60 . Pojam slobode kod Marxa?

Pojam apstraktnog građanina, kao navodno slobodnog, Marx nastoji objasniti kroz samu sferu
produkcijskih odnosa gdje je, prema njemu, čovjek slobodan u dvostrukom smislu riječi,
slobodan od sredstava za proizvodnju i slobodan da svoju radnu snagu na tržištu prodaje kome
hoće. Prema Marxu, ovdje je riječ o formalnoj, lažnoj slobodi jer da bi čovjek živio, da bi
reproducirao svakodnevno svoju biološku ili kulturnu egzistenciju, čovjek nužno mora prodavati
svoju radnu snagu na tržištu. Prema njemu, čovjek može biti istinski slobodan stvaratelj,
kreativac, tek ako nadvlada ovu ekonomsku nužnost koja isključuje pojam i čin slobode.

61. Uloga i značaj tehnike kod Marxa?

Treći zakon koji je Marx nastojao objasniti kao naučnik, je ZAKON O TENDENCIJSKOM PADU
PROSJEČNE PROFITNE STOPE. Ako kapitalista sa razvojem nauke i tehnike sve više ulaže u
tehničko naučni proces proizvodnje, a prema njemu sterilni kapital ne stvara novu vrijednost
(profit), onda se postavlja osnovno pitanje, zašto stalno ulaganje kapitala u nauku i njenu
tehničku primjenu? Upravo iz tih razloga da bi se uvećao profit što je pokazala savremena praksa
građanskog svijeta, jer za razvoj nauke i tehničke primjene u proizvodnom procesu glavnu ulogu
ima tehnika, a sve manje radna snaga kao takva. Npr. danas u zapadnoj Evropi u novostvorenoj
vrijednosti nauka i tehnika učestvuje sa 95%, a radna snaga sa 5%. Marks je posmatrao ovaj
tendencijski pad prosječne profitne stope kao jednu vrstu samotoka vlastitog kretanja kapitala,
ka svom vlastitom uništenju, ka jednom haosu koji će sam od sebe stvoriti jedno novo društvo –
socijalizam, odnosno komunizam.On je cjelokupnu problematiku građanskog svijeta, koja je
nezavisno od bilo čega u odnosu na predhodne društveno-ekonomske formacije, bio
najprogresivniji svijet, koji je stvorio pretpostavke za nesmetani razvoj nauke i tehnike do
interkontinentalnih razmjera. Marx je smatrao da sa bogatstvom i emancipatorskom ulogom tog
građanskog svijeta na uvećano bogatstvo, sve više raste njegova bijeda radništva, što je
pogrešno, pa je on u kategoriji te opće bijede vidio i pretpostavku same socijalne revolucije.

Međutim, niko nije bolje na naučnom nivou objasnio strukturu odnosa kapitala građanskog
društva kao Karl Marks. On je spoznao zakon akumulacije, centralizaciju kapitala, teoriju viška
vrijednosti, prostu i proširenu produkciju. Zatim u drugoj polovini 19. vijeka uočio je dvije glavne
tendencije građanskog svijeta koje će u 20. vijeka postati opća zakonitost kapitalističkog načina
proizvodnje. U klasičnom odnosu kapitala sve do prve polovine 19. vijeka kapitalista je bio
istovremeno vlasnik sredstava za proizvodnju i organiziator proizvodnog procesa. U drugoj
polovini 19. vijeka kada tehnika kao primijenjena nauka postaje odnos proizvodnje i stvaranja
kapitala. Ove funkcije vlasništva i upravljanja kapitalom se razdvajaju u proizvodni proces
upravljanja kapitalističkim načinom proizvodnje u koji ulaze stručnjaci različitih profila i oni
predstavljaju jednu novu proizvodno organsku strukturu koja je dominantna u proizvodnom
procesu, a definišemo je kao vladavinu tehničke strukture. Sada je na djelu tehnička,
humanistička inteligencija iz svih oblasti naučnih sredstava koja ima odlučujuċu ulogu ne samo u
proizvodnom procesu, već i u društvu kao cjelini.

