PAPA FRANJO (citati)

Mi smo, naime, kršćani u onoj mjeri u kojoj dopuštamo da Isus Krist živi u nama.
(papa Franjo, Opća audijencija, 11.4.2018.)

Neki misle: ali zašto krstiti dijete koje ne razumije? Nadamo se da će odrasti, da će razumjeti
i da će ono samo tražiti da bude kršteno. Ali to znači ne vjerovati u Duha Svetoga, jer kad
krstimo dijete, Duh Sveti ulazi u to dijete, a Duh Sveti daje da se u tome djetetu, još od
malih mogu, razvijaju i rastu kršćanske vrline koje će potom procvasti. Mora se uvijek dati
ovu priliku svima, svoj djeci, da imaju u sebi Duha Svetoga koji će ih voditi kroz život. Ne
zaboravite krstiti djecu! Nitko ne zaslužuje krštenje, koje je uvijek besplatan dar za sve,
odrasle i novorođene. Ali, kao što se događa sa sjemenom punog života, ovaj dar hvata
korijena i donosi plod u zemlji koja se hrani vjerom.
(papa Franjo, Opća audijencija, 11.4.2018.)

Vjeru se ne može kupiti, ali se može za nju moliti i primiti je na dar.

(papa Franjo, Opća audijencija, 18.4.2018.)

U mjeri u kojoj kažem „ne" sugestijama đavla – onoga koji dijeli – mogu reći „da" Bogu koji
me poziva suobličiti se njemu u mislima i djelima. Đavao unosi razdor; Bog uvijek povezuje
zajednicu, ljude u samo jedan narod. Ne može se pristajati uz Krista postavljajući uvjete.
Treba se odvojiti od određenih veza kako bismo mogli doista prigrliti druge; ili ti je lijepo s
Bogom ili ti je lijepo s vragom. Zato odreknuće i čin vjere idu zajedno. Treba prekinuti
mostove, ostaviti ih iza sebe, kako bi se započeo novi Život koji je Krist.
(papa Franjo, Opća audijencija, 2.5.2018.)

Krštenje nam otvara vrata uskrsnom životu, životu po Isusu, a ne svjetovnom životu.
(papa Franjo, Opća audijencija, 9.5.2018.)

Volim citirati natpis na latinskom koji se nalazi na drevnoj rimskoj krstionici u Lateranu, gdje
čitamo ovaj izričaj koji se pripisuje papi Sikstu III.: "Majka Crkva djevičanski rađa vodom
djecu koju je začela dahom Boga. Svi koji ste rođeni ovim zdencem, nadajte se ući u
nebesko kraljevstvo".
(papa Franjo, Opća audijencija, 9.5.2018.)
Ponavljam još jednom: steknite naviku, steknimo naviku uvijek nositi malo Evanđelje u
džepu, u torbi, kako bismo ga mogli čitati tijekom dana, barem tri ili četiri retka. Neka nam
Evanđelje bude uvijek pri ruci.
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji (nakon angelusa), 24.1.2021.)

Riječi Svetog pisma nisu napisane da bi ostale zatočene na papirusu, pergamentu ili papiru,
već da bi ih osoba koja moli prihvatila i da bi one u njezinu srcu pustile svoju klicu. Božja
riječ dopire do srca. U Katekizmu se kaže: „molitva treba da prati čitanje Svetoga pisma" –
Bibliju se ne može čitati kao što se čita neki roman – "da se uspostavi razgovor između Boga
i čovjeka“ (br. 2653)
(papa Franjo, Opća audijencija, 27.1.2021.)

Ovisi o nama, o našoj molitvi, o otvorenom srcu kojim pristupamo Pismima hoće li ona
postati za nas živa Božja riječ. Bog neprestano prolazi kroz Pisma. Ponovit ću ono što sam
rekao prošli tjedan, one riječi svetog Augustina: „Bojim se Gospodina kad prolazi“. Koji je
razlog tome strahu? Bojim se da ga ne čujem, da ne primijetim da je to Gospodin.
(papa Franjo, Opća audijencija, 27.1.2021.)

