Naša se vjera temelji na sakramentu krštenja, po njemu se kao živi

članovi ucjepljujemo u Krista i u njegovu Crkvu. Zajedno s Euharistijom i

Potvrdom, Krštenje čini takozvanu „kršćansku inicijaciju“, po kojoj se
suobličujemo s Gospodinom i bivamo živim znakom njegove prisutnosti i
ljubavi.
Možemo se pitati je li krštenje doista potrebno da kao kršćani
možemo živjeti i slijediti Isusa? Nije li to u konačnici formalni čin Crkve da
se djetetu nadjene ime. To nam osvjetljuje Sveti Pavao: „Zar ne znate da svi
koji smo kršteni u Kristu Isusu, u smrt smo njegovu kršteni? Dakle, s Njime
smo po krštenju, zajedno ukopani u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo
od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli u novosti života“ (Rim 6,3-4). Nije
dakle formalnost“. Taj čin zadire u dubinu našega postojanja. Kršteno i
nekršteno dijete nije isto. Po krštenju uranjamo u neiscrpni izvor života, što
je Isusova smrt, najveći čin ljubavi u cijeloj povijesti; zahvaljujući toj
ljubavi možemo živjeti novim životom, ali ne u vlasti zla, grijeha i smrti,
nego u zajedništvu s Bogom i s braćom.
Dužni smo svoje krštenje živjeti svakodnevno. To da uspijevamo
slijediti Isusa, biti u Crkvi, unatoč svojim ograničenjima, slabostima i
grijesima, možemo zahvaliti sakramentu po kojem smo postali nova
stvorenja, zaodjenuli se Kristom.
Neka nam ovo krštenje malog Aleksa bude prigoda prisjetiti se da
su sve naše obitelji Božjim darom i izabranjem pozvane biti „duhovnim
gnijezdom“ i „ognjištem života“. Zahvalimo Bogu za svoje roditelje koji su
nas s ljubavlju rodili i odgojili. Zahvalimo i za milost krštenja kada smo
Božjim Duhom pomilovani postali članovima njegove velike obitelji koju
Crkvom zovemo. Stoga, pomozimo i poduprimo ove roditelje i kumove u
njihovoj najljepšoj ali i najtežoj zadaći a to je pomoći našem malom Aleksu
da ovu svetost koju danas ima, kao i ovu bijelu odjeću pravednosti
neokaljanu donese pred svojega Stvoritelja koji ga je ovim krstom za sebe
otkupio. Prije svega posvjestimo sebi da mudrovanje i teoretsko znanje
djetetu ne znače ništa. Ono će od nas učiti uglavnom gledajući kako mi
živimo i kako se ophodimo prema drugima. I doista, svakoga dana budimo
svjesni da smo kao roditelji, kumovi, a na koncu i kao cijela kršćanska
zajednica odgovorni za put našega najmlađega brata i dužni smo bdjeti nad
njim čuvajući ga od svih zamki zloga koje ovaj svijet krije.