hraniteljstvu. Istraživanja su pokazala da je
život deteta u instituciji veoma rizičan za njegov razvoj pa za svako dete, koje ne može da živi u
svojoj biološkoj porodici, treba pronaći hraniteljsku ili usvojiteljsku porodicu. Samo u izuzetnim
situacijama dete treba smestiti u instituciju. Danas, prednost se uvek daje porodičnim oblicima
zaštite u odnosu na smeštaj u instituciju. Karakteristične potrebe ove dece, povećanje njihovog
broja i shvatanje da je hraniteljska uloga složena odredili su nove pristupe u razvijanju i
unapredjivanju hraniteljstva.
24
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
kojima je dete živelo pre smeštaja u njihovu porodicu kako bi mogli adekvatno da
zadovolje potrebe deteta.
Odvajanje-separacija : hraniteljstvo je vremenski ograničeno. To znači da se hranitelji
posle izvesnog vremena moraju suočiti sa činjenicom da se dete, koje su prihvatili u svoju
porodicu i sa kojim su izgradili bliske odnose, vraća u biološku porodicu, odlazi u drugu
hraniteljsku porodicu ili usvojiteljsku porodicu, ili odlazi zbog osamostaljivanja. Nekada se
dešava da dete odlazi iz hraniteljske porodice jer se nije uspešno prilagodilo na nove
okolnosti. U svakom slučaju, zadatak hranitelja je da dete adekvatno pripreme za odlazak iz
hraniteljske porodice. Ovakve situacije su u velikom broju slučajeva bolne i za hranitelje i
za dete jer se suočavaju sa emocionalnim gubitkom.
Podeljena odgovornost : zadatak hranitelja je da obezbede neophodnu zaštitu deteta u
skladu sa njegovim najboljim interesima. Iako neposrednu brigu o detetu vode hranitelji,
odgovornost je podeljena izmedju hranitelja i tima stručnjaka za socijalnu zaštitu.
Iz svega navedenog zaključujemo da hranitelji imaju više zadataka i veću odgovornost od
roditelja. Hranitelji treba da steknu i razviju kompetencije, kako bi pomogli detetu koje
prihvataju, da prevazidje zaostatak u razvoju koji je nastao kao rezultat prethodnog iskustva.
Hranitelj ima zadatak da dete koje ne poznaje od rodjenja prihvati onakvo kakvo jeste, da razume
ponašanje deteta, da pomogne detetu da razume i prihvati svoju prošlost, da ga usmeri i pomogne
mu da se adekvatno razvije u skladu sa potencijalima koje poseduje. Sve ovo pokazuje koliko je
složena uloga hranitelja i pokazuje da roditeljsko iskustvo i znanje nisu dovoljni za obavljanje
uloge hranitelja. Izazov hraniteljstva upravo se krije u većem broju zadataka u odnosu na biološko
roditeljstvo.
25
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
19.1
želja da pomognu deci bez
3.9 roditeljskog staranja-67,1%
9.8 novčana nadoknada-12,5%
iskustva drugih porodica-11,9%
67.1
nemanje dece-9,8%
11.9 zbog društva-3,9%
srodničke porodice-19,1%
12.5
Deca bez roditeljskog staranja su različitog pola, uzrasta, porekla, zdrava ali i deca sa
zdravstvenim problemima, deca koja zaostaju u razvoju, deca sa invaliditetom, deca koja osećaju
posledicu zanemarivanja ili zlostavljanja. Sva ova deca su imala emocionalne gubitke koji su
uticali na njihov razvoj. Zbog svega ovoga bitno je da ljudi svoju odluku da se brinu o deci bez
roditeljskog staranja stave u kontekst realnih potreba i karakteristika te dece, i u skladu sa tim
prilagode svoja početna očekivanja.
26
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Prethodna negativna životna iskustva dece bez roditeljskog staranja za posledicu imaju
specifična zaostajanja u razvoju te dece, posebno emocijalnom i socijalnom. Zbog toga je kod ove
dece otežano prepoznavanje i adekvatno reagovanje na njihove potrebe, za šta su potrebna
specifična znanja i veštine hranitelja. Budući hranitelji moraju proći kroz pripremu i obuku
kojima se stiču znanja i veštine za uspešno obavljanja hraniteljskih zadataka. Navode se pet
kompetencija hranitelja:
Prva kompetencija: obezbedjivanje sigurnog okruženja za dete i zaštite deteta od
zanemarivanja i zlostavljanja;
Da bi hranitelji stekli prvu kompetenciju neophodno je da usvoje znanje o uslovima
koje je potrebno obezbediti za siguran i bezbedan smeštaj deteta u porodici i okolini; o
faktorima rizika za zanemarivanje i zlostavljanje deteta u porodici i okolini; o fizičkim,
zdravstvenim i psihološkim znacima zanemarivanja i zlostavljanja, izuzetno
27
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Porodični smeštaj može biti ostvaren samo u porodici koja sa uspehom može obavljati
roditeljsku dužnost, naročito u pogledu negovanja, vaspitavanja, obrazovanja i osposobljavanja za
samostalan život. To je opšti uslov koji mora biti ispunjen. Organ starateljstva ima obavezu da
utvrdjuje opštu podobnost hranitelja, odnosno da hranitelj može da bude samo lice koje ima lična
svojstva na osnovu kojih se može zaključiti da će se starati o detetu u skladu sa njegovim
najboljim interesom. Član porodice sa kojim se zaključuje ugovor o hraniteljstvu, mora da
ispunjava sledeće uslove:
Da nije lišen roditeljskog prava,
Da nije lišen poslovne sposobnosti,
Da mu interesi nisu u suprotnosti sa interesima štićenika i roditelja štićenika,
Da nema više od troje dece,
Da nije obolelo od bolesti koja može štetno delovati na štićenika,
28
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Da nije osudjivano za krivična dela iz grupe krivičnih dela protiv braka i porodice,
protiv polne slobode, protiv života i tela.
