NASILJE U PORODICI: POJMOVNO ODREĐENJE, DEFINICIJE I SAVREMENI

TEORIJSKI PRISTUPI

Fundamentalna društvena institucija: ”najprirodnija zajednica”, ”osnovna ćelija društva”,

”socijalni uterus”

Jedna od najstarijih i najtrajnijih vrijednosti –može se posmatrati iz raličitih aspekata (sociologija

porodice)porodica je fundamentalna društvena institucija.

Tradicionalne porodične funkcije: zadovoljenje

Fizioloških
psiholoških i
socijalnih potreba djece i odraslih

Uključujući:

(1) osiguranje fizičkog preživljavanja djeteta za vrijeme dugo perioda ovisnosti, pružajući
fizičku sigurnost i ekomonsku podršku

(2) stvaranje povoljnih uvjeta za razvoj ličnosti, ispunjavajući psihološke potrebe za ljubavlju,
podrškom i emocionalnom sigurnošću

(3) socijalizacija djece i mladih, njihovo uključivanje u društvenu zajednicu putem

modelovanja i poučavanja adaptivnih socijalnih ponašanja

Funkcionalistički pristup porodici

T. Parson: dvije temeljne funkcije porodice

1. Primarna socijalizacija:

Omogucavanje djeci djeci da ovladavanje kulturnim normama društva

porodica kao najvažnije okruženje primarne socijalizacije do polaska u vrtic ili skolu dijete se
nalazi samo u tom okruženju

2. Stabilizacija ličnosti

Psihosocijalni kontekst: pretpostavke za nenasilnu komunikaciju za emocionalna pomaganje i

podrška između članova
Tradicionalna porodica - razlike u odnosu na savremenu

Porodica je bila ekonomska jedinica. Osnov za tu porodicu cinila je agrarna proizvodnja ili brak
kao temljna osnova za prijenos vlasnistva

Ono sto je također bilo karakteristnicno za tradicionalnu porodicu a sto ni dns nije u velikoj mjeri
drugacije jeste nejednakost između muskaraca i zena. U to vrijeme nejednakost je bila pravno
zasnovana , obzirom da zene nisu imale pravo glasa niti pravo vlasnistva.

Jos jedan od aspekata jeste odnos prema djeci u tom kontekstu da djeca nisu bila predmet
roditeljske paznje kao sto je to slučaj danas. U tom smislu govori se o pomaganju djece u
poljoprivredi , odnosno djeca su bila vazan izvor radne snage.

Ovdje dakle govorimo o viseclanim porodicama , roditelje sa cetvero , petero ili vise djece.

U sferi sesksualnosti – reprodukcijska uloga (povezana s rađanjem, ideja ženske kreposti,

odbojan stav prema homoseksualnosti).

Tradicionalna porodica jeste kasna faza u razvoju porodice, koja svoju kulminaciju dozivljava
1950tih i 60tih godina XX stoljeća

Tri su razloga koja tome doprinose:

1)Udio zaposlenih žena nizak ( u javnoj sferi odnosno posebno u sferi rada ).

2)Razvod nemoguć zbog društvene stigme

3) Porodica nije samo ekonomska jedinica, romantična ljubav kao osnova braka
Savremena porodica

Dvije vazne promjene:

1. Promjene u porodičnim obrascima/modelima (promjene u strukturi)

Ogledaju se u :

- niže stope bračnosti i više stope divorsijaliteta(postojanje vanbracne zajednice)

- kasnije stupanje u brak
- jednoroditeljske porodice (povecanje broja jednoroditeljskih porodica)
- rekonstituisane porodice, kohabitacija(porodice koje nastaju kada jedan ili oba bracna
partnera iza sebe imaju brak i djecu iz tog braka)

2. Promjene u očekivanjima ljudi od odnosa sa drugima

-Porodica nema iskljucivo ekonomsku funkciju tj zamjenjena je sa Potrebom za “intimnošću” i

“privrženošću”

- emocionalna komunikacija – kada dodje do razvoda razlog najcesce je to nestanak

međusobne ljubavi i komunikacije

Zbog ovih promjena koje su očite u svim savremenim društvima Gidenns sve vise govori o
porodici kao „ instituciji - ljusturi „

To znaci da porodica zadrzava taj vanjski oblik jedne zajednice ali da njen sadrzaj supstaca
promjenjena da vise lici na „ljusturu“ nego sto lici na ono sto je porodica bila prije stotinjak
godina -

Promjene se ogledaju u tome :

Par se pojavljuje kao jezgro obitelji Ono sto par drzi zajedno su (ljubav i seksualna
privlačnost)

(Poromjene u ocekivanju) potreba za Emocionalnom komunikacijom /intimnosti

Promjena stavova prema djeci (djeca kao nesto sto izvire iz blikosti , „svjestan proizvod“ od
kojih se ne ocekuje da pomazu u poslovima itd. )
Elementi porodičnog života:

1. Privatnost; Ovaj element je od značaja. Ovaj element je bio dugo zaštićen, to se počinje
mijenjati u 20. vijeku, međutim i danas je ovo shvatanje prisutno i smatraju da sve ono što
se dešava u 4 zida da tu i ostaje i da nemamo pravo reagovati. Ovaj element dolazi u
sukob sa drugim pravom, koje je utemeljeno u dokumentima, a to je pravo na zaštitu od
nasilja u porodici. Ovo pravo na privatnost u posebnim okolnostima mora se balansirati.
U našem zakonu postoji obaveza prijavljivanja, ne samo za stručnjake, već za sve
građane.
2. Prisilno članstvo; Ne možemo birati porodicu u kojoj se rađamo, dok roditelji to mogu
razvojem medicine. Kad se desi nasilje odrasle osobe često ne mogu izaći iz porodice,
najčešće su to žene koje su ekonomski zavisne od svog partnera.
3. Diferencijal moći; Porodica je jedna hijerarhijska institucija,moć nije ravnomjerno
raspoređena. Postoji generacijska i radna podjela moći. Generacijska-djeca u podčinjenom
položaju; Rodni- rodni disbalans moći između muškarca i žene, u korist muškarca.
4. Visoka očekivanja; Vrlo često ulazimo u veze i odnose sa realističnim očekivanjima, i tu
se mogu pojaviti problemi. Ta nerealna očekivanja mogu biti baza na kojima se razvijaju
frustracije, stvara se osjećaj razočarenja. Slično se to dešava i sa djecom, često od njih
imamo velika očekivanja.
5. Difuznost uloga; Odnosi se na činjenicu da je porodica ključna institucija u kojoj
participiramo. To je jedan širok spektar uloga i obaveza. Postoje porodice u kojima su
uloge striktno podijeljene, međutim danas je teško naći taj krug neelastičan model
porodičnog života. Uloge nisu jasne i krute.
6. Intezitet uključenosti; Ono što je važno u porodičnom nasilju jeste intezitet uključenosti.
Ono se vezuje za činjenicu da jako puno emocionalno investiramo, onda nas ta
emocionalna bliskost čini ranjivim kada naša očekivanja i naše potrebe nisu zadovoljene,
kada imamo osjećaj da smo doživjeli neki neuspijeh, te se može javiti potreba da mi tu
situaciju sredimo. Neki roditelji u takvim okolnostima postupaju nasilno.
7. Sukobljavajuće aktivnosti; Nastaje kada nam partner ili braća i sestre predatsavljaju
smetnju da ostvarimo neke svoje potrebe, tada nastaju konflikti.
8. Vrijeme provedeno zajedno; Jako puno vremena se provodi u porodici, i to može biti
okidač za pojavu porodičnog nasilja.
9. Promjene; Koje se dešavaju kod pojedinih članova porodice, koje su neminovno dio
životnog ciklusa i utiču na porodicu. Dolazak djeteta zahtijeva adaptaciju članova
porodice na tu novu životnu okolnost. Prva trudnoća se pojavljuje kao okidač za pojavu
partnerskog nasilja. Takođe, odlazak djece iz porodice, odlazak u penziju, invaliditet..sve
to mogu biti okidači za nasilje.
10. Diskontinuitet; Nemogućnost da jasno razlučimo vrijeme za posao i vrijeme za porodicu.
Ne može se napraviti red, već često prenosimo iz jednog na drugi, svi očekuju da ste
dostupni 24h. To je novi koncept rada koji je izazovan za porodicu.
Nasilje u porodici održava se i opstaje jer:

Postavlja se pitanje kako dolazi do pojave porodičnog nasilja, zašto ono opstaje. Ono što možemo
zaključiti jeste da ono predstavlja jednu kombinaciju inteziteta emocionalnosti i prisnosti s
obzirom da su porodični odosi obojeni emocionalnim nabojem.- Predstavlja kombinaciju
intenziteta emocionalnosti i prisnosti (porodične veze obojene emocionalnim nabojem)

Društveno odobravanje/kulturna prihvatljivost nasilja (tolerancija)-Takođe postoji visoka

tolerancija nasilja, pa se porodičnom nasilju i ne pridaje velika pažnja.

Pojava nasilja u porodici je...(šta do sada znamo o nasilju u porodici)

Univerzalna (javlja se u svim vremenima i svim prostorima-ne postoji ljudska zajednica koja je
oslobođena ovog fenomena)

Raširena (registrovani obim izražava se na svjetskom nivou u milionima-

U porastu (postoji kontinuirani trend rasta od 10% godišnje, te se javljaju novi oblici nasilja)

U novim oblicima (bebe-ovisne o PAS-sindrom ovisnosti, usamljena djeca sa “ključem oko

vrata”-djeca čiji su roditelji radno angažovani koja najčešće odrastaju sama, video/kompj
pornografija)

Razorna (posljedice su na individualnom nivou, da mijenjaju svijest žrtve i svjest počinitelja,

porodičnom i društvenom nivou-potreban društveni sistem podrške(zdravstvene, socijalne,
obrazovne službe, pravosudne..)

Prati životni ciklus. Pojedinac može biti žrtva nasilja u porodici od djetinjstva (zlostavljeno-
zamenareno dijete), preko odrasle dobi (kao žena koja je izložena rodnom nasilju, kao i
muškarac) do duboke starosti ( kada taj isti dječak na kraju svog životnog vijeka može biti
zlostavljan od strane bračnog partnera ili od svoje odrasle djece)

Prestavlja kršenje osnovnih ljudskih prava, bilo da je riječ o djeci, odraslim ljudima ili starijim
osobama, svi međunarodni dokumenti u sebi sadrže taj princip nenasilnosti u porodičnom životu i
porodičnim odnosima.

Postoji povezanost između nasilja u porodici i koji čine nasilja u društvu, uključujući nasilje koje
se prikazuje u medijima.

Novija istraživanja prikazuju međugereracijski prenos nasilja, kao što je bila predpostavka da se
siromaštvo prenosi s generacije na generaciju, tako i ovo da se nasilje prenosi, ako je dijete bilo
žrtva svojih roditelja oni usvajaju taj nasilnički obrazac i ponovo ga koriste u odrasloj dobi u
odnosu sa svojim partnerima ili sa svojom djecom.
Društveni sistem u funkciji zaštite od porodičnog nasilja

“Otkrićem” pojave NuP 60-ih godina XX stoljeća (djeca 60-ih, žene 70-ih, seksualno
zlostavljanje djece 80-ih, starije osobe 90-ih), u razvijenim zelljama inaugurira se društveni
sistem zaštite koji podrazumijeva:

definisanje različitih oblika nasilja

uvođenje zakonskih oblika prijavljivanja slučaja

specijalizacija stručnjaka za zaštitu od porodičnog nasilja

Nakon 60 godina prakse, promjene u...

U kontekstu društvene reakcije možemo konstatovati neke promjene.

1. Uočavanju fenomena NuP

od globalnog ka specifičnom/ od grubih ka suptilnijim oblicima- Prva promjena odnosi se na

uočavanje fenomena porodičnog nasilja, u tom kontekstu od nekih prvih saznanja o ovim grubim
oblicima nasilja u kojima pojedinac može biti izložen fizičkom nasilju,pa sve do suptilnijih
oblika kao što je psihološko koje je najteže prepoznati.

2. Objašnjavanju fenomena NuP

jednostavan/monofaktorski- teorijski pristupi koje će porodično nasilje objašnjavati

specifičnim obilježijima zrtve i počinitelja ili partrijarhatom ili nekim drugim razlogom ..ka
složenom/multifaktorskom pristupu- faktori koji su spojeni sa faktorima ličnosti i
faktorima porodičnog okruženja i sa faktorima sredine, društvene klime.

3. Ciljevima intervenisanja i tretmana-Promjene se dešavaju na način da su profesionalci na

početku u fokus stavljali na sam čin porodičnog nasilja, dakle na pojavu tog fizičkog ili nekog
drugog oblika nasilja, danas je sve više fokus na procesu kako rteče taj ciklus porodičnog nasilja
kako se on održava. Od tretmana pojedinca i porodice prvi pokušaj tretmanskog rada fokusirali su
se najčešće na djecu i žene žrtve, kako djeci i ženama pomoći da se bolje nose sa tim
posljedicama ili da izađu iz tog začaranog kruga nasilja. Danas je neadekvatno raditi samo sa
žrtvama nasilja treba raditi i sa počiniteljima, jer se pokazuje da se žene žrtve najčešće vraćaju
partneru koji je nasilan i da je djeci jako teško izaći iz tog nasilnog područja.

Treba prevenirati porodično nasilje, treba podizati svijest o ovom fenomenu-primarna prevencija

Od čina ka procesu

Od tretmana pojedinca ka tretmanu porodice/zajednice

Od intervencije i tretmana ka primarnoj prevenciji

4. Metodama intervenisanja i tretmana
od konfrontacije i izolacije (žrtve/nasilnika) ka pristupa zasnovanom na multidisciplinarnoj
saradnji—Prvi tretmanski programi bili su oslonjeni na dva principa. Prvi princip je bio izolirati
žrtvu i nasilnika, odvojiti žrtvu od nasilnika, što je sličaj kod nas(sigurna kuća). U tretmanskom
radu insistiralo se na konfrontaciji, to podrazumijeva suočavanje žrtve i nasilnika.

Koncept: Agresija (ad-ka, gradus-korak) = napraviti korak prema nekome

1. Aktivnosti na konstruktivnom rješavanju problema i savladavanju prepreka-međutim znamo da
agresija nije spojiva sa ovim konstruktivnim načinom rješavanja problema, nego kada govorimo a
agresivnim ponašanjima podrazumijevamo suprotnost. Podrazumijevamo situacije u kojima
koristimo fizičku silu ili psihičku prisilu da bismo u nekom sukobu interesa ili nekom konfliktu
izdejstvovali svoje i kako bismo zadovoljili neku svoju potrebu i postigli neki svoj cilj.

Kako dolazi da ovog pomjeranja u doslovnom prevodu termina agresija do onoga što mi danas
imamo. Da bismo to pojasnioli moramo se vratiti na psihološke teorije agresivnosti. Od njih
najznačajniji je ovaj -2. “Agresija, akcija čiji je cilj da se nanese povreda nekom organizmu ili
njegovoj zamjeni” (Dollard, 1944)
Slično razumijevanje ima i Rot 3. “Agresivno ponašanje kao ponašanje...koje se manifestujje u
napadu na druge oosbe s namerom da se drugoj osobi nanese šteta” (Rot, 1980)
Različite definicije koju agresuiju definišu kao aktivnosti i akciju koja je usmjerena ka drugoj
osobi da se nanese šteta ili povreda. U tu priču dolazi From koji kaže: kada promišljamo o
agresiji razmišljamo iz perspektive da je moguće napraviti distinkciju.. 4. Distinkcija između
“maligne”-koja bi bila spojiva sa našim akcijama koje su usmjerene na drugu osobu da je
povrijedimo ili učinimo štetu i “benigne” agresije – koja je ljudskoj vrsti omogućila da preživi,
lovcima i sakupljačima ova doza agresivnosti je bila potrebnada bi se oni mogli održati kao
zajednica.To nije maligna agresija to je je naprosto ona vrsta agresivnosti koja vam je potrebna
da biste uspjeli. Za osobe koje su prodorne u smislu ostvarivanja svojih ciljeva. Ako neko ima tu
osobinu spremni smo to posmatrati kao pozitivno. (Fromm)

Iz pojma agresije se izvlači pojam nasilja. Nasilje: destruktiva, maligna agresija koja je spojiva
sa namerno nanošenje povrede ili štete drugoj osobi/ljudima. I onda se iz ovakve definicije nasilja
izvlači def. nasilja u porodici.
Nasilje u porodici:
“Skup ponašanja čiji je cilj kontorola nad drugim osobama u porodici upotrebom sile,
zastrašivanjem i manipulacijom“ (Ajduković, 2000).

Nasilje u porodici: definicije

1. “Nasilje u porodici možemo definisati kao fizičko zlostavljanje, jednog ili više članova
porodice od strane nekog njenog člana” (Giddens, 2003) Ključni nedostatak ove definicije
 to je činjenica da Gidens definišući porodično nasilje na ovaj način jedino fizičko nasilje
prepoznaje kao nasilje u porodici. Danas znamo da je fizičko nasilje jedan od oblika.
2. 2. “Skup ponašanja čiji je cilj kontorola nad drugim osobama upotrebom sile,
zastrašivanjem i manipulacijom“ (Ajduković, 2000).
3. “NuP je svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile, odnosno svako postupanje člana
porodice koje može prouzrokovati ili prijetiti da bi moglo prouzrokovati fizički ili
psihičku bol, osjećaj straha ili lične ugroženosti ili povredu dostojanstva, oštećenje
imovine kod drugog člana porodice” (Cedaw, 1979, ženska konvencija) Vidimo da je
nailje u porodici dosta široko uključuje skoro sve prisutne oblike od fizičkog preko
psihičkog do ekonomskog i da se vezuje za nešto što u teoriji treba biti nepovredivo a to
je dostojanstvo i identitet svake ličnosti.
4. Nasilje u porodici označava svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog i/ili ekonomskog
nasilja do kojeg dođe u porodici ili domaćinstvu, odnosno između bivših odnosno
sadašnjih supružnika, odnosno partnera, nezavisno od toga da li učinilac dijeli
domaćinstvo sa žrtvom (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja
nad ženama i nasilja u porodici, 2011)-Ključni evropski dokument za borbu protiv nasilja.
Vidimo da se nabrajaju oblici nasilja kojem osoba može biti izložena, jasno se apostrofira
i seksualno nasilje kao i ekonomsko. Ova definicija, kada je riječ o žrtvi i nasilniku, dijele
porodični kontekst. Izjednačava bračne i vanbračne zajednice..
5. “Nasilje u porodici postoji ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim
član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju, i/ili ekonomsku štetu,
kao i prijetnje koje izaziva strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili
ekonomske štete kod drugog člana porodice” (Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH
2013, čl. 7).

Oblici nasilja u porodici

Tjelesno (fizičko)

Emocionalno (psihičko)

Seksualno

Ekonomsko/materijalno (radno)
U stvarnosti vrlo ih je teško ovako razložiti, na isključivo npr. tjelesno ili seksualno, zbog toga
što se oni najčešće pojavljuju u kombinaciji.