Ovdje je riječ o osnovnoj promjeni društvenog odnosa, jer kapitalista kao vlasnik sredstava za
proizvodnju nije više glavna ekonomska snaga, čime se mijenja socijalna struktura građanskog
društva kao takvog, što će nam u potpunosti pokazati socijalistička struktura kapitalističkih
odnosa u 20. vijeku. U socijalnoj strukturi društva vište nisu na djelu, dvije antagonističke klase,
tj. buržuji i proleteri, već je društvo utemeljeno na socijalnojstratifikaciji, posebno na vladavini
srednjeg sloja, na dominaciji ove tehno-strukture koja upravlja proizvodnim procesom.

Drugu tendenciju, koju je Marx uočio a koja će u 20. vijeku postati općim zakonom
funkcionisanja i reprodukcije kapitala jeste sve manje značenje funkcija proizvodnog, a sve veća
funkcija finansijskog kapitala gdje se ostvaruje višak vrijednosti (profit) kroz špekulativni kapital
putem malverzacije prodaje dionica na međunarodnim berzama, gdje „novac umnožava
novac“N-N´“

62. Najvažniji pravci savremene filozofije?

Filozofi koji pripadaju razdoblju suvremene filozofije: Arthur Schopenhauer, Sorren Kierkegaard,
Friedrich Nietzsche, Ludwig Feuerbach, Karl Marx .

 PRAVCI I KONCEPCIJE SUVREMENE FILOZOFIJE :

 Pozitivizam
 Neopozitivizam
 Pragmativizam
 Iracionalizam
 Voluntarizam
 Filozofija života
 Filozofija egzistencije
 Hermeneutika
 Kritička teorija društva
 Filozofija jezika
 Filozofija politike
SÖREN KIERKEGAARD

Danski filozof, pastorov sin

Najvažnija djela:1.„Ili-ili“
2.„Pojam tjeskobe“
3.„Bolest na smrt“
4.„Stadiji na životnom putu“
Obrađivao je problem egzistencije, tj. pojedinačne opstojnosti
Čovjek je biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti
On je individualan,ne može se nikakvom shemom niti općim planom racionalno proniknuti,
iscrpstii predvidjeti
Egzistencija se suprotstavlja svakoj apstrakciji
Egzistencija je označena slobodom i tjeskobom
TJESKOBA je temeljno stanje čovjeka kao duhovnog bića, samo čovjek može bititjeskoban.
Tjeskoba dolazi od toga što je mogućnost uvijek teža od zbilje
Postoje stadiji ili stilovi egzistencije:
a) estetski stil -- rafinirano uživanje u neponovljivim iskustvima (primjer:Don Juan)

b) etički stil → samostalnost izbora se potvrđuje ponavljanjem

c) religiozni stil →potiskivanje vremenitog i materijalnog kako bi se stupilou odnos s Bogom
⇒ Skokovi iz stadija u stadij nisu postupni, nego su bljeskovi slobodne ineobrazložene odluke
Tjeskoba vodi jedinom mogućem rješenju→VJERI
Vjera potvrđuje paradoks egzistencije: Mi smo konačni, a oslanjamo se nabeskonačno
Vjera mora biti INDIVIDUALNA:
„Gomila je laž.“
„Obredi su kao kad bi se netko udvarao prema priručniku.“

ARTHUR SCHOPENHAUER

Glavno djelo mu je: „ Svijet kao volja i predodžba “

∼ Zastupao je VOLUNTARIZAM i PESIMIZAM
∼ Svijet nije racionalan i logičan, nego je očitovanje bezumne volje
∼ Volja je bit čovjeka, ona je jedino i sve, bit svega postojećeg = VOLUNTARIZAM

„Ono što proturječi srcu, ne ulazi u glavu.“

Budući da je volja bezumna, slijepi nagoni, nikada se ne može biti zadovoljena.Zato imamo bol,
nesreću, patnju, trpljenje.