Vjernik u Svetome pismu ne traži potporu vlastitom filozofskom pogledu ili moralnom
shvaćanju, nego zato što se nada susretu; on zna da su one, te riječi, napisane u Duhu
Svetom i da ih zato u tom istom Duhu treba prihvatiti, shvatiti, tako da dođe do susreta
Pomalo me smeta kad čujem kršćane kako recitiraju biblijske retke kao papige. „O da,
Gospodin kaže…, on želi tako…“. Ali jesi li se ti uopće susreo s Gospodinom, s tim retkom?
Nije riječ samo o tome da ga se zapamti, nego je posrijedi spomen srca, ono sjećanje koje te
otvara za susret s Gospodinom. A ta riječ, taj redak, dovodi do susreta s Gospodinom.
Čitamo, dakle, Pisma zato da ona „čitaju“ nas.
(papa Franjo, Opća audijencija, 27.1.2021.)

A Božja riječ, prožeta Duhom Svetim, kad je primimo otvorena srca, nikada ne ostavlja stvari
kao prije, nešto mijenja. I to je milost i snaga Božje riječi.
(papa Franjo, Opća audijencija, 27.1.2021.)

Tako Božja riječ postaje tijelom – dopuštam si upotrijebiti taj izraz: postaje tijelom – kod
onih koji je prihvaćaju u molitvi. U nekim se drevnim tekstovima javlja shvaćanje da se
kršćani toliko poistovjećuju s Riječju da bi, čak i kad bi spalili sve Biblije na svijetu, njezina
„matrica“ ostala sačuvana zahvaljujući otisku koji je ostavila u životima svetaca. Kako je to
lijepo!
(papa Franjo, Opća audijencija, 27.1.2021.)

Sveto pismo je nepresušno blago. Neka nam Gospodin svima udijeli da u njega sve više
poniremo molitvom.
(papa Franjo, Opća audijencija, 27.1.2021.)

Međutim, spasenje se ne ostvaruje automatski. To je dar ljubavi i kao takvo je

ponuđeno čovjekovoj slobodi. Uvijek kada se govori o ljubavi, govori se o slobodi: ljubav bez
slobode nije ljubav; može biti interes, može biti strah, mnogo toga, ali ljubav je uvijek
slobodna, a budući da je slobodna zahtijeva slobodan odgovor: zahtijeva naše
obraćenje. Drugim riječima, radi se o promjeni mentaliteta – to je obraćenje: promjena
mentaliteta – i promjeni života. To znači ne slijediti više uzore ovoga svijeta, nego Božji
primjer koji je, zapravo, Isus, slijediti Isusa, ono što je činio Isus i što je učio Isus. To je
odlučujuća promjena pogleda i ponašanja. Naime, grijeh, prije svega grijeh svjetovnjaštva
koji je poput zraka, sveprisutan, u svijet je donio mentalitet samopotvrđivanja nauštrb drugih
pa čak i Boga.
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji, 24.1.2021.)

I zato – taj mentalitet grijeha, mentalitet svijeta – ne oklijeva pribjegavati prijevari i nasilju.
Prijevara i nasilje. Vidimo što se događa s prijevarom i nasiljem: požuda, želja za moći, a
nesluženjem, ratovi, izrabljivanje ljudi… To je mentalitet prijevare koji zasigurno ima svoj
izvor u ocu prijevare, velikom lašcu, đavlu. On je otac laži, tako ga definira Isus. Svemu se
tome suprotstavlja Isusova poruka koja poziva da se priznamo potrebitima Boga i njegove
milosti, da imamo uravnotežen stav prema zemaljskim dobrima; da budemo otvoreni za
prihvaćanje i ponizni prema svima; da upoznamo i ostvarujemo sebe same u susretu i u
služenju drugima. Vrijeme u kojem možemo prihvatiti otkupljenje, svakomu je od
nas kratko. To je trajanje našega života na ovom svijetu. Život je dar beskrajne
Božje ljubavi, ali i vrijeme provjere naše ljubavi prema njemu. Kratko je.
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji, 24.1.2021.)

Draga braćo i sestre, budimo pažljivi i ne pustimo da Isus prođe, a da ga na prihvatimo.

Sveti je Augustin govori: „Bojim se Božjeg prolaska“ ( Timeo Dominum transeuntem). Boji se
čega? Da ga ne prepozna, da ga ne vidi, da ga ne prihvati.
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji, 24.1.2021.)

Liturgija, sama po sebi, nije samo spontana molitva, već nešto više i izvornije: to je čin koji
utemeljuje cjelokupno kršćansko iskustvo, a time i molitvu. To je događaj, prisutnost, susret.
Krist se po Duhu Svetom uprisutnjuje kroz sakramentalne znakove. Otuda potreba da mi
kršćani sudjelujemo u božanskim otajstvima. Kršćanstvo bez liturgije kršćanstvo je bez
Krista. Čak i u najoskudnijem obredu, poput onoga koji su neki kršćani slavili i ga slave u
zatvorima, ili skrivajući se u kućama za vrijeme progona, Krist je istinski prisutan i daruje se
svojim vjernicima. Liturgija, upravo zbog svoje objektivne dimenzije, traži da se slavi sa
žarom, da se milost izlivena u obredu ne rasprši, nego da dostigne svačije iskustvo.
(Opća Audijencija 3.2.2021.)