Pored ove diferencijacije moguće je govoriti o nekim tipologijama. Prva tipologija jeste ona koja
razdvaja međugeneracijsko od vršnjačkog nasilja.Međugeneracijsko-(bilo bi nasilje roditelja nad
djecom) – Unutargeneracijsko (vršnjačko)

Unutarspolno-npr. otac koji zlostavlja sina – Međuspolno(ili homoseksualno)

Unutarporodično nasilje – nasilje unutar društvenih institucija (strkturalno nasilje,značaj nasilja u
ekonomskom i društvenom sisitemu. Dolazi do sve većeg otkrivanja zlostavljanja djece u
dječijim domovima ili domovima za zbrinjavanje djece. to nije samo vršnjačko, već je riječ i o
nasilju zaposlenika profesionalaca prema toj djeci. Takođe, prisutno je i nasilje u domovima za
starije osobe.)

Najčešće žrtve nasilja su:

Žene- pojavljuju se i kao nasilnici najčešće djece kao i u partnerskom odnosu. Kao i muškarci
mogu biti nasilnici nad starijim osobama

Djeca-najčešće su djeca žrtve nasilja

Starije osobe

Žrtve su i muškarci, ali se najčešće pojavljuju kao nasilnici

Transformacija društvenog gledanja na NuP

1. pojava velikog broja stručnjaka različitih profila koji se bave djecom i porodicom

2. “izlazak” žene iz kuće i njeno preuzimanje uloge u društvenom životu – emancipacija žene
TEORIJSKE PERSPEKTIVE O ETIOLOGIJI PORODIČNOG NASILJA

Tri nivoa analize porodičnog nasilja

1. Intra-individualni nivo analize - fokusira se kao što sam naziv kaže na unutrašnje
karakteristike ličnosti , bilo da je riječ o ličnosti zlostavljača , bilo da je riječ o ličnosti
počinitelja. Uključuje teorije koje povezuju pojavu porodičnog nasilja sa mentalnom bolešću
psihoaktivnim supstancama i dr individualnim fenomenima.

2. Socijalno-psihološki nivo analize –ovaj pristup predpostavlja da se pojava porodičnog nasilja

može jedino razumjeti ukoliko se zlostavljanje i nasilje posmatra fokusom na eksterne faktore
koji imaju uticaj na porodicni nivo . Uključuje teorijske pristupe koji se bave svakodnevnim
porodicnim interakcijama. Podrazumjeva također i teorijske pristupe koji se zasnivaju na nivou
stresnosti, frustracije i generacijskom prijenosu nasilja. Fokusiraju se na individualno iskustvo u
socijalnom kontekstu .

3. Sociološki (socio-kulturni) nivo analize – riječ je o jednom makro-analitičkom pristupu koji

porodično nasilje sagledava u kontekstu socijalno-struktuirane nejednakosti, fokusira se na
socijalne i kulturne norme i predstave o nasilju i porodičnim odnosima. Dva dominantna pristupa
iz ove perspektive jesu Strukturalna analiza nasilja i Teorija subkulture nasilja.

Kako incidencija porodičnog nasilja postaje sve frekventija , kompleksnija i brutalnija kako u
zemljama u razvoju , tako i u razvijenim zemljama naučnici istraživači i aktivisti producirali su
enorman materijal u različitim aspektima porodičnog nasija uključujući i dio koji se bavi
etiologijom
Iz spektra gore navedena tri šira nivoa navedeno je 15 teorija:

1. Intra-individualni nivo analize :

1.1. PSIHO-PATOLOŠKA TEORIJA

Fokusira se na karakterne crte ličnosti počinitelja i žrtve.

Ona nudi dva različita objašnjenja za pojavu porodičnog nasilja:

 Prema Kempe et al (1962), uzroci nasilja u porodici leže u psihološkim problemima

počinitelja ( Vezujući pojavu porodičnog nasilja za neke katakteristike počinitelja poput
depresivne impulsivnosti, nemogućnosti kontrole emocija)
 Prema Snell et al (1964), pojavu porodičnog nasilja objašnjavaju psihološkim
problemima žrtve (mentalna bolest, zloupotreba alkohola i PAS, itd).

1.2 PSIHOLOŠKA TEORIJA

Nasilje u porodici pojašnjava individualnim problemima, u tom kontekstu posebno se ističe

da poremećaj ličnosti ,psihopatsko ili sociopatsko ponašanje ili sklonost ka ovoj vrsti
ponašanja kao i rano traumatsko iskustvo mogu biti okidač za pojvu porodičnog nasilja.

U ovom kontekstu vrlo se često ističe a to donekle potvrđuju klinička praksa i dostupna
istraživanja , kako fizičko zlostavljanje u djetinstvu od strane roditelja ili bližih skrbnika,
roditeljsko odbacivanje i neuspjeh da se zadovolje dječije potrebe u konačnici može
rezultirati nekim psihološkim problemima u razvoju ličnosti. Osobe sa takvim problemima
mogu u odrasloj dobi birati partnera sa kojima će reproducitati ovaj disfunkcionalni obrazac
ponašanja koji su naučili u roditeljskom domu i na taj način ostaju zarobljeni u krugu
porodičnog nasilja.

Ova teorija se može kritizirati na različite načine, u literaturi je ona bila kriticizirana zato što
pokušava dati objašnjenje porodičnog nasilja pribjegavajući psihološkim problemima i
ignoriranjem odnosa moći koje postoje u širom društvenom kontekstu.

Teorija na neki način pokušava da opravda jedno nehumano ponašanje fokusirajući se na ono
što se nosi iz djetinstvo, odnosno na nečije eventualno rano iskustvo traume što iz nučnih
saznanja ne mora biti predisponirajući faktor za primjenjivanje nasilja u odrasloj dobi , to
ovisi o brojnim drugim društvenim kulturnim i porodičnim obilježjima.
Ova teorija također nema ne pokazuje kako je takvo nasilje moguće spriječiti. To bi značilo
da sve dok ovi psihološki problemi nasilnika postoje i porodično nasilje će opstajati . Daje se
 previše prednosti individualnim crtama ličnosti zanemarujući porodični kontekst kao i širi
društveni kontekst.

1.3 FIZIOLOŠKA TEORIJA

Fokusira se na evoluciju i genetičke karakteristike koje predisponiraju muškarce da budu nasilni

prema ženama i djeci. Općenito naglašava uticaj faktora poput strukture mozga, hemijskog
dizbalansa , hormonalnih faktora na pojavu porodičnog nasilja.

Ova teorija mogla bi se kritizirati na premisi da ignorira pitanje individualne odgovornosti za

nasilničko ponašanje kao i strukturalne faktore.

2. Socijalno-psihološki nivo analize (socijalno-psihološke teorije)

2.1 Teorija agresije-frustracije

Jedna je od najdominantnijih teorija iz ovog spektra.

Ovu teoriju prvu je ocrtao J. Dollard (1939) . On i njegove kolege pokušali su objasniti proces
putem kojeg je frustracija povezana sa agresijom.

Agresivni nagon pomaže u objašnjenju individualnog akta nasilja zbog toga što reflektuje visoku
ličnu involviranost i visok nivo frustracije koju pojedinac u porodičnom kontekstu može da
ispoljava. Agresija je uvijek usmjerena prema direktnom izvoru frustracije ,dakle u koliko neko
ili nešto dođe u sukob sa našim pokušajem da ostvarimo neki svoj cilj , da realiziramo neku
svoju potrebu mi se kao ličnosti osjećamo frustriranim što vodi nekoj formi agresije. Ako
posamatramo agresivni nagon ili agresivni impuls njegovo aktiviranje može biti donekle
inhibirano i internalizirano na formama eksterne kontrole i na taj način sprječavati njegovo
ispoljavanje verbalizaciju. Ono što se također u kontekstu ove teorije pokazuje jeste da je
frustracija kumulativna da može da ostane aktivna i duži vremenski period , stres koji
proživaljavamo se akumulira.

Postoje istraživanja koja pokazuju kako agresivne reakcije nisu automatska posljedica frustracije
, kako je odgovore na frustracije moguće učiti , njhova pojava nje vezana samo za jedan nego
ovisi i o nekim drugim faktorima.
Iako autori ove teorije govore da je agresija uvijek usmjerena direktno prema osobi koja nas
sprječava da zadovoljimo neku svoju potrebu ipak ta agresija može biti usmjerena na neki
zamjenski objekat . npr dijete koje je zlostavljano u porodičnom kontekstu modelira isti obrazac
ponašanja prema svojim igračkama .može se dakle raditi i o indirektnom prijenosu frustracije na
zamjenski objekat.

Iz perspektive ove teorije razlikuju se dva tipa agresije :

1.Instrumentalna agresija koristi se kako bismo kontrolirali postizanje nekog cilja

2. Ekspresivna agresija u kontekstu porodičnog nasilja je ona koja omogućava ventilaciju

osjećaja

Ako posmatramo ovu teoriju da je ona dovoljna da se objasni pojavu porodičnog nasilja postavlja
se pitanje kako to da u istim situacijama neke osobe reaguju agresijom a ipak najveci broj njih ne
reaguje na taj način?

U tom slučaju i ova teorija se pokazuje kao nedostatna , može se reci da taj odnos između agresije
i frustracije nije urođen te da je riječ o jednom naučenom ponašanju iz jednog šireg spektra
ponašanja koji nam stoje na raspolaganju tokom procesa socijalizacije . Klinička praksa pokazuje
da agresija često može biti racionalno ponašanje i izbor . Počinitelj svjesno koristi agresiju
odnosno bira ga kao najdjelotvrnije. Ova teorija u tom smislu zamagljuje cijeli ovaj kontekst.

3. Sociološki (socio-kulturni) nivo analize (Sociokulturne-teorije)

Fokusiraju se na historiju, strukturu, kulturu i društvo uopće

Ako posmatramo nasilje u porodici iz ove perspektive ono nam se pojavljuje na razini Makro-
analize koja nam daje panoramski pogled šire slike u okviru koje je porodično nasilje locirano u
širi društveni kontekst

Iz perspektive različitih teorija ovoga spektra propituju različite implikacije društvene

stratifikacije, patrijarhata i nasilne kulture

U tom smislu ključno pitanje koje ove teorje postavljaju jeste :Ukoliko se upotreba fizičke moći
uči u porodici, koje to naročite vrijednosti, norme i vjerovanja pogodna za pojavu nasilja
egzistiraju u društvu kao cjelini?
3.1 STRUKTURALNA TEORIJA

Iz perspektive ove teorije naglašava se da se društvene grupe razlikuju u tipičnim nivoima stresa ,
deprivacije i frustracije s jedne strane i resursa koji stoje na raspolaganju da se sa ovim istim
faktorima svakodnevnog života nose.

Ona ukazuje da su individue koje kombiniraju visok nivo stresa sa niskim resursima kako onim
financijskim tako i resursima moći socijalno –psihološkim itd. predispoziraniji za pojavu
porodičnog nasilja .

Ova teorija objašnjava individualno djelovanje na način da je ona oblikovana i određena

društvenim faktorima različite prirode. Među mogućim izvorima stresa mogu biti ekonomski
uvjeti, loše stanovanje , siromaštvo , nezaposlenost , loši i frustrirajući radni uvijeti itd.

Muškarci i žene posredstvom društvene medijacije procesom socijalizacije socijaliziraju se u

određene uloge kojima se propisuju socijalno konstruirana očekivanja . Ako strukturalni faktori
sprečavaju ispunjenje očekivanja pojavljuje se frustracija koja posljedično može voditi do pojave
nasilja.

Ova teorija se donekle preklapa sa Teorijom agresije i frustracije u tom smislu ona ne ostavlja
dovoljno prostora za faktor sukoba , krivice ili racionalnosti u izboru agresivnog ponašanja te
zbog toga ova strukturalna perspektiva također nije dovoljna ako posmatramo samostalno
izolirano od nekih drugih faktora da pojasni pojavu porodičnog nasilja.

Za perspektivu socijalnog rada važno je istaći da iako stres koji može da rezultira iz siromaštva i
nezaposlenosti, nejednakosti i drugih oblika deprivacije ako se posmatra u porodičnom kontekstu
može biti kontribuirajući faktor za pojavu porodičnog nasilja.

Mada istraživanja pokazuju da pojava nasilničkog ponašanja je također prisutna i kod društvenih
skupina koji posjeduju dovoljan broj resursa za vođenje minimalno prihvatljivog životnog
standarda te iz toga možemo reći da je ova perspektiva također nedostatna, ali je dobra jer nam
na neki nacin daje političku pozadinu na kojoj je moguće objasniti pojavu porodičnog nasilja.
3.2 TEORIJA ANOMIJE

Autor ove teorije je Robert K. Merton u njegovom djelu „Anomija društvena interakcija“
diskutuje socijalno naučene potrebe , ciljeve i aspiracije u odnosu na ograničene strukturalne
pristupe ili institucionalizirana sredstva pomoću kojih je ove potrebe moguće realizirati . Po
njemu određene društvene strukture vrše pritisak na pojedince u društvu da se upuste u neka
nekonformistička ponašanja ukoliko svoje potrebe ne mogu zadovoljiti na drugačiji način

Ako posmatramo ovu teoriju iz perspektive porodičnog nasilja uočit ćemo da je ona za
objašnjenje porodičnog nasilja vrlo limitiranog dometa. Ako posmatramo zlostavljača u porodici
teško možemo reći da oni imaju neki monetarni ili novčani cilj u svojoj glavi kada zlostavljaju
dijete ili suprugu ili da postoji nešto što ih na taj način tjera na takvo ponašanje.

Zbog toga iz perspektive kritike ove teorije ona ne može na odgovarajući način objasniti
porodično nasilje.

3.3 TEORIJA SUB-KULTURE NASILJA

Jedna je od važnih teorija iz ove perspektive. Prema ovoj teoriji životne okolnosti određenih
grupa uzrokuju nasilje kao relativno čest ishod društvene interakcije

Ona naglašava da vrijednosti i norme daju značenje i usmjeravaju ka nasilnim aktima, te na taj
način facilitiraju ili izazivaju nasilje u situacijama koje ove norme i vrijednosti regulišu

Ovu teoriju moguće je kritizirati iz perspektive da bi pojedinci koji su iznimno siromašni i

deprivirani bili apriori zlostavljači u porodici , što dustupna istraživanja ne pokazuju. Siromašne
osobe su vrlo često oni koji se pridržavaju zakonskih normi i pravila a da su vrlo često bogate
osobe one koje traže da društvenim normama zakonima i pravilima manipulisu zbog resursa
koje imaju , vrlo često financijskim, društvenom kapitalu itd..
3.4. TEORIJA RESURSA

Ova teorija razvijena je 1971. Godine. Prvi teorijski pristup koji se direktno fokusira na pojavu
porodičnog nasilja sve druge teorije manje više posmatraju pojavu nasilničkog ponašanja u
društvenom kontekstu bilo da je riječ o kriminalitetu, maloljetničkom prestupništvu ili nekim
samodestruktivnim obrascima ponašanja .

Iz perspektive ove teorije smatra se da je nasilje jedan od resursa koje pojedinci ili kolektiviteti
mogu da upotrebljavaju da održe i unaprijede svoje interese.

W.I. Goode smatra da svi društveni sistemi počivaju na nekom stepenu sile ili prijetnje i u tom
kontekstu što su značajniji resursi kojim mi kao pojedinci možemo upravljati unutar društvenog
konteksta toliko više snage mi također možemo upotrijebiti.

Međutim iz perspektive ove teorije naglašava se činjenica da ukoliko vladamo većim resursima
onda su šanse da ćemo koristiti nasilno ponašanje da bismo ostvarili neki svoj cilj ili potrebu
puno manje . Dakle , osobe koje raspolažu većim resursima su manje nasilne .

Kada nasilje stoji posljednje na dispoziciji , tj da ga koristimo onda kada su svi resursi iscrpljenji.
U tom smislu nešto što se pojavljuje kao obrazac ponašanja iz perspektive ove teorije jeste npr da
u kontekstu porodičnog nasilja gdje imamo supruga koji želi da bude dominantan član porodice a
istovremeno je manje obrazovan u odnosu na suprugu vjerovatno je da će koristit nasilje kako bi
nadomjestio taj nedostatak resursa i postigao lidersku poziciju u porodici.

I ova teorija ima ograničenu primjenu ona se ne može aplicirati na najdrastičnije slučajeve
nasilja u porodičnom kontekstu (premlaćivanje, silovanje) . Kroz istraživanje se favorizira teza o
tome da što više resursa to manje nasilja onda vidimo da su rezultati nekonzistentni jer neke
studije potvrđuju a neke opovrgavaju ova osnovna polazišta na kojima je teorija utemeljena.
3.5. TEORIJA PATRIJARHATA

Jedna od utjecajnijih teorija. Ovu teoriju muške suprimacije razvili su bračni partneri Dabash &
Dabash oni smatraju da je kroz historiju nasilje u porodičnom kontekstu bilo usmjereno prema
ženama i djeci koji su bili u principu nemoćniji članovi porodičnog života.

U smislu faktora koji doprinose održavanju nejednake pozicije moći u porodici između
muškaraca i žena i djece pojavljuju se ekonomski i društveni procesi operiraju direktno i
indirekltno na način da podržavaju patrijarhani društveni poredak i porodičnu strukturu i
porodičnu kulturu također.

Centralni argument ove teorije jeste da patrijarhat vodi ka supremaciji muškarca i subordinaciji
žene, te doprinosi historijskom obrascu sistemskog nasilja usmjerenog prema ženama.To je jedna
od klasičnih definicija rodno zasnovanog nasilja.

Kada razmišljamo o vrijednostima i nedostatcima ove teorije možemo reći da se patrijarhalno

društveno okruženje može poprimiti nasilje nad ženama . Nedostatak je sto se analiza porodičnog
nasilja fokusira isključivo na jedan faktor i ignorira brojne druge faktore u tom kontekstu nužno
bi proizilazilo da svaki muškarac nasilnik i da je svaka žena žrtva porodičnog nasilja što nije niti
može biti slučaj. Ova teorija nedostatna je iz perspektive što ne objašnjava zašto je najnemoćniji
član porodice npr dijete podložno nasilju od strane najmoćnijeg člana čak i kada taj najnemoćniji
član ne dovodi u pitanje moć koju ovaj koji je na vrhu ima i onda kada se o poziciji moći ne
pregovara gdje je ona jasno postavljena i kako se u tom slučaju ipak pojavljuje porodično nasilje.

3.6. TEORIJA SOCIJALNOG UČENJA

Smatra da oni koji su svjedočili nasilju među roditeljima u djetinjstvu ili su sami iskusili u tom
periodu skloniji su da vrše nasilje onda kada odrastu. Direktno se vezuje za princip
transgeneracijskog prijenosa nasilja ističići da su ljudska agresivnost i nasilje naučeno
ponašanje .

Počinitelji nasilja uče da je nasilje prihvatljiv mehanizam razrješavanja sukoba, tenzija ili dolaska
do moći u porodičnom kontekstu na način da posmatraju druge , na direktnom iskustvu ili u
drugim oblicima socijalizacije recimo u vršnjačkim grupama .

Obzirom da je imitacija jedan obrazac ponašanja svojstven čovjeku osobe sa kriminogenim

sklonostima tendiraju da uče od onih koje ove oblike ponašanja prakticiraju.

Agresivno ponašanje bi bilo nešto što je naučeno modelovanjem i imitiranjem koje onda ostaje u
spektru repertoara društvenih odgovora na određene situacije . Postoje istraživanja koja pokazuju
da su muškarci zlostavljači vrlo često odrastali u porodicama u kojima je bilo prisutno nasilje te
se ovo povezuje sa psihološkim teorijama koje ukazuju da će zlostavljana i zanemarivana djeca
vjerovatno razviti neku vrstu poremećaja ličnosti koja ih predisponira na nasilnički obrazac
života.

