Komparacija obrazovanja u BiH i obrazovanja u Skandinaviji

-Obrazovanje u BiH-

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini ima dugu historiju, a prva visokoškolska ustanova koja je
uspostavljena je škola Gazi Husrev-bega koja je osnovana 1531. godine, nakon čega je
vremenom došlo do otvaranja drugih vjerskih škola. 1887. godine, za vrijeme de facto Austro-
Ugarske kontrole, osnovana je Pravna šerijatska škola koja je započela sa petogodišnjim
planom obrazovanja. 1940-ih Univerzitet u Sarajevu je postao prvi sekularni institut visokog
obrazovanja u gradu. Tokom 1950-ih dostupno je postalo post-diplomsko obrazovanje.
Postoje i mnoge druge institucije visokog obrazovanja, uključujući: Univerzitet u Banja Luci,
Univerzitet u Mostaru, Univerzitet u Tuzli, Univerzitet u Zenici, Univerzitet u Istočnom
Sarajevu, Univerzitet "Džemal Bijedić" Mostar, Univerzitet u Bihaću, Američki univerzitet u
Bosni i Hercegovini itd. Sistem obrazovanja u BiH je u velikoj mjeri decentralizovan jer ne
samo da obrazovanje nije u nadležnosti države nego je npr. u slučaju Federacije Bosne i
Hercegovina nadležnost nad ovim resorom spušten na nivoe kantona pa čak u nekim
slučajevima i u nadležnost općina.

Obrazovanje je organizovano u četiri osnovna nivoa:

 Predškolski odgoj i obrazovanje

 Osnovno obrazovanje
 Srednje obrazovanje
 Visoko obrazovanje

Segregacija

U nekim osnovnim školama prisutna je segregacija djece, nazvana Dvije škole pod jednim
krovom, gdje hrvatska i bošnjačka djeca u istoj zgradi pohađaju nastavu, ali sa odvojenim
ulazima i posebnim školskim programom. Segregacija postoji i djelomično u srednjim
školama.

Osnovno obrazovanje

Osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini je obavezno i besplatno za svu djecu u dobi od 6

do 15 godina života i traje 9 godina u tri trogodišnja ciklusa. Ovaj sistem je usvojen 2004.
godine, kao zamjena za stari osmogodišnji sistem osnovnog obrazovanja, koji je nudio djeci
dobi od 6 do 14 godina, dva četverogodišnja ciklusa i koji se koristi i sada u nekim regijama.

Srednje obrazovanje

Srednje obrazovanje u Bosni i Hercegovini je kao i u slučaju osnovnog obrazovanja

besplatno. Međutim, iako postoje inicijative da ovaj nivo obrazovanja postane obavezan to je
slučaj samo u Kantonu Sarajevo. Srednje škole se dijele na opće i tehničke, a studiji počinju u
dobi od 15 godina (ili 14, kao dio starog obrazovnog sistema) i traju 3 ili 4 godine. Većina
djece u BiH kreće u školu sa šest godina, a završavaju srednju školu sa osamnaest.

Visoko obrazovanje

U Bosni i Hercegovini postoje javne i privatne visokoškolske institucije. Sistem javnih

univerziteta sastoji se od sljedećih osam univerziteta: Univerzitet u Sarajevu, Univerzitet u
Tuzli, Univerzitet u Mostaru, Univerzitet u Banja Luci, Univerzitet "Džemal Bijedić" Mostar,
Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Univerzitet u Bihaću i Univerzitet u Zenici sa oko 90
fakulteta i umjetničkih akademija. Također postoje i 22 privatne visokoobrazovne institucije
koje zakon o visokom obrazovanju (usvojen u julu 2007. godine) podjednako tretira kao i
javne visokoobrazovne institucije.

Sistem visokog obrazovanja u BiH se zasniva na principima Bolonjske deklaracije. Prema

ovom principu visoko obrazovanje je organizovano po sistemu prenosivih bodova (ECTS) i
ima tri nivoa:

Prvi ciklus je dodiplomski studij koji obično traje 3 do 4 godine (po sistemu 3+2+3 odnosno
4+1+3) i nosi ukupno 180 do 240 ECTS bodova. Po završetku dodiplomskog studija,
studentima se dodjeljuje titula bachelor sa dodatkom oblasti koja je završena.