Misu ne možemo samo ‘slušati’, ne možemo reći da ‘misu slušamo’ kao da smo samo
promatrači nečega što prolazi pokraj nas, a da mi nismo dionici toga. Misu uvijek slavi ne
samo svećenik koji ju predslavi, nego i svi kršćani koji ju žive. Središte je Krist! Svi mi, u
raznolikosti darova i službi, pridružujemo se Njegovu djelovanju, jer On je glavni protagonist
liturgije.
(Opća Audijencija 3.2.2021.)

"...pokazalo nam je lice svijeta koji je ozbiljno bolestan, ne samo od posljedica

virusa nego i u svojem prirodnom okruženju, u svojim ekonomskim i političkim procesima, i
još više u svojim ljudskim odnosima."
(Govor članovima Diplomatskog zbora ovjerovljenog pri Svetoj Stolici, 8.2.2021.)

Međutim, bolno je primijetiti da se pod izlikom garancije pretpostavljenih subjektivnih prava

sve veći broj pravnih sustava u našem svijetu udaljava od svoje neotuđive dužnosti da štite
ljudski život u svakoj od njegovih faza (...) Ako najslabije među nama lišimo prava na
život, kako možemo učinkovito garantirati poštivanje drugih prava?
(Govor članovima Diplomatskog zbora ovjerovljenog pri Svetoj Stolici, 8.2.2021.)

Kako dolazim do kraja ovih razmatranja, želio bih se usredotočiti na posljednju krizu, koja je
možda i najozbiljnija od svih: krizu ljudskih odnosa... (...) Svjedoci smo svojevrsne
„obrazovne katastrofe“ - ponovim ovo: svojevrsne obrazovne katastrofe - na koju moramo
reagirati zbog generacija koje dolaze i društva u cjelini. (...) Istodobno, duga razdoblja
zaključavanja omogućila su i obitelji da provode više vremena zajedno. Za mnoge od njih bila
je to važna prilika da obnove svoje najdublje veze. Brak i obitelj čine jednu od
najdragocjenijih ljudskih vrijednosti i temelj su svakog civilnog društva.
(Govor članovima Diplomatskog zbora ovjerovljenog pri Svetoj Stolici, 8.2.2021.)

Potreba za zaustavljanjem širenja virusa utjecala je i na niz temeljnih sloboda, uključujući

vjersku slobodu, ograničavanje javnog bogoslužja te obrazovne i karitativne aktivnosti
vjerskih zajednica. Međutim, mora se priznati da je religija temeljni aspekt ljudske osobe i
društva i da se ne može eliminirati. Iako tražimo načine da zaštitimo ljudske živote od
širenja virusa, ne možemo na duhovnu i moralnu dimenziju ljudske osobe gledati
kao na manje važnu od tjelesnog zdravlja.
(Govor članovima Diplomatskog zbora ovjerovljenog pri Svetoj Stolici, 8.2.2021.)

Sloboda bogoštovlja, štoviše, nije posljedica slobode okupljanja. U svojem je temelju

izvedena iz prava na slobodu vjeroispovijesti, koje je primarno i temeljno ljudsko pravo.
Stoga civilne vlasti moraju poštovati, štititi i braniti to pravo, poput prava na tjelesno i fizičko
zdravlje. U tom pogledu zdrava briga za tijelo nikada ne može zanemariti brigu o
duši.
(Govor članovima Diplomatskog zbora ovjerovljenog pri Svetoj Stolici, 8.2.2021.)

Kriza u ljudskim odnosima i, shodno tome, druge krize koje sam spomenuo ne mogu se
prevladati ako ne zaštitimo transcendentno dostojanstvo svake ljudske osobe stvorene na
Božju sliku i priliku.
(Govor članovima Diplomatskog zbora ovjerovljenog pri Svetoj Stolici, 8.2.2021.)

Postiti znači osloboditi naš život od svega što ga opterećuje pa i od prezasićenosti – istinitim
ili lažnim – informacijama i kupovanjem proizvodâ da bismo otvorili vrata svojega srca
Onome koji nam dolazi u posvemašnjem siromaštvu, ali »pun milosti i istine«: Sinu Božjem,
Spasitelju.
(Poruka pape Franje za Korizmu 2021.)

