1

Odmah na početku vama i sebi čestitam

ovaj blagdan ispunjenja i nade
Uznesenja Blažene Djevice Marije na
nebo. Ovo je najveći Marijin blagdan.
Ovaj blagdan je dovršenje djela
Božjega na Mariji. Ono što je započeto
njenim Bezgrešnim začećem,
oblikovano njenim pristankom da bude
majka Spasiteljeva i predanjem svoga
sina u Hramu, praćenjem njegova
otkupiteljskog djela do podnožja križa
na Golgoti, dovršeno je njenim
uznesenjem na nebo.
 2

Nemoguće sebi ne predočiti sliku

mnoštva vjerničkog puka koji svake
godine, baš na ovaj blagdan, ali i u
njegovo predvečerje, pun ljubavi, vjere,
nade i radosti hodočasti u različita
Gospina svetišta diljem naše domovine i
svijeta. I čega se sjećamo? Pa one
radosti s kojom smo i sami hodočastili.
Znakovito je da samo još jedan
blagdan, rođenje Sina Božjega, Božić, i
to u ponoć, podiže na noge vjerni puk i
vodi ga u crkve. Ne bez razloga i
povezanosti. U jednom slavimo dolazak
Boga među ljude u ljudskom tijelu, u
drugom uzdignuće jednog iz ljudskog
roda u Božju slavu. Oba ova blagdana
 3

vraćaju nas nekako na naše prepočetke,

na naše iskone. „Obradovah se kad mi
rekoše hajdemo u dom Gospodnji“

Ide, putuje, hodočasti vjernički narod

obremenjen svojim nevoljama,
patnjama, stradanjima i grijesima, ide
ali ne kuka niti nariče, nego moli i
pjeva. Zna Božji narod kamo i zašto
putuje. Ide majci da joj sve kaže, da od
nje zadobije utjehu u svojim patnjama i
ohrabrenje za daljnje životno
putovanje. A zašto se to hodočašćenje
događa i ponavlja svake godine? Jer se
nikada iz tih Marijinih svetišta nismo
vratili razočarani, nego puniji života,
 4

prava majka, a Marija to uistinu i jest,

ne može razočarati.

Da je to tako pokazuje nam i prvo

čitanje koje smo čuli. Marija je sva
usredotočena na dijete. Očito na Isusa,
ali u Isusu i na svako ljudsko biće i ono
tek začeto kao i ono kod posljednjeg
izdisaja jest dragocjenost. Život svakog
čovjeka jest središnja vrijednost Boga,
Marije i Crkve. Iz te vrijednosti i
prepoznavanja te vrijednosti proizlazi i
Marijin hvalospjev iz evanđelja
današnje svetkovine. „Veliča“ je prije
svega zahvalna pjesma živome Bogu,
Bogu koji dolazi u ljudsku povijest
 5

donijeti otkupljenje, oslobođenje i

spasenje, ali istodobno i Marijin
odgovor na ono što joj je Bog učinio i
čega je ona ponovno postala svjesna u
susretu s Elizabetom. Marijino iskustvo
spasonosnog susreta s Bogom iskustvo
je svakog molitelja. Čovjek koji iskreno
moli sam postaje hvala i pohvala svome
stvoritelju i spasitelju. On je toliko
zahvaćen i oduševljen svojim Bogom
koji je već ranije, a i sada čini velika
djela, da ne zna, nema riječi kako bi mu
zahvalio, kako bi ga uzveličao, pa
njegova zahvalnost prelazi u pjesmu, u
klicanje. Evo zašto toliko marijanskih
 6

pjesama. Marija nas uči da iz

zahvalnosti pjevamo svome Bogu.

Zahvalnost pak proizlazi iz svijesti

obdarenosti. Ona je malena, neznatna, i
baš nju on izabire da bude majka
njegovom sinu, da bude njegova
suradnica u spasenju ljudskog roda. I
taj je njegov odabir čudi, iznenađuje, ja
to nisam zaslužila. Marija ne samo da je
puna Boga, nego sav njen život, riječi i
djela su neprestano veličanje Boga
komu je povjerovala i koji ju je izabrao
i kao takva jest i ostaje putokaz
vjerničkom narodu kako to govori
predslovlje današnje svetkovine, ali i
 7

siguran znak onima koji su zalutali

kamo im je se vratiti. Majka je
najvjernija čuvarica vrijednosti i
uspomena.
 8

Slavimo svetkovinu Marijina uznesenja

na nebo. Što nama znači ovaj članak
vjere, što nam poručuje? Pa ponajprije
ono što govorimo o Marijinom
dovršenju to ispovijedamo kao svoju
nadu: Uskrsnuće tijela i život vječni.
Crkva ovom istinom vjere o Mariji
naviješta, štoviše dovikuje: tijelo se
spašava. Tijelo je već spašeno. Početak
je već učinjen u jednoj ženi, u jednom
 9

od našega roda, koji je s nama živio,

molio, radovao se, ali i s nama trpio,
plakao, s nama i umro. Tijelo je već
počašćeno da bude vječno kod Boga, a
time zauvijek prihvaćeno i spašeno.
Ispovijedajući ovaj članak svoje vjere
Crkva upire svoj pogled prema jedinoj
nadi u koju se istinski pouzdaje, prema
Božjoj budućnosti, kakvu je on u svom
milosrđu namislio za svakog čovjeka.

Evo mi smo još uvijek hodočasnici na

životnom putu. Hodočasnici nisu
lutalice, cilj im je poznat, a put već
davno utrt. Cilj hodočasnika je dolazak
u svetište, u kuću Očevu. Kamo je otišla
 10

majka onamo idu i djeca, a što je

prirodnije nego da majka prati, očekuje
i želi okupiti oko sebe djecu svoju. Neka
nam Marija na ovom hodočašću bude
uzor i učiteljica u nadi, vjeri, ljubavi,
zahvalnosti i molitvi. Ako to učinimo,
ako je prihvatimo za majku i učiteljicu
iskusit ćemo tada kao i ona da život nije
samo muka i tjeskoba nego i radost, pa
ćemo kao i ona iz sve duše svaki dan
moći, kao svoj, ponavljati njezin
hvalospjev svome Bogu: Veliča duša
moja Gospodina, jer velika mi djela
učini Svesilni, dobrota je njegova od
koljena do koljena.