Drugi ciklus je postdiplomski studij, koji traje 2 godine i nosi 120 ECTS bodova i titulu
magistra umjetnosti ili nauka.

Treći, zadnji ciklus visokog obrazovanja je ustvari doktorski studij koji je nastavak
magistarskog studija i traje 3 godine a nakon završetka ovog studija dodjeljuje se titula
doktora umjetnosti ili nauka.

Univerzitet može, osim ovih zvanja, ponuditi i specijalističke studije u trajanju od jedne ili
dvije godine, kojim se može steći zvanje specijalista određene oblasti kao što je medicina.
U skladu sa zakonima i propisima, institucije visokog obrazovanja financiraju vlasti RS-a ili
FBIH. Aktivnosti visokog obrazovanja se na taj način upravljaju zakonima RS-a ili FBIH, dok
na državnom nivou Ministarstvo civilnih poslova preuzima zadatak da koordinira aktivnosti
visokog obrazovanja dvaju entiteta.

Sektor obrazovanja u Bosni i Hercegovini je odraz uređenja države, definisan Ustavom BiH,
ustavima entiteta, kantona, te Statutom Brčko distrikta BiH, na osnovu kojih se zakonski
definišu nadležnosti u oblasti obrazovanja. Postoji dvanaest nadležnih institucija obrazovanja
u BiH. Ministarstvo prosvjete i kulture u Republici Srpskoj, deset kantonalnih ministarstava
obrazovanja u Federaciji BiH i Odjeljenje za obrazovanje Vlade Brčko Distrikta BiH. Na
nivou BiH uspostavljene su Agencija za razvoj visokog obrazovanje i obezbjeđenje kvaliteta,
Centar za informisanje i priznavanje dokumenata iz područja visokog obrazovanja i Agencija
za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje. U BiH postoje tri konstituirajuća naroda i tri
službena jezika: Bosanski, Hrvatski i Srpski. Oni se izučavaju u školama kao maternji jezici.

Jedan od faktora koji najviše utječe na kvalitetu obrazovnog sistema jest kvaliteta nastavnih
planova i programa. Nastavni planovi i programi (NPP) su u našim školama i fakultetima
dobro predstavljeni s tim što prevladava teorijski materijal, bez dovoljno mogućnosti
praktične primjene tih znanja. Oni se uz to predaju najviše ustaljenim verbalnim metodama,
bez raznovrsnosti psihološko - pedagoških metoda i didaktičko-metodoloških sadržaja koji
olakšavaju učenje, praćenje i primjenu naučenog gradiva u svakodnevnom životu. Oni se
izučavaju u nedovoljnoj mjeri na principu primjenjivosti i povezivanju tog primijenjenog
znanja, vježbi i sadržaja u skladu sa potrebama učenika/studenata. Nastava je većinom
bazirana na velikom broju predavanja i vježbi u učionici, što je veliko opterećenje i za
nastavnike/profesore i za učenike/studente, osjeti se pri tome i nedostatak samostalnog rada
učenika/studenata, istraživanja i praktičnog rada. Praktični radovi izvan učionice bi trebali biti
češći i da nisu samo formalne, nego i suštinske naravi.