Iako je u literaturi često prisutan transgeneracijski prenos nasilja, odnosno da je nasilničko

ponašanje nešto što je naučeno istraživanja na evropskom i globalnom nivou nisu jednoznačna da
ukazuju da je transgeneracijski prijenos nasilja nešto što trebamo uzeti kao činjenicu. Nedostatak
ove teorije jeste da ova teorija ne uzima u obzir nasilje koje počiva u slučajevima ekstremne
provokacije ( slučaj kada žena može da trpi nasilje 10,15 godina i onda na spavanju ubije
nasilnog partnera.)

3.7 TEORIJA SIMBOLIČNOG INTERAKCIONIZMA

Posebno je važna u kontekstu zlostavljanja starijih osoba u porodici ona pokazuje proces kojim
se formira imidž ili identitet nasilne osobe i putem kojeg nasilni akti zadobijaju individualno i
društveno zajedničko značenje.
Ova perspektiva stavlja naglasak na povratnu interakciju, dinamični obrazac društvenog odnosa.

Pokušava da razumije akciju/aktivnost na način kako je učesnik sam razumije.

koja značenja nasilni akti imaju za učesnike u porodičnom okruženju=>kako se socijalna

značenja kreiraju, zadržavaju i modificiraju u porodici i njihove posljedice

Npr. “Zašto uvijek dovedeš do toga da te udarim?” / “Žao mi je što ovo radim, ali to je za tvoje
dobro” i sl <= roditelj djetetu nakon udarca

Ovoj perspektivi nedostaje jedan ubjedljiv prikaz motivacije, ako posmatramo ovo ponašanje
kao ponašanje koje je fokusriano na maximiziranje neke aktivnosti onda upotpunosti ignoriramo
značaj ograničenja koji mogu da postoje unutar struktura društva.
3.8. TEORIJA RAZMJENE

Teorija razmjene je u prednosti jer integrira ključne elemente različitih teorija o ljudskom nasilju.

Ova teorija struktuira da je interakcija među članovima porodice vođenja slijeđenjem nagrada i
izbjegavanjem kazni i troškova.

Razmjena se ne tiče samo konkretnih mjerljivih stvari, nego i nemjerljivih ishoda poput
poštovanja, sviđanja, podrške ili priznanja

Ako se dešava recipročna razmjena nagrada, interakcija se nastavlja ali ako se reciprocitet ne
ostvaruje, interkacija se prekida

Ova teorija objašnjava porast resentimenta, bijesa, neprijateljstva, i nasilja kada se prekrši princip
distributivne pravde

Ako primjenimo ovu teoriju u porodičnom nasilju dolazimo do zaključka da će osoba koristit
nasilje ako troškova bivanja nasilnikom prevazilaze nagrađivanja

odnosi i porodici uključuju razmjenu zasluga i troškova

Individue su motivirane da maksimiziraju svoje zasluge/primanja a minimiziraju ili izbjegavaju

troškove

Očekuje se reciprocitet primanja, a učesnici se osjećaju bijesnim ako njihovi rezultati nisu
zadovoljavajući.

3.9. FEMINISTIČKA TEORIJA

Ova teorija pojavljuje se na vrhuncu ženskog pokreta iz 70 –ih godina .

Feministička teorija objašnjava nasilje kao mušku prisilu nad ženom i djecom fokusirajući se na
pitanje rodne moći.

Ova teorija spojiva je sa teorijom Patrijarhata obzirom da se iz perspektive ovog teorijskog

pristupa smatra da etiologija porodičnog nasilja leži u patrijarhalnoj strukturi društva u kojoj
muškarci igraju dominantnu ulogu u većini društvenih institucija, uključujući porodicu. Obzirom
da su potpomognuti fizičkom i ekonomskom snagom zbog diskriminacije žena u ovim sferama
oni održavaju svoju moć u porodici, a nasilje koriste ukoliko je njihova dominacija ugrožena.

Patrijarhalna struktura društva ohrabruje i legalizira korištenje moći muškarca nad “slabijim”
članovima: ženom i djecom.Ova teorija također je bila podložna kritikama zbog toga što
naglašava patrijarhat, odnose moći , seksualnu subordinaciju i ne ostavlja nimalo prostora za
objašnjenja koja bi i etiologiju porodičnog nasilja uvela karakteristike porodičnog sistema ali isto
tako i individualne karakteristike specifičnog porodičnog konteksta, kao i individualne
karakteristike zlostavljača i žrtve . iz perspektive ove teorije morali bismo uzročnoposljedično
razmišljati da su svi muškarci u društvu nasilni i da je iskustvo nasilja za sve žene jednako ne
uzimajući u obzir raznolikost tih iskustava koja mogu biti spojiva sa klasom , rasom, kulturom
posmatrajući sa šireg globalnog nivoa.

SISTEMSKO-PORODIČNE TEORIJE

Fokusiraju se na nasilje u porodici iz sociološke perspektive posmatrajući porodičnu strukturu

kao uzrok za pojavu nasilja u porodici.

Nasilje u porodici se tumači kao akutni ili hronični poremećaj ravnoteže emocionalnih snaga u
porodičnom relacionom sistemu naglašavajući međusobnu interakciju a ne patologiju pojedinca
počinitelja i žrtve . Značajna je što se fokusira na mogućnost rješavanja problema usvajanjem
novih obrazaca ponašanja i vještina kroz tretmane koji bi uključivali poboljšanje komunikacije
načina na kojih se nosimo sa konfliktima , fokusira se na to šta je stvarno uzrok porodičnog
nasilja.

Članovi porodice doprinose nastanku nasilja svojom željom za dominacijom.

MULTIFAKTORSKA TEORIJA

Teorija koja je dovoljna da obuhvati i psihološke i socijalne aspekte problema porodičnog nasilja.

Ovaj model uzima u obzir urođena i stečena ponašanja i pretpostavlja da su za pojavu porodičnog
nasilja važna uloga 4 sistema :

(a) društvene norme i društvene organizacije u kojima se vrši socijalizacija

(b) lične karakteristike počinitelja i žrtve (emocionalni poremećaj, agresivni impulsi)

(c) interpersonalne karakteristike počinitelja ( neuspjeh u ostvarivanju adekvatne

privrženosti sa drugima , neuspjeh u samopotvrđivanju )

(d) ekološki faktori (unutar ekoloških granica razvijaju se personalne dispozicije za

činjenje zločina )

Fokusira se podjednako na sociološku analizu sociostrukturalnih odnosa , važni uvjeti koji

navode osobu na viktimizaciju drugih su npr statusne frustracije,strukturalne mogućnosti i
nemogućnosti i na taj način ovaj pogled skreće pažnju sa samog agresivnog akta na osobu koja
koristi agresiju i na osobu prema kojoj je ta agresija usmjerena.

Niti jedna teorija od gore navedenih ne može upotpunosti samostalno objasniti porodično nasilje
one se razlikuju u odnosu na to na koji način posmatraju prirodu i oblike porodičnog nasilja i
zbog toga je iz današnje perspektive nužan odmak od jednofaktorske analize ka multifaktorskom
koji se pojavljuje kao jedan sveobuhvatan okvir za razumjevanje prirode i uzroka porodičnog
nasilja.

Osnovna teza multifaktorskog pristupa jeste da Socio-kulturni, psihološki, fiziološki, ekonomski i

ekološki faktori cementiraju put određenoj vrsti porodičnog nasilja u porodici.

FILOZOFSKE OSNOVE DJEČIJE ZAŠTITE

Društveni odgovornost za život djece oslobođen od nasilja

Primarna odgovornost roditelja je da se brinu i staraju o životu svog djeteta pri čemu se iz
perspektive društva pretpostavlja da će roditelji svoju ulogu izvršavati na najbolji mogući
način i u najboljem interesu djeteta. (roditeljska odgovornost)

U situacijama kada roditelji nisu u mogućnosti ili iz nekih razloga nisu u stanju zaštiti dijete i
osigurati djetetove potrebe kao što se npr dešava u slučajevima zlostavljanja i zanemarivanja
djece onda postoji društvena odgovornost da se u takvim slučajevima u tom kontekstu zaštite
zdravlje i dobrobit djeteta pri čemu svaka intervencija u porodični život mora biti utemeljena na
zakonskim aktima odnosno mora biti legalna , pravno utemeljena i mora bit zasnovana na
profesionalnim standardima i etičkim principima struke o kojoj je riječ.

Sta nam moze posluziti kao orjentir…?

Konvencija o pravima djeteta i njeni principi

Princip NEDISKRIMINACIJE

Princip NAJBOLJEG INTERESA DJETETA

Princip PRAVO NA ŽIVOT

Princip VLASTITOG MIŠLJENJA I PARTICIPACIJE

Pravni standardi sadržani u ovoj konvenciji koji govore o zlostavljanju i zanemarivanju djece :

Čl. 19.1: “države ugovornice će poduzeti odgovarajuće zakonske, upravne, društvene i

obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, povrede ili
zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupka, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući i
seksualno zlostavljanje dok je na brizi roditelja, zakonskih startelja ili bilo koj druge osobe
koja se brine o djetetu“

Čl.19.2. “Takve zaštitne mjere treba da u odgovarajućoj mjeri uključuju i djelotvorne postupke
na uspostavljanju društvenih programa da bi se pružila potrebna podrška djetetu i onima koji
brinu o djetetu, kao i drugih oblika sprečavanja i identifikacije, prijavljivanja, preporučivanja,
istraživanja, liječenja i praćenja slučajeva zlostavljanja djece opisanih ranije i, kada je to
potrebno, uključivanje suda“

Ključni principi dječije zaštite:

1.Sigurnost
Iz perspektive ovog principa ističe se da svako dijete ima pravo na život u okruženju koje je
oslobođeno od nasilja , zlostavljanja i zanemarivanja i da je u tom kontekstu sigurnost jedan od
temeljnih principa na kojima bi se trebala zasnivati svaka dobra profesionalna praksa u ovoj
oblasti.

2. Permanentnost
Ističe da je porodica permanentno mjesto za razvoj i život , da je to okruženje koje obezbjeđuje
na zadovoljavajući način osiguravanje potreba djeteta . Osjećaj kontinuiteta i povezanost sa
drugim članovima porodice bliskost učenje centralni su za zdrav razvoj djeteta.

3. Dječija i porodična dobrobit:

Ovom principu se često daje primat u odnosu na princip sigurnosti što bi trebao biti prvi princip u
dječijoj zaštiti. Polazi se iz perspektive da djeca zaslužuju potkrepljujuće okruženje u kojem su
sve njihove fizičke, emocionalne, obrazovne i društvene potrebe zadovoljene a da se iz
perspektive sistema dječije zaštite ove potrebe trebaju uzeti u obzir i njihovo zadovoljavanje
promovirati na način koji osigurava zdrav dječiji razvoj.
Profesionalna praksa mora biti podržana profesionalnim principima i vrijednostima .

PROFESIONALNI PRINCIPI I VRIJEDNOSTI SU:

1) PREVENTIVNI PROGRAMI:

Nepohodni su u smislu jačanja porodičnih kapaciteta i vjerovatnoće da će se u porodičnom

kontekstu dešavati slučajevi zlostavljanja i zanemarivanja djece.
Iz perspektive preventivnih programa nužno je prvo prepoznati da je :Zlostavljanje i
zanemarivanje rezultat kombinacije faktora - psiholoških, društvenih, situacionih i
societalnih – npr. porodicna struktura, siromastvo, zloupotreba alkohola i PAS, drustveno
nasilje, mentalna bolest,…

U tom smislu kada mi znamo na nivou lokalne zajednice šta su to ključni predisponirajući faktori
za tu lokalnu sredinu onda kako bismo radili na smanjenju incidencije zlostavljanja i
zanemarivanja unutar zajednice planiramo i implementiramo preventivne programe podrške
porodici koji mogu biti primarni, sekundarni, tercijarni . Najbolji fokus je uvijek na primarnoj
prevenciji.

2) ZAJEDNICKA ODGOVORNOST PROFESIONALCA I GRAĐANA U

ADRESIRANJU ZLOSTAVLJANJA I ZANEMARIVANJA DJECE

Ono što znamo kada je riječ o zlostavljanju ni zanemarivanju djece u porodičnom kontekstu jeste
da niti jedna ustanova ,niti jedna agenicija ,pojedinac ili organizacija ne posjeduju sva
neophodna znanja sve neophodne vještine ali također ni resurse koji bi iz perspektive te
agencije , te organizacije , naučne ili profesionalne zajednice odgovorile na ova izrazito
zahtijevna pitanja koja se pojavljuju u kontekstu zlostavljanja i zanemarivanja djece. Zbog toga
je nužno razvijati nešto što se naziva multidisciplinarnom ili multisektorskom saradnjom na
lokalnom nivou. U tom smislu javne agencije u oblasti porodične zaštite , gdje su CZSR
dominantni i pravni sistem (sud) imaju pravni mandate i primarnu odgovornost, ali i drugi
pruzaoci usluga djeci i porodici igraju vaznu ulogu gdje bi mogli istaći značaj i obrazovnih
institucija , ali isto tako i porodičnog savjetovališta, zdravstvenih institucija koje također imaju
važnu ulogu a posebno kada je riječ o kampanjam podizanja svijesti, zatim ORGANIZACIJE
CIVILNOG DRUŠTVA u domenu brige i zaštite posebno kada je riječ o ženama i djeci žrtvama
porodičnog nasilja jer se unutar civilnog društva razvija spektar usluga koje se vezuju za sigurne
kuće. Svaki od ovih gore navedenih sistema posjeduje specifične resurse , specifične
kompetencije bez kojih sistem ne može funkcionirati adekvatno te zbog toga jedino kombinirana
ekspertiza i resursi interdisciplinarnih agencija i profesionalaca može postići efikasnu
intervenciju .

3) SIGURAN I PERMANENTAN DOM JE NAJBOLJE MJESTO ZA DJEČIJE

ODRASTANJE I RAZVOJ

Porodica i porodični dom pojavljuju se kao najbolje mjesto za dječije odrastanje i razvoj , ono
što znamo jeste da PORODICNI DOM pruza većini djece najbolje uvjete za rast I razvoj. U tom
kontekstu djeca razvijaju gotovo pa prirodnu povezanost sa drugim članovima porodice , ono što
se pokazuje u slučajevima izmještanja djece iz porodice zbog zlostavljanja i zanemarivanja jeste
da u slučaju smještaja u hraniteljske porodice ili u institucionalni smještaj djeca ipak razvijaju
osjećaj gubitka , zbunjenosti i dr negativnih emocija. Poželjan je i rad sa hraniteljem ili
institucionalnim okruženjem koji također se moraju osvjestiti kako bi taj novi oblik zaštite dao
rezultate. Ukoliko se ne radi npr sa hraniteljima oni ne mogu razviti taj poseban odnos
sigurnosti, pouzdanosti sa djetetom jer dijete to nije naučilo u primarnoj porodici , ono ponavlja
onaj obrazac ponašanja koje je imalo sa vlastitim roditeljima te dolazi do kolizije u
komunikaciji između hranitelja i djece i za sistem se perpetuiraju novi problemi jer je potrebno
tražiti drugi oblik zaštite za takvu djecu.

Iz profesionalne perspektive vrlo često se pojavljuje (vrlo čestpo na uštrb sigurnosti djeteta )
neophodnost ili potreba za očuvanjem porodice kao jedinice omogućuje očuvanje vaznih odnosa
sa roditeljima, braćom i sestrama i proširenom porodicom, i omogućuje djeci da se razvijaju
unutar vlastitog kulturnog konteksta.

4) KADA RODITELJI/HRANITELJI NISU U STANJU ISPUNITI SVOJE

DUŽNOSTI U PRUŽANJU ADEKVATNE BRIGE O DJETETU I SIGURNOSTI,
SLUŽBE DJEČIJE ZAŠTITE IMAJU MANDAT DA INTERVENIRAJU

Intervencija može biti različita. Iz perspektive zakonodavstva s jedne strane i perspektive

profesionalne prakse sa druge strane proizilazi da bi ona trebala biti osmišljena na način da da
pomogne roditeljima da zastite diijete na najmanje intruzivan način (intervencija bi morala biti
usmjerena na roditelje na način da se polahko oslobađaju agresivnog , zlostavljačkog ponašanja i
da se u kontekstu terapije uče nekim drugim načinima ophođenja prema djetetu). Intervencije
također trebaju da budu usmjerene na porodične resurse na ono što je pozitivno u porodičnom
sistemu , mi se nažalost u našoj profesionalnoj praksi vrlo često fokusiramo na deficite, na ono
što nedostaje i pokušavamo da nađemo zamjenu za te resurse u principu puno bi bolje bilo da se
intervencija usmjeri na građenje na postojućim snagama adresirajući one rizične faktore koji se
pojavljuju kao okidači za pjavu porodičnog nasilja nad djecom kako bismo to nasilje prevenirali.
Razumni napori usmjereni su na zadržavanje djeteta u porodici , socijalni rad je vrlo fokusiran na
to, izuzev u slučajevima gdje postoji kada su zdravlje i sigurnost djeteta poprilično ili izrazito
ugroženi ili narušeni. Ukljucivanje suda i izmjestanje djece iz porodice – samo u slucajevima u
kojima se dijetetova sigurnost u vlastitom domu ne moze osigurati.

5) VEĆINA RODITELJA ŽELE BITI DOBRI RODITELJI I UZ ADEKVATNU

PODRŠKU MOGU RAZVITI SPOSOBNOSTI I VJESTINE ZA BRIGU O DJECI

Za profesionalnu praksu iz ove perspektive izranja jedan princip ili uvjerenje da svi
ljudi/individue/korisnici usluga posjeduju snagu i potencijal za promjenu.

Ono što je ključno za perspektivu socijalnog rada jeste kako tu promjenu inicirati, kako roditelje
motivirati da promjene svoje ponašanje i da iz tog zlostavljajućeg obrasca izađu te usvoje neke
druge obrasce i norme ponašanja. U tom smislu uloga profesionalaca je da na odgovarajući način
prepoznaju , identificiraju roditeljske snage i kapacitete za razvoj nečega što se naziva
rezilijentnost unutar porodičnog sistema koja se pojavljuje kao osnova za promjenu. Svaka
porodica ima kapacitet samo je pitanje načina na koji ćemo ih probuditi. U praksi često roditelji
negiraju da problem postoje i ne priznaju ono što čine ili nalaze opravdanja o čemu je bilo riječ u
okviru teorijskih koncepata .

6) DA BI SE POMOGLO PORODICAMA DA ZASTITE DJECU I ZADOVOLJE

TEMELJNE DJEČIJE POTREBE, PROFESIONALCI MORAJU POKAZATI
POŠTIVANJE SVAKE UKLJUČENE OSOBE

Ističe se da svaka osoba po tome što svaka osoba po tome što je ljudsko biće zaslužuje da ju se
tretira sa poštovanjem i dostojanstvom. Što je u praksi i kod profesionalaca vrlo teško.