Porodičnim zakonom i Pravilnikom o hraniteljstvu uredjena je procedura kojom se realizuje
porodični smeštaj, a koja se odvija kroz aktivnosti centra za socijalni rad nadležnog za dete,
centra za socijalni rad nadležnog za hraniteljsku porodicu i centra za porodični smeštaj. Odluku o
izboru hraniteljske porodice donosi stručni tim, koji se sastoji od socijalnog radnika, pedagoga,
psihologa, lekara i drugih stručnjaka u zavisnosti od okolnosti koje su dovele do smeštaja deteta u
hraniteljsku porodicu. Za uspešno ostvarivanje cilja hraniteljstva bitan faktor predstavlja porodica
u kojoj se odvija zaštita deteta. Stoga procena opšte podobnosti hranitelja i adekvatan izbor
hraniteljske porodice predstavljaju ključni deo procedure porodičnog smeštaja. Izbor hraniteljske
porodice za konkretno dete zavisi od potreba deteta, uzrasta i dužine planiranog boravka u
hraniteljskoj porodici. Izbor se vrši u zavisnosti od komplementarnosti odlika deteta i članova
hraniteljske porodice.
Zakon nije precizno definisao da li samo potpuna, bračna porodica može biti hraniteljska.
Primeri iz života pokazali su da i samohrane majke mogu biti uspešne u ostvarivanju porodičnog
smeštaja. Pri izboru hraniteljske porodice pravilo je da to bude bračna zajednica ali izuzetno, ako
za to postoje opravdani razlozi, dete može biti povereno na čuvanje i licu koje nije u
braku.Hraniteljska porodica može biti porodica srodnika, ako su ispunjeni svi uslovi koje za
hranitelja utvrdjuje zakon.
Socijalni radnik je jedan od bitnih učesnika koji učestvuje u otkrivanju i izboru hraniteljske
porodice. Porodice koje su zainteresovane za hraniteljstvo prvo prima socijalni radnik i taj prvi
razgovor sa potencijalnim hraniteljima ima preliminarni karakter. Tokom prvog razgovora
socijalni radnik mora da dobije osnovne informacije o porodici i ima zadatak da okvirno upozna
potencijalne hranitelje sa njihovim dužnostima i obavezama. Ako je prvi razgovor protekao
uspešno, onda socijalni radnik uvodi potencijalne hranitelje u evidenciju za detaljnu timsku
obradu.
Socijalni radnik, u većem broju slučajeva, prvi ulazi u porodicu, sam ili u paru sa psihologom ili
pedagogom. Bitno je da pri prvom ulasku stručnih radnika u porodicu, svi članovi porodice budu
na okupu. Na taj način se neposredno stiče uvid u atmosferu koja vlada u porodici i kakvi su
stavovi ostalih članova porodice u vezi sa zasnivanjem hraniteljstva. Tokom prve posete stručni
radnici moraju steći opšti utisak i dobiti informacije vezane za sledeće oblasti:
Socijalno-ekonomski status porodice koji se odnosi na tip porodice, broj i strukturu njenih
članova, kulturni i obrazovni nivo, zaposlenost i prihode, stambene uslove…
Zdravstveno stanje članova porodice;
Interpersonalne odnose u porodici- odnos izmedju bračnih partnera, odnos roditelja i dece,
odnos izmedju dece, odnose sa daljom rodbinom, susedstvom i lokalnom zajednicom;
Motivaciju za prihvatanje deteta.
Odluku o opštoj podobnosti donosi stručni tim centra za socijalni rad na osnovu sintetizovanog
izveštaja koji propisuje način i elemente za procenu sposobnosti i uslova potencijalnih hranitelja.