„Da bi smo u BiH imali bolje i kvalitetnije obrazovanje i odgoj neophodno je učiniti
slijedeće: 1. uvesti inkluziju u nastavni proces i boriti se protiv svih vrsta diskriminacije u
obrazovanju; 2. uraditi neophodne procedure za autonomiju škola i akreditacije
visokoškolskih ustanova; 3. sprovesti potpunu depolitizaciju kadrovske politike u
obrazovanju; 4. uraditi optimizaciju odjeljenja u školama kao mjeru jeftijeg i kvalitetnijeg
obrazovanja; 5. osnažiti, pojačati i ubrzati reformu prosvjetnih zavoda; 6. poboljšati kvalitet i
povećati ugled nastavnog osoblja kao preduslov boljeg i kvalitetnijeg vaspitno-obrazovanog
procesa; 7. neophodno je izvršiti unificiranje nastavničkih smjerova; 8. djelovati korektivno i
sufinansiranjem izvršiti prekvalifikaciju za deficitarna zanimanja u onim sektorima gdje je
evidentno značajna neusklađenost između ponude i potražnje za određenim vještinama i
zanimanjima; izvršiti korigovanje kompletne upisne politike i selekcijskih procedura na svim
nastavničkim smjerovima; 9. neophodna je saradnja poslovne i akademske zajednice na
razvijanju modernog kurikuluma i cjelokupne politike nastave.“

Provedena je anketa na području jedne srednje škole, gdje su učenici navodili šta bi
promijenili u školama. Neke stavke koje su naveli su:  mladi trebaju korisno, smisleno
znanje koje će ih spremiti za budući posao i tržište rada,  treba nam obrazovni sistem za 21.
vijek,  izvršiti reviziju NPP, urediti gradivo u udžbenicima i razgraničiti bitno od nebitnog, 
smanjiti količinu domaćih zadaća i zadataka, pogotovo za vikend, kada se treba družiti s
porodicom i prijateljima,  osigurati radno mjesto u državi kroz upisnu politiku i stipendiranje
u školama i na fakultetima i tako omogućiti ostanak i normalan život mladih u BiH itd.

-Obrazovanje u Skandinaviji-

Obrazovanje u Švedskoj je obvezno za svu djecu u dobi između 7. i 16. rođendana. Školska
godina u Švedskoj traje od sredine/kraja kolovoza do početka/sredine lipnja. Božićni odmor
od sredine prosinca do početka siječnja dijeli švedsku školsku godine u dva dijela. Školovanje
kod kuće strogo nadzire vlada i vrlo je ograničeno.

U periodu od jedne godine, djeca mogu biti primljena u malu školu (švedski:förskola).
Predškolske ustanove pomažu osigurati okruženje, koje stimulira dječji razvoj i učenje i
omogućuje roditeljima, da kombiniraju roditeljstvo s poslom ili studijem. Godinu dana prije
obvezne osnovne škole, sva djeca dobivaju mjesto u predškolskom razredu (švedski:
förskoleklass), koji kombinira pedagoške metode u maloj školi s onima iz osnovne škole. U
dobi između 6./7. godine života i 15./16. godine, djeca pohađaju obaveznu osnovnu školu,
podijeljenu u tri faze. Velika je većina škola u Švedskoj u nadležnosti lokalne uprave, ali
postoje i samostalne i javno financirane škole, poznate kao "slobodne škole". Odgoj u takvim
školama, većinom je vrlo sličan kao i u drugim školama, uz neke dodatne programe.
Nekolicina internata, poznatih kao "privatne škole", financira se privatno plaćanjem školarina.

Godine 2008., statistike su pokazale, da su od Šveđana u dobi od 25-64 godine, 15% njih
završili samo osnovnu školu (kao najvišu razinu postignuća), 46% ima samo srednjoškolsko
obrazovanje, 14% fakultetsko obrazovanje u trajanju manjem od 3 godine, a 22% fakultetsko
obrazovanj3 u trajanju od 3 ili više godina. Žene su bolje obrazovane od muškaraca (26%
žena prema 19% muškaraca ima fakultetsko obrazovanje od 3 ili više godina). Prema PISA
istraživanju iz 2006., Švedska je 22. mjestu u svijetu po razini obrazovanja među mladima
Norveški školski sustav možemo podijeliti u tri dijela: osnovna škola (Barneskole, dobi 6–
13), niža srednja škola (Ungdomsskole, starost 13–16 ) i višu srednju školu (Videregående
skole, starosti 16–19). Razine Barneskole i Ungdomsskole su obvezne i obično se nazivaju
Grunnskole (doslovno u prijevodu "osnovna škola").