„Život je 6 dana bijede i sedmi dosade.“

„Ovaj je svijet najgori od svih mogućih.“

63 . Filozofija egzistencije? ( Ovdje imaju tri djela filozofije egzistencije pa

zato je ovako opširno , da ne bude zabune neke )

Među filozofima je egzistencije 20. st. Karl Jaspers (1883.-1969.) najviše pod utjecajem
KIERKEGAARDA. Svoju filozofiju shvaća kao odgovor na izazov koji su postavili KIERKEGAARD i
NIETZSCHE. U kasnijim godinama JASPERS se istaknuo i kao angažirani politički pisac. U svojemu
prvom velikom djelu, 'Filozofija' 0932.), JASPERS je najprije pokazao granice objektivne
znanstvene spoznaje: U znanostima je sav bitak sveden na predmetnost, tj. na ono što se može
proučavati izvana . Egzistencija (Samobitak) kod JASPERSA je stoga sve ono što bitno tvori mene
Samoga, za razliku od svega onoga što mi samo izvanjski pripada, što se može izmijeniti i ovisi o
uvjetima koje nisam sam postavio . Budući pak da čovjek najprije trajno živi u neupitnoj
skrovitosti svojih izvanjskih uvjeta, potreban mu je poseban poticaj koji bi ga vratio njegovoj
vlastitoj egzistenciji. To su granične situacije: smrt, borba, patnja, krivnja. Ali čovjek svoju
egzistenciju ne može ostvariti bez uvjeta postojanja. Izraz za to je povijesnost kao jedinstvo
postojanja i egzistencije, nužnosti i slobode, vremena i vječnosti. Egzistencijalizam Jean-Paula
Sartrea (1905.-80.) pod utjecajem je HUSSERLOVE fenomenologije, HEIDEGGERA, HEGELA i
poslije marksizma. Kao i CAMUS, pisao je također kazališne komade i romane čime je
egzistencijalizam, osobito u Francuskoj, privremeno postao "modernom strujom". SARTREOVO
prvo glavno djelo, 'Bitak i ništa', pokušaj je fenomenološke ontologije, pa zato počinje s pitanjem
bitka. Čovjekovo stanje bitka stoga je sloboda, jer on ne može drukčije nego mora ostvariti
samoga sebe, tj. od sebe činiti ono što on jest; on je osuđen na slobodu. U spisu 'Kritika
dijalektičkog uma' SARTRE svoja razmatranja proširuje na područje društva, tako što teži za
povezivanjem egzistencijalizma i marksizma. Marksistička interpretacija povijesti s gledišta
oprečnosti ekonomskih uvjeta i otuđenja individuuma obrađuje povijesnu i društvenu stvarnost,
unutar koje se ostvaruje projekt egzistencije.U marksizmu SARTRE kritizira podvrgavanje osobe
ukupnom cilju jedne apriorne povijesne konstrukcije. Stoga se egzistencijalizam mora integrirati
u marksizam da bi razbio njegovu dogmatiku .Karakter djela Alberta Camusa (1913.--60.) može
se prikladno opisati izrazom "mišljenje u slikama". Tema CAMUSOVA 'Mita o Sizifu' jest iskustvo
apsurda, koje se manifestira u nepremostivu jazu između Ja i svijeta. Svijest apsurda može
čovjeka iznenada zahvatiti kada se slome kulise svakodnevice, a on neposredno ostane pred
tuđosti i neprijateljstvom svijeta. Čovjek pak u sebi pronalazi neugasivu težnju za izgubljenim
jedinstvom i ispunjenjem smisla. U tom ponoru između ljudske težnje za jedinstvom, jasnoćom i
smislom te svijeta koji to poriče, postoji apsurd. "Apsurd nastaje iz suprotstavljanja čovjeka koji
pita i svijeta koji nerazumno šuti." Apsurd se mora čvrsto držati kao prva izvjesnost i
pretpostavka. To za posljedicu ima odricanje svakoga metafizičkog osmišljavanja života i zahtjev
čovjeku da se prilagodi unutar svijeta po čovjekovoj mjeri, ne da se nada u onostranost, nego da
iscrpi ono što mu je dano.Otpor čovjeka prema uvjetima njegova života tema je eseja 'Čovjek u
revoltu' . Gabriel Marcel (1889.-1973.) zastupa kršćansko stajalište unutar filozofije egzistencije.
U 'Biti i imati' MARCEL suprotstavlja ta dva temeljna stava. U modusu "imanja" izražava se
opredmećujući i posjednički stav prema svijetu, sučovjeku i meni samome, kojemu odgovara
apstraktno i objektivirajuće mišljenje. Tako pak čovjek ne udovoljava svojemu ontološkom
određenju. On, naime, ne egzistira izvorno u razgraničenju, nego u sudjelovanju na su-čovjeku i
božanskom bitku. To on primjećuje u unutarnjoj, bitku predanoj "pobožnosti". Sudjelovanje na
bitku ostvaruje se u ljubavi, koja se bez pridržaja otvara drugome i preko toga ukazuje na Boga
kao apsolutni Ti.