Ovaj izveštaj popunjavaju radnici centra za socijalni rad koji su ovlašćeni za realizaciju
hraniteljstva, a potpisuju ga tri člana stručnog tima. Kada stručni tim donese pozitivan izveštaj u
propisanom roku hraniteljima se izdaje potvda. Potvrda se izdaje za period od dve godine. Nakon
isteka ovog perioda iznova se procenjuje podobnost hranitelja i potvrda se produžava ili oduzima
ukoliko je u hraniteljskoj porodici došlo do promena koje su od značaja za obavljanje hraniteljstva
tj. u zavisnosti od uspešnosti ostvarivanja hraniteljske uloge.
29
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
30
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
31
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
porodičnog života. Pripremaju se svi, dete, hranitelji, njihova deca i ostali članovi porodice, jer je
to stresna situacija za sve.
Prvi dani su veoma značajni i jako često presudni za uspešno ostvarivanje porodičnog smeštaja.
Dete u porodicu dolazi u pratnji stučnjaka centra za socijalni rad. Ponašanje svih članova
hraniteljske porodice u prvim danima bitno utiče na dete i njegovo prilagodjavanje na novu
sredinu i nov način života. Hranitelji imaju obavezu da svoj dom pripreme za dete u skladu sa
standardima koje je država propisala.
Da bi promena koju dete doživljava bila manje stresna, veoma je važno detetu omogućiti da sa
sobom ponese svoje lične stvari koje ga povezuju sa njegovom prošlošću, a koje mu pomažu da
sačuva i neguje svoj identitet.
Biološka deca hranitelja moraju biti uključena od samog početka u čitav proces zasnivanja
hraniteljstva. Biološka deca mogu biti ljubomorna, posebno ukoliko se novom članu poklanja
veća pažnja. Mogu biti zbunjeni, uplašeni, uznemireni, mogu razviti niz strahova pogotovo ako su
u uzrastu kada ne mogu sve to razumeti. Zbog toga, priprema za hraniteljstvo podrazumeva i
pripremu biološke dece hranitelja za dolazak novog člana.
Medjusobno prilagodjavanje deteta i hraniteljske porodice je proces i zahteva vreme, a zavisi od
individualnih kapaciteta svih članova. Tokom procesa prilagodjavanja neophodna je intenzivna
podrška stručnjaka. U procesu prilagodjavanja savetnik za hraniteljstvo iz centra za porodični
smeštaj i voditelj slučaja iz centra za socijalni rad intenzivno moraju posećivati porodicu.
Iako je proces prilagodjavanja period koji zahteva puno razumevanja, od hranitelja se očekuje
da postepeno ali odlučno postavljaju granice i uče dete prihvatljivim načinima ispoljavanja teških
i bolnih osećanja. Za hranitelje je značajno da prepoznaju uzroke ponašanja i ne zapadnu u zamku
da ponove obrasce osoba koje su ranije gajile dete. Svakako se od deteta ne može očekivati da
odmah prihvati sva pravila, navike i način života. Proces uzajamnog prilagodjavanja će biti
mnogo lakši ukoliko porodica prihvati navike, iskustvo i prošlost koje dete sa sobom donosi. U
suprotnom može se desiti da će dete odbojno reagovati na porodicu jer će misliti da mu se
oduzima svaki identitet.
Nakon smeštaja deteta u hraniteljsku porodicu, centar za porodični smeštaj ima obavezu da
kontinuirano prati prilagodjavanje deteta i porodice i obezbedi adekvatnu podršku. Praćenje
medjusobnog prilagodjavanja doprinosi:
Stvaranje sigurnosti kod hranitelja i deteta,
Blagovremenog uočavanja poteškoća, potreba za podrškom i preventivno
delovanje,
Prevazilaženje problema na relaciji dete-hraniteljska porodica-biološka
porodica,
Prevazilaženje problema koje hraniteljska porodica može imati u vezi sa
lokalnom zajednicom,
Prevazilaženje problema u ponašanju deteta,
Ostvarivanju hraniteljstva sa boljim rezultatima,
Kvalitetnijem životu deteta na porodičnom smeštaju (D.Grujić, Porodični smeštaj
dece, 186. str).
Stručnjaci koji prate razvoj deteta na porodičnom smeštaju, dužni su da pismeno konstatuju
stanje i rezultate razvoja deteta, i da predlože mere i aktivnosti koje će obezbediti dalji napredak
deteta. Rezultati praćenja determinišu obim, vrstu i učesnike podrške detetu i hraniteljskoj
porodici.