U kontekstu Zlostavljanja i zanemarivanja djece potrebno je da razlučimo dvije stvari poštovanje

za ličnost koje prema korisnicima moramo imati u bilo kojoj oblasti sa jedne strane i drugo
odobravanje ili osuđivanje roditeljskog ponašanja.Jedno je pokazati poštovanje za ličnost
roditelja a sasvim drugo pokazati nepoštovanje za roditeljsko ponašanje.
Postovanje mora biti dio profesionalnog odgovara i odnosa i prema članovima sire porodice i
porodičnoj mreži podrške.
 7) USLUGE MORAJU BIRI INDIVIDUALIZIRANE

„Sve sretne porodice liče jedna na drugu a svaka je nesretna na svoj način.“ (Tolstoj)

Iako se porodice sa iskustvom zlostavljanja i zanemarivanja djece suocavaju sa slicnim

problemima, postoje elementi koji se razlikuju od porodice do porodice u tom smislu svaka
porodica je različita ne samo po pitanju teškoća i izazova koje mora da savlada nego i u smislu
porodičnih resursa, snaga i potencijala na koje se možemo osloniti kako bi razvili pristup koji se
oslanja na ono što je pozitivno.

Ovaj princip podrazumjeva da profesionalna mora biti saobrazena partikularnim okolnostima,

snazi, rizicma i potrebama svake porodice posebno.

8) DJECIJA ZASTITA I PRISTUP PRUZANJU USLUGA MORAJU BITI

FOKUSIRANI NA PORODICU

Uključivanje roditelja, djece i proširene porodice sa mrežom podrške kao partnera u razvoju i
implementaciji odgovarajućih planova i usluga za reduciranje ili eliminiranje rizika od ZZD. (npr
ukoliko dijete ima nanu i tetku ili nekoga drugog kod koga se dijete može smjestiti u slucaju
ZZD)

Ovdje je dakle prisutan ponovo fokus na snage i resurse porodice zarad povecanja porodicnog
funkcionisanja.

9) INTERVENCIJE MORAJU BITI KULTURNO OSJETLJIVE

Poštivanje vrijednosti i tradicija porodica različitog kulturnog, etničkog ili vjerskog porijekla.
Interkulturne kompetencije: razumijevanje sebe i uticaja vlastitog porijekla na vrijednosti,
ponasanje i odnos prema drugima. U radu sa djecom i porodicama drugacijem porijekla
profesionalci moraju biti osvjesteni da usluge trebaju biti kultuno relevantne to ne znači da će
profesionalci pristajati na neke kulturne obrasce koji nisu u skladu sa ljudskim pravima.

10) KAKO BI SE ZAŠTITILA DJETETOVA OPĆA DOBROBIT, AGENCIJE

MORAJU RELATIVNO BRZO OSIGURATI PERMANENTNOST

Za onaj dio dječije populacije koja je izložena zlostavljanju i zanemarivanju neophodno je što
ranije kad se primjeti na osnovu profesionalnog znanja da se u porodičnom kontekstu bez
obzira koliko se radilo sa roditeljima ,počiniteljima ništa neće promijeniti dijete što ranije
izmjestiti iz takvog okruženja i da iz te perspektive razmislimo šta bi dugoročno bio najbolji
model zaštite za svako specifično dijete . Onoj djeci koja se ne mogu vratiti u vlastitu
porodicu blagovremeno se mora osigurati stabilno, sigurno i permanentno okruzenje bilo kroz
usvojenje bilo kroz smjestaj u drugu porodicu.
Nasilje nad djecom u porodici: terminološko određenje, oblici,
posljedice i rizični faktori
O terminologiji...
Na početku predavanja pojam nasilja izvorno se odnosio na slučajeve “pretučenog djeteta”→ te
da je kasnije razvojom spoznaja o ovom fenomenu pojam proširio tako da se koristi u vezi sa
većinom oblika zlostavljanja (smanjena korisnost termina)

Moguća inverzija (novo razmišljanje) značenja o kojoj govori K. Killen:

Zlostavljanje = postupci kojima se djetetu nanosi tjelesna i/ili emocionalna bol ili ga se
zanemaruje da mu je ugroženo emocionalno zdravlje i razvoj. A Nasilje da ostane za = teška i
krivična djeca protiv djeteta. Zbog zakonskih normi mi moramo koristiti pojam nasilje,a on je
dosta širok. Kombinacija različitih oblika nasilja. Da bi radili u ovoj oblasti moramo imati vrlo
jasnu i preciznu definiciju šta podrazumijevamo pod nasiljem nad djetetom, koji su to nasilni akti
koje sankcionišemo.

Skala nehumanih odnosa prema djeci

Nehumanim se smatraju svi oni oblici prema djetetu koji ugrožavaju cjelovit razvoj. U tom
smislu vrši se jedna gradacija, pravi se jedna skala nehumanih odnosa prema djetetu koja
započinje sa ZAPOSTAVLJANJEM, preko ZANEMARIVANJA, ZLOSTAVLJANJA,
ZLOUPOTREBE,do NASILJA.

1. Zapostavljanje/zapuštanje djeteta

U zakonu socijalne zaštite navedene su ove pravne definicije zanemarenosti i vaspitne

zapuštenosti = takav odnos pojedinaca ili institucija, kojima je dijete povjereno na čuvanje i
podizanje u skladu s njegovim potrebama, interesima i ličnim osobinama, kojim se zapostavljaju
razvojne potrebe, mogućnosti, sklonosti i talenti djeteta. Riječ je o najblažem obliku nehumanog
odnosa prema djetetu.

2. Zanemarivanje

Roditelji su obavezni da djetetu zavisno od uzrasta i normi sredine, obezbijede temeljnu

pretpostavku fiziološke,socijalne i psihološke potrebe uključujući: ishranu, obuću, odjeću,
stanovanje, nadzor (zaštita od mogućih opasnosti i povreda), medicinsku njegu, odgajanje,
obrazovanje

Polazeći iz te perspektive zanemarivanje bi mogli definisati s jedne strane = ono ponašanje

pojedinaca i institucija koji se brinu o djetetu, kojim se ne obezbjeđuje osnovna socijalna
sigurnost i zadovoljavanje bazičnih životnih potreba i interesa djeteta (egzistencijalnih i
duhovnih)

Ili kao = nebriga i propuštanje roditelja da zadovolje emocionalne i razvojne potrebe djeteta,
uključujući potrebu za odgovarajućom ishranom, odjećom, smještajem, zdravstvenom brigom,
intelektualnim poticajima, emocionalnim razumijevanjem

Kada govorimo o zanemarivanju za razliku od zloupotrebe, zlostavljanja i nasilja, zanemarivanje

predstavlja roditeljsko propuštanje, nečinjenje da se nešto što je u dječijem interesu ili što je
djetetova potreba učini i zadovolji. Riječ je o propuštanje da se nešto učini, a ne neposredno
nanošenje povrede/štete djetetu.

U tom kontekstu se može postaviti Pitanje: da li svaki roditelj zakazuje povremeno u

zadovoljavanju brojnih potreba djeteta, tj. da li zanemaruje svoje dijete?

Relativno/kulturno definisanje (običaji, dominantan sistem vrijednosti, usvojeni modeli odgoja i

podizanja djece) jedan od faktora kod pojave zanemarivanja. U tom smislu kod nas postoji jedna
visoka stopa tolerancije za (ne) brigu(zanemarivanje) romske djece.

Roditeljsko zanemarivanje dječijih potreba može biti

Može podjednako zanemarivati i fizičke (ishrana, odijevanje, zdr zaštita) i emocionalne

(emocionalna pothranjenost) potrebe. Ne brine se o tome da dijete treba redovno da se hrani, da
bude obučeno na odgovarajući način, da vodi računa o njegovoj zdravstvenoj zaštiti.
Emocionalno zanemarivanje posebno pogađa djecu do 6 godina, sa njima moramo biti 24h
dnevno.Zanemarivanje može biti zbog neznanja (nenamjerno) i ravnodušenosti
/nezainteresiranosti (namjerno). Zanemarivanje može biti namjerno, zato što je roditelj
ravnodušan prema djetetu, zato što je nezainteresovan ili može biti nenamjerno. Roditelj ne može
da ocijeni to što čini ili ne čini da ima određene posljedice. Takođe može trajati kraće i duže.
Može biti sporadično i pokriveno(kada vam treba pola sata mira pa djetetu damo mobilni,tj.
neotvoreno i javno, ali se i ono odražava i na fizičko i na emocionalno zdravlje i razvoj djeteta)

Fizički pokazatelji zanemarivanja:

1.Neorganski zastoj u rastu odojčeta ili malog djeteta

2.Loš fizički izgled djeteta (neuhranjenost, neurednost, socijalno-higijenska zapuštenost, odjeća

neprikladna vremenskim prilikama)

3.Akcidentalna povređivanja (sklonost ka padovi, gutanje raznih supstanci, gušenja)

4.Odsustvo standardne pedijatriske zaštite (neredovne vakcinacije, nedavanje prepisane terapije,

nevođenje djeteta ljekaru kad je to potrebno)
Bihejvioralni/ponašajni pokazatelji zanemarivanja

1.Roking ili udaranje glavom kod mlađe djece-udaranje u čvrstu površinu

2.Povlačenje/nesigurnost/-iz društvenih kontakata

3.Depresija-može biti čudno, ali se i u malim uzrastima može dijagnosticirati depresija, kod teško
zanemarivane djece

4.Ponašanje koje je nezrelo za dobnu uzrast-dijete koje je sa 6 godina treba već da nauči neke
vještine,npr. da može samostalno da jede, da se obuče, da ide u toalet, da se ne ponaša kao
trogodišnjak

5.Neodgovarajući obrasci ponašanja

6.Nezainteresiranost u školi – prestupničko ponašanje

Indikatori u ponašanju roditelja koji ukazuju na zanemarivanje djeteta

Dva ključna indikatora koja ukazuju na zanemarivanje: 1.Odsustvo odgovarajućeg nadzora za

dijete mlađe od 12 godina-ukoliko se roditelj ne zanima šta dijete radi,ako provodi vrijeme, ako
nije postavio neke granice za dječije ponašanje može se posmatrati i kao zanemarivanje.

2. Poveznica roditelj –dijete- škola. Roditeljova Nezainteresiranost za bilo koje dječije aktivnosti
u školi ili van nje.

Fizičko zanemarivanja ostavlja posljedice na dijete, ako je snijeg a ono je bez odgovarajućih
čizama i jakne, međutim ono što još ostavljaposljedice jeste emocionalno zanemarivanje.

2.a.Emocionalno zanemarivanje

Javlja se u slučajevima kad roditelji najčešće adekvatno brinu o fizičkim potrebama djeteta, mogu
mu priuštiti ono što je neophodno, ali se ne mogu emocionalno vezati za dijete, pa to
nadoknađuju pretjeranim zadovoljavanjem njegovih posebno materijalnih potreba. Pa mu se
vječito kupuje nešto novo. Žele da taj nedostatak koji uočavaju nadomjeste na način da će
dijetešto bolje materijalno obezbijediti. Može biti prisutno čak i prije rođenja djeteta (ovisnost, o
alkoholu ili pas). U tom slučaju riječ je i o fizičkom i o emocionalnom zanemarivanju.

Nesposobnost uspostave pozitivne emocionalne veze s djetetom. Emocionalna pothranjenost

djeteta jer se s njima postupa s nebrigom i razdražljivošću. Nedostatak emocionalnosti kao temelj
svih oblika emocionalnog zlostavljanja. Dijete živi u svijetu u kojem se njegove potrebe ne
primjećuju. Djetetov razvoj je ozbiljno narušen: psihomotorični i govorni.“Dijete-lutka”-to
najbolje odražava roditeljski odnos, dakle kada roditelj ima potrebu da se bavi djetetom bavi se
djetetom, kada to ne želi odloži ga kao lutku.

Karakteristike emocionalno zanemarene djece:

1.Usporen psihofizički razvoj

2.Emocionalna zatupljenost, nezainteresiranost, povlačenje

3.Neadekvatni obrasci vezivanja-u startu se nauče na odnos toplo/hladno

4.“Nesrećan” izgled

5.Nesigurnost u komunikaciji

6.Psihosomatski poremećaji-u kasnijem dobu

7.Pokušaj samoubistva

8.Prestupničko ponašanje

9.Zloupotreba psihoaktivnih supstanci

3. Zlostavljanje

Kako možemo odrediti zlostavljanje= tip nehumanog ponašanja koje dovodi u pitanje
subjektivitet i integritet ličnosti djeteta na taj način što se ono tretira kao objekt nečijih aktivnosti
i ponašanja, ne vodeći računa o njegovim interesima i pravima, a njegova ličnost se potcjenjuje,
omalovažava i ugrožava

= postupci roditelja/skrbnika djeteta kojima se djetetu nanosi tjelesno/emocionalna bol ili ga se

zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njegovo emocionalna zdravlje i razvoj (Killen, 2001;
Kempen, 1979).

U kojim oblicima se pokazuje? pakazuje se u tjelesnom i fizičkom, psihičkom ili emocionalnom,

te u seksualnom.

3.a.Tjelesno/fizičko zlostavljanje djeteta

Kako možemo odrediti fizičko zlostavljanje djece = upotreba fizičke sile u odnosima prema djeci
čime im se namjerno nanosi bol/povreda ili ugrožava zdravlje/život od strane roditelja ili drugih
članova porodice ili zanemarivanje fizičkog izgleda, razvoja, zdravlja, i zaštite egzistencije
djeteta. Riječ je o = djeca koja su namjerno ozlijeđena ili su ozlijeđena zbog nedostatka nadzora
Postoje različiti vidovi fizičkog nasilja: grubo udaranje, batinjanje, gađanje ili udaranje npr.
štapom, šipkom, kaišem, bacanje niza stepenice, na zid i pod, davljenje, izazivanje opekotina,
vezivanje, zaključavanje, lišavanje hrane, odjeće, obuće i sl.

U praksi dolazi do teškoća kako izvršiti razlikovanje dokazane, namjerne povrede i sumnje na
ozljeđivanje. Kada se neke modrice ili lomovi ne mogu objasniti bilo bi poželjno da kao
profesionalci posumnjamo na zlostavljanje. U praksi se ovi tipovi zostavljanja pojavljuju
kombinirano.

Postavlja se pitanje kako razlikovanje disciplinskog fizičkog kažnjavanja od fizičkog

zlostavljanja (različiti ciljevi). Imajući u vidu da je roditeljska namjena drugačija, cilj roditelja
kod disciplinarskog jeste da dijete usvoji ponašanje, da posluša naredbu.. Kažnjavanje se
pojavljuje kao sekundarno. Samo zlostavljanje se pojavljuje kao primarno. U tom smislu ovo
disciplinarno može prerasti u fizičko zlostavljanje. Disciplina ili odraz pražnjenja unutrašnje
napetosti kod roditelja. Emocionalno nasilje uvijek prati fizičko i više šteti djetetovom razvoju od
fizičkoga.

Fizički pokazatelji fizičkog zlostavljanja:

1.Modrice

2.Opekotine

3.Prelomi

4.Vezivanje i zatvaranje djeteta

5.Munchausen sindrom

6.Shaken baby sindrom

Samo na osnovu fizičkih indikatora možemo posumnjati na zlostavljanje.

Bijevioralni pokazatelji fizičkog zlostavljanja:

1.Zaleđena” opreznost u odnosu na odrasle ili pretjerana ljubaznost

2.Trzanje i povlačenje pri svakom pokušaju dodira-ona su izložena batinjanju imaju tendenciju
trzanja, ne mogu razlučiti da li je namjera blagost ili hoće da ga povrijedi

3.Neadekvatno oblačenje u odnosu na vremenske prilike

4.Nasilno ponašanje u igri sa mlađom djecom

5.Laganje/građa

6.Ekstremi u ponašanju (pasivnost ili agresivnost)

Munchausen sindrom

= stanje u kojem osoba intencionalno stvara, simulira, pogorsava ili samo-inducira povredu ili
bolest s ciljem da bude tretirana u svojstvu medicinskog pacijenta. Namjerno prouzrokuju
djetetovu bolest

sam sindrom opisan 1951. godine R. Asher opisuje ovim sindromom osobe koje se premjestaju iz
bolnice u bolnicu fabriciranjem razlicitih “bolesti“, u jednoj bolnici traže tretman za nešto, pa su
onda u drugoj.

Bolest se namjerno izaziva radi zadobijanje pažnje - osobe uzrokuju stvarne(dijete trpi, jer mu se
npr. daju neki lijekovi i sl. koji uzrokuje neko oboljenje) ili izmišljanju lažne simpoteme(dijete ne
trpi posljedice) bolestiili povreda, na taj način podrvrgavajući svoje tijelo različitim medicinskim
tretmanima, uključujući hospitalizaciju i invazivne mediciske intervencije.
U kontekstu zlostavljanja djece Roy Meadow 1977. opisuje slučajeve u kojima roditelji/skrbnici
lažiraju lažne ili uzrokuju stvarne simpotome bolesti i povrede djeteta sa ciljem njegove
hospitalizacije. Najčešće to rade majke koje koriste ovaj vid zlostavljanja.

Šta je razlika u odnosu na klasični način zlostavljanja? Ovaj sindrom ima vidljive fizičke
indikatore,, samo je razlika što to roditelj ne vrši direktno već u njegovo ime rade „druge osobe“
u medicinskom sektoru,koji moraju provesti sve silne pretrage. U nekim slučajevima ovo može
izmaći i rodizeljskoj i zdravstvenoj kontroli,pa može doći i do smtnog ishoda. Roditelji izmišljaju
djetetovu bolest/stvaraju simptome/izmišljaju cijeli tok bolesti.Izlažu dijete bolnim pretragama,
liječenju, operacijama. Ima obilježja tjelesnog nasilja, ali umjesto roditelja djetetu bol nanose
drugi ljudi. Zaokupljenost i briga za djetetovo zdravlje → izmišljanje bolesti → aktivno
izazivanje simptoma kod djeteta → pokušaj ubistva djeteta

Shaken baby sindrom

Riječ je o djeci koja pate od= ozbiljna povreda mozga uzrokovana nasilnim tresenjem, najčešće je
riječ o novorođenčadima koja su predmet ovakve vrste. Ima velike posljedice, uništava moždane
ćelije i spriječava protok oksigena u mozak. Može rezultirati trajnom povredom mozga ili smrću.
Pogađa djecu mlađu od 5 godina starosti, posebno rizična skupina djeca mlađa od 1 godine
starosti.

3.b. Emocionalno zlostavljanje

Nejteže za definisati - poteškoće i konfuzija u razumijevanju i deskripciji psihičkog zlostavljanja

U tom konteksu pojavljuje se nešto što je činjenica s jedne strane je to povlačenje. Udaljavanje od
ostalih članova porodice kada smo ljuti ili umorni/pretpostavljamo vlastite potrebe
djetetovima→individualizacija djeteta

1.Ukoliko to preraste u Trajni, hronični obrasci ponašanja koji prevladavaju u djetetovom životu
onda već možemo govoriti o emocionalnom zlostavljanju.

2.Možemo ga odrediti kao ponavljanje stavova ili postupaka od strane roditelja, usvojioca ili
staratelja koji ometaju razvoj djetetove pozitivne slike o samom sebi, ali i drugima.

3.U literaturi ovaj oblik zlostavljanja djeteta definisan je kroz sljedeće tipove roditeljskog
ponašanja:

4.Odbijanje/Odbacivanje (diskriminacija jednog djeteta u odnosu na ostale/odbijanje pružanja

pomoći., neposvećivanje pažnje..)

5.Ponižavanje (konstantno i kontinuirano kritikovanje i nazivanje nazivanje djeteta

ružnim/pogrdnim imenima, ismijavanje – u formi verbalnog nasilje..Ne možete očekivati da
razvije samopouzdanje.)

6.Zastrašivanje/Terorisanje (prijetnje tjelesnom povredom ili ubojstvom, ostavljanje djeteta

samoga, prisiljavanje na posmatra nasilje nad onima za koje je emocionalno vezano...)