64. Pozitivistička filozofija

Pozitivizam lat. – učenje koje sve zasniva na činjenicama, a negira svaku metafiziku, te izbjegava
objašnjenje i stvaranje hipoteza . Konture pozivitizmu postavio je francuski filozof Auguste
Comte, koji je od Saint-Simona preuzeo ideju o tri razdoblja ili stupnja kroz koja čovječanstvo
prolazi u potrazi za izvjesnom spoznajom. Prvi stupanj je teološki, i na toj razini je identificiran
predmet traženja, ali su intelektualni resursi nedostatni te tragač pribjegava mašti, uvodeći
vrhunaravna bića i fenomene tumači intervencijama tih bića. Druga etapa je metafizička i
karakterizira je zamjena božanstava apstraktima, dakle idejama. Konačno, treća stuba je
pozitivizam, kad ljudski duh postaje svjestan vlastite limitiranosti, nemogućnosti saznavanja
krajnjih istina i, sukladno otkrivenom, napušta prethodno postavljene ciljeve i okreće se
propitivanju stvarnosti na objektivnim i provjerljivim referencama, koje treba povezati u
jedinstveni sustav. Metafizičke pojmove Conte prepušta religiji, pjesništvu i sličnim oblicima
duhovnosti.Najutjecajniji pokušaj primjene metodologije prirodnih znanosti na sociologiju
poznat je pod nazivom pozitivizam. To se odnosi na to da su mnogi sociolozi vjerovali da je
moguće stvoriti znanost o društvu na istim načelima i postupcima kao i prirodne znanosti.
Najvažniji sociolog zaslužan za izum termina sociologija, te jedan od osnivača discipline je
Auguste Comte ( 1798.-1857.). Prema njemu evolucije drustva slijedi "nepromjenjive zakone",
što znači da ljudsko ponašanje identično nepromjenjivom ponašanju materije-atoma i čestice .

Temeljna pretpostavka pozitivističkog pristupa je da se ponašanje ljudi, poput ponašanja

materije, može objektivno mjeriti. Objektivno mjerenje vrši se opažanjem ponašanja, na temelju
kojeg se mogu stvarati iskazi o uzrocima i posljedicama ponašanja.

Pozitivistički pristup posebno stavlja naglasak na ponašanje koje se može izravno opažati. Tvrdi
da faktori koje se ne može izravno opažati, poput osjećaja, nisu posebno važni i mogu zavaravati.

Začetnik pozitivističke teorije u sociologiji je Auguste Comte, koji je smatrao da se društveni

fenomeni mogu proučavati koristeći metode poznate iz prirodnih znanosti. Stoga je skovao naziv
pozitivna fizika, a njegov je pristup kasnije postao poznat kao pozitivizam.