Hraniteljstvo je proces koji najčešće traje godinama. Hraniteljska uloga je kompleksna,
odgovorna i usmerena je na dete čije su potrebe složene. Hranitelji pored zadovoljenja osnovnih
životnih potreba, moraju detetu omogućiti i zadovoljenje emocionalnih potreba, potrebu za
ljubavlju i pripadnošću. Nekada je potrebno mnogo vremena da se uspostavi blizak odnos sa
detetom i u tim ranim fazama su potrebne razne vrste podrške hraniteljskoj porodici. Deca na
porodičnom smeštaju, najčešće imaju loša prethodna iskustva, pa mogu imati razne potrebe i
32
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Mreža podrške:
Biološka
porodica
Klub za decu
Centar za socijalni
rad
Dom za decu
Centar za porodični
smeštaj
Nevladina Hraniteljska
organizacija
porodica Dom zdravlja
Klub hranitelja
Savetovalište
Sportski
centar Vrtić
Škola
33
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Prestanak porodičnog smeštaja predstavlja logičan kraj procesa razvoja deteta u hraniteljskoj
porodici. Situacije u kojima dolazi od završetka porodičnog smeštaja su:
Završetak boravka u hraniteljskoj porodici zbog toga što su se ispunili uslovi za povratak
deteta u biološku porodicu;
Završetak boravka u hraniteljskoj porodici zbog završetka školovanja i osamostaljivanja
štićenika;
Završetak boravka u hraniteljskoj porodici zbog primene drugog oblika zaštite;
Završetak boravka u hraniteljskoj porodici zbog promena u hraniteljskoj porodici koje
onemogućavaju dalji boravak u porodici;
Prekid boravka zbog neadekvatne brige hraniteljske porodice o detetu (D.Grujić,
Porodični smeštaj dece, 190.str).
Bez obzira na to koji je razlog doveo do prestanka hraniteljstva, njegov završetak mora da se
priprema i planira.
Završetak porodičnog smeštaja je u velikom broju slučajeva stresna i traumatična situacija kako
za štićenika tako i za hraniteljsku porodicu. Oni se suočavaju sa separacijom i gubicima. Ovakve
situacije su obično krizne za mlade ljude koji su do nedavno bili na porodičnom smeštaju. Oni se
nalaze u neizvesnosti, usamljeni su i osećaju strah od budućnosti.
Broj hraniteljskih porodica u Beogradu raste iz godine u godinu, ali i dalje na teritoriji Beograda
nema dovoljno porodica koje su zainteresovane za hraniteljstvo. Najviše nedostaju hranitelji koji
bi bili spremni da prihvate dete sa posebnim potrebama.
Koliko su gradjani Srbije zainteresovani za hraniteljstvo pokazuju i podaci Republičkog zavoda
za socijalnu zaštitu:
34
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Tabela 3:
Hraniteljstvo u centrima za socijalni rad 2008. 2009. 2010.
Nevladin sektor ima veliku ulogu u zaštiti dece na porodičnom smeštaju. Prisustvo brojnih
medjunarodnih humanitarnih organizacija i agencija u našoj zemlji stvorilo je mogućnost
dodatnog rada na zaštiti dece bez roditeljskog staranja kao dopuna državnoj organizaciji i sistemu
socijalne zaštite dece.
Kroz razne programe koje obezbedjuje za zaštitu dece, UNICEF daje podršku razvoju
porodičnog smeštaja u Srbiji. Posebnu pažnju zaslužuju rezultati primene socio-edukativnog
programa “Škola za roditelje”, kojim je obuhvaćen jedan broj hranitelja. Ovaj program je
realizovan u saradnji Ministarstva za brigu o porodici i UNICEF-a.
U poslednjih nekoliko godina značajan doprinos daje i britanska nevladina organizacija Save
the Children. Ona je medju prvima 1996. godine, uz podršku Ministarstva za rad, Sekretarijata za
socijalnu i dečiju zaštitu i Gradskim centrom za socijalni rad otpočela realizaciju pilot projekta
“Unapredjenje hraniteljstva u Beogradu”. Osnovni cilj ovog projekta bio je povećanje broja
hraniteljskih porodica na užem gradskom području Beograda, kao i povećanje ukupne
obaveštenosti javnosti o hraniteljstvu.
Asocijacija za alternativno porodično staranje o deci –Familia- je nevladina, neprofitna,
nestranačka organizacija, koja je osnovana krajem 1998. godine, a spada u najaktivnije nevladine
organizacije u ovoj oblasti. Osnovana je sa ciljem da razvija nove i unapredjuje postojeće vidove
zaštite dece bez roditeljskog staranja. Familia okuplja hranitelje, decu i omladinu koja žive u
hraniteljskim porodicama, biološke roditelje, profesionalce i sve gradjane koji žele da doprinesu
alternativnom zbrinjavanju dece bez roditeljskog staranja.
Specijalizovano hraniteljstvo u Srbiji još uvek nije dovoljno razvijeno. Poslednjih nekoliko
godina sprovode se kampanje sa ciljem popularizacije i afirmacije ovog oblika porodičnog
smeštaja, ali javnost je i dalje jako malo informisana o specijalizovanom hraniteljstvu.
35
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
II. Deo
Specijalizovano hraniteljstvo
„Specijalizovano hraniteljstvo zadovoljava potrebe deteta sa smetnjama u psihofizičkom
razvoju, izraženim zdravstvenim teškoćama ili poremećajem ponašanja, za koje je procenjeno da
je primena hraniteljstva u njegovom najboljem interesu i koje se u hraniteljsku porodicu smešta na
kraći ili duži vremenski period “ (Pravilnik o hraniteljstvu, april 2008, broj:110-00-00032/08-20).