Osnovna i niža srednja škola su obvezni za svu djecu u dobi od 6 do 16 godina. Prije 1997.
obvezno obrazovanje u Norveškoj započelo je u dobi od 7 godina. Učenici često moraju
promijeniti školu kad uđu u nižu srednju školu, a gotovo uvijek moraju promijeniti školu kada
uđu u višu srednju školu škola, jer mnoge škole nude samo jednu od razina.

Osnovna škola (Barneskole, razredi 1–7, dobi 6–13)

U prvoj godini osnovne škole učenici provode većinu svog vremena igrajući obrazovne igre i
učeći društvene strukture, abeceda, osnovno zbrajanje i oduzimanje i osnovne vještine
engleskog jezika. U 2-7. Razredima upoznati su s matematikom , engleskim , znanošću ,
religijom (usredotočujući se ne samo na kršćanstvo već i na sve ostale religije, njihova svrha i
njihova povijest), estetika i glazba , dopunjena geografijom , poviješću i društveni studiji u
petom razredu. Na ovoj se razini ne daju službene ocjene. Međutim, učitelj često na testovima
napiše komentar, analizu, a ponekad i neslužbenu ocjenu. Testove treba ponijeti kući i
pokazati roditeljima. Tu je i uvodni test kojim se nastavnik može obavijestiti je li učenik
natprosječan ili mu je potrebna pomoć u školi.

Niža srednja škola (Ungdomsskole, razredi od 8 do 10, dobi od 13 do 16 godina)

Kada učenici uđu u nižu srednju školu, u dobi od 12 ili 13 godina, počinju dobivati ocjene za
svoj rad. Njihove ocjene, zajedno s njihovim smještajem u zemlji, odredit će hoće li biti
primljeni u odabranu višu srednju školu ili ne. Od osmog razreda učenici mogu odabrati jedan
izborni (valgfag) i jedan jezik. Tipični ponuđeni jezici su njemački , francuski i španjolski ,
kao i dodatni studiji engleskog i norveškog jezika. Prije obrazovne reforme u kolovozu 2006.,
studenti su mogli birati praktični izborni predmet umjesto jezika. Tinejdžeri rođeni 1999.
godine i kasnije mogli su ponovno odabrati praktični izborni predmet poznat kao
(arbeidslivsfag) ili studij karijere nakon polaska u nižu srednju školu, čime su dobili
mogućnost izbora dva izborna predmeta. Izborni predmeti jako se razlikuju među školama,
čak i u istoj općini.

Učenik može polagati ispit iz određenog predmeta rano sve dok mu je odobreno izuzeće od
daljnjeg podučavanja u nastavnom programu osnovne i srednje škole za taj predmet.

U 2009. godini norveški petnaestogodišnjaci imali su bolji učinak u OECDsProgramu za

međunarodno ocjenjivanje učenika od ostalih skandinavskih zemalja, uz značajan napredak
od 2006. godine, međutim, u matematici je procijenjeno da 10% najboljih bodova zaostaje tri
godine za učenicima najbolje ocjene u Šangaju .

srednjoj školi (Videregående skole, razredi VG1-VG3, starosti 16–1233)

Srednje obrazovanje u Norveškoj prvenstveno se temelji na javnim školama: 2007. godine

93% učenika srednjih škola pohađalo je državne škole. Do 2005. godine norveški zakon držao
je privatne srednje škole ilegalnima, osim ako nisu nudili "vjersku ili pedagošku alternativu",
pa su jedine postojeće privatne škole bile vjerske (kršćanska ), Steiner / Waldorf , Montessori
škole i [ne ]. Prva "standardna" privatna viša srednja škola otvorena je u jesen 2005.
Videregående je ekvivalent srednjoj školi .

Od 2017. godine matura iz videregående skole bila je 73%.