7.Izolacija (zaključavanje da duže vrijeme , zabrana i onemogućavanje kontakta sa

vršnjacima/drugovima/icama)

8.Pogrešna socijalizacija (potkrepljivanje krinimogenog ponašanja, antisocijalni modeli prikazani

socijalnim/prikladnim, roditelji se kockaju)

9.Eksploatacija (djeca preuzimaju kućanske poslove, zamjena uloga-dijete u ulozi odraslog, kada
dijete od pet godina imaju kućanske poslove)

10.Uskraćivanje esecijalne stimulacije/ odnosa/razmjene (ignoriranje djetetovih pokušaja

komunikacije, mehanička komunikacija s djetetom bez prisnosti, dodira, govora, ne pokazuje mu
emociju, ne grli ga, dijete zapamti emociju i stav...)

11.Nepouzdano i nekozistentno roditeljstvo (ambivalentnost roditeljskih zahtjeva, očekivanja i

granice prema djeci nisu postavljene na odgovarajući način, ne može da razluči šta se od njega
očekuje)

Posebne grupe(rizične grupe) emocionalno zlostavljane djece čine:

1. Djeca koja još od roženja doživljavaju negativno još od samog rođenja (“glupa”, “zla”,
“luda”): izvor teškoća za roditelje, ona koja su teška za odgoj. Veže se za karakter ili
temperament djeteta. Bebe mogu imati dva temperamenta ili su mirne ili nemirne. Postoje djeca
koja su „teška“ za prepoznati šta koji plač znači-predstavljaju poseban izazov. Pa ne možete
objasniti zašto plaču četiri sata onda ćemo reći da su zla, glupa i na startu ih etiketiramo. Za ovu
djecu se veže sindrom Pepeljuge.

Ovaj obik uključuje teroriziranje prijetnjama i kaznama, napuštanjem djeteta ili ostavljanje
djeteta samoga. Riječ je o ponašanju u kojem dijete nije svjesno, a ni zlostavljač često: roditelji
koji ne vole svoju djecu, ne prihvaćaju ih ili imaju nešto protiv njih. Posebno kada su djeca
rođena iz nekih kratkotrajnih zajednica i ne postoji posvećenost tim odnosima. Ova djeca se od
starta suočavaju sa roditeljskim neprijateljstvom i roditeljskom ravnodušnost/zanemarivanje.

2. Djeca izložena zlostavljanju zbog nasilja između roditelja-djeca koja prisustvuju nasilju
između roditelja. Od njih se očekuje da preuzmu brigu o sebi ali i o roditeljima(koji su
žrtva)/odgovornost kojoj nisu dorasla, ni fizički ni kognitivno. Tom zahtjevu ne mogu
udovoljiti.Šta se onda dešava? Dešava se da se slika o sebi realizuje na jedan specifičan način.
Djevojčice se identificiraju sa majkom kao žrtve, a dječaci se identificiraju sa ocem, sa pozicijom
nasilnika. Postoji rodni obrazac.Samopoštovanje/samovrijednost/(spolna) identifikacija i teškoće
sa identifikacijom: žrtva ili nasilnik

3. Djeca ovisnika

Specifičan porodični kontekst, s jedne strane nebriga-zanemarivanje i zapostavljanje, s druge

strane teškoća ovisničkog života. Skupoća ovisničkog života(što ide na uštrb djece)i katastrofalne
posljedice po djecu. Postoji poricanje ili racionalizacija ovisnosti → uznemiravajući vid
zlostavljanja (razvoj samopercepcije i prebacivanje odgovornosti na dijete). Društvena
stigmatizacija i osjećaj stida. Poseban oblik je zlostavljanje nerođenog djeteta. Majke
alkoholičarke/djeca a razvijenim alkoholnim sindromom . Apstinencijalni sindrom kod beba

4. Djeca rastavljenih roditelja

Ovo pitanje je vrlo često, zaštita djece nakon razvoda. Dijete u hroničnom sukobu izmneđu dva
roditelja/prisiljavanje na zauzimanje strana: zbunjenost i anksioznost-da stane na stranujednog
roditelja. Djeca vole oba roditelja, ne mogu da shvate zašto se moraju odreći jednog od roditelja i
to stvara zbunjenost i anksioznost.

Osjećaj gubitka roditelja bez prava na tugovanje ili pomoć→dijete postaje potišteno ili “teško”sa
mo agresivno i prema sebi i prema drugima.

Četiri aspketa rastave brakova i odvajanje koji imaju obilježja emocionalnog zlostavljanja
(Klosinski, 1993.): Razvoj osjećaja krivice i anksioznosti u djetetu zbog pristajanja uz jednog
roditelja; Svjesna ili nesvjesna upotreba djeteta kako bi ispunilo ulogu jednog roditelja; Otmica ili
protuzakonito skrivanje od roditelja; Djetetovo prisustvo fizičkim obračunima među roditeljima
Fizički pokazatelji emocionalnog zlostavljanja

1.Zaostajanje u razvoju (sindrom neorganske razvojne smetnje)

2.Enureza/enkopreza –porećaj za tražene

3.Poremećaj navika (lupanje glavom, ujedanje)

4.Poremećaj spavanja

5.Glavobolje

Bihejvioralni pokazatelji emocionalnog zlostavljanja

1.Usporen psihofizički razvoj

2.Emocionalna zatupljenost, nezainteresiranost, povlačenje

3.Neadekvatni obrasci vezivanja

4.“Nesrećan” izgled

5.Nesigurnost u komunikaciji

6.Psihosomatski poremećaji

7.Pokušaj samoubistva

8.Prestupničko ponašanje

9.Zloupotreba psihoaktivnih supstanci

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE

Složenost fenomena ogleda se u različitosti definisanja: najčešće se definiše kao oblik

zlostavljanja, posebno incest, od strane odrasle osobe od povjerenja koja je u poziciji moći i koja
predstavlja autoritet za djete.

Neki autori smatraju da je seksualno nasilje nad djetetom podtip fizičkog nasilja u kome se dijete
koristi za seksualno zadovoljavanje neke osobe.

Šta čini sadržaj seksualnog zlostavljanja ?

Ovaj vid zlostavljanja obično uključuje genitalni kontakt koji je zavisno od nivoa grubosti,
moguće različito stepenovati: od dodirivanja, traženja masturbacije i milovanja, analne, oralne i
vaginalne penetracije, do silovanja sa fizičkim povredama

Seksualno zlostavljanje uključuje i nekontaktne aktivnosti: izlaganje pogledu, zajedničko

gledanje pornografskih časopisa i filmova, poziranje za porno časopise, opsceni telefonski pozivi,
spolno obojene igre, primoravanje na slušanje seksi razgovora, uvođenje u prostituciju itd.između
djeteta, u srednjoj adolescenciji ili mlađeg i osobe najmanje 6 god starije od njega.

Konvencija Vijeća Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i zloupotrebe:

Utvrđuje dva oblika seksualnog zlostavljanja:

1. Osoba učestvuje u seksualnim aktivnostima sa djetetom koje nije dostiglo dob utvrđeno
domaćim zakonodavstvom

2. Osoba učestvuje u seksualnim aktivnostima sa djetetom

-bez obzira na dob koristeći prinudu, silu ili prijetnju

-kad zloupotrebljava priznatu poziciju moći ili utjecaja na dijete

-kad je zlostavljanje učinjeno iz posebno ranjivoga stanja djeteta.

DSM IV:

Postavlja zahtjev da je zlostavljač star najmaje 16 godina i najmanje 5 godina stariji od djeteta

Pojava Incesta-seksualni odnos između bliskih rođaka između kojih je brak zabranjen
U DSM IV: incest je uvršten kao podtip pedofilije.

Seksualno zlostavljanje ostavlja posljedice za djecu koja su tome izložena i po tijelo i po dušu .

Klinička praksa i istraživanja pokazuju da djeca mogu biti spolno zlostavljana od najranije dobi.

Seksualno zlostavljanje je specifično po tome što odrasle osobe zlostavljači najčešće koriste
taktike, kojim djecu uvlače u ovu priču kada se ovakvo zlostavljanje dešava u porodičnom
kontekstu malo djete ne može shvatiti šta se događa dok mu se ne kaže da je to tajna. Djeca su
nasilju mogla biti izložena samo kada su ostajala sama sa zlostavljačem.Aspekti spolnog
zlostFizički pokazatelji seksualnog zlostavljanja djece:

Genitalne ili analne povrede ili krvarenje

1) Genitalni bol ili svrabPocijepana ili flekava odjeća (mrlje od krvi)

2) Strani objekti u vagini ili anusu
3) Teškoće pri hodanju ili sjedenju
4) Povreda analnog, oralnog genitalnog tkiva
5) Trudnoća kod adolescentkinja
6) Gubitak apetita
7) Poremećaj spavanja, noćne moreavljanja su tajnovitost i saučesništvo. Tajna se čuva
mitom i prijetnjom.

Bihejvioralni pokazatelji seksualnog zlostavljanja djece:

1) Strah od dodira
2) Pretjerana masturbacija kod male djece, dodirivanje genitalnog područja
3) Ispoljavanje brojnih strahova (veća potreba za utjehom nego obično, vezivanje za jednog
i/ili uzmicanje od drugog roditelja)
4) Lošiji odnosi sa vršnjacima
5) Izjava djeteta da je seksulano zloupotrebljeno
6) Indirektne aluzije na problema u kući
7) Razvojna regresija
8) Nesposobnost koncentracije
9) Izbjegavanje časova fizičkog vaspitanja
10) Uključivanje u delinkvetne radnje i bježanje od kuće
11) Seksualni promiskuitet tinejdžera
12) Samodestruktivno ponašanje
 4. Zloupotreba - je negativan nehumani tip odnosa, različitog sadržaja, čija je suština u
korištenju i iskorištavanju djece radi zadovoljavanja potreba i interesa drugih.

Npr. seksualno iskorištavanje djeteta: može biti praćeno seksualnim zlostavljanjem, razlikuje se
od seksualnog zlostavljanja jer je njegova specifičnost komercijalnost.

5. Nasilje - primjena fizičke/psihičke ili neke druge sile i nadmoći od strane pojedinca, institucija
ili drugih tipova društvenih ustanova/organizacija u odnosima sa djecom

Rizični faktori za zlostavljanje

I Riziko-faktori vezani za osobine djeteta

Niska tjelesna težina pri rođenju, neonatalna separacija, težak porođaj, djeca s invaliditetom

usvojena djeca, neželjena djeca, “teška” djeca

mala djeca (ispod 3 god), ružna djeca ili slična jednom roditelju

II Riziko-faktori vezani za osobine roditelja

Labila i nezrela ličnost (PAS), afektivno lišavanje u toku djetinjstva, izolacija, problemi u
odnosima

Nizak prag tolerancije na frustracije

Zamjena uloga , mladi roditelji , jednoroditeljske porodice, usvojenje

III Riziko-faktori okoline (porodične situacije)

Hronični stres, kršenje zakona, finansijski problemi, troje ili više djece u kratkom vremenskom
intervalu, hronična bolest, česte migracije, niža socioekonomska klasa, razvedeni roditelji,
samohrane majke/očevi, navika/sklonost ka zlostavljanju.
Teorijski modeli u objašnjavanju nad djetetom u porodici

1. Sociološki model: okolnosti okruženja koji doprinose nastanku NuP

a) Ekološki model (Belsky, 1987): NuP je rezultat utjecaja snaga unutar individual,
porodice, društvene zajednice i kulture.

Nivoi analize:

Ontogenetski(individualni): biopsihosocijalna struktura ličnosti

Mikrosistem (porodični)
Egzosistem (društvena zajednica)
Makrosistem (očekivanje i standarde kulture)

2. Legalni model: NuP je kriminalni akt kažnjiv po zakonu.

Istraživanje i utvrđivanje nanošenja fizičkih/psihičkih povreda ili zanokova teškog zanemarivanja

Kvalifikuje se djelo
Određuje nivo odgovornosti
Kazna za počinitelja/ku

3. Medicinsko-psihološki model:

Razumijevanje dinamike nastanka nasilja u funkciji

Identifikacije
Terapije
Prevencije

Savremeni teorijski pristupi

4. Feministički model:

Strukturalna moć je osnov objašnjenja NuP.Muškarac posjeduje moć u društvu. Patrijarhalna

struktura društva ohrabruje i legalizira korištenje moći muškarca nad “slabijim” članovima:
ženom i djecom .
5. Sistemsko-porodični model:

NuP se javlja u slučaju akutnog ili hroničnog poremećaja ravnoteže emocionalnih snaga u
porodičnom relacionom sistemu.Malfunkcionalnost roditeljskog sistema.Mehanizam
triangulacije.Porodične projekcije.Multigeneracijske transmisije.

6. Model transgeneracijskog prijenosa/transmisije NuP: - u porodicama, kroz generacije

postoji prijenos obrazaca zlostavljajućeg roditeljstva (koje se uči)

Nasilje u partnerskim odnosima u sljedećoj generaciji više je povezano s prisustvom nasilja među
roditeljima nego sa neposrednim zlostavljanjem djeteta od strane roditelja

Izloženost nasilju u porodici bitno utiču na razvoj spolnog identiteta, odnosno usvajanja određene
spolne uloge . Dječaci se lakše idetifikuju sa ulogom nasilnika.Djevojčice sa ulogom žrve

Teorijski okvir:

Teorija razvoja vezivanja

Teorija socijalnog učenja

Teorija razvoja vezivanja

Djeca formiraju reprezentantne modele figura za vezivanje – u odnosima prema sebi i sa drugima
– a na bazi iskustva se primarnim njegovateljima/roditeljima.

Emocionalnost, kognicija, očekivanja od budućih odnosa

Internalizacije aspekta zlostavljanja i njegovo ponavljanje u ponašanju prema partneru i/ili djeci

Teorija socijalnog učenja

Iskustvo zlostavljanja (posebno fizičkog) → kasnija agresija kao dominantna tip odgovora iz
repertoara ponašanja i/ili njihova evaluacija kao efikasnog/legitimnog načina za postizanje
određenih ciljeva
Djete koje je očevidac zlostavljanja majke ili druge značajne ženske osobe, vjerovatno će
smatrati da je:

 prihvatljivo da muškarci tuku žene

 nasilje djelotvoran način rješavanja problema
 u redu nekoga udariti ako si ljut
 neravnopravnost u odnosima normalna-muškarci su jaki i imaju moć i kontrolu nad
ženama koje su slabe
 negativna posljedica za čin zlostavljanja je mala ili je gotovo i nema
 ono (dijete) odgovorno za zlostavljanje i da se treba osjećati krivim
 ono (dijete) odgovorno da zaustavi zlostavljanje time što će “zaštiti” mamu ili se
suprostaviti tati

Nasilje nad djecom u porodici II(samo sa prezentacija)

I Dijete u zlostavljajućoj porodici

Djetetove urođene osobine koje djeluju na zlostavljanje/nasilje i obratno:

-Konstitucijska obilježja

- Osobine povezane sa razvojem

a) Djetetove urođene osobine

“Hipersenzitivno” dijete – “mirno” dijete – “mješovito” dijete

“Lako” dijete – “teško” dijete

b) Prijevremeno rođenje

Niska porođajna težina

Prerano rođenje

c) Ostale osobine

Razvojne teškoće
Dječije reakcije, nošenje sa zlostavljanjem i strategije preživljavanja

1. Percepcija okoline
Nesigurna privrženost
Negativna slika o sebi/samosvijes
2. Teškoće s ovisnošću o drugima
Otvorena ovisnost o drugima
Odbrambena neovisnost
3. Odvajanje i tugovanje
Prosvjed – očaj – poricanje
Onemogućavanje djetetovog normalnog razvoja
4. Disocijacija
Omogućava oslobađanje od patnje i fizioloških/psihosomatskih simptoma zlostavljanja +
bijeg od sjećanja
Smetnje u samopercepciji
Promjene ponašanja i raspoloženje
Amnezija
5. Depresija
Potištenost
Igra
Fizička aktivnost
Nedostatak kreativnosti
6. Psihosomatske reakcije
Zlostavljana djeca su bolesnija
Ne razvijaju unutrašnje “ja”
Tjelesni osjećaj boli
7. Samosvijest
Razvoj nepovoljne slike o samome sebi
Nisko samopoštovanje

Poteškoće u razvoju

Teškoće u učenju

Mentalne poteškoće/zaostalost
Strategija savladavanja i preživljavanja
“pretjerano prilagođena djeca”

“hiperaktivna i destruktivna djeca”

II Roditelji u zlostavljajućoj obitelji

• Stresni faktori u roditeljskom djetinjstvu

• Dimenzije ličnosti roditelja koje nepovoljno utiču na roditeljsko funkciniranje:

▫ Nezrelost

▫ Emocionalne teškoće

▫ Mentalna bolest/psihoze

▫ Mentalna zaostalost/insuficijentnost

Stresni faktori u djetinjstvu

Istraživanja pokazuju da je zlostavljanje djece povezano sa odbacivanjem, ravnodušnošću i

osjećajem neprijateljstva u djetinjstvu

Nezadovoljenost potreba za ljubavlju, pažnjim, sigurnošću i stalnošću

Nedostatak role modela

→Razvoj ličnosti zaustavljen ili iskrivljen

Obilježja ovih roditelja

Transgeneracijski prijenos naislja, uz oprez jer nisu svi nasilni roditelji bili izloženi naislju u
djetinjstvu

Kumulativni stres – lošije prognoze roditeljstva

Prognoza roditeljske uspješnosti:

1. Roditeljska sposobnost da ostavre sigurnu privrženost prema svojim roditeljima

2. Osjećaj poželjnosti i prihvaćenosti

3. Stepen u kojem su uspjeli proraditi i integrirati svoju tjeskobu i konfliktna iskustva iz

djetinjstva
Dimenzije ličnosti koje nepovoljno utiču na roditeljsko funkcioniranje

1. Nezrelost
ponašanje odraslih = ponašanje djece na određenom stupnju razvoja

Roditelji koji samo nisu dobili neophodnu brigu i pažnju u djetinjstvu

Nedostaju unutrašnji modeli

Nesposobnost da se razvije sigurna privrženost

Odnos iskorištavanja

Oblici nezrelosti

Primarna nezrelost: roditelji koji su u većini uloga nezrelo fukncioniraju, ni ranije nisu zrelije
funkcionirali i ni sami nisu doživjeli osjećaje postojanosti i brige kao preduvjet za stvaranje
sigurne privrženosti

Sekundarna nezrelost: roditelji koji su nekada funkcinorali na zrelijoj razini ali su ih stresni
faktori u djetinjstvu/adolescenciji/ranoj odraslom dobu vratili na nivo karakterističan za primarnu
nezrelost

Dvije skupine nezrelih roditelja

1. “Apatične nedjelotvorne majke”

Emocionalna otupjelost
Apatičnost
Pasivnost, bepsomoćnost

2. “Nagonski vođene majke”

Nemir, nepostojanost, osciliranost
Ambivalentnost i tjeskobna privrženost
2.Emocionalne teškoće
Anksiozna/depresivna stanja
Kompulzivna stanja
Nekontrolirana i neprikladna agresivnost
Suicidalno ponašanje
Paranoide crte
PTSP

Mogu biti:

Situacijske
Umjerene
Ozbiljne
Vrlo ozbiljne

=>emocionalne teškoće imaju manje negativne posljedice na roditeljsko funkcionisanje

=> djelovanje emocionalnih teškoća ovisi o njihovom stupnju zrelosti i načinu suočavanja sa
emocionalnim teškoćama

3.Mentalna bolest/psihoze
1. Na koji način roditeljevo opažanje djeluje na opažanje djeteta?