U korizmi budimo pozorniji »govoriti riječi utjehe, koje tješe, daju snagu, hrabre i potiču, a
ne riječi koje ponižavaju, rastužuju, rasrđuju, preziru«. Ponekad je, da bi se drugome dalo
nadu, dovoljno biti »ljubazna osoba koja svoje strahove i sve ono što je tjera na žurbu
ostavlja po strani kako bi drugome posvetila pažnju, nasmiješila mu se, rekla riječ
ohrabrenja, omogućila prostor za slušanje usred tolike ravnodušnosti«
(Poruka pape Franje za Korizmu 2021.)

Ljubav se raduje dok gleda druge kako rastu. To je razlog zašto pati kad je drugi u nevolji:
usamljen, bolestan, beskućnik, prezren, u potrebi… Ljubav je zanos srca koji nam omogućuje
izići iz sebe samih i koji gradi vezu dijeljenja i zajedništva.
(Poruka pape Franje za Korizmu 2021.)

Moramo biti svjesni prisutnosti tog lukavog neprijatelja, zainteresiranog za našu

vječnu propast i neuspjeh, te se pripremiti za obranu od njega i borbu s njim. Milost nam
Božja, s vjerom, molitvom i pokorom, jamči pobjedu nad neprijateljem.
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji , 21.2.2021.)

Da bismo postali blaženima ne trebamo s vremena na vrijeme biti heroji, nego svjedoci
svakoga dana. Svjedočanstvo je put prema utjelovljenju Isusove mudrosti. Tako se mijenja
svijet; ne snagom ili silom nego blaženstvima.
(papa Franjo, Irak, Bagdad, propovijed u katedrali 6.3.2021.)

Nije, naime, važno samo ono što možemo proizvesti ili zaraditi; važna je
ponajviše ljubav koju znamo darivati.
(papa Franjo, propovijed na 4. korizmenu nedjelju, 14.3.2021,; u bazilici sv Petra povodom
500 godina evangelizacije Filipina)

Katkada, međutim, radost tražimo tamo gdje je nema, u iluzijama koje nestaju, u
snovima o veličini našega 'ja; u prividnoj sigurnosti materijalnih stvari, ili pak u
kultu naše slike. Ali, iskustvo u životu uči nas da je istinska radost osjećati se besplatno
voljeni, osjećati da imamo pratnju, da imamo nekoga tko dijeli s nama naše snove i tko nam,
kada doživimo brodolom, dođe u pomoć i odvede nas u sigurnu luku.
(papa Franjo, propovijed na 4. korizmenu nedjelju, 14.3.2021,; u bazilici sv Petra povodom
500 godina evangelizacije Filipina)

Bez vatre Duha proroštva se gase, žalost istišće radost, navika uzima mjesto ljubavi, služba
se pretvara u ropstvo. (papa Franjo, Opća audijencija, 17.3.2021.)
U tom je smislu u trajnoj formaciji bitno uskladiti akademsku, duhovnu, ljudsku i pastoralnu
dimenziju – primijetio je Papa te istodobno istaknuo kako je važno da budemo svjesni
svojih osobnih manā, kao i onih zajednice, te propusta i nedostataka koje trebamo
ispraviti u svojem životu. Osim toga, ne treba podcjenjivati svjetovna iskušenja koja
nas – kako je rekao – mogu dovesti do nedovoljnoga osobnog poznavanja,
autoreferencijalnoga ponašanja, konsumizma i mnogostrukih oblika bijega od vlastitih
odgovornosti. Spomenuvši francuskog teologa de Lubaca Papa je istaknuo da je duhovna
svjetovnost najgore zlo koje se može dogoditi Crkvi.
(papa Franjo, govor zajednici Papinskog meksičkog zavoda, 29.3.2021.)

Veličina života nije u posjedovanju i samopotvrđivanju, nego u tomu da otkrijemo

da smo ljubljeni. (papa Franjo, iz propovijedi na Cvjetnicu, 28.3.2021.)

Čuđenje je drugačije od divljenja svijeta. I danas se mnogi dive Isusu: lijepo je govorio,
ljubio i praštao; njegov je primjer promijenio povijest … Dive mu se, ali njihov se život
ne mijenja. Jer, nije dovoljno diviti se Isusu. Valja ga slijediti na njegovu putu,
dopustiti da nas dovede u pitanje; potrebno je prijeći iz divljenja u čuđenje.
(papa Franjo, iz propovijedi na Cvjetnicu, 28.3.2021.)