65. Kritička teorija društva?

Kritička teorija ima šire i distantno značenje u filozofiji i u istoriji društvenih nauka.
Podrazumjeva više generacija njemačkih filozofa i socijalnih teoretičara u zapadnoevropskoj
marksističkoj tradiciji, poznatoj pod imenom Frankfurtska škola. Po tim teoretičarima, „kritička“
teorija se razlikuje od „tradicionalne“ teorije u svojoj specifičnoj praktičnoj namjeri: teorija je
kritička kada podrazumjeva potragu za ljudskom emancipacijom, „oslobađa ljudska bića od
okolnosti koje ih čine robovima“ (Horkhajmer 1982. 244). Pošto te teorije pokušavaju da objasne
i transformišu sve okolnosti koje zarobljavaju ljudska bića, razvijeno je više sveobuhvatnih i
međusobno distantnih „kritičkih teorija“. U oba slučaja, kritička teorija postavlja deskriptivne i
normativne osnove za sociološka istraživanja, smanjujući dominaciju autoriteta i forsirajući
slobodu u svim njenim oblicima.

U širem smislu, kritička teorija se sastoji od više različitih formi i skoro istih istorijskih faza koje
prelaze preko više generacija, počev od osnivanja Instituta za socijalna istraživanja1923. godine,
pa sve do danas. Njena sličnost sa filozofskim, bliskim oblastima, kao što su etika, politička
filozofija i filozofija istorije je više očigledna, pod rasvijetom istorijefilozofije društvenih nauka.
Kritički teoretičari su imali duže vrijeme za pokušaj podsticanja razlika njihovih ciljeva, metoda,
teorija i formi objašnjavanja, od onih standardnih shvatanja u prirodnim i društvenim naukama.
Kao alternativu, tvrdili su da je u naslijeđu socijalnih istraživanja bilo više pokušaja
kombinovanja i ne polarizacije filozofije i društvenih nauka: objašnjenje i shvatanje, struktura i
organizacija, regularnost i normativnost. Zbližavanje, po kritičkim teoretičarima, omogućava
njihovom projektu praktičnost u karakterističnom moralnom (prije nego intstrumentalističkom)
smislu, ne istražujući načine za postizanje konkretnog cilja, nego tražeći potpunu „ljudsku
emancipaciju“ u uslovima dominacije i potčinjenja. Ove normativne zadatke nije moguće
sprovesti izvan unutrašnje igre između filozofije i društvenih nauka, i bez uzajamnih
interdisciplinarnih empirijskihsocioloških istraživanja

66. Fenomenologija ? ( Ima dva dijela fenomenologija I i II )

Edmund Husserl (1859.- 1938.) osnivač je fenomenologije, pravca u filozofiji koji spada
među najutjecajnije u ovom stoljeću. Pod tom oznakom stoji zahtjev suzdržavati se u filozofiji od
svih prenaglih tumačenja svijeta i bez predrasuda se dati na analizu onoga što se pokazuje
svijesti . HUSSERLOV je cilj bio pomoću fenomenološke metode utemeljiti filozofiju kao "strogu
znanost". Već su u 5. i 6. 'Logičkom istraživanju' postavljeni temelji fenomenološke analize
svijesti, koji su poslije razvijeni u 'Idejama za čistu fenomenologiju i fenomenološku filozofiju'
(1913.). Sve njezine tvrdnje trebaju se temeljiti na intuitivnim zornim samodanostima fenomena
svijesti. Tome je temelj pojam intencionalnosti . HUSSERL je doradio ovaj pojam. Intencionalnost
svijesti upućuje na beziznimnu korelaciju između čina svijesti (npr. opažati, sjećati se, ljubiti) koji
se odnose na jedan predmet (misaoni doživljaji: n6esis, mn. noeze) i predmeta, kako se
pojavljuje u tim činima (ono mišljeno: noema, mn. noemata) . Glavna osobina intencionalnosti
jest težnja za evidencijom. Evidencija znači nesumnjivu samo-danost intencionalno mišljenoga za
jednu svijest, koja izvorno shvaća. Da bi se mogli vidjeti fenomeni te vrste, potrebna je temeljna
promjena našega prirodnog nazora na svijet, koju HUSSERL naziva fenomenološkom
redukcijom . Provođenjem fenomenološke metode HUSSERL je razvio mnoštvo suptilnih analiza.
Treba istaknuti fenomenologiju unutarnje svijesti vremena.U svojemu kasnom djelu ('Kriza
europskih znanosti i transcendentalna fenomenologija', 1936.) HUSSERL ostvaruje novi pokušaj
svojega mišljenja, koji se vrti oko pojma svijet života. Fenomenologija je osobito u Francuskoj
pala na plodno tlo. Maurice MerleauPonty (1908.-61.) teži za novim određivanjem odnosa
između naravi i svijesti u čovjeku. 'Fenomenologija opažanja' pokazuje kako je naš odnos prema
svijetu povezan s beskonačno otvorenim horizontom opažanja, prije svake znanstvene
objektivacije.I ovdje se naglašava nerazrješiva povezanost svijesti i tjelesa . Iskustvo našega tijela
sadrži tako nedokidivu dvoznačnost (ambigulte), jer ono nije ni čista stvar ni čista svijest. U
svojemu se kasnom djelu ('Vidljivo i nevidljivo') MERLEAU-PONTY kreće u smjeru nove
ontologije. Područje između subjekta i objekta sada se traži u samom bitku. Tako on govori npr.
o "tijelu svijeta"Ovaj beskonačni bitak iza nas MERLEAUPONTY naziva sirovi ili divlji bitak koji se
izmiče pred svakim uređujućim zahvatom.