2. percepcija stvarnosti koju roditelji projiciraju na svoje dijete

3. Stupanj (ne) predvidivosti ponašanja roditelja

4.Mentalna insuficijentnost
Izloženost djece zanemarivanja + tjelesnom zlostavljanju
Loša/slaba organizacija svakodnevnih životnih aktivnosti
Ograničene mogućnosti pružanja djetetu poticaja djetetovog razvoja (istraživanje, učenje i
svakodnevni život)
5. Ovisnosti
6. Stav roditelja prema zlostavljanju/stručnjacima

Roditeljske funkcije
1. Sposobnost realističnog opažanja djeteta
2. Sposobnost prihvatanja odgovornosti za prepoznavanje djetetovih potreba
3. Sposobnost postavljanja realističnih očekivanja o djetetovim mogućnostima suočavanja
4. Sposobnost uključivanja u pozitivnu interakciju s djetetom
5. Sposobnost suosjćenja s djetetom/empatije
6. Sposobnost davanje prednosti zadovoljavanju djetetovih temeljnih potreba
7. Sposobnost obuzdavanja vlastitog bola i frustracije pred djetetom

Sposobnost realističnog opažanja djeteta

Nerealna slika o djetetu

Pripisivanje djetetu vlastite agreisvnosti i tjeskobe
Pripisivanje djetetu osobina ljudi iz bliskog okruženja koji su roditelju/ki donijeli razočarenje i
gubitak => razorena samosvijest

Sposobnost prihvatanja odgovornosti za prepoznavanje djetetovih potreba

Od djeteta se očekuje da zadovolji potrebe roditelja a ne obratno

Sposobnost postavljanja realističnih očekivanja o djetetovim mogućnostima suočavanja

Previsoka = Roditeljska frustracija

Emocionalno i fizičko nasilje

Preniska =Spriječavanje djetetovog razvoja i potencijala

Sposobnost uključivanja u pozitivnu interakciju s djetetom

Negativna uključenost

Odbacivanje, prigovaranje, tjelesno i/ili emocionalno kažnjavanje (nasilni roditelji)

Neuključenost i pretjerena uključenost
Roditelji koji zanemaruju svoju djecu

Sposbnost empatije s djetetom

= 1. sposobnost razlikovanja i imneovanja tužih misli i osjećaja

2. sposobnost uživljavanja u tuđu ulogu, položaj
3. sposobnost reagiranja u skladu sa tuđim osjećajima

“(Ne) posjedovanje topline”

Sposobnost davanje prednosti zadovoljavanju djetetovih temeljnih potreba

Potrebe koje su nužne za djetetov fizički i duševni razvoj

Sposobnost obuzdavanja vlastitog bola i frustracije pred djetetom

Način verbaliziranja i tjelesne manifestacije agresivnosti i frustracije

Tretman i intervencije – rad sa roditeljima i djecom u zlostavljajućim
obiteljima

Zašto društvo reaguje na pojavu nasilja u porodici?

Prepoznavanje porodicnog nasilja kao društvenog problema nasilje je oduvijek bilo prisutno, ali
se mijenja društvena percepcija, odnosno kulturni obrasci ponašanja - vrijednosti i norme na
temelju kojih donosimo sud o određenom ponašanju

Opis, evaluacija i nošenje s tuđom patnjom pripada sferi socijalnoga i tiče se pitanja
konstituiranja zajednice – kolektivne solidarnosti: tuđa bol može biti stvarna samo ako je stvarno
i iskustvo ljudske zajednice – svijest & savjest nerazdvojive kultura ravnodušnosti vs. kulture
solidarnosti.

Društvena zaštita od nasilja u porodici

Modaliteti društvene reakcije na pojavu porodičnog nasilja:

reaktivno (usmjereno na saniranje i ublažavanje ili pravno sankcioniranje posljedica NuP)

proaktivno (usmjereno na prevenciju i sveobuhvatan pristup problemu)

Proaktivan pristup podrazumijeva:

- posmatranje NuP kao oblika kršenja osnovnih ljudskih prava i društvene odgovornosti za
osiguravanje ovih prava
- izrada jasne državne strategije primarne i sekundarne prevencije NuP
- veći stepen saradnje između institucija vladinog i nevladinog sektora koje se bave porodicom
- veći stepen međuprofesionalne saradnje u oblasti i preventivnog i kurativnog rada

Preventivno djelovanje

1. Primarna prevencija: potpomaganje faktora zaštite od zlostavljanja i zanemarivanja u

rizičnim okolnostima, te kontrolu i sprečavanje rizičnih faktora.

Porodica: poboljšanje kvaliteta života djece u svim obiteljima, poticanje razvoja djece i razvoja
roditeljskih vještina
Socijalno okruženje: razvijati osjetljivost javnosti na NuP (NuP kao krivicno djelo i
netolerancija)

2. Sekundarna prevencija: rizične porodice i roditelji

Porodični nivo: psihosocijalna i materijalna pomoć u odnosu na procjenjene uzroke NuP

(usmjerenost na počiniteja, direktnu žrtvu i indirektne žrtve nasilja), naglasak na maloljetnu djecu

Socijalno okruženje: raširenost NuP i faktori rizika u porodici; edukacija stručnjaka u

prepoznavanju faktora rizika i znakova nasilja, te u pristupanju ovim obiteljima=>mreža usluga
za porodice u krizi (GO i NGO)

3. Tercijerna prevencija: tretman i intervencije u slučajevima zlostavljanja

Porodični nivo: sprječavanje ponavljanja nasilja i ublažavanje njegovih posljedica (preveniranje

međugeneracijskog prenosa nasilja);
Psihosocijalna pomoć žrtvama i počinitelju nasilja shodno zakonskoj regulativi. Usmjerenost na
zlostavljača više tretmanska nego represivna. Grupni rad

Socijalno okruženje: integrisan sistem prijavljivanja NuP i jedinstven sistem evidentiranja NuP,
posebno nad djecom u pravosuđu, policiji, socijalnoj zaštiti, zdravstvu i obrazovanju.

Kontinuirano praćenje statističkih pokazatelja o NuP i obrazovanje stručnjaka uključenih u

tretman.

Šta kada prevencija zakaže...?

Trauma = traumatski događaj ili skup zajedničkih rekacija na događaj koji je trauma
izazvala

Subjektivnost traume

Traumatski događaj = događaj negativnog intenziteta koji natkriljuje našu sposobnost nošenja s
njime, ostavljajući nas u strahu od smrti, ništavnosti, fizičke povrede ili psihoze, a događaji se
tiču reakcija na emocionalni gubitak, zloupotrebu moći ili iznevjerenost povjerenja (nemoć, bol,
izgubljenost)
TIPOVI TRAUME

Dva različita tipa traumatskih iskustava:

“Trauma tip I”: jednokratni, kratkotrajni i iznenadni događaji

Nesreće, prirodne katastrofe, silovanje…

“Trauma tip II”: stresori koji se ponavljaju ili duže traju, i na taj način za individuu postaju
neočekivanim stresom na koji se pokušava prilagoditi

Zlostavljanje, rat, izbjeglištvo, mučenje – užasi naneseni ljudima od strane drugih ljudi

Simptomi: ponovno preživljavanje, izbjegavanje i pojačana pobuđenost

Trauma tip II: simptomatologija

1. SOMATIZACIJA: trauma se izražava preko somatskih smetnji (u nedostatku mogućnosti da

se doživljeno iskaže riječima)

2. DISOCIJACIJA: zamišljanje da se sve to dagađa drugim ljudima, da su nevidljivi ili

neosjetljivi na bol

3. REGULACIJA AFEKATA: poremećaji u regulaciji afekata i kontrole impulsa

4. (NE)SPOSOBNOST ZA ODNOSE: oduzeta mogućnost kontrole + bliskost s počiniteljem

5. OSJEĆAJ IDENTITETA, SLIKE O SEBI I DRUGIMA: osjećaj bezvrijednosti, stida i

krivnje

6. PONOVNA VIKTIMIZACIJA: rizik od ponovne viktimizacije

Tretmanski pristup
Temeljit proces procjene = osnova za diferencirano razumijevanje zlostavljanja

Gdje se nalaze najvažniji faktori koji uzrokuju i održavaju porodične teškoće?Teškoće

spojive sa pojedinicima, /bračnim odnosima, socijalnom mrežom i/ili socio-ekonomskim
faktorima

Terapijski pristupi socijalnog rada: psihodinamski/bihejvioralni/kognitivni/geštalt/terapija

realnosti/egzistencijalistička terapija/transakciona analiza/porodična terapija/krizno-usmjeren
pristup, humanistički terapijski modeli
Prijavljivanje suspektnog slucaja/incidenta

Uokviren zakonskim odredbama o mandatornom izvještavanju

Specifiziranje pojedinaca/agencija koje su obavezne prijaviti ZZD
Utvrditi uslove prijavljivanja
Objasniti kako, kad i kome se dostavljau izvještaji i informacije sadržane
Utvrditi koja agencija je dužna zaprimiti i istražiti
Opisati abrogaciju određenih privilegiranih modusa komunikacije (ljekar-pacijent)
Kazne za neprijavljivanje i lažno prijavljivanje

Sadržaj prijave

Ime, dob, spol i adresu djeteta

Prirodu i opseg djetetovih povreda ili stanja
Ime i adesu roditelja ili druge osobe odgovorne za brigu o djetetu
Bilo koja druga informacija relevantna za rad na slučaju
Detaljne informacije o:
djetetu, njegovom stanju, mjestu življenja
Roditeljima i njihovom mjestu življenja
Porodici, uključujući podatke o drugoj djeci u porodici
Tipu i prirodi zlostavljanja (dužina trajanja, da li se pogorsava u smisu učestalosti i težine, da li se
koriste neki objekti ili oružje…)

Zaprimanje prijave

Nadležna agencija mora odnijeti dvije primarne odluke:

1. Da li dostavljene informacije zadovoljavaju statutorne i agencijske smjernice za zlostavljanje

djece?
Prikupljanje informacija, evaluacija informacija, procjena kredibiliteta onoga koji podnosi prijavu

2. Koliko je hitan odgovor? - Analiza prikupljenih informacija kako bi se utvrdilo da li je dijete

ozbiljno ugroženo:

Priroda zlostavljajućeg ponašanja/propuštanja, težina djetetovih povreda, odnos djeteta i

zlostavljača, pristup zlostavljača djetetu, djetetova vulnerabilnost, postojanje ranijeg
zlostavljanja, osobe koje mogu zaštiti dijete…
Primarna inicijalna procjena (odluka o istraživanju)

Svrha inicijalne procjene je da se utvrdi sljedeće:

Da li je zlostavljanje potkrijepljeno (shodno pozitivnom pravnom zakonodavstvu)?

Da li je dijete u riziku od zlostavljanja i koji je nivo rizika?
Da li je djetetov život siguran? Ako nije, koja vrsta intervencije će osigurati?
Ako djetetova sigurnost ne može biti osigurana u porodici, koja vrsta i nivo brige mu je
potreban?
Da li porodica ima neke hitne potrebe koje moraju biti zadovoljene?
Da li je neophodno pružiti trajuće usluge porodici kako bi se smanjio rizi, odnosno adresirale
djetetove potrebe za tretmanom?

Uključivanje drugih profesionalaca

Medicinsko osoblje
Profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja
Nastavnici i akteri dječije zaštite
Hraniteljski roditelji, osoblje u rezidencijalnim ustanovama

Procjena porodice (socijalna procjena/anamneza)

= sveobuhvatan proces identificiranja i ocjene faktora koji utiču na djetetovu sigurnost,

osjećaj permanentnosti i dobrobiti

Cilj:razumijevanje snaga, potreba i resursa unutar porodice koji omogućavaju sigurnost djeteta i
smanjuju zlostavljanje

Potrebe i rizični faktori koji utiču na djetetovu sigurnost, osjećaj permanentnosti i dobrobiti
Koje su posljedice zlostavljanja po djetetovu sigurnost, osjećaj permanentnosti i dobrobiti?
Kojim snagama pojedinci i porodica raspolaže?
Na koji način članovi porodice percipiraju svoje stanje, probleme i resurse?
Šta se mora promijeniti kako bi se adresirale posljedice zlostavljanja, a rizik reducirao ili
eliminirao?
Koji je nivo roditeljske/skrbničke spremnosti na promjenu?
Kakva im je motivacija i kapacitiranost za osiguranje sigurnosti, permanentnosti i dobrobiti?
Principi: procjena zasnovana na pozitivnim aspektima/porodičnim snagama, kulturalno
senzitivna i razvijena SA porodicom
Utvrditi snage/resurse koji mogu doprinijeti balanisranju utvrđenih rizika – osnova na temelju
koje se porodica mijenja
Procjena u partnerstvu s porodicom: pomoć roditeljima da steku uvid u stvarno stanje;
individualizirana i skrojena prema jedinstvenim potrebama i resursima porodice

Planiranje brige

Procjena = osnov na temelju koje se izgrađuje plan brige/podrške porodici

Naoružani prikupljenim znanjem, pružaoci usluga moći će utvriditi najbolje moguće strategije za
reduciranje ili eliminiranje ponašanja i uslova koji doprinose nastanku rizika od nasilja nad
djetetom

Ciljevi:

identificirati strategije koje pomažu adresiranju posljedica zlostavljanja i smanjuju rizik od

nastavka zlostavljanja

pružiti jasan i specifičan vodič za profesionalce i članove porodice u mijenjaju rizičnih

ponašanja i okolnosti

postavljanje standarda za mjerenje progresa u postizanju utvrđenih ishoda i osiguravanje okvira

za donošenje odluka u radu na slučaju

Plan brige:

Koji su ishodi koji će – kada budu postignuti – ukazivati da je rizik od nasilja reduciran i da su
posljedice nasilja uspješno adresirane?
Koji ciljevi se moraju postići da bi se postigli željeni ishodi?
Koji pristupi/modeli intervencije ili usluge olakšavaju uspješno postizanje zadatih ciljeva i
željenih ishoda?
Kako i kada će se evaluirati napredak u postizanju ciljeva i ishoda?

Pružanje usluga

pružanje usluga identificiranih u planu brige kako bi se pomoglo porodici da ostvari ishode i
ciljeve utvrđene planom
Selektiranje i “mečiranje” intervencija koji će djelovati podržavajuće

Usluge namijenjene porodici

Usluge namijenje roditeljima
Usluge namijenje djeci

Evaluacija

Da li je dijete sigurno(ije)?
Koja se promjena dogodila (ako je) u uvjetima i ponašanjima rizičnim za pojavu NnD?
Koji su ishodi postignuti i kako?
Koji je napredak ostvaren u postizanju ciljeva tretmana?
Efikasnost usluga...?
Na koji način su rizični faktori reducirani...?
Daljna briga o djetetu...

TRETMAN I INTERVENCIJE U SLUČAJU NASILJA NAD DJECOM(samo

sa prezentacija)

Različiti teorijski pristupi u socijalnom radu trebali bi se, po Killen, temeljiti na sljedećim
principima:

1. Porodični pristup je neophodan

2. Odnos s korisnicima čini srž pomažućeg procesa
3. Potrebna je aktivna intervencija i primjena autoriteta struke
4. Dijete ima potrebu za pomoći
5. Potreba ulaganja u socijalnu mrežu
6. Potreba struktuiranja tretmana i koordinacija njegove sprovedbe
7. Roditeljima, djeci i novim osobama koje brinu o djeci potrebno je pomoći u procesu odvajanja
i zbližavanja

I Motivacijski rad s roditeljima

Koraci u motivacijskom radu:

1. Izricanje opaženog i radnih hipoteza te pokazivanje empatije

2. Prihvatanje roditeljske nesklonosti suradnji
3. Bavljenje stvarnošću
4. Istraživanje roditeljskih briga koje mogu spriječiti priznanje nasilja
5. Razlikovanje realističnih i nerealističnih roditeljskih briga
6. Razgovor o mogućim posljedicama nepoduzimanja koraka u vezi s obiteljskom situacijom
Upotreba stručnog autoriteta

Stručni autoritet: različiti načini našeg reagovanja na posljedice naše stručne procjene

Autoritet vs. autoritarnost

Stručni autoritet: postavljanje zahtjeva, kontrolu i postavljanje granica, preuzimanje odgovornosti

za preuzimanje brige i djetetu.

Koraci u primjeni stručnog autoriteta:

1. Navesti razloge za upotrebu i biti otvoren

2. Biti osjetljiv i empatizirati s roditeljskim reakcijama
3. Prihvatiti i pratiti roditeljske odbrambene mehanizme
4. Zadržati autoritet
5. Istražiti pozadinu roditeljskih odbrambenih mehanizama
6. Dopustiti slobodu unutar nužnih granica
7. Omogućiti ostvarivanje građanskih prava

II Rad sa djecom

1. Smanjiti djetetov kognitivni haos i omogućiti mu da podijeli svoju bol

2. Učiniti život razumljivim
3. Učiniti život predvidljivim
4. Smanjiti djetetov osjećaj odgovornosti i krivlje za zlostavljanje
5. Pomoći djetetu da tuguje
6. Učiniti djete vidljivim
7. Omogućiti djetetu nov i drugčiji doživljaj odnosa sa drugim osobama

1. Smanjiti djetetov unutrašnji haos i omogućiti mu da s nama podijeli svoju bol

Primjer: Šestogodišnju A. tjelesno je zlostavljao majčin partner. Majka ga nije pokušala u tome
spriječiti mada je bila prisutna.

Važan dio procjene ukazao je na potrebu da se A. pomogne u ublažavanju i savladavanj osjećaja

prevare, ljutnje i tuge koje je osjećala prema majci i njenom partneru.