Molitva za druge prvi je način na koji ih volimo.

(papa Franjo, Opća audijencija, 7.4.2021.)

Isusov grob nije otvorilo neko fizičko djelovanje, nego Gospodinov zahvat .
(papa Franjo, nagovor prije molitve Kraljice Neba, 5.4.2021.)

Crkva nije ljudska organizacija, Crkva je hram Duha Svetoga.

(papa Franjo, iz propovijedi na Duhove, 23.5.2021.)

I danas nam ta istina mnogo govori, ta stvarnost Duha Svetoga, gdje u Crkvi postoje
male skupine koje uvijek traže podjelu, odvojiti se od drugih. To nije Božji Duh.
Duh Božji je sklad, jedinstvo je, ujedinjuje razlike. Jedan dobri kardinal, koji je bio genovski
nadbiskup, govorio je da je Crkva poput rijeke: važno je ostati unutra; ako si bliže
jednoj ili drugoj strani, to nije važno, Duh Sveti stvara jedinstvo. Koristio se slikom
rijeke. Važno je ostati unutar jedinstva Duha i ne gledati na sitnice, naginješ li
malo jednoj ili drugoj strani, moliš li na ovaj ili onaj način… To nije od Boga . Crkva
je za svakoga, za svakoga, kao što je Duh Sveti pokazao na dan Pedesetnice.
(papa Franjo, nagovor prije i nakon molitve Kraljice Neba na Duhove, 23.5.2021.)
Postoje oni koji se zaustave na prvom pitanju, mišljenju, i razgovaraju o Isusu; a ima i onih
koji, umjesto toga, razgovaraju s Isusom, donoseći mu svoj život, ulazeći u vezu s Njim,
čineći odlučujući korak. To zanima Gospodina: da bude u središtu naših misli, da
postane referentna točka naših naklonosti; da bude, ukratko, ljubav našega
života. Ne mišljenje kakva imamo o Njemu; to Ga ne zanima. Zanima ga naša
ljubav, je li On u našem srcu.
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji 29.6.2021. - sv Petar i Pavao)

I provociraju nas [sveti Petar i Pavao], jer riskiramo zastati na prvom pitanju: davati stavove
i mišljenja, imati velike ideje i izgovarati lijepe riječi, ali ih nikada ne sprovesti u djelo. A Isus
želi da se stavimo na kocku. Koliko često, na primjer, kažemo da bismo željeli Crkvu
koja je vjernija Evanđelju, bliža ljudima, više proročka i misionarska, a onda, u
praksi, ne radimo ništa! Tužno je vidjeti da mnogi govore, komentiraju i
raspravljaju, ali malo tko svjedoči. Svjedoci se ne gube u riječima, već radije
donose plod. Svjedoci se ne žale na druge i svijet, već počinju sami od
sebe. Podsjećaju nas da Boga ne treba demonstrirati, već pokazivati vlastitim
svjedočanstvom; ne najavljivati proglasima već pokazati primjerom. To se zove
"stavljanje života na kocku".
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji 29.6.2021. - sv Petar i Pavao)

Ono što bismo trebali primijetiti jest Pavlova pastoralna briga koja je sva u plamenu. Nakon
što je osnovao ove Crkve, postao je svjestan velike opasnosti za njihov rast u vjeri - pastiri
su poput očeva ili majki koji su odmah svjesni opasnosti za svoju djecu.
(papa Franjo, Opća audijencija, 23.6.2021.)

Ponovit ću onu lijepu misao koju je izrekao sveti Augustin: „Bojim se Boga kad prolazi“. Ali,
Augustine, zašto se toga bojiš? „Bojim se da ga ne prepoznam. Bojim se Gospodina kad
prolazi. Timeo Dominum transeuntem“. Ne prepoznajemo ga, sablažnjavamo se njega.
Mislimo na to kako naše srce stoji u odnosu na tu stvarnost!
(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji, 4.7.2021.)