Specijalizovani porodični smeštaj se primenjuje za :
Decu ometenu u razvoju,
Zlostavljanu decu,
Decu sa asocijalnim ponašanjem,
Invalidnu decu,
Decu sa hroničnim bolestima.
Specijalizovani porodični smeštaj predstavlja specifičan oblik smeštaja dece sa fizičkim,
emotivnim ili razvojnim poteškoćama u drugu porodicu. Hranitelji koji se odlučuju za ovaj oblik
zaštite moraju proći program obuke i moraju biti osposobljeni da pružaju intenzivne,
specijalizovane usluge deci sa posebnim potrebama. Upravo iz razloga što je ovoj deci potrebna
posebna nega i specijalizovano roditeljstvo, pravilo je da više od dvoje dece sa posebnim
potrebama ne mogu biti smeštena u jednu porodicu. U izuzetnim okolnostima, kada su u pitanju
troje braće i sestara, moguća su odstupanja od ovog pravila.
Razvoj i unapredjenje ovog oblika porodičnog smeštaja izuzetno je značajan jer, sa jedne strane
predstavlja mogućnost obezbedjivanja porodičnog smeštaja za decu sa posebnim potrebama, a sa
druge strane utiče na promenu prakse primene domskog smeštaja kao jedine opcije za ovu decu.
Obezbedjivanje porodičnog okruženja za decu sa posebnim potrebama ima za cilj
osamostaljivanje i osposobljavanje za život u skladu sa njihovim preostalim sposobnostima.
„Za realizaciju ovog oblika zaštite dece treba obezbediti neke posebne uslove:
a) Izbor i pripremu specijalizovanih hraniteljski porodica koje će se isključivo baviti
specijalizovanim porodičnim smeštajem;
b) Opremanje hraniteljskih porodica neophodnim nameštajem namenjenim deci;
c) Profesionalizacija ovog oblika porodičnog smeštaja:
d) Priznavanje realnih troškova za dete u specijalizovanom porodičnom smeštaju, računajući
i priznavanje nepredvidjenih troškova za zadovoljavanje posebnih potreba dece;
e) Realizacija posebnog programa obuke hranitelja za bavljenje specijalizovanim
hraniteljstvom i priprema hranitelja za prijem dece;
f) Realizacija programa stalne podrške hraniteljskim porodicama;
g) Obezbedjivanje redovne supervizije rada hraniteljskih porodica i razvoja dece;
h) Saradnja sa institucijama za zadovoljavanje posebnih potreba dece.“ (D.Grujić, Porodićni
smeštaj dece, 2005.god, str.196.)
Donošenje odluke o smeštaju deteta sa posebnim potrebama u hraniteljsku porodicu jedan je od
najsloženijih zadataka. Neuspeh u proceni i pogrešno doneta odluka ostavlja teške posledice na
dete, a za hraniteljsku porodicu to predstavlja neprijatno iskustvo koje može da rezultira odlukom
da se više ne bave hraniteljstvom.
36
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Rodjenje deteta u porodici je izvor radosti i formiranje novih osećanja, tada dolazi do istinskog
formiranja porodice. Medjutim, rodjenje deteta sa posebnim potrebama je snažan stresogeni
dogadjaj za biološku porodicu koji bitno menja njeno aktuelno funkcionisanje i odredjuje pravac i
tok njenog daljeg razvoja. Zahtevi koji se pred sve članove porodice stavljaju nisu mali i mogu
bitno uzdrmati svakog člana pojedinačno, ali i porodicu kao celinu. Veliki broj ove dece,
različitog uzrasta, se smešta u hraniteljske porodice ili institucije zato što se njihovi roditelji ne
osećaju dovoljno sposobnim da se o njima brinu. Od izuzetnog značaja je donošenje novog
Zakona o socijalnoj zabrani smeštaja dece do tri godine u dom. Dakle, bebe, pravo iz porodilišta,
ako ne idu u svoju biološku porodicu, idu u hraniteljske porodice.
Na prvi pogled, hraniteljska porodica je u boljoj situaciji od biološke porodice jer se ne
suočavaju sa svim lošim osećanjima sa kojima se suočavaju biološki roditelji. Prihvatanje deteta
sa posebnim potrebama na porodični smeštaj je stvar izbora. Medjutim, sa druge strane ni
hraniteljska porodica deteta sa posebnim potrebama nije poštedjena predrasuda, stereotipa i
stavova uže i šire okoline prema deci sa posebnim potrebama, i uopšte toj vrsti hraniteljstva.
Specijalizovane hraniteljske porodice se suočavaju sa nizom značajnih izazova, koji mogu da
imaju karakter stresnih dogadjaja, tako da podrška i osnaživanje hraniteljskih porodica ne treba da
se odnosi samo na njihovo informisanje, već i na pomoć u efikasnijem prevazilaženju stresnih
situacija.