67. Martin Heidegger?

Martin Heidegger (1889.- 1976.) spada među najutjecajnije mislioce 20. st. Njegovo se
djelovanje pruža preko ftlozofije na teologiju, psihologiju i istraživanje književnosti .
Heideggerovo glavno djelo 'Bitak i vrijeme' (1927.) želi iznova postaviti pitanje o "smislu bitka" te
time zahtijeva da bude fundamentalna ontologija. Polazna je točka pri tome čovjek, pojmovno
shvaćen kao tubitak, jer se njegov bitak, ako se odnosi prema bitku, sam odlikuje
razumijevanjem bitka. " "Tubitak je kao razumijevajući možebitak, kojemu se u takvu bitku radi o
njemu kao vlastitome. . . Sam ovaj bitak prema kojemu se kao prema svojemu vlastitu tubitak
može odnositi ovako ili onako i uvijek se nekako odnosi, nazivamo egzistencija." Tubitak se
ponajčešće ne nalazi u modusu izvornosti samo-bitka, nego u "zapalosti u neosobno Se". Tu
tubitak dopušta da mu drugi oduzmu njegov bitak.ako on sebe razumije iz onoga što "se" čini, tj.
živi u prosječnosti i svakidašnjosti.Drugi egzistencijalni osnovni modus tubitka jest
razumijevanje. Shvaćanje strukturalne cjeline tubitka uključeno je u odgovoru na pitanje što
najprije omogućuje jedinstvo tubitka u brizi. Za HEIDEGGERA to je vremenost .Oko 1930. godine
zbila se promjena u HEIDEGGEROVU mišljenju, koju on sam označuje kao zaokret. Ako je u 'Bitku
i vremenu' pokušao pojasniti pitanja o smislu bitka od strane razumijevanja bitka tubitka, tako je
on sad sam bitak taj, koji omogućuje razumijevanje bitka na način na koji se on otkriva .

68 . Kraj filozofije po Heideggeru?

"Sudbini bitka" našega vremena HEIDEGGER se približava s pitanjem o biti tehnike. Tehnika je
određeni povijesni način, u kojemu se otkriva bitak. No, čovjek ne raspolaže time, pa stoga ne
može izmaći zahtjevu tehnike. U modernoj se tehnici biće pojavljuje na način 'postave", u smislu
izazvati ("nekoga postaviti") i premjestiti (drugi načini pristupa k biću), u odnosu kako na prirodu
tako i na čovjeka ("proizvoditi", "namještenik"). Postavljeno biće pokazuje se kao 'Postojanje", tj.
ono stoji spremno za upotrebu, za nesaglediva djelovanje i planove tehnike. Opasnost se sastoji
u tome da čovjek sve biće (uključujući i samoga sebe) shvaća samo još kao materijal za, na
uspjeh orijentirano, proizvođenje i iskorištavanje. On se drži još samo bića, koje je osvijetljeno
kao postava i pritom zaboravlja ostale načine otkrivanja i blizinu bitka. Kraj ove bivstvene epohe
doći će kad čovjek ugleda opasnost i probudi se iz zaborava bitka.