To ne znači nizati pobožnosti jednu za drugom ili pridržavati se posebnih zapovijedi, nego
prihvatiti Isusa u život, živjeti povijest ljubavi s njim. On će pročistiti našu vjeru. Sami to ne
možemo. Ali Gospodin želi odnos ljubavi s nama: prije stvari koje primamo i činimo, postoji
On koga treba ljubiti. S njim postoji odnos koji nadilazi logike interesa i proračunatosti.
To vrijedi u odnosu na Boga, ali vrijedi i u našim ljudskim i društvenim odnosima: kad prije
svega tražimo zadovoljenje svojih potreba, prijeti nam opasnost da koristimo ljude i
instrumentaliziramo situacije za svoje ciljeve. Koliko smo puta čuli neku osobu da govori: „Ali
ta ti iskoristi ljude, a zatim ih zaboravi“. Iskoristiti ljude za vlastiti probitak: to je ružno. A
društvo koje stavlja u središte interese umjesto ljudi je društvo koje ne rađa život. Evanđelje
nas poziva na ovo: umjesto da budemo zabrinuti samo za materijalni kruh koji taži našu
glad, trebamo prihvatiti Isusa kao kruh života i, polazeći od prijateljstva s njim, učiti ljubiti
jedni druge. Besplatno i bez proračunatosti.

(papa Franjo, nagovor uz Anđeo Gospodnji, 1.8.2021.)

Znati da smo maleni, znati da nam je potrebno spasenje, neophodno je za

prihvaćanje Gospodina. To je prvi korak da mu se otvorimo. Često to
zaboravljamo. U blagostanju imamo iluziju da smo sami sebi dovoljni, da ne
trebamo Boga. To je prijevara, jer svatko od nas je biće u potrebi, svatko je malen.
U životu prepoznati se malenima polazište je da postanemo velikima. Ako
razmislimo, ne rastemo toliko na temelju uspjeha i stvari koje imamo, već prije
svega u trenucima borbe i krhkosti. Tamo u potrebi sazrijevamo; otvaramo svoja
srca Bogu, drugima, smislu života. Kad se osjećamo malenima pred problemom,
križem, bolešću, kad proživljavamo kušnju i samoću, nemojmo se obeshrabriti.
Maska površnosti pada i ponovno se javlja radikalna krhkost: to je naš zajednički
temelj, naše blago, jer kod Boga slabosti nisu prepreke, već mogućnosti.

Kako bi bilo lijepo da svatko od nas, po uzoru na sv. Josipa, uspije vratiti tu kontemplativnu
dimenziju života kojoj upravo šutnja širom otvara vrata. Ali svi iz iskustva znamo da nije
lako: tišina nas pomalo plaši, zato što traži od nas da uđemo u same sebe i susretnemo se s
najistinitijim dijelom sebe. I mnogo je onih koji se plaše šutnje, moraju govoriti, govoriti i
govoriti, ili pak slušati, radio, televiziju…, ali tišinu ne mogu prihvatiti jer ih plaši. Filozof
Pascal primijetio je da „svu nesretnost ljudi treba tražiti samo u jednome: u tome što ne znaju
biti u miru i tišini svoje sobe“

(papa Franjo, Opća audijencija, 15.12.2021.)

Nije lako prepoznati taj Glas koji je često pomiješan s bezbrojem drugih glasova brigâ,
napastî, željâ, nadâ koje su u nama; ali bez tog vježbanja u šutnji, može se razboljeti i naš
govor. Bez vježbanja u šutnji obolijeva naš govor. Ovaj potonji, umjesto da zasja istinom,
može postati opasno oružje. Naime, naše riječi mogu postati laskanje, taština, laž, ogovaranje,
kleveta. Sàmo nam iskustvo govori da, kao što nas podsjeća Knjiga Sirahova, „više ubija jezik
nego mač“ (usp. 28, 18). Isus je to jasno rekao: tko govori loše o bratu ili sestri, tko kleveće
bližnjega, ubojica je (usp. Mt 5, 21-22). Ubija jezikom. Mi to ne vjerujemo, ali to je istina.
Sjetimo se samo koliko smo puta ubili jezikom, posramit ćemo se upravo! Ali dobro nam je
toga se sjetiti, jako dobro.

(papa Franjo, Opća audijencija, 15.12.2021.)

Čini se da je ovo vrijeme zaboravilo poniznost ili ju je jednostavno

potisnulo u oblik moralizma, ispraznivši je od razorne snage koju ona
posjeduje.

(papa Franjo, božićni govor Rimskoj kuriji, 23.12.2021.)

U misli mi dolazi onaj odlomak iz Vježbi: ne može se ići naprijed bez

poniznosti, i ne može se ići naprijed u poniznosti bez poniženja. A sveti
Ignacije nam kaže da tražimo poniženja.

(papa Franjo, božićni govor Rimskoj kuriji, 23.12.2021.)