Prije 1994. postojale su tri grane višeg srednjoškolskog obrazovanja: "Opće" (jezik, povijest,
itd.), "Trgovačko" (računovodstvo, itd.) I "strukovno" (elektronika, stolarija itd.) .) studije.
Reforma srednje škole iz 1994. ("Reforma 94") spojila je ove grane u jedinstveni sustav.
Među ciljevima reforme bio je da svatko treba imati određenu količinu "općih studija"
dovoljno velikih da kasnije mogu ispuniti uvjete za visoko obrazovanje, što znači više teorije
na strukovnim studijima, te bi trebalo biti moguće prijeći s jednog obrazovnog puta na drugi
bez gubitka previše kredita. U starom sustavu, dvije godine stolarije izgubile bi se ako biste se
htjeli prebaciti na opće studije, ali u novom sustavu mogli biste zadržati kredit za barem
polovicu.

Od uvođenja reforme Kunnskapsløftet ("obećanje znanja" ili "ukidanje znanja", riječ løfte ima
dva značenja) u jesen 2006. student se može prijaviti za opći studij (studiespesialisering) ili
put strukovnih studija (yrkesfag). Unutar ovih glavnih staza ima mnogo pod-staza koje treba
slijediti. Viša srednja škola obično nudi opći i stručni kurikulum. Strukovni studiji obično
slijede tipičnu strukturu nazvanu "model 2 + 2": Nakon dvije godine školskog obrazovanja (s
radionicama i kratkom praksom u industriji), student odlazi na pripravništvo na dvije godine u
poduzeće ili javnu ustanovu. Pripravništvo se dijeli na godinu dana obuke i godinu dana
učinkovitog rada. Neki se profesionalni kurikulumi unatoč tome u potpunosti temelje na
školama, a drugi uključuju tri godine naukovanja umjesto dvije.

Nova reforma čini uključivanje IT u školstvo obveznim, a mnoge županije ( odgovoran za

javne srednje škole) nude prijenosna računala studentima općih studija besplatno ili uz malu
naknadu. Kunnskapsløftet također otežava prebacivanje između izbornih predmeta koje
pohađate na drugoj i trećoj godini na putu općih studija.

Učenici koji završavaju višu srednju školu na norveškom se nazivaju Russ . Često slave uz
zabave i fešte, koje se, nepraktično, održavaju nekoliko tjedana prije završnih ispita zadnje
godine.

Odgajatelji u norveškim školama

Naslovi odgajatelja u norveškim školama razlikuju se ovisno o stupnju koji imaju.

Predškolski odgojitelj (Førskolelærer ili barnehagelærer): Ti su učitelji primarno zaposleni u
vrtićima i prva četiri razreda osnovne škole. Da biste postali predškolski učitelj u Norveškoj,
potrebna je diploma prvostupnika sa sveučilišnog fakulteta.

Pomoćni učitelj (Adjunkt): Ovi učitelji uglavnom rade između 5. i 10. razreda niže srednje
škole , ali neki su zaposleni i u srednjim školama, obično na manjim predmetima. Da biste
postali dodatak, potrebna je prvostupnička diploma iz određenog predmeta sa sveučilišta ili
sveučilišnog fakulteta. Mnogi su pomoćnici proučavali druge tečajeve na nižoj razini, koje
predaju kao sekundarni predmet (učitelj matematike možda je studirao fiziku na nižoj razini,
ali podučava oboje). Uz to, potreban je jednogodišnji tečaj pedagogije .

Predavač (Lektor): Predavači rade u višim srednjim školama i srednjim školama, od 8. razreda
do treće godine srednje škole škola. Predavači su magistrirali na sveučilištu, zajedno s tečajem
pedagogije. Predavači obično imaju akademskiji pristup poučavanju od ostalih učitelja.

Visoko obrazovanje

Visoko obrazovanje je nešto više od srednje srednje škole i obično traje 3 godine ili više. Da
biste bili primljeni u većinu visokoškolskih škola, morate imati stečenu opću potvrdu o upisu
na sveučilište (generell studiekompetanse). To se može postići polaganjem općih studija u
srednjoj školi ili zakonom 23/5 gdje osoba mora biti starija od 23 godine, imati pet godina
kombiniranog školovanja i radnog iskustva te položiti ispite iz norveškog, matematike,
prirodne znanosti, engleski jezik i društvene studije. Neki stupnjevi također zahtijevaju
posebne izborne predmete u drugom i trećem razredu (npr. Matematika i fizika za inženjerske
studije.) Tamo gdje je više prijavljenih nego što je primljeno učenika, pristupnici su rangirani
na temelju ocjena iz srednje škole. Da bi dobili pristup studijima koji obično zahtijevaju
visoki prosjek prosjeka, poput medicine, prava i inženjerstva, mnogi studenti ponovno polažu
ispite više srednje škole kako bi poboljšali ocjene.