69. Hermeneutička filozofija?

Hermeneutika je znanost, doktrina, način ili vještina tumačenja značenja i/ili poruke (smisla)
tekstualnog zapisa, govornog izričaja, umjetničke tvorevine ili obrasca ponašanja. Značajno je
područje u kontinentalnoj filozofiji 20. stoljeća.

Vjerojatno dolazi od grčke riječi ἑρμηνεύω hermeneuo: "rastumačiti" ili "prevesti".

Hermeneutika prema predmetu odnosno području na koje se odnosi može biti: tradicionalna,
talmudska, biblijska, kur'an-ska, filozofska, znanstvena, apostolska, grčka, rimska, srednjeg vijeka
itd.
Kada kažemo da je predmet ove rasprave hermeneutika, neophodno je u uvodu dati sledeća
razgraničenja. Termin „hermeneutika“ u filozofskoj literaturi označava:

1) posthegeli jansku hermeneutičku filozofiju (u koju spada ju na primer: Niče,Šlajermaher,

Diltaj, Hajdeger, Gadamer, Riker)
2) označava teoriju o metodi razumevanja,
što je bliže njenom klasičnom određe-nju. U ovom smislu „hermeneutika“ se prema
hermeneutičkoj me todi odnosi kao me-todologi ja (učenje o) prema metodi uopšte.
3) Po trećem značenju, hermeneutika označava sâmo umeće tumačenja
(hermeneu-tike tekhnè)
ili metodu u strogom smislu.Kada se pod identitetom termina izgubi razlika nivoa gubi se razlika
između metoderazumevanja i njene teorije. Pošto je to u literaturi najčešće slučaj, teško je
oceniti učemu se doprinos hermeneutike konkretno sastoji.U ovom poglavlju bavimo se, najpre,
uslovima zaplitanja ovako različitih značenja pod jedinstven termin: „hermeneutika“. Pošto
pokažemo kako se to zaplitanje odrazilo na karakter filozofije, u trećem delu izvodimo
neophodna razgraničenja na nivou trećegznačenja pojma. Težište ukupne rasprave je stavljeno
na značenje u ovom trećem smislu:hermeneutike kao metode.

70. Značaj razumijevanja kod Hansa Georga Gadamera?

Gadamer jasno kaže, u djelu stina i metoda, da je hermeneutika u razumijevanju i tumačenju posvuda
vezana uz
jezik G.ermeneutičko-ontologijski obrat, uspostavljanje odnosa biće-jezik-bitak bića, omogućio je izlazak
iz mogućeg hermeneutičko-semantičkogokružja u pristupu jeziku a zbiva se kada je već potpuno razgrađen
odnos jezika, uma istvari. G. ont.-herm. povratak jeziku počinje kritikom nekih povijesnih pristupa
odbacuje Platonov nauk o mimesisu kao pukom odslikavanju, iz kojeg u pristupu jeziku proizlazisamo
alternativa riječ-slika ili riječ-konvencija; kritizira i razdvajanje jezika i logike,mišljenja, iskustva,
uma; prema G. treba nadići još u Platona začetu esencijalističko-metafi zičku podjelu na
ideju, bit i pojavu, što je poslije omogućilo rascjep između značenja i označenoga
(stvari); pristup jeziku valja osloboditi i vezivanja uz iskaze; G.se zalaže za shvaćanje jezika kao
kazivanja(sabratikazano i nekazano u jedinstvo)-dakle, valja vratiti ontologijsko jedinstvo bitka stvari,
riječi i misli; poticaj kasnije zadaljnje bla-bla sheme –dobiva i kod von Humboldta...Nakon D. herm.
zasnivanja duhovnih znanosti i Heideggerove fenomenologijskehermeneutike bitka, herm. je
vrhunac dosegnula u G. –''ontologijskom obratu na nitivodilji jezika''; nakon toga-utjecaj herm. opada.