Neki od specifičnih izazova sa kojima se suočavaju hraniteljske porodice koje na smeštaju
imaju decu sa posebnim potrebama:
Odsustvo roditeljskog iskustva,
Odsustvo bilo kakvog iskustva sa poremećajima u razvoju,
Predrasude o biološkim roditeljima deteta kao neodgovornim osobama,
Smeštanje deteta u hraniteljsku porodicu može da ugrozi normalno odvijanje
njenog životnog razvojnog ciklusa, jer je potrebno da se porodica vrati na neke
prethodne faze razvoja,
Postoji i zahtev da granice porodice budu dovoljno propusne za biološku porodicu i
stručnjake raznih profila, što može da ugrozi autonomiju porodice,
U skadu sa detetovim razvojnim potrebama, porodica aktivno treba da traži socijalnu
podršku i bori se za detetova prava,
Hraniteljska porodica treba da se suoči i izbori sa predrasudama okoline,
Članovi hraniteljske porodice moraju proći program obuke i steći znanja i veštine
kako bi uspešno mogli da odgovore na potrebe deteta…( M.Mitić i saradnici,
Hraniteljstvo kao izazov, Beograd 2007, str.19.)
Svi navedeni i drugi izazovi nameću potrebu reorganizacije hraniteljske porodice i prihvatanja
novih obrazaca ponašanja, što sve zajedno može porodicu da dovede u stanje stresa ili krize. Zbog
toga su za specijalizovano hraniteljstvo poželjnije one porodice koje su dokazale da mogu
adekvatno da reaguju na problem i prevazidju ga.
37
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Najveći broj hraniteljskih porodica će radije prihvatiti dete sa posebnim potrebama ako su u
postupku pripreme za hraniteljstvo uspostavljene veze sa odgovarajućim stručnjacima i službama.
Priprema i kontinuirana podrška hraniteljima, koju im obezbedjuju stručnjaci, potrebna im je iz
sledećih razloga:
Radi saznavanja šta mogu da očekuju u odnosu na periode dečijeg razvoja,
Kako da shvate „posebne potrebe deteta“, posebno u odnosu na vrstu oštećenja i u
odnosu na njegov razvoj pre nego što je došlo u hraniteljsku porodicu,
Kako da, u saradnji sa stručnim timom, budu aktivan činilac detetovog kontinuiranog
napredovanja (M. Mitić i saradnici, Hraniteljstvo kao izazov, 2007, str.60).
Život u hraniteljskoj porodici detetu sa posebnim potrebama omogućava optimalan razvoj,
ukoliko hraniteljska porodica ima na raspolaganju resurse podrške u lokalnoj zajednici koji
omogućavaju da zdravstvene, razvojne, socijalne, obrazovne i druge potrebe deteta budu
zadovoljene. Značajan aspekt uspešnog hraniteljstva dece sa posebnim potrebama je i odnos
hraniteljske porodice prema detetovoj biološkoj porodici, jer prihvatanje svega detetovog pa čak
i njegove „loše“ porodice, značajan je za razvoj deteta i razvoj njegovog identiteta.
U zavisnosti od stepena potrebne brige, deca sa posebnim potrebama se mogu klasifikovati na
sledeći način:
1) Deca sa potrebom za standardnom podrškom (deci kojoj je potreban ovaj nivo podrške
mogu biti bez dijagostikovanog oštećenja);
2) Deca kojoj treba posebna briga (posebna briga se pruža deci koja imaju neko oštećenje
zbog kojeg su zavisni od okoline pa pored osnovnog nivoa podrške pruža se dodatna
podrška i intenzivan nadzor);
3) Deca kojoj je potrebna izuzetna briga i pomoć (ovaj nivo brige zahteva dete koje je u
takvom stanju da mu je neophodna medicinska nega i obezbedjen nadzor 24 sata na
dan).( M. Mitić i saradnici, Hraniteljstvo kao izazov, Beograd 2007, str.60.)
Vaspitanje dece je izuzetno težak i odgovoran zadatak za svakog roditelja. Čak i kada je
porodica funkcionalna, a dete bez ometenosti u razvoju, roditelji se susreću sa brojnim
iskušenjima u vezi sa vaspitanjem. Hraniteljska porodica se, prihvatanjem deteta sa posebnim
potrebama, suočava sa novim zahtevima sa kojima se u najvećem broju slučajeva nije suočavala
tokom vaspitanja biološke dece. Prihvatanje deteta sa posebnim potrebama je novo iskustvo za
hraniteljsku porodicu, a da li će to iskustvo biti traumatsko zavisi od brojnih faktora. Hraniteljska
porodica se svakako nalazi u boljoj psihološkoj situaciji od biološke porodice zbog toga što se ona
ne suočava sa traumama prilikom rodjenja deteta sa posebnim potrebama. Koji će se vaspitni
problemi javiti zavisi od vrste i težine razvojne ometenosti deteta, emocionalne karakteristike
deteta, pola i uzrasta deteta, spremnosti porodice da rešava probleme.