Visoko obrazovanje široko se dijeli na:

sveučilišta , koja su koncentrirana na teorijske predmete (umjetnost, humanističke znanosti,

prirodne znanosti), prvostupnik (3 godine), magistar (5 godina) i doktorat ( 8 god) naslova.
Sveučilišta također vode niz stručnih studija, uključujući pravo, medicinu, stomatologiju,
farmaciju i psihologiju, ali to su općenito odvojeni odjeli koji nemaju puno veze s ostatkom
sveučilišne institucije.

Sveučilišni fakulteti (høgskole) , koji nude širok spektar obrazovnih izbora, uključujući
sveučilišne diplome prvostupnika, magistra i doktora znanosti, inženjerske diplome i
profesionalna zvanja poput učitelja i medicinske sestre. Sustav ocjena isti je kao i na
sveučilištima.

Privatne škole, koje se uglavnom specijaliziraju za popularne predmete s ograničenim

kapacitetom u javnim školama, poput poslovnog upravljanja , marketinga ili likovna
umjetnost . Privatne škole ne naziru se velikim na vidiku, iako je udio učenika koji pohađaju
privatne škole 10% u visokom obrazovanju, u usporedbi s 4% u srednjem i 1,5% u osnovnom
obrazovanju. Norveška ima više različitih sustava ocjenjivanja , kako jedinstvenih, tako i onih
koji se temelje na stranim sustavima ocjenjivanja. Nekada najčešći sustav ocjena koji se
koristio na sveučilišnoj razini temeljio se na ljestvici od 1,0 (najbolja) do 6,0 (najlošija) s
ocjenom 4,0 ili nižom koja se smatra prolaznom ocjenom.

Način na koji je uveden novi bolonjski sustav podrazumijeva da će studenti koji su započeli
studij dok je stari sustav još bio na snazi diplomirati s prijepisima koji sadrže ocjene iz oba
sustava (tj. Oba broja i slova).

Niži nivoi obrazovanja koriste ljestvicu od 1 do 6, pri čemu je 6 najviša, a 1 najniža ocjena.
Za ne završne testove i srednjoročne ocjene ocjene se često postavljaju s + ili - (osim 6+ i 1-),
a uobičajeno je i koristiti ocjene kao što su 5/6 ili 4/3 koje označavaju granične ocjene.
Međutim, ocjene koje studenti dobivaju na završnoj diplomi su 1, 2, 3, 4, 5 ili 6.

Švedski školski sistem konstantno je u top 10 u svijetu.

Školski i obrazovni sustav u Švedskoj podijeljen je na:

- predškolski (1-5 godina)

- vrtić ( od 6 godina)

- osnovna i srednja škola

- visoko obrazovanje

Skandinavski model obrazovanja je poseban po tome što ne postoji organizacijska razlika

između primarnog i nižeg srednjeg obrazovanja. Obvezna osnovna škola u Skandinaviji traje
9 godina. Učenici se upisuju u prvi razred sa 7 godina. U dobi od šesnaest godina učenici
prelaze iz niže u višu srednju školu i to na temelju pokazanog uspjeha u nižoj srednjoj školi.
Osnovna škola je besplatna, što znači da se obrazovanje kao i školski prijevoz, nastavna
sredstva, školski materijali (olovke, bilježnice) pa čak i hrana, ne plaćaju. Jedino što se mora
platiti, ali čak i to u umanjenom iznosu, su izleti.