Spominjao sam i u drugim prilikama tu opasnu napast duhovne

svjetovnosti, koju je za razliku od svih drugih iskušenja teško razotkriti,
jer je pokrivena svime što nas inače umiruje: našom ulogom, liturgijom,
naukom, religioznošću.

(papa Franjo, božićni govor Rimskoj kuriji, 23.12.2021.)

Poniznost je sposobnost da znamo kako živjeti našu ljudskost bez očaja,

realno, radosno i s nadom, tu ljudskost koju je Gospodin ljubio i
blagoslovio. Poniznost je shvaćanje da se ne trebamo sramiti svoje
krhkosti. Isus nas uči da na svoju bijedu gledamo s istom ljubavlju i
nježnošću s kojom gledamo na malo, krhko dijete kojemu je sve
potrebno.
(papa Franjo, božićni govor Rimskoj kuriji, 23.12.2021.)

Mnogi od nas rade zajedno, ali ono što jača zajedništvo jest i mogućnost
da zajedno molimo, zajedno slušamo Riječ, gradimo odnose koji nadilaze
jednostavan rad i jačaju veze dobra, poveznice dobra među nama,
pomažući jedni drugima. Bez toga riskiramo biti samo stranci koji
surađuju, konkurenti koji se pokušavaju bolje pozicionirati ili, što je još
gore, tamo gdje se stvaraju relacije, čini se da one više preuzimaju dio
suučesništva za osobne interese, zaboravljajući zajednički cilj koji nas drži
zajedno.

(papa Franjo, božićni govor Rimskoj kuriji, 23.12.2021.)

Oni koji su gladni kruha i oni koji su gladni smisla jednako su siromašni.

(papa Franjo, božićni govor Rimskoj kuriji, 23.12.2021.)

Samo služeći i samo razmišljajući o našem radu kao službi, možemo zaista
biti na korist svima. Ovdje smo – ja prije svega – da naučimo klečati i
klanjati se Gospodinu u njegovoj poniznosti, a ne drugoj gospodi u
njihovoj praznoj raskoši.

(papa Franjo, božićni govor Rimskoj kuriji, 23.12.2021.)

Ljudi su se grijali u hotelima, a ne u hladnoj staji prenoćišta. Ali Isus se

ondje rodio i jaslice nas podsjećaju da oko sebe nije imao ništa osim onih
koji su ga ljubili: Marije, Josipa i nekih pastira; svi siromašni ljudi,
ujedinjeni ljubavlju i čuđenjem, a ne bogatstvom i velikim mogućnostima.
Siromašne jaslice stoga iznose pravo bogatstvo života: ne novac i moć,
nego odnose i ljude. A prva osoba, prvo bogatstvo je sam Isus, ali želimo
li biti uz njega? Približavamo li mu se, volimo li njegovo siromaštvo? Ili
radije ostajemo zadovoljni svojim interesima?

(papa Franjo, iz propovijedi Mise polnoćke, 24/25.12.2022.)

I ponajviše: neka ne uđe duh svjetovnosti zbog kojega službu tumačimo
prema mjerilima vlastite koristi, koji nas čini hladnima i udaljenima u
upravljanju onim što nam je povjereno, koji nas dovodi do toga da se
služimo svojom ulogom umjesto da služimo drugima, te da više ne
brinemo o neizostavnom odnosu, onoj poniznoj i svakodnevnoj molitvi.
Nemojmo zaboraviti da je svjetovnost nešto najgore što se Crkvi može
dogoditi.

(papa Franjo, DR Kongo, susret s biskupima, 3.2.2023.)

"Pred Dobrim pastirom shvaćamo da nismo plemenski vođe, nego suosjećajni i milosrdni pastiri;
ne gospodari naroda, nego sluge koji se saginju kako bi oprali noge braći i sestrama; nismo
svjetovna organizacija koja upravlja zemaljskim dobrima, nego smo zajednica Božje djece. (...)
Naša prva dužnost nije biti savršeno organizirana Crkva; takva može biti bilo koja tvrtka. To nije
to. Nego Crkva koja, u Kristovo ime, stoji usred patničkoga života naroda i prlja ruke za ljude.
Nikada ne smijemo obavljati svoju službu težeći vjerskom i društvenom prestižu – tako često
ružnom napredovanju u karijeri (...)."
papa Franjo

(4.2.2023., susret s biskupima, svećenicima, đakonima, Bogu posvećenim osobama i

sjemeništarcima u Južnom Sudanu)