Osnovna uloga svakog roditelja, a isto tako i hranitelja je da osposobi dete za samostalan život.
Pod tim se podrazumeva profesionalno osposobljavanje ali i osposobljavanje za ostvarivanje
normalnih ljudskih odnosa, u šta se podrazumevaju i odnosi sa suprotnim polom.
Hraniteljska porodica je u posebnom položaju kada se radi o uticaju na razvoj i vaspitanju
deteta. U najvećem broju slučajeva, dete je pre dolaska u hraniteljsku porodicu živelo u uslovima
koji se značajno razlikuju od uslova u hraniteljskoj porodici. Ako je dete živelo u instituciji u
kojoj je mnogo toga bilo dozvoljeno i tolerisano, pa smešteno u hraniteljsku porodicu u kojoj su
ograničenja nužna da bi porodica normalno funkcionisala, prva iskustva mogu biti jako neprijatna
i za dete i za hranitelje. Sve to produžava proces prilagodjavanja. Da bi se ovakva neprijatna
iskustva izbegla, stručnjak centra za socijalni rad treba da organizuje posete deteta porodici preko
vikenda, nakon čega se analiziraju iskustva deteta i hraniteljske porodice. Analizom iskustava,
preduzimaju se adekvatne mere u vidu savetodavnog rada. Na taj način se dete postepeno
prilagodjava na nov način života koji podrazumeva postojanje mnogih pravila i ograničenja.
Da bi hraniteljska porodica pripremila dete za samostalan život mora dobijati neophodnu
podršku centra za socijalni rad i drugih institucija. Biološka porodica, kada je funkcionalna, je
38
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
spremna na značajna odricanja kako bi detetu obezbedila normalan razvoj i budućnost, medjutim
to isto se ne može očekivati od hraniteljske porodice.
Jedan od jako važnih faktora uspešnog vaspitanja svake porodice, pa tako i hraniteljske koja je
prihvatila dete sa posebnim potrebama, je doslednost u odnosu odraslih članova porodice prema
detetu. To znači da se roditelji moraju slagati oko stvari koje zabranjuju i dozvoljavaju. Za dečiji
moralni razvoj je jako bitno da u prvim godinama života stekne jasnu predstavu o nekim
principima u odnosima medju ljudima i o tome koji su oblici ponašanja zabranjeni. Doslednost u
vaspitanju je mnogo složeniji problem kada su u pitanju specijalizovane hraniteljske porodice
zbog toga što deca sa posebnim potrebama teško shvataju suštinu zabrana. U ovakvim situacijama
neophodna je podrška hraniteljskoj porodici od strane stručnih radnika.
U vezi sa specijalizovanim hraniteljstvom ne postoji univerzalan model vaspitanja kako zbog
razlika u osobenostima deteta, tako i zbog razlika u osobenostima hraniteljskih porodica.
39
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Veliki problem predstavlja i veliki broj dece sa posebnim potrebama koja su ispuštena iz
sistema obrazovanja. Danas u Srbiji ne postoji sistemsko registrovanje ove dece, tako da ne
postoje precizni podaci o njihovom broju. Od 2000.god. u našoj zemlji se intenzivnije radi na
unapredjenju obrazovanja dece se posebnim potrebama.
40
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Zaključak
U zaključku treba istaći da tema o kojoj sam pisala, nije samo tema koja se odnosi na decu bez
roditeljskog staranja, već tema koja treba da se odnosi na sve nas koji živimo i radimo u tom
istom društvu i okruženju kome pripadaju i deca bez roditeljskog staranja. Srbija ostvaruje
odredjene pomake na polju socijalne zaštite dece bez roditeljskog staranja ali i dalje dosta zaostaje
za drugim državama u razvoju i unapredjenju zaštite ove kategorije dece. Pitanje nedovoljno
dobrog statusa dece bez roditeljskog staranja i dece sa posebnim potrebama ne treba da bude
pitanje političkih kampanja za razne političke poene, već pitanje odgovornih ljudi koji vode
državu i koji su spremni da ulože maksimalan napor u rešavanje ovih pitanja, koja su ključ u
stvaranju pravednog i ravnopravnog društva.
Deca sa posebnim potrebama nemaju jednaku šansu za dobar rast i razvoj bez podsticajnog
porodičnog okruženja. Kada biološki roditelji nisu u mogućnosti da detetu obezbede adekvatne
uslove za rast i razvoj, zamena bi trebalo da bude hraniteljska porodica, a ne ustanova socijalne
zaštite. Mnoga istraživanja idu u prilog činjenici da je porodični smeštaj adekvatniji oblik zaštite
od smeštaja deteta u instituciju. Zasnivanja porodičnog smeštaja ima za cilj obezbedjivanje
adekvatnog porodičnog okruženja u kome će dete rasti i razvijati se, vaspitavati, obrazovati i
osposobljavati za samostalan život u skladu sa svojim potencijalima, odnosno u porodičnom
okruženju će imati iste šanse kao i deca koja odrastaju u svojim biološkim porodicama.