2. Učiniti život razumljivim

SR: “Kad je tvoja mama ljuta na tatu, često tu ljutnju iskaljuje na tebi. To rade mnogiroditelji i
tada su djeca ljuta i tužna. Iako roditelji ne žele da je tako, to se ipak često događa“.
3. Učiniti život predvidljivim
Pojasniti mogućnosti roditeljske promjene i način na koji će djetetov život biti struktuiran

4. Smanjiti djetetov osjećaj odgovornosti i krivnje

 Djeca nikada nisu kriva za ono što su učinili roditelji

 Roditelji su odgovorni brinuti za dijete, a ne obratno

 Neki odrasli ne uspijevaju brinutu za svoju djecu. Neki to mogu naučiti, a drugi ne mogu

 Drugi odrasli su odgovorni brinuti o odraslima koji ne mogu brinuti za sebe

5. Pomoći djetetu da tuguje

Pomoć u suočavanju sa gubicima , “otvaranje” djeteta prema drugima može trajati

Razgovor i alternativne metode (crtanje, igra)

6. Učiniti dijete vidljivim

Pokazivanje zanimanja za ono što dijete radi

7. Omogućiti djetetu nov i drugačiji doživljaj odnosa s drugim ljudima

Učenje drugačijih stavova, reakcija i ponašanja

8. Pomoći djetetu u suočavanju sa stresom

Teškoće u ponašanju
Učenje socijalnih vještina

III RAD SA RODITELJIMA

1. Upotreba odnosa
Grupni rad
Diskusija fokusirana ne samo na teškoće, nego na pozitivna iskustva
Roditelj vs. pomagač/institucija

2. Briga
Adekvatna briga
Profesionalne granice
Grupni pristup
3. Suočavanje sa teškoćama
Pružanje podrške u obavljanju svakodnevnih poslova
Kauzalitet

4. Promjena uloga i strukture

Difuznost uloga – promjena uloga
Postavljanje granica

5. Ublažavanje osjećaja krivice

Odgovornost – osjećaj krivice – samopoštovanje

6. Jačanje svijesti o ponašanju

Fokus na negativne interakcijske obrasce i razvoj pozitivnog pristupa

7. Razvoj realističnijeg poogleda na dijete

Nevidljiva djeca – djetetove potrebe

8. Smanjenje neodgovarajućih očekivanja od djeteta

Dijete kao skrbnik

Zadovoljavanje djetetovih, a ne vlastitih potreba

9. Poticanje pozitivnog bavljenja djetetom

Fokus na pozitivnijoj interakciji roditelj – dijete “marte meo” pristup

10. Poticanje empatije prema djetetu

Djeca kao izvor frustracije i agresije

Izražavanje i imenovanje osjećaja prema djeci

IV SMJEŠTAJ DJECE U DRUGU PORODICU

Rad s roditeljima:
pomoć pri razdvajanju
rad na procesu tugovanja
rad na brigama
briga o kontaktu između roditelja i djeteta
Rad s djetetom:

objava odluke o smještaju

priznavanje osjećaja u vezi s odvajanjem
smanjenje djetetova doživljaja krivice i odgovornosti
rad na prihvatanju nužnosti smještaja van obitelji
osiguravanje djetetove autonomije

SMJEŠTAJ DJECE U DRUGU PORODICU - RAD SA HRANITELJIMA

1. Pojašnjenje hraniteljske uloge: skrbnik-učitelj, zamjenski roditelj i saradnik

2. Poboljšavanje razumijevanja djetetova ponašanja i potreba
3. Savjetovanje roditelja – hranitelja o najboljim načinima uspostave odnosa s djetetom
4. Davanje podrške roditeljima-hraniteljima

ZAKONODAVSTVO U OBLASTI ZAŠTITE OD PORODIČNOG NASILJA

U BiH

Admininistrativno ustrojstvo(fragmentiranost) zemlje → trodijelni zakonodavno i institucionalni

okvir

Državni nivo-krivično pravni zakon

Federacija BiH RS Distrikt Brčko

Kantoni (10)

Općine

Zakon o ravnopravnosti spolova BiH (2003/dopunjen2010.)

Zakonom uređuje se, promovira i štiti ravnopravnost spolova, garantiraju jednake mogućnosti i
ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol, u javnoj i u privatnoj sferi društva, te uređuje
zaštita od diskriminacije na osnovu spola

Diskriminacija po osnovu spola je svako stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe ili
grupe osoba zasnovano na spolu zbog kojeg se osobama ili grupi osoba otežava ili negira
priznavanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava ili sloboda.
U svojim oblicima diskriminacija može biti direktna, indirektna, uznemiravanje, seksualno
uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju i nasilje po osnovu spola-mogu se podvesti pod rodno
utemeljenom nasilju, prema slabijem spolu, najčešće ženama..

Odredenje (seksualnog) uznemiravanja - cl. 5

Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje po osnovu spola kojim se želi povrijediti

dostojanstvo osobe ili grupe osoba i stvoriti zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće,
ponižavajuće ili uvredljivo okruženje ili kojim se postiže takav učinak.

Tangentira rodno uslovljeno nasilje u javnom okruženju ili radnom mjestu. Riječ je o:

Seksualno uznemiravanje je svaki neželjeni oblik verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja
spolne prirode kojim se želi povrijediti dostojanstvo osobe ili grupe osoba, ili kojim se postiže
takav učinak, naročito kad to ponašanje stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće,
ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Kultura je generalno tolerantna, i ovaj aspekat je tabuliziran. Npr. kolega vam „lijepi“ etikete. Te
osobe nisu ni svjesne da to nama smeta. „Lutka“-lutka je više kao objekat

Odredenje nasilja – cl. 6.

Nasilje po osnovu spola je svako djelovanje kojim se nanosi ili može biti nanijeta fizička,
psihička, seksualna ili ekonomska šteta ili patnja, kao i prijetnja takvim djelovanjem koje
sputavaju osobu ili grupu osoba da uživa u svojim ljudskim pravima i slobodama u javnoj i
privatnoj sferi života.

Nasilje po osnovu spola uključuje, ali se ne ograničava, na

a) nasilje koje se dešava u porodici ili domaćinstvu;

b) nasilje koje se dešava u široj zajednici;

c) nasilje koje počine ili toleriraju organi vlasti i drugi ovlašteni organi i pojedinci;

d) nasilje po osnovu spola u slučaju oružanih sukoba-ratna silovanja i seksualna zlostavljanja.

Obaveza vlasti da poduzme mjere radi eliminacije i sprječavanja nasilja na temelju spola (zaštita,
pomoć, obeštećenje)

Utvrđuju se : Kaznene odredbe vezane za nasilje, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje..one

su određene kao krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5
godina(U zavisnosti od procjene težine toga djela, mogu se izreći različite vrste kazni)
Porodični zakon FBiH(2005)

Čl. 4: zabrana nasilničkog ponašanja = svako narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta (veza sa
Zakonom o ravnopravnosti spolova)

Određujući uslove i postupak, sklapanje i prestanak, poništenje i razvod braka, Porodični zakon
navodi porodično nasilje kao mogući uzrok prestanka braka

U dijelu C: Prva i dužnosti roditelja i djece

Određena je Obaveze roditelja/staratelja u vidu prava djeteta na starnje o životu, zdravlju i

razvoju osobnosti (čl.124)

Pravo djeteta na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja u

porodici (dužnost roditelja je zaštita djeteta i zadovoljavanje njegovih potreba) (čl.127)

C: Prva i dužnosti roditelja i djece

Roditelji su dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika
poroka: droga, alkohol, skitničenje, razbojništvo, krađa, prostitucija, prosjačenje, kao i svih
oblika maloljetničke delikvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne
zloupotrebe i svih drugih asocijalnih pojava (cl.134)

3. Zaštita prava i interesa djeteta

(1) Organ starateljstva dužan je po službenoj dužnosti poduzimati potrebne mjere radi zaštite
prava i najboljeg interesa djeteta, a na osnovu neposrednog saznanja ili obavještenja.

(2)Obaveznost prijavljivanja: Obavještenje o povredi djetetovih prava, a naročito o nasilju,

zlostavljanju, spolnim zloupotrebama i zanemarivanju djeteta, dužni su, bez odlaganja, dostaviti
organu starateljstva svi organi, organizacije i fizička lica.

Mjere porodične zaštite djeteta žrtve porodičnog nasilja-u porodičnom zakonu

Dvije su u direktnoj nadležnosti organa starateljstva/CSR:

1. upozorenje na propuste u staranju o djetetu (čl.151)

2. utvrđivanje nadzora nad ostvarivanjem roditeljskog staranja (čl.152)

U nadleznosti suda, gdje socijalni radnici imaju važnu ulogu:

1. oduzimanje roditelju prava da zivi sa djetetom - ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete
živi ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili
ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema
djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju
2. oduzimanje prava na roditeljsko staranje zbog “grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti i
zloupotrebe roditeljskih prava” (čl.153) - među razlozima za provođenje ove mjere, navodi se i
tjelesno i duševno nasilje nad djetetom

Krivični zakon BiH-državni zakon,ali u ovom dijelu istovjetan sa zakonom FBiH (2003)

Krivični zakon donesen prije donošenja Zakona o zaštiti od nasilja u porodici-pa je dolazilo do
nelogičnosti i pomutnje kod pravosudnih organa

Ustanovljana sankcije vezane za radnje nasilja u porodici deginisa Zakon o zaštiti od porodičnog
nasilja – određujući ih kao krivično djelo

1. Krivična djela protiv braka, porodice i mladeži (Glava XX)

Definicija porodice

Čl. 222 krivično djelo nasilja u porodici ima 5 kvalifikovanih oblika djela

Svrha kažnjavanja-žašto je važno procesuirati nasilje u porodici kroz krivični zakon:

A) preventivni uticaj na druge da poštuju pravni poredak i ne čine krivična djela – generalna
prevencija/opšta prevencije

B) da utječe na počinioca da ubuduće ne počini krivična djela i potakne njegov preodgoj-da ne

upadaju u recidiv – pojeidnačna prevencija i rehabilitacija

C) izražavanje društvene osude za učinjeno djelo i pravednosti kažnjavanja počinitelja

D) zaštita i satisfakcija žrtve krivičnih djela-žrtva mora na neki način dobiti potvrdu za ono što je
preživjela

Vrste kazni koje krivični zakon predviđa: kazna zatvora, kazna dugotrajnog zatvora i novčana
kazna

Čl. 222 stav 1 osnovni oblik ovoga djela postoji ako: počinitelj nasiljem, drskim ili
bezobraznim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje članova
porodice

Propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do 1 godine (ono što nedostaje jeste seksualno
nasilje)

Čl. 222. stav 2teži oblik, kada žive u zajedničkom domaćinstvu: narušavanje i ugrožavanje
egzistencije i integriteta

Propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 3 godine

Čl. 222 stav 3teži oblik krivičnog djela nasilja u porodici postoji ako je pr učinjenju.: upotreba
oružja, oruđa ili drugih sredstava s namjerom da se povrijedi tijelo ili naruši zdravlje
(različite vrste vatrenog i hladnog oružja. čije korišćenje može nanijeti teške tjelesne povrede pa
čak i smrt)

Za ovaj oblik propisana je kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine, nema novčane kazne

Čl. 222 stav4: član porodice teško ozlijeđen ili mu je zdravlje teško narušeno ili su
prethodna tri oblika nasilja učinjena prema djetetu-po prvi put se izdvaja dijete

Propisana je kazna zatvora od 1 do 5 godina

Čl. 222 stav 5: prouzrokovana smrt (pa čak i u slučaju suicida)

Propisana kazna od 2 do 15 godina

Čl. 222 stav 6 najteži oblik nasilja u porodicu: ubistvo člana porodice koji je prethodno
zlostavljan (postoji duži vremenski period i sadrži sve ove stavove od 1 do 5)

Propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora

Izricanje krivičnopravnih sankcija u BiH

2004-2010 (studija OSCE-uzorak 289 predmeta NuP)

Pregled izrečenih krivičnopravnih sankcija u analiziranim predmetima pokazao je sljedeće:

uvjetne osude, skoro 77,2% (ili 223 predmeta)

kazne zatvora izrečene su u samo 8,3% od ukupnog broja predmeta (ili 24 predmeta)

počinioci su kažnjeni novčanom kaznom u 13,5% predmeta (ili 39 predmeta

Olakšavajuće okolnosti

1. Okolnosti vezane za ličnost počinitelja

Ranija neosuđivanost,ne postoji formalna osuda u pravnom sistemom

Priznanje krivice, kajanje ili kombinacija

“primjereno ponašanje u “sudnici”-dovoljno je da budu tihi i to se uzima u obzir

2. “Status optuženog kao oca ili poorodičnog čovjeka” –ne cijeni se kapacitiranost za roditeljstvo

Da li bračnost ili očinstvo može biti apsolutan kriterij nečije društvene uloge...?

3. Okolnosti u skladu sa zahtjevima/željama žrtve

Nepristajanje žrtve na zatvorsku kaznu; povlačanje prijave; neučestovanje u postupku; “pomirba”
s počiniteljem

Materijalne prilike (loše ekonomske stanje, nezaposlenost, siromaštvo) Nisu spremne da prihvate
zatvorsku kaznu počinitelja.. Vrate se počinitelju pa taj proces traje i teško se završava

4. “Ponašanje žrtve” – “izazivanje, poticanje na nasilje” Predrasude da je žrtva kriva, da je to

ona sve izazvala svojim govorom, ponašanjem, oblačenjem..

Ponašanje žrtve (!)

Otežavajuće okolnosti

1. Ranija osuđivanost-riječ je o generalnoj osuđivanosti, ali ne recidivizam u činjenju PN (ako je

sudjelovao u pljački)

2. Težina nasilja ili povrede, dugotrajnost i priroda nasilja, posebna ranjivost žrtve, ne-kajanje za
počinjeno djelo

Identificirani problemi u krivičnom procesuiranju NuP

1. Kazna na granici ili ispod granice propisane zakonom-kako oblik nasilja postaje teži tako i
sankcije postaju rigidnije

Jasan signal da se NuP ne smatra ozbiljnim krivičnim djelom

Kako se klasificiraju djela? 2. Blaža kvalifikacija i nespremnost da se NuP procesuira u sticaju

sa drugim krivičnim djelima -Alarmantna pozicija zlostavljane djece

To je indikator da na institucionalnom nivou ne postoji razumijevanje prirode i oblika u kojem se

NuP može pojaviti

3. Neopozivanje uvjetne osude u slučaju recidivizma -Rijetka praksa opoziva uvjetne osude

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici

(2005., 2006., 2013.) da obratimo pažnju na ovaj zakon!!

 Najbolje uređuje ovu oblast-Utvrđuje:

 pojam porodice i porodičnih odnosa
 porodičnog nasilja
 vrste i svrhu zaštitinih mjera za osobe koje su počinile PN
 način i postupak izricanja zaštitnih mjera
 način zaštitu žrtve PN od nasilja u porodici
 međusobnu povezanost uključenih subjekata
 normira hitnost rješavanja
Definicija porodice u smislu Z o ZnuP

Porodicu, u smislu ovog zakona, čine:

1) bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (zajednička ili iz ranijih zajednica),

2) srodnici: krvni srodnici i srodnici iz odnosa potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja,
a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom;očuh, maćeha; usvojenik i usvojilac iz odnosa
nepotpunog usvojenja; srodnici po tazbini zaključno sa drugim stepenom,

3) staralac i štićenik, hranilac i hranjenik,

4) bivši bračni i vanbračni partneri i njihova djeca (zajednička ili iz ranijih zajednica) i njihovi
roditelji, uključujući “očuha” i “maćehu”.

Definicija porodičnog nasilja: promjene u pojmovnom određenju 2005.-2013. godina

“Nasilje u porodici je bilo koje djelo koje nanosi fizičku, psihičku, seksualnu ili ekonomsku štetu
ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima, ili propuštanje dužnog činjenja i pažnje koji ozbiljno
sputavaju članove porodice da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti
u javnoj ili privatnoj sferi života” (2005) Starija def.-Problem: nije bila upotrebljiva u praksi

“...radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku
štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili
ekonomske štete kod drugog člana porodice” (2013)

Pored def. ovaj zakon sadrži 13 Nasilnih akata ili radnji:

1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice,

2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da

će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju,

3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice

ucjenom ili drugom prinudom,

4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila

fizička povreda ili nije,

5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog

uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice,

6) seksualno uznemiravanje,
7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice,

8) oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu,

9) upotreba fizičkog nasilja ili prouzrokovanje straha sa ciljem oduzimanja prava na

ekonomsku nezavisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu

zavisnosti ili podređenosti,

10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju,

11) fizičko i psihičko nasilje prema starim, iznemoglim osobama i zanemarivanje u njihovom

njegovanju i liječenju,

12) nasilna izolacija ili ograničenje slobode kretanja člana porodice i

13) propuštanje dužne pažnje i nepružanje pomoći i zaštite članu porodice i pored obaveze

prema zakonu.

Obaveza prijavljivanja u članu 8

Zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, vaspitači, medicinske i druge ustanove i organi, ngo +
članovi porodice, građani koji “saznaju” za NuP dužni su odmah po saznanju prijaviti slučaj
policijskoj upravi & podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajne prijave

Osoba koja to ne učini, a utvrdi se da su imali saznanja o nasilju čini PREKRŠAJ

Kazna: novčana kazna 500-3000 km

Svrha zaštitnih mjera član 9

1. osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju

2. sprečavanje nasilja u porodici

3. poduzimanje efikasnih mjera preodgoja i liječenja nasilnih osoba

Vrste i svrha prekršajnih sankcija (zaštitnih mjera)

Počiniteljima PO izriču se sljedeće zaštitne mjere:

1. Udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u isti (1
mjesec – 2 godine) -kada se smatra da bi bez provođenja mjera nasilna osoba ponovila nasilnu
radnju
2. Zabrana približavanja žrtvi nasilja (1 mjesec – 2 godine) -Nadležni sud izriče ovu mjeru,
određivanje razdaljine do koje se počinitelj može približiti žrtvi

3. Zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju (1 mjesec – 2 godine)

4. Obavezan psihosocijalni tretman (6 mjesecei – 2 godine)-U vezi je sa otklanjanjem uzroka

nasiljničkog ponašanja ili ako postoji opasnost da nasilnik ponovi radnju

5. Obavezno liječenje od ovisnosti (1 mjesec – 2 godine)-Ukoliko je ovisnost od alkohola ili pas

glavni uzrok za nastanak nasilja ili se pojavljuje kao prijetnja za ponavljanje

6. Privremeno lišenje slobode i zadržavanje- Po zaprimljenoj prijavi izaći na lice mjesta,te osobu
za koju se sumnja da je počinila nasilje lišiti slobode

Oblici zaštite žrtve nasilja u porodici

1. Osiguravanje osnovnih životnih potreba

Čl. 31: Žrtva nasilja u porodici ima pravo na osiguravanje osnovnih životnih potreba u pogledu
neophodnog zdravstvenog, socijalnog i materijalnog zbrinjavanja i pravo osiguravanja pravne
pomoći za rješavanje socijalnog, ekonomskog i drugog statusa

Način zbrinjavanja žrtve

Radi osiguranja fizičke zaštite i ostvarivanja prava i interesa žrtve nasilja u porodici, bez straha
i opasnosti po život, policija i organ starateljstva dužni su, uz prethodni pristanak žrtve,
privremeno zbrinuti žrtvu nasilja u porodici u sigurnu kuću/sklonište, drugu odgovarajuću
instituciju ili kod druge porodice.

Žrtva nasilja u porodici privremeno se zbrinjava u sigurnu kuću na zahtjev policije ili organa
starateljstva u trajanju najduže do šest mjeseci.

Rok iz stava 2. ovog člana može se na zahtjev sigurne kuće produžiti uz pisanu saglasnost
nadležnog organa starateljstva.

Postupak

Zahtjev za izricanje zaštitne mjere podnosi policijska uprava (iznimno tužilaštvo) u roku od 12h
od saznanja za radnje nasilja iz člana 7. Zakona – prema mjestu prebivališta/boravišta žrtve.

Nadležni sud dužan je u roku od 12h po prijemu zahtjeva donijeti rješenje uz mogućnosti:

2. Svrha i težina izrečene sankcije

3. Efikasnost izrečene sankcije
4. Mogućnost zamjene jedne sankcije drugom
 5. Kontrola nad izvršenjem izrečene mjere

Multidisciplinarni pristup u postupku zaštite žrtve PO i provođenju zaštitnih mjera

Protokol o međuinstitucionalnoj saradnji

Čl. 39.: “Nadležne institucije iz člana 8. stav 1. ovog zakona kao i nadležni pravosudni organi
dužni su za područje jedne ili više općina potpisati protokol o saradnji kojim će biti utvrđena
međusobna prava i obaveze u postupku prijavljivanja slučajeva nasilja u porodici, pružanja
zaštite žrtvama nasilja u porodici, kao i u radu sa nasilnim osobama”

Obaveze organa starateljstva

1. Prati izvršenje izreče mjere

2. Obavještava nadležni sud o izvršenju mjere
3. Predlaže prekid ili zamjenu mjere drugom mjerom

Pravni osnov za postupanje Centara za socijalni rad u slučajevima nasilja u

porodici(članak sa e-nastave)
Nadležnost organa starateljstva u oblasti nasilja u porodici definirana je čl. 31., 33., 34., 40. i 42.
Zakona o zaštiti od nasilja u porodici20 i članom 380. Porodičnog zakona Federacije BiH.21
Članom 380. Porodičnog zakona Federacije BiH jasno je propisana obaveza stručnih radnika
Centra za socijalni rad na prijavljivanje nasilja u porodici i na pružanje pomoći žrtvi nasilja.