Kad god se osjećamo obeshrabreno (a ovdje se svatko od nas može sjetiti trenutaka kada se
osjećao obeshrabreno), mogli bismo se osjetiti u iskušenju da napustimo čamac i zapetljamo se u
mreže rezignacije i pesimizma. Umjesto toga, vjerujmo da nas Isus nastavlja držati za ruku,
podižući svoju ljubljenu Zaručnicu. Prinesimo svoje borbe i svoje suze Gospodinu, kako bismo
onda zajedno, otvorena srca i tražeći nove putove za njim, odgovorili na pastoralne i duhovne
potrebe. Kad se obeshrabrimo, svjesno ili nesvjesno, “povlačimo se”, odstupamo od
apostolskog žara, počinjemo ga gubiti i postajemo “službenici sakristije”. Kako je žalosno
kada osoba koja je posvetila svoj život Bogu postane “funkcioner”, ništa više nego
upravitelj. Žalosno doista.

(2.8.2023., Lisabon, večernja s biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama)

Duhovnost novih početaka. Ne bojte se ovoga. Jer takav je život: ne uspijemo i počnemo
ispočetka, umorimo se i ponovno pronađemo radost. Stavljamo svoje ruke u Isusove ruke. I danas
stoji na obali naših života, da oživi našu nadu i da nam kaže, kao što je učinio Šimunu i ostalima:
„Oplovite u duboku vodu i bacite mreže za lov“ (Lk 5: 4). A kad izgubimo uzbuđenje, nađemo
tisuću opravdanja da ne spuštamo mreže, a posebno tu mrzovoljnu rezignaciju koja kao crv
nagriza dušu. Braćo i sestre, sigurno živimo u teškim vremenima, znamo to, ali Gospodin pita ovu
Crkvu: „Želite li napustiti čamac i uroniti u razočaranje ili ćete me pustiti da uđem i dopustite
novost mojih riječi još jednom preuzeti kormilo? Pita vas, svećenici, redovnici i redovnice,
biskupi: želite li samo sačuvati prošlost koja je iza vas ili želite ponovno spustiti mreže s
oduševljenjem za ulov?” To je ono što Gospodin od nas traži: da oživimo svoj “nemirni”
entuzijazam za širenje Evanđelja.
(2.8.2023., Lisabon, večernja s biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama)

Ovdje bih želio postaviti pitanje na koje svatko može odgovoriti u svom srcu: Kako molim? Kao
“bla, bla, bla”, napola u snu pred tabernakulom jer ne znam kako razgovarati s Gospodinom.
molim li se? Kako se molim? Samo u klanjanju, samo u prisutnosti Gospodinovoj, istinski
ponovno otkrivamo svoj ukus i strast za evangelizacijom. Začudo, izgubili smo molitvu klanjanja;
i svi, svećenici, biskupi posvećeni muškarci i žene, trebaju to povratiti, ovu sposobnost da budu
tihi u Gospodinovoj prisutnosti.

(2.8.2023., Lisabon, večernja s biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama)

... duhovne svjetovnosti koja nas obuzima i rađa klerikalizam. Klerikalizam ne samo klerika, jer
su klerikalizirani laici gori od klerika. Taj klerikalizam je naša propast. Kao što je jednom rekao
veliki duhovni učitelj, duhovna svjetovnost – koja izaziva klerikalizam – jedno je od najgorih zala
koja se mogu dogoditi u Crkvi. Naše poteškoće trebamo svladavati bez ideologija, bez
svjetovnosti, potaknuti jedinom željom: da se Evanđelje propovijeda svim ljudima.

(2.8.2023., Lisabon, večernja s biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama)

Kršćanski je pozivati, primati, pomagati, ali bez prozelitizma. Evanđelje je navještaj života u
ponoru smrti, slobode u vrtlozima ropstva, svjetla u dubini tame. Prema riječima svetog
Ambrozija, „sredstva koja se koriste u apostolskom ribolovu su poput mreža: jer mreže ne ubijaju
ulov, nego ga održavaju na životu; vuku ga iz dubine na svjetlo«

(2.8.2023., Lisabon, večernja s biskupima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama)

Nije to bio odmor, turističko putovanje, pa ni duhovni događaj koji je bio sam sebi svrha;
Svjetski dan mladih je susret sa živim Kristom po Crkvi. Mladi idu susresti Krista.

(Opća audijencija, 9.8.2023.) papa govori o svjetskom susretu mladih u Lisabonu