Hraniteljstvo u Srbiji ima tradiciju dugu preko 80 godina, ali uprkos tome aktuelno stanje se ne
može okarakterisati kao dovoljno dobro. Pre sprovodjenja reforme socijalne zaštite vladala je
nedovoljna informisanost javnosti na ovu temu, nerazvijenost nekih oblika porodičnog smeštaja,
broj hraniteljskih porodica koje bi prihvatale decu sa posebnim potrebama je takodje bio
nedovoljan … Rad na sanaciji porodičnih prilika bioloških porodica dece na porodičnom smeštaju
nije zadovoljavao potrebe ni dece ni njihovih roditelja. Nedostajali su savetodavno-terapijski
postupci kojima bi se unapredila situacija i stvorili uslovi za povratak deteta u biološku porodicu.
Nadzor nad radom hraniteljskih porodica nije se obavljao planski, već samo u situacijama kada su
problemi dece bili izraženiji. Nedostajale su pripreme za hraniteljstvo i dodatna edukacija
hranitelja koji su spremni da prihvate dete sa posebnim potrebama. Posledice takvog
neadekvatnog rada najviše su pogadjale decu bez roditeljskog staranja. Sprovodjenjem reforme u
sistemu socijalne zaštite Srbija je otpočela proces unapredjenja i razvoja porodičnog smeštaja,
ostvarila je odredjeni napredak ali velike promene u sistemu zaštite dece tek predstoje.
Specijalizovano hraniteljstvo u Srbiji još uvek nije dovoljno razvijeno. Poslednjih nekoliko
godina sprovode se kampanje sa ciljem popularizacije i afirmacije ovog oblika porodičnog
smeštaja, ali javnost je i dalje jako malo informisana o specijalizovanom hraniteljstvu. Promocija
specijalizovanog hraniteljstva i regrutovanje novih hranitelja, kao i razvoj i unapredjenje
hraniteljstva uopšte treba da bude kontinuirana aktivnost u čiju realizaciju mora biti uključeno
celokupno društvo. Pored navedenog, neophodno je i podsticanje adekvatne edukacije stručnjaka
kao i izdavanje stručnih publikacija.
Pitanje koje bih postavila onima koji su skeptični bilo bi: zar da decu sa posebnim potrebama
odbacimo kao škart robu i da im uskratimo pravo na radost života u porodici? Bez obzira na to
kakvog su porekla, mentalnog ili fizičkog zdravlja, ne smeju biti ostavljeni na margini društva.
Ako za sebe mislimo da smo dovoljno tolerantni, empatični, emotivni i normalni, zašto onda da
ostanemo slepi i gluvi za potrebe nedužne dece? Ako aktiviramo svoje snage za potrebe drugih, i
sami ćemo biti srećniji, zdraviji i zadovoljniji…
Volimo i bićemo voljeni!
41
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
Literatura
Lakićević dr Mira, Metode i tehnike socijalnog rada III, Fakultet političkih nauka i
Udruženje stručnih radnika socijalne zaštite Republike Srbije, Beograd 2006.
Krgović dr Tomislav i Milovanović dr Milorad, Centri za socijalni rad Nastanak-
praksa-perspektiva, Beograd 2003.
Grujić mr Dobrila, Porodični smeštaj dece-više od roditeljstva, Udruženje stručnih
radnika socijalne zaštite Republike Srbije, Beograd 2005.
Grujić mr Dobrila, Ljiljana Ivanišević, Ljiljana Hadžović, Vesna Tekić, Sigurnim
korakom do hraniteljstva- priručnik za hranitelje, Centar za porodični smeštaj dece i
omladine Beograd.
Vidanović mr Vojin, Socijalna integracija dece bez roditeljskog staranja, Zadužbina
Andrejević, Beograd 2007.
Mitić Marija i saradnici, Hraniteljstvo kao izazov-porodični smeštaj dece sa
posebnim potrebama, Familia, Beograd 2007.
Mitić Marija i saradnici, Deca sa smetnjama u razvoju-potrebe i podrška, Familia u
saradnji sa UNICEF-om, Beograd 2011.
Dokument UN: Konvencija o pravima deteta, usvojena 1989., preuzeto sa Web
stranice;
Dokument UN: Standardna pravila UN za izjednačavanje mogućnosti koje se
pružaju osobama sa invaliditetom, usvojena 1993., preuzeto sa Web stranice;
Univerzalna deklaracija o pravima čoveka, preuzeta sa Web stranice;
Vlada Republike Srbije: Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik RS, br.48/94 i
11/98.
hranitelj.blogspot.com
www.pravadece.rs
www.unicef.org
www.minrzs.gov.rs
www.familia.org.rs
www.fosterparenting.com
www.childrenshomeandaid.org
42
Socijalni rad u ostvarivanju porodičnog smeštaja dece sa invaliditetom u Srbiji
43