Nastava se odvija samo u prijepodnevnoj smjeni, a zanimljivo je da vjeronauka nema u

osnovnim školama. Od učenika se traži da budu samostalni, da istražuju i da rade na
projektima koji su sami izabrali. U petom se razredu, na primjer, uči kako izraditi
prezentaciju. U sedmom razredu učenici samostalno sklapaju
električne sklopove. Do kraja osnovne škole, svi učenici moraju znati kuhati, šivati, plivati, i
svirati jedan instrument. Ocjene se dobivaju na kraju drugog, petog, sedmog i devetog
razreda. One se izražavaju
slovima, G znači dovoljan, VG je vrlo dobar, a MVG odličan. Ako nisu ispunjeni uvjeti za
ocjenu dovoljan, tad se ne daje ocjena nego pismeno objašnjenje. Bitno je istaknuti da je u
Skandinaviji najvažniji pravilan razvoj djece dok se obrazuju i idu u
školu. Sati tjelesnog odgoja su od velike važnosti i učenici moraju provesti minimalno 20%
vremena tjedno na satima tjelesnog, što znači da tjednom barem dva puta imaju sat tjelesne
zdravstvene kulture. Jedan sat se obavezno uči plivati i vrednuju se tehnike. Na kraju srednje
škole svaki učenik mora biti u mogućnosti otplivati 400 metara, samostalno. Po završetku
devetog razreda učenici polažu državnu maturu iz tri predmeta: švedskog jezika,
engleskog jezika i matematike.

U Norveškoj je najfleksibilniji i studentski orijentirani sistem. Država prihvaća strane

studente na ravnopravnoj osnovi s lokalnim kandidatima, pruža stipendije i zajmove, pomaže
u zapošljavanju, pa čak i u nekim slučajevima oprašta dugove.

U Norveškoj vrtiće posjećuje oko 80% djece te države. Zanimljivo je da je pravo svakog
djeteta (više od godinu dana starosti) da pohađa vrtić u službenom zakonodavstvu. Štoviše,
ako država ne može dodijeliti mjesto za to, onda roditelji dobivaju naknadu u iznosu od 3000
kruna (570KM). Roditelji od 40 do 80% novca kojeg troše na vrtiće mogu vratiti zbog
postojanja poreznog odbitka. Vezano za osobe s invaliditetom u ovoj skandinavskoj zemlji
postoje iste mogućnosti za stjecanje znanja, kao i za sve druge. Prisutna je ravnopravnost
između svih učenika i studenata. Školsko obrazovanje u Norveškoj je besplatno. Nadalje,
svako dijete dobiva sve što je potrebno za sudjelovanje – pribor, udžbenike i dr. Osnovno
obrazovanje u Norveškoj je također zanimljivo jer se tijekom svih godina učenici ne
ocjenjuju. U srednjoj školi dobivaju priliku odabrati neki dodatni strani jezik. Teži se
maksimalnoj upotrebi moderne tehnologije. Obrazovanje u Norveškoj od se od 2003. provodi
prema bolonjskom sistemu. Među većim sveučilištima u zemlji postoje podružnice za strana
lica, gdje se nastava provodi na engleskom jeziku i može se primjenjivati na sve migrante koji
imaju diplomu. Svaki stranac ima pravo na obrazovanje u Norveškoj, ali samo ako
zadovoljavaju uvjete odobrene u zakonodavstvu. Dokumenti se prihvaćaju samo od
podnositelja zahtjeva koji imaju obrazovanje koje je jednako poučavanju u višim školama
države. Također su potrebni poznavanje engleskog i norveškog jezika. Činjenica je da je
obrazovanje na sveučilištima relativno besplatno. Studenti će uplaćivati za semestar, ali čisto
simboličan iznos. To su doprinosi koji se troše na održavanje infrastrukture obrazovne
ustanove.

https://hr.bizzportal.ru/obrazovanje-u-norveskoj-opis-sustava/

Literatura:

https://ceora.ba/wp-content/uploads/2020/12/NVO-CEORA-publikacija-1-Kakav-je-
obrazovni-sistem-u-BiH.pdf

https://publications.anubih.ba/bitstream/handle/123456789/54/Demografske%20i%20etnicke
%20promjene%20za%20stampu7.pdf?sequence=8&isAllowed=y