Članom 31. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisana je obaveza Centra na osiguranje
osnovnih životnih potreba žrtvi nasilja (socijalno, zdravstveno i materijalno zbrinjavanje, kao i
pravo na pravnu pomoć).

Čl. 33. i 34. istoga Zakona propisana je obaveza Centru da uz prethodnu saglasnost žrtve, zbrine
žrtvu nasilja, smještajem u sigurnu kuću/drugu porodicu ili drugu ustanovu socijalne zaštite.
Smještaj žrtve u sigurnoj kući/drugoj porodici ili ustanovi može trajati šest mjeseci, izuzetno i
duže uz prethodnu pisanu saglasnost Centra.

Članom 40. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisana je obaveza Centra da vodi evidenciju
o izrečenim zaštitnim mjerama, osobama koje su štićene zaštitnom mjerom i nasilnim osobama
kojima su izrečene zaštitne mjere. Također, članom 42. Zakona propisana je obaveza Centra da
prati izvršenje izrečenih mjera, obavještava nadležni sud o izvršenju mjere, predlaže prekid ili
produženje ili zamjenu mjere drugom mjerom
Postupanje centra za socijalni rad/službe socijalne zaštite po prijavi nasilja u porodici

Po prijavi policije predstavnici centra za socijalni rad u pratnji predstavnika policije odlaze u
porodicu na intervenciju. Predstavnik centra u razgovoru sa članovima porodice pokušava doći
do jasnih informacija o tome šta se desilo, koliko je problem zastupljen, da li je neko od članova
porodice ugrožen, da li je ugrožen nečiji život i zdravlje, koliko su ugrožena djeca, osobe sa
invaliditetom, stare osobe ili neko od drugih članova porodice, da li je potrebna liječnička
intervencija i osiguranje liječničkih nalaza, te da li je prijeko potrebno žrtvu nasilja izdvojiti ili je
potrebno počinioca nasilja udaljiti iz prostora stanovanja. Sve navedene informacije predstavnik
centra pribavlja koristeći raspoložive metode rada - metode intervjua, tokom kojeg naročitu
pažnju posvećuje verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji među članovima porodice, naročito žrtve i
počinioca nasilja.

Ukoliko članovi porodice zajedno sa predstavnikom centra i policije procijene da nema potrebe
za ozbiljnijim intervencijama u vidu prethodno navedenih mogućnosti, uz pismenu zabilješku i
zapisnik policije, intervencija se završava uz postignuti dogovor između žrtve i počinioca nasilja i
uz obaveznu informaciju žrtvi i počiniocu nasilja da će biti pozvani u nadležni centar za socijalni
rad. Također im se pruža informacija da bi nakon zaprimljenog poziva trebali doći u centar.
Istovremeno se jasno šalje poruka žrtvi da ponovno može i treba tražiti intervenciju centra i
policije, ukoliko se nasilje nastavi nakon napuštanja prostora ili prije prijema poziva za dolazak u
centar za socijalni rad.

Ukoliko se procijeni da bi zadržavanje u istom prostoru žrtve i počinioca nasilja moglo dovesti do
daljeg nasilja, žrtva se izmješta iz prostora stanovanja ili se počinilac nasilja iz tog prostora
udaljava. Ako se iz prostora udaljava žrtva, predstavnik policije zajedno sa predstavnikom centra
žrtvu nasilja prati u zdravstvenu ustanovu u kojoj se sačinjava zdravstvena anamneza i utvrđuju
trenutne posljedice nasilja, te ocjenjuje da li žrtva boluje od zaraznih ili duševnih oboljenja,
odnosno da li je žrtva ovisnik o psihoaktivnim supstancama i sl., što bi moglo biti
kontraindikacija za smještaj u sigurnu kuću. Od liječničkih nalaza, slobodnih kapaciteta sa
kojima raspolaže lokalna zajednica, spremnosti članova uže, odnosno šire porodice da prime
žrtvu, ovisi da li će žrtva biti zbrinuta u sigurnoj kući/skloništu ili prihvatnoj stanici (ovisno od
toga šta je stavljeno u funkciju u lokalnoj zajednici) ili kod bližih, odnosno daljih srodnika.
Troškovi privremenog smještaja za žrtve nasilja u sigurnu kuću/sklonište ili prihvatnu stanicu u
FBiH nisu regulirani na jedinstven način. Smještaj žrtve obavezuje dežurnog socijalnog radnika
(ukoliko je žrtva smještena izvan radnog vremena - u noćnim satima) da obavijesti nadležni
centar za socijalni rad/službu socijalne zaštite u pismenoj formi o intervenciji, sadržaju
intervencije i svim radnjama poduzetim tokom intervencije.

Po prijemu obavještenja od strane dežurnog socijalnog radnika, o sadržaju obavještenja upoznaje

se stručni tim centra, bez obzira na to gdje je i da li je žrtva smještena. Stručni tim centra ima
obavezu da sačini Plan rada sa žrtvom nasilja. Sadržaj plana ovisi od toga gdje je žrtva smještena,
da li je spremna na saradnju, na kakvu vrstu saradnje je spremna, te da li u porodici u kojoj je
intervenirano ima maloljetne djece. Plan rada sa žrtvom u sigurnoj kući/skloništu, prihvatnoj
stanici za žrtve nasilja sačinjava se zajednički sa timom sigurne kuće/skloništa ili prihvatne
stanice. Plan rada sadrži sva pitanja od značaja za žrtvu i njenu djecu (dužina boravka,
zdravstvena zaštita, školovanje djece, procesuiranje nasilnika i sl).

Aktivnosti tima ne ograničavaju se samo na rad sa žrtvom. Uporedo sa radom sa žrtvom, tim
centra treba da radi i sa počiniocem nasilja. Rad sa počiniocem nasilja u praksi treba da ima za
cilj stvaranje pretpostavki za održavanje ličnih odnosa počinioca nasilja sa djecom, pod uvjetom
da djeca nisu direktno žrtve nasilja i da nema osnova za pokretanje postupka pred sudom za
oduzimanje prava roditelju da živi sa djecom, ili za pokretanjem postupka pred sudom za
oduzimanje roditeljskog staranja. Sa počiniocem nasilja treba da radi stručni tim centra, izuzetno
se u rad uključuje tim sigurne kuće/skloništa ili prihvatne stanice, ako tim centra procijeni da
postoji potreba za njihovim uključivanjem. Ukoliko se nakon osnaživanja žrtva odluči na
povratak počiniocu nasilja, što se u praksi najčešće dešava, podršku žrtvi nakon povratka trebao
bi pružati mobilni tim. Formiranje mobilnog tima treba predvidjeti protokolom, sporazumom ili
drugim aktom kojim se detaljnije uređuje međusektorska saradnja. Mobilni tim trebaju
sačinjavati stručni radnici centra (psiholog, pedagog i socijalni radnik) i stručni radnici sigurne
kuće/skloništa ili prihvatne stanice (psiholog, socijalni radnik, a po potrebi i drugi stručni
radnici). Podršku žrtvi mobilni tim pruža na terenu na osnovu plana koji sačinjava zajedno sa
žrtvom. Podrška traje dok žrtva zajedno sa mobilnim timom ne zaključi da za istom više nema
potrebe. Po potrebi, mobilnom timu se mogu priključiti drugi stručni radnici i saradnici kada se
vrše posjete porodici.

Ukoliko se radi o žrtvi koja je godinama kontinuirano zlostavljana, što za posljedicu ima trenutnu
nesposobnost žrtve da racionalno rasuđuje o bitnim pitanjima za nju i njenu djecu, nadležni organ
starateljstva poduzima potrebne radnje u vezi sa zaštitom interesa maloljetne djece i žrtve nasilja,
a naročito one koje se ne mogu odlagati (školovanje djece, zdravstveno zbrinjavanje i slične
potrebe) u skladu sa odredbama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

Žrtve nasilja za koje po prijavi nije postojala potreba smještaja nakon intervencije pozivaju se u
centar za socijalni rad. U centru žrtvu prima stručni radnik, otvara predmet nasilja u porodici, i u
radu sa žrtvom koristi sve raspoložive metode i tehnike rada, koje mu pomažu da utvrdi sve
relevantne činjenice od značaja za zaštitu žrtve nasilja. Ukoliko žrtva ima maloljetnu djecu,
posebna pažnja se posvećuje njihovoj zaštiti. Cilj rada sa žrtvom nasilja je upoznati žrtvu nasilja
sa njenim zakonom propisanim pravima, posebno sa pravima maloljetnog djeteta na zaštitu od
svakog oblika nasilja i zanemarivanja. Nadalje, žrtvu treba upoznati i sa ovlastima koje ima
centar, te sa postupanjem centra i mjerama i radnjama koje će u daljem postupku centar
poduzimati, a koje su od posebne važnosti za zaštitu žrtve, odnosno sigurnost djeteta. Tokom
rada sa žrtvom nužno je, zajedno sa žrtvom, sačiniti plan njene sigurnosti, posredovati i pomoći
joj kod ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć, prava na zdravstvenu pomoć, ili, ako za
tim postoji potreba uputiti je u odgovarajuće savjetovalište. Centar za socijalni rad je sa posebnim
senzibilitetom dužan pristupati problemu nasilja u porodici. Žrtvi nasilja je prijeko potrebno
omogućiti da neometano i bez straha iznese sve činjenice relevantne za utvrđivanje počinjenog
nasilja. Po potrebi, u rad sa žrtvom i djecom uključuju se drugi stručni radnici centra, ali i drugi
stručnjaci za koje stručni radnik centra ili tim procijene da postoji potreba za njihovim
uključivanjem (dječiji psihijatar, neuropsihijatar ili liječnici/stručnjaci drugih specijalnosti).
Prema procijeni stručnog radnika ili stručnog tima, u rad na podršci žrtvi uključuju se nevladine
organizacije koje se bave problematikom nasilja ili nevladine organizacije, koje realiziraju
projekte usmjerene na ekonomsko osnaživanje žrtve, psihterapijski rad sa žrtvama nasilja i sl.

5.3. Praćenje izvršenja zaštitnih mjera

Centar za socijalni rad vodi evidenciju izrečenih zaštitnih mjera, te evidenciju o žrtvama i
počiniocima nasilja. Centar za socijalni rad prati izvršenje zaštitnih mjera i o tome obavještava
sud, te predlaže obustavu, zamjenu ili produženje trajanja izrečene mjere. Po prijemu rješenja
kojim se počiniocu izriče odgovarajuća mjera, centar poziva žrtvu nasilja i sa istom razgovara o
izrečenoj mjeri, kako bi utvrdio da li žrtva nasilja razumije sadržaj rješenja, značenje izrečene
mjere i svoju poziciju tokom trajanja mjere, te upućuje žrtvu na obavezu da o kršenju mjere
redovno informira centar.

Centar žrtvi nasilja pruža psihološku podršku, socijalnu podršku, predlaže mogućnost korištenja
terapijskih usluga u porodičnom savjetovalištu ili drugom savjetovalištu, po potrebi korištenje
usluga centra za mentalno zdravlje u zajednici, ali i usluga drugih organizacija i ustanova za koje
procijeni da bi mogle doprinijeti osnaživanju žrtve. Centar za socijalni rad nakon prijema rješenja
o izrečenoj mjeri poziva počinioca nasilja, kako bi provjerio da li je i koliko sadržaj rješenja
počiniocu nasilja jasan, da li razumije značenje i svrhu rješenjem izrečene mjere, posljedice
nepostupanja po izrečenoj mjeri, te da ga upozna sa mogućim posljedicama ukoliko nastavi sa
nasilničkim ponašanjem. Također, centar ga upoznaje i sa podrškom koju mu centar, i druge
institucije sa kojima centar sarađuje, mogu pružiti kako bi promijenio svoje ponašanje.
Istovremeno centar nastoji akcentirati svoju obavezu da prati izvršenje mjere, da o toku izvršenja
mjere ima obavezu izvještavati sud, te da ima obavezu predložiti sudu zamjenu izrečene mjere
drugom mjerom, obustavu mjere, ali i njeno produženje.

Stručni radnici centra po potrebi tokom trajanja mjere odlaze na adresu počinioca nasilja ili žrtve.
Kontaktiraju ih telefonom, posjećuju, te na drugi način komuniciraju s predstavnicima drugih
institucija koje su uključene u podršku žrtvi ili u izvršenje mjere izrečene počiniocu nasilja.
Razmjenjuju pismeno ili usmeno mišljenje i pitanja od značaja za izvršenje mjere kao i za zaštitu
žrtve. Informacije koje prikupe tokom praćenja izvršenja mjere po potrebi dostavljaju nadležnom
sudu.

5.4. Postupanje centra za socijalni rad/službe socijalne zaštite po prijavi nasilja nad djecom

Obavještenje o nasilju, zlostavljanju, spolnim zloupotrebama djeteta za centar za socijalni rad

predstavlja poziv na reakciju po hitnom postupku. Ukoliko se nasilje, zlostavljanje ili spolna
zloupotreba desilo u porodici, centar za socijalni rad će na osnovu pribavljenih dokaza (mišljenja
maloljetnog djeteta, ako je dijete u stanju shvatiti o čemu se radi, nalaza liječnika i drugih
stručnjaka koje je potrebno uključiti po hitnom postupku u slučaj) donijeti odluku o tome da li će
dijete biti odvojeno od roditelja ili će roditelje upozoriti na propuste o staranju o djetetu i pomoći
im u njihovom otklanjanju ili će odrediti nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja.

Ukoliko centar procijeni na osnovu prikupljenih dokaza da postoji prijeka potreba za odvajanjem
djeteta od roditelja, centar će odmah donijeti usmeno rješenje o izdvajanju djeteta iz porodice i
smještaj u sigurnu kuću/sklonište, prihvatnu stanicu, drugu porodicu ili neku od postojećih
institucija za zbrinjavanje djece. Čim se za to stvore uvjeti, centar će pristupiti donošenju
pismenog rješenja o odvajanju djeteta iz porodice.

Uporedo sa donošenjem pismenog rješenja, centar će pokrenuti postupak oduzimanja prava

roditelju da živi sa djetetom ili oduzimanja roditeljskog staranja, ako procijeni da roditelj u većoj
mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta ili vrši tjelesno, odnosno emocionalno
nasilje nad djetetom, spolno iskorištava dijete i navodi ga na društveno neprihvatljivo ponašanje.
U slučaju da sud izrekne roditelju mjeru oduzimanja prava da živi sa djetetom, centar će djetetu,
radi zaštite njegovih prava i interesa, za vrijeme trajanja ove mjere imenovati posebnog staratelja.
Ako centar odluči da pokrene postupak oduzimanja roditeljskog staranja, istovremeno djetetu
imenuje posebnog staratelja. O tjelesnom, emocionalnom, ekonomskom, spolnom i fizičkom
nasilju nad djetetom centar obavještava policiju u cilju osiguranja blagovremenih pretpostavki za
predistražne i istražne radnje, radi prikupljanja dokaza za pokretanje prekršajne ili krivične
prijave protiv roditelja koji su ugrozili život i zdravlje djeteta.

Nužnost i hitnost u zbrinjavanju i zaštiti života i sigurnosti djeteta, a prema procjeni nadležnog
organa starateljstva, nisu ograničeni postupcima pravosuđa, te ih je potrebno provesti u roku od
24 sata

U slučaju da centar utvrdi da je „Upozorenje“ ili „Rješenje o nadzoru“ dovoljno da se zaštiti

interes djeteta, isto će biti izrečeno, odnosno doneseno u hitnom postupku. Po izricanju
upozorenja, odnosno donošenju rješenja centar će sačiniti plan pružanja pomoći roditeljima u
sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa, odnosno Program nadzora.

Centar za socijalni rad ima posebne ingerencije u oblasti zaštite djece žrtava nasilja. U skladu s
odredbama Porodičnog zakona Federacije BiH, centar izriče mjeru upozorenja roditeljima koji
čine propuste na planu brige i staranja o djeci. Ukoliko izrečeno upozorenje, koje prati pružanje
podrške od strane stručnih radnika centra u cilju otklanjanja uzroka koji su doveli do upozorenja,
ne dovede do promjene ponašanja roditelja, centar za socijalni rad donosi rješenje o nadzoru nad
vršenjem roditeljskih dužnosti. U slučaju poremećaja u vaspitanju djeteta ili zanemarivanja
vaspitanja djeteta centar donosi rješenje o izuzimanju djeteta od roditelja. Takvo rješenje se može
donijeti na dva mjeseca i za to vrijeme centar pruža podršku roditeljima, kako bi razlozi za
izuzimanje djeteta bili otklonjeni. Ukoliko roditelji nastave sa zanemarivanjem roditeljskih
dužnosti, centar predlaže sudu pokretanje postupka oduzimanja prava roditeljima da žive sa
djecom. U slučaju grubog zanemarivanja roditeljskih prava i dužnosti (zlostavljanje djeteta,
kažnjavanje teškim kaznama, navođenje na skitnju, prostituciju i sl) centar predlaže sudu
oduzimanje roditeljskog staranja.

Svaka od prethodno navedenih mjera pretpostavlja:

 prikupljanje informacija, mišljenja i obavijesti o prisustvu kršenja dužnosti roditelja,

 kontakte sa djecom i roditeljima, drugim srodnicima, dječijim okruženjem, te

 kompletiranje činjenica i dokaza na kojima se temelji izricanje mjere za koje je nadležan centar
ili upućivanje prijedloga sudu sa prikupljenim dokazima o zapuštanju i zanemarivanju djece na
osnovu kojih Sud može izricati mjere iz okvira svojih nadležnosti.

Postupanje centra za socijalni rad/službesocijalne zaštite po prijavi nasilja u institucijama

ukojima je smješteno dijete, odnosno odrasla osoba

Svaka informacija o prisusustvu nasilja u instituciji u kojoj se nalazi dijete, odnosno odrasla
osoba mora biti shvaćena ozbiljno. Informacija je poziv za centar da u radu sa djetetom, odnosno
odraslom osobom pokuša doći do informacija o prisustvu nasilja u ustanovi.

Informacija pretpostavlja potrebu hitnog uključivanja u provjeru navoda osobe zadužene za

problematiku nasilja u centru. O potrebi uključivanja u postupak drugih članova tima, odlučit će
se na zajedničkom sastanku tima, nakon upoznavanja tima sa svim informacijama do kojih je
stručni radnik došao u kontaktu sa djetetom, odnosno odraslom osobom. Ukoliko stručni tim
ocijeni da postoji sumnja na nasilje, u postupak će uključiti druge stručnjake (psihijatra,
neuropsihijatra i/ili liječnike drugih specijalnosti) i obavijestiti policiju i tužilaštvo. Istovremeno
će stručni tim centra odlučiti o potrebi promjene oblika zbrinjavanja odrasle osobe, odnosno
djeteta, kao i o potrebi za psihosocijalnim tretmanom djeteta, odnosno odrasle osobe.